Language of document : ECLI:EU:T:2022:558

PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo prošireno vijeće)

14. rujna 2022. (*)

„Damping – Uvoz smjesa uree i amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije, Trinidada i Tobaga te Sjedinjenih Američkih Država – Provedbena uredba (EU) 2019/1688 – Članak 3. stavci 1. do 3. i 5. do 8. Uredbe (EU) 2016/1036 – Prodaja ostvarena posredstvom povezanih društava – Izračun izvozne cijene – Šteta za Unijinu industriju – Izračun sniženja cijena – Uzročna veza – Članak 9. stavak 4. Uredbe 2016/1036 – Izračun marže štete – Uklanjanje štete”

U predmetu T‑744/19,

Methanol Holdings (Trinidad) Ltd, sa sjedištem u Couvi (Trinidad i Tobago), koji zastupaju B. Servais i V. Crochet, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju G. Luengo i P. Němečková, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

Achema AB, sa sjedištem u Jonavi (Litva), koju zastupaju B. O’Connor i M. Hommé, odvjetnici,

i

Grupa Azoty S. A., sa sjedištem u Tarnówu (Poljska),

Grupa Azoty Zakłady Azotowe Puławy S. A., sa sjedištem u Puławyju (Poljska),

koju zastupaju B. O’Connor i M. Hommé, odvjetnici,

intervenijenti,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće),

u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, J. Svenningsen, R. Barents (izvjestitelj), T. Pynnä i J. Laitenberger, suci,

tajnik: I. Kurme, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 18. siječnja 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, društvo Methanol Holdings (Trinidad) Ltd, traži poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2019/1688 od 8. listopada 2019. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz smjesa uree i amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije, Trinidada i Tobaga te Sjedinjenih Američkih Država (SL 2019., L 258, str. 21. i ispravak SL 2019., L 259, str. 86., u daljnjem tekstu: pobijana Provedbena uredba).

 Okolnosti spora

 Upravni postupak

2        Europska komisija objavila je 13. kolovoza 2018., povodom pritužbe, obavijest o pokretanju antidampinškog postupka u vezi s uvozom smjesa uree i amonijeva nitrata (u daljnjem tekstu: UAN) podrijetlom iz Rusije, Trinidada i Tobaga i Sjedinjenih Američkih Država (SL 2018., C 284, str. 9.).

3        Ispitni postupak u vezi s dampingom i štetom odnosio se na razdoblje od 1. srpnja 2017. do 30. lipnja 2018. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka). Ispitivanje kretanja važnih za procjenu štete obuhvatilo je razdoblje od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2018. (u daljnjem tekstu: razmatrano razdoblje).

4        Proizvod obuhvaćen ispitnim postupkom odgovarao je smjesama UAN‑a u vodenoj ili amonijevoj otopini koje mogu sadržavati aditive, koje su trenutačno razvrstane u oznaku KN 3102 80 00 (u daljnjem tekstu: predmetni proizvod).

5        Tužitelj, društvo osnovano prema pravu Trinidada i Tobaga, bavi se proizvodnjom i prodajom smjesa UAN‑a. Tijekom razdoblja ispitnog postupka tužitelj je prodao UAN povezanom kupcu u Europskoj uniji, to jest društvu Helm AG (u daljnjem tekstu: HAG). To je društvo potom UAN preprodalo nezavisnim kupcima u Uniji i dvama povezanim kupcima sa sjedištem u Uniji, odnosno društvima Helm Engrais France (u daljnjem tekstu: HEF) i Helm Iberica (u daljnjem tekstu: HIB). Tužitelj je jedini proizvođač izvoznik iz Trinidada i Tobaga koji je surađivao te je njegov izvoz činio 100 % izvoza iz te zemlje tijekom razdoblja ispitnog postupka.

6        Komisija je 10. travnja 2019. donijela Provedbenu uredbu (EU) 2019/576 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz smjesa UAN‑a podrijetlom iz Rusije, Trinidada i Tobaga te Sjedinjenih Američkih Država (SL 2019., L 100, str. 7., u daljnjem tekstu: Privremena provedbena uredba).

7        Dokument o objavi u kojem su navedeni privremeni zaključci Komisije dostavljen je tužitelju 11. travnja 2019., koji je svoja očitovanja na njega podnio 26. travnja 2019.

8        Dopisom od 12. srpnja 2019. Komisija je obavijestila tužitelja o bitnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih se namjerava uvesti konačna antidampinška pristojba na uvoz predmetnog proizvoda podrijetlom, među ostalim, iz Trinidada i Tobaga. U uvodnoj izjavi 88. dokumenta priloženog navedenom dopisu Komisija je, među ostalim, objasnila da je odlučila dopuniti izračune koji se odnose na sniženje cijene izvršene na privremenoj razini s obzirom na presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234). Tužitelj je 22. srpnja 2019. odgovorio na taj dopis.

9        Komisija je 8. listopada 2019. donijela pobijanu Provedbenu uredbu.

10      Članak 1. stavak 2. pobijane Provedbene uredbe predviđa uvođenje konačne antidampinške pristojbe u obliku fiksnog iznosa od 22,24 eura po toni na uvoz predmetnog proizvoda, koji proizvodi tužitelj, u Uniju.

11      Tužitelj je podnio pisana očitovanja tijekom upravnog postupka.

 Sažetak razloga na kojima se temelji pobijana Provedbena uredba

 Odabir uzorka

12      Kada je riječ o odabiru uzorka proizvođača Unije, Komisija je u uzorak uključila tri proizvođača iz Unije, koji zajedno čine više od 50 % obujma ukupne proizvodnje Unije i njezine prodaje.

13      Što se tiče odabira uzorka nezavisnih uvoznika, Komisija je odlučila da nije prikladno provesti takav odabir uzoraka te je dostavila upitnike trima uvoznicima koji su prihvatili surađivati.

14      Što se tiče odabira uzorka proizvođača izvoznika iz Rusije, Trinidada i Tobaga i Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: predmetne zemlje), samo su dva proizvođača izvoznika iz Rusije (odnosno društva Acron Group i EuroChem Group) te jedan iz Trinidada i Tobaga (odnosno tužitelj) i jedan iz Sjedinjenih Američkih Država (odnosno društvo CF Industries Holdings, Inc.) prihvatili surađivati i biti uključeni u uzorak. S obzirom na malen broj odgovora od proizvođača izvoznika, Komisija je odlučila da odabir uzorka nije potreban.

 Predmetni proizvod i istovrsni proizvod

15      Proizvod obuhvaćen istragom odgovarao je smjesama UAN‑a u vodenoj ili amonijevoj otopini koje mogu sadržavati aditive, obuhvaćenima oznakom KN 3102 80 00, podrijetlom iz Rusije, Trinidada i Tobaga i Sjedinjenih Američkih Država.

16      Komisija je smatrala da su predmetni proizvod, koji se proizvodi i prodaje na domaćem tržištu predmetnih zemalja, i proizvod koji u Uniji proizvodi i prodaje industrija Unije, istovrsni proizvodi.

 Damping

17      Kada je riječ o uobičajenoj vrijednosti predmetnih proizvoda proizvođača izvoznika iz Trinidada i Tobaga, Komisija je utvrdila da je tužitelj bio jedini proizvođač predmetnog proizvoda u toj zemlji tijekom razdoblja ispitnog postupka.

18      U tužiteljevu slučaju, uzimajući u obzir okolnost nepostojanja prodaja istovrsnog proizvoda na unutarnjem tržištu, Komisija je izračunala uobičajenu vrijednost u skladu s člankom 2. stavkom 3. i stavkom 6. točkom (b) Uredbe (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21., u daljnjem tekstu: Osnovna uredba). Uobičajena vrijednost bila je izračunana tako što je prosječnom trošku proizvodnje istovrsnog proizvoda proizvođača izvoznika koji je surađivao tijekom razdoblja ispitnog postupka dodan, s jedne strane, stvarni iznos troškova prodaje, administrativnih troškova i drugih općih troškova (u daljnjem tekstu: troškovi POA) koji su nastali u pogledu proizvodnje i prodaje iste opće kategorije proizvoda u uobičajenom tijeku trgovine koju je tužitelj ostvario na domaćem tržištu Trinidada i Tobaga i, s druge strane, stvarni iznos dobiti ostvaren u odnosu na proizvodnju i prodaju proizvoda iz iste opće kategorije, u uobičajenom tijeku trgovine, koju je tužitelj ostvario na navedenom unutarnjem tržištu.

19      Kako bi se utvrdila izvozna cijena, Komisija je utvrdila da je tužitelj tijekom razdoblja ispitnog postupka u Uniju izvozio samo preko povezanih društava koja djeluju kao uvoznici. Sva prodaja u Uniji obavljala se preko povezanog uvoznika iz Njemačke. Taj povezani uvoznik prodavao je predmetni proizvod nezavisnim kupcima u Njemačkoj ili povezanim društvima u Francuskoj i Španjolskoj, koja su ga zatim preprodavala nezavisnim kupcima na svojim nacionalnim tržištima. Zato je izvozna cijena utvrđena na temelju cijene po kojoj su uvezeni proizvodi prvi put preprodani nezavisnim kupcima u Uniji, u skladu s člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe. U tom je slučaju cijena prilagođena za sve troškove nastale između uvoza i preprodaje, uključujući troškove POA, troškove razrjeđivanja i miješanja te za razumnu dobit.

20      Komisija je potom usporedila uobičajenu vrijednost i izvoznu cijenu  koju je primjenjivao tužitelj, na razini franko tvornica. Kako bi se osigurala primjerena usporedba između uobičajene vrijednosti i izvozne cijene, Komisija je provela prilagodbe u skladu s člankom 2. stavkom 10. Osnovne uredbe kako bi u obzir uzela popuste, rabate i razlike u količinama te troškove prijevoza, osiguranja, manipulacije, utovara, popratne troškove kao i troškove kredita.

21      Nakon te usporedbe Komisija je izračunala dampinšku maržu za tužitelja i druge potencijalne proizvođače izvoznike. Ta je dampinška marža za tužitelja određena u pobijanoj Provedbenoj uredbi u visini od 55,8 %.

 Definicija industrije Unije

22      Komisija je utvrdila da je istovrsni proizvod tijekom razdoblja ispitnog postupka proizvodilo 20 poznatih proizvođača iz Unije. Ti subjekti zajedno čine „industriju Unije” u smislu članka 4. stavka 1. Osnovne uredbe.

23      Komisija je podsjetila i na to da je troje od tih proizvođača, koji čine više od 50 % ukupne proizvodnje istovrsnog proizvoda u Uniji, bilo odabrano u uzorak proizvođača iz Unije.

 Šteta

24      Komisija je ocijenila da je kumulativna procjena učinaka uvoza iz predmetnih zemalja moguća s obzirom na to da su ispunjeni uvjeti za takvu procjenu iz članka 3. stavka 4. Osnovne uredbe.

25      U okviru analize obujma uvoza Komisija je utvrdila povećanje uvoza iz predmetnih zemalja od 64 % tijekom razmatranog razdoblja kao i povećanje tržišnih udjela navedenih uvoza od 72 %, s obzirom na to da su tijekom razdoblja ispitnog postupka oni porasli sa 21,9 % na 37,7 %. Konkretnije, tijekom navedenog razdoblja obujam uvoza iz Trinadada i Tobaga smanjio se, a njegov tržišni udio pao je s 10,2 % na 8,1 %.

26      U okviru analize učinaka na cijene Komisija je u Privremenoj provedbenoj uredbi usporedila cijene proizvođača uključenih u uzorak proizvođača iz Unije s cijenama proizvođača izvoznika iz predmetnih zemalja, koji su surađivali. Konkretnije, u svrhu određivanja sniženja cijena tijekom razdoblja ispitnog postupka provedena je usporedba između, s jedne strane, ponderiranih prosječnih cijena koje su proizvođači izvoznici iz predmetnih zemalja, koji su surađivali, naplatili prvom nezavisnom kupcu na tržištu Unije za svaku vrstu proizvoda koji su bili uvezeni, utvrđenih na temelju troškova, osiguranja, vozarina (CIF) uz odgovarajuće prilagodbe za carine i troškove nakon uvoza i, s druge strane, odgovarajućih ponderiranih prosječnih prodajnih cijena po vrsti proizvoda proizvođača iz Unije uključenih u uzorak, koje su naplaćene nezavisnim kupcima na tržištu Unije.

27      Komisija je tako usporedila cijene CIF proizvođača izvoznika na granici Unije s cijenom franko tvornica proizvođača iz Unije, koji čine 60 % prodaja potonjih. Ipak, za prodaje industrije Unije u kojima postoje troškovi pomorskog prijevoza za isporuku predmetnih proizvoda u luke poput Rouena (Francuska) ili Genta (Belgija), a koje čine 40 % prodaje proizvođača Unije, utvrđeno je da je prikladno upotrijebiti cijene isporuke u te luke umjesto izračunavanja cijene franko tvornica.

28      Komisija je tako utvrdila da je uvoz iz predmetnih zemalja snizio cijenu industrije Unije u prosjeku za 6,8 %. Konkretnije, smatrala je da je ponderirana prosječna marža sniženja cijena iznosila 6,2 % za uvoz iz Trinidada i Tobaga.

29      Komisija je potom ocijenila utjecaj uvoza na industriju Unije s obzirom na različite makroekonomske i mikroekonomske pokazatelje.

30      Nakon provedene analize pokazatelja štete, Komisija je zaključila da je industrija Unije pretrpjela materijalnu štetu u smislu članka 3. stavka 5. Osnovne uredbe.

31      U okviru pobijane Provedbene uredbe Komisija je, s obzirom na presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234), odlučila dopuniti svoje izračune sniženja cijena dvama dodatnim izračunima sniženja cijena koji, prema njezinu mišljenju, omogućuju jasnije dokazivanje da je dampinški uvoz izvršen po cijenama nižim od cijena industrije Unije, bez obzira na metodu koja se upotrijebi.

32      Komisija je također u pobijanoj Provedbenoj uredbi istaknula da je ispitni postupak, osim što je u njemu utvrđeno postojanje sniženja cijena, također pokazao da je dampinški uvoz u svakom slučaju doveo do znatnog sprečavanja rasta cijena na tržištu Unije tijekom razdoblja ispitnog postupka, u smislu članka 3. stavka 3. Osnovne uredbe. Zaključila je da je sniženje cijena stoga bilo samo jedan od čimbenika u mnogo široj analizi učinaka na cijene, u kojoj su pad i sprečavanje rasta cijena ključni argumenti postojanja uzročne veze.

33      Komisija je stoga ostala pri svojem zaključku da je industrija Unije pretrpjela materijalnu štetu u smislu članka 3. stavka 5. Osnovne uredbe.

 Uzročna veza

34      Tijekom razmatranog razdoblja i u kontekstu smanjene potrošnje u Uniji, Komisija je u Privremenoj provedbenoj uredbi utvrdila da su se obujam uvoza iz predmetnih zemalja i njihovi tržišni udjeli znatno povećali, dok su cijene iz predmetnih zemalja u prosjeku pale za 33 %. Istaknula je da se povećanje tržišnog udjela uvoza podudaralo sa sličnim smanjenjem tržišnog udjela industrije Unije. Budući da je UAN cjenovno osjetljiv proizvod, da je tržišni udio uvoza iz predmetnih zemalja u razdoblju ispitnog postupka iznosio 37,7 % te da je taj uvoz izvršen po cijenama koje su bile niže od cijena industrije Unije, Komisija je zaključila da je takav uvoz prouzročio znatne štetne učinke.

35      U pobijanoj Provedbenoj uredbi Komisija je potvrdila da je uvoz iz predmetnih zemalja snizio prodajne cijene proizvođača iz Unije. Istaknula je da su se u analizi uzročnosti u svakom slučaju uzeli u obzir mnogi drugi čimbenici, osim nalaza o sniženju cijena u okviru učinaka dampinškog uvoza. Stoga su pad cijena i sprečavanje rasta cijena tijekom razdoblja ispitnog postupka, koje je uzrokovao predmetni uvoz, bili glavni argumenti postojanja uzročne veze.

36      Nakon što je ispitala druge čimbenike, odnosno, među ostalim, svjetsku cijenu uree i povećanje troškova proizvođača Unije, Komisija je zaključila da nijedan od tih čimbenika nije prekinuo uzročnu vezu između dampinškog uvoza iz predmetnih zemalja i materijalne štete koju je pretrpjela industrija Unije.

 Razina mjera i interes Unije

37      Kako bi utvrdila razinu mjera, Komisija je ispitala bi li pristojba niža od dampinške marže bila dovoljna za uklanjanje štete koju je dampinški uvoz prouzročio industriji Unije.

38      U slučaju Trinidada i Tobaga Komisija je zaključila da treba uvesti privremene antidampinške mjere u skladu s pravilom niže pristojbe iz članka 7. stavka 2. Osnovne uredbe. Usporedila je marže štete i dampinške marže te je iznos pristojbi određen na razini niže od tih dviju marži. Nakon uvođenja privremenih mjera Komisija je neznatno izmijenila svoj izračun budućih troškova usklađivanja, u skladu s člankom 9. stavkom 4. drugim podstavkom navedene uredbe, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 2.d. Ažurirala je očekivane troškove emisijskih jedinica Unije te je konačno utvrdila prosječnu cijenu emisijskih jedinica ugljikova dioksida (CO2) Unije u iznosu od 25,81 eura po toni proizvedenog CO2, u usporedbi s 24,14 eura po toni proizvedenog CO2 iz privremene faze. Drugi elementi izračuna također su neznatno izmijenjeni. Tako je utvrđen dodatni trošak od 3,8 % (umjesto 3,7 % iz privremene faze) te je taj trošak dodan cijeni koja ne uzrokuje štetu.

 Antidampinške mjere

39      Kada je riječ o obliku antidampinških mjera, Komisija je odlučila utvrditi posebnu fiksnu pristojbu.

40      Naposljetku, konačna antidampinška pristojba utvrđena je tako u iznosu koji, prema mišljenju predmetnih društava, varira između 22,24 eura i 42,47 eura po toni predmetnog proizvoda. U tužiteljevu slučaju ta pristojba iznosi 22,24 eura po toni predmetnog proizvoda.

 Zahtjevi stranaka

41      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu provedbenu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na njega;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

42      Komisija, koju podupiru intervenijenti, društva Achema AB, Grupa Azoty S.A i Grupa Azoty Zakłady Azotowe Puławy S. A., od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

43      Tužitelj u prilog tužbi formalno ističe samo jedan tužbeni razlog koji se temelji na tvrdnji da je metoda koju je Komisija primijenila u pogledu utvrđivanja marža sniženja cijena i ciljnih cijena protivna članku 1. stavku 1. i članku 3. stavcima 1. do 3. i 5. do 8. Osnovne uredbe, sudskoj praksi Općeg suda, praksi Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kao i načelu pravedne usporedbe.

44      Prema tužiteljevu mišljenju, Komisija se oslonila na cijenu po kojoj su HAG, HEF i HIB prodavali UAN nezavisnim kupcima u Uniji, odbijajući potom troškove POA HAG‑a, HEF‑a i HIB‑a kao i profitnu maržu od 4 % dobivenu od nezavisnih uvoznika koji su surađivali. Tvrdi da je Komisija zatim dodala jedan euro po toni za troškove nastale nakon uvoza. U biti, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 128. pobijane Provedbene uredbe, za izračun marža sniženja cijena i ciljnih cijena Komisija je po analogiji primijenila članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe, koji se odnosi na izračun izvozne cijene radi izračuna dampinške marže.

45      Uvodno valja utvrditi, s jedne strane, da se jedini tužbeni razlog koji je tužitelj formalno istaknuo u biti sastoji od tri dijela. Prvi dio temelji se na tvrdnji da je metoda koju je Komisija primijenila za izračun marža sniženja cijena i ciljnih cijena protivna članku 3. stavku 1. Osnovne uredbe, drugi dio temelji se na tome da je ta ista metodologija protivna članku 3. stavcima 2., 3. i 5. do 8. navedene uredbe, s obzirom na to da Komisija nije uzela u obzir cijene dogovorene s nezavisnim kupcima i nije usporedila cijene na istoj razini trgovine, a treći na tvrdnji da konačna antidampinška pristojba prekoračuje razinu koja je primjerena za uklanjanje štete prouzročene industriji Unije, protivno članku 9. stavku 4. te uredbe.

46      S druge strane, valja podsjetiti na to da se učinci dampinškog uvoza na cijene u Uniji mogu ispitati iz različitih aspekata. Naime, članak 3. stavak 3. Osnovne uredbe predviđa Komisijino ispitivanje iz triju aspekata, odnosno aspekata sniženja cijena, pada cijena i sprečavanja rasta cijena.

47      U ovom se predmetu Komisija oslonila na istu izvoznu cijenu utvrđenu radi izračuna sniženja cijena (uspoređenu s prodajnom cijenom proizvođača Unije) i sniženja ciljnih cijena (uspoređenu s ciljnom cijenom proizvođača Unije).

48      U biti, što se tiče sniženja cijena, Komisija je izvršila odabir uzorka industrije Unije tako što je odabrala proizvođače čija proizvodnja čini 50 % ukupnog obujma proizvodnje i prodaje Unije. Također je izračunala tužiteljeve izvozne cijene na temelju cijena koje su njegovi povezani uvoznici naplatili nezavisnim kupcima, odbijajući pritom troškove POA kao i profitnu maržu od 4 % (i dodajući jedan euro po toni za pokriće troškova nastalih nakon uvoza). Zatim je usporedila te izračunane izvozne cijene s cijenama franko tvornica industrije Unije (za 60 % prodaje) i CIF luka u Rouenu i Gentu (za 40 % prodaje). Na temelju te usporedbe utvrđeno je sniženje cijena. Naposljetku, Komisija je u pobijanoj Provedbenoj uredbi, s obzirom na presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234), dopunila taj izračun, izvršen u stadiju donošenja Privremene provedbene uredbe, prvim dodatnim izračunom, prikazanim u uvodnoj izjavi 114. navedene provedbene uredbe i drugim podrednim izračunom, prikazanim u uvodnoj izjavi 115. te provedbene uredbe, pri čemu su oba izračuna potvrdila postojanje sniženja cijena.

 Prvi dio, koji se temelji na tvrdnji da je metoda koju je Komisija primijenila za izračun marža sniženja cijena i ciljnih cijena protivna članku 3. stavku 1. Osnovne uredbe

49      S jedne strane, tužitelj tvrdi da je primjena po analogiji članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, na koji Komisija upućuje u uvodnoj izjavi 128. pobijane Provedbene uredbe, protivna članku 3. stavku 1. navedene uredbe.

50      Kao prvo, tužitelj se poziva na sadržaj članka 3. stavka 1. Osnovne uredbe iz kojeg proizlazi da se „izraz ‚šteta’ […] tumači sukladno odredbama ovog članka”. Prema tome, u navedenoj se odredbi uopće ne upućuje na članak 2. stavak 9. navedene uredbe. Kao drugo, potonja odredba odnosi se na izračun izvozne cijene u svrhu izračuna dampinške marže, a ne u svrhu izračuna marža sniženja cijena i sniženja ciljnih cijena. Kao treće, nijednom odredbom te uredbe nije predviđeno da se članak 2. stavak 9. te uredbe može „analogijom” primijeniti radi izračuna marže štete.

51      S druge strane, kada je riječ o prodajama ostvarenima u Uniji posredstvom povezanih društava, tužitelj tvrdi da se logika izračunavanja izvozne cijene, na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, temelji na činjenici da ta cijena nije pouzdana zbog međusobnih odnosa stranaka. Prema njegovu mišljenju, ta logika ne vrijedi za utvrđivanje njegove cijene koju treba upotrijebiti za izračun marža sniženja cijena i sniženja ciljnih cijena, s obzirom na to da je stvarna cijena koju su HAG, HEF i HIB naplatili svojim nezavisnim kupcima u Uniji po definiciji pouzdana, imajući u vidu to da se ona naplaćuje među strankama koje nisu ni na koji način međusobno povezane. Tužitelj pojašnjava da pogreške utvrđene u metodi koju je primijenila Komisija također utječu na valjanost izračuna marža sniženja cijena ruskih proizvođača izvoznika jer oni također prodaju svoje proizvode posredstvom povezanih trgovaca.

52      Komisija, koju podupiru intervenijenti, osporava tužiteljeve argumente.

53      Uvodno valja podsjetiti na to da uvodna izjava 128. pobijane Provedbene uredbe propisuje:

„[K]ada je riječ o elementima koji se uzimaju u obzir pri izračunu sniženja cijena (posebno izvozne cijene), Komisija mora utvrditi prvu točku na kojoj dolazi (ili može doći) do natjecanja s proizvođačima iz Unije na tržištu Unije. Ta je točka zapravo kupovna cijena prvog nepovezanog uvoznika jer to društvo u načelu ima mogućnost odabira dobavljača iz industrije Unije ili iz trećih zemalja. Ta bi se procjena trebala temeljiti na izvoznoj cijeni na granici Unije koja se smatra razinom koja je usporediva s cijenom franko tvornica industrije Unije. U slučaju izvozne prodaje preko povezanih uvoznika, točka usporedbe trebala bi biti odmah nakon što roba prijeđe granicu Unije, a ne u kasnijoj fazi distribucijskog lanca, npr. pri prodaji krajnjem korisniku robe. Stoga, analogno pristupu koji je primijenjen za izračune dampinške marže, izvozna cijena izračunana je na temelju preprodajne cijene prema prvom nezavisnom kupcu, odgovarajuće prilagođene u skladu s člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe. Budući da je taj članak jedina odredba Osnovne uredbe koja sadržava smjernice za izračun izvozne cijene, opravdana je njegova primjena po analogiji. Kad je riječ o izračunima sniženja ciljnih cijena, Komisija je primijetila da primjena članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe nije dovela do asimetrične usporedbe (za razliku od predmeta Jindal) jer je za potrebe usporedbe sniženja ciljnih cijena ciljna cijena industrije Unije izračunana uzimajući u obzir isključivo troškove proizvodnje, [troškove POA] te ciljnu dobit proizvodnog subjekta, što znači da je usporediva s izračunanom izvoznom cijenom. Drugim riječima, troškovi povezanih prodajnih subjekata proizvođača iz Unije nisu uzeti u obzir pri usporedbi ciljne cijene industrije Unije s izračunanom izvoznom cijenom.”

54      Članak 3. stavak 1. Osnovne uredbe definira izraz „šteta” na način da „ako nije drukčije navedeno, znači materijalna šteta industriji Unije, prijetnja materijalne štete industriji Unije ili materijalno zaostajanje u razvoju industrije”.

55      U skladu s člankom 3. stavkom 2. Osnovne uredbe, šteta za Unijinu industriju utvrđuje se na temelju pozitivnih dokaza i obuhvaća objektivno ispitivanje, s jedne strane, obujma dampinškog uvoza i učinka dampinškog uvoza na cijene istovrsnih proizvoda na tržištu Unije te, s druge strane, utjecaja tog uvoza na industriju Unije.

56      Kada je konkretno riječ o učinku dampinškog uvoza na cijene, članak 3. stavak 3. Osnovne uredbe predviđa, među ostalim, obvezu razmatranja je li dampinškim uvozom došlo do značajnog sniženja cijene u usporedbi s cijenom istovrsnog proizvoda Unijine industrije, odnosno je li takav uvoz na drugi način doveo do osjetnog pada cijena, odnosno je li on u velikoj mjeri spriječio rast cijena do kojega bi inače došlo.

57      Iz odredbi Osnovne uredbe navedenih u točkama 54. do 56. ove presude proizlazi da one ne predviđaju nikakvu posebnu metodu utvrđivanja učinka dampinškog uvoza na cijene istovrsnih proizvoda industrije Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija, T‑301/16, EU:T:2019:234, t. 175.).

58      Stoga treba odbiti tužiteljeve argumente prema kojima, u svrhu utvrđivanja postojanja štete za industriju Unije, članak 3. stavak 1. Osnovne uredbe isključuje upotrebu izračunane izvozne cijene, u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 9.

59      Međutim, kao što je to navedeno u točki 55. ove presude, utvrđenje postojanja štete u svakom slučaju traži objektivno i primjereno ispitivanje učinaka dampinškog uvoza na cijene (vidjeti presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija, T‑301/16, EU:T:2019:234, t. 176. i navedenu sudsku praksu), što valja razmotriti u okviru drugog dijela jedinog tužbenog razloga zajedno s tužiteljevim navodom koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja.

60      Osim toga, u dijelu u kojem tužitelj u biti tvrdi da je cijena koju su s njime povezani uvoznici naplatili svojim nezavisnim kupcima u Uniji pouzdana i da nije potrebno izračunavanje izvozne cijene, valja istaknuti da članak 2. stavak 8. Osnovne uredbe određuje da je, u načelu, „izvozna cijena […] stvarno plaćena cijena ili naplativa cijena za proizvod koji se prodaje radi izvoza iz zemlje izvoznice u Uniju”. Samo u slučaju da „izvozna cijena ne postoji ili da se čini nepouzdana zbog povezanog odnosa ili kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke” članak 2. stavak 9. prvi podstavak navedene uredbe dopušta izračun izvozne cijene na temelju cijene po kojoj su uvezeni proizvodi prvi put prodani nezavisnom kupcu.

61      Prema tome, iz članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe proizlazi da institucije smiju zaključiti da je izvozna cijena nepouzdana u dva slučaja, to jest kada postoji povezan odnos između izvoznika i uvoznika odnosno treće stranke ili kad postoji kompenzacijski dogovor između izvoznika i uvoznika odnosno treće stranke. Izvan tih slučajeva institucije su se u slučaju postojanja izvozne cijene dužne osloniti na nju radi utvrđivanja postojanja dampinga (presude od 21. studenoga 2002., Kundan i Tata/Vijeće, T‑88/98, EU:T:2002:280, t. 49. i od 25. listopada 2011., CHEMK i KF/Vijeće, T‑190/08, EU:T:2011:618, t. 26.).

62      Nesporno je to da je tijekom razdoblja ispitnog postupka tužitelj izvozio u Uniju isključivo preko svojeg povezanog uvoznika, HAG‑a, koji je također u njegovu vlasništvu.

63      Tužitelj stoga ne može prigovoriti Komisiji to što je uzela u obzir taj odnos u svrhu izračuna izvozne cijene. Kao što je Komisija osnovano navela, a da joj tužitelj u tom pogledu nije proturječio, izvozna cijena koju je potonji prijavio carini nije pouzdana upravo zbog postojanja odnosa unutar grupe.

64      Iz toga proizlazi da taj dio tužbenog razloga treba odbiti.

 Drugi dio, koji se temelji na tvrdnji da je metoda koju je Komisija primijenila za izračun marža sniženja cijena i ciljnih cijena protivna članku 3. stavcima 2., 3. i 5. do 8. Osnovne uredbe jer Komisija nije uzela u obzir cijene dogovorene s nezavisnim kupcima i nije usporedila cijene na istoj razini trgovine

65      Kao prvo, tužitelj prigovara Komisiji da je zanemarila sudsku praksu Općeg suda prema kojoj cijenu proizvođača izvoznika korištenu za izračun marže sniženja cijena, koja se koristi i za izračun marže sniženja ciljnih cijena i, slijedom toga, za utvrđivanje marže štete, treba utvrditi na temelju cijena koje je proizvođač izvoznik stvarno naplatio na tržištu Unije u tržišnom natjecanju s cijenama proizvođača Unije. U tom pogledu tužitelj se poziva na presude od 30. studenoga 2011., Transnational Company „Kazchrome” i ENRC Marketing/Vijeće i Komisija (T‑107/08, EU:T:2011:704, t. 62. i 63.) i od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234, t. 187.). Izvozna cijena koja je u ovom predmetu izračunana samo je dio cijene koju su HAG, HEF i HIB stvarno naplatili svojim nezavisnim kupcima.

66      Prema tužiteljevu mišljenju, kako bi postupila u skladu sa sudskom praksom Općeg suda, Komisija je trebala usporediti stvarne cijene UAN‑a koje su HAG, HEF i HIB naplatili svojim nezavisnim kupcima u Uniji s prodajnom cijenom i ciljnom cijenom koje su proizvođači iz Unije primijenili na svoje nezavisne kupce u Uniji. Riječ je o cijenama koje nezavisni kupci u Uniji uzimaju u obzir prilikom odlučivanja o tome hoće li UAN kupiti od HAG‑a, HEF‑a i HIB‑a ili od proizvođača iz Unije i njihovih povezanih trgovaca. Tek se u tom stadiju odvija tržišno natjecanje između UAN‑ova koje je proizveo tužitelj i onih koje su proizveli proizvođači Unije jer prvi nezavisni kupac ne poznaje unutarnju organizacijsku strukturu prodavateljeve grupe i nije mogao razmotriti cijenu koja je formirana u ranijem stadiju. Osim toga, tužitelj pojašnjava da je relevantna „točka tržišnog natjecanja” za izračun marža sniženja cijena i ciljnih cijena trebala biti cijena naplaćena nezavisnim klijentima u lukama Gent i Rouen.

67      Kao drugo, tužitelj tvrdi da je metoda koju je Komisija primijenila za izračun marža sniženja cijena i ciljnih cijena protivna članku 3. stavcima 2., 3. i 5. do 8. Osnovne uredbe. Prema njegovu mišljenju, usporedbom umjetno izračunanih cijena između tužitelja i HAG‑a s cijenama po kojima su proizvođači iz Unije prodavali prvim nezavisnim kupcima Komisija nije usporedila cijene na istoj razini trgovine. Komisija je umjesto toga trebala usporediti cijene predmetnog proizvoda koje su HAG, HEF i HIB naplatili svojim nezavisnim kupcima u Uniji s cijenama predmetnog proizvoda koje su proizvođači iz Unije i s njima povezani poduzetnici naplatili svojim nezavisnim kupcima u Uniji.

68      Kao treće, tužitelj tvrdi da je metoda koju je Komisija primijenila protivna načelu jednakog postupanja pri izračunu marža sniženja cijena i ciljnih cijena jer na jednak način obrađuje situaciju u kojoj su proizvođači izvoznici stvorili povezane prodajne subjekte u Uniji i onu u kojoj proizvođači izvoznici izravno prodaju svoju robu nezavisnim kupcima u Uniji.

69      Osim toga, pogreška počinjena u izračunu cijene proizvođača izvoznika, korištene za utvrđivanje marže sniženja cijena, također nužno dovodi do pogreške u utvrđivanju marže sniženja ciljnih cijena jer se ista cijena proizvođača izvoznika koristila u oba izračuna. Isto tako, tužitelj u stadiju replike ističe da pogreška koja se odnosi na utvrđivanje sniženja cijena čini nevaljanima i Komisijine zaključke u pogledu pada i sprečavanja rasta cijena, čime se pak kompromitiraju svi zaključci Komisije u pogledu štete i uzročne veze.

70      Komisija, koju podupiru intervenijenti, osporava tužiteljeve argumente.

71      U tom pogledu valja ispitati, s jedne strane, prigovore koji se temelje na povredi sudske prakse i članka 3. stavaka 2., 3. i 5. do 8. Osnovne uredbe i, s druge strane, prigovor koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja.

72      Uvodno valja istaknuti da je Opći sud u točki 176. presude od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234) presudio:

„Izračun sniženja cijene predmetnog uvoza provodi se, u skladu s člankom 3. stavcima 2. i 3. Osnovne uredbe, kako bi se utvrdila šteta koju je pretrpjela Unijina industrija zbog tog uvoza i koristi se, šire, radi procjene te štete i utvrđivanja marže štete, to jest razine uklanjanja navedene štete. Obveza provedbe objektivnog ispitivanja utjecaja dampinškog uvoza, utvrđena u navedenom članku 3. stavku 2., nalaže provedbu primjerene usporedbe između cijene dotičnog proizvoda i cijene istovrsnog proizvoda navedene industrije prilikom prodaje obavljene na području Unije. Kako bi se zajamčila primjerenost te usporedbe, cijene se moraju usporediti na istoj razini trgovine. Naime, usporedba provedena između cijena pribavljenih na različitim razinama trgovine, to jest bez uključivanja svih troškova povezanih s razinom trgovine koju treba uzeti u obzir, nužno će dovesti do umjetnih rezultata na temelju kojih se ne može ispravno ocijeniti šteta za Unijinu industriju. Takva primjerena usporedba jest uvjet za zakonitost izračuna štete za tu industriju”.

73      U točkama 188. i 189. presude od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234) Opći je sud dodao da:

„188      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se stoga što je Komisija uzela u obzir prodajne cijene koje su ostvarili prodajni subjekti povezani s glavnim Unijinim proizvođačem kako bi utvrdila cijene za istovrsan proizvod Unijine industrije, pri čemu nije uzela u obzir prodajne cijene prodajnih subjekata Jindal Sawa kako bi utvrdila cijenu dotičnog proizvoda koji je ovaj potonji proizvodio, ne može zaključiti da je izračun sniženja cijena bio obavljen na temelju usporedbe cijena na istoj razini trgovine.

189      No, […] usporedba cijene na istoj razini trgovine jest uvjet za zakonitost izračuna sniženja cijene za dotični proizvod. Prema tome, izračun sniženja cijene, kako ga je Komisija provela u okviru pobijane uredbe, treba smatrati suprotnim članku 3. stavku 2. Osnovne uredbe”.

74      U ovom predmetu, iz zajedničkog tumačenja uvodnih izjava 112. i 114. pobijane Provedbene uredbe proizlazi da je Komisija, u okviru izračuna sniženja provedenog u privremenoj fazi i preuzetog primarno radi konačnog izračuna, smanjila u odnosu na proizvođače izvoznike njihove prodajne cijene u Uniji za iznose troškova POA i dobiti povezanih trgovačkih društava sa sjedištem u Uniji, ali nije provela takav odbitak za prodaju industrije Unije posredstvom povezanih trgovaca, koji su činili 40 % prodaje uzorka industrije Unije korištenog u svrhu usporedbe.

75      Kao što to proizlazi iz točke 176. presude od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234), usporedba cijena predmetnog proizvoda i istovrsnog proizvoda Unijine industrije na istoj razini trgovine preduvjet je zakonitosti izračuna sniženja cijene predmetnog proizvoda. Prema tome, izračun sniženja cijene, kako ga je Komisija provela, treba smatrati protivnim članku 3. stavku 2. Osnovne uredbe.

76      Iz toga slijedi da je metoda izračuna sniženja cijena koju je Komisija primijenila u privremenoj fazi i koja je preuzeta primarno radi konačnog izračuna, pogrešna. Kada je riječ o tužitelju, ti su izračuni pokazali sniženje od 5 %.

77      Čini se da je to potvrđeno uvodnom izjavom 113. pobijane Provedbene uredbe, koja glasi kako slijedi:

„Kada je riječ o [presudi od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234)], Opći sud utvrdio je pogrešku jer je Komisija oduzela troškove prodaje povezanih izvoznika Jindala u Uniji od prodaje prvom nezavisnom kupcu, dok troškovi prodaje povezanih prodajnih subjekata industrije Unije nisu bili oduzeti od prodajnih cijena koje industrija Unije naplaćuje prvom nezavisnom kupcu. Opći sud stoga je smatrao da dvije cijene nisu simetrično uspoređene na istoj razini trgovine.”

78      Međutim, nakon što je u uvodnim izjavama 112. i 113. pobijane Provedbene uredbe istaknula da su neke stranke dovele u pitanje metodu primijenjenu s obzirom na presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑301/16, EU:T:2019:234), Komisija je u uvodnoj izjavi 114. te uredbe dodala da uzima u obzir tu presudu tako što dopunjuje svoje izračune u pogledu sniženja cijena dvama izračunima, od kojih je prvi prikazan u zadnjoj rečenici uvodne izjave 114., a drugi u uvodnoj izjavi 115. navedene provedbene uredbe.

79      Iz toga slijedi da valja ispitati sadržavaju li metoda koju je Komisija koristila u uvodnim izjavama 112. do 115. pobijane Provedbene uredbe za ocjenu štete nanesene industriji Unije i njezina primjena ikakve pogreške.

80      Kao prvo, kada je riječ o prvom dodatnom izračunu sniženja cijena, Komisija je smatrala, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 114. pobijane Provedbene uredbe, da, s jedne strane, s obzirom na mali udio prodaje industrije Unije posredstvom povezanih strana kao i niski iznos troškova POA i dobiti tih povezanih strana, sniženje cijena za kumulirani uvoz ne bi bilo dovedeno u pitanje čak i ako bi se izračuni prilagodili za te stavke. S druge strane, smatrala je da bi, čak i ako se odbiju troškovi POA i dobit prodajnih subjekata povezanih s proizvođačima Unije, i dalje dolazilo do sniženja cijena za sve proizvođače izvoznike (osim jednog) i u svakom slučaju za svaku od predmetnih zemalja.

81      Što se tiče tužitelja, iz konačnih zaključaka koje mu je Komisija dostavila tijekom upravnog postupka proizlazi da je taj prvi dodatni izračun otkrio sniženje cijena od 2,6 %.

82      Iz toga proizlazi da je Komisija tim izračunom utvrdila i obrazložila postojanje sniženja cijena izračunanog u skladu sa zahtjevom objektivne i primjerene usporedbe jer je, time što je odbila troškove POA i dobit od prodajnih cijena koje primjenjuju subjekti povezani s proizvođačima Unije, svela utvrđene cijene proizvođača iz Unije na istu razinu trgovine na kojoj se nalaze cijene proizvođača izvoznika, čime je isključila bilo kakvu povredu načela jednakog postupanja.

83      Tužitelj je pak predmetni izračun osporio tek u fazi replike. Osim toga, on je samo istaknuo da je prodajna cijena Unijine industrije bila uspoređena s umjetno izračunanom i teoretskom cijenom između njega i HAG‑a jer potonja cijena nije obuhvaćala iste sastavne dijelove. U tom pogledu on navodi da „u okviru prodaje klijentima koji su isti oni koji kupuju od industrije Unije, HAG, HEF i HIB bilježe troškove POA i dobit” i da su „[n]aime ti subjekti, a ne [tužitelj], oni koji su prodali UAN klijentima koji su isti oni koji kupuju od industrije Unije”.

84      Takva kritika, pod pretpostavkom da je dopuštena s obzirom na to da nije istaknuta u tužbi i da joj nedostaje jasnoće, ne može dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje iz uvodne izjave 114. pobijane Provedbene uredbe.

85      Naime, pod pretpostavkom da se tom kritikom nastoji osporiti razina trgovine na kojoj je Komisija provela usporedbu cijena Unijine industrije i tužiteljevih cijena kako bi utvrdila postojanje sniženja cijena, valja istaknuti da zahtjev objektivne i primjerene usporedbe ne određuje unaprijed razinu trgovine na kojoj Komisija mora provesti usporedbu cijena, nego samo nalaže da se ta usporedba provede na istoj razini trgovine, kako u pogledu cijena proizvođača iz Unije tako i u pogledu cijena proizvođača izvoznika.

86      Osim toga, valja podsjetiti na to da, kada nije riječ o objektivnosti i primjerenosti metode koju je Komisija odabrala, nego objektivnosti i primjerenosti njezine provedbe, ona podrazumijeva ocjenu složenih ekonomskih situacija, što opravdava to da sudski nadzor i ocjena koju daje ta institucija budu ograničeni na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti činjenica na osnovi kojih je proveden sporni izbor, izostanka očitih pogrešaka u ocjeni činjenica ili izostanka zlouporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2016., ArcelorMittal Tubular Products Ostrava i dr./Hubei Xinyegang Steel, C‑186/14 P i C‑193/14 P, EU:C:2016:209, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

87      Nadalje, u dijelu u kojem tužitelj ističe da je taj izračun protivan točkama 62. i 63. presude od 30. studenoga 2011., Transnational Company „Kazchrome” i ENRC Marketing/Vijeće i Komisija (T‑107/08, EU:T:2011:704), valja utvrditi da je Opći sud u točki 63. te presude pojasnio da su klijenti znali za troškove prijevoza od luke carinjenja do njihovih tvornica te su stoga mogli lako izračunati konačnu cijenu na temelju cijena CIF‑a koje su s njima dogovorene u luci carinjenja. U ovom slučaju, nasuprot tomu, tužitelj nije dokazao da su klijenti koji su se obratili povezanim subjektima znali za odnos koji postoji između proizvođačâ izvoznikâ i njihovih povezanih subjekata.

88      Usto valja utvrditi da se presuda od 30. studenoga 2011., Transnational Company „Kazchrome” i ENRC Marketing/Vijeće i Komisija (T‑107/08, EU:T:2011:704), ne odnosi na situaciju kao što je ona u ovom predmetu, u kojoj je Komisija odbila troškove POA i dobit od prodajnih cijena proizvođača izvoznika naplaćenih posredstvom povezanih subjekata.

89      Naposljetku, zbog istih razloga poput onih navedenih u točki 85. ove presude, iz presude od 30. studenoga 2011., Transnational Company „Kazchrome” i ENRC Marketing/Vijeće i Komisija (T‑107/08, EU:T:2011:704), ne proizlazi to da je Opći sud općenito isključio mogućnost uzimanja u obzir cijene CIF‑a pri iskrcaju u lukama carinjenja proizvođača izvoznika, u svrhu izračuna sniženja cijena.

90      Kao drugo, kada je riječ o drugom dodatnom izračunu sniženja cijena, koji je Komisija podredno razmotrila, iz uvodne izjave 115. pobijane Provedbene uredbe proizlazi da je Komisija iz tog izračuna isključila prodaju Unijine industrije putem povezanih stranaka. Slijedom navedenog, taj se izračun odnosi na otprilike 60 % prodaje subjekata iz Unijina uzorka. Kada je riječ o tužitelju, taj je izračun otkrio sniženje od 6,3 %.

91      Budući da je Komisija u okviru prvog dodatnog izračuna sniženja cijena u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje sniženja cijena i s obzirom na to da drugi dodatni izračun sniženja cijena, izvršen podredno, ne može dovesti u pitanje postojanje sniženja cijena, kako ga je Komisija utvrdila u prvom dodatnom izračunu sniženja cijena, ni drugim dodatnim izračunom sniženja cijena ne može se valjano dovesti u pitanje zakonitost pobijane Provedbene uredbe.

92      U svakom slučaju, tužitelj ne može valjano tvrditi da usporedba cijena proizvođača Unije i cijena proizvođača izvoznika nije provedena na istoj razini trgovine. Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 115. pobijane Provedbene uredbe, Komisija uopće nije usporedila, s jedne strane, prodaju Unijine industrije nezavisnim kupcima sa, s druge strane, tužiteljevom prodajom povezanim subjektima jer je uzela u obzir prodaju koju su proizvođači izvoznici obavili u korist nezavisnih kupaca, odgovarajuće prilagođenu razini CIF, što tužitelj uostalom ni ne osporava.

93      Naposljetku, tužitelj nije dokazao da prilagođena cijena proizvođača izvoznika ne sadržava iste sastavnice kao cijene proizvođača iz Unije. Naime, kao što je na to podsjetila Komisija, troškovi POA i dobit povezanih prodajnih subjekata nisu uzeti u obzir ni na jednoj strani usporedbe.

94      Iz toga slijedi da utvrđenja Komisije o postojanju sniženja cijena, koja se temelje na dvama dodatnim izračunima sniženja cijena, ne sadržavaju nikakvu pogrešku koja se tiče prava niti očitu pogrešku u ocjeni.

95      Usto, valja utvrditi da je, osim utvrđivanja postojanja sniženja cijene, ispitni postupak Komisije također pokazao da je dampinški uvoz u svakom slučaju doveo do sprečavanja rasta cijena na tržištu Unije tijekom razdoblja ispitnog postupka (uvodne izjave 117., 125. i 131. pobijane Provedbene uredbe) i do pada cijena (uvodne izjave 136., 161. i 181. navedene provedbene uredbe). Ti pokazatelji, iako podredni u Komisijinoj analizi štete, pa tako i uzročne veze, nadopunjuju njezino ispitivanje učinaka na cijene i potkrepljuju njezin zaključak da je industrija Unije pretrpjela materijalnu štetu u smislu članka 3. stavka 5. Osnovne uredbe.

96      U ovom predmetu tužitelj u tužbi nije naveo razloge zbog kojih bi utvrđenje povezano s padom cijena ili sprečavanjem njihova rasta sadržavalo očitu pogrešku u ocjeni ili zbog kojih bi navodno počinjena pogreška u pogledu marže sniženja cijena utjecala na ta dva elementa. Uostalom, pojmovi „pad” ili „sprečavanje rasta” nigdje se ne spominju u tužbi. Tužitelj je tek u fazi replike istaknuo prigovor koji se odnosi na Komisijine zaključke o padu i sprečavanju rasta cijena (vidjeti točku 69. ove presude).

97      Međutim, valja utvrditi da se taj novi prigovor ne temelji ni na kakvom činjeničnom ili pravnom elementu za koji se saznalo tijekom postupka pred Općim sudom jer ti elementi jasno proizlaze iz pobijane Provedbene uredbe, tako da je taj prigovor mogao i morao biti istaknut u stadiju tužbe.

98      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u skladu s člankom 84. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, zabranjeno iznošenje novih razloga tijekom postupka, osim ako se oni ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, tužbeni razlog koji čini dopunu tužbenog razloga izravno ili neizravno navedenog u tužbi i koji je usko povezan s tim tužbenim razlogom treba proglasiti dopuštenim. Kako bi se mogao smatrati dopunom tužbenog razloga ili prethodno istaknutog prigovora, novi argument mora biti dovoljno usko povezan s tužbenim razlozima ili prigovorima koji su prvotno bili izloženi u tužbi da bi ga se moglo smatrati posljedicom uobičajenog tijeka rasprave u okviru postupka pred sudom (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija, T‑72/06, neobjavljenu, EU:T:2011:671, t. 23. i 27., od 22. travnja 2016., Italija i Eurallumina/Komisija, T‑60/06 RENV II i T‑62/06 RENV II, EU:T:2016:233, t. 45. i 46. i od 20. studenoga 2017., Petrov i dr./Parlament, T‑452/15, EU:T:2017:822, t. 46.).

99      Iz navedenog proizlazi da taj novi prigovor valja odbaciti kao nedopušten.

100    U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da je cilj tužiteljevih argumenata bio dovesti u pitanje Komisijino ispitivanje u pogledu pada i sprečavanja rasta cijena, te argumente treba odbiti kao neosnovane s obzirom na to da su oni usko povezani s utvrđenjem pogreške u utvrđivanju sniženja cijena.

101    Budući da je Opći sud smatrao da utvrđivanje sniženja cijena nije bilo pogrešno, tužiteljeve argumente u tom pogledu valja odbiti.

102    Prema tome, čak i pod pretpostavkom da je Komisija počinila pogrešku prilikom privremenog izračuna marže sniženja cijena, valja utvrditi da su dodatni elementi, koje je Komisija uzela u obzir pri ispitivanju učinaka na cijene, navedenu pogrešku neutralizirali.

103    Što se tiče izračuna marže sniženja ciljnih cijena, iz uvodne izjave 189. pobijane Provedbene uredbe proizlazi da je ta marža bila utvrđena na temelju troška proizvodnje proizvođača iz Unije. Troškovima proizvodnje nisu dodani nikakvi drugi troškovi za pokriće eventualnih troškova povezanih prodajnih društava industrije Unije. Slijedom toga, pogreška utvrđena u točkama 74. do 76. ove presude nije prisutna u tom slučaju i tužiteljevu tvrdnju kojom se želi osporiti izračun treba odbiti.

104    Naposljetku, kada je riječ o povredi načela jednakog postupanja, na koju se poziva tužitelj, valja podsjetiti na to da je Komisija u ovom slučaju, kako bi izračunala izvoznu cijenu proizvođača izvoznika u okviru izračuna sniženja cijena, od prodajnih cijena koje primjenjuju povezani subjekti odbila troškove POA i dobit kako bi se osigurala objektivna i primjerena usporedba cijena proizvođača iz Unije s cijenama proizvođača izvoznika, svodeći ih na istu razinu trgovine u okviru prvog dodatnog izračuna sniženja cijena, u skladu sa svojim obvezama (vidjeti u tom smislu presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija, T‑301/16, EU:T:2019:234, t. 176.).

105    Prema tome, uzimajući u obzir Komisijino poštovanje zahtjeva objektivne i primjerene usporedbe na istoj razini trgovine, ne može se utvrditi povreda načela jednakog postupanja.

106    Iz svega navedenog proizlazi da ovaj dio tužbenog razloga treba odbiti.

 Treći dio, koji se temelji na tvrdnji da antidampinška pristojba prekoračuje razinu koja je primjerena za uklanjanje štete prouzročene industriji Unije, čime je povrijeđen članak 9. stavak 4. Osnovne uredbe

107    Tužitelj tvrdi da je iznos antidampinške pristojbe, koji se temelji na marži koja je prikladna za uklanjanje štete prouzročene industriji Unije, bio određen na razini višoj od potrebne za uklanjanje navedene štete, protivno članku 9. stavku 4. Osnovne uredbe, s obzirom na nezakonitost izračuna marže sniženja ciljnih cijena.

108    Komisija, koju podupiru intervenijenti, osporava tužiteljeve argumente.

109    U tom je pogledu dovoljno istaknuti to da, s obzirom na to da su prva dva dijela jedinog tužbenog razloga odbijena kao neosnovana, posljedično valja odbiti i treći dio navedenog tužbenog razloga jer se temelji na pogrešnoj pretpostavci.

110    S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti jedini tužbeni razlog kao i tužbu u cijelosti a da nije potrebno odlučiti o dopuštenosti dodatnog podneska, o kojem se uredno vodilo računa.

 Troškovi

111    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova postupka, u skladu sa zahtjevima Komisije i intervenijenata.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvo Methanol Holdings (Trinidad) Ltd snosit će vlastite troškove kao i troškove Europske komisije te društava Achema AB, Grupa Azoty S. A. i Grupa Azoty Zakłady Azotowe Puławy S. A.

Van der Woude

Svenningsen

Barents

Pynnä

 

      Laitenberger

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 14. rujna 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski