Language of document : ECLI:EU:C:2020:42

RJEŠENJE SUDA (treće vijeće)

29. siječnja 2020.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Obustava postupka”

U predmetu C‑522/18,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska), odlukom od 2. kolovoza 2018., koju je Sud zaprimio 9. kolovoza 2018., u postupku

protiv

Zakład Ubezpieczeń Społecznych Oddział w Jaśle,

uz sudjelovanje:

Prokuratura Krajowa,

SUD (treće vijeće),

u sastavu: A. Prechal (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, L. S. Rossi, J. Malenovský, F. Biltgen i N. Wahl, suci,

nezavisni odvjetnik: E. Tanchev,

tajnik: Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–        za belgijsku vladu, M. Jacobs, L. Van den Broeck i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–        za dansku vladu, J. Nymann‑Lindegren i M. Wolff, u svojstvu agenata,

–        za latvijsku vladu, I. Kucina i V. Soņeca, u svojstvu agenata,

–        za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, A. Stobiecka‑Kuik, D. Martin i H. Krämer, u svojstvu agenata,

–        za Nadzorno tijelo EFTA‑e, C. Zatschler, J. S. Watson, I. O. Vilhjálmsdóttir i C. Howdle, u svojstvu agenata,

saslušavši nezavisnog odvjetnika,

donosi sljedeće

Rješenje

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2., članka 4. stavka 3. treće alineje i članka 19. stavka 1. druge alineje UEU‑a, članka 267. UFEU‑a, članaka 21. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe DŚ i Zakłade Ubezpieczeń Społecznych Oddział w Jaśle (Zavod za socijalno osiguranje, područna služba u Jasłu, Poljska) (u daljnjem tekstu: Zavod za socijalno osiguranje) o obuhvaćenosti osobe DŚ poljskim sustavom socijalnog osiguranja.

 Pravni okvir

3        Članak 30. ustawe o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) od 23. studenoga 2002. (u daljnjem tekstu: Zakon o Vrhovnom sudu) propisivao je da je dobna granica za umirovljenje sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud, Poljska) 70 godina.

4        Predsjednik Republike Poljske (u daljnjem tekstu: predsjednik Republike) potpisao je 20. prosinca 2017. ustawu o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) od 8. prosinca 2017. (Dz. U. iz 2018., poz. 5., u daljnjem tekstu: novi Zakon o Vrhovnom sudu, koji je stupio na snagu 3. travnja 2018. Taj je zakon zatim u nekoliko navrata izmijenjen.

5        U skladu s člankom 37. novog Zakona o Vrhovnom sudu:

„1.      Suci [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] odlaze u mirovinu kad navrše 65 godina, osim ako najkasnije 6 mjeseci, a najranije 12 mjeseci prije navršavanja [65. godine] ne podnesu izjavu da žele nastaviti obavljati svoje dužnosti i potvrdu da su za to zdravstveno sposobni, izdanu u skladu s uvjetima koji se primjenjuju na kandidate za obnašanje dužnosti suca, a predsjednik Republike Poljske dâ odobrenje za produljenje njihova mandata [Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud)].

1.a      Prije nego što dâ takvo odobrenje, [predsjednik Republike] traži mišljenje Državnog sudbenog vijeća. Državno sudbeno vijeće dostavlja svoje mišljenje [predsjedniku Republike] u roku od 30 dana od dana kad ga je predsjednik pozvao da to učini. Ako Državno sudbeno vijeće svoje mišljenje ne dostavi u roku predviđenom u drugoj rečenici, smatra se da je to mišljenje pozitivno.

[…]

3.      [Predsjednik Republike] može odobriti sucu [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] nastavak obnašanja njegove dužnosti u roku od tri mjeseca od dana zaprimanja mišljenja Državnog sudbenog vijeća iz stavka 1.a ili od isteka roka u kojem je potrebno dostaviti to mišljenje. Neizdavanje odobrenja u roku predviđenom u prvoj rečenici smatra se jednakovrijednim umirovljenju suca s danom kad navrši 65 godina. […]

4.      Odobrenje iz stavka 1. dodjeljuje se na razdoblje od tri godine, koje se može jednom produljiti. […]”

6        Članak 111. novog Zakona o Vrhovnom sudu predviđa:

„1.      Suci [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] koji su do stupanja na snagu ovog zakona navršili ili će u roku od tri mjeseca od tog stupanja na snagu navršiti 65 godina u mirovinu odlaze s danom koji slijedi nakon isteka tog roka od tri mjeseca, osim ako u roku od mjesec dana od stupanja na snagu ovog zakona ne podnesu izjavu i potvrdu iz članka 37. stavka 1., te im [predsjednik Republike] odobri nastavak obnašanja dužnosti suca [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)]. Odredbe članka 37. stavaka 2. do 4. primjenjuju se mutatis mutandis.

1.a      Suci [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] koji će nakon isteka roka od tri mjeseca i prije isteka roka od dvanaest mjeseci od stupanja na snagu ovog zakona navršiti 65 godina u mirovinu odlaze dvanaest mjeseci nakon tog stupanja na snagu, osim ako u tom roku ne podnesu izjavu i potvrdu iz članka 37. stavka 1. te im [predsjednik Republike] odobri nastavak obnašanja njihove dužnosti suca [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)]. Odredbe članka 37. stavaka 1.a do 4. primjenjuju se mutatis mutandis.”

7        Taj je stavak 1.a uveden u članak 111. novog Zakona o Vrhovnom sudu kako bi se uzela u obzir situacija suca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koji, zbog prvotno predviđenih prijelaznih pravila, u zakonskom roku nije imao mogućnost dati izjavu u kojoj navodi svoju želju da nastavi obavljati svoje dužnosti nakon što navrši novu dob za umirovljenje.

 Glavni postupak i prethodna pitanja

8        Zavod za socijalno osiguranje donio je 14. listopada 2015. odluku o tome je li osoba DŚ obuhvaćena poljskim sustavom socijalnog osiguranja. Ta je odluka poništena presudom Sąda Apelacyjny, Wydział Pracy i Ubezpieczeń Społecznych w Rzeszowie (Žalbeni sud u Rzeszówu, Odjel za radne i socijalne sporove, Poljska) od 23. ožujka 2018. Taj je sud smatrao da je u navedenoj odluci Zavod za mirovinsko osiguranje propustio uzeti u obzir da je odluku tijela nadležnog za mirovinsko osiguranje druge države članice koja nije Republika Poljska, kojom se utvrđuje da dotična osoba nije obuhvaćena sustavom socijalnog osiguranja te druge države članice i koja je, među ostalim, poslužila kao osnova za sporazum između tijela u smislu članka 16. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.), u međuvremenu poništio sud navedene druge države članice.

9        Nakon što mu je Zavod za socijalno osiguranje podnio žalbu protiv te presude, redovni sastav Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) odlučio je uputiti proširenom sastavu tog istog suda pravno pitanje kako bi se utvrdilo predstavlja li to neuzimanje u obzir odluke o poništenju koju je donio sud druge države članice „neispitivanje merituma predmeta” u smislu odredbi članka 386. stavka 4. u vezi s člankom 477.14a kodeksa postępowania cywilnego (Zakonik o građanskom postupku).

10      U uvodnoj fazi ispitivanja tog pitanja navedeni prošireni sastav Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) istaknuo je da odredbe novog Zakona o Vrhovnom sudu utječu na trajanje obavljanja funkcija dvaju članova njezina sastava.

11      U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da je jedan od dvaju dotičnih sudaca, koji je navršio 65 godina prije stupanja na snagu novog Zakona o Vrhovnom sudu, tijekom svibnja 2018. podnio izjavu o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca do 70. godine života, odnosno do navršavanja dobi za umirovljenje predviđene Zakonom o Vrhovnom sudu iz 2002. Iako to nije izjava o kojoj je riječ u članku 37. i članku 111. stavku 1. novog Zakona o Vrhovnom sudu, predsjednik Republike pokrenuo je postupak za eventualno izdavanje suglasnosti za daljnje obnašanje dužnosti suca koji je predviđen navedenim odredbama. Navedeni postupak još je bio u tijeku na dan donošenja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje.

12      Što se tiče drugog suca, sud koji je uputio zahtjev navodi da je navršio 65 godina nakon stupanja na snagu novog Zakona o Vrhovnom sudu i da je riječ o sucu za kojeg je posebno donesen članak 111. stavak 1.a tog zakona. Ističe da će zbog te odredbe taj sudac biti umirovljen 3. travnja 2019., osim ako prije tog datuma podnese izjavu o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca i ako, također prije tog datuma, predsjednik Republike izda suglasnost da on i dalje može obnašati dužnost suca.

13      U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome jesu li odredbe članka 37. i članka 111. stavaka 1. i 1.a novog Zakona o Vrhovnom sudu (u daljnjem tekstu: sporne nacionalne odredbe) u skladu s različitim odredbama prava Unije navedenima u točki 1. ovog rješenja. U tom pogledu navedeni sud konkretno smatra da snižavanje dobi za umirovljenje sudaca u aktivnoj službi Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) povređuje, s jedne strane, načelo nesmjenjivosti sudaca i, s druge strane, zabranu diskriminacije na temelju dobi u području zapošljavanja. Osim toga, činjenica da je svaka mogućnost daljnjeg obnašanja dužnosti sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) nakon uobičajene dobi za umirovljenje uvjetovana diskrecijskom odlukom predsjednika Republike nespojiva je s načelom neovisnosti sudaca, s obzirom na vanjske pritiske kojima oni mogu biti podložni.

14      Osim toga, i ako se dokažu povrede prava Unije navedene u prethodnoj točki, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li osnovano izuzeti iz primjene sporne nacionalne odredbe.

15      Pojašnjenja Suda potrebna su kako bi se sudu koji je uputio zahtjev omogućilo da odluči o prethodnim pitanjima koja se postavljaju u pogledu sposobnosti sudaca od kojih se sastoji da nastave izvršavati svoje sudačke dužnosti i da odlučuju o glavnom predmetu ili u svim drugim predmetima u kojima vodi postupak, poštujući zahtjeve koji proizlaze iz odredbi prava Unije iz točke 1. ovog rješenja.

16      U tim je okolnostima Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li članak 19. stavak 1. drugu alineju UEU‑a u vezi s člankom 4. stavkom 3. trećom alinejom UEU‑a i člankom 2. UEU‑a, članak 267. stavak 3. UFEU‑a i članak 47. [Povelje] tumačiti na način da do povrede načela nesmjenjivosti sudaca, koje je element načela djelotvorne sudske zaštite i načela vladavine prava, dolazi uvijek kada nacionalni zakonodavac snizi dob za umirovljenje sudaca suda u posljednjem stupnju države članice (na primjer sa 70 na 65 godina) i primijeni novu, nižu dob za umirovljenje na suce koji su u aktivnoj službi a da odluku o tome želi li iskoristiti sniženu dob za umirovljenje ne prepusti isključivo dotičnom sucu?

2.      Treba li članak 19. stavak 1. drugu alineju UEU‑a u vezi s člankom 4. stavkom 3. trećom alinejom UEU‑a i člankom 2. UEU‑a, članak 267. stavak 3. UFEU‑a i članak 47. Povelje tumačiti na način da se povrjeđuje načelo vladavine prava i standard neovisnosti koji su potrebni kako bi se zajamčila djelotvorna sudska zaštita u Unijinim predmetima kada nacionalni zakonodavac povredom načela nesmjenjivosti sudaca snizi uobičajenu dob do koje sudac suda u posljednjem stupnju države članice može obnašati dužnost suca sa 70 na 65 godina, pri čemu se mogućnost daljnjeg obnašanja te dužnosti uvjetuje diskrecijskom suglasnošću tijela izvršne vlasti?

3.      Treba li članak 2. u vezi s člankom 6. stavkom 1. Direktive Vijeća [2000/78] tumačiti na način da snižavanje dobi za umirovljenje sudaca suda u posljednjem stupnju države članice i uvjetovanje mogućnosti da dotadašnji sudac tog suda, koji je navršio novu, nižu dob za umirovljenje, nastavi obnašati dužnost suca suglasnošću tijela izvršne vlasti predstavlja diskriminaciju na temelju dobi?

4.      Treba li članke 2., 9. i 11. Direktive 2000/78 u vezi s člancima 21. i 47. Povelje tumačiti na način da u slučaju diskriminacije na temelju dobi sudaca suda u posljednjem stupnju države članice, koja se temelji na snižavanju dobi za umirovljenje s dotadašnjih 70 na 65 godina, taj sud, kada odlučuje o bilo kojem pitanju u sastavu u kojem je sudac pogođen posljedicama tih diskriminirajućih nacionalnih odredbi, koji nije izrazio namjeru iskoristiti novu dob za umirovljenje, pri rješavanju uvodnog pitanja u pogledu sastava suda ima obvezu odbiti primjenu nacionalnih odredbi protivnih Direktivi 2000/78 i članku 21. Povelje, te nastaviti s odlučivanjem uz sudjelovanje tog suca, ako je to jedini djelotvoran način osiguranja djelotvorne sudske zaštite sučevih prava koja proizlaze iz prava Unije?

5.      Treba li članak 19. stavak 1. drugu alineju UEU‑a u vezi s člankom 4. stavkom 3. trećom alinejom UEU‑a i člankom 2. UEU‑a, članak 267. UFEU‑a i članak 47. Povelje tumačiti na način da vladavinu prava treba smatrati temeljnom vrijednošću Europske unije u toj mjeri da, u slučaju dvojbe u pogledu usklađenosti s tom vrijednošću i djelotvornom sudskom zaštitom koja iz nje proizlazi – u dijelu koji se odnosi na neovisnost i nepristranost sudova i sudaca koji u njima odlučuju – nacionalnih propisa kojima se snižava dob za umirovljenje sudaca kako je to navedeno u prvom i drugom pitanju, nacionalni sud mora imati ovlast da po službenoj dužnosti obustavi primjenu nacionalnih propisa koji su usmjereni protiv načela nesmjenjivosti sudaca u odnosu na sve suce obuhvaćene područjem primjene tih propisa?”

17      Sud koji je uputio zahtjev dostavio je 17. listopada 2018. Sudu rješenje od 16. listopada 2018. kojim je navedeni nacionalni sud utvrdio nedopuštenost povlačenja žalbe u glavnom postupku koje je u međuvremenu izvršio Zavod za socijalno osiguranje. Iz navoda u tom rješenju proizlazi da je ta odluka donesena na temelju odredbi nacionalnog postupovnog prava iz kojih proizlazi da povlačenje žalbe od strane tijela kao što je Zavod za socijalno osiguranje, u predmetu koji se odnosi na radno pravo ili socijalno osiguranje, treba proglasiti nedopuštenim ako se njime, kao u ovom slučaju, s jedne strane, mogu povrijediti zakoniti interesi radnika ili osiguranika i, s druge strane, ako se time ne poštuje moral, opći interes i ako ono predstavlja zlouporabu ovlasti. Osim toga, prema tom rješenju, navedeno povlačenje je, s obzirom na to da je izvršeno nakon što je Sudu podnesen zahtjev za prethodnu odluku, protivno obvezi lojalne suradnje koja proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU‑a. Slijedom navedenog rješenja, sud koji je uputio zahtjev obavijestio je Sud da ostaje pri svojem zahtjevu za prethodnu odluku u ovom predmetu.

 Donošenje Zakona od 21. studenoga 2018.

18      Dana 1. siječnja 2019. stupila je na snagu ustawa o zmianie ustawy o Sądzie Nawyższym (Zakon o izmjeni Zakona o Vrhovnom sudu) od 21. studenoga 2018. (Dz. U. iz 2018., poz. 2507, u daljnjem tekstu: Zakon od 21. studenoga 2018.).

19      Iz članka 1. navedenog Zakona od 21. studenoga 2018. proizlazi da se članak 37. stavci 1.a do 4. i članak 111. stavci 1. i 1.a novog Zakona o Vrhovnom sudu stavljaju izvan snage i da se njegov članak 37. stavak 1. mijenja u smislu da se „[s]uci [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] umirovljuju kada navrše 65 godina”. Međutim, u navedenom zakonu je pojašnjeno da se potonja odredba primjenjuje samo na suce Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koji su stupili na dužnost u tom svojstvu nakon 1. siječnja 2019. Suci Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koji su stupili u službu prije tog datuma ponovno su obuhvaćeni odredbom koja je bila primjenjiva prije stupanja na snagu novog Zakona o Vrhovnom sudu, odnosno člankom 30. Zakona iz 2002. o Vrhovnom sudu kojim se dobna granica za umirovljenje sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) određuje na 70 godina.

20      Osim toga, članak 2. stavak 1. Zakona od 21. studenoga 2018. određuje da se „[n]akon stupanja na snagu ovog zakona, svaki sudac [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] […] koji je umirovljen na temelju članka 37. stavaka 1. do 4. ili članka 111. stavka 1. ili 1.a [novog Zakona o Vrhovnom sudu] vraća […] na dužnosti koje je obavljao na dan stupanja na snagu [tog potonjeg zakona]. Smatra se da se sudačke dužnosti [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] […] obavljaju bez prekida.”

 Obustava postupka

21      Na upit Suda o tome smatra li, s obzirom na stupanje na snagu Zakona od 21. studenoga 2018., da je odgovor na prethodna pitanja i dalje potreban kako bi mogao donijeti presudu u glavnom predmetu, sud koji je uputio zahtjev odgovorio je potvrdno.

22      U tom se pogledu navedeni sud osobito pozvao na temeljnu važnost koju navedena pitanja imaju za Uniju kao zajednicu prava, okolnost da su ta pitanja postavljena dok su sporne nacionalne odredbe još uvijek bile valjane, činjenicu da Zakon od 21. studenoga 2018., koji je donesen radi provedbe rješenja od 17. prosinca 2018., Komisija/Poljska (C‑619/18 R, EU:C:2018:1021), kojim je Sud naložio privremenu suspenziju navedenih nacionalnih odredbi nije konačan i okolnost da učinci tih istih nacionalnih odredbi ne prestaju ex tunc. U tim okolnostima odgovor na prethodna pitanja i dalje je potreban kako bi se pojasnio status sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) na koje utječu sporne nacionalne odredbe. Naime, dok se Zakon od 21. studenoga 2018. temelji na pretpostavci da su neki od tih sudaca umirovljeni na temelju spornih nacionalnih odredbi i da su sada vraćeni na Sąd Najwyższy (Vrhovni sud), prethodna pitanja temelje se na pretpostavci da dotični suci nikad nisu umirovljeni s obzirom na to da navedene nacionalne odredbe treba izuzeti iz primjene, tako da sud koji je uputio zahtjev, kako je trenutačno sastavljen, i, općenitije, svi suci Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koji su izjavili da žele nastaviti obavljati svoje dužnosti nakon navršenih 65 godina mogu nastaviti donositi odluke.

23      Međutim, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da bi, s obzirom na to da sudac iz točke 12. ovog rješenja više nije u opasnosti da ne ispuni uvjete u pogledu neovisnosti sudaca, odgovor na postavljena pitanja zapravo i dalje bio potreban u pogledu sudaca koji su navršili 65 godina prije stupanja na snagu Zakona od 21. studenoga 2018. i stoga osobito suca iz točke 11. ovog rješenja.

24      Što se tiče, kao prvo, važnosti postavljenih pitanja, valja istaknuti da se ona doista ne može osporiti. Uostalom, to je već istaknuto u točki 15. rješenja predsjednika Suda od 13. studenoga 2018., Zakład Ubezpieczeń Społecznych (C‑522/18, neobjavljeno, EU:C:2018:909), kojim je odlučio da se o ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku.

25      Osim toga, valja primijetiti da je Sud u svojoj presudi od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18, EU:C:2019:531), koja je donesena nakon upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku u ovom predmetu, presudio da Republika Poljska nije ispunila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a jer je, s jedne strane, predvidjela primjenu mjere snižavanja dobi za umirovljenje sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) na suce tog suda u aktivnoj službi koji su imenovani prije 3. travnja 2018. i, s druge strane, jer je predsjedniku Republike Poljske dodijelila diskrecijsku ovlast za produljenje aktivnog mandata sudaca tog suda nakon što navrše novoutvrđenu dob za umirovljenje.

26      Međutim, s obzirom na navedeno, valja istaknuti da okolnost da su prethodna pitanja od osobite važnosti ne može sama po sebi biti dovoljna da bi se opravdalo da Sud na njih treba odgovoriti.

27      Naime, u tom pogledu valja podsjetiti, kao drugo, da je, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje sporova koji se pred njima vode (presuda od 19. prosinca 2013., Fish Legal i Shirley, C‑279/12, EU:C:2013:853, t. 29. i navedena sudska praksa). Prethodni postupak pretpostavlja da sud koji je uputio zahtjev treba donijeti odluku u okviru spora koji se vodi pred njim kojom se uzima u obzir presuda donesena u prethodnom postupku (vidjeti u tom smislu presude od 27. lipnja 2013., Di Donna, C‑492/11, EU:C:2013:428, t. 26.; od 24. listopada 2013., Stoilov i Ko, C‑180/12, EU:C:2013:693, t. 44. i rješenje od 3. ožujka 2016., Euro Bank, C‑537/15, neobjavljeno, EU:C:2016:143, t. 32. i navedena sudska praksa).

28      Slijedom toga, smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima, nego stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 28. i navedena sudska praksa). Ako se pokaže da postavljeno pitanje više nije relevantno za rješenje tog spora, Sud mora donijeti odluku o obustavi postupka (presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda) C‑585/18, C‑624/18 i C‑625/18, EU:C:2019:982, t. 70. i navedena sudska praksa).

29      U ovom slučaju valja podsjetiti na to da je nakon zahtjeva za prethodnu odluku koji je u ovom predmetu uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) doneseno rješenje potpredsjednika Suda od 19. listopada 2018., Komisija/Poljska (C‑619/18 R, neobjavljeno, EU:C:2018:852) i rješenje od 17. prosinca 2018., Komisija/Poljska (C‑619/18 R, EU:C:2018:1021), kojima se, među ostalim, nalaže Republici Poljskoj da, s jedne strane, suspendira primjenu odredbi članka 37. stavaka 1. do 4. i članka 111. stavaka 1. i 1.a novog Zakona o Vrhovnom sudu i svih mjera donesenih primjenom tih odredbi i, s druge strane, poduzme sve potrebne mjere kako bi osigurala da suci Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) na koje se odnose navedene odredbe mogu nastaviti obavljati svoje dužnosti na istom položaju na kojem su bili prije 3. travnja 2018., dana stupanja na snagu novog Zakona o Vrhovnom sudu, uživajući isti status i ista prava te uvjete zaposlenja koje su imali prije 3. travnja 2018.

30      Nakon objave navedenih rješenja predsjednik Republike potpisao je 17. prosinca 2018. Zakon od 21. studenoga 2018., koji je objavljen u Dziennik Ustaw Rzeczypospolitej Polskiej prije stupanja na snagu 1. siječnja 2019.

31      Međutim, kao što to proizlazi iz pojašnjenja u točkama 19. i 20. ovog rješenja, Zakon od 21. studenoga 2018. stavio je izvan snage sporne nacionalne odredbe u dijelu u kojem se njima, s jedne strane, predviđala primjena novoutvrđene dobne granice za umirovljenje sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) na suce u aktivnoj službi koji su tamo imenovani prije 3. travnja 2018. i, s druge strane, dodijelila diskrecijska ovlast predsjedniku Republike za produljenje aktivnog mandata sudaca tog suda nakon što dosegnu novoutvrđenu dobnu granicu za umirovljenje. Iz navedenih pojašnjenja također proizlazi da se, na temelju Zakona od 21. studenoga 2018., svaki sudac Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koji je umirovljen na temelju odredbi novog Zakona o Vrhovnom sudu koji je tako stavljen izvan snage vraća na dužnosti koje je obnašao na dan stupanja na snagu potonjeg zakona i da može obavljati sudačke dužnosti u navedenom sudu sve do dobi od 70 godina, odnosno dobi za umirovljenje koja se primjenjivala u skladu sa Zakonom iz 2002. prije stupanja na snagu novog Zakona o Vrhovnom sudu.

32      U tim okolnostima, čini se da se ništa ne protivi tomu da suci koji čine sastav suda koji je Sudu uputio ovaj zahtjev za prethodnu odluku u budućnosti mogu nastaviti obnašati svoju sudačku dužnost u okviru Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), a time i suda koji je uputio zahtjev, do navršene dobi od 70 godina a da pritom nisu više obuhvaćeni mjerom snižavanja dobi za umirovljenje na 65 godina ni mehanizmom kojim se predsjedniku Republike povjerava diskrecijska ovlast da odlučuje o produženju njihova aktivnog mandata nakon što navrše uobičajenu dob za svoje umirovljenje.

33      Slijedom toga, stupanjem na snagu Zakona od 21. studenoga 2018. prethodna pitanja upućena Sudu postala su bespredmetna s obzirom na odluku koju treba donijeti sud koji je uputio zahtjev u predmetu koji se pred njim vodi (vidjeti analogijom presudu od 27. lipnja 2013., Di Donna, C‑492/11, EU:C:2013:428, t. 27. do 31. i rješenje od 3. ožujka 2016., Euro Bank, C‑537/15, neobjavljena, EU:C:2016:143, t. 33. do 35.).

34      Naime, u tom pogledu, opravdanje za ta pitanja temeljilo se na potrebi pojašnjenja prethodnog pitanja postupovne naravi koje se odnosi na sastav suda koji je uputio zahtjev i na mogućnost da taj sud nastavi zasjedati na temelju i u skladu s pravom Unije, uz sudjelovanje dvaju sudaca navedenih u točkama 11. i 12. ovog rješenja, u svrhu rješavanja spora u glavnom postupku. Međutim, navedeno prethodno pitanje više se ne postavlja u glavnom predmetu i sud koji je uputio zahtjev više neće morati, da bi riješio spor u tom predmetu, uzeti u obzir odgovor koji bi Sud dao na postavljena pitanja (vidjeti analogijom presudu od 24. listopada 2013., Stoilov i Ko, C‑180/12, EU:C:2013:693, t. 44.).

35      S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da Sud više ne treba odlučiti o ovom zahtjevu za prethodnu odluku.

 Troškovi

36      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) rješava:

Obustavlja se postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska) odlukom od 2. kolovoza 2018. u predmetu C522/18.

Potpisi


*      Jezik postupka: poljski