Predmet C-168/18
Pensions-Sicherungs-Verein VVaG
protiv
Günthera Bauera
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka))
Presuda Suda (peto vijeće) od 19. prosinca 2019.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Zaštita zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca – Direktiva 2008/94/EZ – Članak 8. – Dopunski mirovinski sustavi – Zaštita prava na davanja iz mirovinskog sustava – Zahtijevana razina minimalne zaštite – Obveza bivšeg poslodavca da nadoknadi smanjenje strukovne mirovine – Vanjska tijela koja upravljaju osiguranjem – Izravan učinak”
1. Socijalna politika – Usklađivanje zakonodavstava – Zaštita radnika u slučaju insolventnosti poslodavca – Direktiva 2008/94 – Dopunski strukovni mirovinski sustavi – Obveza predmetne države članice da poduzme potrebne mjere za zaštitu interesa zaposlenika – Područje primjene
(Direktiva 2008/94 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 8.)
(t. 35., 36. i t. 1. izreke)
2. Socijalna politika – Usklađivanje zakonodavstava – Zaštita radnika u slučaju insolventnosti poslodavca – Direktiva 2008/94 – Dopunski strukovni mirovinski sustavi – Zaštita prava na davanja iz mirovinskog sustava – Zahtijevana razina minimalne zaštite – Smanjenje strukovnih mirovinskih davanja – Naknada koja iznosi barem 50 % vrijednosti stečenih prava bivšeg zaposlenika – Naknada koja mora poštovati prag rizika siromaštva
(Direktiva 2008/94 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 8.)
(t. 38.-46., t. 2. izreke)
3. Socijalna politika – Usklađivanje zakonodavstava – Zaštita radnika u slučaju insolventnosti poslodavca – Direktiva 2008/94 – Dopunski strukovni mirovinski sustavi – Zaštita prava na davanja iz mirovinskog sustava – Vanjska tijela koja upravljaju osiguranjem – Mogućnost za zaposlenika da se protiv takvog tijela poziva na izravan učinak članka 8. navedene direktive – Pretpostavke
(Direktiva 2008/94 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 8.)
(t. 48.-54., 57., t. 3. izreke)
Kratak prikaz
Država članica mora u slučaju smanjenja iznosa profesionalnih mirovinskih davanja zbog insolventnosti njegova poslodavca osigurati bivšem zaposleniku barem polovicu tih davanja ili, u slučaju kada su nastali gubici manji od polovine navedenih davanja osigurati da to smanjenje nema za posljedicu da taj bivši zaposlenik mora živjeti ispod praga rizika od siromaštva.
U presudi Pensions-Sicherungs-Verein (C-168/18), od 19. prosinca 2019., Sud je, tumačeći članak 8. Direktive 2008/94 o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca(1), presudio da se smanjenje iznosa strukovnih mirovinskih davanja koja se isplaćuju bivšem zaposleniku zbog insolventnosti njegova bivšeg poslodavca, smatra očito neproporcionalnim ako taj bivši zaposlenik zbog tog smanjenja već živi ili bi morao živjeti ispod praga rizika od siromaštva. Sud smatra da isto ne vrijedi ako zainteresirana osoba prima barem polovicu iznosa davanja koja proizlaze iz njegovih stečenih prava.
U predmetu koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev, njemački je državljanin od prosinca 2000. imao pravo na strukovnu mirovinu koja je sadržavala mjesečni mirovinski dodatak i božićnicu, koju izravno dodjeljuje bivši poslodavac, kao i na mirovinu koju isplaćuje njemački mirovinski fond na temelju doprinosa tog bivšeg poslodavca. Zbog ekonomskih poteškoća s kojima se navedeni mirovinski fond suočio 2003., iznos davanja koja se isplaćuju smanjen je uz odobrenje Saveznog ureda za nadzor financijskih usluga. Bivši poslodavac nadoknađivao je to smanjenje do 2012. kada je nad njegovom imovinom pokrenut postupak zbog insolventnosti. Od tog trenutka bivši zaposlenik više nije primao naknadu za smanjenje jer je privatnopravno tijelo koje je Njemačka imenovala kao tijelo za osiguranje od rizika insolventnosti poslodavaca u području strukovne mirovine preuzelo samo mjesečni mirovinski dodatak i božićnicu, a ne i naknadu za smanjenje.
Sud je najprije ispitao jesu li ispunjeni materijalni elementi iz članka 8. Direktive 2008/94 i odgovorio je potvrdno, s obzirom na to da se radilo o bivšem zaposleniku čiji je poslodavac insolventan i čija su stečena prava na davanja iz mirovinskog sustava povrijeđena u trenutku nastupanja njegove insolventnosti i zbog toga. Sud je iz toga zaključio da je članak 8. Direktive 2008/94 bio primjenjiv u situaciji poput one u ovom slučaju.
Nadalje, kad je riječ o okolnostima u kojima treba smatrati da je smanjenje iznosa strukovnih mirovinskih davanja očito neproporcionalno, što dovodi do obveze država članica da osiguraju određenu zaštitu, Sud je podsjetio da države članice u okviru prenošenja članka 8. Direktive 2008/94 imaju široku marginu prosudbe i dužne su jamčiti samo minimum zaštite koju zahtijeva ta odredba. Također je podsjetio da bivši zaposlenik treba u slučaju insolventnosti svojeg poslodavca primati najmanje polovicu davanja iz mirovinskog sustava koja proizlaze iz njegovih stečenih prava, što, međutim, nema za učinak isključivanje mogućnosti da se, čak i u slučaju postojanja tog minimalnog jamstva, u određenim okolnostima pretrpljeni gubici mogu smatrati očito neproporcionalnima. U tom pogledu, Sud je pojasnio da treba smatrati da je smanjenje davanja iz mirovinskog sustava očito neproporcionalno ako su ozbiljno ugrožene mogućnosti zainteresirane osobe da zadovolji svoje osnovne potrebe. To bi bio slučaj bivšeg zaposlenika koji zbog tog smanjenja već živi ili bi trebao živjeti ispod praga rizika siromaštva koji je odredio Eurostat za predmetnu državu članicu, a država članica dužna je osigurati naknadu iznosa koja nužno ne obuhvaća sve pretrpljene gubitke, ali koja može otkloniti njihovu očito neproporcionalnu narav.
Naposljetku, Sud je utvrdio da navedeni članak 8., time što nalaže državama članicama da osiguraju minimalnu zaštitu bivšem zaposleniku koji je izložen očito neproporcionalnom smanjenju davanja iz mirovinskog sustava, sadržava jasnu, preciznu i bezuvjetnu obvezu koju imaju države članice, a čiji je cilj dodjela prava pojedincima. Stoga se na tu odredbu može pozivati protiv tijela privatnog prava koje je država odredila kao tijelo za osiguranje od rizika insolventnosti poslodavaca u području strukovnog mirovinskog osiguranja ako se, s obzirom na zadaću tog tijela koja mu je povjerena i na uvjete pod kojima je ono obavlja, može se izjednačiti s državom, pod uvjetom da jamstvena zadaća koja mu je povjerena djelotvorno obuhvaća vrste davanja iz mirovinskog sustava za koje se zahtijeva minimalna zaštita predviđena člankom 8.