PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto vijeće)
4. listopada 2023.(*)
„Zaštitne mjere – Tržište proizvoda od čelika – Uvoz određenih proizvoda od čelika – Provedbena uredba (EU) 2021/1029 – Tužba za poništenje – Pravni interes – Procesna legitimacija – Dopuštenost – Produljenje zaštitne mjere – Nužnost – Prijetnja ozbiljne štete – Mjere prilagodbe – Interes Unije – Očita pogreška u ocjeni”
U predmetu T‑598/21,
European Association of Non‑Integrated Metal Importers & distributors (Euranimi), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupaju M. Campa, D. Rovetta, P. Gjørtler i V. Villante, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju G. Luengo i P. Němečková, u svojstvu agenata,
tuženika,
OPĆI SUD (deseto vijeće),
u sastavu: O. Porchia, predsjednica, M. Jaeger (izvjestitelj) i P. Nihoul, suci,
tajnik: M. Zwozdziak‑Carbonne, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka, osobito odluku od 3. studenoga 2021. o odbijanju tužiteljeva zahtjeva za donošenje odluke u ubrzanom postupku,
nakon rasprave održane 7. ožujka 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU‑a tužitelj, European Association of Non‑Integrated Metal Importers & distributors (Euranimi), zahtijeva poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2021/1029 od 24. lipnja 2021. o izmjeni Provedbene uredbe Komisije (EU) 2019/159 radi produljenja zaštitne mjere protiv uvoza određenih proizvoda od čelika (SL 2021., L 225 I, str. 1.; u daljnjem tekstu: pobijana uredba).
Okolnosti spora
2 Tužitelj je udruženje poduzetnika Europske unije koje zastupa interese uvoznika, distributera, trgovaca i prerađivača u pogledu neintegriranog čelika, nehrđajućeg čelika i metalnih proizvoda.
3 Sjedinjene Američke Države su 23. ožujka 2018. uvele uvozne carine na temelju odjeljka 232. Trade Expansion Acta (Zakon o širenju trgovine).
4 Europska komisija je s obzirom na statističke podatke prikupljene nakon provedbe nadzornih mjera pokrenula ispitni postupak o zaštitnim mjerama kako bi ispitala položaj u kojem se nalazi nekoliko kategorija proizvoda od čelika.
5 Budući da ju je njezina analiza podataka dovela do privremenog zaključka da industriji čelika u Uniji prijeti ozbiljna šteta u pogledu 23 od 28 kategorija proizvoda koji su bili predmet ispitnog postupka o zaštitnim mjerama, Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2018/1013 od 17. srpnja 2018. o uvođenju privremenih zaštitnih mjera u vezi s uvozom određenih proizvoda od čelika (SL 2018., L 181, str. 39.).
6 Nadalje, smatrajući da industriji čelika Unije prijeti ozbiljna šteta za 26 kategorija proizvoda od čelika, Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2019/159 od 31. siječnja 2019. o uvođenju konačnih zaštitnih mjera protiv uvoza određenih proizvoda od čelika (SL 2019., L 31, str. 27.). Tom provedbenom uredbom uvedene su konačne zaštitne mjere za razdoblje od tri godine uz mogućnost produljenja do osam godina, u obliku specifičnih carinskih kvota po kategoriji čija je gornja količinska granica utvrđena na prosječni obujam uvoza dotičnih zemalja tijekom razdoblja od 2015. do 2017., uz povećanje od 5 % kako bi se osigurali održavanje uobičajenih trgovinskih tokova i dostatna potpora postojećoj korisničkoj i uvoznoj industriji u Uniji. Carinska stopa izvan kvote, utvrđena na 25 % u fazi privremene mjere, potvrđena je prilikom donošenja konačne mjere.
7 Suprotno situaciji koja je prevladavala u okviru privremene zaštitne mjere, u Provedbenoj uredbi 2019/159 utvrđuju se specifične kvote za pojedine zemlje koje imaju znatan interes kao dobavljači (odnosno dodjeljuju se zemljama s udjelom uvoza većim od 5 % za predmetnu kategoriju proizvoda). „Preostala” ili „opća” carinska kvota također je utvrđena za druge zemlje izvoznice na područje Unije. Komisija je također smatrala da je zemlji dobavljaču kada iscrpi svoju specifičnu carinsku kvotu potrebno dopustiti pristup preostaloj carinskoj kvoti kako bi se osiguralo održavanje uobičajenih trgovinskih tokova, ali i kako bi se izbjeglo da, ovisno o slučaju, određeni dijelovi preostale carinske kvote ostanu neiskorišteni.
8 Od 2. veljače 2019., dana stupanja na snagu Provedbene uredbe 2019/159, do 30. lipnja 2021., zaštitna mjera je redovito preispitivana i postupno, u redovitim razmacima, liberalizirana, kako bi se postupno povećali količinski pragovi koji industriji Unije omogućuju prilagodbu.
9 Prilikom preispitivanja provedenih tijekom rujna 2019. i lipnja 2020. Komisija je uvela promjene u upravljanje sustavom carinskih kvota kako bi, među ostalim, uzela u obzir najnovije trgovinske podatke.
10 Komisija je 15. siječnja 2021. primila obrazloženi zahtjev dvanaest država članica Unije da u skladu s člankom 19. Uredbe (EU) 2015/478 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2015. o zajedničkim pravilima za uvoz (SL 2015., L 83, str. 16.; u daljnjem tekstu: Osnovna uredba o zaštitnim mjerama) ispita treba li produljiti zaštitnu mjeru koja je na snazi.
11 Komisija je 26. veljače 2021. u Službenom listu Europske unije objavila obavijest o pokretanju postupka kojom je pozvala zainteresirane strane da sudjeluju u ispitnom postupku u vezi s mogućim produljenjem zaštitne mjere podnošenjem primjedbi i popratnih dokaza.
12 Smatrajući, s jedne strane, da je u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 ukidanje zaštitne mjere moglo uzrokovati iznenadni val uvoza koji bi ozbiljno pogoršao još uvijek nestabilan financijski položaj industrije čelika u Uniji i, s druge strane, da su korisnici u pogledu svih kategorija proizvoda imali mogućnost nabaviti čelik bez carina iz više izvora s obzirom na to da je oko 11 milijuna tona carinskih kvota oslobođenih od carina i dalje ostalo neiskorišteno, odnosno 36 % ukupnih raspoloživih carinskih kvota, Komisija je 24. lipnja 2021. donijela pobijanu uredbu, kojom se zaštitna mjera produljuje za razdoblje od tri godine do 30. lipnja 2024.
Zahtjevi stranaka
13 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu uredbu;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
14 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao nedopuštenu;
– podredno, tužbu odbije kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
15 Komisija osporava dopuštenost ove tužbe a da pritom formalno ne ističe prigovor nedopuštenosti, smatrajući da tužitelj nema ni pravni interes ni procesnu legitimaciju. Tužitelj pak tvrdi da ima pravni interes i procesnu legitimaciju u odnosu na pobijanu uredbu.
Pravni interes
16 Kao prvo, Komisija smatra da u trenutku podnošenja ove tužbe tužitelj nije dokazao da ispunjava uvjete koji se odnose na dokazivanje pravnog interesa.
17 Prije svega, pobijana uredba ne sprečava uvoz predmetnih kategorija proizvoda od čelika u Uniju, s obzirom na to da se zaštitna pristojba primjenjuje samo u slučaju nastanka ozbiljne štete zbog povećanja uvoza iznad uobičajenih trgovinskih tokova. Stoga, što se tiče obveze plaćanja carinske stope izvan kvote od 25 %, tužiteljev je interes hipotetski.
18 Nadalje, u trenutku podnošenja tužbe carinska kvota za kategorije proizvoda koje uvoze društva koje zastupa tužitelj nije bila iscrpljena. Stoga, prema Komisijinu mišljenju, poništenje pobijane uredbe ne bi tužitelju donijelo nikakvu korist s obzirom na to da ta uredba još nije proizvela pravne učinke u odnosu na njega ili u odnosu na njegove članove. Stoga tužiteljev pravni interes nije ni postojeći ni stvaran.
19 U tom kontekstu Komisija smatra da činjenica da članovi tužitelja uzimaju u obzir postojanje carinskih kvota u svojem poslovnom planiranju ne znači da je njihov pravni položaj izmijenjen pobijanom uredbom. Osim toga, Opći sud je u presudi od 20. listopada 2021., Novolipetsk Steel/Komisija (T‑790/19, neobjavljena, EU:T:2021:706) već odbacio pretpostavku prema kojoj carinske kvote proizvode učinke. Nadalje, Komisija tvrdi da činjenica da je uvoz ostao konstantan, dok se razina neiskorištenih carinskih kvota povećava, pokazuje da zaštitna mjera ne proizvodi negativne učinke na trgovinske tokove koje navodi tužitelj.
20 Naposljetku, činjenica da uvoz podliježe carinskim kvotama ne nameće posebno opterećenje uvoznicima. Tužitelj stoga ne bi imao nikakvu korist od poništenja pobijane uredbe u tom pogledu.
21 Kao drugo, Komisija naglašava kako nije sigurna činjenica da pobijana uredba u određenom trenutku može imati pravne učinke na proizvode koje uvoze tužiteljevi članovi, s obzirom na to da tijekom razdoblja primjene zaštitne mjere Komisija u redovitim vremenskim razmacima provodi preispitivanja.
22 Kao treće, Komisija navodi da činjenica da će tužitelj i njegovi članovi imati pravni interes ako i kada se primijeni carinska stopa izvan kvote od 25 % ne znači da ne postoji djelotvoran pravni lijek. Naime, Komisija smatra da će u toj situaciji nacionalnim carinskim tijelima biti otvorena mogućnost osporavanja naplate te carine pred nacionalnim sudovima, s obzirom na to da potonji u skladu s člankom 267. UFEU‑a Sudu mogu uputiti pitanje valjanosti pobijane uredbe.
23 Tužitelj osporava Komisijine argumente.
24 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravni interes predstavlja bitan i prvenstven uvjet za sva pravna sredstva. Tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena je samo ako tužitelj ima interes da pobijani akt bude poništen. Tužiteljev pravni interes pretpostavlja da poništenje pobijanog akta može samo po sebi imati pravne posljedice, da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist strani koja ju je podnijela i da ona postojećim i stvarnim interesom opravdava poništenje pobijanog akta (vidjeti presudu od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
25 Međutim, iz mehanizma uspostavljenog pobijanom uredbom proizlazi da je pravni sustav primjenjiv na djelatnost uvoza predmetnih proizvoda u Uniju nepovoljniji od pravnog sustava koji se primjenjivao kad nisu postojale zaštitne mjere (vidjeti po analogiji presudu od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 33.).
26 Stoga bi poništenje pobijane uredbe odlukom koja je povoljna za tužitelja samo po sebi moglo imati pravne posljedice i svojim rezultatom donijeti korist tužitelju koji stoga ima pravni interes (vidjeti po analogiji presudu od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 34.).
27 U tom pogledu, uvodne izjave 85. i 86. pobijane uredbe predviđaju postupak preispitivanja i liberalizacije zaštitne mjere (vidjeti u tom kontekstu t. 8. ove presude). Cilj je tog postupka, među ostalim, omogućiti uspostavu otvorenijeg sustava uvoza, koji bi tako pogodovao uvoznicima. Postupna liberalizacija carinskih kvota mijenja pravni položaj uvoznika. Stoga bi poništenje pobijane uredbe bilo usporedivo s potpunom liberalizacijom navedenih kvota. Slijedom toga, nesporno je da za tužitelja postoji interes da se navedena uredba poništi kako bi obavljao svoju djelatnost u okviru pravnog sustava bez ograničenja povezanih s količinskim pragovima.
28 Nadalje, suprotno onomu što ističe Komisija (vidjeti točku 18. ove presude), taj je interes postojao i bio stvaran na dan podnošenja tužbe. Naime, iz uvodne izjave 1. pobijane uredbe proizlazi da uspostavljeni zaštitni mehanizam ima dvije faze, pri čemu se prva sastoji od uvođenja carinskih kvota, a druga od primjene dodatne pristojbe na uvoz kada su premašeni utvrđeni količinski pragovi tih carinskih kvota. Iako se po definiciji druga faza odvija tek nakon prve, potonja postoji na datum početka primjene uredbe kojom se ona predviđa, odnosno, u ovom slučaju, 1. srpnja 2021. Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo 20. rujna 2021.
29 Isto tako, u skladu s ustaljenom sudskom praksom prema kojoj se pravni interes ne može odnositi na buduću ili hipotetsku situaciju te ne može proizlaziti samo iz pretpostavki (vidjeti rješenje od 28. rujna 2021., Airoldi Metalli/Komisija, T‑611/20, neobjavljeno, EU:T:2021:641, t. 42. i navedenu sudsku praksu), tužiteljev je interes u ovom slučaju konkretan, suprotno onomu što tvrdi Komisija (vidjeti točke 17. i 21. ove presude), s obzirom na to da, na temelju članka 2. pobijane uredbe, sustav kvota stupa na snagu na dan početka primjene navedene uredbe. U tom pogledu valja istaknuti irelevantnost Komisijina argumenta koji se temelji na postojanju periodičnih preispitivanjâ (vidjeti točku 21. ove presude) jer između svakog preispitivanja situacija nije ni po čemu neizvjesna u pogledu određivanja kvota i, posljedično, u pogledu pravnih učinaka povezanih sa sustavom kvota.
30 Čini se da Komisijino stajalište prema kojem pravni interes može postojati samo na eventualni dan određivanja dodatne pristojbe zbog prekoračenja pragova proizlazi iz njezine zabune u pogledu tih dviju faza spomenutih u točki 28. ove presude. Tužiteljev interes ne ograničava se samo na osporavanje uvođenja dodatne pristojbe, nego obuhvaća osporavanje sustava kvota čijim se samim postojanjem mijenja pravni položaj njegovih članova. Poništenjem pobijane uredbe stoga bi se obrnula ta izmjena jer bi se njime ponovno uspostavio prethodni pravni položaj tužiteljevih članova, koji je povoljniji od onog u kojem se primjenjuje sustav kvota, čime bi im nastala korist, suprotno onomu što tvrdi Komisija (vidjeti točku 20. presude).
31 U tom pogledu nije relevantno istaknuti, kao što to čini Komisija (vidjeti točku 19. ove presude), s jedne strane, činjenicu da carinske kvote navodno zadržavaju povijesne razine uvoza i, s druge strane, činjenicu da pobijana uredba ne sprečava uvoz, to više jer carinske kvote nisu iscrpljene. Bez razmatranja poteškoća koje je tužitelj iznio u svojim pismenima i na raspravi kako bi objasnio razloge neiscrpljivanja carinskih kvota, valja naglasiti da ta razmatranja u svakom slučaju nisu pravne, nego činjenične posljedice koje će se, ovisno o slučaju, pojaviti poslije.
32 Osim toga, uvjetovanje postojanja tužiteljeva pravnog interesa u vezi s osporavanjem sustava kvota nametanjem dodatne pristojbe moglo bi imati za posljedicu obvezivanje tužitelja da uveze količine iznad količinskih pragova kako bi mogao osporavati navedeni sustav i da zanemari nepovoljnu situaciju koju za uvoznika predstavlja primjena samog takvog sustava.
33 Naposljetku, valja istaknuti irelevantnost Komisijine argumentacije, navedene u točki 19. ove presude i ponovljene na raspravi, kojom se tvrdi da je Opći sud u presudi od 20. listopada 2021., Novolipetsk Steel/Komisija (T‑790/19, neobjavljena, EU:T:2021:706), odbacio pretpostavku prema kojoj carinske kvote imaju učinak.
34 Kao prvo, u presudi od 20. listopada 2021., Novolipetsk Steel/Komisija (T‑790/19, neobjavljena, EU:T:2021:706), Opći sud nije odlučio o dopuštenosti tužbe koja mu je podnesena. Razmatranja na koja se poziva Komisija stoga nisu relevantna za ispitivanje tužiteljeva pravnog interesa u okviru ove tužbe.
35 Kao drugo, u predmetu u kojem je donesena presuda od 20. listopada 2021., Novolipetsk Steel/Komisija (T‑790/19, neobjavljena, EU:T:2021:706), Opći sud istaknuo je da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao postojanje učinaka prije primjene carinske stope izvan kvote. Međutim, taj zaključak proizlazi iz ispitivanja učinaka carinskih kvota radi utvrđivanja postojanja očite pogreške u ocjeni u Komisijinoj analizi. U tom kontekstu, stupanj nadzora Općeg suda bitan je element koji, suprotno tomu, nije povezan s ispitivanjem koje taj sud mora provesti prilikom provjere postoji li tužiteljev pravni interes.
36 Kao treće, u okviru te provjere učinci o kojima je riječ moraju biti pravne prirode, kao što je to naglašeno u sudskoj praksi navedenoj u točki 24. ove presude. Međutim, ispitivanje Općeg suda u presudi od 20. listopada 2021., Novolipetsk Steel/Komisija (T‑790/19, neobjavljena, EU:T:2021:706) odnosi se na dokaze podnesene kako bi se potkrijepilo postojanje učinaka koji zadovoljavaju stupanj intenziteta koji se zahtijeva prije iscrpljivanja carinskih kvota. Stoga se obrazloženje Općeg suda temelji na statističkim podacima o tokovima i na izjavi uvoznika kojom se nastoji dokazati postojanje trgovinskih učinaka dovoljnog intenziteta, kako se to zahtijeva zakonodavstvom o kojem je riječ u tom predmetu.
37 Stoga treba odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji se temelji na nepostojanju tužiteljeva pravnog interesa.
Procesna legitimacija
38 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a predviđaju se dva slučaja u kojima se fizičkoj ili pravnoj osobi priznaje procesna legitimacija za podnošenje tužbe protiv akta Unije koji joj nije upućen. S jedne strane, takva tužba može se podnijeti pod uvjetom da se taj akt izravno i osobno odnosi na tu osobu. S druge strane, takva osoba može podnijeti tužbu protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se isti izravno odnosi na nju (vidjeti presudu od 16. svibnja 2019., Pebagua/Komisija, C‑204/18 P, neobjavljenu, EU:C:2019:425, t. 26. i navedenu sudsku praksu, i od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 35. i navedenu sudsku praksu).
39 S obzirom na elemente iz spisa, najprije valja ispitati drugi slučaj.
40 Uvodno valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, tužitelj, kao udruženje koje zastupa interese uvoznika, distributera, trgovaca i prerađivača u pogledu neintegriranog čelika, nehrđajućeg čelika i metalnih proizvoda, tužbu za poništenje može podnijeti samo ako može dokazati vlastiti interes ili, u slučaju da tomu nije tako, ako poduzetnici koje zastupa ili neki od njih imaju pojedinačnu procesnu legitimaciju (presuda od 13. ožujka 2018., European Union Copper Task Force/Komisija, C‑384/16 P, EU:C:2018:176, t. 87.).
41 U ovom slučaju, u skladu s posljednjim dijelom rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a, ako je, s jedne strane, pobijani akt regulatorni akt koji se izravno odnosi na tužiteljeve članove i, s druge strane, ako taj akt ne podrazumijeva provedbene mjere, procesna legitimacija tih članova bit će dokazana.
42 U tom kontekstu Komisija smatra da tužitelj ne može podnijeti tužbu za poništenje pobijane uredbe na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a jer, s jedne strane, nije dokazao da se navedena uredba izravno odnosi na njegove članove i, s druge strane, nije dokazao nepostojanje provedbenih mjera u odnosu na svoje članove.
– Regulatorna priroda pobijanog akta
43 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam regulatornog akta u smislu posljednjeg dijela rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a načelno se odnosi na sve opće akte osim zakonodavnih akata (vidjeti u tom pogledu presudu od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 23. i 28. i navedenu sudsku praksu). Razlika između zakonodavnog i regulatornog akta počiva prema UFEU‑u na kriteriju postupka, ovisno o tome je li riječ o zakonodavnom postupku ili to nije slučaj, koji je doveo do njegova donošenja (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Slovačka i Mađarska/Vijeće, C‑643/15 i C‑647/15, EU:C:2017:631, t. 58. i rješenje od 6. rujna 2011., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, T‑18/10, EU:T:2011:419, t. 65.).
44 Međutim, u ovom slučaju, s jedne strane, pobijana uredba, u dijelu u kojem se njome produljuje zaštitna mjera protiv uvoza određenih proizvoda od čelika, ima opću primjenu. S druge strane, ta uredba nije zakonodavni akt jer nije donesena u redovnom ili posebnom zakonodavnom postupku.
45 Stoga je pobijana uredba regulatorni akt u smislu posljednjeg dijela rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a.
– Izravni utjecaj
46 Uvjet u skladu s kojim se mjera koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih kriterija, odnosno, s jedne strane, da osporavana mjera izravno proizvodi učinke na pravni položaj te osobe i, s druge strane, da se njome ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti presudu od 3. prosinca 2020., Changmao Biochemical Engineering/Distillerie Bonollo i dr., C‑461/18 P, EU:C:2020:979, t. 58. i navedenu sudsku praksu).
47 Komisija u ovom predmetu tvrdi da tužiteljev položaj ne ispunjava uvjete koji se odnose na izravni utjecaj. Naime, ona smatra da pravni učinci pobijane uredbe ne mogu nastati automatski na temelju same te uredbe, s obzirom na to da su u trenutku podnošenja tužbe tužiteljevi članovi mogli nastaviti obavljati svoje djelatnosti na isti način kao i prije donošenja navedene uredbe.
48 U tom pogledu Komisija tvrdi da će se na svakog uvoznika iz Unije utjecati tek nakon što su carinska tijela država članica zauzela stajalište o iznosu zaštitne pristojbe provedbom pobijane uredbe u obliku obavijesti o carinskom dugu ili slične deklaracije.
49 Kad je riječ o ispunjenju prvog kriterija navedenog u točki 46. ove presude, valja navesti da se pobijanom uredbom utvrđuju pravni okvir i uvjeti u kojima članovi tužitelja mogu uvoziti u Uniju, u smislu obujma i cijene, pri čemu njihovi proizvodi od sada podliježu sustavu kvota te se ne puštaju u slobodni promet u Uniji, kojim se ne nalaže ni utvrđivanje količina ni Komisijino odobrenje. U takvom sustavu kvota, ovlast tužiteljevih članova da upotrebljavaju bescarinsku kvotu ovisi o tome je li Komisija utvrdila količine u okviru te kvote u pogledu njihovih proizvoda (vidjeti po analogiji presudu od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 44.). Stoga valja zaključiti da pobijana uredba proizvodi izravne učinke na pravni položaj tužiteljevih članova.
50 U tom kontekstu valja naglasiti da bi se prihvaćanjem Komisijina stajališta umanjila važnost razdvajanja dviju faza zaštitnog mehanizma (vidjeti točku 28. ove presude) kao i bitne razlike između pravnih i trgovinskih učinaka (vidjeti točku 31. presude).
51 Što se tiče ispunjavanja drugog kriterija navedenog u točki 46. ove presude, relevantan pravni test odnosi se na nepostojanje bilo kakve diskrecijske ovlasti prepuštene adresatima predmetnog akta koji su zaduženi za njegovu provedbu (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. siječnja 2015., SolarWorld i dr./Komisija, T‑507/13, EU:T:2015:23, t. 40.).
52 Međutim, u ovom slučaju pobijana uredba ne ostavlja nikakvu diskrecijsku ovlast nadležnim tijelima države članice u okviru provedbe zaštitnih mjera (vidjeti po analogiji presude od 3. prosinca 2020., Changmao Biochemical Engineering/Distillerie Bonollo i dr., C‑461/18 P, EU:C:2020:979, t. 59. i od 12. prosinca 2014., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑643/11, neobjavljenu, EU:T:2014:1076, t. 28.), kako u okviru prve faze zaštitnog mehanizma, s obzirom na to da sustav kvota stupa na snagu na datum primjene pobijane uredbe (vidjeti točku 28. ove presude), tako i u okviru druge faze tog mehanizma, pri čemu su nadležna tijela dužna primijeniti carinsku stopu izvan kvote od 25 % nakon što se carinske kvote iscrpe (vidjeti po analogiji presudu od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 46.).
53 Slijedom toga, pobijana uredba izravno utječe na tužiteljeve članove u smislu sudske prakse navedene u točki 46. ove presude.
– Nepostojanje provedbenih mjera
54 Prema Komisijinu mišljenju, učinci zajedničke trgovinske politike ostvaruju se provedbenim mjerama koje države članice primjenjuju na pojedinačnu situaciju uvoznika. Naime, u području zajedničke trgovinske politike, učinci uredbe mogu se ostvariti samo pomoću provedbenih mjera.
55 Stoga bi navedeni uvoznik mogao osporavati te provedbene mjere pred nacionalnim sudovima o kojima je riječ, pri čemu potonji potom na temelju članka 267. UFEU‑a mogu Sudu uputiti prethodno pitanje o ocjeni valjanosti uredbe na kojoj se temelje navedene mjere.
56 U tom pogledu Komisija navodi da se ograničenja koja tužitelj osporava, a koja proizlaze iz komplementarnosti pravnih sredstava, temelje na UFEU‑u te se stoga ne mogu zanemariti.
57 U ovom predmetu valja istaknuti da se pobijanom uredbom produljuje zaštitna mjera koja se sastoji, s jedne strane, od utvrđivanja carinskih kvota primjenjivih na određene proizvode od čelika i, s druge strane, od primjene carinske stope izvan kvote od 25 % za sav uvoz izvršen iznad količinskih pragova tih kvota. Stoga iz tog sustava proizlazi uvođenje uvjeta povezanog s obujmom uvoza i, za uvoznike koji se žele opskrbljivati iznad te razine, primjena tarifnog povećanja.
58 S tim u vezi, čak i pod pretpostavkom da su mjere koje se u ovom predmetu primjenjuju na pojedinačni položaj uvoznika provedbene mjere u smislu posljednjeg dijela rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a, iz sudske prakse proizlazi da činjenica da regulatorni akt Unije podrazumijeva provedbene mjere tako da se neki pravni učinci navedene uredbe ostvaruju samo posredstvom tih mjera, ipak ne isključuje da ta uredba na pravni položaj fizičke ili pravne osobe proizvodi druge pravne učinke koji ne ovise o donošenju provedbenih mjera (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2018., European Union Copper Task Force/Komisija, C‑384/16 P, EU:C:2018:176, t. 45.).
59 U ovom slučaju, uvođenje sustava kvota, što je učinak pobijane uredbe po istoj osnovi kao i primjena carinske stope izvan kvote, istodobno je s donošenjem navedene uredbe. Stoga uvoznik mora djelovati u novom pravnom okviru, počevši od donošenja pobijane uredbe, koji se razlikuje od prethodnog pravnog okvira. Međutim, stvaranje pravnih učinaka sustava kvota, kako su utvrđeni u točki 49. ove presude, ne ovisi ni o jednoj provedbenoj mjeri. U tom pogledu može se istaknuti da se mjere na koje se Komisija oslanja kako bi utvrdila da nije ispunjen kriterij koji se odnosi na nepostojanje provedbenih mjera ne odnose na navedene pravne učinke (vidjeti točku 58. ove presude).
60 Iz toga slijedi da prije iscrpljivanja carinske kvote ne postoje nužno provedbene mjere koje bi tužiteljevi članovi na čiji pravni položaj utječe uspostava sustava kvota mogli osporavati pred nacionalnim sudovima.
61 Posljedično, uvoznici poput tužiteljevih članova nalaze se u situaciji koja odgovara slučaju predviđenom posljednjim dijelom rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a i stoga su ovlašteni podnijeti tužbu protiv pobijane uredbe.
62 U tim okolnostima i u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 40. ove presude, tužitelj, kao predstavničko udruženje, ima procesnu legitimaciju, na temelju posljednjeg dijela rečenice četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a, protiv pobijane uredbe.
63 Stoga tužbu treba proglasiti dopuštenom.
Meritum
64 Tužitelj u potporu svojoj tužbi iznosi dva tužbena razloga.
65 Svojim prvim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da uvjeti za produljenje zaštitne mjere na temelju članka 19. Osnovne uredbe o zaštitnim mjerama nisu ispunjeni.
66 Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da navedeno produljenje nije u interesu Unije.
67 Najprije treba podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u području zajedničke trgovinske politike i osobito u području mjera za zaštitu trgovine, institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću zbog složenosti gospodarskih i političkih pitanja koja moraju razmatrati. Kad je riječ o sudskom nadzoru takve ocjene, on mora biti ograničen samo na provjeru jesu li poštovana postupovna pravila, jesu li činjenice koje su uzete u obzir prilikom izvršenja spornog odabira ispravno utvrđene te je li došlo do očite pogreške u ocjeni tih činjenica ili do zloupotrebe ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 47. i navedenu sudsku praksu i od 18. svibnja 2022., Uzina Metalurgica Moldoveneasca/Komisija, T‑245/19, EU:T:2022:295, t. 74. i 75.).
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinoj povredi članka 19. Osnovne uredbe o zaštitnim mjerama
68 Prvi tužbeni razlog sastoji se u biti od dvaju dijelova.
69 Prvim dijelom tužitelj smatra da se na temelju podataka na kojima se temelji Komisijina analiza za donošenje pobijane uredbe ne može zaključiti da je produljenje zaštitne mjere bilo nužno za sprečavanje ili otklanjanje ozbiljne štete u smislu članka 19. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe o zaštitnim mjerama.
70 Drugim dijelom tužitelj smatra da je Komisija počinila pogrešku time što je zaključila da postoje dokazi da je industrija Unije provodila prilagodbe, kao što to zahtijeva članak 19. stavak 2. točka (b) Osnovne uredbe o zaštitnim mjerama.
71 Komisija osporava osnovanost prvog tužbenog razloga.
– Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na nužnost produljenja zaštitne mjere za sprečavanje ili otklanjanje ozbiljne štete
72 Na temelju članka 19. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe o zaštitnim mjerama, zaštitna mjera može se produljiti ako se utvrdi da je takvo produljenje potrebno za sprečavanje ili otklanjanje ozbiljne štete.
73 Tužitelj najprije smatra da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni prilikom utvrđivanja nužnosti produljenja u smislu članka 19. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe o zaštitnim mjerama time što nije uzela u obzir određene tržišne aspekte tijekom razdoblja obuhvaćenog ispitnim postupkom koji se odnosio na eventualno produljenje zaštitne mjere, odnosno od 2018. do 2020. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka), koji su upravo suprotni zaključku da je produljenje bilo nužno za otklanjanje ozbiljne štete.
74 Tužitelj na prvom mjestu prigovara Komisiji da nije uzela u obzir čimbenike koji se odnose na proizvodni kapacitet industrije Unije i na tržišne udjele te industrije u Uniji.
75 Kao prvo, valja umanjiti relevantnost koju tužitelj pridaje svakom od tih čimbenika.
76 S jedne strane, tužitelj tvrdi da su proizvodni kapaciteti industrije Unije ostali stabilni. Međutim, iz analize u uvodnoj izjavi 12. pobijane uredbe, kojom se dovodi u vezu razvoj obujma proizvodnje, proizvodni kapaciteti i iskorištenost tih kapaciteta, izričito proizlazi da se iskorištenost proizvodnih kapaciteta smanjila za 13 postotnih bodova.
77 S druge strane, tužitelj navodi da su se tržišni udjeli industrije Unije iz godine u godinu povećavali. Taj pozitivan trend također proizlazi iz dodatne analize po vrsti ili kategoriji proizvoda koju je provela Komisija. Međutim, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 13. pobijane uredbe, to povećanje bilo je povezano sa smanjenjem potrošnje tijekom cijelog predmetnog razdoblja. Stoga je značenje povećanja tržišnih udjela u okviru analize gospodarskog stanja industrije čelika Unije potrebno relativizirati jer u praksi to povećanje nije dovelo do veće profitabilnosti. U tom pogledu valja istaknuti da je ta situacija konkretno obuhvaćena uvodnom izjavom 15. pobijane uredbe, u kojoj se pojašnjava da je industrija Unije postala deficitarna između 2018. i 2019. i da se profitabilnost nastavila smanjivati između 2019. i 2020.
78 Kao drugo, valja relativizirati metodu na kojoj se temelji analiza koju je tužitelj predložio u pogledu tih čimbenika.
79 S jedne strane, tužiteljevu pristupu nedostaje kontekst. Naime, važno je ne zanemariti činjenicu da kako bi se utvrdilo značenje razvoja, pozitivnog ili negativnog, nekog čimbenika, treba ga smjestiti u odgovarajući kontekst. Stoga se povećanje tržišnog udjela industrije Unije tijekom razmatranog razdoblja mora ocijeniti s obzirom na činjenicu da je razina predmetnih tržišnih udjela u 2019. i 2020. bila blizu razine iz 2017., kada je na industriju Unije utjecalo povećanje uvoza. Posljedično, iz povećanja tržišnih udjela industrije Unije ne može se zaključiti da stanje industrije Unije više nije bilo osjetljivo ili nestabilno. Nadalje, budući da se zaštitna mjera temelji na održavanju uobičajenih trgovinskih tokova u području obujma uvoza na temelju razdoblja od 2015. do 2017., povećanje tržišnih udjela Unije na te razine ne dokazuje nepostojanje štete.
80 S druge strane, treba podsjetiti na to da analiza gospodarskog stanja industrije čelika koju Komisija mora provesti zahtijeva uzimanje u obzir nekoliko čimbenika, pri čemu nijedan nije sam za sebe odlučujući. Stoga se pri utvrđivanju Komisijine eventualne očite pogreške u ocjeni počinjene prilikom provođenja njezine analize mora uzeti u obzir metoda koju je primijenila. Međutim, iz utvrđenja izričito navedenih u točki 3.1. pobijane uredbe osobito proizlazi da se zaključak do kojeg je Komisija došla u uvodnoj izjavi 17. te uredbe, odnosno o nestabilnom i osjetljivom stanju industrije Unije, temelji na brojnim drugim pokazateljima štete koji su gotovo u cijelosti pokazivali snažna negativna kretanja. Tako su se svi pokazatelji koji se odnose na proizvodnju, prodaju, povrat kapitala i zaposlenost smanjili u kontekstu u kojem su se također smanjile domaća prodaja i prodajne cijene, što je dovelo do smanjenja profitabilnosti industrije Unije.
81 S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da su tužiteljeve ocjene nepotpune i nepovezane.
82 Na drugom mjestu, tužitelj prigovara Komisiji da nije uzela u obzir smanjenje uvoza tijekom razdoblja ispitnog postupka, kao što to proizlazi iz podataka u pobijanoj uredbi.
83 Međutim, kako bi se odbio taj prigovor, dovoljno je istaknuti da tužiteljeve ocjene nisu relevantne jer im nedostaje kontekstualizacija. Naime, s jedne strane, razina obujma postignuta uvozom u 2020. odgovara razini iz 2015. koja se već smatrala štetnom, i, s druge strane, smanjenje uvoza u smislu tržišnih udjela dovodi do razine koja je jednaka onoj zabilježenoj 2017., kao što je to izričito navedeno u uvodnoj izjavi 25. pobijane uredbe. Valja usto napomenuti da tužitelj ničime izravno ne proturječi Komisijinu zaključku prema kojem se, s obzirom na prethodno opisan kontekstualizirani pristup, uvoz na tržište čelika u Uniji zapravo u relativnom smislu povećao u odnosu na razdoblje koje je prethodilo uvođenju zaštitne mjere.
84 Stoga se Komisiji ne može prigovoriti da nije uzela u obzir navodno smanjenje uvoza.
85 Kao drugo, tužitelj tvrdi da na temelju pozitivnog i objektivnog ispitivanja podataka navedenih u točkama 74. i 82. ove presude Komisija nije mogla zaključiti da je nužno produljiti zaštitnu mjeru kako bi se spriječila ozbiljna šteta a da pritom ne počini očitu pogrešku u ocjeni s obzirom na članak 19. stavak 2. točku (a) Osnovne uredbe o zaštitnim mjerama.
86 Uvodno valja istaknuti da iz pobijane uredbe proizlazi da je Komisija provela ispitivanje pro futuro, što tužitelj ne osporava. U tom pogledu potonji iznosi dva prigovora.
87 S jedne strane, tužitelj prigovara Komisiji da nije uzela u obzir povećanje dobiti glavnih sudionika industrije Unije. Međutim, s obzirom na to da se taj prigovor temelji na elementima čija privremena narav premašuje razdoblje koje je Komisija razmatrala, treba ga odbaciti kao bespredmetan.
88 S druge strane, tužitelj prigovara Komisiji da nije uzela u obzir nepostojanje pritiska na industriju Unije uvozom iz Narodne Republike Kine. Međutim, iz uvodnih izjava 39. i 43. pobijane uredbe proizlazi da je Komisija prilikom pro futuro ispitivanja vodila računa o stanju prekomjerne proizvodnje i višku kapaciteta na svjetskoj razini. Stoga taj prigovor također treba odbiti.
89 Iz prethodno navedenog proizlazi da, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, Komisija nije zanemarila ni određene podatke ni njihovu važnost. Budući da tužitelj svoje osporavanje temelji na tom navodnom neuzimanju u obzir podataka, valja zaključiti, u skladu s načelima navedenima u točki 67. ove presude, da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni prilikom analize koja ju je navela na zaključak da je produljenje zaštitne mjere nužno za sprečavanje ili otklanjanje ozbiljne štete.
90 Kao treće, tužitelj prigovara Komisiji da nije provela odgovarajuću analizu nepripisivanja u vezi s izvanrednim tržišnim okolnostima tijekom 2020. koje su nastale zbog pandemije bolesti COVID-19. U tom pogledu ističe da se to pitanje u pobijanoj uredbi razmatra samo podredno.
91 Uvodno valja istaknuti, s jedne strane, da nije sporno da iz brojnih odlomaka pobijane uredbe proizlazi da je Komisija u okviru svoje analize ispitala učinke pandemije bolesti COVID-19 i, s druge strane, da u tužiteljevoj argumentaciji nisu precizno navedeni odlomci koji, prema njegovu mišljenju, pokazuju da je taj aspekt nedovoljno razmotren, nego se tom argumentacijom analiza koju je Komisija provela u tom pogledu samo kvalificira kao nepotpuna. Stoga je neodređenost tog prigovora prepreka utvrđivanju da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni.
92 U svakom slučaju, s jedne strane, na raspravi je tužitelj u odgovoru na zahtjev Općeg suda za pojašnjenje sadržaja tog prigovora ostao pri svojim kritikama koje se odnose na nepotpunost Komisijine analize u odnosu na podatke dostupne u to vrijeme. Međutim, tužitelj nije pojasnio sadržaj navedenih podataka te se općenito pozvao na činjenicu da je Komisija raspolagala detaljnim informacijama o situaciji zbog ispitnih postupaka provedenih u okviru drugih mjera za zaštitu trgovine. Osim toga, tužitelj nije uspio konkretno utvrditi nedostatke u utvrđenjima koja se u tom pogledu nalaze u pobijanoj uredbi.
93 S druge strane, u okviru nadzora koji u ovom slučaju treba provesti Opći sud, u skladu s načelima navedenima u točki 67. ove presude, prilikom ocjene Komisijinih pro futuro analiza valja uzeti u obzir osobito važan čimbenik neizvjesnosti povezan s izvanrednom krizom. Međutim, tužiteljevim argumentom prema kojem se Komisija mogla osloniti na preciznije podatke, kojima je navodno raspolagala, kako bi provela analizu nepripisivanja ne uzima se u obzir vrlo visok stupanj neizvjesnosti povezan s razvojem krize iznimno velikog razmjera kao što je pandemija bolesti COVID-19.
94 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.
– Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na dokaz o prilagodbama
95 Na temelju članka 19. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe o zaštitnim mjerama, zaštitna mjera može se produljiti ako se utvrdi da postoje dokazi da proizvođači Unije provode prilagodbe.
96 Kao prvo, tužitelj smatra da je Komisija počinila pogrešku time što je zaključila da takvi dokazi postoje jer pobijana uredba ne sadržava dovoljno dokaza na temelju kojih se može zaključiti da je industrija Unije poduzela odgovarajuće mjere kako bi se prilagodila povećanju uvoza. U tom pogledu tužitelj ističe da nije dostavljen nikakav plan prilagodbe i tvrdi da je potpuno jasno da tijekom posljednje dvije i pol godine proizvođači Unije nisu poduzeli odgovarajuće mjere prilagodbe.
97 Uvodno, iz pobijane uredbe proizlazi da je Komisija uzela u obzir određen broj elemenata koji upućuju na mjere prilagodbe koje je donijela industrija Unije. Iako je u uvodnoj izjavi 68. pobijane uredbe navedeno da su Komisiji dostavljeni povjerljivi podaci o mjerama prilagodbe koje su poduzeli proizvođači Unije, detaljne informacije ipak su navedene u uvodnim izjavama 69. i 70. spomenute uredbe. Valja utvrditi da je tužitelj odustao od bilo kakve analize tih informacija te se zadovoljio tvrdnjom da nijedno Komisijino upućivanje na aktivnosti prilagodbe nije potkrijepljeno dokazom.
98 Međutim, na temelju načela navedenih u točki 67. ove presude, nije važno to što, u nedostatku konkretnog osporavanja elemenata na kojima se temelji Komisijina analiza, tužitelj navodi da su bile relevantne druge vrste informacija.
99 Kao drugo, tužitelj smatra da nije podnesen nikakav dokaz o nedostatku proizvodnog kapaciteta industrije Unije, kao ni o njezinoj nesposobnosti da isporuči svu robu potrebnu tržištu Unije.
100 Taj prigovor treba odbiti zbog njegove irelevantnosti s obzirom na to da, iako su se sve mjere koje je poduzela industrija Unije odnosile na radnje kojima se nastojala povećati učinkovitost radnji usmjerenih na podupiranje učinkovitosti industrije Unije i pravilnog tržišnog natjecanja u tržišnom scenariju koji obilježava povećanje uvoza, cilj tih mjera nije bio, s druge strane, osposobiti industriju Unije da pokrije potrebe za opskrbom na tržištu Unije.
101 U tom pogledu, tužiteljeve tvrdnje koje se odnose na to da Komisija nije uzela u obzir povećanje tržišnih udjela industrije Unije i smanjenje uvoza, ponovljene u tom kontekstu, treba odbaciti zbog razloga navedenih u točkama 77., 83. i 84. ove presude.
102 Kao treće, tužitelj smatra da industrija Unije nije provela nikakvu prilagodbu jer se nije nalazila u situaciji u kojoj je nastala ili je prijetila šteta, kao što to pokazuje znatna dobit koju su ostvarila poduzeća proizvođači iz Unije i nepostojanje pritiska uvozom iz Narodne Republike Kine. U tom pogledu dovoljno je podsjetiti na to da su u točkama 87. i 88. ove presude odbačene pretpostavke na kojima se temelji to rasuđivanje.
103 S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.
104 Budući da je utvrđeno da su oba dijela koja čine prvi tužbeni razlog neosnovana, taj tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama koje je Komisija počinila prilikom ocjene interesa Unije za produljenje zaštitne mjere
105 Svojim drugim tužbenim razlogom, tužitelj navodi da je pogrešno Komisijino stajalište prema kojem ne postoje uvjerljivi gospodarski razlozi koji bi mogli dovesti do zaključka da produljenje postojeće zaštitne mjere nije u interesu Unije.
106 Na prvom mjestu, tužitelj osporava osnovanost tvrdnje iz pobijane uredbe prema kojoj su količine bescarinskih kvota bile u visini zahtjeva. Naime, tužitelj navodi da je tijekom općeg gospodarskog oporavka koji je uslijedio nakon pandemije bolesti COVID-19 došlo do neravnoteže između snažne potražnje za sirovinama i slabe ponude proizvođača Unije koji je nisu mogli zadovoljiti, što je dovelo do znatnog povećanja cijena unutar Unije. U tom kontekstu tužitelj ističe da je u trećem tromjesečju 2021. iscrpljivanje kvota glavnih dobavljača čelika iz trećih zemalja otežalo opskrbu korisnika i uvoznika čelikom.
107 Valja utvrditi da se tužiteljev argument temelji na pristupu koji ne uzima u obzir mehanizam zaštitne mjere, koji uvoznika navodi da diverzificira svoje izvore opskrbe obraćajući se, prema potrebi, proizvođačima u trećim zemljama u odnosu na koje carinska kvota nije iscrpljena. Međutim, u ovom slučaju iz spisa proizlazi da su kvote oslobođene od carina ostale neiskorištene, što tužitelj ne osporava.
108 U tom kontekstu valja zaključiti da nije dokazano da je Komisijina analiza zahvaćena bilo kakvom očitom pogreškom u ocjeni.
109 Kao drugo, tužitelj tvrdi da tvrdnje iz pobijane uredbe, prema kojima, s jedne strane, ne postoji izravna veza između zaštitne mjere i povećanja cijena čelika te, s druge strane, razina tih cijena neće biti zadržana nakon prilagodbe tržišta stanju nakon pandemije bolesti COVID-19, nisu potkrijepljene podacima na kojima se temelji Komisijina analiza.
110 Ipak, najprije valja istaknuti da, ako je do povećanja cijena došlo zbog zaštitne mjere, iz podataka u analizi proizišlo bi da se industrija čelika Unije mogla osloboditi bilo kakvog obvezujućeg konkurentskog pritiska. Međutim, Komisija nije mogla doći do takvog zaključka u slučaju postojanja velikog broja kvota oslobođenih neiscrpljenih carina koje su proizlazile iz više izvora u gotovo svim kategorijama proizvoda tijekom posljednjeg razdoblja zaštitne mjere, što je bio slučaj u ovom predmetu, kao što je to istaknuto u točki 107. ove presude.
111 Nadalje, utjecaj drugih čimbenika, kao što je usporedno povećanje cijena sirovina navedeno u uvodnoj izjavi 100. pobijane uredbe, ne može se isključiti pri utvrđivanju uzroka koji su odgovorni za povećanje cijena na tržištu Unije.
112 Naposljetku, iz elemenata spisa proizlazi da, s obzirom na to da su ta povećanja cijena primijećena na glavnim svjetskim tržištima čelika, na kojima se zaštitna mjera nije primjenjivala, tužiteljeve primjedbe o uzročnoj vezi između zaštitne mjere i povećanja cijena nisu uvjerljive.
113 Slijedom toga, Komisijina ocjena u vezi s povećanjem cijena u okviru ocjene interesa Unije za produljenje zaštitne mjere nije očito pogrešna.
114 Kao treće, tužitelj osporava činjenicu da Komisija u pobijanoj uredbi probleme ponuda koji su se pojavili nakon općeg gospodarskog oporavka kvalificira kao „kratkotrajne”, pri čemu, za razliku od toga, tužitelj smatra da se ponovnim pokretanjem tvorničkih postrojenja nakon obustave rada u okviru industrije Unije ne može osigurati ponovna uspostava, u razumno kratkom roku, uobičajenih pretpandemijskih uvjeta opskrbe čelikom.
115 Naime, tužitelj tvrdi da je povećanje potražnje nakon općeg gospodarskog oporavka osobito dovelo do postupne nestašice sirovina, što je utjecalo na djelatnost prerađivača tih sirovina. Tako su isporuke redovito bile otkazivane ili odgađane. Osim toga, troškovi pomorskog prijevoza eksponencijalno su se povećali i sve je teže postalo upravljati logistikom.
116 Najprije valja podsjetiti na to da, s obzirom na to da carinske kvote nisu bile iscrpljene (vidjeti točku 107. ove presude), zaštitna mjera ne može biti uzrok navodnih propusta industrije Unije da pokrije potražnju na tržištu Unije.
117 Nadalje, budući da tužitelj nije dokazao nedostatnost ponude na tržištu Unije, njegovi argumenti koji se temelje na rokovima isporuke i logističkim troškovima nisu relevantni.
118 Naposljetku, informacije iz uvodnih izjava 110. i 111. pobijane uredbe, koje se odnose na sposobnost industrije Unije da u razumnom roku osigura ponovnu uspostavu uobičajenih uvjeta opskrbe, ne mogu se osporavati pukom tužiteljevom suprotnom tvrdnjom a da on nije podnio dokaze kojima bi je potkrijepio.
119 Slijedom toga, tužitelj nije dokazao postojanje Komisijine očite pogreške u ocjeni u pogledu interesa Unije za produljenje zaštitne mjere.
120 Radi cjelovitosti može se istaknuti bespredmetnost tužiteljevih argumenata koji se temelje na podacima o razvoju nakon razdoblja ispitnog postupka, s obzirom na to da se tim argumentima ne može dokazati postojanje očite pogreške u ocjeni koja je utjecala na Komisijinu analizu u pogledu interesa Unije za produljenje zaštitne mjere jer se ti podaci nisu mogli uzeti u obzir tijekom ispitnog postupka u vezi s mogućim produljenjem zaštitne mjere.
121 S obzirom na sve prethodno navedeno, drugi tužbeni razlog, a stoga i tužbu u cijelosti, valja odbiti kao neosnovane.
Troškovi
122 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
123 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu s Komisijinim zahtjevom.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deseto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Udruženju European Association of Non‑Integrated Metal Importers & distributors (Euranimi) nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 4. listopada 2023.
Potpisi