PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
28. listopada 2015.(*)
„Žig Zajednice – Postupak povodom prigovora – Prijava figurativnog žiga Zajednice Маcка – Raniji neregistrirani nacionalni figurativni žig Маcка – Relativni razlog za odbijanje – Članak 8. stavak 4. Uredbe (EZ) br. 207/2009 – OHIM‑ova primjena nacionalnog prava“
U predmetu T‑96/13,
Rot Front OAO, sa sjedištem u Moskvi (Rusija), koji je zastupao B. Térauda, a zatim O. Spuhler i M. Geitz, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji zastupa D. Walicka, u svojstvu agenta,
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem OHIM‑a bila je
Rakhat AO, sa sjedištem u Almatyju (Kazahstan),
povodom tužbe podnesene protiv odluke drugog žalbenog vijeća OHIM‑a od 28. studenoga 2012. (predmet R 893/2012‑2), koja se odnosi na postupak povodom prigovora između društava Rot Front OAO i Rakhat AO,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová i E. Buttigieg (izvjestitelj), suci,
tajnik: I. Dragan, administrator,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 22. veljače 2013.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu OHIM‑a podnesen tajništvu Općeg suda 31. svibnja 2013.,
uzimajući u obzir repliku podnesenu tajništvu Općeg suda 2. kolovoza 2013.,
nakon rasprave održane 20. ožujka 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Društvo Rakhat AO 26. listopada 2010. podnijelo je zahtjev za prijavu žiga Zajednice Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.).
2 Žig za registraciju kojega je podnesena prijava sljedeći je figurativni znak:
3 Proizvodi za koje je zatražena registracija pripadaju u razrede 29. i 30. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, a koji, za svaki od razreda, odgovaraju sljedećem opisu:
– razred 29: „Voćne grickalice, marmelada, džemovi, kristalizirano voće, jestivi želei, voćna kaša, voćni želei, narezano voće, osobito sušeno ili kristalizirano, konzervirano ili kristalizirano voće, voće konzervirano u alkoholu, prženi bademi, prženi lješnjaci, krokanti, kokosove pahuljice“;
– razred 30: „konditorski proizvodi, žuti šećer, također kao ukras za božićna drvca, praline, sladoledi, šerbeti, kokice [pucanci], pudinzi, čokolade, također s tekućim punjenjem, osobito od alkohola, slatkiši u obliku pastila, marcipan, slatkiši od badema, konditorski proizvodi u obliku voćnog želea, konditorski proizvodi u obliku fondana, konditorski proizvodi koji sadrže orašaste plodove, bomboni, karamele (mekani bomboni), čokolada, preljevi, čokolada u blokovima, pločicama ili kuglicama, osobito čokolada blago otopljena, punjena čokolada, čokolade ili praline s orašastim plodovima ili drugim voćem, likerima ili sirupom; karamele, dražeje, gume za žvakanje koje nisu za medicinske potrebe; žele gume, pjenasti bomboni, sok od sladića; sladić, persipan (tijesto od koštica); nugat“
4 Prijava žiga Zajednice objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 2011/019 od 28. siječnja 2011.
5 Dana 14. travnja 2011. tužitelj, društvo Rot Front OAO, podnio je prigovor na temelju članka 41. Uredbe br. 207/2009 protiv registracije žiga za koji je podnesena prijava za proizvode iz točke 3. ove presude.
6 Prigovor je bio utemeljen na neregistriranom figurativnom žigu koji se u trgovačkom prometu koristio za konditorske proizvode u Grčkoj i Njemačkoj, prikazanom niže:
7 U prilog prigovoru istaknut je razlog iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.
8 Odjel za prigovore odlukom od 12. travnja 2012. odbio je prigovor. Smatrao je, u biti, da tužitelj nije dokazao da je na temelju njemačkog prava, u skladu s kojim je bio zaštićen raniji neregistrirani žig, stekao pravo zabraniti uporabu žiga za koji je podnesena prijava. Konkretnije, na temelju relativno ograničene količine prodaje predmetnih proizvoda s obzirom na veličinu njemačkog tržišta konditorskih proizvoda, ne može se utvrditi da je raniji žig stekao dovoljnu prepoznatljivost („Verkehrsgeltung“) u smislu članka 4. stavka 2. Gesetza über den Schutz von Marken und sonstigen Kennzeichen od 25. listopada 1994. (Zakon o zaštiti žigova i drugih prepoznatljivih znakova, BGBl. I, str. 3082., u daljnjem tekstu: Markengesetz) iz perspektive relevantne javnosti koju čini cjelokupno njemačko stanovništvo.
9 Tužitelj je 7. svibnja 2012. OHIM‑u podnio žalbu protiv odluke Odjela za prigovore, na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009.
10 Odlukom od 28. studenoga 2012. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) drugo žalbeno vijeće OHIM‑a potvrdilo je odluku Odjela za prigovore. Kao prvo, ono je smatralo da je, s obzirom na to da tužitelj za svoj raniji neregistrirani žig u Grčkoj nije podnio dokaze o uporabi čiji opseg nije samo lokalnog karaktera u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, prigovor bio nedopušten ili u svakom slučaju neosnovan u dijelu u kojem se njemu u prilog pozivalo na to ranije pravo. Nadalje, žalbeno vijeće navelo je da tužitelj, kako bi se mogao usprotiviti registraciji žiga za koji je podnesena prijava, mora dokazati da je stekao pravo zabraniti njegovu uporabu prije datuma njegove registracije u skladu s njemačkim zakonodavstvom, gdje je raniji neregistrirani žig također bio korišten. U tom smislu, tužitelj mora dokazati da je znatan dio relevantne javnosti prepoznao da taj žig pripada tužitelju u smislu članka 4. stavka 2. Markengesetza. Žalbeno vijeće zaključilo je, kao i Odjel za prigovore, da relevantnu javnost, s obzirom na to da su predmetni proizvodi roba široke potrošnje koju kupuje većina, čini cjelokupno njemačko stanovništvo. Prema njegovu mišljenju, na temelju činjenica da je žig napisan ćirilicom ili da su predmetni proizvodi u Njemačkoj prodavani u trgovinama čiji su kupci bili uglavnom govornici ruskog jezika ne može se zaključiti da relevantnu javnost čine samo potrošači koji su govornici ruskog jezika. Naposljetku, žalbeno vijeće smatralo je da, čak i ako bi se prihvatili tužiteljevi dokazi o količini prodaje konditorskih proizvoda pod ranijim žigom, svejedno ne bi bilo moguće bez drugih podataka procijeniti intenzitet te prodaje kako bi se utvrdio utjecaj žiga na relevantnu njemačku javnost. Slijedom toga, žalbeno vijeće zaključilo je da tužitelj nije dokazao da je znatan dio relevantne njemačke javnost raniji neregistrirani žig prepoznao kao žig koji mu pripada u smislu njemačkog prava i stoga nije ispunio jednu od pretpostavki iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, odnosno da je na osnovi tog žiga i u skladu sa zakonodavstvom države članice koje se primjenjuje na taj znak stekao pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga.
Zahtjevi stranaka
11 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži OHIM‑u snošenje troškova.
12 OHIM od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
13 OHIM u odgovoru na tužbu osporava dopuštenost, s jedne strane, određenih dokumenata priloženih tužbi, zato što su ti dokumenti prvi put bili izneseni pred Općim sudom i, s druge strane, određenih upućivanja na nacionalnu sudsku praksu i pravnu doktrinu u tužbi, s obzirom na to da predstavljaju nove činjenice.
14 OHIM je u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda kao i u odgovoru na pitanje postavljeno tijekom rasprave djelomično povukao svoje prigovore u vezi s dopuštenošću odluka nacionalnih sudova i pravne doktrine koji su prvi put izneseni pred Općim sudom kao i upućivanja koja je tužitelj u tom smislu naveo.
15 U svakom slučaju, u tom pogledu treba podsjetiti da – iako je tužitelj određene odluke nacionalnih sudova i tekstove iz pravne doktrine prvi put iznio pred Općim sudom – on se na njih može pozivati ako je riječ o dokumentima i argumentima koji se odnose na nacionalno zakonodavstvo i sudsku praksu nacionalnih sudova. Naime, iz sudske prakse proizlazi da se ni stranke ni sâm Opći sud ne može spriječiti da se pri tumačenju nacionalnog prava, na koje, kao što je to u ovom slučaju, upućuje pravo Unije (vidjeti točku 19. ove presude), oslone na elemente iz nacionalnog zakonodavstva, sudske prakse ili pravne doktrine, s obzirom na to da nije riječ o tome da se žalbenom vijeću prigovara da nije uzelo u obzir činjenične elemente iz točno određene presude nacionalnog suda, nego se radi o pozivanju na presude ili pravnu doktrinu u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na tome da je žalbeno vijeće pogrešno primijenilo odredbu nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2006., Vitakraft‑Werke Wührmann/OHIM – Johnson’s Veterinary Products (VITACOAT), T‑277/04, Zb., EU:T:2006:202, t. 70. i 71.)
16 Ostaje za razmotriti pitanje dopuštenosti dokumenata koji su podneseni kao Prilog A.5 tužbi. Tužitelj tvrdi da se ti dokumenti moraju proglasiti dopuštenima jer se njima ne iznose novi argumenti u odnosu na one koji već proizlaze iz drugih dokumenata podnesenih OHIM‑u.
17 Dokumenti iz Priloga A.5 tužbi obuhvaćaju članak naslovljen „Ruski supermarketi u Njemačkoj: samovar – bez odlaska u Tulu“ na ruskom jeziku, zajedno s prijevodom na engleski, objavljen na internetskoj stranici „www.dw.de“. Protivno tužiteljevim tvrdnjama, taj je članak, koji je prvi put bio podnesen Općem sudu, novi činjenični element u prilog argumentima koji su već bili izneseni pred OHIM‑om i ne može se uzeti u obzir u okviru ovog postupka. Naime, svrha je tužbe podnesene Općem sudu nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća OHIM‑a u smislu članka 65. Uredbe br. 207/2009, što znači da funkcija Općeg suda nije ponovno ispitivanje činjeničnih okolnosti s obzirom na dokumente koji su pred njim prvi put izneseni. Stoga valja odbaciti dokumente podnesene u okviru Priloga A.5 tužbi a da nije potrebno ispitati njihovu dokaznu snagu (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2005., Sadas/OHIM – LTJ Diffusion (ARTHUR ET FELICIE), T‑346/04, Zb., EU:T:2005:420, t. 19. i navedenu sudsku praksu).
Meritum
18 Tužitelj je u prilog svojoj tužbi istaknuo jedan tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 jer je žalbeno vijeće pogrešno protumačilo članak 4. stavak 2. Markengesetza na temelju kojeg tužitelj zahtijeva zaštitu svoje ranijeg neregistriranog žiga u mjeri u kojoj je on bio korišten u Njemačkoj. Međutim, tužitelj ne dovodi u pitanje utvrđenje žalbenog vijeća prema kojem prigovor nije bio utemeljen u dijelu u kojem se njemu u prilog pozivalo na ranije pravo korišteno u Grčkoj.
19 U tom pogledu treba podsjetiti da, u skladu s člankom 8. stavkom 4. Uredbe br. 207/2009, na temelju prigovora nositelja neregistriranog žiga ili nekog drugog znaka koji se rabi u trgovačkom prometu i čija važnost nije samo lokalnog karaktera, žig za koji je podnesena prijava neće se registrirati kad i u opsegu u kojem su, sukladno pravnom propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak, prava na taj znak bila stečena prije datuma podnošenja prijave za registraciju žiga Zajednice i taj znak daje svojem nositelju pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2013., Peek & Cloppenburg/OHIM – Peek & Cloppenburg (Peek & Cloppenburg), T‑507/11, EU:T:2013:198, t. 18. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također analogijom presudu od 9. prosinca 2010., Tresplain Investments/OHIM – Hoo Hing (Golden Elephant Brand), T‑303/08, Zb., EU:T:2010:505, t. 89. i 90.).
20 Ti su uvjeti kumulativni. Stoga, kada žig ne ispunjava jedan od tih uvjeta, prigovor koji se temelji na postojanju neregistriranog žiga ili drugih znakova koji se rabe u trgovačkom prometu u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 ne može biti osnovan (presuda od 30. lipnja 2009., Danjaq/OHIM – Mission Productions (Dr. No), T‑435/05, Zb., EU:T:2009:226, t. 35.).
21 Što se tiče ranijeg neregistriranog žiga u mjeri u kojoj je on korišten u Njemačkoj, žalbeno vijeće započelo je ispitivanje prigovora razmotrivši je li, sukladno njemačkom pravnom propisu koji je mjerodavan u ovom slučaju, tužitelj prije datuma podnošenja prijave za registraciju žiga stekao pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga u smislu članka 8. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 207/2009.
22 Tužitelj tvrdi da članak 4. stavak 2. Markengesetza priznaje stjecanje prava na žig njegovom uporabom, koja dovodi do toga da relevantna javnost, odnosno oni kojima su namijenjeni obuhvaćeni proizvodi, prepoznaje pripadnost znaka njegovu nositelju. Tužitelj smatra da je žalbeno vijeće u predmetnom slučaju pogrešno protumačilo tu odredbu i slijedom toga pogrešno primijenilo članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009, s obzirom na to da je prilikom ocjene pitanja je li raniji žig prepoznatljiv iz perspektive relevantne javnosti uzelo u obzir cjelokupnu njemačku javnost, iako njemačko pravo dopušta da se, u određenim uvjetima, relevantna javnost ograniči tako da se vodi računa samo o potrošačima koji vladaju određenim stranim jezikom ili ovisno o distribucijskim kanalima proizvoda obuhvaćenih žigom o kojem je riječ. Prema njegovu mišljenju, u predmetnom slučaju ispunjeni su uvjeti da se relevantna javnost ograniči na potrošače u Njemačkoj koji su govornici ruskog jezika. Tužitelj svoje tumačenje njemačkog prava temelji na nekoliko presuda najviših njemačkih sudova, izvatku iz komentara Markengesetza i presude švicarskog saveznog suda.
23 OHIM se u biti slaže s ocjenom žalbenog vijeća i smatra da tužitelj nije dokazao, što je bio dužan napraviti, da je raniji žig bio prepoznatljiv za znatan dio njemačke javnosti, kao što se to zahtijeva člankom 4. stavkom 2. Markengesetza, tako da se ne može usprotiviti registraciji žiga za koji je podnesena prijava. Tvrdi da, uzimajući u obzir informacije koje je tužitelj podnio žalbenom vijeću u vezi sa sadržajem njemačkog prava, ni činjenica da su proizvodi obuhvaćeni ranijim žigom prodavani samo u određenim specijaliziranim trgovinama čija je ponuda uglavnom usmjerena na Ruse koji žive u Njemačkoj kao ni uporaba ćirilice u ranijem žigu nisu opravdavali ograničenje relevantne javnosti samo na potrošače koji su govornici ruskoga.
24 U tom pogledu treba podsjetiti da pitanje u kojoj mjeri znak koji je zaštićen u državi članici dodjeljuje pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga treba razmotriti s obzirom na mjerodavno nacionalno pravo (vidjeti presudu od 10. srpnja 2014., Peek & Cloppenburg/OHIM, C‑325/13 P i C‑326/13 P, EU:C:2014:2059, t. 47. i navedenu sudsku praksu). U tu svrhu osobito valja voditi računa o nacionalnim propisima na koje se poziva i sudskim odlukama donesenima u predmetnoj državi članici (presuda od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, Zb, EU:C:2011:189, t. 190.) te o tekstovima iz pravne doktrine (vidjeti analogijom presudu od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, Zb., EU:C:2011:452, t. 53.).
25 U njemačkom pravu, koje je mjerodavno u predmetnom slučaju, pravo nositelja neregistriranog žiga da se usprotivi uporabi kasnijeg žiga uređeno je člankom 4. stavkom 2. u vezi s člankom 14. stavkom 2. Markengesetza.
26 Člankom 4. Markengesetza propisano je:
„Zaštita žigova proizlazi […]
2. iz uporabe znaka u trgovačkom prometu pod uvjetom da je znak stekao prepoznatljivost kao žig u relevantnim gospodarskim krugovima
[…]“
27 Članak 14. stavak 2. točka 2. Markengesetza zabranjuje da treće osobe bez pristanka nositelja u trgovačkom prometu rabe znak, poput žiga Zajednice, koji bi mogao prouzročiti vjerojatnost dovođenja u zabludu zbog ranijeg znaka.
28 Stranke se slažu glede činjenice da se, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Markengesetza, pravo na neregistrirani žig može steći uporabom samo pod uvjetom da ta uporaba ima za posljedicu to da je taj žig prepoznatljiv za znatan dio relevantne javnosti. S druge strane, stranke se ne slažu u pogledu definicije relevantne javnosti („beteiligte Verkehrskreise“) koja se mora uzeti u obzir prilikom procjenjivanja te prepoznatljivosti u smislu članka 4. stavka 2. Markengesetza.
29 U tom pogledu, kao prvo, valja utvrditi da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava time što je, pozivajući se na sudsku praksu Općeg suda u vezi s Uredbom br. 207/2009, odbilo tužiteljev argument prema kojem se relevantna javnost koju treba uzeti u obzir u predmetnom slučaju mora ograničiti na one potrošače u Njemačkoj koji su Rusi ili govornici ruskoga jer su proizvodi obuhvaćeni ranijim žigom prodavani samo u trgovinama koje su im posebno namijenjene. Naime, kao što je to istaknuto u točki 24. ove presude, pitanje u kojoj mjeri raniji žig koji nije registriran u državi članici svojem nositelju dodjeljuje pravo da zabrani uporabu kasnijeg žiga treba razmotriti s obzirom na kriterije utvrđene nacionalnim pravom države članice u kojoj se znak na koji se poziva rabio, odnosno u predmetnom slučaju njemačkim pravom, uključujući nacionalnu sudsku praksu i pravnu doktrinu, a ne s obzirom na sudsku praksu Općeg suda u vezi s primjenom Uredbe br. 207/2009.
30 Kao drugo, što se tiče ispitivanja nacionalnog prava na temelju kojeg tužitelj navodi da je stekao pravo prigovoriti registraciji žiga za koji je podnesena prijava na osnovi svojeg neregistriranog žiga, odnosno članka 4. stavka 2. u vezi s člankom 14. stavkom 2. Markengesetza, treba istaknuti da iz sudske prakse proizlazi da podnositelj prigovora mora dokazati da je raniji znak koji je istaknut u prilog prigovoru obuhvaćen područjem primjene prava države članice na koje se poziva i da se na temelju njega može zabraniti uporaba kasnijeg žiga (presuda Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, t. 24. ove presude, EU:C:2011:189, t. 190.). To pravilo podnositelju prigovora stavlja na teret da OHIM‑u podnese ne samo podatke koji dokazuju da ispunjava potrebne uvjete prema nacionalnom zakonodavstvu čiju primjenu zahtijeva kako bi zabranio uporabu žiga Zajednice na temelju ranijeg prava već i podatke iz kojih je jasan sadržaj tih propisa (vidjeti analogijom presudu Edwin/OHIM, t. 24. ove presude, EU:C:2011:452, t. 50.)
31 Međutim, iz sudske prakse također proizlazi da u okolnostima u kojima OHIM može biti pozvan da vodi računa o nacionalnom pravu države članice u okviru kojeg ranije pravo na kojem se temelji prigovor uživa zaštitu, on se mora, po službenoj dužnosti i sredstvima koja mu se za to čine najprimjerenijima, informirati o tom nacionalnom pravu, ako su takve informacije potrebne za ocjenu pretpostavki primjene razloga za odbijanje predmetne registracije, što znači da treba uzeti u obzir, uz činjenice koje su izričito iznijele stranke u postupku povodom prigovora, notorne činjenice, odnosno one koje može znati svaka osoba ili koje se mogu saznati putem opće dostupnih izvora (vidjeti presudu od 20. travnja 2005., Atomic Austria/OHIM – Fabricas Agrupadas de Muñecas de Onil (ATOMIC BLITZ), T‑318/03, Zb, EU:T:2005:136, t. 35. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također analogijom presudu od 13. rujna 2012., National Lottery Commission/OHIM – Mediatek Italia i De Gregorio (Prikaz ruke), T‑404/10, EU:T:2012:423, t. 20. i navedenu sudsku praksu, koja je u tom pogledu potvrđena presudom od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, Zb., EU:C:2014:186, t. 45.). Ta obveza informiranja po službenoj dužnosti o nacionalnom pravu, ako je to potrebno, za OHIM postoji u slučaju kada već raspolaže informacijama o nacionalnom pravu, ili u obliku tvrdnji o njegovu sadržaju ili u obliku podnesenih dokaza čija je dokazna snaga bila navedena (presuda od 20. ožujka 2013., El Corte Inglés/OHIM – Chez Gerard (CLUB GOURMET), T‑571/11, Zb., EU:T:2013:145, t. 41.).
32 Takva obveza u bitnome je preuzeta u smjernicama o ispitivanju koje provodi OHIM, na koje se on pozvao na raspravi, u kojima se, upućivanjem na presudu OHIM/National Lottery Commission, t. 31. ove presude (EU:C:2014:186), navodi ovlast kojom on raspolaže u svrhu provjeravanja, bilo kojim sredstvima koja smatra odgovarajućima, sadržaja, pretpostavki primjene i opsega odredbi mjerodavnog prava na koje se podnositelj prigovora poziva (smjernice o ispitivanju koje provodi OHIM, dio C, odjeljak 4., točka 4.1.). OHIM je na raspravi naglasio činjenicu da je ta ovlast provjeravanja ograničena na osiguravanje pravilne primjene propisa na koje se poziva podnositelj prigovora, međutim potonjeg ne oslobađa tereta dokaza. Osim toga, ta ovlast provjeravanja ne može imati posljedicu da OHIM preuzme obvezu podnositelja prigovora da navede propise relevantne za predmet.
33 U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, da je u predmetnom slučaju tužitelj naveo odredbe mjerodavnog prava i njihov sadržaj. On je također pred OHIM‑om tvrdio, kao što to proizlazi iz točke 11. treće alineje pobijane odluke, da su relevantnu javnost u svrhu procjene prepoznatljivosti ranijeg neregistriranog žiga u smislu članka 4. stavka 2. Markengesetza činili potrošači koji žive u Njemačkoj i govornici su ruskog jezika, s obzirom na to da je raniji žig sastavljen od ćiriličnih slova i da su proizvodi na koje se on odnosio prodavani u trgovinama čiji su kupci većinom bili govornici ruskog jezika.
34 Treba istaknuti, s jedne strane, da je definicija relevantne javnosti bila odlučujuća za rješenje predmetnog spora. Naime, iako tužitelj nije osporio činjenicu koju je utvrdilo žalbeno vijeće – da raniji žig nije stekao prepoznatljivost iz perspektive javnosti u širem smislu, koju čine svi prosječni potrošači u Njemačkoj – čini se da nije isključeno da bi takva prepoznatljivost mogla postojati u slučaju da se relevantna javnost u smislu članka 4. stavka 2. Markengesetza odredi tako da obuhvaća samo potrošače u Njemačkoj koji su govornici ruskoga, kao što to tvrdi tužitelj.
35 OHIM je u tim okolnostima, s obzirom na sudsku praksu iz točke 31. ove presude, trebao iskoristiti sva sredstva koja ima na raspolaganju u okviru svoje ovlasti provjeravanja kako bi se, s obzirom na tužiteljeve argumente, informirao o mjerodavnom nacionalnom pravu i proveo podrobnija ispitivanja sadržaja i opsega odredbi nacionalnog prava na koje se poziva, ili po službenoj dužnosti ili tako da tužitelja pozove da potkrijepi svoje tvrdnje o definiciji relevantne javnosti u smislu članka 4. stavka 2. Markengesetza (vidjeti u vezi s potonjim mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, Zb., EU:C:2013:782, t. 66. i 87.).
36 Međutim, ni iz pobijane odluke ni iz spisa postupka pred OHIM‑om, proslijeđenog Općem sudu, ne proizlazi da je OHIM s obzirom na tužiteljeve argumente proveo podrobnija ispitivanja sadržaja i opsega odredaba nacionalnog prava na koje se poziva, bilo po službenoj dužnosti bilo tako da tužitelja pozove da potkrijepi svoje tvrdnje o definiciji relevantne javnosti u smislu članka 4. stavka 2. Markengesetza, što je OHIM priznao na raspravi.
37 Na temelju takve analize njemačkog prava žalbeno vijeće vrlo je vjerojatno moglo raspolagati podacima koje je tužitelj prvi put iznio pred Općim sudom, a od kojih neki na prvi pogled nisu posve irelevantni kada je riječ o ispitivanju njegovih tvrdnji o definiciji relevantne javnosti u smislu članka 4. stavka 2. Markengesetza. To osobito vrijedi za sudsku praksu Bundesgerichtshofa (Savezni sud) u kojoj je potvrđeno da bi se u određenim okolnostima, čak i slučaju proizvoda široke potrošnje, relevantna javnost mogla definirati uže uzimajući u obzir namjenu i trgovački potencijal pojedinih proizvoda (BGH, I ZR 90/58, DB 1959, 1368, (amtl. Leitsatz) – Sunpearl II) ili kupce tih proizvoda i zainteresirane osobe, od kojih neki mogu odbiti određene proizvode ili ih ne odobravati.
38 U tim se okolnostima ne može isključiti da to što žalbeno vijeće nije analiziralo njemačko pravo nije odlučujuće utjecalo na njegovo tumačenje članka 4. stavka 2. Markengesetza.
39 Slijedi da treba prihvatiti jedini tužbeni razlog i poništiti pobijanu odluku. Sukladno članku 65. stavku 6. Uredbe br. 207/2009, OHIM mora poduzeti sve potrebne mjere za izvršenje presude Općeg suda. U tom pogledu, na OHIM‑u je da, nakon što provede analizu njemačkog prava u okviru svoje ovlasti ispitivanja, utvrdi dodjeljuje li ono tužitelju pravo da zabrani uporabu kasnijeg žiga u smislu članka 8. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 207/2009.
Troškovi
40 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da OHIM nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova i onih tužitelja, sukladno tužiteljevu zahtjevu.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka drugog žalbenog vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) od 28. studenoga 2012. (predmet R 893/2012‑2).
2. OHIM snosi vlastite troškove i one društva Rot Front OAO.
Kanninen | Pelikánová | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. listopada 2015.
Potpisi