Predmet T‑208/13

Portugal Telecom SGPS, SA

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Portugalsko i španjolsko tržište telekomunikacija – Klauzula o zabrani tržišnog natjecanja na iberskom tržištu unesena u ugovor za stjecanje Telefónice udjela koji je Portugal Telecom imao u brazilskom operateru mobilne telefonije Vivo – Pravna zaštita ‚u mjeri u kojoj je to zakonom dopušteno’ – Obveza obrazlaganja – Povreda s obzirom na cilj – Akcesorno ograničenje – Moguće tržišno natjecanje – Povreda s obzirom na učinke – Izračun iznosa novčane kazne – Zahtjev za saslušanje svjedoka”

Sažetak – Presuda Općeg suda (drugo vijeće) od 28. lipnja 2016.

1.      Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Sažeti prikaz iznesenih razloga – Pravni razlozi koji nisu navedeni u tužbi – Iznošenje nepreciznih razmatranja zbog kojih tužena institucija i sud Unije moraju pretpostavljati i izvoditi zaključke – Nedopuštenost

(Statut Suda, čl. 21. st. 1.; Poslovnik Općeg suda, čl. 44. st. 1.)

2.      Tužba za poništenje – Razlozi – Pojam – Elementi zahtjeva za poništenje navedeni u dijelu posvećenom sažetku odluke – Uključenost – Pretpostavka – Jasno i nedvojbeno osporavanje valjanosti utvrđenja iz pobijane odluke

(Statut Suda, čl. 21. st. 1.; Poslovnik Općeg suda, čl. 44. st. 1.)

3.      Sudski postupak – Obrazloženje presuda – Doseg – Implicitno obrazloženje Općeg suda – Dopuštenost – Pretpostavke

4.      Tužba za poništenje – Razlozi – Nepostojanje obrazloženja ili njegova nedostatnost – Tužbeni razlog različit od onog koji se odnosi na materijalnu zakonitost

(čl. 263. i 296. UFEU‑a)

5.      Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg

(čl. 263. i 296. UFEU‑a)

6.      Zabranjeni sporazumi – Narušavanje tržišnog natjecanja – Kriteriji za ocjenu – Sadržaj i cilj zabranjenog sporazuma te ekonomski i pravni kontekst u koji je smješten – Razlikovanje između povreda s obzirom na cilj i posljedicu – Namjera stranaka sporazuma da ograniče tržišno natjecanje – Nepotreban kriterij – Povreda s obzirom na cilj – Dovoljan stupanj štetnosti – Kriteriji za ocjenu

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a)

7.      Zabranjeni sporazumi – Zabrana – Izuzeće – Klauzula kvalificirana kao akcesorno ograničenje – Pojam akcesornog ograničenja – Doseg – Ograničenje izravno vezano uz i nužno za izvršenje glavne transakcije – Objektivnost i proporcionalnost – Složena ekonomska ocjena – Sudski nadzor – Granice – Posljedice kvalifikacije

(čl. 101. st. 1. i 3. UFEU‑a)

8.      Zabranjeni sporazumi – Sporazumi između poduzetnika – Dokaz povrede – Ocjena dokazne vrijednosti različitih dokaza – Mjerila – Izjave poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu

(čl. 101. UFEU‑a)

9.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Komisijina odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a – Obveza određivanja tržišta – Nepostojanje u slučaju sporazuma čiji je cilj podjela tržištâ

(čl. 101. UFEU‑a)

10.    Zabranjeni sporazumi – Narušavanje tržišnog natjecanja – Kriteriji za ocjenu – Kvalifikacija poduzetnika kao potencijalnog konkurenta – Mjerila

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a)

11.    Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Mjerila – Težina povrede – Nepostojanje obvezujućeg ili konačnog popisa mjerila – Margina prosudbe kojom raspolaže Komisija

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.)

12.    Akti institucija – Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni, određenih radi kršenja pravila tržišnog natjecanja – Pravna narav – Okvirno pravilo postupanja koje podrazumijeva samoograničavanje diskrecijske ovlasti Komisije – Obveza poštovanja načelâ jednakog postupanja i zaštite legitimnih očekivanja

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02)

13.    Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Diskrecijska ovlast Komisije – Sudski nadzor – Neograničena nadležnost suda Unije – Doseg

(čl. 261. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 17, čl. 17. i Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 31.)

14.    Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka kojom se određuju novčane kazne – Navođenje elemenata ocjene koji su Komisiji omogućili da izmjeri težinu i trajanje povrede – Dovoljno informacija

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 3.; obavijesti Komisije 2006/C 210/02 i 2006/C 298/11)

15.    Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Mjerila – Ukupan prihod predmetnog poduzetnika – Prihod ostvaren od robe koja je predmet povrede – Potrebno uvažiti – Granice – Određivanje vrijednosti ostvarenih prodaja u izravnoj ili neizravnoj vezi s povredom – Mjerila

(čl. 101. i 102. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2. i 3.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 6. i 13.)

16.    Pravo Europske unije – Načela – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Sudski nadzor Komisijinih odluka u području tržišnog natjecanja – Nadzor zakonitosti i nadzor u okviru neograničene nadležnosti, u pogledu prava i činjenica – Povreda – Nepostojanje

(čl. 263. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 31.)

17.    Sudski postupak – Mjere izvođenja dokaza – Saslušanje svjedoka – Diskrecijska ovlast Općeg suda – Utjecaj načela prava na pošteno suđenje

(Poslovnik Općeg suda, čl. 91.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 68.‑70., 270.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 71.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 75.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 78.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 78., 220.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 86.‑91., 173., 174., 178., 190., 191.)

7.      Ako neki poduhvat ili neka djelatnost ne potpada pod načelo zabrane iz članka 101. stavka 1. UEZ‑a bilo zbog svoje neutralnosti bilo zbog svojeg pozitivnog učinka na tržišno natjecanje ograničenje gospodarske autonomije jednog ili više sudionika u tom poduhvatu također ne potpada pod navedeno načelo zabrane ako je ono objektivno neophodno za ostvarenje poduhvata ili djelatnosti i proporcionalno ciljevima jednog ili drugog.

Kada, naime, nije moguće razlučiti između takva ograničenja glavnog poduhvata ili djelatnosti a da se pri tome ne ugroze samo njihovo postojanje ili ciljevi, treba ispitati kompatibilnost tog ograničenja s člankom 101. UFEU‑a zajedno s kompatibilnosti glavnog poduhvata ili djelatnosti kojima je ono akcesorno, i to iako se – odvojeno gledano – na prvi pogled može činiti da identično ograničenje jest podvrgnuto načelu zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Prema tome, pojam akcesornog ograničenja obuhvaća svako ograničenje koje je izravno vezano uz izvršenje glavne transakcije i nužno za njega.

Pod ograničenjem izravno vezanim uz izvršenje glavne transakcije valja razumjeti svako ograničenje koje je po važnosti podređeno izvršenju te transakcije i koje je očito povezano s njom.

Uvjet koji se odnosi na nužnost ograničenja zahtijeva dvostruko ispitivanje. Naime, valja utvrditi, s jedne strane, je li ograničenje objektivno nužno za izvršenje glavne transakcije i, s druge strane, je li proporcionalno u odnosu na nju. Ispitivanje objektivne nužnosti ograničenja za glavnu transakciju može biti samo relativno apstraktno. Nije riječ o tome da se analizira je li ograničenje s obzirom na stanje tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu neophodno za komercijalni uspjeh glavne transakcije, nego da se utvrdi je li, u posebnom kontekstu glavne transakcije, ograničenje nužno za njezino izvršenje. Ako se ispostavi da je bez ograničenja glavna transakcija teško ostvariva, ili čak neostvariva, ograničenje se može smatrati objektivno nužnim za njezino izvršenje.

Ako je ograničenje objektivno nužno za izvršenje glavne transakcije, valja još provjeriti prekoračuju li njegovo trajanje i materijalno i zemljopisno područje primjene ono što je nužno za izvršenje navedene transakcije. U slučaju takvih prekoračenja, transakcija mora biti predmet zasebne analize u okviru članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

Pored toga, s obzirom na to da ta ocjena akcesorne naravi transakcije podrazumijeva Komisijine složene ekonomske ocjene, sudski nadzor te ocjene ograničen je na provjeru poštovanja postupovnih pravila, dostatnosti obrazloženja i materijalne točnosti činjenica, nepostojanja očite pogreške u ocjeni i zlouporabe ovlasti.

Konačno, ako se utvrdi da je ograničenje izravno vezano uz izvršenje glavne transakcije i da je nužno za nju, sukladnost tog ograničenja s pravilima tržišnog natjecanja mora se ispitati sa sukladnošću glavne transakcije. Prema tome, ako glavna transakcija ne ulazi u opseg zabrane propisane člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, isto vrijedi za ograničenja izravno vezana uz tu transakciju i nužnu za nju. S druge strane, ako glavna transakcija čini ograničenje u smislu te odredbe, ali se na nju primjenjuje iznimka na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a, ta iznimka također obuhvaća navedena akcesorna ograničenja.

(t. 97.‑101., 104.‑107.)

8.      U Unijinu pravu tržišnog natjecanja, i da svjedočenje izravnog svjedoka o iznesenim okolnostima treba, u načelu, kvalificirati kao dokaz s visokom dokaznom vrijednošću, treba uzeti u obzir i da je izjave o kojima je riječ u predmetnom slučaju dala osoba koja bi mogla imati izravan interes u slučaju i koje se ne mogu razmatrati neovisno o tužitelju. Naime, kad je riječ o dokaznoj vrijednosti koju valja pripisati različitim dokazima, jedini kriterij relevantan za ocjenu slobodno podnesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost. Prema opće primjenjivim pravilima u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovom podrijetlu, okolnostima njegovog sastavljanja, njegovom adresatu i smislenosti i pouzdanosti njegova sadržaja.

(t. 149., 150.)

9.      U kontekstu primjene Unijinih pravila u području prava tržišnog natjecanja, Komisija nije uvijek obvezna točno definirati jedno ili više referentnih tržišta. Naime, definiranje referentnog tržišta nema istu ulogu ako se radi o primjeni članka 101. UFEU‑a ili članka 102. UFEU‑a. Stoga, u okviru članka 101. UFEU‑a stavka 1. nije potrebno prethodno definirati tržište u pitanju kada je cilj spornog sporazuma sam po sebi protutržišni, odnosno kada je Komisija mogla valjano zaključiti, bez prethodnog određivanja tržišta, da se predmetnim sporazumom narušava tržišno natjecanje i da on može osjetno utjecati na trgovinu među državama članicama. Ako je sam cilj sporazuma ograničiti tržišno natjecanje „podjelom tržišta”, tada nije potrebno točno definirati predmetna tržišta jer je stvarno ili potencijalno tržišno natjecanje zasigurno ograničeno .

(t. 175., 176.)

10.    Sklapanje sporazuma o zabrani tržišnog natjecanja znači da su stranke prepoznale činjenicu da su u najmanju ruku mogući konkurenti u pogledu određenih usluga. U tom pogledu, u slučaju liberaliziranog tržišta, poput onog u telekomunikacijskom sektoru, Komisija ne treba analizirati ni strukturu predmetnog tržišta ni pitanje je li ulazak na navedeno tržište ekonomski isplativa strategija za svaku od stranaka, ali je obvezna ispitati postoje li nesavladive prepreke ulasku na tržište kojima se isključuje svako moguće tržišno natjecanje.

Iako namjera ulaska poduzetnika na tržište može biti relevantna za dokazivanje toga može li se on smatrati mogućim konkurentom na navedenom tržištu, osnovni element na kojem mora počivati takva kvalifikacija je, međutim, njegova sposobnost ulaska na navedeno tržište.

(t. 180., 181., 186.)

11.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 195., 196.)

12.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 197.‑200.)

13.    Što se tiče određivanja iznosa novčanih kazni izrečenih za povredu pravila tržišnog natjecanja, neograničena nadležnost ovlašćuje sud da, pored samog nadzora zakonitosti sankcije, ocjenu Komisije zamijeni svojom ocjenom i u skladu s tim ukine, smanji ili poveća iznos kazne ili izrečene dnevne kazne.

Međutim, izvršavanje neograničene nadležnosti ne predstavlja obavljanje nadzora po službenoj dužnosti, a postupak pred sudovima Unije je kontradiktoran. Osim kada je riječ o apsolutnim zaprekama vođenju postupka, koje sudac mora ispitati po službenoj dužnosti, a kakva je npr. nepostojanje obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju je obveza isticanja tužbenih razloga protiv sporne odluke i podnošenja dokaza u prilog svojim navodima. Taj zahtjev koji je postupovne prirode nije protivan pravilu prema kojemu je, kad je riječ o povredama pravilâ o tržišnom natjecanju, na Komisiji da pruži dokaz o povredama koje je utvrdila i da pribavi dokaze kojima se može dokazati, do zahtijevanog pravnog standarda, postojanje sastavnih elemenata takve povrede. Od tužitelja se, naime, zahtijeva da u tužbi utvrdi sporne elemente osporavane odluke, da formulira prigovore u tom smislu i da iznese dokaze koji se mogu sastojati od ozbiljnih naznaka da su njegovi prigovori osnovani.

(t. 205., 206., 272.‑274.)

14.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 220.‑222.)

15.    Što se tiče određivanja iznosa novčanih kazni izrečenih za povredu pravila tržišnog natjecanja, postavljeni cilj točke 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 uzeti je kao polazište za izračunavanje novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikovog doprinosa toj povredi. Prema tome, koncept vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi ta točka 13. navedenih smjernica uključuje prodaju na tržištu obuhvaćenom povredom u Europskom gospodarskom prostoru, pri čemu nije potrebno utvrditi je li ta prodaja stvarno bila obuhvaćena navedenom povredom, s obzirom na to da udio u prihodu od prodaje proizvoda obuhvaćenih povredom najbolje pokazuje gospodarski opseg te povrede

Međutim, iako je točno da bi cilj postavljen tom odredbom bio ugrožen kada bi se pojam vrijednosti prodaje na koji se odnosi ta odredba tumačio na način da se odnosi samo na prihod ostvaren prodajom za koju je utvrđeno da je stvarno bila obuhvaćena zabranjenim sporazumom, također je točno da se navedeni pojam ne može proširiti tako da uključuje prodaju poduzetnika u pitanju koja nije obuhvaćena, izravno ili neizravno, područjem primjene zabranjenog sporazuma.

U tom okviru, od Komisije se ne može zahtijevati da, kada mora postupiti u pogledu ograničenja s obzirom na cilj, ispita, po službenoj dužnosti, moguće tržišno natjecanje u odnosu na sva tržišta i usluge obuhvaćene područjem primjene povrede jer bi se zbog utvrđivanja vrijednosti prihoda od prodaje koje treba uzeti u obzir pri izračunu novčane kazne uvela obveza ispitivanja mogućeg tržišnog natjecanja, koje nije obvezno u slučaju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

Međutim, nametnuti Komisiji utvrđivanje prodaja izravno ili neizravno vezanih uz povredu ne znači da joj se, u okviru određivanja iznosa novčane kazne, nameće obveza koju nema za potrebe primjene članka 101. UFEU‑a u slučaju povrede koja ima protutržišni cilj. Naime, takvo rješenje sastoji se samo u tome da se utvrde posljedice činjenice da vrijednost prihoda od prodaje mora biti izravno ili neizravno povezana s povredom u smislu točke 13. Smjernica i da ne može uključivati prodaju koja nije obuhvaćena, izravno ili neizravno, područjem primjene sankcionirane povrede. Iz toga proizlazi da je, od trenutka u kojem je za utvrđivanje iznosa novčane kazne odabrala da će se temeljiti na vrijednosti prihoda od prodaje koja je izravno ili neizravno povezana s povredom, Komisija dužna točno utvrditi tu vrijednost.

(t. 237.‑241.)

16.    Nepostojanje obveze kontrole cjelokupne pobijane odluke po službenoj dužnosti ne narušava načelo djelotvorne sudske zaštite. U kontekstu poštovanja tog načela nije nužno da Opći sud po službenoj dužnosti pristupi novom sveobuhvatnom preispitivanju spisa.

Naime, nadzor Komisijinih odluka u području tržišnog natjecanja predviđen Ugovorima podrazumijeva da sud Unije vrši i pravni i činjenični nadzor i da ima ovlast ocijeniti dokaze, poništiti pobijanu odluku i izmijeniti iznos novčanih kazni. Prema tome, nadzor zakonitosti predviđen u članku 263. UFEU‑a i upotpunjen neograničenom nadležnošću u pogledu iznosa novčane kazne, koja je predviđena člankom 31. Uredbe br. 1/2003, ne bi bio protivan zahtjevima djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Slijedom toga, u nedostatku argumenata i dokaza u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na navodnoj povredi načela proporcionalnosti, Opći sud nije dužan po službenoj dužnosti, izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, ispitati je li Komisija poštovala no načelo prilikom određivanja iznosa novčane kazne.

(t. 245., 275.‑277.)

17.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 280.‑286.)