PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo prošireno vijeće)

8. veljače 2023.(*)

[Tekst izmijenjen rješenjem od 13.7.2023.]

„Državne potpore – Sektor zračnog prijevoza – Mjere koje je Rumunjska provela u korist zračne luke u Temišvaru – Mjere koje je zračna luka u Temišvaru provela u korist Wizz Aira i zračnih prijevoznika korisnika te zračne luke – Odluka kojom se djelomično utvrđuje nepostojanje državne potpore u korist zračne luke u Temišvaru i zračnih prijevoznika korisnika te zračne luke – Naknade zračnih luka – Tužba za poništenje – Regulatorni akt – Osobni utjecaj – Bitan utjecaj na konkurentski položaj – Izravan utjecaj – Pravni interes – Dopuštenost – Članak 107. stavak 1. UFEU‑a – Selektivnost – Prednost – Kriterij privatnog subjekta”

U predmetu T‑522/20,

Carpatair SA, sa sjedištem u Temišvaru (Rumunjska), koji zastupaju J. Rivas Andrés i A. Manzaneque Valverde, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju F. Tomat i C. Georgieva, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupiru

Wizz Air Hungary Légiközlekedési Zrt. (Wizz Air Hungary Zrt.), sa sjedištem u Budimpešti (Mađarska), koji zastupaju E. Vahida, S. Rating i I.-G. Metaxas‑Maranghidis, odvjetnici,

i

[kako je izmijenjeno rješenjem od 13. srpnja 2023.] Societatea Națională „Aeroportul Internaţional Timişoara – Traian Vuia” SA (AITTV), sa sjedištem u Ghirodi (Rumunjska), koji zastupaju V. Power i R. Hourihan, solicitors,

intervenijenti,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće),

u sastavu tijekom vijećanja: S. Papasavvas, predsjednik, J. Svenningsen, M. Jaeger, C. Mac Eochaidh i T. Pynnä (izvjestiteljica), suci,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 12. rujna 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, Carpatair SA, traži poništenje Odluke Komisije (EU) 2021/1428 od 24. veljače 2020. o državnoj potpori SA.31662 – C/2011 (ex NN/2011) koju je provela Rumunjska za Međunarodnu zračnu luku Temišvar – Wizz Air (SL 2021., L 308, str. 1. i ispravak SL 2021., L 327, str. 41., u daljnjem tekstu: pobijana odluka) u dijelu u kojem se njome zaključuje da određene mjere nisu državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

 Okolnosti spora

2        [Kako je izmijenjeno rješenjem od 13. srpnja 2023.] Međunarodna zračna luka Temišvar (u daljnjem tekstu: Zračna luka) nalazi se u zapadnoj Rumunjskoj, na udaljenosti od 50 kilometara (km) od zračne luke u Aradu (Rumunjska), koja ima vrlo ograničen promet. Upravitelj je Zračne luke drugi intervenijent, Societatea Națională „Aeroportul Internaţional Timişoara – Traian Vuia” SA (AITTV), dioničko društvo čijih je 80 % dionica u vlasništvu rumunjske države.

3        Tužitelj, Carpatair SA, rumunjski je regionalni zračni prijevoznik. Taj je prijevoznik 2000. uspostavio svoje čvorište u Zračnoj luci, iz kojeg je pružao usluge prema modelu zvjezdaste mreže (hub and spoke). Od 2007. do 2009. poslovanje Zračne luke bilo je usmjereno na poslovanje tužitelja, koji je pružao cjelovite usluge i nudio letove prema 32 domaća i europska odredišta.

4        S obzirom na predviđeno povećanje prometa zbog pristupanja Rumunjske Europskoj uniji 2007. i radi ispunjenja uvjeta za ulazak u schengensko područje u pogledu sigurnosti, AITTV je od rumunjske države primio financiranje za izgradnju terminala za neschengenski promet i sigurnosnu opremu.

5        Osim toga, u okviru strategije za privlačenje niskotarifnih zračnih prijevoznika i povećanje ukupne profitabilnosti Zračne luke, AITTV je 2008. s prvim intervenijentom, Wizz Airom Hungary Légiközlekedési Zrt. (Wizz Air Hungary Zrt.) (u daljnjem tekstu: Wizz Air), mađarskim niskotarifnim zračnim prijevoznikom, sklopio ugovore kojima se utvrđuju načela njihove suradnje te opći uvjeti pod kojima Wizz Air može upotrebljavati infrastrukturu i usluge Zračne luke (u daljnjem tekstu: ugovori iz 2008.). Od tih su ugovora dva izmijenjena 25. lipnja 2010. novim programom popusta koji su dogovorili Wizz Air i AITTV, kojim je obuhvaćeno razdoblje do 6. veljače 2011. (u daljnjem tekstu: ugovori o izmjenama iz 2010.). Wizz Air je počeo nuditi letove iz Zračne luke u listopadu 2008.

6        Tužitelj je 30. rujna 2010. Europskoj komisiji podnio pritužbu zbog navodno nezakonite državne potpore koju su rumunjska tijela dodijelila Zračnoj luci u korist Wizz Aira.

7        Komisija je 24. svibnja 2011. obavijestila Rumunjsku o svojoj odluci o pokretanju službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a (u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju postupka) u pogledu godišnjeg operativnog financiranja odobrenog AITTV‑u 2007., 2008. i 2009., popusta i rabata na naknade zračne luke odobrenih u skladu sa zbornicima zrakoplovnih informacija (Aeronautical Information Publication, u daljnjem tekstu: AIP) iz 2007., 2008. i 2010., ugovorâ iz 2008. te otpisa naknada zračne luke za koje su Wizz Airu izdani računi od listopada 2009. do veljače 2010. Objavom te odluke u Službenom listu Europske unije 13. rujna 2011. (SL 2011., C 270, str. 11.) Komisija je pozvala zainteresirane strane da dostave svoje primjedbe u pogledu te mjere.

8        Komisija je u odluci o pokretanju postupka navela da preliminarno smatra da se ne može isključiti da popusti i rabati predviđeni u AIP‑ovima iz 2007., 2008. i 2010. te u ugovorima iz 2008. uključuju državne potpore nespojive s unutarnjim tržištem.

9        Rumunjska tijela, kao i zainteresirane strane, među kojima i AITTV, tužitelj i Wizz Air, podnijeli su pisane primjedbe. Komisija je primjedbe zainteresiranih strana proslijedila rumunjskim tijelima, koja su mogla podnijeti svoje primjedbe na njih.

10      Dopisima poslanima u razdoblju od 2011. do 2018. Komisija je tražila dodatne informacije od rumunjskih tijela, koja su odgovorila na te zahtjeve.

11      Tužitelj je pružio dodatne informacije dopisima poslanima u razdoblju od 2011. do 2018.

12      AITTV je pružio dodatne informacije dopisima poslanima 2011. i 2016.

13      Komisija je 14. ožujka 2014. obavijestila rumunjska tijela i zainteresirane strane o donošenju Smjernica o državnim potporama zračnim lukama i zračnim prijevoznicima (SL 2014., C 99, str. 3. i ispravak SL 2023., C 64, str. 58., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2014.) te ih je pozvala da podnesu svoje primjedbe. Komisija je primila primjedbe tužitelja, Wizz Aira i AITTV‑a.

14      Wizz Air je 11. veljače i 3. srpnja 2015. pružio dodatne informacije.

15      Tužitelj od 2014. više ne posluje u Zračnoj luci te je prošao postupak sudskog restrukturiranja. Njegovo se glavno sjedište poslovanja sada nalazi u zračnoj luci u Aradu, iz koje nudi, među ostalim, čarterske letove. Više ne nudi redovne letove.

16      Komisija je 24. veljače 2020. donijela pobijanu odluku.

 Pobijana odluka

17      Komisija je u pobijanoj odluci, s jedne strane, ispitala postoji li državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a kad je riječ o, kao prvo, godišnjem financiranju odobrenom AITTV‑u u razdoblju od 2007. do 2009. (vidjeti uvodne izjave 38., 39. i 171. do 235. pobijane odluke), kao drugo, naknadama zračne luke objavljenima u AIP‑ovima iz 2007., 2008. i 2010. (vidjeti uvodne izjave 40. do 49. i 267. do 299. pobijane odluke), kao treće, ugovorima iz 2008. i ugovorima o izmjenama iz 2010. (u daljnjem tekstu: treća mjera) (vidjeti uvodne izjave 50. do 76. i 300. do 440. pobijane odluke) i, kao četvrto, otpisu naknada zračne luke za koje su Wizz Airu izdani računi od listopada 2009. do veljače 2010. (vidjeti uvodne izjave 77., 78. i 441. do 443. pobijane odluke). S druge strane, budući da je smatrala da određena financiranja odobrena AITTV‑u čine državnu potporu, Komisija je ispitala njihovu spojivost s unutarnjim tržištem (vidjeti uvodne izjave 236. do 266. pobijane odluke).

18      Kad je riječ o naknadama zračne luke iz AIP‑ova iz 2007., 2008. i 2010., Komisija je zaključila da osnovna stopa tih naknada i popusti i rabati na njih koji su predviđeni u tim AIP‑ovima nisu bili selektivni jer su bili primjenjivi bez diskriminacije. Komisija je stoga zaključila da ta mjera ne čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

19      Kad je riječ o trećoj mjeri, Komisija je napomenula da se očekivalo da će ona dovesti do dodatne dobiti za AITTV. Stoga je smatrala da bi razuman subjekt u tržišnom gospodarstvu sklopio takve ugovore. Usto, ta je mjera bila dio opće strategije i dugoročnog rada na povećanju ukupne profitabilnosti Zračne luke. Komisija je zato zaključila da tim ugovorima Wizz Airu nije dana gospodarska prednost koju ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima te da oni nisu državna potpora.

20      Izreka pobijane odluke glasi:

„Članak 1.

1. Javno financiranje koje je Rumunjska pružila [AITTV‑u] u razdoblju 2007.–2009. za izgradnju terminala za neschengenski promet, poboljšanje staze za vožnju i proširenje stajanke te za rasvjetnu opremu u iznosu od 29 194 600 [rumunjskih leua (RON)] čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. [UFEU‑a]. Provedeno je protivno članku 108. stavku 3. [UFEU‑a].

2. Državna potpora iz stavka 1. spojiva je s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. točke (c) [UFEU‑a].

Članak 2.

Javno financiranje pristupne ceste i razvoja parkirališta 2007. te zaštitne opreme 2008., naknade zračne luke iz AIP‑a iz 2007., AIP‑a iz 2008. i AIP‑a iz 2010. te ugovori iz 2008. s poduzetnikom Wizz Air (uključujući ugovore o izmjenama iz 2010.) ne čine državnu potporu u smislu u članka 107. stavka 1. [UFEU‑a].

Članak 3.

Ova je Odluka upućena Rumunjskoj.”

 Zahtjevi stranaka

21      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se njome ne zaključuje da AIP iz 2010. (u daljnjem tekstu: druga mjera) i treća mjera (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: sporne mjere) čine nezakonitu, s unutarnjim tržištem nespojivu državnu potporu koja je dodijeljena Wizz Airu;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

22      Komisija, koju podupiru intervenijenti, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao nedopuštenu;

–        podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost

23      Iako nije formalno istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda, Komisija, koju podupire AITTV, tvrdi da je tužba nedopuštena zbog toga što tužitelj nema, s jedne strane, aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje pobijane odluke te, s druge strane, stvaran i postojeći interes za poništenje pobijane odluke.

24      Tužitelj osporava Komisijinu argumentaciju.

 Pravni interes

25      Komisija smatra da tužitelj nema postojeći i izravan interes za poništenje pobijane odluke. Sporne mjere ne utječu nepovoljno na usluge zračnog prijevoza koje tužitelj trenutačno nudi, koje se po svojoj prirodi razlikuju od usluga koje je Wizz Air osiguravao tijekom razdoblja na koje se odnosi Komisijina istraga (pa i trenutačno). Kad je riječ o tužiteljevoj navodnoj namjeri da nastavi poslovati u Zračnoj luci, ta namjera, osim toga što nije potkrijepljena nikakvim dokazom, ne može dokazati postojanje pravnog interesa.

26      Osim toga, predmetna tužba ne može imati izravnu korist za tužitelja. Naime, prema Komisijinu mišljenju, povoljan ishod predmetne tužbe neće imati utjecaja ni na tužbu za naknadu štete ni na tužbu za povrat potpore koje je tužitelj podnio rumunjskim sudovima. Ako sudovi Unije ponište pobijanu odluku u pogledu spornih mjera, Komisija će trebati preispitati navedene mjere, među ostalim njihovu spojivost s unutarnjim tržištem. Budući da Komisija ima isključivu nadležnost kad je riječ o ocjenjivanju spojivosti mjera potpore, nijedan nacionalni sud neće moći samostalno zaključiti da je mjera nespojiva s unutarnjim tržištem i naložiti povrat potpore.

27      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena je samo pod pretpostavkom da ta osoba ima interes da pobijani akt bude poništen. Taj interes pretpostavlja da poništenje odnosnog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

28      Usto, pravni interes za tužbu za poništenje mora biti stvaran i postojeći i ocjenjuje se na dan podnošenja tužbe (vidjeti presudu od 7. studenoga 2018., BPC Lux 2 i dr./Komisija, C‑544/17 P, EU:C:2018:880, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

29      Valja također podsjetiti na to da, u načelu, stranka zadržava svoj pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje jer ona može biti osnova za eventualnu tužbu radi naknade štete (vidjeti presudu od 7. studenoga 2018., BPC Lux 2 i dr./Komisija, C‑544/17 P, EU:C:2018:880, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

30      Mogućnost tužbe za naknadu štete dovoljna je osnova za takav pravni interes, pod uvjetom da on nije hipotetske naravi (vidjeti presudu od 7. studenoga 2018., BPC Lux 2 i dr./Komisija, C‑544/17 P, EU:C:2018:880, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

31      Osim toga, pravni interes može proizići iz bilo kojeg postupka pred nacionalnim sudovima u kojem eventualno poništenje pobijanog akta pred sudovima Unije može tužitelju pribaviti prednost (vidjeti presudu od 7. studenoga 2018., BPC Lux 2 i dr./Komisija, C‑544/17 P, EU:C:2018:880, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

32      Sud Unije nije ovlašten radi ispitivanja pravnog interesa za vođenje postupka pred njim ocjenjivati vjerojatnost osnovanosti tužbe koja je podnesena nacionalnim sudovima u skladu s nacionalnim pravom te na taj način preuzeti njihovu ulogu u pogledu takve ocjene. Nasuprot tomu, nužno je, ali dovoljno, da tužba za poništenje podnesena sudovima Unije svojim rezultatom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti presudu od 7. studenoga 2018., BPC Lux 2 i dr./Komisija, C‑544/17 P, EU:C:2018:880, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

33      U ovom slučaju, tužitelj je 28. siječnja 2016. Tribunalulu București (Viši sud u Bukureštu, Rumunjska) podnio tužbu za naknadu štete protiv AITTV‑a, rumunjskih tijela i Wizz Aira u pogledu dodjele državne potpore Wizz Airu, među ostalim, provedbom spornih mjera. Slijedom te tužbe donesena je odluka Tribunalula București (Viši sud u Bukureštu) i odluka Curtee de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska). Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke potonjeg suda, a taj je postupak u tijeku pred Înalta Curteom de Casație şi Justiție (Vrhovni kasacijski sud, Rumunjska).

34      Usto, tužitelj je 2015., slijedom presude Tribunalula Timiș (Viši sud u Tamišu, Rumunjska) od 30. kolovoza 2011., u kojoj je zaključeno da je popust predviđen u točki 7.3. druge mjere nezakonita državna potpora i koju je 14. studenoga 2012. potvrdila Curtea de Apel Pitești (Žalbeni sud u Piteștiju, Rumunjska), podnio tužbu za povrat predmetne potpore. Postupak povodom te tužbe vodi se pred Curteom de Apel Alba Iulia (Žalbeni sud u Albi Iuliji, Rumunjska), koja ga je 21. prosinca 2020. odlučila prekinuti dok se ne donese konačna presuda u ovom predmetu.

35      Stoga se ne može isključiti da bi eventualno poništenje pobijane odluke moglo utjecati na ishod sporova koji su u tijeku pred rumunjskim sudovima.

36      Usto, kad je riječ o drugoj pritužbi koju je podnio tužitelj, Komisija ga je 1. srpnja 2020. obavijestila da ne namjerava pokrenuti službeni istražni postupak u tom drugom predmetu zato što su mjere o kojima je riječ slične onima koje je ispitala u pobijanoj odluci. Tužitelj osim toga tvrdi da još traje Komisijino prethodno ispitivanje te druge pritužbe.

37      Prema tome, eventualno poništenje pobijane odluke moglo bi dovesti do pokretanja službenog istražnog postupka u okviru tog drugog predmeta, u kojem bi tužitelj načelno mogao ostvariti svoja postupovna prava podnošenjem primjedbi.

38      Tužitelj je stoga u dovoljnoj mjeri dokazao da bi mu eventualno poništenje pobijane odluke moglo donijeti korist. On, dakle, ima pravni interes za poništenje navedene odluke.

 Aktivna procesna legitimacija

39      Komisija tvrdi da tužitelj nije dokazao da se pobijana odluka na njega osobno odnosi.

40      Kao prvo, tužitelj od 2013. više ne posluje u Zračnoj luci te se njegovo glavno sjedište poslovanja sada nalazi u zračnoj luci u Aradu. Također je promijenio svoj poslovni model i sada nudi čarterske letove. Tužitelj nije pružio nikakve konkretne informacije o konkurentskom odnosu između njega i Wizz Aira u trenutku podnošenja tužbe.

41      Kao drugo, tužitelj je u vrijeme nastanka činjenica bio samo jedan od brojnih konkurenata Wizz Aira u Zračnoj luci te je bio u izravnom tržišnom natjecanju s njime samo za mali broj destinacija. I dva su druga zračna prijevoznika, Blue Air i Malev, bila u izravnom tržišnom natjecanju s Wizz Airom na tržištu redovnih putničkih letova s polazištem i odredištem u Zračnoj luci.

42      Kao treće, tužitelj nije pružio nikakve informacije o veličini predmetnih tržišta, o svojem udjelu, udjelu Wizz Aira i udjelu drugih mogućih konkurenata na tim tržištima, niti o promjenama tih tržišnih udjela nakon što su sporne mjere odobrene. Nije podnio nijedan dokaz koji bi pokazao da su slabljenje njegova poslovanja na određenim linijama, pogoršanje njegove financijske situacije i premještanje poslovanja 2013. ili Wizz Airovo navodno stjecanje tržišnog udjela na predmetnim tržištima posljedica spornih mjera. Konkretno, tužitelj nije dostavio ni izvješće stečajnog upravitelja ni odluke nacionalnih sudova koje navodi. Usto, drugi su čimbenici, među ostalim uporaba zrakoplova malog kapaciteta, primjena poslovnog modela zvjezdaste mreže i financijska kriza, mogli biti uzrok njegovih financijskih poteškoća.

43      Wizz Air tvrdi i da poteškoće s kojima se tužitelj suočio nije prouzročila navodna potpora koja je njemu dodijeljena, nego zastarjelost tužiteljeva modela poslovanja tijekom razdoblja na koje se odnosi istraga, a tu je zastarjelost stečajni upravitelj istaknuo u planu restrukturiranja. Usto, tužitelj je sam u Zračnoj luci ostvario koristi na temelju druge mjere, tako da se ne može uspostaviti uzročna veza između potpore koja je navodno dodijeljena Wizz Airu i pogoršanja položaja tužitelja na tržištu, koji navodno nije ostvario nikakve koristi.

44      U svojim odgovorima na pitanja Općeg suda od 11. ožujka 2022. Komisija u pogledu prirode spornih mjera navodi da bi te mjere trebalo ispitati odvojeno, među ostalim kad je riječ o dopuštenosti. Slično tomu, u svojim odgovorima na ista pitanja Wizz Air navodi da je dio pobijane odluke koji se odnosi na treću mjeru pojedinačna mjera, dok je dio pobijane odluke koji se odnosi na drugu mjeru regulatorni akt. Stoga bi se aktivna procesna legitimacija za osporavanje tog dijela pobijane odluke trebala ocijeniti s obzirom na treći dio rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a, koji se odnosi na regulatorne akte.

45      Međutim, Komisija u tom pogledu tvrdi da se, iako, kad je riječ o drugoj mjeri, treba smatrati da je pobijana odluka regulatorni akt koji ne podrazumijeva provedbene mjere, navedena mjera ipak mora izravno odnositi na tužitelja, što nije slučaj. Slično tomu, Wizz Air tvrdi da bi tužiteljeva aktivna procesna legitimacija u pogledu dijela pobijane odluke koji se odnosi na drugu mjeru pretpostavljala postojanje izravnog utjecaja na tužitelja, što nije slučaj jer se druga mjera nije primjenjivala na Wizz Air. Naknade zračne luke koje su se primjenjivale na Wizz Air bile su, naime, uređene trećom mjerom.

46      U svojim odgovorima na ista pitanja Komisija u pogledu presude od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija (C‑453/19 P, EU:C:2021:608), navodi da ona nije relevantna kad je riječ o trećoj mjeri. Komisija, kao i Wizz Air, tvrdi da doprinos te presude u pogledu pojma definicije tržišta nema utjecaja u ovom slučaju te da ne pruža osnovu za zaključak da je tužba dopuštena, s obzirom na to da je u svakom slučaju nužno postojanje uzročne veze između navodne potpore i učinka na tužiteljev tržišni položaj. Međutim, takva uzročna veza u ovom slučaju ne postoji. Na primjer, prema Komisijinu mišljenju, tužitelj je prestao poslovati na liniji Temišvar – Frankfurt (Njemačka) zbog nedostupnosti slotova u Zračnoj luci Frankfurt, a ne zbog treće mjere.

47      Najprije treba podsjetiti na to da dopuštenost tužbe koju je fizička ili pravna osoba podnijela protiv akta koji joj nije upućen, na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, ovisi o tome priznaje li joj se aktivna procesna legitimacija, koja postoji u dvama slučajevima. S jedne strane, takva tužba može se podnijeti pod uvjetom da se taj akt izravno i osobno odnosi na nju. S druge strane, takva osoba može podnijeti tužbu protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se on izravno odnosi na nju (vidjeti u tom smislu presude od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 59. i 91. i od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑453/19 P, EU:C:2021:608, t. 31.).

–       Uvodna razmatranja o prirodi spornih mjera

48      U članku 1. točki (d) Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.) pojam „program potpora” definira se kao „svaki akt na temelju kojega se, bez potrebe za donošenjem daljnjih provedbenih mjera, pojedinačne potpore mogu dodjeljivati poduzetnicima određenima u okviru tog akta u općem i apstraktnom smislu, kao i svaki akt na temelju kojega se potpora koja nije povezana s određenim projektom može dodjeljivati jednom ili više poduzetnika tijekom neodređenog vremenskog razdoblja i/ili u neodređenom iznosu”.

49      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Komisijina odluka predmet koje je odobrenje ili zabrana „programa potpora” ima opću primjenu te se stoga može kvalificirati kao „regulatorni akt” u smislu trećeg dijela rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a (vidjeti presudu od 20. siječnja 2022., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑594/19 P, EU:C:2022:40, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

50      U ovom slučaju, iz točke 21. ove presude proizlazi da se tužba odnosi na sporne mjere.

51      Kad je riječ o drugoj mjeri, u skladu s uvodnom izjavom 290. pobijane odluke, sustav naknada zračne luke koji je tom mjerom predviđen primjenjivao se na sve zračne prijevoznike koji se koriste Zračnom lukom. Oni u drugoj mjeri nisu imenovani.

52      Iz toga slijedi da se sustav naknada zračne luke predviđen drugom mjerom primjenjivao na objektivno određene situacije i da je proizvodio pravne učinke u odnosu na kategorije osoba predviđene u općem i apstraktnom smislu, tako da taj sustav, pod pretpostavkom da uključuje državne potpore, čini program potpora. Prema tome, dio pobijane odluke koji se odnosi na drugu mjeru ima opću primjenu i stoga se može kvalificirati kao regulatorni akt u smislu trećeg dijela rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a.

53      Suprotno tomu, ugovori koji čine treću mjeru, na koje se tužba također odnosi, kao što je to Komisija napomenula u uvodnoj izjavi 340. pobijane odluke, pojedinačno su dogovoreni sporazumi koji su se primjenjivali samo na dvije ugovorne stranke. Stoga ih treba smatrati pojedinačnim mjerama. Budući da dio pobijane odluke koji se odnosi na navedene ugovore dakle nije regulatorni akt u skladu s trećim dijelom rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a jer nije riječ o aktu opće primjene, na Općem sudu je da ispita odnosi li se taj dio odluke izravno i osobno na tužitelja u smislu te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑453/19 P, EU:C:2021:608, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

–       Osobni utjecaj na tužitelja kad je riječ o trećoj mjeri

54      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da osobe kojima odluka nije upućena mogu tvrditi da ih se osobno tiče samo ako ta odluka utječe na njih zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih uslijed toga pojedinačno na istovrstan način poput adresata (vidjeti u tom smislu presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, EU:C:1963:17, str. 223. i od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑453/19 P, EU:C:2021:608, t. 33.).

55      Ako tužitelj dovodi u pitanje osnovanost odluke o ocjeni potpore koja je donesena na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a ili, kao u ovom slučaju, nakon službenog istražnog postupka, sama činjenica da ga se može smatrati „strankom” u smislu stavka 2. toga članka ne može biti dovoljna kako bi se dopustila tužba. U tom slučaju, dakle, mora dokazati da ima poseban položaj u smislu sudske prakse navedene u točki 54. ove presude. To je osobito slučaj ako potpora koja je predmet odluke u pitanju bitno utječe na tužiteljev položaj na tržištu o kojem je riječ (presude od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 97. i od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑453/19 P, EU:C:2021:608, t. 37.).

56      Tužiteljevo dokazivanje bitnog ugrožavanja njegova položaja na tržištu ne znači da Sud mora donijeti konačnu odluku o konkurentskim odnosima između te stranke i poduzetnika korisnika, nego je samo nužno da navedena stranka uputi na prikladan način na razloge zbog kojih bi Komisijina odluka mogla povrijediti njezine legitimne interese bitno utječući na njezin položaj na predmetnom tržištu (vidjeti u tom smislu presude od 28. siječnja 1986., Cofaz i dr./Komisija, 169/84, EU:C:1986:42, t. 28. i od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑453/19 P, EU:C:2021:608, t. 57.).

57      Bitno ugrožavanje tužiteljeva konkurentskog položaja na predmetnom tržištu ne proizlazi iz temeljite analize različitih konkurentskih odnosa na tom tržištu na temelju kojih se precizno može utvrditi opseg ugrožavanja njegova konkurentskog položaja, nego, u načelu, iz utvrđenja prima facie da dodjela mjere na koju se odnosi Komisijina odluka dovodi do bitnog ugrožavanja tog položaja (presuda od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑453/19 P, EU:C:2021:608, t. 58.).

58      Iz toga proizlazi da se taj uvjet može ispuniti ako tužitelj pruži dokaze koji omogućuju dokazivanje da predmetna mjera može bitno ugroziti njegov položaj na dotičnom tržištu (vidjeti u tom smislu presude od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 38. i od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑453/19 P, EU:C:2021:608, t. 59.).

59      Dokaz bitnog ugrožavanja položaja konkurenta na tržištu ne može se ograničiti na prisutnost nekoliko elemenata koji upućuju na pogoršanje njegova gospodarskog ili financijskog uspjeha, poput znatnog pada prometa, nezanemarivih financijskih gubitaka ili pak znatnog smanjenja udjela na tržištu nakon dodjele dotične potpore. Dodjela državne potpore može ugroziti konkurentski položaj operatora i na druge načine, osobito uzrokujući gubitak zarade ili manje povoljan razvoj od onog do kojeg bi došlo da takve potpore nema (vidjeti u tom smislu presude od 22. studenoga 2007., Španjolska/Lenzing, C‑525/04 P, EU:C:2007:698, t. 34. i 35. i od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑453/19 P, EU:C:2021:608, t. 61.).

60      S obzirom na ta načela valja ispitati elemente koje je tužitelj naveo kako bi dokazao da se pobijana odluka na njega osobno odnosi i, konkretno, da bi treća mjera mogla bitno ugroziti njegov položaj na tržištu o kojem je riječ.

61      U ovom slučaju valja utvrditi, kao prvo, da je tužitelj imao aktivnu ulogu u upravnom postupku. Podnio je pritužbu Komisiji te je podnio primjedbe u okviru službenog istražnog postupka. Iz pobijane odluke proizlazi i da je Komisiji u više navrata dostavio informacije.

62      Međutim, valja napomenuti da se ne može zaključiti da se pobijana odluka osobno odnosi na tužitelja samo na temelju njegova sudjelovanja u upravnom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2007., Sniace/Komisija, C‑260/05 P, EU:C:2007:700, t. 60. i rješenje od 26. rujna 2016, Greenpeace Energy i dr./Komisija, T‑382/15, neobjavljeno, EU:T:2016:589, t. 39.), čak i ako je, kao u ovom slučaju, imao važnu ulogu u tom upravnom postupku, među ostalim tako što je podnio pritužbu na temelju koje je donesena pobijana odluka (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija, C‑319/07 P, EU:C:2009:435, t. 94. i 95.).

63      Kao drugo, tužitelj je iznio elemente o tržištima na kojima je između njega i Wizz Aira postojao odnos tržišnog natjecanja i na kojima je došlo do bitnog utjecaja na njega. Tako su i tužitelj i Wizz Air obavljali letove iz Zračne luke od listopada 2008., kada je Wizz Air počeo poslovati u toj zračnoj luci, do siječnja 2014., kada je tužitelj prestao poslovati u njoj.

64      Konkretnije, u trenutku donošenja odluke o pokretanju postupka 2011. tužitelj i Wizz Air bili su u tržišnom natjecanju na pet linija s polaskom ili dolaskom u Zračnoj luci, odnosno, kad je riječ o Njemačkoj, na liniji koja je opsluživala Düsseldorf (tužitelj je opsluživao Düsseldorf, a Wizz Air Dortmund, između kojih je 70 km cestovne udaljenosti) i, kad je riječ o Italiji, na linijama koje su opsluživale Veneciju (tužitelj je opsluživao Veneciju, a Wizz Air Treviso, između kojih je 41 km cestovne udaljenosti), Bergamo – Milano, Bolognu (tužitelj je opsluživao Bolognu, a Wizz Air Forli, između kojih je 73 km cestovne udaljenosti) i Rim.

65      Tako je Komisija u odluci o pokretanju postupka mjerodavno tržište proizvoda definirala kao par gradova u zračnom prijevozu te je zračne luke koje su na maloj udaljenosti jedna od druge kao što su Düsseldorf i Dortmund ili Bologna i Forli implicitno smatrala međusobno zamjenjivima, u skladu sa svojom praksom u donošenju odluka u području tržišnog natjecanja. Prema toj definiciji tržišta, tužitelj i Wizz Air bili su, dakle, u tržišnom natjecanju na sljedećih pet tržišta: Düsseldorf/Temišvar, Venecija/Temišvar, Bergamo – Milano/Temišvar, Bologna/Temišvar i Rim/Temišvar.

66      Tužitelj usto smatra da je bio u neizravnom tržišnom natjecanju s Wizz Airom na pet dodatnih linija, koje su određene područjem obuhvata od 200 km. Naime, tvrdi da se Wizz Air, time što je opsluživao Dortmund, Veneciju, Bergamo – Milano i Forli, natjecao i s njegovim linijama s Frankfurtom (Njemačka) (koji se nalazi na 222 km cestovne udaljenosti od Dortmunda), Veronom (Italija) (koja se nalazi na 121 km cestovne udaljenosti od Venecije), Torinom (Italija) (koji se nalazi na 185 km cestovne udaljenosti od Bergama), Firencom (Italija) (koja se nalazi na 109 km cestovne udaljenosti od Forlija) i Anconom (Italija) (koja se nalazi na 166 km cestovne udaljenosti od Forlija).

67      U tom pogledu valja napomenuti, kad je riječ o gradovima Dortmundu i Frankfurtu, da je među njima više od 200 km cestovne udaljenosti, tako da, čak i ako se primijeni tužiteljeva definicija tržišta, oni ni u kojem slučaju ne bi pripadali istom tržištu.

68      Kad je riječ o ostalim četirima linijama, tužitelj ne objašnjava zašto je relevantno područje obuhvata u ovom slučaju (200 km) znatno veće od onog koji Komisija tradicionalno primjenjuje u svojoj praksi donošenja odluka u području tržišnog natjecanja (100 km). Usto, sam je tužitelj istodobno opsluživao Torino i Bergamo, Bergamo i Veronu, Veronu i Veneciju te Bolognu i Firencu, odnosno parove gradova koji se nalaze u istom području obuhvata od 200 km, iako tvrdi da su ta odredišta bila međusobno zamjenjiva. Ta bi okolnost mogla dovesti u pitanje relevantnost navodnog „neizravnog tržišnog natjecanja” između tužitelja i Wizz Aira kad je riječ o tim parovima.

69      Stoga valja utvrditi da su tužitelj i Wizz Air bili u tržišnom natjecanju na pet linija s polaskom ili dolaskom u Zračnoj luci (koje su navedene u točki 65. ove presude), s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da se Wizz Air neizravno natjecao s njime i na pet dodatnih linija (koje su navedene u točki 66. ove presude).

70      Kao treće, postoje elementi koji dokazuju da je došlo do bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu. Tužitelj je u pisanim primjedbama koje je 7. lipnja i 8. kolovoza 2011. podnio Komisiji naveo da je 2010. pretrpio gubitak od više od devet milijuna eura te da je revidirao svoj poslovni model kako bi što više smanjio operativne gubitke. Komisija je u odluci o pokretanju postupka utvrdila da se od 2008. do 2010. znatno smanjio broj putnika te prinosi i prihodi tužitelja na pet linija na kojima je bio u tržišnom natjecanju s Wizz Airom. Tužitelj od 2014. više ne posluje u Zračnoj luci te je prošao postupak sudskog restrukturiranja.

71      Kao četvrto, iz elemenata koje je podnio tužitelj proizlazi da je on imao poseban položaj, koji ga je razlikovao od drugih zračnih prijevoznika prisutnih u Zračnoj luci jer je njezino poslovanje bilo usmjereno na poslovanje tužitelja, koji je 2008. u toj zračnoj luci bio glavni operator u smislu prometa. Tužitelj je u toj godini ostvario 38 % prihoda AITTV‑a. Nasuprot tomu, od 2000. do 2013. više od 90 % svojih prihoda tužitelj je ostvario iz poslovanja prema zvjezdastom modelu u Zračnoj luci.

72      Tužitelj je imao poseban položaj i zato što je bio jedini prijevoznik u izravnom tržišnom natjecanju s Wizz Airom na pet linija. Naime, samo su se dva zračna prijevoznika koja su poslovala u Zračnoj luci, Blue Air i Malev, suočavala s izravnim tržišnim natjecanjem Wizz Aira. Tužitelj navodi da je to tržišno natjecanje za oba ta prijevoznika bilo ograničeno na jedno odredište, i to na Rim odnosno Budimpeštu (Mađarska).

73      Kao peto, tužitelj je dokazao da je treća mjera bila jedan od uzroka njegova ugroženog konkurentskog položaja.

74      Naime, iz Priloga A.7 tužbi proizlazi da se od 2008. do 2010. tužiteljev neto prinos na pet linija na kojima je bio u izravnom tržišnom natjecanju s Wizz Airom smanjio za polovicu.

75      Kad je riječ o Njemačkoj, iz Priloga A.7 tužbi proizlazi da se od 2008. do 2010. tužiteljev neto prinos na njegovoj liniji s Düsseldorfom smanjio za 57 %.

76      Kad je riječ o Italiji, iz Priloga A.7 tužbi proizlazi da se od 2008. do 2010. tužiteljev neto prinos na njegovim linijama s Venecijom, Bergamom – Milanom, Bolognom i Rimom smanjio za 52 %.

77      Usto, iz primjedbi koje je tužitelj podnio Komisiji 7. lipnja 2011. proizlazi da se ne žali samo zbog toga što je izgubio putnike u korist Wizz Aira nego i zbog toga što nije mogao preuzeti promet prijevoznika Alitalia i Alpi Eagles prema sjeveru Italije nakon povlačenja tih prijevoznika iz Zračne luke 2008. jer je taj promet preuzeo Wizz Air.

78      Elementi navedeni u točkama 75. do 77. ove presude ne potkrepljuju samo smanjenje tužiteljevih prihoda nego i gubitak zarade ili manje povoljan razvoj od onog do kojeg bi došlo da nije provedena treća mjera kad je riječ o tužiteljevoj liniji s Njemačkom i linijama s Italijom. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 58. ove presude, ti elementi mogu biti dostatni da se dokaže da je bitno ugrožen položaj konkurenta na tržištu.

79      Tužitelj je, dakle, iznio elemente o tržištima na kojima je između njega i Wizz Aira postojao odnos tržišnog natjecanja i na kojima je došlo do bitnog utjecaja na njegov položaj. Također je iznio elemente koji potkrepljuju bitan utjecaj na njegov položaj na tržištima, neovisno o tome je li riječ o pogoršanju njegova uspjeha ili o gubitku zarade, te njegov poseban položaj među zračnim prijevoznicima koji posluju u Zračnoj luci. Konačno, dokazao je da je treća mjera bila jedan od uzroka njegova ugroženog konkurentskog položaja.

80      Elemente koje je tužitelj iznio kako bi dokazao da je treća mjera mogla bitno utjecati na njegov konkurentski položaj na tržištima o kojima je riječ ne dovodi u pitanje Komisijina argumentacija prema kojoj, s jedne strane, tužitelj nije pružio nikakve informacije o veličini predmetnih tržišta niti o svojim tržišnim udjelima ili tržišnim udjelima Wizz Aira te nije podnio nijedan dokaz koji bi pokazao da su slabljenje njegova poslovanja na određenim linijama i pogoršanje njegove financijske situacije posljedica spornih mjera, a prema kojoj su, s druge strane, drugi čimbenici mogli biti uzrok njegovih financijskih poteškoća, među ostalim primjena zvjezdastog modela i financijska kriza (vidjeti točku 42. ove presude).

81      U tom pogledu, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse navedene u točki 56. ove presude proizlazi da tužiteljevo dokazivanje bitnog ugrožavanja njegova položaja na tržištu ne znači da Sud mora donijeti konačnu odluku o konkurentskim odnosima između te stranke i poduzetnika korisnika, nego je samo nužno da navedena stranka uputi na prikladan način na razloge zbog kojih bi Komisijina odluka mogla povrijediti njezine legitimne interese bitno utječući na njezin položaj na predmetnom tržištu.

82      Konkretno, od tužitelja se ne može zahtijevati da dokaže da su njegove financijske poteškoće isključivo posljedica spornih mjera (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2019., Air France/Komisija, T‑894/16, EU:T:2019:508, t. 65.).

83      U ovom slučaju, iako je moguće da je tužiteljevim financijskim poteškoćama pridonio skup čimbenika, on je ipak, s obzirom na elemente koje je iznio u okviru predmetne tužbe, u dovoljnoj mjeri dokazao da je treća mjera mogla bitno utjecati na njegov konkurentski položaj na tržištima o kojima je riječ.

84      Konačno, budući da Komisija navodi da tužitelj od 2013. više ne posluje u Zračnoj luci, da je promijenio poslovni model i da nije pružio nikakve konkretne informacije o konkurentskom odnosu između njega i Wizz Aira u trenutku podnošenja tužbe (vidjeti točku 40. ove presude), dovoljno je utvrditi da postojanje bitnog utjecaja treba procijeniti s obzirom na situaciju u trenutku u kojem su sporne mjere provedene i u kojem su mogle imati učinak, kao što je Komisija uostalom priznala na raspravi.

85      Stoga valja utvrditi da je treća mjera mogla bitno utjecati na tužiteljev konkurentski položaj na tržištima o kojima je riječ.

86      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je tužitelj dokazao da se pobijana odluka, kad je riječ o trećoj mjeri, na njega osobno odnosi.

–       Izravan utjecaj na tužitelja kad je riječ o spornim mjerama

87      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvjet u skladu s kojim se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu, kako je predviđen u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih kriterija, odnosno, s jedne strane, da osporavana mjera izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju pojedinca i, s druge strane, da se njome ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti presudu od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

88      Kad je posebno riječ o pravilima o državnim potporama, valja naglasiti da je njihov cilj zaštita tržišnog natjecanja. Tako se u tom području, na temelju činjenice da Komisijina odluka ne zadire u učinke nacionalnih mjera u pogledu kojih je tužitelj u svojoj pritužbi toj instituciji istaknuo da nisu spojivi s tim ciljem i da ga stavljaju u nepovoljan tržišni položaj, može zaključiti da ta odluka izravno utječe na njegovu pravnu situaciju, osobito na njegovo pravo da ne trpi posljedice predmetnih nacionalnih mjera koje narušavaju tržišno natjecanje, pri čemu to pravo proizlazi iz odredbi UFEU‑a u području državnih potpora (vidjeti presudu od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

89      Naime, budući da uvjet koji se odnosi na izravan utjecaj zahtijeva da pobijani akt proizvodi izravne učinke na tužiteljevu pravnu situaciju, sud Unije dužan je provjeriti je li potonji iznio relevantne razloge zbog kojih ga Komisijina odluka može staviti u nepovoljan tržišni položaj i stoga proizvesti učinke na njegovu pravnu situaciju (vidjeti presudu od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 47.).

90      U ovom slučaju, kad je riječ o prvom od dvaju kriterija navedenih u točki 87. ove presude, iz spisa proizlazi da je tužitelj obavljao slične djelatnosti kao Wizz Air i da je bio aktivan na istom tržištu usluga i na istom zemljopisnom tržištu kao Wizz Air. Budući da je Wizz Air navodno bio korisnik spornih mjera koje su ocijenjene u pobijanoj odluci, valja smatrati da je tužitelj na relevantan način dokazao činjenicu da ga je sporna odluka mogla staviti u nepovoljan tržišni položaj i da je stoga ta odluka izravno utjecala na njegovu pravnu situaciju, a osobito na njegovo pravo da na tom tržištu ne trpi posljedice spornih mjera koje narušavaju tržišno natjecanje.

91      Kad je riječ o drugom od dvaju kriterija navedenih u točki 87. ove presude, valja smatrati da se pobijanom odlukom ne zadire u učinke ni druge ni treće mjere, na potpuno automatski način temeljen isključivo na propisu Unije, bez primjene drugih posrednih pravila.

92      Iz toga slijedi da se pobijana odluka izravno odnosi na tužitelja kad je riječ i o drugoj i o trećoj mjeri.

93      Tužitelj stoga ima aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje pobijane odluke.

94      Iz toga slijedi da tužbu treba smatrati dopuštenom.

 Dopuštenost prilogâ

 Dopuštenost izvadaka iz izvješća stečajnog upravitelja

95      Tužitelj je svojim očitovanjima na intervencijski podnesak AITTV‑a priložio izvatke iz izvješća stečajnog upravitelja.

96      AITTV tvrdi da, budući da je tužitelj dostavio samo izvatke iz tog izvješća, oni nisu iskoristivi. Komisija, kao i Wizz Air, tvrdi da je taj dokument nedopušten i da ga treba izdvojiti iz spisa jer je, s jedne strane, sastavljen na rumunjskom jeziku, a ne na jeziku postupka i uz njega nije priložen prijevod te, s druge strane, nije pravodobno podnesen.

97      U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 85. stavkom 1. Poslovnika, dokazi i dokazni prijedlozi podnose u okviru prve razmjene podnesaka. U ovom slučaju, iako je izvješće stečajnog upravitelja bilo navedeno u tužbi, tužitelj nije iznio nikakvo valjano objašnjenje u pogledu razloga zbog kojih je izvatke iz tog izvješća podnio nepravodobno, u odgovoru na intervencijski podnesak AITTV‑a.

98      Stoga izvatke iz izvješća stečajnog upravitelja treba smatrati nedopuštenima.

 Dopuštenost Priloga Q.2

99      Tužitelj je u Prilogu Q.2 svojem odgovoru na pitanja Općeg suda od 19. srpnja 2022. dostavio račune koje je AITTV ispostavio Wizz Airu, koji su nosili datume od 30. studenoga 2010. do 31. svibnja 2011., iz kojih proizlazi da su se popusti (od 72 % do 85 %) na temelju točke 7.3. druge mjere primjenjivali na sve naknade zračne luke, a ne samo na naknade za slijetanje.

100    Komisija je na raspravi osporavala dopuštenost tih računa te je tražila da se izdvoje iz spisa jer su, s jedne strane, sastavljeni na rumunjskom jeziku, a s druge strane nisu podneseni pravodobno. Komisija je tražila da se, u protivnom, u spis uloži prijevod tih računa na engleski jezik.

101    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, na temelju članka 46. stavka 2. Poslovnika, uz svaki podneseni ili priloženi dokazni element sastavljen na jeziku koji nije jezik postupka mora priložiti prijevod na jezik postupka. Međutim, u stavku 3. tog istog članka predviđeno je da se, ako su dokazni elementi opsežni, mogu podnijeti njihovi djelomični prijevodi. Štoviše, iz točke 99. Praktičnih pravila za provedbu Poslovnika proizlazi da će, ako uz dokumente priložene postupovnom aktu nije priložen njihov prijevod na jezik postupka, tajnik od stranke o kojoj je riječ zatražiti otklanjanje tog nedostatka, ako je taj prijevod nužan za dobro odvijanje postupka.

102    Prijevod priloženih dokaznih elemenata na jezik postupka nije, dakle, zahtjev koji mora biti sustavno ispunjen. Stoga činjenica da nisu prevedeni ne može automatski dovesti do njihove nedopuštenosti (vidjeti u tom smislu presude od 23. svibnja 2019., Steinhoff i dr./ESB, T‑107/17, EU:T:2019:353, t. 35. do 38.; od 9. lipnja 2021., HIM/Komisija, T‑235/19, EU:T:2021:343, t. 84. do 89. (neobjavljena) i od 6. listopada 2021., Allergan Holdings France/EUIPO – Dermavita Company (JUVEDERM), T‑397/20, neobjavljenu, EU:T:2021:653, t. 24. do 26.).

103    U ovom slučaju, s jedne strane, Komisija je na raspravi navela da su predmetni računi već bili dio spisa tijekom upravnog postupka. S druge strane, jezik na kojem su ti računi sastavljeni jezik je na kojem je Komisija komunicirala s rumunjskim tijelima i jezik vjerodostojne verzije odluke o pokretanju postupka i pobijane odluke, odnosno rumunjski jezik. Stoga se može smatrati da je Komisija mogla razumjeti sadržaj predmetnih računa.

104    Tužitelj je u svakom slučaju na vlastitu inicijativu otklonio nedostatak Priloga Q.2 tako što je dostavio njegov prijevod na jezik postupka, pri čemu je napomenuo da se takav prijevod nije zahtijevao jer je dokazna snaga predmetnih računa u brojkama i postotcima koje oni sadržavaju, kao i lako razumljivim izrazima.

105    Osim toga, valja napomenuti da je predmetne račune, na kojima je primijenjen popust na sve usluge koje je AITTV pružao Wizz Airu, tužitelj podnio kako bi pokazao područje primjene popusta predviđenog u točki 7.3. druge mjere. Na navedeno područje primjene odnosilo se jedno od pitanja koje je Opći sud postavio strankama 19. srpnja 2022., na temelju članka 89. Poslovnika, kojim se Općem sudu dopušta da postavlja pitanja strankama kako bi se pojasnili određeni aspekti spora.

106    Stoga Prilog Q.2 treba prihvatiti kao dopušten te treba odbiti zahtjev za izdvajanje iz spisa koji je Komisija podnijela u pogledu tog priloga.

 Meritum

107    U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe četiri tužbena razloga. U okviru prvog tužbenog razloga tvrdi da pobijana odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava u pogledu nepostojanja selektivnosti druge mjere. Drugi tužbeni razlog temelji se na tome da pobijana odluka sadržava očitu pogrešku u ocjeni, pogrešku koja se tiče prava i nedostatak u obrazloženju u dijelu u kojem se njome, zbog pogrešne primjene kriterija privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu, zaključuje da trećom mjerom Wizz Airu nije dana neopravdana prednost. U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni i povrijedila svoju obvezu dužne pažnje u pogledu cjenovne diskriminacije koju su spornim mjerama provodili zračni prijevoznici u Zračnoj luci. U okviru četvrtog tužbenog razloga tvrdi da pobijana odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava jer se njome ne uzima u obzir državna potpora koja je Wizz Airu dodijeljena trećom mjerom u obliku smanjenja naknade za zaštitu.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu selektivnosti druge mjere

108    Budući da AIP‑ovi iz 2007. i 2008. prethode dolasku Wizz Aira u zračnu luku, prvim tužbenim razlogom tužitelj obuhvaća samo drugu mjeru.

109    Tužitelj tvrdi da se novim smanjenjem naknada zračne luke do 85 %, predviđenim u točki 7.3. druge mjere, namjeravala dati selektivna prednost Wizz Airu, koji je bio jedini zračni prijevoznik u Zračnoj luci koji je upotrebljavao zrakoplove čija je najveća dopuštena masa pri uzlijetanju (u daljnjem tekstu: MTOW) veća od 70 tona (t) i koji su prevozili više od 10 000 putnika mjesečno.

110    Na prvom mjestu, tužitelj tvrdi da činjenica da su drugi zračni prijevoznici dobili ili su mogli dobiti predmetne popuste i da se druga mjera primjenjivala na sve zračne prijevoznike koji su poslovali u Zračnoj luci ne isključuje mogućnost da se popustima koji su bili predviđeni tom mjerom namjeravala dati selektivna prednost Wizz Airu, što Komisija nije ispitala.

111    Tužitelj u tom pogledu tvrdi da pobijana odluka sadržava pogreške u analizi pitanja je li drugom mjerom napravljena razlika između poduzetnika koji su se nalazili u usporedivim situacijama, s jedne strane, i pitanja može li se ta razlika opravdati s obzirom na ciljeve referentnog sustava, s druge strane. Naime, popust uveden u točki 7.3. druge mjere čini odstupanje od referentnog sustava kojim je provedena diskriminacija među zračnim prijevoznicima koji su se koristili Zračnom lukom, a nalazili su se u usporedivim situacijama.

112    Usto, iznos popusta (od 72 % do 85 %) nije ekonomski opravdan s obzirom na to da ništa ne upućuje na to da bi uporaba većeg zrakoplova dovela do smanjenja troškova Zračne luke za više od 70 %, kao što je to Komisija napomenula u uvodnoj izjavi 164. odluke o pokretanju postupka. Štoviše, u trenutku donošenja druge mjere infrastruktura Zračne luke nije mogla podnijeti velike zrakoplove. Preopterećenje kolničke konstrukcije zbog operacija Wizz Aira čak je dovelo do većih troškova za Zračnu luku.

113    Na drugom mjestu, tužitelj navodi da je Komisija pogrešno ocijenila selektivnost druge mjere, koja je bila selektivna de facto. Kao prvo, Wizz Air je bio jedini zračni prijevoznik na kojeg se moglo primijeniti takvo smanjenje naknada zračne luke i jedini zračni prijevoznik na kojeg je ono stvarno primijenjeno, kao što je to Komisija priznala u uvodnim izjavama 154. i 226. odluke o pokretanju postupka. Naime, tužitelj tvrdi da je Tarom imao samo jedan zrakoplov čiji MTOW iznosi više od 70 t i da nije mogao ostvariti promet veći od 10 000 putnika mjesečno (2009. je prosječan mjesečni broj putnika Taroma u odlasku iznosio 5480).

114    Kao drugo, izmjena naknada zračne luke u okviru druge mjere bila je pokušaj AITTV‑a da se dade veća legitimnost popustima koji su Wizz Airu također dodijeljeni ugovorima o izmjenama iz 2010.

115    Komisija pak, koju podupire AITTV, kao prvo tvrdi da se broj poduzetnika na koje se mogu primijeniti popusti nije smatrao odlučujućim čimbenikom pri donošenju zaključka da je mjera neselektivna. Usto napominje da drugom mjerom nisu bili predviđeni samo popusti za zrakoplove čiji MTOW iznosi više od 70 t, nego i drugi popusti, među ostalim za manje zrakoplove kao što su oni koje je upotrebljavao tužitelj.

116    Komisija tvrdi i da tužiteljev argument, istaknut u replici, prema kojem pobijana odluka sadržava pogreške u analizi pitanja je li drugom mjerom napravljena razlika između poduzetnika koji su se nalazili u usporedivim situacijama i može li se ta razlika opravdati s obzirom na ciljeve referentnog sustava, čini novi tužbeni razlog te da je takav nedopušten.

117    U svakom slučaju, popust predviđen u točki 7.3. druge mjere ne čini odstupanje od referentnog sustava, odnosno AIP‑ova u cjelini. Kad je riječ o ekonomskom opravdanju navedenog popusta, ono je izneseno u uvodnim izjavama 101. i 102. pobijane odluke. Odluka da se smanjenjem naknada koje se primjenjuju na velike zrakoplove poveća promet u Zračnoj luci temelji se na ekonomskim razlozima da će se time povećati ukupni ostvareni prihodi.

118    Kao drugo Komisija tvrdi da druga mjera iz odluke o pokretanju postupka obuhvaća sve programe popusta utvrđene AIP‑ovima iz 2007., 2008. i 2010. Međutim, prvi tužbeni razlog odnosi se samo na popust predviđen u točki 7.3. druge mjere, što nije mjera ispitana u pobijanoj odluci, te je zbog toga bespredmetan.

119    U svakom slučaju, Wizz Air nije bio jedini zračni prijevoznik koji je upotrebljavao zrakoplove čiji MTOW iznosi više od 70 t. To je bio i Tarom, koji je mogao povećati tu uporabu kako bi mogao dobiti popust predviđen u točki 7.3. druge mjere. U tom pogledu, Wizz Air i AITTV tvrde da se tim popustom nastojalo, određivanjem ostvarive razine prometa, potaknuti niskotarifne zračne prijevoznike da Zračnu luku koriste kao bazu za zrakoplove čiji MTOW iznosi više od 70 t (prema mišljenju Wizz Aira, prag od 10 000 putnika mogao se doseći s manje od dva uzlijetanja dnevno).

120    Komisija naposljetku napominje da se može smatrati da mjera predstavlja de facto diskriminaciju samo ako se njome diskriminiraju poduzetnici koji se nalaze u usporedivoj situaciji s obzirom na cilj koji se želi postići referentnim sustavom. Međutim, drugom se mjerom, ni u jednom njezinu dijelu, ne diskriminiraju zračni prijevoznici koji se nalaze u usporedivoj situaciji.

–       Ocjena druge mjere u pobijanoj odluci

121    Komisija je ispitala postoji li državna potpora kad je riječ o naknadama zračne luke objavljenima u AIP‑ovima iz 2007., 2008. i 2010. u uvodnim izjavama 267. do 299. pobijane odluke. Uvjet koji se odnosi na selektivnost ocijenila je u uvodnim izjavama 284. do 299. pobijane odluke.

122    Tako je Komisija, u uvodnoj izjavi 289. pobijane odluke, navela da je relevantan referentni okvir za ispitivanja jesu li AIP‑ovi iz 2007., 2008. i 2010. imali učinak da stavljaju određene zračne prijevoznike u povoljniji položaj u usporedbi s drugima koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bio onaj predviđen sustavom koji se primjenjivao na Zračnu luku. U tom je pogledu, u uvodnoj izjavi 290. pobijane odluke, napomenula da su se sustav naknada zračne luke te popusti i rabati primjenjivali na sve zračne prijevoznike koji su se koristili ili su se mogli koristiti Zračnom lukom te koji su ispunjavali uvjete opisane u AIP‑ovima iz 2007., 2008., odnosno 2010.

123    Komisija je u uvodnoj izjavi 292. pobijane odluke napomenula da su se „[p]rimjenjivi popusti određivali […] prema broju slijetanja, pri čemu je najmanji iznosio 10 % za 250–500 slijetanja godišnje, tj. otprilike pet slijetanja tjedno” i da je „u razdoblju za koje se provodi ocjena, uz Wizz Air, [u Zračnoj luci] postojao niz drugih zračnih prijevoznika s flotom zrakoplova koji su bili relevantnih veličina i/ili letjeli dovoljno često te su, stoga, ostvarili koristi ili su mogli ostvariti koristi od relevantnih popusta”.

124    Komisija je u uvodnim izjavama 293. i 294. pobijane odluke zaključila da osnovna stopa, popusti i rabati utvrđeni u AIP‑ovima iz 2007., 2008. i 2010. nisu bili selektivni jer su se primjenjivali na nediskriminirajući način. Komisija je stoga zaključila da ta mjera ne čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

–       Osnovanost ocjene druge mjere

125    Na temelju članka 107. stavka 1. UFEU‑a, „svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku koja narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva je s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama”.

126    Stoga se samo mjere kojima se daje selektivna prednost određenim poduzetnicima ili kategorijama poduzetnika ili određenim gospodarskim sektorima obuhvaćaju pojmom „potpora”.

127    Međutim, sudska je praksa pokazala da čak i intervencije koje se na prvi pogled općenito primjenjuju na poduzetnike mogu biti selektivne u određenoj mjeri te se stoga mogu smatrati mjerama namijenjenima stavljanju određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj (vidjeti presudu od 6. ožujka 2002., Diputación Foral de Álava i dr./Komisija, T‑127/99, T‑129/99 i T‑148/99, EU:T:2002:59, t. 149. i navedenu sudsku praksu).

128    Selektivnost de facto može se utvrditi u slučajevima u kojima je, iako su službeni kriteriji za primjenu mjere sastavljeni na općenit i objektivan način, struktura mjere takva da se njezinim učincima u znatnoj mjeri stavlja u povoljniji položaj određenu grupu poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina, C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 101. do 107.; vidjeti i Obavijest Komisije o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL 2016., C 262, str. 1.), t. 121.).

129    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ocjena uvjeta koji se odnosi na selektivnost prednosti zahtijeva da se utvrdi može li neka nacionalna mjera, u okviru određenog pravnog sustava, staviti „određene poduzetnike ili proizvodnju određene robe” u povoljniji položaj u usporedbi s drugima koji se, s obzirom na cilj koji se navedenim sustavom želi postići, nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Pojam „državna potpora” ne odnosi se na državne mjere koje uvode razliku između poduzetnika i koje su time a priori selektivne kada ta razlika potječe iz prirode ili strukture sustava čiji su one dio (vidjeti presudu od 21. prosinca 2016., Komisija/Hansestadt Lübeck, C‑524/14 P, EU:C:2016:971, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

130    Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, članak 107. stavak 1. UFEU‑a ne razlikuje državne intervencije prema razlozima ili ciljevima, nego ih definira ovisno o njihovim učincima (vidjeti presudu od 21. prosinca 2016., Komisija/Hansestadt Lübeck, C‑524/14 P, EU:C:2016:971, t. 48. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presudu od 6. ožujka 2002., Diputación Foral de Álava i dr./Komisija, T‑92/00 i T‑103/00, EU:T:2002:61, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

131    Stoga, ako se ne može isključiti da je neka mjera kojom javni poduzetnik određuje uvjete korištenja svojom robom ili svojim uslugama, iako ima opću primjenu na sve poduzetnike koji se koriste tom robom ili tim uslugama, selektivna, kako bi se utvrdilo je li to slučaj, valja ocijeniti ne narav te mjere, već njezine učinke, provjeravajući može li se prednošću koju ona navodno daje u stvarnosti koristiti samo neki od tih poduzetnika u odnosu na druge, iako se s obzirom na cilj koji se razmatranim sustavom želi postići navedeni poduzetnici nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (presuda od 21. prosinca 2016., Komisija/Hansestadt Lübeck, C‑524/14 P, EU:C:2016:971, t. 49.).

132    Određivanje svih poduzetnika koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ovisi o prethodnoj definiciji pravnog sustava s obzirom na čiji cilj treba, ako je to slučaj, ispitati usporedivost činjenične i pravne situacije poduzetnika kojima se predmetnom mjerom pogoduje te poduzetnika kojima se tom mjerom ne pogoduje (presuda od 21. prosinca 2016., Komisija/Hansestadt Lübeck, C‑524/14 P, EU:C:2016:971, t. 60.).

133    Uvodno valja napomenuti, kao prvo, da se u točkama 1. do 4. druge mjere navode stope različitih naknada zračne luke (odnosno naknada za slijetanje, osvjetljenje, parkiranje te putnički servis, koji uključuje zaštitu). Na naknade za koje su stvarno izdani računi mogle su se primijeniti različite vrste popusta. U točkama 7.1., 7.2. i 7.3. druge mjere predviđene su, redom, tri nekumulativne vrste popusta:

–        prvo, popusti od 10 % do 70 % ovisno o broju slijetanja u prethodnoj godini za međunarodne letove;

–        drugo, popust od 50 % tijekom razdoblja od 12 mjeseci za nove zračne prijevoznike koji obavljaju najmanje tri leta tjedno zrakoplovom s najmanje 70 sjedala. Za svako novo odredište koje prijevoznik opslužuje primjenjivao se popust od 50 % tijekom razdoblja od šest mjeseci; osim tih popusta, AITTV je odobravao i povrat prihoda od naknade za ukrcaj u vrijednosti od 10 % do 30 %, ovisno o broju ukrcanih putnika godišnje;

–        treće, popusti od 72 % do 85 % za zrakoplove čiji MTOW iznosi više od 70 t i koji prevezu više od 10 000 putnika mjesečno.

134    Iz uvodnih izjava 46. do 49. pobijane odluke proizlazi da su popusti opisani u prvoj i drugoj alineji prethodne točke već bili predviđeni u AIP‑u iz 2008. Od popusta predviđenih drugom mjerom jedina su novost u odnosu na AIP iz 2008. bili popusti predviđeni u točki 7.3., koji su opisani u trećoj alineji prethodne točke.

135    Kao drugo, Komisija tvrdi da je prvi tužbeni razlog bespredmetan jer se odnosi samo na popust predviđen u točki 7.3. druge mjere (odnosno, popust od 72 % do 85 % za zrakoplove čiji MTOW iznosi više od 70 t s više od 10 000 ukrcanih putnika mjesečno), dok je druga mjera navedena u odluci o pokretanju postupka obuhvaćala sve vrste popusta utvrđenih u AIP‑ovima iz 2007., 2008. i 2010.

136    Taj argument treba odbiti. Točno je da je Komisija u pobijanoj odluci zajedno ispitala sve popuste predviđene drugom mjerom, a pritom nije zasebno analizirala popust predviđen u točki 7.3. Međutim, činjenica je da je i taj posljednji popust obuhvaćen pobijanom odlukom i da tužitelj upravo tvrdi da je Komisija pogrešno propustila ispitati nije li taj popust, kada se promatra zasebno, bio selektivan u odnosu na Wizz Air.

137    Kao treće, Komisija je, osim toga, na raspravi tvrdila da točka 7.3. druge mjere nije bila primjenjiva na Wizz Air, s obzirom na to da je taj prijevoznik sklopio ugovore sa Zračnom lukom. Međutim, u tom pogledu valja podsjetiti na to da su se, u skladu s pobijanom odlukom, sustav naknada zračne luke te popusti i rabati primjenjivali na sve zračne prijevoznike koji su se koristili ili su se mogli koristiti Zračnom lukom, uključujući Wizz Air.

138    U ovom slučaju, tužitelj Komisiji u biti prigovara zbog toga što je isključila selektivnost popusta predviđenih u točki 7.3. druge mjere jer su drugi zračni prijevoznici dobili ili su mogli dobiti predmetne popuste i jer se druga mjera primjenjivala na sve zračne prijevoznike koji su poslovali u Zračnoj luci.

139    U tom pogledu, na prvom mjestu, Komisija je u uvodnoj izjavi 290. pobijane odluke napomenula da su se sustav naknada zračne luke te popusti i rabati primjenjivali na sve zračne prijevoznike koji su se koristili ili su se mogli koristiti Zračnom lukom te koji su ispunjavali uvjete opisane u AIP‑u iz 2007., AIP‑u iz 2008. odnosno AIP‑u iz 2010.

140    Međutim, priroda druge mjere, koja dolazi u obliku primjene „općeg” sustava, koji se temelji na kriterijima koji su također sami po sebi općeniti, nije u suprotnosti s utvrđenjem da je ta mjera selektivna. Naime, uvjet koji se odnosi na selektivnost ima širi doseg te uključuje mjere koje, svojim učincima, određene poduzetnike stavljaju u povoljniji položaj zbog posebnih obilježja svojstvenih tim poduzetnicima. Isto tako, iz sudske prakse proizlazi da činjenica da se potpora ne odnosi na jednog ili više pojedinačnih korisnika koji su unaprijed određeni, nego se na nju primjenjuje niz objektivnih kriterija na temelju kojih bi se mogla dodijeliti neodređenom broju korisnika, koji prvotno nisu pojedinačno određeni, ne može biti dostatna da se dovede u pitanje selektivnost mjere i, prema tome, njezina kvalifikacija kao državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Naime, takva okolnost ne utječe na činjenicu da se ta javna intervencija mora analizirati na način da predstavlja selektivnu mjeru ako zbog kriterija svoje primjene određenim poduzetnicima, za razliku od drugih, daje prednost (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2000., CETM/Komisija, T‑55/99, EU:T:2000:223, t. 40.). Stoga opća priroda AIP‑ova kao takva nije isključivala mogućnost de facto diskriminacije među zračnim prijevoznicima koji su se koristili Zračnom lukom.

141    Na drugom mjestu, Komisija je u uvodnoj izjavi 292. pobijane odluke napomenula da su se „[p]rimjenjivi popusti određivali […] prema broju slijetanja, pri čemu je najmanji iznosio 10 % za 250 – 500 slijetanja godišnje, tj. otprilike pet slijetanja tjedno” i da je „u razdoblju za koje se provodi ocjena, uz Wizz Air, [u Zračnoj luci] postojao niz drugih zračnih prijevoznika s flotom zrakoplova koji su bili relevantnih veličina i/ili letjeli dovoljno često te su, stoga, ostvarili koristi ili su mogli ostvariti koristi od relevantnih popusta”.

142    Naime, Komisija je tako, kao prvo, zajedno ispitala tri vrste popusta predviđene drugom mjerom, a da nije objasnila zašto je takva zajednička ocjena relevantna kada se utvrđuje je li ta mjera bila selektivna, s obzirom na činjenicu da su za svaku vrstu popusta vrijedili različiti uvjeti i da navedeni popusti nisu bili kumulativni. Stoga nije ispitala je li vrsta popusta koja je konkretno predviđena u točki 7.3. druge mjere, kada se promatra zasebno, zbog uvjetâ svoje primjene davala prednost Wizz Airu, za razliku od drugih zračnih prijevoznika prisutnih u Zračnoj luci.

143    Kao drugo, Komisija se nije izjasnila o pitanju jesu li, kad je konkretno riječ o vrsti popusta predviđenoj u točki 7.3. druge mjere, drugi zračni prijevoznici osim Wizz Aira imali u svojoj floti zrakoplove relevantne veličine s dovoljno čestim letovima, zbog čega su doista mogli ostvariti tu vrstu popusta.

144    Točno je da iz pobijane odluke proizlazi da je Wizz Air tijekom upravnog postupka tvrdio da su drugi zračni prijevoznici osim njega upotrebljavali zrakoplove čiji MTOW iznosi više od 70 t i da su stoga mogli ostvariti vrstu popusta predviđenu u točki 7.3. druge mjere (vidjeti uvodnu izjavu 122. pobijane odluke). Komisija je u svojim pismenima istaknula da je Tarom upotrebljavao takve zrakoplove i da je mogao poduzeti mjere da poveća svoj promet u zračnoj luci kako bi dobio te popuste.

145    Međutim, činjenica je da je vrsta popusta predviđena u točki 7.3. druge mjere primijenjena isključivo u korist Wizz Aira te da nijedan drugi zračni prijevoznik, uključujući Tarom, nije ostvario minimalan broj ukrcanih putnika mjesečno koji se zahtijeva u toj točki 7.3.

146    Kad je ponovno riječ o argumentu Wizz Aira i AITTV‑a prema kojem su ti popusti trebali omogućiti povećanje prometa u Zračnoj luci i time povećanje stvarno ostvarenih prihoda, valja naglasiti, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 130. ove presude, da članak 107. stavak 1. UFEU‑a ne razlikuje državne intervencije prema razlozima ili ciljevima, nego ih definira ovisno o njihovim učincima, tako da ti ciljevi u pogledu prometa i prihodâ nisu relevantni u ocjenjivanju toga jesu li popusti predviđeni u točki 7.3. druge mjere bili selektivni. U svakom slučaju treba utvrditi da pobijana odluka ne sadržava nijedan element koji bi dokazao navedene ciljeve.

147    Kao treće, valja istaknuti da uzimanje u obzir, kako je to učinila Komisija, drugih dviju mjera popusta predviđenih u okviru druge mjere može još više dovesti u pitanje neselektivnu prirodu popusta predviđenih u točki 7.3. te mjere. Naime, tim su drugim dvjema mjerama bili predviđeni popusti u rasponima od 10 % do 70 % i od 10 % do 30 %, dok su se na temelju točke 7.3. mogli primijeniti veći i izrazito manje progresivni popusti koji su se kretali od 72 % do 85 %.

148    Stoga valja zaključiti da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitala je li popust predviđen u točki 7.3. druge mjere, promatran zasebno, trebao biti primijenjen selektivno, a da pritom nije potrebno ispitati navodnu nepravodobnost i osnovanost tužiteljeva argumenta prema kojem su popusti predviđeni u točki 7.3. druge mjere činili odstupanje od referentnog sustava uspostavljenog tom mjerom.

149    S obzirom na prethodna razmatranja, prvi tužbeni razlog valja prihvatiti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni, pogrešci koja se tiče prava i nedostatku u obrazloženju u dijelu u kojem se pobijanom odlukom zaključuje da trećom mjerom Wizz Airu nije dana neopravdana prednost

150    Drugi tužbeni razlog dijeli se na dva dijela. U okviru prvog dijela, koji se odnosi na ocjenu činjeničnih pitanja, tužitelj tvrdi da u pobijanoj odluci nisu uzeti u obzir dokazi koji pokazuju da ponašanje AITTV‑a nije bilo usporedivo s ponašanjem privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu.

151    Konkretno, AITTV nije proveo nijednu ex ante analizu kako bi utvrdio mogu li mu ugovori iz 2008. donijeti pozitivan povrat ili barem pokriti operativne troškove Wizz Aira, iako je učinak ugovora o marketinškim uslugama trebao biti da se Wizz Airu odobri popust do 85 % na sve naknade zračne luke. Razuman tržišni subjekt proveo bi pak ex ante analizu profitabilnosti prije izmjena svoje poslovne strategije.

152    U okviru drugog dijela, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava, tužitelj tvrdi da je u pobijanoj odluci kriterij privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu pogrešno primijenjen na treću mjeru. Naime, Komisija nije uzela u obzir opći kontekst treće mjere i promjene koje se mogu predvidjeti, kao što su troškovi unapređivanja klasifikacijskog broja kolničke konstrukcije, koje je prouzročila ta mjera te njezine srednjoročne i dugoročne posljedice. Konkretno, pogrešno je utvrdila vremenski okvir za ocjenu profitabilnosti ugovorâ iz 2008. od samo tri godine.

153    Komisija pak najprije tvrdi da tužitelj ne osporava njezinu analizu profitabilnosti ugovorâ o izmjenama iz 2010., nego samo njezinu analizu profitabilnosti ugovorâ iz 2008. U tom pogledu napominje da tužitelj, kako bi s uspjehom osporio primjenu kriterija privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu u pobijanoj odluci, treba dokazati ne samo da je Komisijina ocjena bila pogrešna nego i da nije bila vjerojatna.

154    Kad je riječ o prvom dijelu, Komisija u pogledu toga što nije provedena ex ante analiza tvrdi da se ne može isključiti mogućnost prihvaćanja studije kojom se ex post ocjenjuje očekivana dodatna profitabilnost ugovora koji su sklopili zračna luka i zračni prijevoznik, ali koja se temelji na podacima dostupnima u trenutku sklapanja tog ugovora.

155    Kad je riječ o drugom dijelu, koji se osobito odnosi na vremenski okvir za ocjenu profitabilnosti ugovorâ iz 2008., Komisija tvrdi da je odabrala trogodišnje razdoblje, koje odgovara početnom razdoblju na koje je sklopljen ugovor o marketinškim uslugama, među ostalim zato što razuman privatni subjekt u tržišnom gospodarstvu ne bi računao na produljenje ugovora po njihovu isteku, kao što je to objašnjeno u uvodnim izjavama 334. do 336. pobijane odluke.

156    Tužitelj u replici navodi da je Wizz Air ugovorima o izmjenama iz 2010. primio državnu potporu jer je, u biti, Wizz Airu drugom mjerom i tim ugovorima dana ista prednost.

157    U tom pogledu, Komisija u odgovoru na repliku tvrdi da ugovori o izmjenama iz 2010. i druga mjera ne čine jedinstvenu mjeru i da ih je ocijenila odvojeno.

–       Ocjena treće mjere u pobijanoj odluci

158    Ugovori iz 2008. bili su memorandum o razumijevanju, ugovor o marketinškim uslugama, ugovor o uslugama zračne luke i ugovor o zemaljskim uslugama.

159    Na temelju memoranduma o razumijevanju i ugovora o marketinškim uslugama, koji su sklopljeni na početno razdoblje od tri godine, AITTV se, među ostalim, obvezao na to da će do 1. siječnja 2011. proširiti putnički terminal kako bi mogao primiti do tri milijuna putnika godišnje, da će do kraja 2009. unaprijediti kategoriju slijetanja i uzlijetanja na uzletno‑sletnoj stazi te da će osigurati vremenske slotove u skladu sa zahtjevima Wizz Aira. Wizz Air se obvezao na to da će provoditi marketinške aktivnosti za AITTV.

160    Ugovorom o uslugama zračne luke i ugovorom o zemaljskim uslugama, koji su sklopljeni na početno razdoblje od jedne godine, određene su naknade zračne luke koje je Wizz Air trebao plaćati te popusti na te naknade i izuzeća od njihova plaćanja. Naknade su uglavnom bile jednake naknadama navedenima u AIP‑u iz 2008. Ugovor o uslugama zračne luke i ugovor o zemaljskim uslugama 25. lipnja 2010. izmijenjeni su ugovorima o izmjenama iz 2010., novim programom popusta koji je odgovarao programu utvrđenom u okviru druge mjere (vidjeti točku 5. ove presude).

161    Komisija je ispitala postoji li državna potpora kad je riječ o trećoj mjeri u uvodnim izjavama 300. do 440. pobijane odluke. Uvjet koji se odnosi na postojanje gospodarske prednosti za ugovore iz 2008., koje je analizirala zajedno, ocijenila je u uvodnim izjavama 322. do 415. pobijane odluke, a za ugovore o izmjenama iz 2010. u uvodnim izjavama 416. do 439.

162    Kad je riječ o ugovorima iz 2008., Komisija je ispitala jesu li dodatni prihodi ostvareni zahvaljujući poslovanju Wizz Aira nakon sklapanja tih ugovora (odnosno prihodi od zrakoplovnih djelatnosti, ostvareni od naknada zračne luke koje plaća Wizz Air, i prihodi od nezrakoplovnih djelatnosti) bili veći od dodatnih troškova (na primjer operativnih i marketinških troškova i troškova ulaganja) koji se mogu pripisati prisutnosti Wizz Aira u Zračnoj luci (vidjeti uvodne izjave 341. do 343. pobijane odluke).

163    Komisija je radi toga uzastopno ispitala ex ante analize profitabilnosti rekonstruirane ex post na temelju podataka koji su bili dostupni prije sklapanja ugovorâ iz 2008., koje su podnijeli, 9. prosinca 2014., Rumunjska (vidjeti uvodne izjave 344. do 356. pobijane odluke) i, 10. veljače 2015., Wizz Air (u daljnjem tekstu: Oxerino izvješće iz 2015.) (vidjeti uvodne izjave 357. do 381. pobijane odluke). Ispitala je i studiju koju je 10. studenoga 2014. podnio tužitelj (vidjeti uvodne izjave 382. do 392. pobijane odluke).

164    Kad je riječ o analizi koju je podnijela Rumunjska, Komisija je napomenula da ima nekoliko nedostataka. U njoj se osobito ne iznosi nijedan izračun dodatnih troškova, nego samo izračuni dodatnih prihoda. Stoga je Komisija smatrala da ta analiza nije dokazala da su ugovori iz 2008. bili u skladu s kriterijem privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu (vidjeti uvodne izjave 355. i 356. pobijane odluke)

165    Kad je riječ o Oxerinu izvješću iz 2015., njime se za ugovore iz 2008. predviđala neto sadašnja vrijednost (u daljnjem tekstu: NPV) od 7,6 milijuna rumunjskih leua (RON) (oko 1,5 milijuna eura). Komisija je prihvatila većinu osnovnih pretpostavki iz Oxerina izvješća iz 2015. Određene je pretpostavke izmijenila kako bi se uzeli u obzir manji dodatni troškovi, što je rezultiralo većom dodatnom dobiti, jer je osobito smatrala da nijedno od ulaganja, kad je konkretno riječ o putničkom terminalu i uzletno‑sletnoj stazi, nije bilo ostvareno zbog prisutnosti Wizz Aira u Zračnoj luci (vidjeti uvodne izjave 362. i 372. do 379. pobijane odluke). Nakon što je na taj način na temelju Oxerina izvješća iz 2015. ponovno izračunala dodatne troškove, dodatne prihode i dodatnu dobit, Komisija je smatrala da se iz tog izvješća može zaključiti da se očekivalo da će ugovori iz 2008. AITTV‑u donijeti dodatnu dobit (vidjeti uvodnu izjavu 381. pobijane odluke).

166    Kad je riječ o studiji koju je podnio tužitelj, u kojoj je zaključeno da ugovori iz 2008. nisu bili profitabilni, Komisija je odbacila većinu njezinih osnovnih pretpostavki, osobito pretpostavku prema kojoj su ulaganja u radove unapređivanja klasifikacijskog broja kolničke konstrukcije te radove koji su se izvodili na putničkom terminalu predstavljala dodatne troškove povezane s prisutnošću Wizz Aira u Zračnoj luci. Komisija je zaključila da se ta studija ne može koristiti kao dokaz za to da ugovori iz 2008. nisu bili u skladu s kriterijem privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu (vidjeti uvodne izjave 388. do 392. pobijane odluke).

167    Komisija je uzela u obzir i ex post studije koje su 27. listopada 2011. proveli Oxera i RBB, kao potvrdu rezultata Oxerina izvješća iz 2015. U ex post studiji koju je provela Oxera procijenjeno je da su ugovori iz 2008. imali pozitivan NPV od 145 249 eura tijekom trogodišnjeg razdoblja predviđenog tim ugovorima (vidjeti uvodnu izjavu 398. pobijane odluke).

168    Kad je riječ o ugovorima o izmjenama iz 2010., u Oxerinu izvješću iz 2015. bilo je predviđeno da će imati NPV od 2,3 milijuna RON, odnosno oko 469 852 eura (vidjeti uvodnu izjavu 417. pobijane odluke). Komisija je uzela u obzir i ex post studiju koju je provela Oxera, u kojoj je procijenjeno da su ugovori o izmjenama iz 2010. imali pozitivan NPV od 483 147 eura tijekom devetomjesečnog razdoblja u kojem su se primjenjivali (vidjeti uvodnu izjavu 429. pobijane odluke).

169    Stoga je Komisija, na temelju Oxerina izvješća iz 2015., za koje je provela ponovne izračune i koje je potvrđeno ex post studijama Oxere i RBB‑a, zaključila da se očekivalo da će treća mjera AITTV‑u donijeti dodatnu dobit. Usto, ta je mjera bila dio opće strategije i dugoročnog rada na povećanju ukupne profitabilnosti Zračne luke. Komisija je stoga smatrala da bi razuman privatni subjekt u tržišnom gospodarstvu sklopio takve ugovore. Komisija je zato zaključila da tim ugovorima Wizz Airu nije dana gospodarska prednost koju ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima te da oni nisu državna potpora (vidjeti uvodne izjave 413. do 415. i 437. do 440. pobijane odluke).

–       Osnovanost ocjene treće mjere

170    Prema sudskoj praksi, uvjeti koje neka mjera treba ispuniti kako bi se smatrala potporom u smislu članka 107. UFEU‑a nisu zadovoljeni ako je poduzetnik korisnik mogao steći istu prednost poput one koja je odobrena putem sredstava države u okolnostima koje odgovaraju normalnim tržišnim uvjetima; ta se ocjena u načelu provodi primjenom kriterija privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

171    Kako bi se ispitalo jesu li predmetna država članica ili javno tijelo postupali kao razborit privatni subjekt u tržišnom gospodarstvu, potrebno je postaviti se u kontekst razdoblja u kojemu su usvojene predmetne mjere, kako bi se ocijenila ekonomska opravdanost postupanja države članice ili javnog subjekta, što znači da se valja suzdržati od ocjenjivanja koje se temelji na kasnijem stanju (presude od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 71. i od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 93.).

172    S tim u vezi, dužnost je države članice ili dotičnog javnog tijela dostaviti Komisiji objektivne i provjerljive elemente iz kojih proizlazi da je njihova odluka utemeljena na prethodno provedenim ekonomskim analizama usporedivima s onima koje bi, u okolnostima iz predmetnog slučaja, razumni privatni subjekt koji se nalazi u situaciji što sličnijoj onoj u kojoj se nalazi ta država ili to tijelo morao prije donošenja predmetne mjere provesti radi utvrđivanja buduće isplativosti te mjere (vidjeti presudu od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

173    Stoga su, osobito u svrhu primjene kriterija privatnog subjekta, relevantni samo raspoloživi elementi i okolnosti koje su se mogle predvidjeti u trenutku kad je ta odluka o predmetnoj transakciji donesena (presuda od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 105.). To je tako posebice kada, kao u ovom slučaju, Komisija ispituje postojanje državne potpore u pogledu mjere koja joj nije prijavljena i koju je predmetno javno tijelo u trenutku ispitivanja već provelo (presuda od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 94.).

174    Stoga, ako je očito da se može primijeniti kriterij privatnog subjekta, dužnost je Komisije da od dotične države članice zatraži da joj dostavi sve relevantne podatke na temelju kojih može provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti primjenjivosti i primjene tog kriterija te može odbiti ispitati takve podatke samo ako su podneseni dokazi utvrđeni nakon donošenja odluke o provedbi predmetnog ulaganja (vidjeti u tom smislu presude od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 104. i od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 96.).

175    Dotična država članica ili, u ovom slučaju, predmetni javni poduzetnik dužni su pružiti sve elemente iz kojih proizlazi da su proveli prethodnu ekonomsku analizu isplativosti predmetne mjere koja se može usporediti s analizom koju bi proveo privatni subjekt u sličnoj situaciji (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 184.).

176    Pod uvjetom da javni poduzetnik Komisiji dostavi tražene elemente, dužnost je Komisije da provede opću ocjenu, uzimajući pritom u obzir ne samo elemente koje je dostavio poduzetnik nego i sve relevantne elemente na temelju kojih se može utvrditi je li predmetna mjera u skladu s kriterijem privatnog subjekta. Stoga predmetni javni poduzetnik tijekom upravnog postupka ima priliku iznijeti dodatne dokaze koji su nastali nakon donošenja mjere, a koji se temelje na elementima koji su bili dostupni i na promjenama koje su se mogle predvidjeti u trenutku donošenja mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 186.).

177    U slučaju nemogućnosti provođenja podrobnih i potpunih predviđanja, javni ulagač nije oslobođen obveze provođenja prikladne prethodne analize isplativosti svojeg ulaganja, koja je usporediva s analizom koju bi proveo privatni subjekt koji se nalazi u sličnoj situaciji s obzirom na dostupne i predvidljive elemente (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 182.).

178    S obzirom na tu sudsku praksu valja ispitati drugi tužbeni razlog, u okviru kojeg tužitelj, među ostalim, tvrdi da AITTV nije proveo nikakvu ex ante analizu profitabilnosti u pogledu ugovorâ iz 2008.

179    U tom pogledu, kao prvo, iz uvodne izjave 147. pobijane odluke, koja se nalazi u točki 6.3., u kojoj se ukratko iznose primjedbe AITTV‑a u pogledu treće mjere, a ne u dijelu koji se odnosi na Komisijinu ocjenu te mjere, proizlazi sljedeće:

„[AITTV je] izjavio […] da je napravio izračune prije sklapanja ugovora iz 2008. [AITTV je] naveo […] da izrada poslovnog plana nije bila pravno obvezujuća. Prema saznanjima [AITTV‑a] nije postojao nikakav razlog za zadržavanje bilo kakve dokumentacije.”

180    Međutim, treba utvrditi da izračuni koje je AITTV navodno izvršio prije sklapanja ugovorâ iz 2008. nisu dostavljeni Komisiji te da se ona u pobijanoj odluci nije koristila tim izračunima za ocjenjivanje profitabilnosti tih ugovora s obzirom na kriterij privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu.

181    Prema tome, suprotno onomu što se zahtijeva u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 175. i 177. ove presude, iz pobijane odluke nipošto ne proizlazi da se odluka AITTV‑a o sklapanju ugovorâ iz 2008. s Wizz Airom temeljila na prethodnim ekonomskim analizama koje bi s obzirom na dostupne i predvidljive elemente proveo privatni subjekt koji se nalazi u sličnoj situaciji.

182    Čak i da je AITTV proveo ex ante analizu buduće profitabilnosti ugovorâ iz 2008., u najmanju ruku nije ispunio svoju obvezu da Komisiji dostavi odgovarajuće elemente prethodne analize na temelju kojih bi mogla provjeriti može li se postupanje tog javnog poduzetnika usporediti s postupanjem razumnog privatnog subjekta (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 182. i 185.).

183    Točno je da se u Oxerinu izvješću iz 2015. upućuje na „poslovni plan” koji je AITTV izradio u okviru ugovorâ iz 2008. i koji je AITTV dostavio Oxeri u svrhu pripreme navedenog izvješća. Međutim, odgovori Wizz Aira i AITTV‑a na pitanja Općeg suda od 19. srpnja 2022. potvrdili su da taj „poslovni plan” nije izrađen 2008, nego je rekonstruiran ex post, tijekom upravnog postupka, na temelju informacija koje su bile dostupne AITTV‑u 2008.

184    Iz toga slijedi da Komisija, kada je ispitivala je li AITTV postupio kao privatni subjekt koji se nalazi u sličnoj situaciji, s obzirom na dostupne i predvidljive elemente, nije raspolagala nijednim pisanim dokumentom sastavljenim prije sklapanja ugovorâ iz 2008.

185    Uostalom, iz pobijane odluke proizlazi da je ex ante analiza profitabilnosti, izrađena rekonstruirana ex post na temelju podataka koji su bili dostupni prije sklapanja ugovorâ iz 2008., koju je na Komisijin zahtjev 9. prosinca 2014. podnijela Rumunjska, imala nedostatke te da se njome nije moglo dokazati da su ugovori iz 2008. bili u skladu s kriterijem privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu (vidjeti uvodne izjave 344. i 356. pobijane odluke i točke 163. i 164. ove presude). Stoga je malo vjerojatno da su se na temelju hipotetskih prethodnih izračuna navedenih u uvodnoj izjavi 147. pobijane odluke, koje je AITTV navodno izvršio prije sklapanja ugovorâ iz 2008., mogli dokazati zadovoljavajući ex ante izgledi profitabilnosti za navedene ugovore.

186    Kao drugo, Komisija je zaključila da su ugovori iz 2008. bili profitabilni na temelju Oxerina izvješća iz 2015., odnosno na temelju ex ante analize profitabilnosti, rekonstruirane ex post na temelju podataka koji su bili dostupni prije sklapanja ugovorâ iz 2008., koju je 10. veljače 2015. podnio Wizz Air i za koju je Komisija provela ponovne izračune (vidjeti točke 163. i 165. ove presude).

187    Kao što to tvrdi Komisija, Oxerino izvješće iz 2015., iako je sastavljeno gotovo sedam godina nakon sklapanja ugovorâ iz 2008., temelji se na podacima koji su bili dostupni prije sklapanja navedenih ugovora.

188    Međutim, za razliku od onoga što tvrdi Komisija, ne može se samo zbog činjenice da se to izvješće temeljilo na elementima koji su bili dostupni i promjenama koje su se mogle predvidjeti u trenutku donošenja treće mjere 2008. smatrati da to izvješće odgovara ex ante analizi koja može dokazati usklađenost s kriterijem privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu.

189    Točno je da je, prema sudskoj praksi, obveza Komisije da donese opću ocjenu vodeći računa o svim relevantnim dokazima u predmetu koji joj omogućuju da utvrdi je li očito da poduzetnik koji je dobio sredstva ne bi usporediva sredstva dobio od takvog privatnog subjekta. U tom pogledu relevantnom treba smatrati svaku informaciju koja bi mogla osjetno utjecati na odlučivanje uobičajeno razboritog i pažljivog privatnog subjekta koji se nalazi u situaciji što je moguće bližoj onoj u kojoj se nalazi država (vidjeti presudu od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 29. i 30. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 60.).

190    Međutim, elementi koji su nastali nakon trenutka donošenja predmetne mjere ne mogu se uzeti u obzir u svrhu primjene kriterija privatnog subjekta (vidjeti presudu od 26. ožujka 2020., Larko/Komisija, C‑244/18 P, EU:C:2020:238, t. 32. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presude od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 104. i od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 93. i 94.).

191    U tom pogledu, iako je, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 176. ove presude, točno da javni poduzetnik o kojem je riječ tijekom upravnog postupka ima mogućnost iznijeti dodatne dokaze koji su nastali nakon donošenja mjere, takva mogućnost ne može tog poduzetnika osloboditi obveze provođenja odgovarajuće prethodne ekonomske analize utemeljene na dostupnim elementima i predvidljivim promjenama, prikladne s obzirom na narav, složenost, veličinu i kontekst predmetne transakcije (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2015., SACE i Sace BT/Komisija, T‑305/13, EU:T:2015:435, t. 186. i 188.).

192    Međutim, u ovom je slučaju Oxerino izvješće iz 2015., iako se temelji na podacima koji su bili dostupni prije sklapanja ugovorâ iz 2008., ipak retrospektivni zaključak o stvarnoj profitabilnosti navedenih ugovora. Zbog toga to izvješće, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 190. ove presude, nije relevantno za ocjenu usklađenosti s kriterijem privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu.

193    Kao treće, Komisija je u pobijanoj odluci uzela u obzir i ex post studije koje su 27. listopada 2011. proveli Oxera i RBB, kao potvrdu rezultata Oxerina izvješća iz 2015. (vidjeti točke 167. i 169. ove presude).

194    Prema sudskoj praksi, kako bi se utvrdilo je li korisnik mjere o kojoj je riječ doista dobio prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, dodatne ekonomske analize, koje država članica dostavi tijekom upravnog postupka, mogu pojasniti elemente koji su postojali u trenutku donošenja odluke o ulaganju te ih Komisija treba uzeti u obzir (presuda od 3. srpnja 2014., Španjolska i dr./Komisija, T‑319/12 i T‑321/12, neobjavljena, EU:T:2014:604, t. 134.).

195    Međutim, u ovom slučaju, dokazi rekonstruirani ex post koje je Komisija uzela u obzir, neovisno o tome je li riječ o onima koje je dostavila Rumunjska ili onima koje je dostavio Wizz Air, nisu dopunjavali dokaze koji su nastali prije sklapanja ugovorâ iz 2008., koje je AITTV dostavio Komisiji. Upravo suprotno, to su bili jedini elementi koji su dostavljeni Komisiji i jedini elementi na temelju kojih je Komisija ocijenila ugovore iz 2008.

196    Naposljetku, kao četvrto, Komisija je u svojem zaključku o gospodarskoj prednosti kad je riječ o ugovorima iz 2008. uzela u obzir i činjenicu da „postoje naznake, osobito na temelju Plana razvoja za razdoblje 2006. – 2015., da su ugovori s poduzetnikom Wizz Air iz 2008. bili dio ukupne strategije i dugoročnog rada na ukupnoj profitabilnosti zračne luke” (vidjeti uvodnu izjavu 414. pobijane odluke i točku 169. ove presude).

197    Međutim, takvi neodređeni elementi, koji nisu ničim potkrijepljeni, ne mogu biti dovoljan dokaz toga da je prije sklapanja ugovorâ iz 2008. provedena prethodna ekonomska analiza profitabilnosti.

198    Prema tome, treba utvrditi da se Komisijin zaključak prema kojem bi razuman privatni subjekt u tržišnom gospodarstvu sklopio ugovore iz 2008. u cijelosti temelji na dokazima koji su utvrđeni ex post, protivno sudskoj praksi navedenoj u točkama 170. do 177. ove presude.

199    Stoga valja smatrati da Komisija nije dala zakonsko uporište za svoj zaključak da trećom mjerom Wizz Airu nije dana gospodarska prednost koju ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima te da ona zato nije državna potpora.

200    Prema tome, valja prihvatiti drugi tužbeni razlog s obzirom na to da se temelji na pogrešci koja se tiče prava u dijelu u kojem se pobijanom odlukom zaključuje da trećom mjerom Wizz Airu nije dana neopravdana prednost, pri čemu nije potrebno ispitati druge argumente koje je tužitelj istaknuo u okviru drugog tužbenog razloga.

201    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja dakle prihvatiti tužbu na temelju prvog i drugog tužbenog razloga a da pritom nije potrebno ispitati treći i četvrti tužbeni razlog.

 Troškovi

202    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i tužiteljevih troškova, u skladu s njegovim zahtjevom. U skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, Wizz Air i AITTV snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      [Kako je izmijenjeno rješenjem od 13. srpnja 2023.] Članak 2. Odluke Komisije (EU) 2021/1428 od 24. veljače 2020. o državnoj potpori SA. 31662 – C/2011 (ex NN/2011) koju je provela Rumunjska za Međunarodnu zračnu luku Temišvar – Wizz Air poništava se u dijelu u kojem se njime zaključuje da naknade zračne luke iz Zbornika zrakoplovnih informacija iz 2010. te ugovori između društava Societatea Națională „Aeroportul Internaţional Timişoara – Traian Vuia” SA (AITTV) i Wizz Air Hungary Légiközlekedési Zrt. (Wizz Air Hungary Zrt.) sklopljeni 2008. (uključujući ugovore o izmjenama iz 2010.) nisu državne potpore.

2.      Europska komisija snosit će vlastite troškove, kao i troškove društva Carpatair SA.

3.      Wizz Air Hungary i AITTV snosit će vlastite troškove.

Papasavvas Svenningsen Jaeger

Mac Eochaidh       Pynnä

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 8. veljače 2023.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Pobijana odluka

Zahtjevi stranaka

Pravo

Dopuštenost

Pravni interes

Aktivna procesna legitimacija

– Uvodna razmatranja o prirodi spornih mjera

– Osobni utjecaj na tužitelja kad je riječ o trećoj mjeri

– Izravan utjecaj na tužitelja kad je riječ o spornim mjerama

Dopuštenost prilogâ

Dopuštenost izvadaka iz izvješća stečajnog upravitelja

Dopuštenost Priloga Q.2

Meritum

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu selektivnosti druge mjere

– Ocjena druge mjere u pobijanoj odluci

– Osnovanost ocjene druge mjere

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni, pogrešci koja se tiče prava i nedostatku u obrazloženju u dijelu u kojem se pobijanom odlukom zaključuje da trećom mjerom Wizz Airu nije dana neopravdana prednost

– Ocjena treće mjere u pobijanoj odluci

– Osnovanost ocjene treće mjere

Troškovi

*      Jezik postupka: engleski