PRESUDA SUDA (treće vijeće)
24. veljače 2022.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Okoliš – Direktiva 2011/92/EU – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 92/43/EEZ – Očuvanje prirodnih staništa – Odnos postupka procjene i odobrenja iz članka 2. Direktive 2011/92/EU i nacionalnog postupka odstupanja od mjera zaštite vrsta predviđenih Direktivom 92/43/EEZ – Pojam ,odobrenje za provedbu projekta’ – Složeni postupak donošenja odluka – Obveza procjene – Materijalni doseg – Faza postupka u kojoj se mora osigurati sudjelovanje javnosti u donošenju odluka”
U predmetu C‑463/20,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Belgija), odlukom od 4. lipnja 2020., koju je Sud zaprimio 24. rujna 2020., u postupku
Namur‑Est Environnement ASBL
protiv
Région wallonne,
uz sudjelovanje:
Cimenteries CBR SA,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: A. Prechal, predsjednica drugog vijeća, u svojstvu predsjednika trećeg vijeća, J. Passer (izvjestitelj), F. Biltgen, L. S. Rossi i N. Wahl, suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: D. Dittert, načelnik odjela,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 9. rujna 2021.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Namur‑Est Environnement ASBL, J. Sambon, avocat,
– za Cimenteries CBR SA, L. de Meeûs i C.-H. Born, avocats,
– za belgijsku vladu, C. Pochet, M. Van Regemorter i S. Baeyens, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. Moëryncka, avocat,
– za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i L. Dvořáková, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, C. Hermes, M. Noll‑Ehlers i F. Thiran, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 21. listopada 2021.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 1., 2. i 5. do 8. Direktive 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (SL 2012., L 26, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 27., str. 3.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između udruge Namur‑Est Environnement ASBL i Région wallonne (Valonska regija, Belgija) u vezi s odlukom kojom je ta regija društvu Sagrex SA odobrila odstupanje od mjera zaštite životinjskih i biljnih vrsta predviđenih primjenjivim propisima, a radi iskorištavanja kamenoloma vapnenca (u daljnjem tekstu: odluka o odstupanju).
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 92/43/EEZ
3 Direktiva Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL 1992., L 206, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 2., str. 14.) u člancima 12. i 13. predviđa da države članice poduzimaju sve potrebne mjere za uspostavu sustava stroge zaštite životinjskih i biljnih vrsta navedenih u njezinu Prilogu IV. točkama (a) i (b).
4 U članku 16. stavku 1. navedene direktive određuje se da, pod uvjetom da ne postoji zadovoljavajuća alternativa i da odstupanje ne šteti održavanju populacija dotičnih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti u njihovu prirodnom arealu, države članice mogu zbog različitih razloga navedenih u točkama (a) do (e) te odredbe odstupiti, među ostalim, od članaka 12. i 13. te direktive.
Direktiva 2011/92
5 Članak 1. stavak 2. Direktive 2011/92 sadržava, među ostalim, sljedeće definicije:
„(a) ‚projekt’ znači:
– izvođenje građevinskih radova ili ostalih instalacija ili sustava,
– ostali zahvati u prirodnom okruženju i krajobrazu, uključujući i one koji uključuju vađenje mineralnih resursa;
[…]
(c) ‚odobrenje za provedbu projekta’ znači odluka nadležnog tijela ili više njih koja nositelju projekta daje pravo da nastavi s projektom;
[…]”
6 Člankom 2. stavcima 1. i 2. te direktive predviđa se:
„1. Države članice usvajaju sve potrebne mjere kako bi se prije davanja odobrenja osiguralo da se projekti koji bi mogli imati značajne učinke na okoliš, između ostalog na temelju njihove prirode, veličine ili lokacije, podvrgnu obvezi ishođenja odobrenja za provedbu projekta i procjeni u pogledu njihovih učinaka. Ti su projekti utvrđeni u članku 4.
2. Procjena utjecaja na okoliš može se integrirati u postojeće postupke davanja suglasnosti za projekte u državama članicama […]”
7 Članak 3. navedene direktive propisuje:
„Procjena utjecaja na okoliš utvrđuje, opisuje i procjenjuje na odgovarajući način, u svjetlu svakog pojedinog slučaja […], izravne i neizravne učinke projekta na sljedeće čimbenike:
(a) ljudska bića, faunu i floru;
(b) tlo, vodu, zrak, klimu i krajobraz;
(c) materijalnu imovinu i kulturno nasljeđe;
(d) interakciju između čimbenika iz točaka (a), (b) i (c).”
8 Članak 5. te direktive u stavku 1. predviđa da „[u] slučaju projekata koji na temelju članka 4. podliježu procjeni utjecaja na okoliš u skladu s ovim člankom i člancima 6. do 10., države članice donose potrebne mjere kako bi osigurale da nositelj projekta dostavi informacije navedene u Prilogu IV. u odgovarajućem obliku”, ako se smatra da su te informacije važne u određenom slučaju ili da se od nositelja projekta može opravdano zahtijevati da ih prikupi. U skladu s tim prilogom, informacije koje treba dostaviti moraju uključivati, među ostalim, „[o]pis aspekata okoliša na koje bi predloženi projekt mogao znatnije utjecati, uključujući posebno […] životinjski i biljni svijet, […] te međusobni odnos navedenih faktora”.
9 Članak 6. Direktive 2011/92 glasi kako slijedi:
„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se nadležnim tijelima koja bi zbog svojih specifičnih odgovornosti vezanih uz okoliš mogla biti zainteresirana za projekt omogući da daju svoje mišljenje o informacijama koje je dostavio nositelj projekta i o zahtjevu za izdavanje odobrenja za provedbu projekta […]
2. Javnost se obavješćuje o sljedećim podacima […] u ranoj fazi postupaka donošenja odluka o okolišu iz članka 2. stavka 2., a najkasnije čim se informacije mogu razumno dostaviti:
(a) zahtjevu za odobrenje za provedbu projekta;
(b) činjenici da projekt podliježe postupku procjene utjecaja na okoliš i prema potrebi činjenici da se primjenjuje članak 7.;
[…]
(d) vrsti mogućih odluka ili, ako postoji, nacrtu odluke;
(e) naznaci dostupnosti informacija koje se prikupljaju na temelju članka 5.;
(f) naznaci vremena, mjesta i načina kako će informacije biti dostupne;
(g) pojedinostima o postupcima sudjelovanja javnosti utvrđenima u skladu sa stavkom 5. ovog članka.
3. Države članice moraju osigurati da sljedeće informacije budu dostupne zainteresiranoj javnosti u razumnom roku:
(a) sve informacije koje se prikupljaju na temelju članka 5.;
(b) u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, glavna izvješća i savjeti izdani nadležnom tijelu ili tijelima u trenutku kada se zainteresirana javnost obavješćuje u skladu sa stavkom 2. ovog članka;
(c) u skladu s odredbama Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o pristupu javnosti informacijama o okolišu […], ostale informacije osim onih iz stavka 2. ovog članka koje su važne za odluku u skladu s člankom 8. ove [d]irektive i koje postaju dostupne nakon što se zainteresirana javnost obavijesti u skladu sa stavkom 2. ovog članka.
4. Zainteresirana javnost mora dobiti pravovremene i učinkovite mogućnosti sudjelovanja u postupku donošenja odluka vezanih za okoliš iz članka 2. stavka 2. i u tu svrhu može iznositi primjedbe i mišljenja u trenutku kada su nadležnom tijelu ili tijelima otvorene sve mogućnosti, prije donošenja odluke o zahtjevu za izdavanje odobrenja.
[…]”
10 Članak 7. Direktive 2011/92 predviđa posebna pravila za procjenu utjecaja na okoliš u slučaju kad bi projekt mogao imati značajne utjecaje na okoliš u više država članica.
11 Članak 8. navedene direktive određuje da „[i]shodi savjetovanja i informacije prikupljene u skladu s člancima 5., 6. i 7. moraju se uzeti u obzir u postupku dobivanja odobrenja za provedbu projekta”.
12 U Prilogu I. Direktivi 2011/92 navode se projekti koji u skladu s člankom 4. stavkom 1. te direktive podliježu procjeni u skladu s njezinim člancima 5. do 10. U točki 19. tog priloga navode se „[k]amenolomi i površinski kopovi na lokaciji površine iznad 25 hektara”.
Belgijsko pravo
13 Direktiva 92/43 u belgijsko je pravo prenesena putem loi du 12 juillet 1973 sur la conservation de la nature (Zakon od 12. srpnja 1973. o zaštiti prirode) (Moniteur belge od 11. rujna 1973., str. 10306.), kako je izmijenjen décretom de la Région wallonne du 6 décembre 2001 relatif à la conservation des sites Natura 2000 ainsi que de la faune et de la flore sauvages (Dekret Valonske regije od 6. prosinca 2001. o očuvanju područja Natura 2000 i divlje faune i flore) (Moniteur belge od 22. siječnja 2002., str. 2017.) (u daljnjem tekstu: Zakon od 12. srpnja 1973.).
14 Člancima 2.a, 3. i 3.a tog zakona uvodi se sustav zaštite svih vrsta ptica, sisavaca i biljnih vrsta koje su zaštićene u skladu s Direktivom 92/43 ili ugrožene u Valoniji. Taj se sustav temelji na mjerama kao što su, ovisno o slučaju, zabrana lova sa zamkama, hvatanja, usmrćivanja ili skupljanja, smanjenja broja i istrebljenja dotičnih vrsta, zabrana njihova namjernog uznemiravanja, zabrana njihova držanja, prijevoza, razmjene, prodaje, kupnje ili darovanja ili pak zabrana uništavanja ili pogoršanja njihovih prirodnih staništa.
15 Članak 5. navedenog zakona određuje da vlada Valonske regije pod određenim uvjetima i zbog određenih razloga može odobriti odstupanja od tih mjera.
16 Članak 5.a istog zakona predviđa mogućnost podnošenja zahtjeva za odobravanje odstupanja od tih mjera, pri čemu vladi Valonske regije nalaže da odredi oblik i sadržaj tog zahtjeva kao i uvjete i načine za odobravanje zatraženog odstupanja.
17 Nije sporno da ni Zakon od 12. srpnja 1973. ni uredba koju je za njegovu provedbu donijela vlada Valonske regije ne predviđaju, s jedne strane, da treba provesti procjenu utjecaja zatraženog odstupanja na okoliš i, s druge strane, da se prije njegova odobravanja mora savjetovati s dotičnom javnosti.
Glavni postupak i prethodna pitanja
18 Sagrex je 4. studenoga 2008. podnio nadležnom tijelu Valonske regije zahtjev za jedinstvenu dozvolu za projekt kojim se predviđa ponovno puštanje u rad kamenoloma površine veće od 50 hektara smještenog u Bossiméu (Belgija) i s tim povezana izgradnja instalacija i uređenje, među ostalim, na obalama rijeke Meuse.
19 Direction extérieure de Namur du département de la nature et des forêts de la Région wallonne (Vanjska uprava iz Namura Odjela za prirodu i šume Valonske regije, Belgija) 12. svibnja 2010. izdao je nepovoljno mišljenje o tom zahtjevu, u kojem je, kao prvo, istaknuo da projekt o kojem je riječ u glavnom postupku graniči s područjem Natura 2000 i obuhvaća dva područja od velikog biološkog interesa te da će dovesti do potpunog ili djelomičnog uništenja tih dvaju područja kao i potpunog ili djelomičnog nestanka prirodnog staništa različitih zaštićenih vrsta ptica, insekata, gmazova ili biljaka koje se ondje nalaze. Kao drugo, utvrdio je da se, unatoč toj situaciji, u dokumentaciji tog projekta ne navodi postojanje nikakvog odobrenja za odstupanje od mjera očuvanja zaštićenih vrsta propisanih primjenjivim propisima. Kao treće i posljednje, on smatra da preuređenja koja je predvidio nositelj projekta prije, tijekom i poslije gradnje povezane s provedbom tog projekta, uzimajući u obzir njegovu prirodu i opseg, ne mogu umanjiti ni popraviti njegove utjecaje na dotična prirodna staništa.
20 Nadležno tijelo Valonske regije 1. rujna 2010. pozvalo je Sagrex da mu dostavi izmijenjene nacrte i dodatnu procjenu utjecaja na okoliš projekta o kojem je riječ u glavnom postupku.
21 Sagrex je 15. travnja 2016. glavnom inspektoru Odjela za prirodu i šume Valonske regije podnio zahtjev za odstupanje od mjera zaštite životinjskih i biljnih vrsta predviđenih Zakonom od 12. srpnja 1973. u vezi s tim projektom.
22 Taj je inspektor 27. lipnja 2016. donio odluku o odstupanju iz točke 2. ove presude. Tom se odlukom Sagrexu odobrava uznemiravanje određenog broja zaštićenih životinjskih i biljnih vrsta kao i pogoršanje ili uništavanje određenih područja njihova prirodna staništa, u vezi s projektom o kojem je riječ u glavnom postupku, pod uvjetom da se provede niz mjera ublažavanja.
23 Sagrex je 30. rujna 2016. podnio nadležnom tijelu Valonske regije izmijenjene planove i dodatnu procjenu tog projekta koji su od njega zatraženi 1. rujna 2010.
24 O navedenom je projektu, kako je tako izmijenjen i dopunjen, od 21. studenoga do 21. prosinca 2016. provođeno ispitivanje javnosti u okviru kojeg su istaknuti brojni prigovori o utjecaju predmetnog projekta na zaštićene vrste i njihovo stanište.
25 Vanjska uprava iz Namura Odjela za prirodu i šume Valonske regije 21. prosinca 2016. uvjetno je izdala povoljno mišljenje o zahtjevu za jedinstvenu dozvolu koji je podnio Sagrex, u kojem je navela da, kao prvo, projekt o kojem je riječ u glavnom postupku djelomično graniči s područjem Natura 2000, ali da je isključeno postojanje rizika od značajnog utjecaja na to područje. Kao drugo, kad je riječ o dvama područjima od velikog biološkog interesa koja također graniče s tim projektom, ta je uprava najprije smatrala da je vjerojatno da će, s obzirom na to da ne postoje posebne mjere predostrožnosti, taj projekt imati značajan utjecaj na zaštićene životinjske i biljne vrste koje se ondje nalaze kao i na njihova odnosna prirodna staništa. Zatim, ona je smatrala da provedbom mjera ublažavanja i popravljanja koje je Sagrex predvidio i koje su navedene u odluci o odstupanju navedeni projekt, s jedne strane, ne ugrožava te vrste i, s druge strane, dovodi tek do postupnog pogoršanja njihova odnosnog prirodnog staništa, što će se, osim toga, popraviti uređenjem novih prirodnih staništa. Naposljetku je zaključila da se, uzimajući u obzir sve te elemente, može razumno pretpostaviti da će na kraju tridesetogodišnjeg razdoblja iskorištavanja, koje je predvidio Sagrex, područja na kojima je kamenolom koji on iskorištava i dalje predstavljati važan biološki interes, tako da se može smatrati da je utjecaj na okoliš projekta o kojem je riječ u glavnom postupku na očuvanje prirode sveden na prihvatljivu razinu.
26 Međutim, odlukom od 25. rujna 2017. ministre de la Région wallonne en charge de l’Environnement et de l’Aménagement du territoire (ministar Valonske regije za okoliš i prostorno uređenje, Belgija) odbio je dodijeliti jedinstvenu dozvolu koju je zatražio Sagrex. Tužba za poništenje koju je protiv te odluke podnio Cimenteries CBR SA, pod čijom je kontrolom Sagrex, poslije je odbijena presudom Conseila d’État (Državno vijeće) od 14. svibnja 2020.
27 U međuvremenu je udruga Namur‑Est Environnement Conseilu d’État (Državno vijeće) podnijela tužbu za poništenje odluke o odstupanju, u kojoj ističe, među ostalim, da je ta odluka obuhvaćena odobrenjem za provedbu projekta u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2011/92 te da joj nije prethodio postupak koji ispunjava zahtjeve iz članka 2. i sljedećih te direktive. Konkretno, ta udruga u biti tvrdi da – kako bi se poštovali ti zahtjevi i kako bi se dotičnoj javnosti omogućilo korisno sudjelovanje u postupku, a nadležnom tijelu uzimanje u obzir tog sudjelovanja – do procjene utjecaja na okoliš projekta kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku i s njom povezanog savjetovanja javnosti mora doći prije donošenja akta poput odluke o odstupanju, a ne nakon njezina donošenja, kao što je to bilo u predmetnom slučaju.
28 Valonska regija u biti prigovara da se ne može smatrati da je odluka o odstupanju obuhvaćena odobrenjem za provedbu projekta u smislu Direktive 2011/92, s obzirom na to da je glavni inspektor Odjela za prirodu i šume Valonske regije tom odlukom – koja nije bila samo ciljana i donesena prije procjene projekta o kojem je riječ u glavnom postupku, koju je provelo drugo tijelo, nego tu procjenu ni na koji način nije prejudicirala – samo odobrio Sagrexu odstupanje od mjera zaštite životinjskih i biljnih vrsta predviđenih primjenjivim propisima, kao odgovor na zahtjev zainteresirane osobe u tom smislu. Općenitije, taj zahtjev za odstupanje i zahtjev za izdavanje jedinstvene dozvole koji je usto podnio Sagrex proizlaze iz dvaju različitih pravnih sustava i dvaju različitih postupaka donošenja odluka, iako povezanih, a ne samo jednog te istog pravnog sustava ili postupka donošenja odluka.
29 Cimenteries CBR također tvrdi da je odluka o odstupanju samo prateći akt za koji se ne može smatrati da sam po sebi znači odobrenje za provedbu projekta o kojem je riječ u glavnom postupku. Osim toga, to društvo smatra da do procjene propisane Direktivom 2011/92 i s njom povezanog savjetovanja javnosti može, odnosno mora doći tek nakon odluke o odstupanju, kako bi se toj javnosti omogućilo da korisno sudjeluje u postupku na način da se o tom projektu izjasni što je potpunije moguće, a zatim nadležnom tijelu da u potpunosti uzme u obzir to sudjelovanje.
30 Uzimajući u obzir te različite argumente, sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku najprije primjećuje da projekt kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku ne može biti predmet odobrenja u obliku jedinstvene dozvole ako nositelj projekta nije ishodio odstupanje poput onoga iz odluke o odstupanju, tako da se može smatrati da je ono nužan, ali ne i dovoljan preduvjet za dobivanje odobrenja te vrste. Usto, on pojašnjava da je glavna odluka kojom se nositelju projekta daje pravo da nastavi s projektom jedinstvena dozvola koja bi, nakon ispitivanja javnosti, mogla biti odbijena ili podvrgnuta strožim uvjetima od onih koje sadržava odluka o odstupanju, s obzirom na to da tijelo nadležno za izdavanje te dozvole mora ispitati sve okolišne aspekte projekta i na temelju toga može strože ocijeniti njegov utjecaj u odnosu na granice koje je odredio autor odluke o odstupanju.
31 Sud koji je uputio zahtjev zatim se pita treba li u tom pravnom i činjeničnom kontekstu smatrati da su akti poput odluke o odstupanju i kasnije odluke kojom je jedinstvena dozvola dodijeljena nositelju projekta, promatrani zajedno, dio složenog postupka donošenja odluka kojeg je konačna točka odobrenje za provedbu projekta u smislu Direktive 2011/92 ili odbijanje tog odobrenja. Naposljetku, on se pita o tome mora li se, u slučaju potvrdnog odgovora, sudjelovanje dotične javnosti u tom složenom postupku donošenja odluka osigurati prije donošenja akta poput odluke o odstupanju ili do njega može doći tek između tog donošenja i trenutka kada nadležno tijelo odlučuje o izdavanju jedinstvene dozvole koju je zatražio nositelj projekta.
32 U vezi s dvama zadnje navedenim aspektima, sud koji je uputio zahtjev navodi da mu se čini da je pravni i činjenični kontekst glavnog postupka drukčiji od slučajeva postupka izdavanja odobrenja koji se odvijao u više faza o kojima je Sud dosad odlučivao, počevši od presude od 7. siječnja 2004., Wells (C‑201/02, EU:C:2004:12).
33 U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Jesu li odluka ‚kojom se odobrava uznemiravanje životinja i pogoršanje područja staništa tih vrsta u svrhu iskorištavanja kamenoloma’ i odluka kojom se odobrava ili odbija to iskorištavanje (jedinstvena dozvola) obuhvaćene istim odobrenjem za provedbu projekta [u smislu članka 1. stavka 2. točke (c)] Direktive [2011/92] koje se odnosi na isti projekt [u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) iste direktive], u slučaju u kojem se, s jedne strane, takvo iskorištavanje ne može dogoditi a da nije donesena prva od tih odluka i, s druge strane, tijelo nadležno za izdavanje jedinstvenih dozvola zadržava mogućnost da strože ocijeni utjecaje tog iskorištavanja na okoliš u odnosu na granice koje je odredio autor prve odluke?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, poštuju li se u dovoljnoj mjeri zahtjevi propisani tom direktivom, osobito u njezinim člancima 2., 5., 6., 7. i 8., ako se faza sudjelovanja javnosti odvija nakon donošenja odluke ‚kojom se odobrava uznemiravanje životinja i pogoršanje staništa tih vrsta zbog rada kamenoloma’, ali prije donošenja glavne odluke kojom se nositelju projekta daje pravo na iskorištavanje kamenoloma?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
34 Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2011/92 tumačiti na način da je odluka donesena na temelju članka 16. stavka 1. Direktive 92/43, kojom se nositelju projekta dopušta da odstupi od mjera koje se primjenjuju u području zaštite vrsta radi provedbe projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 2011/92, obuhvaćena postupkom izdavanja odobrenja za provedbu tog projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) te direktive, u slučaju da, s jedne strane, do provedbe tog projekta ne može doći ako nositelj projekta nije ishodio tu odluku i, s druge strane, tijelo nadležno za odobravanje tog projekta zadržava mogućnost da njegove utjecaje na okoliš ocijeni strože nego što je to učinjeno u navedenoj odluci.
Dopuštenost
35 Belgijska vlada u svojim pisanim i usmenim očitovanjima u biti je istaknula da prvo pitanje treba odbaciti kao nedopušteno zbog toga što se temelji na dvjema pravnim pretpostavkama koje su pogrešne i da pravilno tumačenje odredaba prava Unije i nacionalnog prava na koje se poziva sud koji je uputio zahtjev dovodi do zaključka da je to pitanje očito bez veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku. Naime, odobravanje odstupanja od mjera zaštite vrsta predviđenih odredbama nacionalnog prava kojima je prenesena Direktiva 92/43 može se zatražiti, u skladu s tim odredbama, i prije i poslije ishođenja jedinstvene dozvole kojom se materijalizira to odobrenje, tako da odluka o odstupanju nije preduvjet za to odobrenje, nego neovisan pravni akt. To je tumačenje u skladu s pravom Unije, s obzirom na to da nijedna odredba tog prava ne nalaže da odluka poput odluke o odstupanju, kojom se odobrava odstupanje od tih mjera, nužno mora prethoditi odobrenju za provedbu projekta poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u smislu Direktive 2011/92.
36 U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi, kao prvo, da argumenti koji se odnose na meritum pitanja koje je postavio nacionalni sud ne mogu sami po sebi dovesti do njegove nedopuštenosti (presude od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – Pravno sredstvo), C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 80. i od 13. siječnja 2022., Minister Sprawiedliwości, C‑55/20, EU:C:2022:6, t. 83.).
37 Međutim, u ovom se slučaju mora utvrditi da se dio argumentacije belgijske vlade sažet u točki 35. ove presude temelji na tumačenju odredaba prava Unije na koje se sud koji je uputio zahtjev poziva u okviru svojeg prvog pitanja i stoga se odnosi na meritum tog pitanja.
38 Kao drugo, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti spora, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu (presude od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 26. i od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 55.). Posljedično, kad se postavljena pitanja odnose na pravo Unije, Sud je u pravilu dužan odgovoriti na njih (presude od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava), C‑510/19, EU:C:2020:953, t. 25. i od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 115.).
39 Iz navedenog proizlazi da pitanja o pravu Unije koja su uputili nacionalni sudovi uživaju pretpostavku relevantnosti i da Sud može odbiti odlučivati o njima samo ako je očito da zatraženo tumačenje nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je istaknuti problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na navedena pitanja (presude od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 27. i od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 56.).
40 Nadalje, postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a temelji se na jasnoj podjeli funkcija između nacionalnih sudova i Suda, pri čemu je Sud ovlašten iznijeti tumačenje ili izjasniti se o valjanosti akata Unije iz tog članka uzimajući u obzir činjenični i pravni kontekst pitanja koja su mu postavljena, kako ih je opisao sud koji je uputio zahtjev, a ne ocijeniti je li tumačenje odredaba nacionalnog prava koje je naveo nacionalni sud pravilno. Prema tome, ispitivanje zahtjeva za prethodnu odluku ne može se provesti s obzirom na tumačenje nacionalnog prava koje je iznijela vlada države članice (vidjeti u tom smislu presude od 26. rujna 2013., Texdata Software, C‑418/11, EU:C:2013:588, t. 28. i 29. i od 15. travnja 2021., État belge (Elementi nastali nakon donošenja odluke o transferu), C‑194/19, EU:C:2021:270, t. 26.).
41 Međutim, u ovom slučaju, s jedne strane, prvo se pitanje očito odnosi na tumačenje prava Unije, kao što je to navedeno u točki 37. ove presude. S druge strane, razmatranja na kojima se temelji to pitanje, kako su sažeta u točkama 30. do 32. ove presude, potvrđuju i njegovu relevantnost u posebnom činjeničnom kontekstu glavnog postupka i činjenicu da je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, odgovor Suda nužan.
42 S obzirom na sve te elemente, prvo pitanje nije očito bez veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku. Stoga to pitanje valja smatrati dopuštenim.
Meritum
43 Kao prvo, članak 1. stavak 2. točka (a) Direktive 2011/92 odnosno njezin članak 1. stavak 2. točka (c) definiraju izraze „projekt” i „odobrenje za provedbu projekta” za potrebe te direktive na način da upućuju, prvi, na izvođenje građevinskih radova ili ostalih instalacija ili sustava kao i ostale zahvate u prirodnom okruženju i krajobrazu te, drugi, na odluku nadležnog tijela ili više njih koja nositelju projekta daje pravo da nastavi s takvim projektom.
44 Međutim, samo na temelju tih tekstualnih elemenata ne može se odgovoriti na prvo pitanje, kojim sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li smatrati da odluka poput odluke o odstupanju, iako nije „odluka nadležnog tijela ili više njih koja nositelju projekta daje pravo da nastavi s projektom” na koji se odnosi, znači odobrenje tog projekta, uzimajući u obzir veze koje ima s tom odlukom. Točno je da se navedenim elementima određuje pojam „odobrenje za provedbu projekta” tako što se upućuje na odluku koja je drukčije prirode od odluke o odstupanju te se njima stoga isključuje da se može smatrati da bi potonja sama po sebi mogla značiti „odobrenje za provedbu projekta” na koji se odnosi u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 2011/92. Međutim, oni ipak ne isključuju to da bi se moglo smatrati da ta odluka, zajedno s kasnijom odlukom kojom je odlučeno o pravu nositelja projekta da nastavi s tim projektom, znači odobrenje za provedbu projekta ili, ovisno o slučaju, njegovo odbijanje.
45 U tim okolnostima, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, tu direktivu valja tumačiti vodeći računa, osim o tekstu odredaba navedenih u dvjema prethodnim točkama ove presude, o kontekstu u kojem se one nalaze i ciljevima koje slijedi propis kojeg su dio (presude od 7. lipnja 2005., VEMW i dr., C‑17/03, EU:C:2005:362, t. 41. i od 21. siječnja 2021., Njemačka/Esso Raffinage, C‑471/18 P, EU:C:2021:48, t. 81.).
46 Kao drugo, kad je riječ o kontekstu u kojem se nalaze definicije iz članka 1. stavka 2. točaka (a) i (c) navedene direktive, najprije valja primijetiti, kao što to proizlazi iz svih njezinih odredaba, da se odluka o odobrenju za provedbu projekta mora donijeti na kraju cjelokupnog postupka procjene projekata koji bi mogli imati značajne utjecaje na okoliš i na koje se odnosi članak 2. stavak 1. iste direktive.
47 Iz tih odredaba, dakle, proizlazi da odobrenje za provedbu projekta predstavlja konačnu točku postupka donošenja odluka, koji počinje podnošenjem zahtjeva nositelja projekta u tom smislu i koji s postupovnog gledišta obuhvaća sve radnje koje su potrebne za obradu tog zahtjeva.
48 Zatim, iz navedenih odredaba proizlazi da nadležno tijelo na temelju tog postupka donošenja odluka mora s materijalnog gledišta i ne više postupovnog u potpunosti uzeti u obzir utjecaje koje bi projekti koji podliježu dvostrukoj obvezi procjene i odobrenja predviđenoj člankom 2. stavkom 1. Direktive 2011/92 mogli imati na okoliš, kao što je to nezavisna odvjetnica navela u točki 44. svojeg mišljenja.
49 Stoga se članak 2. stavak 1. te direktive odnosi općenito na „značajne utjecaje na okoliš” koje bi ti projekti mogli imati a da se ne poziva posebno na određenu vrstu značajnog utjecaja niti izričito isključuje neku drugu određenu vrstu značajnog utjecaja iz svojeg područja primjene. Isto se tako u članku 3. navedene direktive općenito poziva na „izravne i neizravne” utjecaje tih projekata na okoliš.
50 Iz toga slijedi da se postupak donošenja odluka uspostavljen Direktivom 2011/92 mora odnositi, osobito, na značajne utjecaje koje bi projekt na koji se ona primjenjuje mogao imati na faunu i floru koje se nalaze na različitim područjima na koja se taj projekt može odnositi, kao što je područje njegove provedbe ili područja koja su u njegovoj blizini, kao što to, uostalom, već proizlazi iz sudske prakse Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2011., Komisija/Španjolska, C‑404/09, EU:C:2011:768, t. 84. do 87.).
51 Osim toga, članak 5. Direktive 2011/92 zbog toga nositelju projekta nalaže da nadležnom tijelu dostavi posebne informacije s tim u vezi.
52 Iz toga proizlazi da se u posebnom slučaju u kojem provedba projekta koji podliježe dvostrukoj obvezi procjene i odobrenja predviđenoj u članku 2. stavku 1. Direktive 2011/92 podrazumijeva da nositelj projekta zatraži i dobije odobrenje za odstupanje od mjera zaštite životinjskih i biljnih vrsta predviđenih odredbama nacionalnog prava kojima se osigurava prenošenje članaka 12. i 13. Direktive 92/43, i u kojem bi stoga projekt mogao imati utjecaje na te vrste, procjena tog projekta mora odnositi osobito na te utjecaje.
53 Stoga nije važno to što sama Direktiva 92/43 ne predviđa obvezu procjene utjecaja koje bi to odstupanje moglo imati na dotične vrste, s obzirom na to da ta direktiva ima autonoman doseg u odnosu na doseg Direktive 2011/92 i da se primjenjuje ne dovodeći u pitanje obvezu procjene utjecaja na okoliš koja se potonjom uvodi, a čije je područje primjene općenito, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda (vidjeti u tom smislu presude od 21. rujna 1999., Komisija/Irska, C‑392/96, EU:C:1999:431, t. 71.; od 31. svibnja 2018., Komisija/Poljska, C‑526/16, neobjavljenu, EU:C:2018:356, t. 72. i od 12. lipnja 2019., CFE, C‑43/18, EU:C:2019:483, t. 52.).
54 Naposljetku, iz ispitivanja konteksta u kojem se nalaze odredbe na koje se poziva sud koji je uputio zahtjev u svojem prvom pitanju proizlazi da do procjene utjecaja na okoliš određenog projekta može doći ne samo u okviru postupka za donošenje odluke o odobrenju za provedbu projekta iz članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 2011/92 nego također u postupku za donošenje odluke koja prethodi toj odluci o odobrenju za provedbu projekta, u kojem se slučaju može smatrati da su te različite odluke dio složenog postupka donošenja odluka, u smislu da se on odvija u više faza (vidjeti po analogiji presude od 7. siječnja 2004., Wells, C‑201/02, EU:C:2004:12, t. 47., 52. i 53. i od 17. ožujka 2011., Brussels Hoofdstedelijk Gewest i dr., C‑275/09, EU:C:2011:154, t. 32.).
55 Naime, članak 2. stavak 2. Direktive 2011/92 izričito predviđa da se ta procjena utjecaja na okoliš može integrirati u postojeće nacionalne postupke davanja odobrenja, iz čega proizlazi, s jedne strane, da se navedena procjena ne mora nužno provesti u okviru posebno za to određenog postupka i, s druge strane, da se ne mora nužno provesti ni u okviru jedinstvenog postupka.
56 Države članice, prema tome, raspolažu marginom prosudbe koja im omogućuje da odrede postupovne uvjete u kojima se provodi takva procjena i da podijele različite s tim povezane ovlasti između više tijela, osobito dodjeljujući svakom ovlast donošenja odluka u vezi s tim, kao što je to Sud već istaknuo (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2011., Komisija/Irska, C‑50/09, EU:C:2011:109, t. 72. do 74.).
57 Međutim, izvršavanje te margine prosudbe mora ispunjavati zahtjeve koje postavlja Direktiva 2011/92 i osigurati puno poštovanje ciljeva koje ona slijedi (presuda od 3. ožujka 2011., Komisija/Irska, C‑50/09, EU:C:2011:109, t. 75.).
58 U tom pogledu, potrebno je primijetiti, kao prvo, da procjena utjecaja projekta na okoliš u svakom slučaju mora, s jedne strane, biti potpuna i, s druge strane, biti provedena prije donošenja odluke o odobrenju za provedbu tog projekta (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2011., Komisija/Irska, C‑50/09, EU:C:2011:109, t. 76. i 77.).
59 Iz toga proizlazi da, u slučaju da država članica povjeri ovlast procjene dijela utjecaja projekta na okoliš i donošenja odluke po završetku te djelomične procjene tijelu koje je različito od tijela kojem je povjerila ovlast za odobravanje provedbe tog projekta, ta se odluka mora nužno donijeti prije odobrenja za provedbu tog projekta. Naime, u suprotnom bi to odobrenje bilo doneseno na nepotpunoj osnovi i stoga ne bi ispunjavalo važeće zahtjeve (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2011., Komisija/Irska, C‑50/09, EU:C:2011:109, t. 81. i 84.).
60 Kao drugo, iz članka 3. Direktive 2011/92 izričito proizlazi da obveza provođenja potpune procjene utjecaja projekta na okoliš iz točaka 48. i 58. ove presude podrazumijeva da se uzmu u obzir ne samo svaki od tih utjecaja, gledani pojedinačno, nego i njihova interakcija i stoga ukupan utjecaj tog projekta na okoliš. Također, Prilog IV. Direktivi 2011/92 nositelju projekta nalaže da dostavi informacije, među ostalim, o međusobnom odnosu utjecaja koje projekt istodobno može imati na različite aspekte okoliša, poput faune i flore.
61 Na temelju te cjelovite procjene nadležno tijelo može zaključiti da, s obzirom na interakciju ili međusoban odnos koji postoji između različitih utjecaja projekta na okoliš, te utjecaje treba ocijeniti strože ili, ovisno o slučaju, manje strogo nego što je prethodno ocijenjen određen pojedinačni utjecaj.
62 Iz toga slijedi da, u slučaju da država članica povjeri ovlast procjene jednog dijela utjecaja projekta na okoliš i donošenja odluke po završetku te djelomične procjene tijelu koje je različito od tijela kojem je povjerila ovlast za odobravanje provedbe tog projekta, ta djelomična procjena i ta prethodna odluka ne mogu prejudicirati, kao prvo, cjelovitu procjenu koju tijelo nadležno za odobravanje provedbe projekta u svakom slučaju mora provesti i, kao drugo, odluku donesenu po završetku te cjelovite procjene, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti navela u točkama 73. i 74. svojeg mišljenja.
63 U ovom slučaju iz navoda iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, osobito onih koji su sažeti u točki 30. ove presude, i izraza iz prvog pitanja proizlazi da se čini da su ti zahtjevi poštovani, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev. Naime, iz toga proizlazi, s jedne strane, da do odobrenja za provedbu projekta poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku ne može doći ako nositelj projekta ne ishodi odluku kojom se odobrava odstupanje od mjera koje se primjenjuju u području zaštite vrsta, iz čega se zaključuje da se ta odluka nužno mora donijeti prije tog odobrenja. S druge strane, tijelo nadležno za odobravanje provedbe tog projekta zadržava mogućnost da ocijeni njegove utjecaje na okoliš strože nego što je to učinjeno u navedenoj odluci.
64 Kao treće i posljednje, kad je riječ o ciljevima koje slijedi Direktiva 2011/92 i, konkretno, njezina temeljnog cilja, koji se sastoji od osiguravanja visoke razine zaštite okoliša i zdravlja ljudi putem uspostave minimalnih zahtjeva za procjenu utjecaja projekata na okoliš, tumačenje koje proizlazi iz okolnosti koje su ispitane u točkama 46. do 63. ove presude doprinosi postizanju takvog cilja, na način da državama članicama omogućuje da određenom tijelu povjere nadležnost da prethodno i ciljano donese odluku o određenim utjecajima projekata za koje treba provesti procjenu na okoliš, a tijelu koje je nadležno za odobravanje provedbe tih projekata ostave zadaću da provede njihovu potpunu i konačnu procjenu.
65 Naime, u slučaju negativnog ishoda takve djelomične procjene, nositelj projekta može ili odustati od svojeg projekta, i tada nema potrebe slijediti složeni postupak procjene i odobrenja koji je uspostavljen Direktivom 2011/92, ili ga izmijeniti na način da se otklone negativni utjecaji koji su utvrđeni tom djelomičnom procjenom, pri čemu nadležno tijelo mora konačno odlučiti o tom izmijenjenom projektu. Nasuprot tomu, u slučaju potvrdnog ishoda, to tijelo može uzeti u obzir prethodno donesenu odluku, iako ga ona ne obvezuje ni u pogledu njegove konačne procjene ni u pogledu pravnih posljedica koje iz nje proizlaze. Postojanje takve djelomične procjene, na temelju koje je donesena prethodna odluka, stoga može u svim slučajevima predstavljati čimbenik kvalitete, učinkovitosti i veće usklađenosti postupka procjene i odobrenja.
66 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da Direktivu 2011/92 treba tumačiti na način da je odluka donesena na temelju članka 16. stavka 1. Direktive 92/43, kojom se nositelju projekta dopušta da odstupi od mjera koje se primjenjuju u području zaštite vrsta radi provedbe projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 2011/92, obuhvaćena postupkom izdavanja odobrenja za provedbu tog projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) te direktive, u slučaju da, s jedne strane, do provedbe tog projekta ne može doći ako nositelj projekta nije ishodio tu odluku i, s druge strane, tijelo nadležno za odobravanje tog projekta zadržava mogućnost da njegove utjecaje na okoliš ocijeni strože nego što je to učinjeno u navedenoj odluci.
Drugo pitanje
67 Drugim pitanjem, koje je postavio u slučaju potvrdnog odgovora na svoje prvo pitanje, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2011/92, uzimajući u obzir konkretno njezine članke 6. i 8., tumačiti na način da nije nužno da donošenju prethodne odluke, kojom se nositelju projekta odobrava da odstupi od mjera koje se primjenjuju u području zaštite vrsta radi provedbe projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) te direktive, prethodi sudjelovanje javnosti, ako je to sudjelovanje učinkovito osigurano prije donošenja odluke koju mora donijeti tijelo nadležno za moguće odobrenje provedbe tog projekta.
68 U tom pogledu članak 6. Direktive 2011/92 predviđa osobito, u stavcima 2. i 3., da o svim informacijama koje se odnose na projekte koji podliježu dvostrukoj obvezi procjene i odobrenja koja je uvedena tom direktivom javnost mora biti, ovisno o slučaju, obaviještena ili joj one moraju biti stavljene na raspolaganje „u ranoj fazi postupaka donošenja odluka […], a najkasnije čim se informacije mogu razumno dostaviti”. U stavku 4. tog članka usto se navodi da „[z]ainteresirana javnost mora dobiti pravovremene i učinkovite mogućnosti sudjelovanja u postupku donošenja odluka […] i u tu svrhu može iznositi primjedbe i mišljenja u trenutku kada su nadležnom tijelu ili tijelima otvorene sve mogućnosti, prije donošenja odluke o zahtjevu za izdavanje odobrenja”.
69 Članak 8. te direktive pak utvrđuje da ishode savjetovanja i informacije prikupljene osobito zahvaljujući sudjelovanju javnosti nadležno tijelo uzima u obzir prilikom donošenja svoje odluke o odobrenju za provedbu dotičnog projekta.
70 Kao što to proizlazi iz tih odredaba, one obvezuju države članice da donesu potrebne mjere kako bi se u okviru postupka procjene i odobrenja projekata na koje se primjenjuje Direktiva 2011/92 osiguralo sudjelovanje javnosti koje ispunjava sve zahtjeve.
71 Kao prvo, i do priopćavanja informacija javnosti ili njihova stavljanja na raspolaganje koje služi kao temelj tog sudjelovanja i do mogućnosti danoj javnosti da uputi primjedbe i mišljenja o tim informacijama kao i, općenitije, o dotičnom projektu i njegovim utjecajima na okoliš mora doći u ranoj fazi i u svakom slučaju prije donošenja odluke koja se odnosi na odobrenje za provedbu tog projekta.
72 Kao drugo, navedeno sudjelovanje mora biti učinkovito, što podrazumijeva da se javnost može izjasniti ne samo korisno i potpuno o dotičnom projektu i njegovim utjecajima na okoliš nego i u trenutku u kojem su otvorene sve mogućnosti.
73 Kao treće, ishod tog istog sudjelovanja nadležno tijelo mora uzeti u obzir prilikom svoje odluke o odobrenju za provedbu projekta.
74 Međutim, usklađivanje tih različitih zahtjeva može se pokazati težim u okviru složenog postupka donošenja odluka, s obzirom na njegove različite faze i podjelu nadležnosti između različitih tijela koja u njemu sudjeluju.
75 To je tako, konkretno, u slučaju da određeno tijelo mora procijeniti, u prethodnoj ili međufazi takvog postupka donošenja odluka, samo dio utjecaja dotičnog projekta na okoliš. Naime, u takvom slučaju sudjelovanje javnosti može se odnositi samo na dio utjecaja tog projekta na okoliš, koji potpada pod nadležnost tog tijela, uz isključenje ne samo onoga koji ne potpada pod njegovu nadležnost nego i njihove interakcije i međusobnog odnosa.
76 U tom slučaju valja utvrditi da zahtjev za sudjelovanje javnosti u ranoj fazi postupka donošenja odluka treba tumačiti i primijeniti na način da je u skladu s jednako tako važnim zahtjevom za učinkovito sudjelovanje te javnosti u tom postupku.
77 U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, u slučaju da je projekt predmet postupka donošenja odluka u više faza, kojeg je obilježje da se najprije donese glavna odluka, a zatim njezina provedbena odluka, do obveze procjene utjecaja tog projekta na okoliš koju nalaže Direktiva 2011/92 mora u načelu doći prije donošenja glavne odluke, osim ako nije moguće utvrditi i procijeniti sve utjecaje u toj fazi, u kojem slučaju do procjene svih tih utjecaja stoga dolazi prije donošenja provedbene odluke (presude od 7. siječnja 2004., Wells, C‑201/02, EU:C:2004:12, t. 52. i 53.; od 28. veljače 2008., Abraham i dr., C‑2/07, EU:C:2008:133, t. 26. i od 29. srpnja 2019., Inter‑Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen, C‑411/17, EU:C:2019:622, t. 85. i 86.).
78 Dakle, obveza sudjelovanja javnosti predviđena tom direktivom usko je povezana s tom obvezom procjene, kao što to proizlazi iz točaka 47. i 68. ove presude.
79 Uzimajući u obzir tu vezu, po analogiji valja zaključiti da u slučaju iz točke 75. ove presude zahtjev za sudjelovanje javnosti u ranoj fazi postupka donošenja odluka predviđen člankom 6. Direktive 2011/92 ne nalaže da donošenju prethodne odluke koja se odnosi na dio utjecaja na okoliš dotičnog projekta prethodi takvo sudjelovanje, pod uvjetom da je ono učinkovito, što je zahtjev koji podrazumijeva, kao prvo, da do njega dođe prije donošenja odluke koju mora donijeti tijelo nadležno za odobravanje provedbe tog projekta, kao drugo, da se javnosti omogući da se korisno i potpuno izjasni o svim utjecajima tog projekta na okoliš i, kao treće, da tijelo nadležno za odobravanje provedbe tog projekta može u potpunosti uzeti u obzir navedeno sudjelovanje.
80 Isključivo je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri jesu li ti uvjeti ispunjeni u predmetnom slučaju i stoga je li se javnost mogla korisno i potpuno očitovati o svim utjecajima na okoliš projekta o kojem je riječ u glavnom postupku između datuma donošenja prethodne odluke kojom se nositelju projekta odobrava odstupanje od mjera koje se primjenjuju u području zaštite vrsta radi provedbe tog projekta i datuma na koji tijelo nadležno za odobrenje provedbe navedenog projekta donese odluku u tom pogledu.
81 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da Direktivu 2011/92, uzimajući u obzir njezine članke 6. i 8., treba tumačiti na način da nije nužno da donošenju prethodne odluke, kojom se nositelju projekta odobrava da odstupi od mjera koje se primjenjuju u području zaštite vrsta radi provedbe projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) te direktive, prethodi sudjelovanje javnosti, ako je to sudjelovanje učinkovito osigurano prije donošenja odluke koju mora donijeti tijelo nadležno za moguće odobrenje za provedbu tog projekta.
Troškovi
82 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
1. Direktivu 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš treba tumačiti na način da je odluka donesena na temelju članka 16. stavka 1. Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore, kojom se nositelju projekta dopušta da odstupi od mjera koje se primjenjuju u području zaštite vrsta radi provedbe projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 2011/92, obuhvaćena postupkom izdavanja odobrenja za provedbu tog projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) te direktive, u slučaju da, s jedne strane, do provedbe tog projekta ne može doći ako nositelj projekta nije ishodio tu odluku i, s druge strane, tijelo nadležno za odobravanje tog projekta zadržava mogućnost da njegove utjecaje na okoliš ocijeni strože nego što je to učinjeno u navedenoj odluci.
2. Direktivu 2011/92, uzimajući u obzir njezine članke 6. i 8., treba tumačiti na način da nije nužno da donošenju prethodne odluke, kojom se nositelju projekta odobrava da odstupi od mjera koje se primjenjuju u području zaštite vrsta radi provedbe projekta u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) te direktive, prethodi sudjelovanje javnosti, ako je to sudjelovanje učinkovito osigurano prije donošenja odluke koju mora donijeti tijelo nadležno za moguće odobrenje za provedbu tog projekta.
Potpisi