PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
10. ožujka 2021.(*)
[Tekst ispravljen rješenjem od 13. travnja 2021.]„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Članak 8. stavak 1. točka (c) – Europski uhidbeni nalog koji je izdalo državno odvjetništvo države članice radi kaznenog progona na temelju naloga za oduzimanje slobode koji je izdalo isto tijelo – Nepostojanje sudskog nadzora prije predaje tražene osobe – Posljedice – Djelotvorna sudska zaštita – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”
U predmetu C‑648/20 PPU,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Westminster Magistrates’ Court (Magistratski sud u Westminsteru, Ujedinjena Kraljevina), odlukom od 26. studenoga 2020., koju je Sud zaprimio 1. prosinca 2020., u postupku koji se odnosi na izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog protiv
PI
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: J.-C. Bonichot, predsjednik vijeća, R. Silva de Lapuerta, potpredsjednica Suda, L. Bay Larsen, C. Toader (izvjestiteljica) i N. Jääskinen, suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: C. Strömholm,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 27. siječnja 2021.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za PI, H. Malcolm, QC, i J. Kern, barrister, koje je ovlastio S. Bisnauthsinga, solicitor,
– za bugarsku vladu, L. Zaharieva i T. Tsingileva, u svojstvu agentica,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin i S. Grünheid, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 11. veljače 2021.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 203., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584), u vezi s člankom 47. Povelje Europske o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjev je upućen u okviru izvršenja u Ujedinjenoj Kraljevini europskog uhidbenog naloga koji je izdala rajonna prokuratura Svištov (državni odvjetnik Regionalnog državnog odvjetništva u Svištovu, Bugarska), radi kaznenog progona pokrenutog protiv osobe PI.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 5., 6., 10. i 12. Okvirne odluke 2002/584 glase kako slijedi:
„(5) Cilj koji si je postavila Unija, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, vodi prema ukidanju izručenja između država članica i njegovu zamjenjivanju sustavom predaje osoba između pravosudnih tijela. Nadalje, uvođenje novog pojednostavljenog sustava predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja kaznenih presuda ili kaznenog progona omogućuje ukidanje zamršenosti i opasnosti od kašnjenja koji postoje kod sadašnjih postupaka izručivanja. Tradicionalni odnosi suradnje koji su do sada prevladavali između država članica trebali bi biti zamijenjeni sustavom slobodnog protoka sudskih odluka u kaznenim stvarima, kako prije, tako i poslije donošenja pravomoćnih odluka, u području slobode, sigurnosti i pravde.
(6) Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ,kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.
[…]
(10) Mehanizam europskog uhidbenog naloga temelji se na visokoj razini povjerenja između država članica. Njegova primjena može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz članka 6. stavka 1. [UEU‑a]. Kršenje utvrđuje Vijeće u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. [UEU‑a], s posljedicama predviđenima u članku 7. stavku 2. Ugovora.
[…]
(12) Ova Okvirna odluka poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. [UEU‑a], koja se odražavaju i u Povelji [Europske unije] o temeljnim pravima […], a posebno u njezinu poglavlju VI. […]”
4 Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, predviđeno je:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
5 Članak 2. navedene okvirne odluke, naslovljen „Područje primjene europskog uhidbenog naloga” u stavku 1. predviđa:
„Europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca.”
6 U skladu s člankom 6. iste okvirne odluke, naslovljenim „Utvrđivanje nadležnih pravosudnih tijela”:
„1. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.
2. Pravosudno tijelo izvršenja jest pravosudno tijelo države članice izvršenja nadležno za izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.
3. Svaka država članica obavještava Glavno tajništvo Vijeća o nadležnim pravosudnim tijelima u skladu sa svojim pravom.”
7 Članak 8. Okvirne odluke 2002/584, naslovljen „Sadržaj i oblik europskog uhidbenog naloga”, određuje u svojem stavku 1.:
„Europski uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem u Prilogu:
[…]
(c) dokaz o postojanju izvršive presude, uhidbenog naloga ili druge izvršive sudske odluke s istim učinkom, obuhvaćene odredbama članaka 1. i 2.;
[…]”
Pravo Ujedinjene Kraljevine
8 Postupak za izvršenje europskog uhidbenog naloga uređen je Extradition Actom 2003 (Zakon o izručenju iz 2003.). Prvim dijelom tog zakona određena su područja u koja Ujedinjena Kraljevina može izvršiti izručenje. Republika Bugarska spada među ta područja. U skladu s člankom 2. stavkom 7. navedenog zakona, imenovano središnje tijelo izdaje potvrdu ako smatra da je uhidbeni nalog izdalo tijelo izdavanja iz jednog od navedenih područja.
Bugarsko pravo
ZEEZA
9 Okvirna odluka 2002/584 prenesena je u bugarsko pravo Zakonom za ekstradiciata i evropeiskata zapoved za arest (Zakon o izručenju i europskom uhidbenom nalogu, DV br. 46. od 3. lipnja 2005.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: ZEEZA). U članku 37. ZEEZA‑e navode se odredbe o izdavanju europskog uhidbenog naloga gotovo jednakim tekstom kao što je tekst članka 8. te okvirne odluke.
10 Na temelju članka 56. stavka 1. točke 1. ZEEZA‑e, državni odvjetnik je u preliminarnoj fazi kaznenog postupka nadležan za izdavanje europskog uhidbenog naloga protiv okrivljenika.
NPK
11 U skladu s člankom 14. stavkom 1. Nakazatelno‑procesualen kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku, DV br. 86 od 28. listopada 2005.), u verziji koja se u primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: NPK), državni odvjetnik donosi svoje odluke prema osobnom uvjerenju na temelju objektivnog, nepristranog i cjelovitog ispitivanja svih okolnosti predmeta, poštujući zakon.
12 U okviru kaznenog postupka državni odvjetnik je nadležno tijelo koje je u skladu s člankom 46. NPK‑a zaduženo za kazneni progon, vodi istragu i provodi nadzor nad njezinom zakonitošću i njezinim urednim odvijanjem.
13 Određivanje pritvora osobi protiv koje se vodi kazneni progon uređuje se, tijekom preliminarne faze kaznenog postupka, člankom 64. NPK‑a.
14 U skladu s člankom 64. stavkom 1. NPK‑a „[m]jeru određivanja pritvora tijekom preliminarnog postupka donosi nadležan prvostupanjski sud na zahtjev državnog odvjetnika”.
15 U skladu s člankom 64. stavkom 2. NPK‑a, državni odvjetnik može donijeti mjeru kojom se nalaže zadržavanje okrivljenika na najdulje 72 sata kako bi se omogućilo pojavljivanje te osobe pred sudom koji je nadležan da, ovisno o slučaju, donese mjeru pritvora.
16 Članak 64. stavak 3. NPK‑a predviđa da „sud koji odlučuje po sucu pojedincu odmah ispituje predmet na javnoj raspravi uz sudjelovanje državnog odvjetnika, okrivljenika i njegova savjetnika”.
17 Usto, u skladu s člankom 64. stavkom 4. NPK‑a, sud je tijelo nadležno za ispitivanje zahtjeva za određivanje pritvora te ocjenjuje treba li naložiti tu mjeru, odlučiti se za blažu mjeru ili općenito odbiti naložiti obvezujuću postupovnu mjeru protiv okrivljenika.
Glavni postupak i prethodno pitanje
18 Dana 28. siječnja 2020., državni odvjetnik Regionalnog državnog odvjetništva u Svištovu izdao je europski uhidbeni nalog radi kaznenog progona pokrenutog protiv osobe PI (u daljnjem tekstu: predmetni europski uhidbeni nalog).
19 Kao što proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, osoba PI osumnjičena je da je u gradu Svištovu (Bugarska) 8. prosinca 2019. počinila krađu novca i nakita u ukupnoj vrijednosti procijenjenoj na 14 713,97 bugarskih leva (BGN) (oko 7500 eura), za koju je zaprijećena kazna zatvora od jedne do deset godina.
20 Predmetni europski uhidbeni nalog nadovezuje se na odluku istog državnog odvjetnika donesenu 12. prosinca 2019. kojom se nalaže zadržavanje osobe PI na najdulje 72 sata.
21 Osoba PI je stoga uhićena te joj je određen pritvor u Ujedinjenoj Kraljevini 11. ožujka 2020. na temelju predmetnog europskog uhidbenog naloga.
22 Pred sudom koji je uputio zahtjev, Westminster Magistrates’ Court (Magistratski sud u Westminsteru, Ujedinjena Kraljevina), osoba PI osporava valjanost predmetnog europskog uhidbenog naloga tvrdeći da bugarski pravosudni sustav ne ispunjava zahtjeve Okvirne odluke 2002/584, kako je protumačena u sudskoj praksi Suda, a osobito u presudama od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456) i PF (Glavni državni odvjetnik Litve) (C‑509/18, EU:C:2019:457).
23 Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da prema stajalištu državnog odvjetnika Regionalnog državnog odvjetništva u Svištovu osobu traženu putem europskog uhidbenog naloga zastupa odvjetnik prema bugarskom pravu, tako da su njezini interesi u potpunosti zaštićeni. Budući da se odluka o izdavanju takvog naloga zasniva na odluci kojom se nalaže zadržavanje i koja određuje da se nakon predaje tražene osobe ona dovede na sud koji odlučuje o oduzimanju njezine slobode, bugarski postupovni sustav je u skladu s Okvirnom odlukom 2002/584, kako je protumačena u sudskoj praksi Suda.
24 Sud koji je uputio zahtjev navodi da u bugarskom pravu niti odluka državnog odvjetnika o zadržavanju tražene osobe niti europski uhidbeni nalog koji je izdalo isto tijelo nastavno na tu odluku ne podliježu sudskom nadzoru prije predaje tražene osobe. Proizlazi stoga da se ta situacija razlikuje od postupovnih sustava koji su poznati u drugim državama članicama i povodom kojih je nastala sudska praksa Suda u tom području.
25 Sud koji je uputio zahtjev prilaže svojem zahtjevu za prethodnu odluku potvrdu koju je izdao National Crime Agency (Državna agencija za suzbijanje kriminaliteta, Ujedinjena Kraljevina) u skladu s člankom 2. stavkom 7. Zakona o izručenju iz 2003. i kojom se potvrđuje da je predmetni europski uhidbeni nalog izdalo pravosudno tijelo koje je nadležno u tom pogledu.
26 Taj se sud pita, međutim, je li dvostruka razina zaštite prava koja mora biti zajamčena traženoj osobi, kako zahtijeva sudska praksa Suda, osobito u točki 56. presude od 1. lipnja 2016, Bob‑Dogi (C‑241/15, EU:C:2016:385), osigurana u kontekstu predmeta o kojem on odlučuje, s obzirom na to da je i predmetni europski uhidbeni nalog i nacionalni uhidbeni nalog ili sudsku odluku s istim učinkom kao i ovaj potonji izdao državni odvjetnik Regionalnog državnog odvjetništva u Svištovu bez intervencije bugarskog suda prije nego što je Ujedinjena Kraljevina predala osobu PI.
27 U tim je okolnostima Westminister Magistrates’ Court (Magistratski sud u Westminsteru) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Ako se predaja tražene osobe zahtijeva radi njezina kaznenog progona, a državni je odvjetnik donio i odluku o izdavanju nacionalnog uhidbenog naloga na koji se nadovezuje europski uhidbeni nalog i odluku o izdavanju europskog uhidbenog naloga, pri čemu sudovi ni na koji način nisu uključeni prije predaje, je li traženoj osobi zajamčena dvostruka razina zaštite koju je Sud predvidio u presudi od 1. lipnja 2016. u predmetu Bob‑Dogi (C‑241/15, ECLI:EU:C:2016:385) ako je:
(a) učinak nacionalnog uhidbenog naloga ograničen na zadržavanje [tražene] osobe u trajanju od najviše 72 sata radi njezina dovođenja pred sud; te je
(b) po predaji isključivo na sudu da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, odredi puštanje ili nastavak zadržavanja predane osobe?”
Hitni postupak
28 Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku predviđenom u članku 107. Poslovnika Suda.
29 U tom pogledu, kao prvo, treba primijetiti da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Okvirne odluke 2002/584 koja uređuje područja iz glave V. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde. O njemu se, dakle, može odlučivati u hitnom prethodnom postupku, predviđenom u članku 23.a Statuta Suda Europske unije i članku 107. njegova Poslovnika.
30 Što se, kao drugo, tiče kriterija hitnosti, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba uzeti u obzir okolnost da je osobi na koju se odnosi glavni predmet trenutačno oduzeta sloboda i da njezino zadržavanje u istražnom zatvoru ovisi o ishodu glavnog postupka (rješenje od 12. veljače 2019., RH, C‑8/19 PPU, EU:C:2019:110, t. 24. i navedena sudska praksa).
31 Kao što u ovom slučaju proizlazi iz točaka 18. do 21. ove presude, osoba PI bila je uhićena te joj je određen pritvor u Ujedinjenoj Kraljevini na temelju predmetnog europskog uhidbenog naloga.
32 Proizlazi da zadržavanje osobe PI u pritvoru ovisi o odluci Suda s obzirom na to da bi njegov odgovor na pitanje suda koji je uputio zahtjev mogao imati neposredan učinak na izvršenje predmetnog europskog uhidbenog naloga i, stoga, na sudbinu pritvora osobe PI.
33 U tim okolnostima, prvo vijeće Suda odlučilo je 17. prosinca 2020. na prijedlog sutkinje izvjestiteljice i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku.
O prethodnom pitanju
34 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 8. stavak 1. točku (c) Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 47. Povelje i sudskom praksom Suda, tumačiti na način da su zahtjevi djelotvorne sudske zaštite, na koju ima pravo osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog radi kaznenog progona, ispunjeni kada je i europski uhidbeni nalog i sudsku odluku na koju se on nadovezuje izdao državni odvjetnik koji se može okvalificirati kao „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke, ali oni ne mogu podlijegati sudskom nadzoru u državi članici izdavanja prije nego što država članica izvršenja preda traženu osobu.
35 Uvodno valja podsjetiti da, kako načelo uzajamnog povjerenja između država članica tako i načelo uzajamnog priznavanja koje se i sâmo temelji na uzajamnom povjerenju između potonjih, u pravu Unije imaju ključnu važnost, s obzirom na to da omogućavaju stvaranje i održavanje područja bez unutarnjih granica. Točnije, načelo uzajamnog povjerenja svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da, osim u iznimnim okolnostima, smatra da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, konkretnije, njime priznata temeljna prava (presuda od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 33. i navedena sudska praksa).
36 Međutim, učinkovitost i dobro funkcioniranje pojednostavljenog sustava predaje osoba osuđenih ili osumnjičenih za počinjenje kaznenih djela, koji je utvrđen Okvirnom odlukom 2002/584, temelji se na poštovanju određenih zahtjeva utvrđenih tom okvirnom odlukom, čiji je doseg pobliže određen sudskom praksom Suda.
37 Kao prvo, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je državni odvjetnik Regionalnog državnog odvjetništva u Svištovu tijelo koje sudjeluje u kaznenom sudovanju i koje je neovisno u izvršavanju svojih dužnosti povezanih s izdavanjem europskog uhidbenog naloga, što su dva uvjeta na temelju kojih se takvo tijelo može okvalificirati kao „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 (vidjeti po analogiji presudu od 12. prosinca 2019., Državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 52. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, osoba PI nije osporila tu kvalifikaciju, kao što je to njezin savjetnik pojasnio na raspravi pred Sudom.
38 Kao drugo, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, postojanje sudskog nadzora odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga koju je donijelo tijelo koje nije sud nije uvjet da bi to tijelo moglo imati svojstvo pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, jer se takav nadzor ne odnosi na pravila o pravnom položaju i ustrojstvu tog tijela, nego na postupak izdavanja takvog naloga, koji mora ispunjavati zahtjeve djelotvorne sudske zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 13. siječnja 2021., MM, C‑414/20 PPU, EU:C:2021:4, t. 44. i navedenu sudsku praksu). Tako svojstvo „pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 nije uvjetovano postojanjem sudskog nadzora nad odlukom o izdavanju europskog uhidbenog naloga i nacionalnom odlukom na koju se ovaj potonji nadovezuje. Stoga činjenica da kvalifikacija državnog odvjetnika Regionalnog državnog odvjetništva u Svištovu kao „pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 nije osporena nije dovoljna za zaključak da bugarski postupak za izdavanje europskog uhidbenog naloga od strane državnog odvjetnika ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite.
39 Kao treće valja istaknuti, kao što je to učinio i nezavisni odvjetnik u točkama 37. i 38. svojeg mišljenja, da se odluka državnog odvjetnika kojom se nalaže zadržavanje tražene osobe na najdulje 72 sata i na koju se nadovezuje europski uhidbeni nalog, mora okvalificirati kao „izvršiva sudska odluka s istim učinkom” kao i nacionalni uhidbeni nalog u smislu članka 8. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke 2002/584.
40 U tom je pogledu Sud presudio da se pojam „[nacionalni] uhidben[i] nalog ili drug[a] izvršiv[a] sudsk[a] odlu[ka] s istim učinkom” u smislu članka 8. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke 2002/584 odnosi na nacionalne mjere koje je donijelo pravosudno tijelo u svrhu potrage za osobom protiv koje se vodi kazneni progon i njezina uhićenja, radi njezina dovođenja pred sud u svrhu provođenja radnji kaznenog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 13. siječnja 2021., MM, C‑414/20 PPU, EU:C:2021:4, t. 57.).
41 Prema tome, valja ocijeniti jesu li sustavom kaznenog postupka, na temelju kojeg državno odvjetništvo izdaje i europski uhidbeni nalog i odluku na koju se on nadovezuje, pri čemu do sudskog nadzora u tom pogledu može doći tek nakon predaje tražene osobe, ispunjeni zahtjevi Okvirne odluke 2002/584, to jest poštovanje dvostruke razine zaštite prava koja moraju biti zajamčena toj osobi, a kako je protumačena u sudskoj praksi Suda.
42 U tom pogledu, valja podsjetiti da je u točki 56. presude od 1. lipnja 2016., Bob‑Dogi (C‑241/15, EU:C:2016:385) Sud odlučio da sustav europskog uhidbenog naloga na temelju zahtjeva propisanog člankom 8. stavkom 1. točkom (c) Okvirne odluke 2002/584 obuhvaća zaštitu na dvjema razinama postupovnih i temeljnih prava koja mora biti zajamčena traženoj osobi, s obzirom na to da se na pravosudnu zaštitu na prvoj razini, prilikom donošenja nacionalne sudske odluke, poput nacionalnog uhidbenog naloga, nadovezuje zaštita koja se mora osigurati na drugoj razini, prilikom izdavanja europskog uhidbenog naloga, do kojeg može doći, ovisno o slučaju, u kratkom roku nakon donošenja spomenute nacionalne sudske odluke.
43 Ta zaštita podrazumijeva donošenje odluke koja ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, u najmanju ruku na jednoj od dviju razina te zaštite (presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 68.).
44 Iz toga proizlazi da, kad je pravom države članice izdavanja nadležnost za izdavanje europskog uhidbenog naloga dodijeljena tijelu koje, iako sudjeluje u sudovanju u toj državi članici, nije sudac niti sud, nacionalna sudska odluka poput nacionalnog uhidbenog naloga na koju se nadovezuje europski uhidbeni nalog mora i sama ispunjavati te zahtjeve (presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 69.).
45 Ispunjenje tih zahtjeva predstavlja jamstvo pravosudnom tijelu izvršenja da se odluka o izdavanju europskog uhidbenog naloga izdanog radi kaznenog progona temelji na nacionalnom postupku u odnosu na koji postoji sudski nadzor te da su osobi protiv koje je izdan taj nacionalni uhidbeni nalog bila pružena sva jamstva potrebna u okviru donošenja takve vrste odluke, a osobito ona koja proizlaze iz temeljnih prava i temeljnih pravnih načela o kojima je riječ u članku 1. stavku 3. Okvirne odluke 2002/584 (presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 70.).
46 Usto, kad je na temelju prava države članice izdavanja nadležnost za izdavanje europskog uhidbenog naloga dodijeljena tijelu koje, iako sudjeluje u sudovanju u toj državi članici, sâmo nije sud, u odnosu na odluku o izdavanju takvog uhidbenog naloga i, osobito, njezinu proporcionalnost u toj državi članici mora biti dopušten pravni lijek koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite (presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 75.).
47 Kao što je nezavisni odvjetnik to istaknuo u točki 61. svojeg mišljenja, iz te sudske prakse Suda proizlazi da se osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog radi kaznenog progona mora omogućiti djelotvorna sudska zaštita prije predaje državi članici izdavanja, i to barem na jednoj od dviju razina koje se zahtijevaju navedenom sudskom praksom.
48 Takva zaštita pretpostavlja, stoga, da se sudski nadzor može provesti ili u pogledu europskog uhidbenog naloga ili u pogledu sudske odluke na koju se taj nalog nadovezuje prije nego što se pristupi izvršenju potonjeg.
49 U sustavu uspostavljenom Okvirnom odlukom 2002/584, koji se kao što je to navedeno u točki 35. ove presude, temelji na uzajamnom povjerenju između država članica, taj zahtjev omogućuje da se pravosudnom tijelu izvršenja zajamči da je europski uhidbeni nalog čije se izvršenje traži od njega izdan u nacionalnom postupku u kojemu je predviđen sudski nadzor i u sklopu kojeg su traženoj osobi bila pružena sva jamstva potrebna prilikom donošenja takve vrste odluke, a osobito ona koja proizlaze iz temeljnih prava i temeljnih pravnih načela o kojima je riječ u članku 1. stavku 3. Okvirne odluke 2002/584, kao što to slijedi iz točke 45. ove presude.
50 Ta razmatranja nisu dovedena u pitanje zaključcima koji proizlaze iz presuda od 12. prosinca 2019., Državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu) (C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077) i Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske) (C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078), koje su istaknute na raspravi pred Sudom.
51 U točkama 70. i 71. prve od tih presuda Sud je presudio da postojanje u pravnom poretku države članice izdavanja postupovnih pravila prema kojima je moguć sudski nadzor proporcionalnosti odluke državnog odvjetništva o izdavanju europskog uhidbenog naloga, prije ili nakon stvarne predaje tražene osobe ili gotovo istodobno s tim izdavanjem, odnosno u svakom slučaju nakon potonjeg, udovoljava zahtjevu djelotvorne sudske zaštite. U predmetu povodom kojeg je ta presuda donesena, kao što to proizlazi iz njezinih točaka 68. i 69., to je utvrđenje proizašlo iz postojanja skupa postupovnih odredaba koje su jamčile intervenciju suda čim se izda nacionalni uhidbeni nalog protiv tražene osobe i, prema tome, prije predaje ove potonje.
52 Isto tako, u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske) (C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078), europski uhidbeni nalog koji je izdao državni odvjetnik zasnivao se na sudskoj odluci o pritvoru.
53 Tako, kao što je nezavisni odvjetnik to naglasio u točkama 69. i 72. mišljenja, u presudama navedenima u točki 50. ove presude Sud je uzeo u obzir činjenicu da se u pogledu pretpostavki za izdavanje europskog uhidbenog naloga koji izdaje državni odvjetnik može provesti sudski nadzor prije predaje tražene osobe, jer se u nacionalnim zakonodavstvima o kojima je bila riječ u predmetima povodom kojih su te presude donesene europski uhidbeni nalog temeljio na nacionalnom uhidbenom nalogu koji izdaje sudac koji, osim toga, provodi ocjenu pretpostavki potrebnih za izdavanje europskog uhidbenog naloga, a osobito njegove proporcionalnosti.
54 No, za razliku od predmeta povodom kojih su te dvije presude donesene, u ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da bugarskim pravom nije predviđen sudski nadzor a posteriori nad odlukom državnog odvjetnika o izdavanju europskog uhidbenog naloga, jer do tog nadzora može doći tek nakon predaje tražene osobe.
55 [kako je izmijenjeno rješenjem od 13. travnja 2021.] Glede činjenice da u svojem pisanom odgovoru na pitanja Suda bugarska vlada pojašnjava da će nakon predaje tražene osobe povodom izvršenja europskog uhidbenog naloga ona biti odmah dovedena pred sud koji će ispitati treba li protiv nje donijeti preventivnu mjeru oduzimanja ili ograničenja slobode i time također provesti nadzor nad proporcionalnošću tog naloga, ta praksa ne može, međutim, osigurati usklađenost bugarskog postupovnog sustava sa zahtjevima koji proizlaze iz Okvirne odluke 2002/584.
56 [kako je izmijenjeno rješenjem od 13. travnja 2021.] Naime, valja pojasniti, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 33. i 34. svojeg mišljenja, Sud se u presudi od 13. siječnja 2021., MM (C‑414/20 PPU, EU:C:2021:4), nije izravno izjasnio o tome ispunjava li bugarski postupak u kojem državni odvjetnik izdaje europski uhidbeni nalog tijekom preliminarne faze kaznenog postupka zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, nego je samo zaključio da ako ne postoji zaseban pravni lijek u pravu države članice izdavanja, pravom Unije dodjeljuje se sudu te države članice nadležnost za provedbu incidentalnog nadzora nad valjanošću europskog uhidbenog naloga. Prema tome, iz te se presude ne može zaključiti da je Sud u njoj odlučio da postojanje takve mogućnosti sudskog nadzora a posteriori može ispuniti zahtjeve djelotvorne sudske zaštite pravâ tražene osobe.
57 Slijedom navedenog, postojanje sudskog nadzora nad odlukom državnog odvjetnika o izdavanju europskog uhidbenog naloga do kojeg dolazi tek nakon predaje tražene osobe ne ispunjava obvezu države članice izdavanja da uspostavi postupovna pravila koja nadležnom sudu omogućavaju da prije te predaje obavi nadzor nad zakonitošću nacionalnog uhidbenog naloga ili sudske odluke s istim učinkom, koje je također donio državni odvjetnik, ili pak nad zakonitošću europskog uhidbenog naloga.
58 Doduše, prilikom provedbe Okvirne odluke 2002/584, države članice zadržavaju, u skladu sa svojom postupovnom autonomijom, mogućnost donošenja pravila koja se mogu razlikovati od jedne države članice do druge. Međutim, one trebaju osigurati da se tim pravilima ne zaobiđu zahtjevi koji proizlaze iz te okvirne odluke, posebice u pogledu sudske zaštite zajamčene člankom 47. Povelje na kojemu se ona temelji.
59 Iz toga proizlazi da se cilj Okvirne odluke 2002/584 koja nastoji, uvođenjem novog, pojednostavljenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon, olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju između pravosudnih tijela države članice izdavanja i pravosudnih tijela države članice izvršenja europskog uhidbenog naloga, može ostvariti samo poštovanjem temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. UEU‑a, izraženih i u Povelji, što je obveza koja se uostalom odnosi na sve države članice, a osobito na državu članicu izdavanja i državu članicu izvršenja (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2019., TC, C‑492/18 PPU, EU:C:2019:108, t. 41. i 54. te navedenu sudsku praksu).
60 S obzirom na sva ta razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 8. stavak 1. točku (c) Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 47. Povelje i sudskom praksom Suda, treba tumačiti na način da zahtjevi djelotvorne sudske zaštite, koja mora biti zajamčena osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog radi kaznenog progona, nisu ispunjeni kada je i europski uhidbeni nalog i sudsku odluku na koju se on nadovezuje izdao državni odvjetnik koji se može okvalificirati kao „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke, ali u odnosu na spomenute odluke nije predviđena mogućnost sudskog nadzora u državi članici izdavanja, prije nego što država članica izvršenja preda traženu osobu.
Troškovi
61 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 8. stavak 1. točku (c) Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i sudskom praksom Suda, treba tumačiti na način da zahtjevi djelotvorne sudske zaštite, koja mora biti zajamčena osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog radi kaznenog progona, nisu ispunjeni kada je i europski uhidbeni nalog i sudsku odluku na koju se on nadovezuje izdao državni odvjetnik koji se može okvalificirati kao „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke, ali u odnosu na spomenute odluke nije predviđena mogućnost sudskog nadzora u državi članici izdavanja, prije nego što država članica izvršenja preda traženu osobu.
Potpisi