Language of document :

Žalba koju je 29. srpnja 2022. podnijela Tirrenia di navigazione SpA protiv presude Općeg suda (osmo vijeće) od 18. svibnja 2022. u predmetu T-601/20, Tirrenia di navigazione SpA/Europska komisija

(predmet C-515/22 P)

Jezik postupka: talijanski

Stranke

Žalitelj: Tirrenia di navigazione SpA (zastupnici: B. Nascimbene, F. Rossi Dal Pozzo, A. Moriconi, odvjetnici)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Zahtjevi

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

ukine presudu Općeg suda od 18. svibnja 2022., u predmetu T-601/20;

proglasi članak 1. stavak 3., u vezi s člankom 2., Odluke Komisije (EU) 2020/1412 od 2. ožujka 2020. ništavim;

podredno drugoj točki: uputi predmet na ponovno odlučivanje nekom drugom vijeću Općeg suda;

naloži tuženiku snošenje troškova.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelj pobija presudu Općeg suda od 18. svibnja 2022. u predmetu T-601/20, Tirrenia di navigazione SpA /Komisija, kojom je Opći sud odbio zahtjev za poništenje članka 1. stavka 3., u vezi s člankom 2., Odluke (EU) 2020/1412 od 2. ožujka 2020., kojom je Komisija proglasila „potpore dodijeljene društvu Adriatica za razdoblje od siječnja 1992. do srpnja 1994. u vezi s prometovanjem na liniji Brindisi/Krf/Igumenica/Patras nespojivima s unutarnjim tržištem”, koje su „nezakonito provedene protivno članku 108. stavku 3.” UFEU-a.

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj ističe povredu postupka u odnosu na rok zastare za povrat kamata na potpore koje se smatraju nezakonitima i nespojivima s tržištem.

Prema žaliteljevu mišljenju, Opći sud je počinio više pogrešaka: a) time što je, u odnosu na konkretnu tvrdnju da kamate za razdoblje između 1. siječnja 2007. i 26. ožujka 2007. nisu vraćene, smatrao da nije istekao desetogodišnji rok zastare; b) tvrdeći da žalitelj ne može isticati neosporavanje takve povrede, što dovodi do očitog kršenja načela kontradiktornosti i, stoga, prava na obranu, u dijelu u kojem se odnosi na dotičnu državu članicu.

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj ističe pogrešnu kvalifikaciju potpore kao nove, nezakonitost odluke kojom se državna potpora proglašava novom i nespojivom s tržištem, kao i povredu obveze obrazlaganja i načela proporcionalnosti.

Opći sud nije dokazao kako je Komisija, Odlukom (EU) 2020/1411 od 2. ožujka 2020., ispravila nedostatak koji je osporavan, presudom Općeg suda od 4. ožujka 2020. u spojenim predmetima T-265/04, T-292/04 i T-504/04, u pogledu odluke iz 2004 (2005/163/EZ).

Opći sud je pogriješio kada je smatrao da je Komisija uklonila nedostatno obrazloženje utvrđeno 2009. i da je Odlukom (EU) 2020/1411 dokazala da su bespovratna sredstva dodijeljena društvu Adriatica za pružanja javih usluga nove potpore.

Žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i da njegova presuda nije obrazložena u dijelu u kojem tvrdi da je Komisija ispravno kvalificirala bespovratna sredstva koja su odobrena društvu Adriatica za pružanje javnih usluga za razdoblje od siječnja 1992. do srpnja 1994., vezano za prometovanje na liniji Brindisi/Krf/Igumenica/Patras nespojivima s unutarnjim tržištem.

Žalitelj smatra da je Opći sud nužno trebao provjeriti je li Komisija, u Odluci (EU) 2020/1411, a) detaljno definirala stanje na tržištu; b) pravilno usporedila predmet mjere potpore i predmet sporazuma; c) pravilno objasnila kako je narušavanje tržišnog natjecanja uzrokovano mjerom potpore pojačano ovom mjerom (koja se inače smatra spojivom s tržištem), u vezi sa sudjelovanjem u zabranjenom sporazumu i, stoga, d) obrazložila uzročno-posljedičnu vezu u pogledu postojanja posljedičnih prepreka trgovini unutar Zajednice.

Žalitelj nadalje smatra da su zaključci Općeg suda protivni općem načelu proporcionalnosti.

Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelj ističe povredu načela pravne sigurnosti i dobre uprave vezano za trajanje postupka, kao i načela zaštite legitimnih očekivanja i povredu načela proporcionalnosti.

Žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava te da njegova presuda nije dostatno obrazložena u dijelu u kojem tvrdi da postupak koji je doveo do donošenja Odluke (EU) br. 2020/1411 od 2. ožujka 2022. u cijelosti nije predugo trajao i da, stoga, nisu povrijeđena načela pravne sigurnosti, dobre uprave i proporcionalnosti.

Žalitelj osim toga, na temelju načela legitimnih očekivanja i u skladu s člancima 16. i 17. Povelje o temeljnim pravima, smatra da Odlukom (EU) br. 2020/1411 od 2. ožujka 2022. nije mogao biti naložen povrat potpore.

Prema žaliteljevu mišljenju, Opći sud je, time što nije utvrdio da je Komisija povrijedila iznad spomenuta opća načela i Povelju o temeljnim pravima, počinio pogrešku koja se tiče prava.

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelj ističe da je Opći sud počinio pogrešku time što nije uvrstio dokazni element u spis.

Žalitelj ističe da nije mogao priložiti spisu predmeta, u smislu članka 85. stavka 3. Poslovnika Općeg suda, Odluku Komisije od 30. rujna 2021. o mjerama SA.32014, SA.32015, SA.32016 (2011/C) (ex 2011/NN), koje su Italija i Regija Sardinija provele u korist Saremara (C(2021) 6990 def.), koju je žalitelju podnijela Komisija na temelju zahtjeva za pristup dokumentima.

Prema žaliteljevu mišljenju, s obzirom na odluku Saremar, to što takvi dodatni dokazni elementi nisu priloženi spisu dovelo je do pogrešaka u presudi Općeg suda, kako zbog činjenice da je došlo do povrede Poslovnika istog Općeg suda i obveze obrazlaganja koju ima svaka institucija Unije, tako i zbog toga što je došlo do očitih povreda žaliteljevih prava na obranu.

____________