Language of document : ECLI:EU:T:2021:933

PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

21. prosinca 2021.(*)

„Izvanugovorna odgovornost – Ugovori o dodjeli bespovratnih sredstava sklopljeni u okviru različitih programa Unije – Povreda ugovornih odredbi koju je počinilo društvo korisnik bespovratnih sredstava – Prihvatljivi troškovi – OLAF‑ova istraga – Likvidacija društva – Povrat od članova navedenog društva – Prisilno izvršenje – Navodi koje su zastupnici Komisije iznijeli pred nacionalnim sudovima – Identifikacija tuženika – Povreda formalnih zahtjeva – Djelomična nedopuštenost – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima”

U spojenim predmetima T‑721/18 i T‑81/19,

Zoï Apostolopoulou, sa stalnom adresom u Ateni (Grčka),

Anastasia ApostolopoulouChrysanthaki, sa stalnom adresom u Ateni,

koje zastupa D. Gkouskos, odvjetnik,

tužiteljice,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju J. Estrada de Solà i T. Adamopoulos, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 268. UFEU‑a kojima se, u biti, traži naknada štete koju su tužiteljice pretrpjele zbog navoda koje su pred Protodikeiom Athinon (Prvostupanjski sud u Ateni, Grčka) i Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni, Grčka) iznijeli Komisijini zastupnici u okviru postupka povodom prigovora protiv izvršenja, u odnosu na tužiteljice, presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), ,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: M. J. Costeira, predsjednica, M. Kancheva (izvjestiteljica) i T. Perišin, suci,

tajnik: I. Pollalis, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. svibnja 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Prva tužiteljica u predmetima T‑721/18 i T‑81/19, Zoï Apostolopoulou, odvjetnica je upisana u odvjetničku komoru u Ateni (Grčka). Druga tužiteljica u tim predmetima, Anastasia Apostolopoulou‑Chrysanthaki, koja je osim toga majka prve tužiteljice, bivša je dužnosnica koja je trenutačno u mirovini.

 Činjenice koje su prethodile podnošenju tužbe u predmetu T721/18

2        Tužiteljice su jedine dvije članice društva Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes – Isotis (u daljnjem tekstu: Isotis), ortaštva bez cilja stjecanja dobiti u smislu članka 741. grčkog Građanskog zakonika, osnovanog 7. siječnja 2004.

3        Ortaštvo iz članaka 741. do 743. grčkog Građanskog zakonika uglavnom je zamišljeno kao oblik udruživanja osoba bez pravne osobnosti. Takvo ortaštvo ipak može steći pravnu osobnost, u skladu s člankom 784. grčkog Građanskog zakonika, ako obavlja gospodarsku djelatnost koja ne može imati za cilj stjecanje dobiti i ako su ispunjeni uvjeti predviđeni za javna trgovačka društva, odnosno sastavljanje statuta i njihovo objavljivanje. Društvo ima gospodarsku narav ako je nužna ili moguća posljedica ostvarenja njegove svrhe provedba ugovorne ili deliktne odgovornosti ili može dovesti do činidbi koje su, u običajima u području transakcija, u pravilu naplatne. Ako uvjeti predviđeni člankom 784. grčkog Građanskog zakonika nisu ispunjeni, i stoga ne postoji pravna osobnost, svaki član ortaštva odgovoran je za obveze koje su nastale prema trećim osobama zbog upravljanja ili zastupanja društva do visine svojeg društvenog udjela, u skladu s člankom 759. grčkog Građanskog zakonika.

4        Nasuprot tomu, u trenutku osnivanja društva Isotis, kada su uvjeti predviđeni člankom 784. grčkog Građanskog zakonika bili ispunjeni i kada je ortaštvo stoga imalo pravnu osobnost, vjerovnici tog društva mogli su se obratiti članovima kako bi naplatili svoja potraživanja samo nakon prestanka postojanja i likvidacije društva i pod uvjetom da imovina društva nije bila dovoljna za njihovo namirenje.

5        Dana 11. travnja 2012. stupio je na snagu Nómos 4072/2012 – Veltíosi epicheirimatikoú perivállontos (Zakon 4072/2012 o poboljšanju poslovne klime) (FEK A' 86/11.4.2012), čiji članak 249. stavak 1. i članak 270. stavak 1. propisuju istodobnu, neograničenu i solidarnu odgovornost članova ortaštva s pravnom osobnošću na temelju dugova društva.

6        Na temelju članka 2. statuta objavljenog u sudskom registru trgovačkih društava Protodikeioa Athinon (Prvostupanjski sud u Ateni, Grčka), društvo Isotis ima za cilj promicati jednako postupanje i uključivanje osoba s posebnim potrebama u informacijsko društvo putem informiranja i širenja priznatih i relevantnih međunarodnih pravila i smjernica o dostupnosti te pomoći u savjetovanju prilikom izrade i primjene relevantnog zakonodavstva.

7        U skladu s člankom 5. statuta društva Isotis, prva tužiteljica sama upravlja svim poslovima društva, zastupa ga pred svim tijelima i preuzima obveze svojim potpisom dodanim ispod imena i pečata društva.

8        Na temelju članka 8. istog statuta, društvo Isotis, kao pravna osoba bez cilja stjecanja dobiti, isključivo je odgovorno svojom imovinom za obveze koje je ugovorilo i za svoje dugove. Članovi društva nisu odgovorni za dugove ili druge obveze društva prema trećim osobama, osim udjela koji su unijeli i koji čini dio imovine društva.

9        Društvo Isotis sklopilo je više ugovora s Europskom zajednicom, koju zastupa Komisija Europskih zajednica, kojima je cilj ostvarenje određenih projekata. Ti ugovori sklopljeni su između Zajednice, s jedne strane, koju zastupa Komisija, i koordinatora i članova konzorcija među kojima je i društvo Isotis, s druge strane.

10      Od tih ugovora devet ih je bilo predmet financijske revizije koju je Komisija provela od 8. do 12. veljače 2010. U konačnom izvješću o reviziji, koje je Komisija donijela i proslijedila društvu Isotis 22. prosinca 2010., utvrđeno je kako slijedi:

–        tijekom više uzastopnih godina društvo Isotis nije knjižilo, osobito, točne prihode u svojim računovodstvenim knjigama i u arhivi, kršeći tako mjerodavne odredbe grčkog prava; iz toga je proizlazilo da njegovi računi nisu bili pouzdani i da se nije mogla izvršiti nikakva izravna usporedba troškova i prihoda koji se tiču izvršenja programa i općeg stanja računa;

–        velik postotak evidencija o prisutnosti osoblja sadržavao je ispravke pisane rukom koje je naknadno unosio direktor programa bez pristanka osoblja; to je imalo važne posljedice na prijavljeno radno vrijeme i budilo sumnje u upisane radne sate;

–        evidencije o prisutnosti direktora programa naznačivale su pretjeran broj sati, koji su se poklapali s onima posvećenima drugim profesionalnim aktivnostima;

–        društvo Isotis lažno je prijavilo da upravitelj programa nije sudjelovao u izvršenju drugog ugovora o financiranju sklopljenog s Komisijom (ETSI STF 333);

–        opravdanje putnih troškova nije pružalo pouzdanu i objektivnu sliku uvjeta i djelatnosti društva u okviru tih putovanja s obzirom na to da većina tih putovanja nije bila izravno vezana uz predmetne programe.

11      Izvješćem o reviziji zaključeno je da bi stoga trebalo smatrati da su svi troškovi društva Isotis tijekom izvršenja ugovora na koje se odnosi revizija iz veljače 2010. neprihvatljivi i da svi relevantni iznosi isplaćeni društvu Isotis moraju biti naplaćeni.

12      Izvješćem o reviziji također je preporučeno da se, s obzirom na težinu utvrđenih povreda, raskinu svi važeći ugovori koje je društvo Isotis sklopilo s Komisijom.

13      U svojem dopisu od 22. prosinca 2010. Komisija je navela iznos koji treba vratiti za svaki od ugovora na koji se odnosi revizija iz veljače 2010. navodeći da bi prilagodbe koje su postale nužne zbog isplate neprihvatljivih iznosa u korist društva Isotis mogle utjecati na buduće isplate na temelju navedenih ugovora ili preuzeti oblik naloga za povrat. Komisija, među ostalim, obavještava društvo Isotis da, uz provedbu tih prilagodbi, njezine službe mogu izračunati iznos paušalne naknade koji duguje Europskoj uniji u skladu s člankom II.30 općih uvjeta ugovora na koje se odnosi revizija iz veljače 2010. i, prema potrebi, izdati nalog za povrat u odnosu na tu naknadu.

14      U skladu s ugovorom sklopljenim 28. prosinca 2010. i objavljenim u glasniku Protodikeioa Athinon (Prvostupanjski sud u Ateni) 17. siječnja 2011., društvo Isotis stavljeno je u likvidaciju. Osoba A, koja je usto bračni drug prve tužiteljice i koja je do tog datuma bila odgovorna za europske programe u društvu Isotis, tom je prilikom bila opunomoćena za okončanje likvidacije potonjega.

15      Društvo Isotis podnijelo je 31. siječnja 2011. tužbu na temelju članka 272. UFEU‑a, upisanu u tajništvu Općeg suda pod brojem predmeta T‑59/11, kako bi od Općeg suda ishodilo utvrđenje da ono nije dužno nadoknaditi troškove nastale u okviru ugovora obuhvaćenih revizijom iz veljače 2010. jer su oni predstavljali prihvatljive troškove i da mu je Komisija bila dužna isplatiti posljednji dio bespovratnih sredstava predviđen nekim od tih ugovora uvećan za zatezne kamate.

16      Komisija je 29. travnja 2011. izdala devet opomena s naznakom iznosa za povrat na temelju svakog od predmetnih ugovora na koje se odnosi revizija iz veljače 2010. i odredila društvu Isotis rok od 45 dana za povrat dugovanih iznosa, koji je isticao 14. lipnja 2011. i s istekom kojega će se ti iznosi uvećati za zatezne kamate predviđene navedenim ugovorima po stopi Europske središnje banke (ESB) uvećanoj za 3,5 postotnih bodova.

17      Komisija je 20. lipnja 2011. izdala šest opomena na temelju ugovora obuhvaćenih revizijom iz veljače 2010., određujući iznose koje društvo Isotis duguje na temelju paušalne naknade sukladno članku II.30 općih uvjeta navedenih ugovora na ukupan iznos od 70 471,47 eura.

18      Osim toga, Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) proveo je na Komisijin zahtjev istragu u pogledu mogućih prijevara koje štetno utječu na financijske interese Unije od strane društva Isotis, prve tužiteljice i osobe A. Ta istraga je, u izvješću od 15. studenoga 2011., dovela do izrade OLAF‑ovih preporuka u svrhu donošenja primjerenih mjera i obavještavanja grčkih pravosudnih tijela zbog sumnje u postojanje kaznenog djela prijevare koje štetno utječe na financijske interese Unije. Komisija je dostavila konačno izvješće o OLAF‑ovoj istrazi Eisangeliji Plimmeleiodikon Athinon (Ured državnog odvjetnika pri Sudu za lakša kaznena djela u Ateni).

19      Presudom od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), Opći sud odbio je zahtjeve društva Isotis i prihvatio protuzahtjev Komisije, naloživši društvu Isotis da Komisiji vrati iznos od 999 213,45 eura, uvećan za kamate računajući od 15. lipnja 2011., po stopi ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova, što odgovara povratu financijskih doprinosa koje je to društvo primilo, na temelju ugovora na koje se odnosi revizija iz veljače 2010., kao i iznos od 70 471,47 eura od 5. kolovoza 2011., uvećan za kamate po stopi ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova, što odgovara paušalnoj naknadi dugovanoj na temelju šest od tih ugovora.

20      Društvo Isotis podnijelo je 25. rujna 2014. žalbu protiv presude od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), upisanu u tajništvu Suda pod brojem predmeta C‑450/14 P. Sud je odbio tu žalbu rješenjem od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477).

21      Usporedno s ugovorima na koje se odnosi revizija iz veljače 2010. Zajednica je sklopila s društvom Intelligence for Environment and Security – IES Solutions Srl i s još 21 suugovarateljem sa sjedištem u različitim državama članicama Unije, među kojima i s društvom Isotis, ugovor br. 238940 „REsponding to All Citizens needing Help (REACH112)”. Predmet navedenog ugovora bila je provedba projekta REACH112, koji je dio provedbe programa strateške podrške u području TIC‑a koji je obuhvaćen Okvirnim programom CIP. Cilj tog nacrta bio je ponuditi alternative tradicionalnoj govornoj telefoniji koje su svima dostupne.

22      Komisija je 13. rujna 2013. izdala opomenu br. 3241310346, koja se odnosi na povrat iznosa od 47 197,93 eura zbog prestanka sudjelovanja društva Isotis u projektu REACH112 počevši od 1. srpnja 2010. U opomeni je bilo pojašnjeno da taj iznos odgovara pretfinanciranju koje je društvo Isotis primilo od koordinatora navedenog projekta i da su troškovi koje je Komisija prihvatila nakon revizije iz veljače 2010. iznosili 0 eura.

23      Društvo Isotis podnijelo je 24. listopada 2013. Općem sudu novu tužbu na temelju članka 272. UFEU‑a kojom je od Općeg suda tražilo da utvrdi da nije dužno Komisiji vratiti navedeni iznos od 47 197,93 eura i da je, u svakom slučaju, Komisijin zahtjev za povrat neosnovan u pogledu prijavljenih troškova za prvo referentno razdoblje projekta REACH112 u iznosu od 13 821,12 eura. U svojem odgovoru na tužbu Komisija je, protuzahtjevom, od Općeg suda zahtijevala da naloži tužitelju da joj isplati iznos od 47 197,93 eura, uvećan za zatezne kamate.

24      Presudom od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), Opći sud prihvatio je tužbu društva Isotis u dijelu koji se odnosi na prijavljene troškove za prvo referentno razdoblje projekta REACH112 te je odbio tužbu u preostalom dijelu. Slijedom toga, Opći sud odbio je Komisijin protuzahtjev u dijelu koji se odnosi na troškove koje je društvo Isotis prijavilo za prvo referentno razdoblje projekta REACH112 te je društvu Isotis naložio da Komisiji plati iznos od 33 376,81 eura, uvećan za zatezne kamate po stopi od 4 % godišnje počevši od 29. listopada 2013. do potpune isplate tog iznosa.

25      Državni odvjetnik pri Sudu za lakša kaznena djela u Ateni je 23. svibnja 2016., smatrajući da ne postoje indicije da su prva tužiteljica ili osoba A krivi za kazneno djelo prijevare koje štetno utječe na financijske interese Unije, obustavio istragu pokrenutu u odnosu na njih. U tom je izvješću bilo pojašnjeno da nijedan element spisa ne omogućuje zaključak o bitnoj uključenosti prve tužiteljice u bilo kakvu aktivnost koju je njezin suprug obavljao u vezi s financiranjem predmetnih ugovora, što je izričito potvrdilo OLAF‑ovo izvješće.

26      Komisija je 7. rujna 2017. tužiteljicama dostavila naloge za izvršenje br. 692/2016 i br. 693/2016, koje je izdao Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni, Grčka) na temelju rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presude od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), kao i poziva od 20. srpnja 2017. na plaćanje ukupnog iznosa od 1 090 055,42 eura do 22. veljače 2017., uvećanog za kamate za svaki dan zakašnjenja do potpunog povrata navedenog iznosa.

27      Istog dana Komisija je tužiteljicama također dostavila nalog za izvršenje br. 553/2016 koji je izdao Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) na temelju presude od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), kao i poziv od 20. srpnja 2017. na plaćanje iznosa od 33 376,81 eura, uvećanog za zatezne kamate po stopi od 4 % godišnje od 29. listopada 2013. do potpunog plaćanja tog iznosa.

28      Tužiteljice su 11. rujna 2017. podnijele prigovor protiv izvršenja i zahtijevale odgodu izvršenja pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni).

29      Tužiteljice su 1. studenoga 2017. pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) ponovno podnijele zahtjev za odgodu izvršenja i za zaštitu njihove osobnosti, do donošenja konačne odluke o prigovoru.

30      Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) saslušao je 12. prosinca 2017. na javnoj raspravi zastupnike Komisije i tužiteljice u vezi sa zahtjevima za odgodu izvršenja i zaštitu njihove osobnosti koje su potonje podnijele. Na toj raspravi OLAF‑ov član osoblja svjedočio je u potporu Komisiji.

31      Komisija je 14. prosinca 2017. Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) podnijela dvije „bilješke u vezi s raspravom” o zahtjevu za odgodu izvršenja i zahtjevu za određivanje privremenih mjera.

32      Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) odbio je zahtjeve za odgodu izvršenja kao i za zaštitu osobnosti tužiteljica odlukama od 11. siječnja 2018. odnosno 18. siječnja 2018.

33      Zastupnici Komisije podnijeli su 17. travnja 2018. svoja pisana očitovanja o prigovoru na izvršenje koji su tužiteljice 11. rujna 2017. podnijele Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni).

34      Zastupnici Komisije podnijeli su 20. travnja 2018. dodatni podnesak Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni).

35      Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) 4. srpnja 2018. djelomično je prihvatio prigovor koji su tužiteljice podnijele protiv zahtjeva za izvršenje koji je pokrenula Komisija i poništio poziv na plaćanje od 20. srpnja 2017., koji se nalazi na dnu preslika naloga za izvršenje br. 692/2016 i br. 693/2016, sastavljenih nakon rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presude od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679). Prigovor je odbijen u preostalom dijelu.

36      Tužiteljice su 12. rujna 2018. podnijele žalbu protiv odluke Monomeles Protodikeioa Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni, Grčka).

37      Komisija je 20. rujna 2018., na temelju odredbi važećeg grčkog Zakonika o građanskom postupku zatražila da se provedu dvije zapljene sredstava koja su tužiteljice držale kod pet grčkih bankovnih institucija u iznosu od 1 222 233,91 eura i 217 407,61 eura. Bankarske institucije od kojih je zapljena zatražena izjavile su da tužiteljice nisu imale bankovni račun ili da postojeći računi ne sadržavaju depozite ili da jedan od njih sadržava samo depozit koji ne može biti predmet zapljene. Komisija je, osim toga, nakon istrage utvrdila da tužiteljice nisu bile vlasnice nekretnina na svoje ime.

 Činjenice nastale nakon podnošenja tužbe u predmetu T721/18

38      Zastupnici Komisije 12. prosinca 2018. podnijeli su Efeteiou Athinon (Žalbeni sud u Ateni) svoje zahtjeve koji se odnose na žalbu koju su tužiteljice podnijele protiv presude Monomeles Protodikeioa Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) od 4. srpnja 2018.

39      Zastupnici Komisije podnijeli su 18. prosinca 2018. dodatni podnesak Efeteiou Athinon (Žalbeni sud u Ateni).

40      Presudom od 31. srpnja 2019. Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni) ukinuo je presudu Monomeles Protodikeioa Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) od 4. srpnja 2018. te je prihvatio prigovor tužiteljica protiv zahtjeva za izvršenje koji je pokrenula Komisija. U biti, odluka Efeteioa Athinon (Žalbeni sud u Ateni) obrazložena je okolnošću da primjenjivo grčko pravo ne dopušta provođenje izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljeno, EU:T:2016:63), u odnosu na tužiteljice, jer se takvo izvršenje može zahtijevati samo u odnosu na pravnu osobu, društvo Isotis, iako su tužiteljice bile jedine dvije članice društva Isotis te se to društvo u trenutku podnošenja zahtjeva za izvršenje nalazilo u fazi likvidacije. Tom istom presudom Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni) poništio je poziv na plaćanje od 20. srpnja 2017., koji se nalazio na nalogu za izvršenje izdanom nakon rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presude od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), kao i poziv na plaćanje od istog dana koji se nalazio na nalogu za izvršenje donesenom nakon presude od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63).

41      Komisija je 6. kolovoza 2019. dotične bankarske institucije obavijestila o ukidanju zapljene od 20. rujna 2018.

 Postupak i zahtjevi stranaka

42      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. prosinca 2018. tužiteljice su pokrenule postupak zbog, među ostalim, naknade štete koju su navodno pretrpjele zbog povrede njihova ugleda i dostojanstva od strane zastupnika Komisije i OLAF‑ova člana osoblja u okviru postupka prigovora protiv izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477) i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni). Ta tužba upisana je pod brojem predmeta T‑721/18.

43      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. veljače 2019. tužiteljice su pokrenule postupak radi, među ostalim, naknade štete koju su navodno pretrpjele zbog povrede njihova ugleda i dostojanstva od strane zastupnika Komisije u okviru žalbenog postupka pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni) protiv presude Monomeles Protodikeioa Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) od 4. srpnja 2018. kojom je djelomično usvojen njihov prigovor protiv izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477) i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63). Ta tužba upisana je pod brojem predmeta T‑81/19. U svojoj tužbi tužiteljice su tražile da se taj predmet spoji s predmetom T‑721/18 na temelju članka 68. Poslovnika Općeg suda.

44      Opći sud je 1. kolovoza 2019. mjerom upravljanja postupkom donesenom na temelju članka 89. stavka 3. točke (b) Poslovnika pozvao stranke da podnesu svoja očitovanja o situaciji litispendencije koja može proizaći iz podnošenja tužbe u predmetu T‑81/19, uzimajući u obzir tužbu koja je već bila podnesena u predmetu T‑721/18. Tužiteljice i Komisija odazvale su se 30. kolovoza 2019., odnosno 3. rujna 2019., na mjeru upravljanja postupkom.

45      Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika, sudac izvjestitelj raspoređen je u deveto vijeće, kojemu su slijedom navedenog dodijeljeni ovi predmeti.

46      U predmetu T‑721/18 nijedna stranka nije podnijela zahtjev za održavanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka. U predmetu T‑81/19 tužiteljice su 20. veljače 2020. zatražile održavanje rasprave u skladu s člankom 106. Poslovnika.

47      Opći sud je 11. svibnja 2020., u okviru mjera upravljanja postupkom, tužiteljicama postavio pitanja u predmetu T‑721/18 i u predmetu T‑81/19, kao i Komisiji u predmetu T‑81/19. Komisija i tužiteljice odgovorile su na pitanja Općeg suda 8. lipnja 2020. i 15. lipnja 2020.

48      Odlukom predsjednika devetog vijeća Općeg suda od 26. lipnja 2020. predmeti T‑721/18 i T‑81/19 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak, u skladu s člankom 68. Poslovnika.

49      Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (deveto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka u spojenim predmetima T‑721/18 i T‑81/19. Tužiteljice su 28. rujna 2020. zatražile, na temelju članka 107. stavka 2. Poslovnika, zbog zdravstvenog stanja povezanog s krizom uzrokovanom bolešću COVID-19, odgodu rasprave koja je prvotno bila zakazana za 9. listopada 2020., na koju su bile uredno pozvane. Tužiteljice su 18. studenoga 2020. zbog istih razloga zatražile odgodu rasprave zakazane za 4. prosinca 2020. Iz istih razloga tužiteljice su 28. siječnja 2021. ponovno zatražile odgodu rasprave, koja je bila zakazana za 4. veljače 2021. Osim toga, tužiteljice su pojasnile da ne žele iskoristiti mogućnost sudjelovanja u raspravi putem videokonferencije. Tajništvo Općeg suda 4. veljače 2021. obavijestilo je stranke da će se rasprava održati 20. svibnja 2021.

50      Dopisima od 29. travnja 2021. tužiteljice su zatražile, s jedne strane, da sudac izvjestitelj ne sudjeluje u rješavanju ovih predmeta na temelju članka 18. Statuta Suda Europske unije i članka 16. Poslovnika i, s druge strane, da se rasprava ponovno odgodi do određivanja novog suca izvjestitelja.

51      Odlukom od 12. svibnja 2021. predsjednik Općeg suda, nakon što je saslušao suca izvjestitelja, odlučio je odbiti zahtjev tužiteljica da potonji ne sudjeluje u rješavanju ovih predmeta.

52      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na usmenoj raspravi održanoj 20. svibnja 2021.

53      U predmetu T‑721/18 tužiteljice od Općeg suda zahtijevaju da:

–        naloži Komisiji i Uniji da kao solidarni dužnici svakoj od njih isplate iznos od 500 000 eura, odnosno, za svaku od sljedećih točaka štete:

–        100 000 eura zbog povrede prava osobnosti svake od tužiteljica počinjene u „bilješci” Komisije podnesenoj 14. prosinca 2017. Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), nakon završetka rasprave 12. prosinca 2017. o tužbi tužiteljica od 11. rujna 2017. kojom se traži odgoda izvršenja pokrenutog protiv njih,

–        100 000 eura zbog povrede prava osobnosti svake od tužiteljica počinjene u „bilješci” Komisije podnesenoj 14. prosinca 2017. Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), nakon završetka rasprave 12. prosinca 2017. o tužbi tužiteljica od 1. studenoga 2017. o zahtjevu za odgodu izvršenja i za zaštitu njihovih osobnosti,

–        100 000 eura zbog povrede prava osobnosti svake od tužiteljica koja je počinjena na raspravi od 12. prosinca 2017. izjavom svjedoka koji je bio predložen i ispitan na raspravama pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), u okviru postupka privremene pravne zaštite koji se odnosi na tužbu tužiteljica od 11. rujna 2017. kojom se traži odgoda izvršenja koje je pokrenuto protiv njih, i na tužbu od 1. studenoga 2017. o zahtjevu za odgodu izvršenja i za zaštitu njihovih osobnosti,

–        100 000 eura zbog povrede prava osobnosti svake od tužiteljica počinjene u zahtjevu od 17. travnja 2018., koji je Komisija podnijela Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), tijekom rasprava o prigovoru od 11. rujna 2017. koji su tužiteljice podnijele navedenom sudu,

–        100 000 eura zbog povrede prava osobnosti svake od tužiteljica počinjene u dodatnom podnesku od 20. travnja 2018. koji je Komisija podnijela Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) po završetku rasprava o prigovoru od 11. rujna 2017., koji su tužiteljice podnijele istom sudu;

–        naloži Komisiji i Uniji da se suzdrže od svih budućih povreda osobnosti tužiteljica;

–        naloži Komisiji da povrati njihovu čast i ugled izjavom pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni), pred kojim je u tijeku postupak prigovora protiv izvršenja;

–        naloži Komisiji i Uniji snošenje troškova.

54      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao nedopuštenu;

–        podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;

–        tužiteljicama naloži snošenje troškova.

55      U predmetu T‑81/19 tužiteljice od Općeg suda zahtijevaju da:

–        naloži Komisiji i Uniji da kao solidarni dužnici svakoj od njih isplate 1 100 000 eura na ime naknade neimovinske štete koju su pretrpjele zbog povrede njihove osobnosti zbog lažnih navoda koje je Komisija iznijela u zahtjevu i dodatnom podnesku – odgovoru na žalbu koji je podnijela Efeteiou Athinon (Žalbeni sud u Ateni), odnosno, konkretnije:

–        50 000 eura zbog navoda da je „jedini način povrata europskih sredstava provedba mjere ovrhe na imovini ovršenica (koje su također bile fizičke osobe koje su djelovale u potonjem [društvu Isotis] – njegovi članovi)”, s obzirom na to da se tim navodom jasno i izravno podrazumijeva da su tužiteljice same upravljale europskim projektima, da su postupale na netransparentan način, da su prisvojile europska sredstva i da je društvo Isotis – prema tim insinuacijama – bilo fiktivna pravna osoba,

–        50 000 eura zbog navoda prema kojem „ovršenice žele na potpuno nezakonit i nedopušten način izbjeći svaku odgovornost i ograditi se u odnosu na predmet koji su pratile i vodile proteklih deset godina neposredno i putem osobe iz njihova neposrednog obiteljskog okruženja”,

–        50 000 eura zbog navoda prema kojem je „također bilo pravno dokazano da je potonje društvo navodno pretrpjelo veliku štetu koja je bila izravna posljedica radnji i povreda koje su tijekom brojnih godina počinili upravitelji ortaštva – protivne stranke”,

–        50 000 eura za navod prema kojem je riječ o dugu „koji nije preuzeo pravni subjekt koji im je nepoznat, nego njihovo ortaštvo bez cilja stjecanja dobiti, iza kojeg su od prvog trenutka djelovale isključivo ovršenice, kao i osoba iz njihova neposrednog obiteljskog okruženja”, s obzirom na to da taj navod jasno i izravno podrazumijeva da su tužiteljice same upravljale europskim programima, da su djelovale netransparentno, da su prisvojile europske fondove i da je društvo Isotis – prema tim insinuacijama – bilo fiktivna pravna osoba,

–        50 000 eura za navod prema kojem su „ovršenice ostale jedini članovi ortaštva te su od početka do kraja primale obavijesti o upravljanju, koje se odvijalo pod njihovim nadzorom, europskim javnim sredstvima koja je koristilo njihovo društvo”,

–        50 000 eura za navod prema kojem su „prema potrebi [one] sada uzele u obzir da ne mogu neograničeno bježati od svoje odgovornosti te se skrivati iza ‚samostalne’ naravi pravne osobe njihova ortaštva”, s obzirom na to da je taj pojam jasno i izravno podrazumijevao da su tužiteljice same upravljale europskim programima, da su djelovale na netransparentan način, da su prisvojile europska sredstva i da je društvo Isotis – prema tim insinuacijama – bilo fiktivna pravna osoba,

–        50 000 eura za navod prema kojem „ovršenice prema tim navodima pokušavaju još jednom pobjeći od svojih odgovornosti, skrivajući se iza navodne ‚pravne osobnosti’ svojeg ortaštva bez cilja stjecanja dobiti”, s obzirom na to da se tim navodom jasno i izravno podrazumijevalo da su tužiteljice same upravljale europskim programima, da su djelovale na netransparentan način, da su prisvojile europska sredstva i da je društvo Isotis – prema tim insinuacijama – bilo fiktivna pravna osoba,

–        50 000 eura za navod prema kojemu „kategorički naglašavamo, odbijajući argument protivnih stranaka, da Europska komisija nikada nije priznala ‚Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes – Isotis’ kao samostalnu pravnu osobu”,

–        50 000 eura za navod prema kojem se „drugim riječima, radilo o društvu čiji je predmet bio humanitaran i socijalno solidaran prema osobama s posebnim potrebama i za koje se obvezalo promicati jednako postupanje u području informacijskog društva[;] njegov cilj nije gospodarski[; nj]egovi statuti izričito predviđaju da ‚[u] svakom slučaju, društvo djeluje kao pravna osoba koja nema za cilj stjecanje dobiti’ (članak 2. posljednji stavak)”,

–        50 000 eura za navod prema kojemu „društvo koje ima takav statutarni cilj nema pravnu osobnost s obzirom na to da se za usluge koje pruža ortaštvo bez cilja stjecanja dobiti koje ima ,ideološku’, ‚moralnu’ narav […] ne može smatrati da imaju gospodarsku narav[; o]sim toga, upravo je zbog tog cilja Komisija subvencionirala to društvo[; s]lijedom toga, u skladu s člankom 759. grčkog Građanskog zakonika, obveze ortaštva prema Europskoj komisiji su na dvjema ovršenicama koje su njegove članice”;

–        50 000 eura za navod prema kojem je „[prva tužiteljica], [p]reciznije, bila jedna od dvaju članova ortaštva Isotis, jedini upravitelj, zakonski zastupnik i blagajnik, dok je [druga tužiteljica] bila drugi član ortaštva”,

–        50 000 eura za navod prema kojem „[s]e radi o ortaštvu osobne naravi čije je statutarno sjedište prebivalište ovršenica”,

–        50 000 eura za navod prema kojem su „ovršenice (čak i uz doprinos drugih osoba, kao što je bračni drug prve [tužiteljice], [osoba A] po definiciji bile jedine osobe nadležne za donošenje svih odluka za svoje društvo, vođenje svih poslova društva, pregovaranje i sklapanje ugovora s trećim stranama; [s]ame te dvije članice […] mogle su samostalno odlučivati[; p]ostojanje njihova društva bilo je isključivo formalno”,

–        50 000 eura za navod prema kojem „[s]ve prethodno navedeno razumno dovodi do zaključka da se likvidacija, koja se provodila dugoročno, ortaštva bez cilja stjecanja dobiti [društva Isotis] provela uz zlouporabu s namjerom izbjegavanja posljedica zakona u pogledu njegove odgovornosti i odgovornosti njegovih članova prema vjerovnicima društva”,

–        50 000 eura za navod prema kojem je „[društvo Isotis] malo ortaštvo bez cilja stjecanja dobiti i bez gospodarskog cilja, bez osoblja”,

–        50 000 eura za navod da je Isotis društvo „koje nije izvršilo transakcije s brojnim trećim osobama”,

–        50 000 eura za navod da je Isotis društvo „koje nije bilo obvezno poštovati računovodstvene standarde i voditi složene poslovne knjige”,

–        50 000 eura za navod prema kojem „funkcioniranje i organizacija predmetnog ortaštva nisu složene naravi, koja bi, ovisno o slučaju, dovela do kašnjenja u likvidaciji pri čemu se složenost uobičajeno susreće u velikim trgovačkim društvima koja imaju svakodnevnu i raznovrsnu djelatnost[; s]amo tada bila bi opravdana dugotrajna likvidacija nakon prestanka predmetnog društva”,

–        50 000 eura za navod da je „[o]sim toga, [društvo Isotis] imalo posebni karitativni predmet poslovanja”,

–        50 000 eura za navod prema kojem je „njegova zadaća u cijelosti bila dovršena prilikom njegova prestanka”,

–        50 000 eura za navod prema kojem su tužiteljice „naravno odgovorne jer su, kao jedini članovi ortaštva bez cilja stjecanja pravne osobnosti, one, ex lege, bitno uključene u upravljanje i djelovanje svojeg ortaštva” te su „naravno odgovorne, s obzirom na to da su, kao jedini članovi ortaštva čiji cilj nije stjecanje dobiti i koje nema pravnu osobnost, one prema zakonu bitno uključene u upravljanje i funkcioniranje njihova ortaštva”,

–        50 000 eura za navod prema kojem, „budući da tužiteljice imaju status članova ortaštva bez cilja stjecanja dobiti [društva Isotis], pretpostavlja se da one također obavljaju upravljanje društvom, a ne treća osoba, bez obzira na to tko je ona”;

–        naloži Komisiji i Uniji da se suzdrže od svih povreda njihove osobnosti u budućnosti;

–        naloži Komisiji da svojom izjavom ponovno uspostavi njihovu čast i ugled;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

56      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao nedopuštenu, odnosno da je u svakom slučaju odbije kao neosnovanu;

–        tužiteljicama naloži snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost

57      Komisija ističe više prigovora nedopuštenosti protiv tužbi u ovim predmetima. Komisija ističe nedopuštenost tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 zbog nepreciznosti tužbi, kako u pogledu predmeta tužbi i argumenata koje su istaknule tužiteljice tako i u pogledu identiteta tuženika i dosega drugog i trećeg dijela tužbenog zahtjeva. Osim toga, Komisija ističe da je tužba u predmetu T‑81/19 nedopuštena zbog litispendencije koja proizlazi iz toga da su iste tužiteljice podnijele tužbu u predmetu T‑721/18.

 Nepreciznost tužbi

58      Bez formalnog isticanja prigovora nedopuštenosti u smislu članka 130. stavka 1. Poslovnika, Komisija tvrdi da tužbe u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 ne ispunjavaju zahtjeve jasnoće i preciznosti iz članka 76. Poslovnika u pogledu predmeta spora, iznesenih argumenata i drugog i trećeg dijela tužbenog zahtjeva te identiteta drugih stranaka u postupku.

–       Poštovanje zahtjeva jasnoće i preciznosti u pogledu predmeta spora i argumenata koje su istaknule tužiteljice

59      Komisija tvrdi da je nemoguće utvrditi predmet spora jer su svi tužbeni razlozi i argumenti koje su istaknule tužiteljice povezani, bilo s predmetom sporova o kojima je sud Unije konačno odlučio bilo s predmetom sporova u kojima je grčki sud jedini nadležan za odlučivanje na temelju članka 299. UFEU‑a. Komisija također tvrdi da joj tužbe ne omogućuju da shvati navodno nezakonito postupanje koje joj se stavlja na teret u dvama predmetima i, stoga, da shvati postoji li i u kojoj mjeri uzročno‑posljedična veza između njezinih postupanja i štete koju navode tužiteljice. Prema mišljenju Komisije, tužbe su također neprecizne jer ne sadržavaju nikakvu naznaku u pogledu uvjeta ili parametara prema kojima tužiteljice ocjenjuju štetu i određuju iznos naknade štete. Komisija također ističe da je nemoguće utvrditi instituciju Unije protiv koje su izneseni određeni argumenti koji se odnose na Opći sud Europske unije ili Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni). Tužbe nisu dovoljno jasne jer se u njima ne pojašnjava odnos između odredbi i pravnih načela na koja se pozivaju tužiteljice te okolnosti spora. Sve te nepreciznosti sprječavaju Komisiju da djelotvorno iznese svoju obranu u ovim predmetima.

60      Osim toga, u predmetu T‑721/18 Komisija navodi da tužiteljice svojim tužbama pokušavaju, s jedne strane, ponovno pokrenuti raspravu o dugu čiji je iznos konačno utvrđen i čiji je povrat Komisija zakonito zatražila i, s druge strane, kompenzirati svoj dug novčanom naknadom za neimovinsku štetu koju zahtijevaju na temelju drugog dijela svojeg tužbenog zahtjeva. Prema Komisijinu mišljenju, tužbom tužiteljica povrijeđeno je načelo pravomoćnosti.

61      Tužiteljice osporavaju Komisijine argumente.

62      U tom pogledu valja podsjetiti na to da na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, koji je primjenjiv na postupak pred Općim sudom, na temelju članka 53. prvog stavka tog statuta i članka 76. točke (d) Poslovnika, svaka tužba mora sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i kratak opis tih razloga. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, po potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, nužno je, kako bi tužba bila dopuštena, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezinog teksta (vidjeti presudu od 12. prosinca 2019., Tàpias/Vijeće, T‑527/16, EU:T:2019:856, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

63      U ovom slučaju, kao prvo, što se tiče predmeta T‑721/18, valja istaknuti da točke 1. do 9. tužbe sadržavaju kritičku ocjenu u pogledu Komisijina ponašanja u okviru sporova s društvom Isotis i povodom kojih je doneseno rješenje od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presude od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljeno, EU:T:2016:63). Također valja istaknuti da tužba sadržava brojna upućivanja na tijek postupka povodom prigovora koji su tužiteljice podnijele u pogledu izvršenja gore navedenih odluka koje je Komisija pokrenula pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni). Međutim, suprotno onomu što tvrdi Komisija, iz tužbe dovoljno jasno proizlazi da predmet ove tužbe nije dovođenje u pitanje pravomoćnosti rješenja Suda od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presuda Općeg suda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljeno, EU:T:2016:63), ni osporavanje odluka koje je donio Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) u okviru postupka izvršenja tih presuda. Naime, iz tužbe proizlazi da je cilj te tužbe naknada neimovinske štete koja je svakoj od tužiteljica navodno prouzročena tužbom odvjetnika koji zastupaju Komisiju i člana OLAF‑ova osoblja u okviru postupka povodom prigovora podnesenog protiv predmetnog izvršenja.

64      Što se tiče činjenica koje se Komisiji stavljaju na teret u okviru postupka povodom prigovora protiv izvršenja, valja istaknuti da su one dovoljno precizno izložene u točkama 15. do 30. tužbe, u kojima su tužiteljice prigovarale Komisijinim odvjetnicima i OLAF‑ovom članu osoblja, koji je smatran svjedokom, da su u svojim pisanim očitovanjima pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) kao i na raspravi od 12. prosinca 2017. pogrešno tvrdili, s jedne strane, da su tužiteljice utjecale na upravljanje europskim programima sufinanciranja u kojima je sudjelovalo društvo Isotis, kao i na spor koji se odnosio na te programe, i, s druge strane, da su prouzročile znatnu štetu Uniji.

65      Isto tako, tužiteljice u točkama 41. do 84. tužbe dovoljno precizno iznose razloge zbog kojih smatraju da činjenice koje se stavljaju na teret Komisiji proizlaze iz nezakonita postupanja. Iz tužbe tako proizlazi da tužiteljice smatraju da je postupanje koje se Komisiji stavlja na teret nezakonito jer se njime, među ostalim, povređuju njihovo pravo na dostojanstvo u smislu članka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, članka 2. UEU‑a i preambule Opće deklaracije o ljudskim pravima koju je 10. prosinca 1948. donijela glavna skupština Ujedinjenih naroda, načelo dobre uprave, načela zakonitosti, dobre vjere i zaštite legitimnih očekivanja, kao i njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek i na nepristrani sud te da u svakom slučaju predstavlja zlouporabu prava.

66      Također valja odbiti Komisijin argument koji se odnosi na navodnu nejasnoću tužbe u pogledu načina na koji su tužiteljice izračunale iznos neimovinske štete za koju traže naknadu. Naime, neovisno o pitanju osnovanosti zahtjeva tužiteljica za naknadu štete i njegove ocjene ex æquo et bono od strane Općeg suda, valja utvrditi da je u prvom dijelu tužbenog zahtjeva dovoljno precizno utvrđen način na koji su tužiteljice izračunale iznos od 500 000 eura štete za svaku od njih. Naime, navedeno je da navedeni iznos predstavlja zbroj štete koju je prouzrokovalo pet navoda koje su iznijeli zastupnici Komisije u pisanim očitovanjima podnesenima Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) u okviru postupka povodom prigovora protiv izvršenja i u okviru postupka privremene pravne zaštite pred istim sudom, pri čemu za svaki od tih pet navoda tužiteljice traže naknadu štete u visini od 100 000 eura.

67      Kao drugo, što se tiče predmeta T‑81/19, valja istaknuti da, kao i u predmetu T‑721/18, točke 1. do 9. tužbe sadržavaju kritičku ocjenu Komisijina ponašanja u okviru sporova koji su je suprotstavili društvu Isotis i u kojima je doneseno rješenje od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477) i presude od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63). Također valja istaknuti da tužba sadržava brojna upućivanja na tijek postupka povodom prigovora na izvršenje gore navedenih odluka koji je Komisija pokrenula pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) i Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni). Međutim, suprotno onomu što tvrdi Komisija, iz tužbe dovoljno jasno proizlazi da predmet ove tužbe nije dovođenje u pitanje pravomoćnosti rješenja Suda od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presuda Općeg suda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljeno, EU:T:2016:63), kao ni osporavanje odluka koje je donio Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) u okviru postupka izvršenja tih presuda.

68      Iz tužbe stoga proizlazi da se tom tužbom traži naknada neimovinske štete koja je svakoj tužiteljici navodno uzrokovana postupanjem odvjetnika koji zastupaju Komisiju u okviru žalbenog postupka protiv presude Monomeles Protodikeioa Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) od 4. srpnja 2018., u vezi s mogućnošću Komisije da od tužiteljica ishodi izvršenje rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno EU:C:2016:477) i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63).

69      Što se tiče činjenica koje se Komisiji stavljaju na teret u vezi s odvijanjem postupka pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni), valja istaknuti da su one dovoljno precizno izložene u točkama 34. do 62. tužbe, u kojima tužiteljice prigovaraju odvjetnicima Komisije da u svojim pisanim podnescima Efeteiou Athinon (Žalbeni sud u Ateni) nisu samo ponovili pogrešne navode iznesene u pisanim očitovanjima podnesenima Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), koji su predmet tužbe u predmetu T‑721/18, nego su i svojevoljno iznijeli brojne pogrešne navode kako bi Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni) doveli u zabludu o određenom broju činjenica te omogućili da se tužiteljice smatra osobno odgovornima za dugove društva Isotis u pogledu Komisije.

70      Isto tako, tužiteljice u točkama 63. do 92. tužbe dovoljno precizno iznose razloge zbog kojih smatraju da radnje koje su počinili odvjetnici Komisije spadaju u nezakonito postupanje. Iz tužbe stoga proizlazi da tužiteljice smatraju da je postupanje koje se Komisiji stavlja na teret nezakonito jer se njime ugrožava, kao prvo, obveza lojalnog i pravičnog postupanja među strankama, opće načelo pravičnog sudovanja i pravo na pravično suđenje, kao drugo, pravo na ljudsko dostojanstvo i načelo dobre uprave i, kao treće, načelo zakonitosti, dobre vjere i zaštite legitimnih očekivanja.

71      Osim toga, valja istaknuti da je tužba dovoljno jasna u pogledu načina na koji su tužiteljice izračunale iznos neimovinske štete za koju traže naknadu. Naime, neovisno o pitanju osnovanosti zahtjeva tužiteljica za naknadu štete i njegove ocjene ex æquo et bono od strane Općeg suda, valja utvrditi da je u prvom dijelu tužbenog zahtjeva dovoljno precizno utvrđen način na koji su tužiteljice izračunale iznos od 1 100 000 eura štete za svaku od njih.

72      S obzirom na prethodna razmatranja, valja smatrati da sadržaj tužbi kojima se pokreće postupak nije onemogućio, pa čak ni pretjerano otežao, ostvarivanje prava obrane Komisije te taj sadržaj, posljedično, ispunjava uvjet jasnoće propisan člankom 76. točkom (d) Poslovnika, u smislu sudske prakse navedene u točki 62. ove presude.

73      Argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknula Komisija i koji se temelji na nepreciznosti tužbi u pogledu predmeta spora i argumenata koje su tužiteljice iznijele u ovim predmetima stoga treba odbiti.

–       Identitet tuženikâ

74      Komisija tvrdi da su tužbe nedopuštene jer iz tužbi nije jasno vidljivo tko su tuženici na koje se odnose navedene tužbe.

75      Tužiteljice osporavaju Komisijine argumente. U svojem odgovoru na mjere upravljanja postupkom od 11. svibnja 2020. one navode da su tužbe u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 usmjerene protiv Komisije kao institucije koja ima vlastitu pravnu osobnost i protiv Komisije koja ima svojstvo zakonitog zastupanja Unije. Tužiteljice u istom odgovoru pojašnjavaju da se rečenica koja se koristi u tužbama, prema kojoj su tužbe usmjerene protiv „[E]uropske unije, zakonito zastupane”, treba shvatiti na način da tužbe nisu usmjerene samo protiv Komisije kao institucije, nego i protiv Unije koju zakonito zastupa Komisija.

76      Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 76. točkom (c) Poslovnika, tužba mora sadržavati naznaku glavne stranke protiv koje se tužba podnosi.

77      U ovom slučaju iz tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 kao i iz odgovora tužiteljica na mjere upravljanja postupkom od 11. svibnja 2020. proizlazi da se obje tužbe temelje na članku 268. UFEU‑a i članku 340. drugom stavku UFEU‑a te su usmjerene, s jedne strane, protiv Unije „koju zakonito zastupa” Komisija i, s druge strane, protiv Komisije „kao odvojene pravne osobe”.

78      Kao što je utvrđeno u točkama 63. i 68. ove presude, iz tužbi u ovim predmetima također proizlazi i da tužiteljice svojim tužbama žele dobiti naknadu štete koju su pretrpjele zbog navodnog postupanja zakonskih zastupnika Komisije i člana OLAF‑ova osoblja.

79      Valja također podsjetiti na to da je na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, „[u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti”.

80      Također valja podsjetiti na to da članak 47. UEU‑a dodjeljuje pravnu osobnost Uniji, a ne Komisiji.

81      Stoga, u skladu sa sudskom praksom Suda i Općeg suda, podnositelj tužbe za naknadu štete na temelju članka 268. UFEU‑a i članka 340. drugog stavka UFEU‑a ima pravo podnijeti svoju tužbu protiv Unije, koja ima pravnu osobnost (vidjeti rješenje od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija, T‑577/14, neobjavljeno, EU:T:2015:80, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

82      Međutim, iz ustaljene sudske prakse, kako Suda tako i Općeg suda, također proizlazi da, kada odgovornost Unije nastane postupanjem jedne od njezinih institucija, nju pred Općim sudom treba zastupati institucija kojoj se pripisuje ponašanje koje je dovelo do nastanka odgovornosti (vidjeti rješenje od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija, T‑577/14, neobjavljeno, EU:T:2015:80, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

83      Iz toga slijedi da su ove tužbe nedopuštene jer su usmjerene protiv Komisije „kao odvojene pravne osobnosti”.

–       Doseg drugog i trećeg dijela tužbenog zahtjeva

84      Komisija ističe da je drugi dio tužbenog zahtjeva svake od tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 nedopušten jer očito prelazi predmet spora u tim dvama predmetima. Treći dio tužbenog zahtjeva svake od tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 također je nedopušten zbog nepreciznosti s obzirom na to da tužiteljice nisu navele koju vrstu izjave Komisija može dati i u kojem postupku.

85      Tužiteljice osporavaju Komisijine argumente.

86      Kao prvo, što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva svake od tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19, kojim tužiteljice od Općeg suda zahtijevaju da se Komisiji naloži da se suzdrži od svih povreda njihove osobnosti u budućnosti, valja istaknuti da ga treba smatrati zahtjevom za izdavanje naloga na nečinjenje.

87      U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz članka 268. UFEU‑a i članka 340. drugog stavka UFEU‑a, koji se odnose na izvanugovornu odgovornost Unije, proizlazi da sud Unije može, prema potrebi, dodijeliti naknadu štete u naravi, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica u području izvanugovorne odgovornosti, i da ta naknada može biti u obliku naloga za činjenje ili nečinjenje, što može dovesti do određenog Komisijinog postupanja (vidjeti u tom smislu rješenja od 3. rujna 2013., Idromacchine i dr./Komisija, C‑34/12 P, neobjavljeno, EU:C:2013:552, t. 29. i od 20. prosinca 2019., Dragomir/Komisija, T‑297/19, neobjavljeno, EU:T:2019:902, t. 66.).

88      Osim toga, valja istaknuti da je drugi dio tužbenog zahtjeva svake od tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 izravno povezan s predmetom spora u tim dvama predmetima s obzirom na to da tužiteljice ovim tužbama traže naknadu neimovinske štete koja se sastoji od povrede njihova ugleda, za koju smatraju da je odgovorna Komisija.

89      Stoga, suprotno onomu što tvrdi Komisija, valja smatrati da je drugi dio tužbenog zahtjeva svake od tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 dopušten. Međutim, valja podsjetiti da se takav nalog, po potrebi, ne može ostvariti bez određivanja privremenih mjera na temelju članaka 278. i 279. UFEU‑a, osim ako je izvanugovorna odgovornost Unije već utvrđena (rješenje od 20. prosinca 2019., Dragomir/Komisija, T‑297/19, neobjavljeno, EU:T:2019:902, t. 66.).

90      Kao drugo, što se tiče trećeg dijela tužbenog zahtjeva svake od tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19, kojim tužiteljice od Općeg suda u biti zahtijevaju da Komisiji naloži davanje javne izjave kako bi se ponovno uspostavio njihov ugled, valja istaknuti da ga treba smatrati zahtjevom za izdavanje naloga za činjenje.

91      U tom pogledu valja istaknuti da, iako se, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 87. ove presude, ne može isključiti da naknada štete u naravi može biti u obliku naloga za činjenje koji sud Unije upućuje Komisiji, također je potrebno da taj zahtjev za nalog za činjenje ispunjava zahtjeve jasnoće i preciznosti propisane člankom 76. točkom (d) Poslovnika.

92      Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da tužiteljice u svojim tužbama nisu pojasnile ni oblik ni modalitete koje izjava čiji je cilj ponovna uspostava njihova ugleda mora imati. Osim toga, valja istaknuti da objašnjenja koja su tužiteljice pružile u svojim odgovorima na mjere upravljanja postupkom od 11. svibnja 2020. u pogledu točnog dosega trećeg dijela njihovih tužbenih zahtjeva nisu dovoljna u tom pogledu. Naime, točno je da su tužiteljice pojasnile oblik u kojem je ta izjava trebala biti dana navodeći da je riječ o izvansudskoj izjavi upućenoj svakoj od njih, kojom Komisija mora jasno i bezuvjetno izjaviti da nijedna od tužiteljica nije bila uključena u financiranje koje je dodijelila Unija i da nije sudjelovala u stvarnom upravljanju projektima koji su financirani, kao što je to već priznao OLAF. Međutim, tužiteljice su također navele da im se ta izjava morala ne samo dostaviti, nego se o njoj moralo obavijestiti svako tijelo, banku i fizičku osobu koja je, izravno ili neizravno, imala saznanja o netočnim i klevetničkim navodima Komisije i njezinih zastupnika, kako su opisani u tim tužbama. Međutim, valja utvrditi da je takav zahtjev sam po sebi previše neprecizan da bi se smatralo da ispunjava zahtjeve preciznosti i jasnoće koji su propisani člankom 76. točkom (d) Poslovnika.

93      Iz toga slijedi da treći dio tužbenog zahtjeva svake od tužbi u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 treba odbaciti kao nedopušten.

 Litispendencija

94      Komisija ističe da su navodi koje su tužiteljice istaknule u predmetu T‑81/19 istovjetni onima iznesenima u predmetu T‑721/18 i da, s obzirom na to da se ti navodi odnose na postupak prigovora protiv izvršenja i na argumente koje je Komisija iznijela u okviru tog postupka prije podnošenja tužbe u predmetu T‑721/18, podnošenje druge tužbe nije bilo opravdano.

95      Nakon što ju je Opći sud pozvao da zauzme stajalište o mogućoj situaciji litispendencije s predmetom T‑721/18, Komisija u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom od 1. kolovoza 2019. pojašnjava da su ispunjeni uvjeti za utvrđivanje litispendencije. Komisija u tom pogledu ističe da tužiteljice u oba predmeta zahtijevaju naknadu iste štete, odnosno ističu navodnu povredu njihove osobnosti, koja proizlazi iz istog protupravnog postupanja koje se sastoji od Komisijinih navoda iz njezinih podnesaka u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku pred grčkim sudovima u okviru istog spora. Komisija naglašava da su tužiteljice u točkama 15. do 33. tužbe u predmetu T‑81/19 preuzele argumente koji se odnose na navode iznesene u okviru postupka privremene pravne zaštite i u prvom stupnju, a koji su već bili osporavani u okviru tužbe u predmetu T‑721/18. Komisija također naglašava da se u žalbenom postupku ograničila na ponavljanje navoda koji su već istaknuti u postupku za privremenu pravnu zaštitu i u prvostupanjskom postupku s obzirom na to da u žalbenom postupku nije dopušteno podnošenje novih navoda . Ponavljanje tih navoda nije drugačija praksa koja tužiteljicama može uzrokovati štetu različitu od one navodno uzrokovane iznošenjem istih navoda u prvostupanjskom postupku. Isto vrijedi i za navodnu nezakonitost njezina postupanja jer tužiteljice u predmetu T‑81/19 ističu povredu načela zakonitosti, dobre vjere, zaštite legitimnih očekivanja, ljudskog dostojanstva i dobre uprave, na koja se već pozivaju u tužbi u predmetu Τ-721/18. Naposljetku, Komisija ističe da su zahtjevi također istovjetni s obzirom na to da tužiteljice u oba predmeta traže da im se nadoknadi neimovinska šteta i da se Komisiji naloži da se u budućnosti suzdrži od svake povrede njihove osobnosti i da izjavom ponovno uspostavi njihovu čast i ugled. Usto, iznos pojedinačnih paušalnih iznosa koje tužiteljice potražuju u oba predmeta gotovo je jednak iznosu njezina potraživanja. Posljedično, Komisija smatra da tužbu u predmetu T‑81/19 treba odbaciti kao nedopuštenu zbog litispendencije s tužbom podnesenom u predmetu T‑721/18.

96      Tužiteljice tvrde da se te dvije tužbe ne odnose na iste činjenice. Također ističu da, iako tužba u predmetu T‑721/18 ima za cilj ishoditi naknadu neimovinske štete koja im je prouzročena „lažnim i klevetničkim” navodima koje je Komisija iznijela u okviru postupka privremene pravne zaštite i prvostupanjskog postupka, tužba u predmetu T‑81/19 s druge strane ima za cilj ishoditi naknadu neimovinske štete koja im je prouzročena ponovljenim isticanjem tih navoda i dodavanjem novih „lažnih i klevetničkih” navoda u pisanim očitovanjima koja su Komisijini odvjetnici podnijeli između 13. i 18. prosinca 2018. pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni), kojem su tužiteljice podnijele žalbu protiv presude Monomeles Protodikeia Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) od 4. srpnja 2018.

97      Tužiteljice također ističu da ni pravna osnova dviju tužbi nije istovjetna. Tužiteljice u tom pogledu ističu da u tužbi u predmetu T‑721/18 tvrde da je postupanje koje se stavlja na teret Komisiji nezakonito, među ostalim, u dijelu u kojem se njime povređuje pravo na djelotvoran pravni lijek i nepristrani sud te da predstavlja zlouporabu prava, iako ti prigovori nezakonitosti nisu istaknuti u tužbi u predmetu T‑81/19. Isto tako, tužiteljice napominju da tužba u predmetu T‑81/19 sadržava prigovor nezakonitosti, odnosno povredu obveze lojalnog i pravičnog postupanja među strankama, a koji se ne nalazi u tužbi u predmetu T‑721/18. Osim toga, tužiteljice ističu da prigovori nezakonitosti koji su zajednički dvjema tužbama nisu temelj istih dijelova tužbenog zahtjeva. Tužiteljice nadalje ističu da se Komisijin argument prema kojem se naknada neimovinske štete na koju se poziva u predmetu T‑721/18 ne može ponovno tražiti u okviru predmeta T‑81/19 ne odnosi na situaciju litispendencije, nego na situaciju u kojoj tužitelj želi dovesti u pitanje pravomoćnost, što ovdje nije slučaj.

98      U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, tužbu koja suprotstavlja iste stranke i za iste potrebe, na temelju istih tužbenih razloga kao i ranije podnesena tužba, treba odbaciti kao nedopuštenu (rješenje od 14. lipnja 2007., Landtag Schleswig‑Holstein/Komisija, T‑68/07, neobjavljeno, EU:T:2007:180, t. 16.; vidjeti u tom smislu i presude od 19. rujna 1985., Hoogovens Groep/Komisija, 172/83 i 226/83, EU:C:1985:355, t. 9. i od 22. rujna 1988., Francuska/Parlament, 358/85 i 51/86, EU:C:1988:431, t. 12.).

99      U ovom slučaju valja istaknuti da su obje tužbe u predmetima T‑721/18 i T‑81/19 podnesene na temelju članka 268. UFEU‑a i članka 340. drugog stavka UFEU‑a te suprotstavljaju iste stranke.

100    Međutim, valja utvrditi da, iako se obje tužbe odnose na naknadu neimovinske štete koju je svakoj od tužiteljica navodno prouzročila Komisija, štete čija se naknada traži nisu istovjetne jer su nastale zbog različitih činjenica.

101    Naime, s jedne strane, ne može se a priori isključiti da ponavljanje navodno lažnih i klevetničkih navoda može samo po sebi dovesti do štete koja se razlikuje od one koja je prvotno bila prouzročena samo zato što je do tog ponavljanja došlo u žalbenom postupku.

102    S druge strane, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, potonja u žalbenom postupku nije ograničena samo na ponavljanje navoda koji su već izneseni u postupku privremene pravne zaštite i u prvostupanjskom postupku. Tužiteljice su tako u točkama 40. do 56. tužbe utvrdile 17 novih navoda. U tom pogledu Komisija samo tvrdi da u okviru žalbenog postupka nije iznijela nove navode. Međutim, uočljivo je da ne objašnjava gdje su navodi koje su tužiteljice utvrdile kao nove već bili izneseni u postupku privremene pravne zaštite ili postupku povodom prigovora u prvom stupnju.

103    Stoga se ne može isključiti da ti novi navodi, pod pretpostavkom da su štetni, mogu dovesti do nastanka neimovinske štete koja se razlikuje od one na koju se tužiteljice pozivaju u predmetu T‑721/18.

104    Osim toga, valja istaknuti da tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze lojalnog i pravičnog postupanja među strankama, a koji su tužiteljice istaknule u predmetu T‑81/19, nije bio istaknut kao takav u tužbi u predmetu T‑721/18.

105    Budući da dvije tužbe nemaju potpuno istovjetan predmet, u smislu sudske prakse navedene u točki 98. ove presude, nije moguće zaključiti da je riječ o litispendenciji i, stoga, tužbu u predmetu T‑81/19 valja smatrati dopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na zahtjev za naknadu neimovinske štete koja je svakoj od tužiteljica navodno prouzročena navodima sadržanima u pisanim očitovanjima koja su Komisijini odvjetnici podnijeli Efeteiou Athinon (Žalbeni sud u Ateni).

 Meritum

106    Na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, u pogledu izvanugovorne odgovornosti, Unija je, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.

107    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije, u smislu članka 340. stavka 2. UFEU‑a, zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija, mora se kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, tj. postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti, u tom smislu, presude od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, EU:C:1982:318, t. 16. i od 14. prosinca 2005., Beamglow/Parlament i dr., T‑383/00, EU:T:2005:453, t. 95.).

108    Kako jedan od triju uvjeta za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije nije ispunjen, zahtjeve za naknadu štete treba odbiti a da se ne ispituje jesu li ispunjena druga dva uvjeta (vidjeti u tom smislu presude od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, EU:C:1994:329, t. 81. i od 20. veljače 2002., Förde‑Reederei/Vijeće i Komisija, T‑170/00, EU:T:2002:34, t. 37.). Nadalje, sud Unije nije dužan ispitati postojanje tih uvjeta određenim redoslijedom (presuda od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 13.).

 Postupanje koje se predbacuje Komisiji

109    U predmetu T‑721/18 tužiteljice prigovaraju da ih je Komisija predstavila, u okviru postupka prigovora protiv izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), putem navoda sadržanih u pisanim očitovanjima i svjedočenjima OLAF‑ova člana osoblja, za koje je Komisija znala da su pogrešni, kao osobe koje su bile izravno uključene u upravljanje sredstvima Unije za koje je društvu Isotis navedenim presudama naloženo da ih vrati Komisiji. Komisija je tako u očima trećih osoba predstavila tužiteljice kao nesolventne i nepouzdane osobe koje se bave prijevarnim radnjama, što je ozbiljno naštetilo njihovu ugledu. Ta teška povreda njihova ugleda dovela je do neimovinske štete u iznosu od 500 000 eura za svaku od njih.

110    U predmetu T‑81/19 tužiteljice prigovaraju Komisiji da su njezini zastupnici pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni) svjesno iznijeli pogrešne navode, od kojih su neke ti isti zastupnici već bili iznijeli u prvostupanjskom postupku, a kojima je cilj bio dovesti taj sud u zabludu u pogledu umiješanosti prve tužiteljice u upravljanje europskim programima od strane društva Isotis i fiktivnog karaktera pravne osobnosti društva Isotis. Cilj tog ponašanja bio je, prema mišljenju tužiteljica, uvjeriti Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni) da treba izuzeti iz primjene odredbe nacionalnog prava koje se protive tomu da se tužiteljice mogu smatrati osobno odgovornima, u svojstvu članova društva, za dugove društva Isotis prema Komisiji, te bi to opravdalo izvršenje presuda u odnosu na tužiteljice.

111    Komisija osporava postojanje postupanja koje joj se stavlja na teret jer nije predstavila tužiteljice pred grčkim sudovima kao počiniteljice prijevara, nego je samo iznijela činjenične argumente kako bi dokazala da su uvjeti predviđeni grčkim zakonodavstvom za ostvarenje izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477) i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), u odnosu na tužiteljice u ovom predmetu ispunjeni.

112    U tom pogledu, kao prvo, što se tiče ponašanja koje se Komisiji stavlja na teret u predmetu T‑721/18, valja istaknuti da se tužiteljice pozivaju na posebne odlomke bilješki u vezi s raspravom od 14. prosinca 2017., zaključaka od 17. travnja 2018. i dodatnog podneska od 20. travnja 2018., koje su odvjetnici Komisije podnijeli Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud), kao i na svjedočenje OLAF‑ovog člana osoba pred istim sudom 12. prosinca 2017., koje je ponovljeno u jednoj od bilješki u vezi s raspravom od 14. prosinca 2017.

113    Valja primijetiti da je bilješka u vezi s raspravom od 14. prosinca 2017., podnesena u odgovoru na zahtjev tužiteljica od 11. rujna 2017. za odgodu izvršenja, sadržavala sljedeći navod:

„U dvama sudskim postupcima ovršenice nastoje na potpuno nezakonit i zlouporaban način izbjeći svaku odgovornost i ograditi se od predmeta koji su neposredno pratile i upravljale njime već deset godina same i posredstvom osobe iz svojeg neposrednog obiteljskog okruženja.”

114    Ta ista bilješka sadržava i sljedeći navod:

„[…] prva ovršenica imenovana je upraviteljicom, zakonskom zastupnicom i blagajnicom društva te je samostalno upravljala svim poslovima društva na temelju članka 748. i pratećih članaka Građanskog zakonika.”

115    U predmetnoj bilješci također je pojašnjeno, u pogledu duga društva Isotis koji je utvrđen u presudama od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), da „je riječ o dugu koji nije ugovorio pravni subjekt koji im je [bi]o stran, nego je taj dug nastao na temelju ugovora društva koje ima pobijanu pravnu osobnost, iza kojega su djelovale ovršenice, kao i osoba iz njihova neposrednog obiteljskog okruženja”.

116    Odvjetnici Komisije su, osim toga, potvrdili u istoj bilješci „[…] da je također [bilo] pravno dokazano da je [Komisija] navodno pretrpjela znatnu štetu koja je bila izravna posljedica radnji i povreda koje su tijekom mnogih godina počinili upravitelji ortaštva – protivne stranke”.

117    Osim toga, i dalje u istoj bilješci, odvjetnici Komisije izvijestili su o prijedlozima koje je dao OLAF‑ov član osoblja na raspravi od 12. prosinca 2017. kako slijedi:

„[…] jedini način povrata europskih sredstava jest provođenje mjere izvršenja na imovini ovršenica (koje su ujedno bile i fizičke osobe koje su poslovale iza društva e‑Isotis). […] Konkretno, prva ovršenica bila je upraviteljica društva e‑Isotis, zadužena za njegovu organizaciju i upravljanje njime (u suradnji sa svojim bračnim drugom).”

118    Valja istaknuti da su odlomci navedeni u točkama 113. do 117. ove presude preuzeti u drugoj bilješci odvjetnika Komisije od 14. prosinca 2017. u vezi sa zahtjevom tužiteljica od 1. studenoga 2017. za odgodu izvršenja i zaštitu njihovih osobnosti, kao i u zaključcima navedenih odvjetnika od 17. travnja 2018.

119    Također valja istaknuti da je dodatni podnesak koji su Komisijini odvjetnici podnijeli Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) 20. travnja 2018. sadržavao sljedeći navod:

„[…]ovršenice su ostale jedini članovi ortaštva te su, suprotno navodima njihovih svjedoka, od početka do kraja primale obavijesti o upravljanju, koje se odvijalo pod njihovim nadzorom, europskim javnim sredstvima koja je koristilo njihovo društvo.”

120    Iz gore navedenih odlomaka pisanih podnesaka zastupnika Komisije, čiju autentičnost Komisija ne osporava, proizlazi da su navedeni zastupnici pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) tvrdili da su tužiteljice imale vrlo aktivnu ulogu u upravljanju društvom Isotis, uključujući financijskim sredstvima Unije koja je društvo Isotis koristilo na temelju programa koje je vodila osoba A, bračni drug prve tužiteljice i zet druge tužiteljice.

121    Međutim, valja istaknuti da je u OLAF‑ovu izvješću od 15. studenoga 2011. o istrazi koju je Komisija zatražila u vezi s mogućim prijevarama kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije od strane društva Isotis, prve tužiteljice i osobe A bilo navedeno sljedeće:

„[Prva tužiteljica] uopće nije bila uključena u financiranje koje je odobrila Komisija, s obzirom na to da u praksi nikada nije sudjelovala u upravljanju projektima [i] da je bila zakonska zastupnica društva, dok je [osoba A] bila odgovorna za upravljanje i, osobito, za provedbu europskih programa. [Prva tužiteljica] sudjelovala je kao pravna savjetnica/suradnica u određenim europskim projektima za koje je [osoba A] obavljala dužnost koordinatora i upravitelja. Glavno zaduženje [prve tužiteljice] sastojalo se od nadzora i osiguravanja zakonitosti posebnih postupaka potrebnih za provedbu europskih projekata poput zaštite osobnih podataka, naravi krajnjih korisnika/pilot sudionika u projektu, pitanja intelektualnog vlasništva i korištenja isporučenih rezultata.”

122    Također valja istaknuti da je državni odvjetnik pri Sudu za lakša kaznena djela u Ateni, kojemu je Komisija dostavila OLAF‑ovo izvješće o istrazi od 15. rujna 2011., u svojem izvješću od 23. svibnja 2016. zaključio da nije došlo do prijevare u odnosu na financijske interese Unije, navodeći sljedeće u pogledu prve tužiteljice:

„Naposljetku, što se tiče [prve tužiteljice], nijedan element iz spisa ne dovodi do zaključka o njezinoj bitnoj uključenosti u bilo kakvu aktivnost koju je njezin suprug obavljao u vezi s financiranjem predmetnih ugovora, što je uostalom OLAF izričito potvrdio u svojem izvješću o kojem je riječ, pa čak i njezina naknada za pružanje pravnih usluga odgovara njezinim zakonitim honorarima koji su bili redovno oporezovani i koji joj nisu isplaćivani u obliku isplate dividendi te nisu bili zabranjeni statutom [društva Isotis].”

123    Iz OLAF‑ovih utvrđenja, kao i iz utvrđenja grčkog državnog odvjetništva, proizlazi da prva tužiteljica nije imala odlučujuću ulogu u upravljanju financijskim sredstvima Unije koja je koristilo društvo Isotis.

124    Stoga valja utvrditi da je opis koji je Komisija pružila Monomeles Protodikeiu Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) o aktivnoj ulozi koju su tužiteljice navodno imale u upravljanju društvom Isotis proturječan, kad je riječ o prvoj tužiteljici, u odnosu na utvrđenja iz OLAF‑ova izvješća od 15. rujna 2011. kao i na izvješće državnog odvjetnika iz Atene od 23. svibnja 2016.

125    Međutim, samo iz tog utvrđenja ne može se zaključiti da je Komisija pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) svjesno pogrešno prikazala tužiteljice kao osobe koje su počinile prijevare koje štetno utječu na financijske interese Unije.

126    Naime, valja istaknuti da u pisanim podnescima Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), zastupnici Komisije nisu prigovorili tužiteljicama da su bile krive za prijevarne akte, nego da su imale aktivnu ulogu u upravljanju društvom Isotis i, prema tome, u povredi ugovornih obveza potonjega u odnosu na Komisiju, što je dovelo do toga da Opći sud presudom od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679) naloži društvu Isotis povrat cjelokupnog iznosa pretfinanciranja primljenog na temelju devet ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, uključujući zatezne kamate i, presudom od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), paušalnu naknadu i povrat jednog dijela iznosa predfinanciranja primljenog na temelju desetog ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, uključujući zatezne kamate,.

127    Osim toga, valja podsjetiti na to da je, u svojem izvješću od 23. svibnja 2016., državni odvjetnik u Ateni smatrao da nema naznaka da je osoba A., koja je bila izravno zadužena za upravljanje europskim programima u kojima je sudjelovalo društvo Isotis, uključujući one koji su predmet ugovora o bespovratnim sredstvima obuhvaćenih revizijom iz veljače 2010., kriva za kazneno djelo prijevare kojim se nanosi šteta financijskim interesima Unije. U tim okolnostima sama tvrdnja da su tužiteljice imale aktivnu ulogu u upravljanju društvom Isotis, uključujući u pogledu upravljanja financijskim sredstvima Unije, ne može se smatrati optužbom za prijevaru u odnosu na njih.

128    Kao drugo, što se tiče postupanja koje se Komisiji stavlja na teret u predmetu T‑81/19, valja istaknuti da tužiteljice upućuju na posebne odlomke tužbenog zahtjeva i dodatnog podneska koje su Komisijini zastupnici podnijeli pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni), navedene u točki 55. ove presude, u kojima su, u pogledu jednog njihova dijela, ponovljene tvrdnje koje su već bile iznesene u prvom stupnju u pogledu aktivne uloge koju su tužiteljice imale u upravljanju društvom Isotis i u kojima je, u drugom dijelu dovedeno u pitanje postojanje djelatnosti društva Isotis i, stoga, postojanje njegove pravne osobnosti.

129    U tom pogledu valja istaknuti da razmatranja iznesena u točkama 126. i 127. ove presude u vezi s postupanjem koje se Komisiji stavlja na teret u predmetu T‑721/18 vrijede, mutatis mutandis, u pogledu ponašanja koje joj se stavlja na teret u predmetu T‑81/19.

130    Osim toga, valja istaknuti da, neovisno o njihovoj osnovanosti, navodi sadržani u pisanim očitovanjima koja su zastupnici Komisije podnijeli Efeteiou Athinon (Žalbeni sud u Ateni) i kojima se nastoji dovesti u pitanje postojanje djelatnosti društva Isotis i, stoga, postojanje njegove pravne osobnosti, sami po sebi ne podrazumijevaju optužbu za prijevaru kojom se nanosi šteta financijskim interesima Unije u odnosu na tužiteljice.

131    U tim okolnostima valja provjeriti predstavlja li okolnost da su zastupnici Komisije pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) ili pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni) pogrešno tvrdili da su tužiteljice imale aktivnu ulogu u upravljanju društvom Isotis i da su iznijeli određen broj činjeničnih tvrdnji kojima se nastoji dovesti u pitanje postojanje djelatnosti društva Isotis i, stoga, postojanje njegove pravne osobnosti, nezakonito ponašanje koje može dovesti do nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije.

 Nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret Komisiji

132    Valja podsjetiti na to da, što se tiče uvjeta koji se odnosi na nezakonito postupanje koje se stavlja na teret predmetnoj instituciji ili tijelu iz točke 107. ove presude, sudska praksa zahtijeva da se utvrdi dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila Unije čiji je cilj dodjela prava pojedincima (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 36.). Takva povreda postoji kad institucija o kojoj je riječ očito i grubo ne poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti, pri čemu su elementi koje treba uzeti u obzir osobito složenost situacija koje treba riješiti, stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila kao i opseg margine prosudbe koja je tim pravilom ostavljena tijelima Unije (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

133    U ovom slučaju u predmetu T‑721/18 tužiteljice ističu da je postupanje koje se Komisiji stavlja na teret pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) predstavljalo tešku i očitu povredu pravila koja dodjeljuju prava pojedincima. Tužiteljice su tako u svojoj tužbi tvrdile da je Komisija povrijedila njihovo pravo na ljudsko dostojanstvo, zaštićeno člankom 1. Povelje o temeljnim pravima, člankom 2. UEU‑a, preambulom Opće deklaracije o ljudskim pravima i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava. Također su tvrdile da je to postupanje protivno načelu dobre uprave iz članka 41. Povelje o temeljnim pravima, Kodeksu o dobrom ponašanju za osoblje Europske komisije u odnosima s javnosti (SL 2000., L 267, str. 63.) i člancima 4., 7. i 11. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja.

134    Važno je naglasiti da su tužiteljice u svojoj tužbi tvrdile i da je, time što je pokušala ishoditi izvršenje rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679) i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), Komisija u odnosu na njih povrijedila načelo zakonitosti, koje uključuje načelo pacta sunt servanda iz članka 216. stavka 2. UFEU‑a, načelo dobre vjere, načelo zaštite legitimnih očekivanja, njihovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, kao i njihovo pravo da budu saslušane i pravo na pošteno suđenje iz članka 47. Povelje o temeljnim pravima. Osim toga, tužiteljice su „podredno” tvrdile da je Komisija, pod pretpostavkom da je imala pravo pokrenuti postupak izvršenja protiv njih, to učinila zlouporabom prava i na nezakonit način.

135    Stoga, kao prvo, što se tiče povrede koju je postupanje Komisije prouzročilo načelu dobre vjere i načelu zaštite legitimnih očekivanja, tužiteljice su napomenule da je Komisija, s jedne strane, u skladu s odredbama Uredbe (EZ) br. 2321/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2002. o pravilima za sudjelovanje poduzeća, istraživačkih centara i sveučilišta i o pravilima za širenje rezultata istraživanja za provedbu šestog okvirnog programa Europske zajednice (2002.–2006.) (SL 2002., L 355, str. 23.), bila dužna provjeriti jesu li tijela s kojima je namjeravala sklopiti ugovor o financiranju u okviru šestog okvirnog programa imala pravnu osobnost i, s druge strane, da je, za svaki od navedenih ugovora, sklapanju ugovora o financiranju između Komisije i društva Isotis prethodilo Komisijino prihvaćanje statuta društva Isotis koji je izričito isključivao odgovornost njegovih članica izvan njihova udjela u kapitalu u slučaju da društvo Isotis povrijedi svoje ugovorne obveze. Tužiteljice su također istaknule da je Komisija znala za članak 784. grčkog Građanskog zakonika, koji isključuje odgovornost članova ortaštva kao što je društvo Isotis u pogledu povreda ugovornih obveza potonjega, i da do početka postupka izvršenja Komisija nikad nije podnijela tužbu protiv tužiteljica zahtijevajući od njih plaćanje iznosa koji se potražuju od društva Isotis, niti je u tom stadiju u tom pogledu spomenula ikakav postupak pred Općim sudom, a potom i pred Sudom u okviru sporova protiv društva Isotis.

136    Tužiteljice su tvrdile da im je u tim okolnostima Komisija, time što je u više navrata sklopila ugovore o financiranju s društvom Isotis u okviru Šestog okvirnog programa i time što je nakon toga sudjelovala u njihovu izvršenju, opetovano i kontinuirano, svaki put davala točnu i bezrezervnu potvrdu da priznaje pravnu osobnost društva Isotis. Stoga je Komisija, tvrdeći u pisanim očitovanjima koja su njezini odvjetnici podnijeli Monomeles Protodikeiou Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) da se osporava pravna osobnost društva Isotis, da ono nema gospodarski cilj i da stoga uvjeti za primjenu članka 784. grčkog Građanskog zakonika nisu bili ispunjeni, povrijedila načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo izvršenja ugovora u dobroj vjeri.

137    Kao drugo, što se tiče Komisijine povrede načela zakonitosti, tužiteljice su tvrdile da je Komisija u odnosu na njih pokrenula izvršenje, a da nije poštovala predsudski postupak predviđen člankom 80. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.). Tužiteljice su također tvrdile da je Komisija povrijedila načelo zakonitosti pokušavajući naplatiti dug koji je, time što im nije bila dostavljena obavijest o terećenju, zastario 2016. godine, u skladu s člankom 93. stavkom 1. Delegirane uredbe br. 1268/2012 i člankom 252. grčkog Građanskog zakonika.

138    Kao treće, što se tiče povrede prava na djelotvornu sudsku zaštitu, prava na saslušanje i prava na pošteno suđenje iz članka 47. Povelje o temeljnim pravima, tužiteljice su istaknule da, s obzirom na isključivi karakter arbitražnih klauzula sadržanih u ugovorima o dodjeli bespovratnih sredstava koji su bili predmet revizije od 10. veljače 2010., tužiteljice nisu imale mogućnost navesti pred Sudom ili Općim sudom u okviru predmeta u kojima su doneseni rješenje od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presude od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljeno, EU:T:2016:63), ili pred nacionalnim sudom, da ih se kao članice društva Isotis nije moglo smatrati osobno odgovornima za dugove tog društva.

139    Kao četvrto, naposljetku, kada je riječ o argumentaciji o zlouporabi prava, tužiteljice su u biti tvrdile da je Komisija imala korist od rezultata projekata koje je sufinancirala i koje je koristila u svoje svrhe, da je ostvarila uštede na sufinanciranju projekata ASK‑IT i EU4ALL koje nikad nisu bile isplaćene društvu Isotis, da je koristila osobnu imovinu tužiteljica u visini od 200 600 eura, koju su joj potonje stavile na raspolaganje za provedbu projekata, da je znala da je više od 85 % iznosa sufinanciranja koji je uplatila društvu Isotis naknadno vraćeno u obliku poreza grčkoj državi, socijalnih doprinosa i plaća zaposlenicima društva Isotis, te da nije pokušala ograničiti svoje potraživanje zadržavanjem, u okviru sredstava projektnog konzorcija, iznosa za koje je procijenila da joj društvo Isotis duguje, kao što je imala pravo učiniti. U tim okolnostima tužiteljice su smatrale da je Komisija, zahtijevajući od njih da joj vrate sve iznose koje je bila isplatila društvu Isotis, uvećane za pripadajuće kamate, nastojala ostvariti prekomjernu, zlouporabnu i, stoga, nezakonitu korist.

140    U predmetu T‑81/19 tužiteljice ističu da je postupanje koje se Komisiji stavlja na teret povrijedilo njihovo pravo na ljudsko dostojanstvo i načelo dobre uprave, kao i načela zakonitosti, dobre vjere i zaštite legitimnih očekivanja, na isti način kao u predmetu T‑721/18.

141    Tužiteljice nadalje ističu da je postupanje koje se Komisiji stavlja na teret u predmetu T‑81/19 povrijedilo obvezu lojalnog i pravičnog postupanja među strankama i temeljno opće načelo pravičnog sudovanja.

142    Tužiteljice u tom pogledu tvrde da je Komisija svojim postupanjem očito povrijedila obvezu lojalnog i pravičnog postupanja koju je morala poštovati tijekom trajanja spora između njih, u skladu s odredbama članaka 116. i 261. grčkog Zakonika o građanskom postupku, kao i temeljno opće načelo koje nalaže odvjetnicima zastupnicima i ad litem zastupnicima Komisije, na temelju Etičkog kodeksa grčkih odvjetnika, da doprinose pravičnom sudovanju poštujući obvezu pravičnog postupanja, koji se primjenjuju na postupak prigovora protiv izvršenja na temelju članka 299. UFEU‑a. Prema tužiteljicama, ta su načela preuzeta u Povelji o osnovnim načelima europske odvjetničke profesije, donesenoj na plenarnoj sjednici Vijeća odvjetničkih komora Europe (CCBE) u Bruxellesu (Belgija) 24. studenoga 2006., koja sadržava pravna načela koja uređuju zanimanje odvjetnika, a koja su zajednička državama članicama.

143    Komisija osporava dopuštenost argumenata tužiteljica s obzirom na to da se oni odnose na pitanja koja je grčki sud, čija nadležnost u tom pogledu proizlazi iz članka 299. UFEU‑a, već konačno ocijenio.

144    Osim toga, Komisija ističe da njezino postupanje u postupku prigovora protiv izvršenja pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) i Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni) ne sadržava nikakvu nezakonitost koja bi mogla dovesti do odgovornosti Unije.

145    U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da se argumenti tužiteljica izneseni u točkama 135. do 139. ove presude ne odnose na navode sadržane u pisanim očitovanjima koja su podnijeli zastupnici Komisije pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), u okviru postupka prigovora protiv izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477) i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), ni na svjedočenje OLAF‑ova člana osoblja u okviru istog postupka, kojima je nanesena šteta ugledu tužiteljica, nego na samu okolnost da je Komisija pokrenula postupak izvršenja navedenih odluka u odnosu na tužiteljice.

146    Također je važno istaknuti da su tužiteljice, u odgovoru na pitanje Općeg suda, na raspravi navele da se njihovi zahtjevi za naknadu štete odnose samo na naknadu štete koja im je prouzročena navodima iz pisanih očitovanja koja su podnijeli zastupnici Komisije i svjedočenja OLAF‑ova člana osoblja pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni), a zatim pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni), u okviru postupka povodom prigovora protiv izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477) i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63). Tužiteljice su pojasnile da Komisiji nisu prigovarale da je pokušala ishoditi izvršenje tih odluka u odnosu na njih, nego da je u tu svrhu grčkim sudovima svjesno iznijela pogrešne navode kako bi osporila pravnu osobnost društva Isotis.

147    Osim toga, tužiteljice su na raspravi također pojasnile da se njihovi zahtjevi za naknadu štete nisu temeljili na povredi načela pacta sunt servanda i da su smatrale da su grčki sudovi u okviru postupka prigovora protiv izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477) i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), poštovali njihovo pravo na pošteno suđenje i da nisu tvrdile da je u ovom postupku povrijeđeno njihovo pravo na pošteno suđenje.

148    Stoga valja smatrati da argumente tužiteljica koji se temelje na povredi načela dobre vjere, načela zaštite legitimnih očekivanja, načela zakonitosti, prava na pošteno suđenje, načela pacta sunt servanda, prava na djelotvornu sudsku zaštitu i prava na saslušanje, kao i na zlouporabi prava, izložene u točkama 135. do 139. ove presude, treba odbiti kao bespredmetne jer, kao što to tvrde same tužiteljice, ne podupiru zahtjev potonjih za naknadu štete.

149    Kao drugo, što se tiče navodne povrede načela dobre uprave koje je u pravnom poretku Unije zaštićeno člankom 41. Povelje o temeljnim pravima, valja utvrditi da tužiteljice samo općenito tvrde da je postupanje koje se Komisiji stavlja na teret u predmetu T‑721/18 i u predmetu T‑81/19 povrijedilo načelo dobre uprave a da pritom ni na koji način nisu potkrijepile svoju argumentaciju. Stoga valja smatrati da tu argumentaciju treba odbaciti kao nedopuštenu s obzirom na to da puko pozivanje na načelo prava Unije čija se povreda ističe, bez navođenja činjeničnih i pravnih elemenata na kojima se ta tvrdnja temelji, ne udovoljava zahtjevima iz članka 76. točke (d) Poslovnika (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 2018., Deza/Komisija, T‑400/17, neobjavljenu, EU:T:2018:712, t. 102.).

150    Kao treće, što se tiče argumenta tužiteljica koji se temelji na povredi prava na ljudsko dostojanstvo, valja podsjetiti na to da članak 1. Povelje o temeljnim pravima, kojim se predviđa da je ljudsko dostojanstvo nepovredivo i da se mora poštovati i štititi, predstavlja pravilo prava Unije kojemu je cilj dodjela prava pojedincima (vidjeti u tom smislu presudu od 3. svibnja 2017., Sotiropoulou i dr./Vijeće, T‑531/14, neobjavljena, EU:T:2017:297, t. 75. i 76.). Stoga valja provjeriti može li njegova eventualna povreda u ovom slučaju dovesti do odgovornosti Unije.

151    Valja primijetiti da su tužiteljice na raspravi pojasnile da je Komisija povrijedila njihovo dostojanstvo time što ih je pred Monomeles Protodikeiom Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) i Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni) predstavila kao počiniteljice prijevara u odnosu na Komisiju i Uniju.

152    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, kao što je to utvrđeno u točkama 126. i 127. ove presude, argumentacija tužiteljica temelji na pogrešnoj pretpostavci da ih je Komisija prikazala kao osobe koje su počinile prijevare kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije.

153    U svakom slučaju, valja podsjetiti na to da činjenica da postoji mogućnost ostvarivanja svojih prava sudskim putem i sudski nadzor koji ona podrazumijeva jest izraz općeg pravnog načela koje je temelj ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i koje je također utvrđeno u člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (presude od 15. svibnja 1986., Johnston, 222/84, EU:C:1986:206, t. 17. i 18., i od 17. srpnja 1998., ITT Promedia/Komisija, T‑111/96, EU:T:1998:183, t. 60.), i u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (presuda od 4. travnja 2019., Rodriguez Prieto/Komisija, T‑61/18, EU:T:2019:217, t. 75.).

154    Međutim, valja istaknuti da se argumentacija tužiteljica svodi na tvrdnju da Komisijino iznošenje svakog argumenta kojim se nastojalo dokazati njihovo prijevarno ponašanje u okviru postupka prigovora protiv izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), nužno dovodi do povrede njihova prava na dostojanstvo koja može prouzročiti izvanugovornu odgovornost Unije, s obzirom na to da su grčki sudovi odbacili dotični argument.

155    Iz toga slijedi da bi, ako bi bila prihvaćena, argumentacija tužiteljica dovela do ograničavanja Komisijina prava pokretanja postupka pred nacionalnim sudovima kako bi se, na temelju članka 299. UFEU‑a, ishodilo izvršenje presude Općeg suda kojom joj se priznaje potraživanje, u skladu s obvezama koje ima na temelju članka 317. UFEU‑a da osigura dobro upravljanje sredstvima Unije i članka 325. UFEU‑a da suzbija prijevare i sva druga nezakonita djelovanja kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije.

156    Stoga valja odbiti argumentaciju tužiteljica koja se temelji na povredi njihova prava na ljudsko dostojanstvo.

157    Kao četvrto, što se tiče argumenta koji su tužiteljice iznijele u predmetu T‑81/19, prema kojem je Komisija u ovom slučaju povrijedila načelo postupovne lojalnosti, valja istaknuti da se tužiteljice u tom pogledu ne pozivaju na povredu pravila prava Unije kojim se dodjeljuju prava pojedincima, što je jedan od uvjeta za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije koji se zahtijevaju u sudskoj praksi navedenoj u točki 132. ove presude, nego na povredu članka 116. stavka 1. i članka 261. grčkog Zakonika o parničnom postupku, kao i odredbi Etičkog kodeksa grčkih odvjetnika. Osim toga, valja istaknuti da, iako se načelo postupovne lojalnosti može smatrati načelom koje je zajedničko pravima više država članica, takvo načelo do sada nije bilo zaštićeno pravom Unije.

158    Nadalje, valja podsjetiti na to da je, s jedne strane, u skladu s člankom 299. drugim stavkom UFEU‑a, „[i]zvršenje uređeno pravilima građanskog postupka koja su na snazi u državi na čijem se državnom području ono provodi” i, s druge strane, u skladu s člankom 299. četvrtim stavkom UFEU‑a, ispitivanje pravilnosti u postupku izvršenja u nadležnosti sudova dotične države.

159    U tom pogledu valja naglasiti da se nadležnost nacionalnih sudova za ispitivanje pravilnosti mjera izvršenja ne proteže samo na sporove vezane uz izvršenje akata Vijeća Europske unije, Komisije ili ESB‑a kojima se izriče novčana obveza, koja predstavlja nalog za izvršenje, osobama koje nisu države, nego i na sporove u vezi s izvršenjem presuda Općeg suda, u skladu s člankom 280. UFEU‑a i člankom 60. Statuta Suda Europske unije.

160    Slijedom toga, kao što to pravilno ističe Komisija, valja utvrditi da se Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni) bio dužan, u ovom slučaju, uvjeriti da je ponašanje zastupnika Komisije u okviru postupka prigovora protiv izvršenja rješenja od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C‑450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477), i presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T‑59/11, EU:T:2014:679), i od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T‑562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63), bilo u skladu s načelom postupovne lojalnosti i, osobito, s člankom 116. stavkom 1. i člankom 261. grčkog Zakonika o parničnom postupku, kao i s odredbama Etičkog kodeksa grčkih odvjetnika.

161    Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom koji su tužiteljice iznijele na raspravi, prema kojemu je na Općem sudu da ocijeni povredu načela postupovne lojalnosti koju je Komisija navodno počinila pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni), s obzirom na to da je u ovom slučaju Opći sud jedini nadležan za odlučivanje o tužbama zbog izvanugovorne odgovornosti protiv Unije ili njezinih službenika.

162    Naime, točno je da je Opći sud nadležan, u skladu s člankom 268. UFEU‑a, za sporove koji se odnose na naknadu štete iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a, u skladu s kojim je „[u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti”.

163    Međutim, Opći sud ne može, u okviru tužbe podnesene na temelju članka 268. UFEU‑a i članka 340. drugog stavka UFEU‑a, odlučiti o navodnoj Komisijinoj povredi nacionalnog postupovnog pravnog pravila, u okviru spora vezanog uz izvršenje presude Općeg suda pred nacionalnim sudom, a da ne povrijedi ovlasti koje su potonjem sudu izričito dodijeljene člankom 299. UFEU‑a i, time, podjelu nadležnosti između suda Unije i nacionalnih sudova utvrđenu UFEU‑om.

164    Iz toga slijedi da argument tužiteljica prema kojemu je postupanje koje se Komisiji stavlja na teret u ovom slučaju nezakonito jer povređuje načelo postupovne lojalnosti treba odbiti kao neosnovan.

165    S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da tužiteljice nisu uspjele dokazati da postupanje koje se Komisiji stavlja na teret u predmetu T‑721/18 i u predmetu T‑81/19 predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima u smislu sudske prakse navedene u točki 132. ove presude.

166    U tim okolnostima, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 108. ove presude, prvi zahtjev za naknadu štete i drugi dio odštetnog zahtjeva koje su tužiteljice podnijele u svakom od predmeta T‑721/18 i T‑81/19 treba odbiti, pri čemu nije potrebno ispitati ostale uvjete za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije.

167    Iz toga slijedi da tužbe treba odbaciti kao djelomično nedopuštene i odbiti kao djelomično neosnovane.

 Troškovi

168    Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužiteljice nisu uspjele u postupku, valja im naložiti snošenje troškova, sukladno Komisijinu zahtjevu.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužbe se odbijaju.

2.      Zoï Apostolopoulou i Anastasiji ApostolopoulouChrysanthaki nalaže se snošenje troškova.

Costeira

Kancheva

Perišin

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. prosinca 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: grčki