Predmet C‑179/13

Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank

protiv

L. F. Evans

(zahtjev za prethodnu odluku

koji je uputio Centrale Raad van Beroep)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Određivanje zakonodavstva primjenjivog na radnika u području socijalne sigurnosti – Uredba (EEZ) br. 1408/71 – Primjenjivost – Zapošljavanje državljanina države članice u konzulatu treće države koji je uspostavljen na državnom području druge države članice u kojoj taj državljanin boravi – Bečka konvencija o konzularnim odnosima – Članak 71. stavak 2. – Nacionalno zakonodavstvo koje osobama s trajnim boravištem odobrava olakšice, povlastice i imunitete“

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 15. siječnja 2015.

Socijalna sigurnost – Migrirajući radnici – Propis Unije – Područje primjene ratione personae – Državljanin države članice zaposlen u konzularnom uredu treće države koji je uspostavljen na državnom području države članice koje on nije državljanin nego na čijem državnom području boravi – Osoba koja uživa povlašteni status primjenom članka 71. stavka 2. Bečke konvencije o konzularnim odnosima iz 1963., koji se odnosi na izuzeće od režima socijalne sigurnosti – Osoba koja nije osigurana u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti države članice boravišta – Isključenje

(Uredba Vijeća br. 1408/71, čl. 2., čl. 13. st. 2. t. (a) i čl. 16.)

Članak 2. Uredbe br. 1408/71, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom br. 118/97, kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1992/2006, u vezi s člankom 16. te uredbe, treba tumačiti na način da se za razdoblje tijekom kojeg je državljanin države članice bio zaposlen u konzularnom uredu treće države, koji je uspostavljen na državnom području države članice koje on nije državljanin nego na čijem državnom području boravi, na tog državljanina ne primjenjuje zakonodavstvo države članice u smislu te odredbe ako na temelju zakonodavstva države članice njegova boravišta, donesenog primjenom članka 71. stavka 2. Bečke konvencije o konzularnim odnosima, sklopljene u Beču 24. travnja 1963., navedeni državljanin nije osiguran u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti.

Naime, na temelju članka 2. stavka 1., Uredba br. 1408/71 odnosi se na zaposlene osobe na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica i koje su državljani jedne od država članica. Međutim, pojam „primjena zakonodavstva države članice“ u smislu te odredbe treba tumačiti u svjetlu relevantnih odredaba međunarodnog običajnog prava koje su kodificirane Bečkom konvencijom iz 1963. Što se tiče sustava socijalne sigurnosti koji se primjenjuje na konzularno osoblje, navedena konvencija propisuje u članku 48. da su članovi konzularnog ureda u vezi sa službom koju vrše za državu pošiljateljicu izuzeti od odredaba o socijalnom osiguranju koje su na snazi u državi primateljici, priznajući u članku 71. stavku 2. da članovi konzularnog ureda koji su državljani države primateljice ili u njoj imaju stalno boravište uživaju olakšice, povlastice i imunitete samo u onoj mjeri u kojoj ih odobri država primateljica. Na taj način, ako se država članica koristi mogućnošću izuzimanja određenog osoblja konzularnih ureda trećih država, koje ima stalno boravište u toj državi članici, od svojeg režima socijalne sigurnosti za vrijeme zaposlenja u navedenim konzularnim uredima, te osobe nisu obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 1408/71.

Naposljetku, ni članak 13. stavak 2. točka (a) ni članak 16. Uredbe br. 1408/71 ne dovode do toga da se državljanima država članica, koji su zaposleni u konzularnim uredima trećih država, a na koje se ne primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti države članice u smislu članka 2. te uredbe, dodjeljuje pravo na osiguranje u sustavu socijalne sigurnosti države članice niti im se nameće obveza osiguranja u takvom sustavu.

(t. 29., 36., 37., 39., 40., 47., 49. i izreka)