Language of document : ECLI:EU:C:2017:129

Predmet C507/15

Agro Foreign Trade & Agency Ltd

protiv

Petersime NV

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputiorechtbank van Koophandel te Gent)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Samozaposleni trgovački zastupnici – Direktiva 86/653/EEZ – Usklađivanje prava država članica – Belgijski zakon o prijenosu – Ugovor o trgovačkom zastupanju – Nalogodavac s poslovnim nastanom u Belgiji i trgovački zastupnik s poslovnim nastanom u Turskoj – Klauzula o izboru belgijskog prava – Neprimjenjivo pravo – Sporazum o pridruživanju EEZ‑Turska – Sukladnost”

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 16. veljače 2017.

1.        Slobodno kretanje osoba – Sloboda poslovnog nastana – Samozaposleni trgovački zastupnici – Direktiva 86/653 – Cilj

(Direktiva Vijeća 86/653, uvodne izjave 2. i 3. i čl. 17. i 18.)

2.        Slobodno kretanje osoba – Sloboda poslovnog nastana – Samozaposleni trgovački zastupnici – Direktiva 86/653 – Nacionalni propis kojim se iz područja primjene navedene direktive isključuje ugovor o trgovačkom zastupanju sklopljen između trgovačkog zastupnika s poslovnim nastanom u Turskoj koji svoje djelatnosti obavlja u toj državi, i nalogodavca s poslovnim nastanom u predmetnoj državi članici – Dopuštenost – Sporazum o pridruživanju EEZTurska kojim se sustav zaštite predviđen direktivom ne proteže na trgovačke zastupnike s poslovnim nastanom u Turskoj

(čl. 21. UFEU‑a; Sporazum o pridruživanju EEZ‑Turska; Direktiva Vijeća 86/653)

3.        Međunarodni sporazumi – Sporazum o pridruživanju EEZTurska – Slobodno kretanje osoba – Sloboda poslovnog nastana – Sloboda pružanja usluga – Pravilo mirovanja (standstill) iz članka 41., stavka 1., dodatnog protokola – Područje primjene – Trgovački zastupnik s poslovnim nastanom u Turskoj koji ne pruža usluge u državi članici – Isključenost

(Sporazum o pridruživanju EEZ‑Turska; Dodatni protokol Sporazumu o pridruživanju EEZ‑Turska, čl. 41. st. 1.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 28.‑31.)

2.      Direktivu Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika i Sporazum o pridruživanju između Europske ekonomske zajednice i Turske, koji su u Ankari 12. rujna 1963. potpisale Republika Turska, s jedne strane, i države članice EEZ‑a i Zajednica, s druge strane, te koji je sklopljen, odobren i potvrđen u ime Zajednice Odlukom Vijeća 64/732/EEZ od 23. prosinca 1963., treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se ta direktiva prenosi u pravo predmetne države članice, koji iz svojeg područja primjene isključuje ugovor o trgovačkom zastupanju u okviru kojeg trgovački zastupnik ima poslovni nastan u Turskoj gdje obavlja djelatnosti iz tog ugovora a nalogodavac ima poslovni nastan u navedenoj državi članici tako da se, u takvim okolnostima, trgovački zastupnik ne može pozivati na prava koja se navedenom direktivom jamče trgovačkim zastupnicima nakon prestanka takvog ugovora o trgovačkom zastupanju.

Naime, da bi se ujednačili uvjeti tržišnog natjecanja unutar Unije između trgovačkih zastupnika nije potrebno trgovačkim zastupnicima koji imaju poslovni nastan i obavljaju djelatnosti izvan Unije pružiti zaštitu usporedivu s onom zastupnika koji imaju poslovni nastan i/ili obavljaju djelatnosti unutar Unije.

U tim okolnostima, trgovački zastupnik koji obavlja djelatnosti iz ugovora o trgovačkom zastupanju u Turskoj, poput tužitelja u glavnom postupku, ne ulazi u područje primjene Direktive 86/653 bez obzira na činjenicu da nalogodavac ima poslovni nastan u državi članici, i stoga ne mora nužno uživati zaštitu koju ta direktiva pruža trgovačkim zastupnicima.

Nadalje, kako je napose riječ o Sporazumu o pridruživanju između Unije i Republike Turske, Sud je već presudio da je, prilikom odlučivanja je li odredba prava Unije pogodna za analognu primjenu u okviru tog sporazuma, važno usporediti cilj kojem teži Sporazum o pridruživanju kao i kontekst u koji je smješten, s jedne strane, s ciljem i kontekstom instrumenta prava Unije koji je u pitanju, s druge strane (presuda od 24. rujna 2013., Demirkan, C‑221/11, EU:C:2013:583, t. 48.). Treba, međutim, podsjetiti da Sporazum o pridruživanju i Dodatni protokol imaju za glavni cilj podupiranje gospodarskog razvoja Turske te, stoga, teže isključivo gospodarskom cilju (vidjeti, u tom smislu, presudu od 24. rujna 2013., Demirkan, C‑221/11, EU:C:2013:583, t. 50.).

S druge strane, u kontekstu prava Unije, zaštita slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga putem sustava predviđenog Direktivom 86/653, u pogledu trgovačkih zastupnika, počiva na cilju uspostave unutarnjeg tržišta koje je zamišljeno kao prostor bez unutarnjih granica, uklanjanjem prepreka uspostavljanju takvog tržišta.

Stoga se razlike između Ugovorâ i Sporazuma o pridruživanju kad je riječ o cilju koji se njima želi postići protivi tomu da se sustav zaštite predviđen Direktivom 86/653 u pogledu trgovačkih zastupnika može smatrati proširenim na trgovačke zastupnike s poslovnim nastanom u Turskoj, u okviru tog sporazuma.

(t. 34.‑35., 41., 42., 44., 45., 52. i izreka)

3.      Kad je riječ o članku 41. stavku 1. Dodatnog protokola, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da klauzule „standstill” navedene u članku 13. Odluke br. 1/80 Vijeća za pridruživanje od 19. rujna 1980. o razvoju pridruživanja i priložene Sporazumu u pridruživanju i u članku 41. stavku 1. Dodatnog protokola općenito zabranjuju uvođenje svake nove mjere koja bi imala za cilj ili za posljedicu nametanje turskom državljaninu uvjeta za ostvarivanje navedenih ekonomskih sloboda na državnom području države članice koji bi bili restriktivniji od onih koji su vrijedili na dan stupanja na snagu Dodatnog protokola u odnosu na tu državu članicu (presuda od 12. travnja 2016., Genc, C‑561/14, EU:C:2016:247, t. 33.).

Iz toga proizlazi da se članak 41. stavak 1. Dodatnog protokola odnosi samo na turske državljane koji ostvaruju svoju slobodu poslovnog nastana ili pružanja usluga u državi članici.

Stoga trgovački zastupnik koji ima poslovni nastan u Turskoj, koji ne pruža usluge u predmetnoj državi članici, poput tužitelja iz glavnog postupka, ne ulazi u područje primjene ratione personae te odredbe.

(t. 47.‑49.)