PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
18. siječnja 2024.(*)
Sadržaj
Pravni okvir
Zajednička akcija 2008/124
Uredba (EZ) br. 593/2008
Okolnosti spora
Postupak pred Općim sudom i Sudom te pobijana presuda
Zahtjevi stranaka pred Sudom
O žalbi
Dopuštenost žalbe
Argumentacija stranaka
Ocjena Suda
Prvi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
Ocjena Suda
Prvi dio četvrtog žalbenog razloga
Argumentacija stranaka
Ocjena Suda
Treći žalbeni razlog
Prvi dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
– Ocjena Suda
Drugi dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
– Ocjena Suda
Treći dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
– Ocjena Suda
Drugi i treći prigovor četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
– Ocjena Suda
Peti dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
– Ocjena Suda
Šesti dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
– Ocjena Suda
Drugi žalbeni razlog i prvi prigovor četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga
Argumentacija stranaka
Ocjena Suda
Drugi dio četvrtog žalbenog razloga
Argumentacija stranaka
Ocjena Suda
Peti žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
Ocjena Suda
Šesti žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
Ocjena Suda
Troškovi
„Žalba – Arbitražna klauzula – Osoblje međunarodnih misija Europske unije – Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme – Zahtjev za prekvalifikaciju svih ugovornih odnosa u ugovor o radu na neodređeno vrijeme – Zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza – Tužba za naknadu štete – Načelo nediskriminacije – Načelo ne ultra petita – Obveza obrazlaganja – Iskrivljavanje nacionalnog prava – Troškovi”
U predmetu C‑46/22 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 20. siječnja 2022.,
Liam Jenkinson, sa stalnom adresom u Killarneyu (Irska), kojeg zastupa N. de Montigny, avocate,
žalitelj,
a druge stranke u postupku su:
Vijeće Europske unije, koje zastupaju M. Bauer, J. Rurarz i A. Vitro, u svojstvu agenata,
Europska komisija, koju su zastupali D. Bianchi, G. Gattinara i B. Mongin, u svojstvu agenata, a zatim D. Bianchi, G. Gattinara i L. Hohenecker, u svojstvu agenata,
Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD), koju zastupaju S. Marquardt, E. Orgován i R. Spac, u svojstvu agenata,
Eulex Kosovo, koji zastupaju E. Raoult, avocate, i N. Reilly, barrister,
tuženici u prvostupanjskom postupku,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, L. Bay Larsen (izvjestitelj), potpredsjednik Suda, T. von Danwitz, A. Kumin i I. Ziemele, suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: M. Krausenböck, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 9. ožujka 2023.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 17. svibnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom Liam Jenkinson zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 10. studenoga 2021., Jenkinson/Vijeće i dr. (T‑602/15 RENV, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2021:764), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu povodom, kao prvo, zahtjeva na temelju članka 272. UFEU‑a kojim se traži, s jedne strane, prekvalifikacija svih tužiteljevih ugovora o radu u ugovor o radu na neodređeno vrijeme i, s druge strane, naknada ugovorne štete koju je zbog toga navodno pretrpio te, kao drugo, zahtjevâ na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a radi utvrđivanja izvanugovorne odgovornosti Vijeća Europske unije, Europske komisije i Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD), odnosno Misije uspostave vladavine prava Europske unije na Kosovu iz članka 1. Zajedničke akcije Vijeća 2008/124/ZVSP od 4. veljače 2008. o Misiji Europske unije za uspostavu vladavine prava na Kosovu, Eulex Kosovo (SL 2008., L 42, str. 92.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 76., u daljnjem tekstu: Eulex Kosovo).
Pravni okvir
Zajednička akcija 2008/124
2 Člankom 9. stavkom 3. Zajedničke akcije 2008/124 određuje se:
„EULEX KOSOVO također može zapošljavati, ako je potrebno, međunarodno osoblje i lokalno osoblje na temelju ugovora.”
3 Člankom 10. stavkom 3. te zajedničke akcije propisuje se:
„Uvjeti zapošljavanja te prava i obveze međunarodnog i lokalnog civilnog osoblja utvrđuju se ugovorima između voditelja misije i članova osoblja.”
Uredba (EZ) br. 593/2008
4 Člankom 3. stavkom 5. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66., str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85., u daljnjem tekstu: Uredba Rim I) određuje se:
„Postojanje i valjanost suglasnosti ugovornih strana u pogledu izbora mjerodavnog prava utvrđuje se u skladu s odredbama članaka 10., 11. i 13.”
5 Člankom 8. te uredbe propisuje se:
„1. Individualni ugovor o radu podliježe pravu koje odaberu ugovorne stranke u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor prava ne može za posljedicu imati lišavanje zaposlenika zaštite koju im osiguravaju odredbe od kojih se ne može sporazumno odstupiti na temelju prava koje bi, u slučaju da ono nije odabrano, bilo mjerodavno na temelju stavaka 2., 3. i 4. ovog članka.
2. Ako se mjerodavno pravo ne može utvrditi na temelju stavka 2., ugovor podliježe pravu države u kojoj, odnosno iz koje zaposlenik uobičajeno izvršava svoj posao na temelju ugovora. Ne smatra se da je država u kojoj se posao uobičajeno izvršava promijenjena, ako je zaposlenik privremeno zaposlen.
3. Ako se mjerodavno pravo ne može utvrditi na temelju stavka 2., ugovor podliježe pravu države u kojoj se nalazi mjesto poslovanja u kojoj je zaposlenik zaposlen.
4. Kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor u najbližoj vezi s državom koja nije država navedena u stavcima 2. i 3., mjerodavno je pravo te druge države.”
6 U članku 9. stavcima 1. i 2. navedene uredbe određuje se:
„1. [Pravila neposredne primjene] su odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju ove Uredbe.
2. Ničime se u ovoj Uredbi ne ograničava primjena [pravila neposredne primjene] prava države pred čijim se sudom vodi postupak.”
7 U članku 10. iste uredbe propisano je:
„1. Postojanje i valjanost ugovora ili bilo koje odredbe ugovora utvrđuju se pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju ove Uredbe da je ugovor ili njegova odredba valjana.
2. Bez obzira na to, ugovorna stranka kako bi utvrdila da nije dala svoj pristanak, može se osloniti na pravo države u kojoj ima uobičajeno boravište ako iz okolnosti proizlazi da ne bi bilo razumno utvrđivati učinak njenih postupaka u skladu s pravom utvrđenim u stavku 1.”
8 Člankom 11. stavkom 1. Uredbe Rim I određuje se:
„Ugovor koji sklope osobe, ili njihovi predstavnici koji se nalaze u istoj državi u vrijeme njegova sklapanja, formalno je valjan ako ispunjava formalne zahtjeve prava kojem sadržajno podliježe na temelju ove Uredbe ili prava države u kojoj je sklopljen.”
9 Člankom 13. te uredbe propisuje se:
„Kod ugovora kojeg su sklopile osobe iz iste države, fizička osoba koja bi na temelju prava te države imala poslovnu i pravnu sposobnost može se pozvati na poslovnu i pravnu nesposobnost koja je posljedica prava druge države, samo ako je druga ugovorna stranka znala za tu nesposobnost u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno nije znala zbog nepažnje.”
Okolnosti spora
10 Okolnosti spora navedene su u točkama 1. do 5. pobijane presude. Za potrebe ovog postupka one se mogu sažeti kako slijedi.
11 L. Jenkinson, irski državljanin, najprije je bio zaposlen od 20. kolovoza 1994. do 5. lipnja 2002. na temelju raznih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u okviru promatračke misije Europske unije u Jugoslaviji (u daljnjem tekstu: EUMM).
12 Zatim je od 17. lipnja 2002. do 31. prosinca 2009. bio zaposlen na temelju raznih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u Policijskoj misiji Europske unije u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: EUPM).
13 Naposljetku, L. Jenkinson je bio zaposlen u Eulexu Kosovo od 5. travnja 2010. do 14. studenoga 2014. na temelju jedanaest uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme (u daljnjem tekstu: jedanaest ugovora na određeno vrijeme), pri čemu je prvih devet ugovora sklopljeno s voditeljem Eulexa Kosovo, a posljednja dva sa samim Eulexom Kosovo.
14 Tijekom desetog ugovora na određeno vrijeme, između 15. lipnja i 14. listopada 2014., L. Jenkinson je dopisom voditelja Eulexa Kosovo od 26. lipnja 2014. obaviješten da će se zbog odluke o restrukturiranju Eulexa Kosovo, koju su države članice donijele 24. lipnja 2014., radno mjesto na kojem je u njemu bio zaposlen ukinuti nakon 14. studenoga 2014. i da zbog toga njegov ugovor neće biti produljen nakon tog datuma.
15 Dakle, jedanaesti i ujedno posljednji ugovor na određeno vrijeme sklopljen je između L. Jenkinsona i Eulexa Kosovo za razdoblje od 15. listopada do 14. studenoga 2014. (u daljnjem tekstu: posljednji ugovor na određeno vrijeme).
16 Osim tog posljednjeg ugovora na određeno vrijeme, svi drugi ugovori o radu na određeno vrijeme koje je L. Jenkinson sklopio u vezi sa svojim djelatnostima u Eulexu Kosovo sadržavali su arbitražnu klauzulu kojom je utvrđena nadležnost „belgijskih sudova”.
17 Taj posljednji ugovor na određeno vrijeme sadržavao je u članku 21. arbitražnu klauzulu kojom je na temelju članka 272. UFEU‑a bila predviđena nadležnost Suda Europske unije za sve sporove koji mogu proizlaziti iz tog ugovora.
Postupak pred Općim sudom i Sudom te pobijana presuda
18 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. listopada 2015. L. Jenkinson je pokrenuo postupak protiv Vijeća, Komisije, ESVD‑a i Eulexa Kosovo, u kojem je od Općeg suda zahtijevao da:
– kao glavno, prekvalificira njegov ugovorni odnos u „ugovor o radu na neodređeno vrijeme”, utvrdi da su tuženici u prvostupanjskom postupku povrijedili svoje ugovorne obveze, osobito obvezu dostave otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme u kojem je naveden otkazni rok, utvrdi da je njegov otkaz bio nezakonit te da stoga naloži navedenim strankama da naknade štetu pretrpljenu zlouporabnim korištenjem uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, povredom obveze dostave obavijesti o otkaznom roku i nezakonitim otkazom (u daljnjem tekstu: prvi dio tužbenog zahtjeva);
– kao glavno, utvrdi da su ga Vijeće, Komisija i ESVD diskriminirali tijekom razdoblja zaposlenja u okviru međunarodnih misija Europske unije navedenih u točkama 11. do 13. ove presude u pogledu njegovih primitaka od rada, mirovinskih prava i drugih pogodnosti, utvrdi da su ga trebali zaposliti kao člana privremenog osoblja jedne od tih misija i da im zbog toga naloži da mu isplate naknadu štete koju je zbog toga pretrpio (u daljnjem tekstu: drugi dio tužbenog zahtjeva) i
– podredno, naloži tuženicima u prvostupanjskom postupku da na temelju svoje izvanugovorne odgovornosti tužitelju naknade štetu koja proizlazi iz povreda njihovih obveza (u daljnjem tekstu: treći dio tužbenog zahtjeva).
19 Rješenjem od 9. studenoga 2016., Jenkinson/Vijeće i dr. (T‑602/15, EU:T:2016:660), Opći sud oglasio se očito nenadležnim za odlučivanje o prvom i drugom dijelu tužbenog zahtjeva te je odbacio treći dio tužbenog zahtjeva kao očito nedopušten. Slijedom toga odbacio je tužbu u cijelosti i naložio L. Jenkinsonu snošenje troškova.
20 Podneskom podnesenim tajništvu Suda 25. siječnja 2017. L. Jenkinson podnio je žalbu protiv tog rješenja.
21 Presudom od 5. srpnja 2018., Jenkinson/Vijeće i dr. (C‑43/17 P, EU:C:2018:531), Sud je ukinuo navedeno rješenje, vratio predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.
22 Zasebnim aktima koje je Komisija podnijela tajništvu Općeg suda 31. listopada 2018, a Vijeće i ESVD 19. studenoga 2018., te stranke istaknule su prigovore nedopuštenosti, u kojima su među ostalim navodile da im se ne mogu pripisati činjenice, odluke i moguće nepravilnosti na koje se tužitelj poziva. Rješenjem prvog vijeća Općeg suda od 29. ožujka 2019. određeno je da će se o prigovorima nedopuštenosti odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari.
23 Pobijanom presudom Opći sud presudio je da prvi i drugi dio tužbenog zahtjeva valja odbiti kao neosnovane i da treći dio tužbenog zahtjeva valja odbiti kao očito nedopušten, tako da tužbu treba odbiti u cijelosti a da pritom nije potrebno odlučiti o navedenim prigovorima nedopuštenosti.
Zahtjevi stranaka pred Sudom
24 Svojom žalbom L. Jenkinson od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu;
– konačno odluči o predmetu;
– podredno, vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje i
– naloži tuženicima snošenje troškova obaju postupaka.
25 Vijeće od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu i
– naloži L. Jenkinsonu snošenje troškova ovog postupka.
26 Komisija od Suda zahtijeva da:
– odbaci žalbu kao nedopuštenu u dijelu u kojem se odnosi na Komisiju;
– podredno, odbaci žalbu kao djelomično nedopuštenu i odbije ju kao djelomično neosnovanu;
– naloži L. Jenkinsonu snošenje troškova.
27 ESVD od Suda zahtijeva da:
– odbaci žalbu kao neosnovanu,
– u slučaju konačne odluke proglasi tužbu L. Jenkinsona nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na ESVD;
– u slučaju vraćanja predmeta Općem sudu na ponovno odlučivanje, proglasi da ESVD više ne može biti tuženik; i
– naloži L. Jenkinsonu snošenje troškova.
28 Eulex Kosovo od Suda zahtijeva da:
– žalbu odbaci kao djelomično nedopuštenu i odbije kao djelomično neosnovanu i
– naloži L. Jenkinsonu snošenje troškova.
O žalbi
29 U prilog žalbi L. Jenkinson ističe šest žalbenih razloga koji se temelje, u biti, prvi, na pogrešnom tumačenju zahtjevâ i razloga iznesenih u prvostupanjskom postupku, drugi, na pogrešci koja se tiče prava jer je u pogledu zahtjeva za prekvalifikaciju uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u jedinstveni ugovor o radu na neodređeno vrijeme Opći sud uzeo u obzir isključivo posljednji ugovor na određeno vrijeme, treći, na nekoliko pogrešaka koje se tiču prava koje je Opći sud počinio prilikom odbijanja prvog dijela tužbenog zahtjeva, četvrti, na pogrešnoj primjeni načela nediskriminacije među članovima osoblja Unije i povredi članka 336. UFEU‑a, peti, na pogreškama koje se tiču prava koje je Opći sud počinio prilikom odbacivanja trećeg dijela tužbenog zahtjeva i šesti, na pogrešci u određivanju troškova.
30 Uvodno, Vijeće, Komisija i ESVD, iako nisu podnijeli protužalbu, smatraju da je s obzirom na presudu od 24. veljače 2022., Eulex Kosovo (C‑283/20, EU:C:2022:126), tužba u prvostupanjskom postupku trebala biti proglašena nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na njih.
31 U tom pogledu u ovom predmetu Sud smatra prikladnim najprije odlučiti o žalbi (vidjeti po analogiji presudu od 25. veljače 2021., Dalli/Komisija, C‑615/19 P, EU:C:2021:133, t. 35. i navedenu sudsku praksu).
Dopuštenost žalbe
Argumentacija stranaka
32 Komisija osobito ističe da bi s obzirom na točke 40. i 46. presude od 24. veljače 2022., Eulex Kosovo (C‑283/20, EU:C:2022:126), jedini tuženik u ovom sporu trebao biti Eulex Kosovo te da je zbog toga žalba nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na nju. Usto tvrdi da nedopuštenost žalbe u odnosu na nju proizlazi i iz činjenice da nije poslodavac L. Jenkinsona i da stoga nije povezana sa sporom.
33 L. Jenkinson osporava te argumente.
Ocjena Suda
34 U skladu s člankom 171. Poslovnika Suda, žalba se dostavlja ostalim strankama u postupku pred Općim sudom. Osobito iz izreke pobijane presude proizlazi da su stranke u postupku pred Općim sudom kao tuženici bili Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo. Dakle, budući da je Komisija bila stranka pred Općim sudom, L. Jenkinson mogao je uredno podnijeti žalbu protiv nje (vidjeti po analogiji presude od 21. siječnja 2016., SACBO/Komisija i INEA, C‑281/14 P, EU:C:2016:46, t. 25. i 26. i od 5. srpnja 2018., Jenkinson/Vijeće i dr., C‑43/17 P, EU:C:2018:531, t. 19.).
35 Usto su Općem sudu podneseni zahtjevi koji su se odnosili na zapošljavanje, među ostalim, L. Jenkinsona u EUMM‑u i EUPM‑u, tako da argumenti koji se temelje na presudi od 24. veljače 2022., Eulex Kosovo (C‑283/20, EU:C:2022:126), s obzirom na to da se odnose samo na uključenost i odgovornost Vijeća, Komisije i ESVD‑a za korake koje će eventualno trebati poduzeti zbog zapošljavanja L. Jenkinsona u Eulexu Kosovo, ne mogu, u svakom slučaju, omogućiti odbijanje utvrđenja izvršenog u prethodnoj točki ove presude.
36 Iz toga proizlazi da je žalba dopuštena.
Prvi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
37 Prvim žalbenim razlogom L. Jenkinson, kao prvo, smatra da je Opći sud u točki 48. pobijane presude pogrešno utvrdio da zahtjev koji se temelji na nezakonitosti Zajedničke akcije 2008/124 u tužbi u prvostupanjskom postupku nije bio potkrijepljen nikakvom pravnom ili činjeničnom argumentacijom. Osim toga tvrdi da je u toj točki Opći sud pogrešno smatrao da je navedena nezakonitost isticana već u okviru drugog dijela tužbenog zahtjeva. Prema mišljenju L. Jenkinsona, ta ista nezakonitost istaknuta je u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva njegove tužbe kojom se pokreće postupak.
38 L. Jenkinson tvrdi da su se razlozi nezakonitosti protiv Zajedničke akcije 2008/124 trebali tumačiti kao prigovori nezakonitosti u smislu članka 277. UFEU‑a, koji se osobito temelje na povredi članka 336. UFEU‑a i biti proglašeni dopuštenima.
39 Smatra da je isto trebalo biti s razlozima protiv Komunikacije Komisije C(2009) 9502 od 30. studenoga 2009. naslovljene „Propisi posebnih savjetnika Komisije ovlaštenih za provedbu operativnih aktivnosti ZVSP‑a, kao i međunarodnog ugovornog osoblja”. U tom pogledu L. Jenkinson navodi da je tom komunikacijom Komisija odredila uvjete zapošljavanja umjesto Vijeća i za Vijeće, u skladu s člankom 336. UFEU‑a.
40 U svojoj replici L. Jenkinson osobito dodaje da su povreda odredbe UFEU‑a i nenadležnost donositelja akta apsolutne zapreke vođenju postupka. Smatra da isto vrijedi za nepoštovanje pravila postupka u vezi s donošenjem akta koji negativno utječe.
41 Kao drugo, prema mišljenju L. Jenkinsona, Opći sud je u točki 52. pobijane presude nezakonito ograničio stranke protiv kojih su bili usmjereni zahtjevi podneseni u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva time što nije naveo Vijeće, Komisiju ni ESVD.
42 Kao treće, pod pretpostavkom da je u točki 110. iste presude Opći sud ograničio predmet spora na područje radnog prava, L. Jenkinson ističe da bi takvo ograničenje bilo nezakonito jer navedeni spor ulazi i u područje socijalne sigurnosti.
43 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje prvog žalbenog razloga.
Ocjena Suda
44 Kao prvo, L. Jenkinson u svojoj replici tvrdi da je Opći sud trebao po službenoj dužnosti ispitati zakonitost Zajedničke akcije 2008/124. Međutim, prema članku 127. stavku 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 190. tog poslovnika, tijekom postupka zabranjeno je iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Prigovor koji se temelji na tome da je Opći sud trebao po službenoj dužnosti ispitati zakonitost te zajedničke akcije žalitelj je istaknuo prvi put u svojoj replici a da pritom nije dokazao da se taj prigovor zasniva na pravnom ili činjeničnom elementu koji je otkriven tijekom postupka. Zbog toga treba smatrati da je navedeni prigovor nepravodobno podnesen te ga stoga treba proglasiti nedopuštenim.
45 Što se tiče argumenata L. Jenkinsona kojima se osporava to da Opći sud nije ispitao zakonitost Zajedničke akcije 2008/124, valja navesti da je Opći sud u točkama 46. do 48. pobijane presude analizirao sadržava li tužba u prvostupanjskom postupku prigovor nezakonitosti istaknut protiv te zajedničke akcije.
46 Opći sud istaknuo je, s jedne strane, u točkama 44. i 48. te presude, da se L. Jenkinson pozivao na nezakonitost navedene sudske prakse najviše kako bi ishodio naknadu izvanugovorne štete koju ističe u okviru drugog dijela tužbenog zahtjeva. S druge strane, Opći sud smatrao je u točki 48. navedene presude da, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj zaista istaknuo prigovor nezakonitosti protiv Zajedničke akcije 2008/124 na temelju članka 277. UFEU‑a, valja utvrditi da taj prigovor u tužbi u prvostupanjskom postupku nije bio potkrijepljen nikakvom pravnom ili činjeničnom argumentacijom te da slijedom toga ne ispunjava uvjete postavljene u članku 76. točki (d) Poslovnika Općeg suda i stoga treba biti proglašen nedopuštenim.
47 U tom pogledu valja utvrditi da L. Jenkinson samo tvrdi da je Opći sud pogrešno presudio da prigovor nezakonitosti protiv Zajedničke akcije 2008/124 nije bio ni činjenično ni pravno potkrijepljen. Međutim, time L. Jenkinson ne uspijeva dokazati da je Opći sud pogrešno smatrao da navedeni prigovor ne ispunjava uvjete postavljene u članku 76. točki (d) Poslovnika Općeg suda. U tim okolnostima tu argumentaciju treba odbiti kao neosnovanu.
48 Što se tiče argumenta kojim L. Jenkinson tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku kada je u točki 48. pobijane presude smatrao da se pozvao na nezakonitost Zajedničke akcije 2008/124, ponajviše u drugom dijelu tužbenog zahtjeva, iako se na tu nezakonitost pozvao u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva, valja istaknuti da taj argument u svakom slučaju treba odbiti kao bespredmetan.
49 Naime, zaključak Općeg suda prema kojem nije trebalo ispitati zakonitost Zajedničke akcije 2008/124 pravno se temelji na utvrđenju da tužba u prvostupanjskom postupku ne ispunjava uvjete postavljene u članku 76. točki (d) Poslovnika Općeg suda.
50 Što se tiče argumenta L. Jenkinsona u vezi s nezakonitosti Komunikacije C(2009) 9502, valja prije svega istaknuti da je u točkama 112. do 115. i 119. pobijane presude Opći sud ispitao mogućnost pozivanja na tu komunikaciju koja se pred njim osporava te je istaknuo da je ona sastavni dio devet ugovora o radu na određeno vrijeme, navedenih u točki 13. ove presude, koje je L. Jenkinson sklopio s voditeljima Eulexa Kosovo. Opći sud iz toga je zaključio da se na navedenu komunikaciju može pozvati protiv L. Jenkinsona.
51 Zatim je u točki 230. pobijane presude Opći sud ispitao dovodi li primjena ugovornih odredaba koje se temelje na toj komunikaciji do povrede načela nediskriminacije. Tako, neovisno o osnovanosti tog ispitivanja, valja utvrditi da je Opći sud proveo nadzor zakonitosti kriterija poveznice koji se nalazi u navedenoj komunikaciji i koji upućuje na pravo zemlje čiji je dotična osoba državljanin, čiju je usklađenost s načelom nediskriminacije L. Jenkinson osporavao u prvostupanjskom postupku.
52 Osim toga, kada je riječ o argumentu koji polazi od toga da je donošenjem Komunikacije C(2009) 9502 Komisija odredila uvjete zapošljavanja L. Jenkinsona umjesto Vijeća, valja istaknuti, kao što to proizlazi iz točke 50. ove presude, da je ta komunikacija primijenjena u ovom slučaju jer je bila „sastavni dio” navedenih devet ugovora o radu na određeno vrijeme. Iz toga proizlazi da nezakonitost navedene komunikacije, koja se temelji na nenadležnosti njezina donositelja, ne može dovesti do ukidanja pobijane presude. Stoga navedeni argument zbog toga treba smatrati bespredmetnim.
53 Zbog nepostojanja drugog argumenta podnesenog pred Sudom koji bi omogućio zaključak da je Opći sud proveo djelomično ispitivanje zakonitosti iste komunikacije, valja smatrati da svojim argumentima, kojima osobito tvrdi da se pozvao na nezakonitost Komunikacije C(2009) 9502 kako bi opravdao nemogućnost pozivanja na nju protiv njega i njezinu neprimjenjivost, L. Jenkinson ne uspijeva dokazati da Opći sud nije odlučio o nezakonitosti navedene komunikacije i nemogućnosti pozivanja na tu komunikaciju protiv njega. Posljedično navedene argumente treba odbiti kao neosnovane.
54 Iz toga slijedi da L. Jenkinson nije dokazao da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitao zakonitost Zajedničke akcije 2008/124 i ispitujući je na način na koji je ispitao zakonitost Komunikacije C(2009) 9502.
55 Budući da takva pogreška nije dokazana, Općem sudu ne može se nikako prigovoriti ni da nije nadzirao zakonitost Zajedničke akcije 2008/124 i Komunikacije u pogledu članka 336. UFEU‑a.
56 Kao drugo, kada je riječ o argumentu koji se temelji na tome da je Opći sud u točki 52. pobijane presude počinio pogrešku prilikom određivanja tuženika protiv kojih su bili usmjereni zahtjevi podneseni u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva, valja podsjetiti na to da je u toj točki Opći sud naveo da „[L. Jenkinson] od Općeg suda zahtijeva da se uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme prekvalificiraju u ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da utvrdi da uvjeti u kojima je [Eulex Kosovo] okončao taj ugovor o radu na neodređeno vrijeme povređuju radno pravo koje se primjenjuje na tu vrstu ugovora”.
57 U tom pogledu valja istaknuti da je, kao što to proizlazi iz točke 34. ove presude, Opći sud zaključio da za tužbu u cijelosti treba smatrati da je usmjerena protiv Vijeća, Komisije, ESVD‑a i Eulexa Kosovo.
58 Kao što je to najavio u točki 78. pobijane presude, Opći sud proveo je meritorno ispitivanje zahtjeva koje je L. Jenkinson postavio u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva te je u točki 216. navedene presude odbio taj dio tužbenog zahtjeva a da pritom nije odredio u kojoj mjeri su ti zahtjevi bili utemeljeni u pogledu svakog tuženika.
59 Iz toga slijedi da, u točki 52. pobijane presude, time što je naveo da je Eulex Kosovo okončao navodni ugovor o radu na neodređeno vrijeme L. Jenkinsona, Opći sud nije namjeravao identificirati stranke za koje bi se trebalo smatrati da je protiv njih usmjeren prvi dio tužbenog zahtjeva. Stoga taj argument L. Jenkinsona treba odbiti kao bespredmetan.
60 Kao treće, valja istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije kao i iz članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji konkretno idu tomu u prilog jer će u protivnome biti nedopuštena (vidjeti u tom smislu presudu od 23. ožujka 2023., PV/Komisija, C‑640/20 P, EU:C:2023:232, t. 199. i navedenu sudsku praksu).
61 Navedene zahtjeve osobito ne ispunjava te se mora proglasiti nedopuštenim žalbeni razlog koji nije dovoljno jasno i precizno argumentiran da bi Sud mogao provesti svoj nadzor zakonitosti, osobito zato što ključni elementi na kojima se žalbeni razlog temelji ne proizlaze na dovoljno smislen i razumljiv način iz teksta te žalbe, koji je u tom pogledu oblikovan nejasno i dvoznačno (presuda od 23. ožujka 2023., PV/Komisija, C‑640/20 P, EU:C:2023:232, t. 200. i navedena sudska praksa).
62 Čak i pod pretpostavkom da je Opći sud u točki 110. pobijane presude ograničio predmet spora na područje radnog prava, valja utvrditi da L. Jenkinson u tom pogledu samo tvrdi da se njegova tužba odnosi i na područje socijalne sigurnosti a da pritom nije podnio posebnu argumentaciju koja bi omogućila određivanje posljedice takvog ograničenja u okviru ocjene tužbe koju bi izvršio Opći sud. Zbog nepostojanja takve posebne pravne argumentacije taj argument valja odbiti kao nedopušten.
63 S obzirom na gore navedeno, prvi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično bespredmetan i djelomično neosnovan.
Prvi dio četvrtog žalbenog razloga
Argumentacija stranaka
64 Prvim dijelom četvrtog žalbenog razloga L. Jenkinson tvrdi da Opći sud u točki 224. pobijane presude nije ispitao njegov argument u vezi s povredom članka 5. UEU‑a, na koji se pozvao u bilješci svoje tužbe u prvostupanjskom postupku i Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248., u daljnjem tekstu: Financijska uredba).
65 Osim toga, Opći sud je u točkama 226. do 228. pobijane presude povrijedio članak 336. UFEU‑a time što je presudio da je Vijeće zakonito delegiralo voditelju Eulexa Kosovo ovlast donošenja uvjeta zapošljavanja međunarodnog civilnog osoblja. Ta povreda članka 336. UFEU‑a također proizlazi iz utvrđivanja, koje je Opći sud prihvatio, uvjeta zapošljavanja međunarodnog civilnog osoblja u ugovorima sklopljenima između voditelja Eulexa Kosovo i članova osoblja te misije, iako ih je trebalo donijeti Vijeće. Isto tako, Opći sud povrijedio je taj članak time što je priznao da Komunikacija C(2009) 9502 može biti okvir za određivanje tih uvjeta iako se oni trebaju donijeti u skladu s postupkom predviđenim navedenim člankom. Prema mišljenju L. Jenkinsona, na Vijeću je da donosi uvjete zapošljavanja međunarodnog civilnog osoblja slične onima koji se nalaze u Uvjetima zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja ostalih službenika).
66 L. Jenkinson smatra da je, protivno onomu što je presuđeno u točkama 229. i 237. pobijane presude, povreda članka 336. UFEU‑a dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima.
67 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje prvog dijela četvrtog žalbenog razloga.
Ocjena Suda
68 Valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 170. stavkom 1. drugom rečenicom Poslovnika Suda žalbom ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom. Osim toga, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, dopustiti stranci da prvi put pred Sudom iznese prigovor na koji se nije pozvala pred Općim sudom značilo bi omogućiti joj da pred Sudom – čija je nadležnost u vezi sa žalbama ograničena – vodi širi postupak od onoga koji se vodio pred Općim sudom. Dakle, u okviru žalbe nadležnost Suda je ograničena na ispitivanje ocjene Općeg suda tužbenih razloga i argumenata koji su pred njim raspravljani (presuda od 17. prosinca 2020., De Masi i Varoufakis/ESB, C‑342/19 P, EU:C:2016:1035, t. 34. i navedena sudska praksa).
69 U ovom predmetu prije svega valja utvrditi da je prema točki 217. pobijane presude, što L. Jenkinson ne osporava, on od Općeg suda u biti zatražio da utvrdi da su Vijeće, Komisija i ESVD, time što su odlučili da ga tijekom njegova zaposlenja u EUMM‑u, EUPM‑u i Eulexu Kosovo (u daljnjem tekstu zajedno: tri misije o kojima je riječ), neće zaposliti kao člana privremenog osoblja na temelju Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, nego kao člana međunarodnog civilnog osoblja na ugovornoj osnovi, povrijedili različita pravna pravila, osobito određene odredbe „Ugovora” te da su prema njemu postupali diskriminatorno.
70 Zatim valja istaknuti da je u tužbi u prvostupanjskom postupku L. Jenkinson tvrdio da ugovori poput onih koje je sklopio nisu trebali biti način zapošljavanja osoblja triju misija o kojima je riječ. Naime, njihovo osoblje trebalo bi zapošljavati samo kao osoblje Unije. U tom pogledu se u bilješci te tužbe navodi da je to usto u skladu s člankom [336.] UFEU‑a”.
71 Naposljetku, navodi iz tužbe u prvostupanjskom postupku o nepostojanju okvira o zapošljavanju osoblja tih misija sličnog Uvjetima zaposlenja ostalih službenika ne sadržavaju zahtjev da Opći sud utvrdi povredu članka 336. UFEU‑a zbog nedonošenja uvjeta zaposlenja koji se primjenjuju na zapošljavanja poput zapošljavanja L. Jenkinsona na temelju tog članka.
72 Iz toga slijedi da, u dijelu u kojem L. Jenkinson u okviru svoje žalbe ističe da se primjenom nacionalnog prava koje se primjenjuje na njegov ugovorni odnos i Komunikacije C(2009) 9502 povređuje članak 336. UFEU‑a zbog nepostojanja pravnog okvira donesenog na temelju tog članka, valja utvrditi da taj prigovor nije istaknut u okviru tužbe u prvostupanjskom postupku. Međutim, s obzirom na to da je taj prigovor prvi put podnesen pred Sudom, treba ga smatrati nedopuštenim u stadiju žalbe.
73 Budući da L. Jenkinson u okviru tužbe u prvostupanjskom postupku nije istaknuo povredu tog članka koja bi proizlazila iz nepostojanja pravnog okvira donesenog na temelju navedenog članka, Općem sudu ne može se valjano prigovoriti da nije odlučio o tom prigovoru. Slijedom toga, prigovor koji se temelji na neodlučivanju o toj povredi valja odbiti kao neosnovan.
74 Isto vrijedi i za argumente koji se temelje na povredi članka 5. UEU‑a i Financijske uredbe. Naime, L. Jenkinson njih nije podnio u prvostupanjskom postupku kako bi se priznala izvanugovorna odgovornost tuženika u prvostupanjskom postupku te Opći sud stoga nije bio dužan odlučiti o tim argumentima.
75 Slijedom toga, prvi dio četvrtog žalbenog razloga treba djelomično odbaciti kao nedopušten, a djelomično odbiti kao neosnovan.
Treći žalbeni razlog
Prvi dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
76 Prvim dijelom trećeg žalbenog razloga L. Jenkinson tvrdi, prvo, da Opći sud nije ispitao pitanje neprimjenjivosti Komunikacije C(2009) 9502 kao instrumenta kojim se određuje materijalno pravo koje se primjenjuje na osoblje Eulexa Kosovo i nije uzeo u obzir argument prema kojem njegovi uvjeti zapošljavanja nisu bili određeni u skladu s člankom 336. UFEU‑a.
77 Drugo, Opći sud nije ispitao argument prema kojem institucije Unije imaju svojstvo poslodavca u pogledu Financijske uredbe. O tom svojstvu i svojstvu tuženika u prvostupanjskom postupku institucija Unije kao i njihovoj odgovornosti trebalo se naširoko raspravljati na temelju te uredbe.
78 Treće, L. Jenkinson smatra da Opći sud nije izveo odgovarajuće zaključke iz utvrđenja u točki 92. pobijane presude o tome da institucije Unije nisu poštovale članak 336. UFEU‑a. S obzirom na to da ad hoc okvir zapošljavanja osoblja Eulexa Kosovo nije bio donesen na temelju članka 336. UFEU‑a, uvjeti zapošljavanja koji su se primjenjivali na L. Jenkinsona bili su nezakoniti. Smatra da bi se na međunarodno civilno osoblje međunarodnih misija Unije, kao i na svako drugo osoblje Unije, trebalo primjenjivati materijalno pravo koje označava akt donesen u skladu s tim člankom, što bi omogućilo jamčenje jednakog postupanja prema tom osoblju. L. Jenkinson u tom pogledu ističe, s jedne strane, da se na međunarodno ugovorno osoblje „Registry‑Kosovo Specialist Chambersa”, tijela koje je osnovalo Eulex Kosovo, primjenjuje skup pravila materijalnog prava specifičnih za to tijelo i, s druge strane, da je Opći sud u točki 95. pobijane presude, time što je isključio primjenu Europskog kodeksa o dobrom administrativnom postupanju, tužitelja izričito izjednačio s ostalim službenicima Unije jer je isključio primjenu tog kodeksa ističući da se on ne primjenjuje na dužnosnike i ostale službenike Unije.
79 L. Jenkinson dodaje da zakonodavac Unije nije namjeravao da se Uredba Rim I primjenjuje na javnopravne ugovore poput ugovora u ovom slučaju. Naime, ta se uredba primjenjuje na sporove koji se odnose na privatnopravne ugovore, dok je člankom 270. u vezi s člankom 336. UFEU‑a taj zakonodavac predvidio da je Sud Europske unije nadležan za provjeru poštovanja obveza koje proizlaze iz zapošljavanja službenika Unije.
80 L. Jenkinson smatra da je u svakom slučaju Opći sud morao po službenoj dužnosti istaknuti sredstvo koje se temelji na nepoštovanju UFEU‑a ili UEU‑a. Prema njegovu mišljenju, isto vrijedi kada je riječ o Financijskoj uredbi.
81 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje prvog dijela trećeg žalbenog razloga.
– Ocjena Suda
82 Kao prvo, kao što je to istaknuto u točkama 50. do 55. ove presude, protivno onomu što ističe L. Jenkinson, Opći sud ispitao je u pobijanoj presudi mogućnosti pozivanja na Komunikaciju C(2009) 9502 i njezinu zakonitost. Osim toga, u dijelu u kojem L. Jenkinson tvrdi da je pred Općim sudom isticao da su uvjeti zapošljavanja, kako su određeni na temelju navedene komunikacije, bili nezakoniti, a potom da je njima povrijeđen članak 336. UFEU‑a, valja utvrditi da se taj argument preklapa s onim koji je istaknut u okviru prvog razloga ove žalbe i koji je odbijen u točki 52. ove presude.
83 Drugo, iz točaka 79. i 216. pobijane presude proizlazi da Opći sud, u interesu dobrog sudovanja, nije ispitao prigovore nedopuštenosti koje su istaknuli tuženici iz prvostupanjskog postupka, a kojima su osobito tvrdili da njima nisu pripisive radnje, odluke i moguće nepravilnosti na koje se pozvao tužitelj te je tako odlučio odbiti tužbu u prvostupanjskom postupku a da pritom nije pojasnio kojeg je tuženika trebalo, po potrebi, smatrati odgovornim za te radnje, odluke i navodne nepravilnosti. Stoga se prigovor koji se temelji na neispitivanju argumenta istaknutog u prvostupanjskom postupku, prema kojem institucije Unije imaju svojstvo poslodavca i tuženika, u svakom slučaju ne može prihvatiti.
84 Naime, u dijelu u kojem je taj argument povezan s pripisivosti i odgovornosti za nepravilnosti koje je isticao L. Jenkinson i u kojem Opći sud nije odlučio o tom pitanju, valja smatrati da, pod pretpostavkom da je navedeni argument osnovan, on ne može dovesti do ukidanja pobijane presude.
85 Treće, valja istaknuti da prigovori koji se odnose na točke 92. i 95. navedene presude proizlaze iz pogrešnog tumačenja te presude.
86 U točki 92. pobijane presude Opći sud je utvrdio, kako bi odgovorio na argumentaciju ESVD‑a i Eulexa Kosovo prema kojoj u ovom slučaju treba primijeniti autonomno pravo specifično za Eulex Kosovo, da zakonodavac Unije nije donio, na temelju osobito članka 336. UFEU‑a, pravila kojima bi se uredili uvjeti zapošljavanja ugovornog osoblja misije poput Eulexa Kosovo. Nasuprot tomu, uopće nije utvrdio povredu tog članka.
87 U točki 95. te presude Opći sud nije identificirao L. Jenkinsona kao da pripada „ostalim službenicima” Unije koji ulaze u područje primjene Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. Naime, u toj točki Opći sud utvrdio je da se Europski kodeks o dobrom administrativnom postupanju na koji se poziva L. Jenkinson primjenjuje samo na institucije, tijela, urede i agencije Unije te njihove uprave i službenike u njihovim odnosima s javnošću. Točno je da je uputio na odredbe tog kodeksa navodeći da se ne primjenjuje na odnose između tih subjekata i njihovih dužnosnika ili ostalih službenika Unije. Međutim, s obzirom na to da se L. Jenkinson pozvao na navedeni kodeks u okviru spora koji je bio povezan s njegovim radnim odnosom, Opći sud mogao je valjano smatrati da se na isti kodeks pozvao ne zbog odnosa tuženika u prvostupanjskom postupku s L. Jenkinsonom kao javnosti u smislu Europskog kodeksa o dobrom administrativnom postupanju, nego zbog toga što je smatrao da se ti tuženici trebaju smatrati njegovim poslodavcima.
88 Osim toga, u dijelu u kojem L. Jenkinson tvrdi da je Opći sud, time što je u točki 92. pobijane presude utvrdio da nijedno pravilo koje se primjenjuje na spor nije doneseno na temelju članka 336. UFEU‑a, trebao priznati povredu tog članka jer je, poput osoblja na koje se primjenjuju Uvjeti zaposlenja ostalih službenika, na L. Jenkinsona trebalo primjenjivati pravilo doneseno na temelju istog članka, valja istaknuti da iz točaka 99. i 102. te presude proizlazi da, s obzirom na to da je Općem sudu tužba podnesena u okviru arbitražne klauzule na temelju članka 272. UFEU‑a, smatrao je da je na njemu, zbog nenavođenja tog nacionalnog materijalnog prava u tom ugovoru, da odluči o sporu na temelju nacionalnog materijalnog prava koje se primjenjuje na ugovor, a što je na njemu da identificira.
89 Usto iz argumentacije koju je L. Jenkinson podnio u prvostupanjskom postupku u prilog prvom dijelu tužbenog zahtjeva, kao što to proizlazi iz točke 84. pobijane presude, proizlazi da je on smatrao da bi se o tom tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti na temelju belgijskog prava, koje je prema njegovu mišljenju mjerodavno na temelju kriterija o poveznici predviđenih u članku 8. Uredbe Rim I.
90 Nasuprot tomu, kao što je to već istaknuto u točkama 68. do 72. ove presude, L. Jenkinson u prvostupanjskom postupku nije istaknuo prigovor koji se temelji na povredi članka 336. UFEU‑a zbog nepostojanja pravnog okvira u vezi sa zapošljavanjem osoblja Eulexa Kosovo donesenog na temelju tog članka. Iz toga slijedi da Opći sud nije bio dužan nadzirati zakonitost nepostojanja takvog pravnog okvira.
91 Što se tiče argumenta L. Jenkinsona koji se temelji na tome da je Opći sud trebao po službenoj dužnosti ispitati povredu akata iz točke 80. ove presude, iz sudske prakse Suda proizlazi da tužbeni razlog koji se odnosi na materijalnu zakonitost nekog akta može ispitati samo ako se na njega poziva tužitelj (vidjeti u tom smislu presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink's France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67., i od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 40., i od 14. siječnja 2021., ERCEA/Aristoteleio Panepistimio Thessalonikis, C‑280/19 P, EU:C:2021:23, t. 53.). Iz toga slijedi da, s obzirom na to da takva povreda nije bila istaknuta pred Općim sudom, taj argument treba odbiti kao neosnovan.
92 Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten te odbiti kao djelomično bespredmetan i kao djelomično neosnovan.
Drugi dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
93 Drugim dijelom trećeg žalbenog razloga L. Jenkinson prije svega tvrdi da je Opći sud u točki 99. pobijane presude pogrešno isključio bilo kakvu primjenu načela prava Unije i da je pogrešno ispitao samo primjenu načela koja proizlaze iz nacionalnog materijalnog prava koje se primjenjuje na ugovor. Opći sud tako je očito zanemario zaključke koji proizlaze iz presuda od 16. srpnja 2020., ADR Center/Komisija (C‑584/17 P, EU:C:2020:576), i od 16. srpnja 2020., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P, EU:C:2020:575), da u slučaju kada institucije, tijela, uredi i agencije Unije provode ugovor i dalje podliježu obvezama koje imaju na temelju Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i općih načela prava Unije.
94 Tvrdnja u točki 100. pobijane presude prema kojoj države članice imaju obvezu prenijeti direktive koje su samo minimalna pravila zaštite ne može biti dovoljna da bi se opravdalo to da nacionalno radno pravo koje se primjenjuje na ugovorni odnos dovoljno štiti prava koja proizlaze iz načela prava Unije.
95 Zatim tvrdi da je primjena nacionalnog prava koju provodi Opći sud protivna načelu nediskriminacije time što podrazumijeva tri nejednaka postupanja, odnosno, prvo, različito postupanje prema L. Jenkinsonu u odnosu na službenike Unije čije uvjete zaposlenja trebaju odrediti isključivo Vijeće i Parlament na temelju članka 336. UFEU‑a, drugo, jednako postupanje prema službenicima Unije, poput L. Jenkinsona, i nacionalnim radnicima privatnog prava te, treće, diskriminacija među međunarodnim službenicima različitih državljanstava koji obavljaju svoju djelatnost za istog poslodavca u istim uvjetima i u istim okolnostima. U tom pogledu L. Jenkinson pojašnjava da bi, s obzirom na to da je prema mišljenju Općeg suda pravo državljanstva ili porezne rezidentnosti prije zaposlenja ugovornog osoblja u misiji Unije ono koje je mjerodavno za to ugovorno osoblje, načelo nediskriminacije bilo ugroženo jer bi mjerodavno materijalno pravo moglo biti ono treće zemlje koja nije ratificirala različite instrumente koji omogućavaju primjenu općih načela prava Unije ili temeljnih prava koja proizlaze iz Povelje.
96 Naposljetku L. Jenkinson ističe da je u ovom slučaju belgijski zakon bio jedini mjerodavan jer se irski zakon o nezakonitim otkazima ne primjenjuje na radnike koji obavljaju djelatnost izvan irskog državnog područja.
97 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje drugog dijela trećeg žalbenog razloga.
– Ocjena Suda
98 Kao što je to istaknuto u točki 88. ove presude, Opći sud smatrao je u točki 99. pobijane presude da u ovom slučaju treba odlučiti o sporu na temelju nacionalnog materijalnog prava koje se primjenjuje na ugovor.
99 U točki 100. te presude Opći sud istaknuo je, među ostalim, da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda prilikom provedbe mjera za prenošenje navedenih direktiva na tijelima i sudovima država članica ne samo dužnost da svoje nacionalno pravo tumače u skladu s tim direktivama, nego i da ga ne tumače na način koji bi bio u sukobu s različitim temeljnim pravima zaštićenima pravnim poretkom Unije ili drugim općim načelima prava Unije.
100 U točki 101. navedene presude Opći sud smatrao je da je dužan osigurati poštovanje općeg načela zabrane zlouporabe prava koje proizlazi iz uporabe uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, na temelju provedbe mjerodavnog nacionalnog prava u ovom sporu.
101 U točki 150. iste presude, nakon što je utvrdio da je zakon kojim je u irski pravni poredak prenesena Direktiva Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.) primjenjiv u ovom slučaju, Opći sud zaključio je da ni iz spisa ni iz argumenata stranaka ne proizlazi da taj zakon nije bio u skladu s tom direktivom ili načelom zabrane zlouporabe prava.
102 Iz toga proizlazi da je Opći sud smatrao da je na njemu da nadzire je li to načelo poštovano. Tako nije zanijekao da je na njemu da se uvjeri u poštovanje općih načela prava Unije. Osim toga, L. Jenkinson nije dokazao da Opći sud u ovom slučaju nije primijenio opće načelo tog prava.
103 Iz toga slijedi da Opći sud nije zanemario zaključke proizašle iz presuda od 16. srpnja 2020., ADR Center/Komisija (C‑584/17 P, EU:C:2020:576) i od 16. srpnja 2020., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P, EU:C:2020:575), prema kojima, ako stranke odluče, u ugovoru koji ih obvezuje, arbitražnom klauzulom dodijeliti sudu Unije nadležnost za odlučivanje o različitim sporovima povezanim s tim ugovorom, bit će na tom sudu, neovisno o mjerodavnom pravu određenom navedenim ugovorom, da ispita moguće povrede Povelje i općih načela prava Unije. Slijedom toga, argument koji se temelji na povredi zaključaka izvedenih iz tih presuda valja odbiti kao neosnovan.
104 Zatim, kada je riječ o prigovoru koji se temelji na načelu nediskriminacije, valja istaknuti da u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva L. Jenkinson nije tvrdio da primjena nacionalnog materijalnog prava na ugovorni odnos o kojemu je riječ može dovesti do povrede tog načela. Nasuprot tomu, tvrdio je, kao što je Opći sud to istaknuo u točki 84. pobijane presude, da bi Opći sud u ovom slučaju trebao suditi o zahtjevima podnesenima u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva na temelju nacionalnog prava, odnosno belgijskog prava, identificiranog na temelju Uredbe Rim I.
105 Kao što je to Opći sud istaknuo u točki 217. pobijane presude, L. Jenkinson pozvao se, suprotno tomu, u okviru drugog dijela tužbenog zahtjeva na diskriminatorno postupanje koje je proizašlo iz činjenice da je bio zaposlen kao član međunarodnog civilnog osoblja na ugovornoj osnovi. Taj prigovor ispitan je u točkama 230. do 232. te presude, koje nisu obuhvaćene drugim dijelom trećeg žalbenog razloga.
106 Slijedom toga, ako bi Sud trebao odlučiti o prigovoru navedenom u točki 104. ove presude, bio bi doveden do toga da odluči o razlogu koji nije bio istaknut u prvostupanjskom postupku. U tim okolnostima taj prigovor treba smatrati novim prigovorom i, kao takvim, nedopuštenim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 68. ove presude.
107 Naposljetku, kada je riječ o argumentu koji se temelji na neprimjenjivosti irskog prava u ovom slučaju, valja podsjetiti na to da je, kada je riječ o tumačenju nacionalnog prava koje provodi Opći sud, Sud u okviru žalbenog postupka nadležan samo utvrditi je li došlo do iskrivljavanja tog prava, što mora biti jasno vidljivo iz spisa a da pritom nije potrebno provesti novu ocjenu činjenica i dokaza (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM od 21. prosinca 2016., Komisija/Hansestadt Lübeck, C‑524/14 P, EU:C:2016:971, t. 20. i navedenu sudsku praksu te od 14. siječnja 2021., ERCEA/Aristoteleio Panepistimio Thessalonikis, C‑280/19 P, EU:C:2021:23, t. 67.).
108 U ovom slučaju L. Jenkinson tvrdi da se irski zakon o nezakonitim otkazima ne primjenjuje na radnike koji obavljaju svoju djelatnost izvan irskog državnog područja a da pritom ipak ne tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku time što je iskrivio taj zakon. Taj je argument stoga nedopušten.
109 Iz toga slijedi da drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.
Treći dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
110 Trećim dijelom trećeg žalbenog razloga L. Jenkinson prigovara Općem sudu da je počinio pogreške koje se tiču prava prilikom određivanja prava koje je mjerodavno za ugovorni odnos o kojem je riječ.
111 Uvodno valja istaknuti da, time što je odlučio isključiti primjenu članka 8. stavaka 2. i 3. Uredbe Rim I, Opći sud u točki 106. pobijane presude nije uzeo u obzir činjenicu da je Eulex Kosovo imao mjesto poslovanja i u gradu Bruxellesu (Belgija).
112 Drugo, u točki 111. te presude Opći sud odlučio je bez posebnog obrazloženja i na pogrešan način započeti svoju analizu s devet prvih ugovora o radu na određeno vrijeme navedenih u točki 13. ove presude, sklopljenih između L. Jenkinsona i uzastopnih voditelja Eulexa Kosovo.
113 Treće, navodi da stranke nikad nisu namjeravale da se na njihov ugovorni odnos primjenjuje irsko pravo, što je potvrdio sam Eulex Kosovo. On je u prvostupanjskom postupku istaknuo primjenu „prava sui generis”.
114 Kao prvo, kada je riječ o određivanju prava mjerodavnog za dva zadnja ugovora o radu na određeno vrijeme o kojima je riječ, L. Jenkinson prigovara Općem sudu, prvo, da u točki 126. pobijane presude nije izveo zaključke iz činjenice da ti ugovori ne navode uvjete zapošljavanja ni prava i obveze međunarodnog civilnog osoblja, čime se povređuje Zajednička akcija 2008/124, i ne upućuju na Komunikaciju C(2009) 9502 kojom se nalaže prilagodba navedenih ugovora na nacionalno pravo koje se primjenjuje na ugovor te da je očito pogrešno utvrdio da postoji informirani pristanak stranaka. L. Jenkinson ističe da Opći sud nije uzeo u obzir volju stranaka da se u posljednjim ugovorima o radu L. Jenkinsona u Eulexu Kosovo izbriše upućivanje na Komunikaciju C(2009) 9502 radi izmjene prava mjerodavnog za ugovorni odnos.
115 Drugo, L. Jenkinson smatra da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja jer nije opravdao isključenje belgijskog prava kao prava mjerodavnog za ugovore o radu na određeno vrijeme na temelju članka 8. stavaka 3. i 4. Uredbe Rim I.
116 Treće, on tvrdi, prije svega, da je zaključak Općeg suda, koji se nalazi u točki 130. i sljedećima pobijane presude, o postojanju najbliže veze s irskim pravom pogrešan jer je Opći sud u svojoj ocjeni prije svega uzeo u obzir svojstvo poslodavca Eulexa Kosovo, bez obzira na moguće svojstvo suposlodavca institucija Unije.
117 Zatim je Opći sud uzeo u obzir samo poveznice ugovora o radu na određeno vrijeme o kojima je riječ s Irskom a da pritom nije analizirao ni sve relevantne okolnosti u konkretnom slučaju kako bi odredio najbližu vezu s nekom drugom državom članicom ni pravni okvir u vezi sa zapošljavanjem međunarodnog civilnog osoblja misija. Nije uzeo u obzir ni zemlju iz koje potječu sve upute upućene voditeljima misija i samim misijama ni činjenicu da Eulex Kosovo ima mjesto poslovanja u prostorijama ESVD‑a koje se nalaze u gradu Bruxellesu. Opći sud također nije uzeo u obzir činjenicu da su Vijeće i Parlament, koji imaju poslovni nastan u gradu Bruxellesu, u načelu nadležni za uspostavu pravnog okvira zapošljavanja međunarodnog civilnog osoblja misija te činjenicu da Komisija, koja također ima svoje sjedište u Bruxellesu, daje upute na temelju Komunikacije C(2009) 9502.
118 Naposljetku, razlozi koji prema mišljenju Općeg suda opravdavaju primjenu irskog prava na temelju članka 8. stavaka 3. i 4. Uredbe Rim I. očito su pogrešni. S jedne strane, Opći sud pomiješao je pojmove kontinuiteta zaposlenja i kontinuiteta mjerodavnog prava. S druge strane, odredbe ugovora o radu na određeno vrijeme u vezi sa zakonom mjerodavnim za sustav socijalne sigurnosti i mirovinskog osiguranja protivne su načelima prava Unije i direktivama u poreznom i socijalnom području. Naime, nacionalni porezni sustav može se nametnuti zaposleniku samo ako je fizički i stvarno prisutan na državnom području dotične države članice dulje od 183 dana godišnje. Osim toga, poslodavcu se zabranjuje da zaposleniku stavi na teret osnivanje i uspostavu sustava socijalne sigurnosti i mirovinskog osiguranja.
119 Kao drugo, što se tiče određivanja prava mjerodavnog za prvih devet ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih između L. Jenkinsona i uzastopnih voditelja Eulexa Kosovo, spomenutih u točki 13. ove presude, žalitelj najprije kritizira točku 113. pobijane presude u kojoj je Opći sud smatrao da se na Komunikaciju C(2009) 9502 u odnosu na L. Jenkinsona može pozvati samo na temelju činjenice da je za nju znao prije potpisivanja prvog ugovora sklopljenog s voditeljem Eulexa Kosovo. Uključivanje te komunikacije u ugovorne odredbe zajedničkom voljom stranaka i to unatoč njezinu stavljanju izvan snage dokazuje da se, zbog toga što sadržaj komunikacije stavljene izvan snage nije izričito umetnut u ugovore na određeno vrijeme, na tom ugovoru ne može zasnivati mehanizam utvrđivanja prava koje se primjenjuje na ugovor. Opći sud je postupajući na taj način povrijedio sudsku praksu koja se odnosi na mogućnost pozivanja na ugovorne navode protiv slabijih stranaka ugovora i na pravo Unije o valjanosti općih uvjeta koje je poduzetnik jednostrano utvrdio. L. Jenkinson u tom pogledu upućuje na presudu od 14. rujna 2017., Nogueira i dr. (C‑168/16 i C‑169/16, EU:C:2017:688).
120 Nadalje, konkretna analiza navedene komunikacije provedena je u točkama 116. do 119. pobijane presude a da se pritom nije uzelo u obzir postojanje eventualne mane volje, iako je postojanje takve pogreške trebalo ocijeniti u skladu s pravom koje se primjenjuje na ugovor, kao što je to predviđeno člancima 10., 11. i 12. Uredbe Rim I.
121 Naposljetku L. Jenkinson kritizira točku 119. pobijane presude tvrdeći da stranke nikada nisu imale namjeru primijeniti irsko pravo na cjelokupni ugovorni odnos. Porezna rezidentnost prije njegova prvotnog ugovora ili državljanstvo bili su relevantni samo za utvrđivanje pojedinačnih prava koja proizlaze iz naknade putnih troškova.
122 Kao treće, pozivajući se na nedonošenje odluke, L. Jenkinson ističe da se ugovornom obvezom ne može odreći poštovanja povoljnijih ili kogentnih odredaba predviđenih pravom koje bi se primijenilo u slučaju neizbora, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe Rim I. U tom pogledu navodi da je, zbog nepostojanja okvira sličnog Uvjetima zaposlenja, to pravo belgijsko pravo. To je pravo trebalo uzeti u obzir kako bi se ispitalo jesu li stranke odustale od poštovanja povoljnijih i kogentnih odredaba. Isto tako, Opći sud je trebao primijeniti odredbe prava suda pred kojim se vodi postupak koje uključuju načela utvrđena kao „pravila neposredne primjene” u smislu članka 9. te uredbe. Isključivanjem primjene načela prava Unije, osobito načela predvidljivosti i pravne sigurnosti, Opći sud je povrijedio doseg navedene uredbe.
– Ocjena Suda
123 Što se tiče argumenata koje je uvodno istaknuo L. Jenkinson, valja istaknuti da je Opći sud u točki 106. pobijane presude samo naveo pravila međunarodnog privatnog prava koja je smatrao relevantnima za utvrđivanje mjerodavnog prava u ovom slučaju. Među tim pravilima naveo je i ono predviđeno u članku 8. stavku 3. Uredbe Rim I, prema kojem se konkretno na ugovor primjenjuje pravo države u kojoj se nalazi mjesto poslovanja u kojem je zaposlenik zaposlen. U tim se okolnostima Općem sudu ne može valjano prigovoriti da u toj točki nije uzeo u obzir činjenični element koji se odnosi na postojanje poslovnog nastana Eulexa Kosovo koji se nalazi u gradu Bruxellesu.
124 Osim toga, valja istaknuti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda iz članka 256. stavka 1. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je žalba ograničena na pitanja prava i da je stoga Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i dokaza. Ocjena činjenica i dokaza stoga ne čini, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbe. Takvo iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz dokumenata u spisu a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 10. srpnja 2019., VG/Komisija, C‑19/18 P, EU:C:2019:578, t. 47. i navedena sudska praksa).
125 Međutim, time što u svojoj žalbi tvrdi da predmetne stranke nikada nisu namjeravale da se na njihov ugovorni odnos primjenjuje irsko pravo, L. Jenkinson zahtijeva od Suda da ocijeni činjenične elemente, odnosno da se izjasni o namjeri stranaka u pogledu prava mjerodavnog u ovom slučaju, što, osim u slučaju iskrivljavanja, nije u njegovoj nadležnosti kada odlučuje o žalbi. Osim toga, L. Jenkinson ne tvrdi da se ocjena namjere stranaka koju je proveo Opći sud temelji na iskrivljavanju činjenica koje su mu podnesene, što očito proizlazi iz dokumenata u spisu. Ta se argumentacija stoga mora odbiti kao nedopuštena.
126 Što se tiče, kao prvo, određivanja prava mjerodavnog za dva posljednja predmetna ugovora o radu na određeno vrijeme, važno je, kao prvo, istaknuti da iz točke 128. pobijane presude osobito proizlazi da je Opći sud smatrao da, u slučaju da stranke nisu izabrale mjerodavno pravo u ovom slučaju, to pravo treba odrediti na temelju kriterija definiranih u članku 8. stavcima 2. do 4. Uredbe Rim I.
127 Međutim, budući da L. Jenkinson tvrdi da je Opći sud u točki 126. pobijane presude trebao izvesti zaključke iz svojeg utvrđenja prema kojem se u tim dvama zadnjim ugovorima na određeno vrijeme sklopljenima između njega i Eulexa Kosovo ne spominju zahtjevi predviđeni Zajedničkom akcijom 2008/124 i Komunikacijom C(2009) 9502 te navodi da je Opći sud pogrešno odlučio o volji i suglasnosti stranaka tih ugovora, dovoljno je istaknuti da ta argumentacija proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude. Naime, kao i točka 125. te presude, navedena točka 126. sadržava samo činjenično utvrđenje Općeg suda koje prethodi njegovoj ocjeni u točki 127. navedene presude. Opći sud stoga se u istoj točki 126. uopće nije izjasnio o zaključcima koje treba izvesti iz njegovih činjeničnih utvrđenja.
128 Usto, u točki 127. pobijane presude Opći sud uzeo je u obzir okolnost da se, za razliku od prethodnih ugovora o djelatnostima L. Jenkinsona u okviru Eulexa Kosovo, u dva posljednja ugovora o radu na određeno vrijeme koja su sklopile te stranke više ne upućuje na Komunikaciju C(2009) 9502. Međutim, Opći sud iz tog nepostojanja izričitog upućivanja na tu komunikaciju nije zaključio da su stranke isključile primjenu nacionalnog prava koje bi bilo određeno da je to upućivanje zadržano, odnosno irskog prava.
129 Stoga valja utvrditi da se ocjena Općeg suda iznesena u točki 127. pobijane presude odnosi na činjenične elemente čiji nadzor, osim u slučaju iskrivljavanja, nije u nadležnosti Suda kada odlučuje o žalbi. U ovom slučaju nije navedeno nikakvo iskrivljavanje niti je, a fortiori, dokazano. Slijedom toga argumentaciju L. Jenkinsona treba smatrati nedopuštenom na temelju sudske prakse navedene u točki 124. ove presude.
130 Što se tiče, kao drugo, prigovora koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, najprije valja podsjetiti na to da je obveza obrazlaganja bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (presuda od 29. travnja 2021., Achemos Grupė i Achema/Komisija, C‑847/19 P, EU:C:2021:343 t. 62.).
131 Slijedom toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, Opći sud ispunjava tu obvezu kada iz obrazloženja presude ili rješenja jasno i nedvosmisleno slijedi njegova ocjena, tako da zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donesenu odluku i tako da Sud može izvršavati sudski nadzor. Obveza obrazlaganja koju ima Opći sud ipak ga ne obvezuje da cjelovito, stavku po stavku, obrazlaže svaki stav koji su iznijele stranke u postupku i to obrazloženje stoga može biti implicitno pod uvjetom da omogućava zainteresiranim strankama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje sudskog nadzora (presuda od 29. rujna 2022., HIM/Komisija, C‑500/21 P, EU:C:2022:741, t. 58. i navedena sudska praksa).
132 Međutim, valja istaknuti da je Opći sud u točki 129. pobijane presude smatrao da se, na temelju članka 8. stavaka 2. i 3. Uredbe Rim I, kosovsko pravo u načelu primjenjuje na dva posljednja ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljena između L. Jenkinsona i Eulexa Kosovo. Međutim, istaknuo je da to pravo samo po sebi isključuje njegovu primjenjivost na radne odnose pri međunarodnim misijama te je u točki 130. te presude smatrao da su u svakom slučaju ta dva posljednja ugovora o radu na određeno vrijeme koja su sklopili L. Jenkinson i Eulex Kosovo u najbližoj vezi s irskim pravom, objašnjavajući razloge tog razmatranja u točkama 131. do 138. navedene presude.
133 Iz tih točaka iste presude proizlazi da je Opći sud, time što je istaknuo da je u ovom slučaju mjerodavno pravo koje nije belgijsko pravo, isključio, kao što je to pojasnio u točki 139. te presude, primjenu belgijskog prava u ovom slučaju. Iz toga slijedi da prigovor koji se temelji na nepoštovanju obveze obrazlaganja treba odbiti kao neosnovan.
134 Kao treće, što se tiče argumentacije L. Jenkinsona koja se temelji na tome da Opći sud nije ispitao eventualno svojstvo suposlodavca institucija Unije i na tome da nije uzeo u obzir elemente kojima se utvrđuje veza između predmetnih ugovora o radu na određeno vrijeme i Belgije, ako je treba shvatiti na način da se odnosi na to da Opći sud primijeni članak 8. stavak 3. Uredbe Rim I, valja istaknuti da, čak i pod pretpostavkom da je Opći sud smatrao da su te institucije zajedno s Eulexom Kosovo suposlodavci L. Jenkinsona, to razmatranje samo po sebi ne omogućuje da se obori zaključak Općeg suda prema kojem je mjesto poslovanja koje bi trebalo uzeti u obzir za potrebe primjene te odredbe ono koje se, prema mišljenju Općeg suda, nalazilo na Kosovu.
135 Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da se uporaba pojma „zaposlen” u članku 8. stavku 3. te uredbe odnosi samo na sklapanje ugovora o radu, a ne na pravila stvarnog zaposlenja zaposlenika (vidjeti po analogiji presudu od 15. prosinca 2011., Voogsgeerd, C‑384/10, EU:C:2011:842, t. 46.).
136 Osim toga, Sud je smatrao da, s obzirom na to da kriterij mjesta poslovanja poduzetnika koji zapošljava zaposlenika nije povezan s uvjetima u kojima se posao obavlja, okolnost da taj poduzetnik ima mjesto poslovanja na jednom ili drugom mjestu ne utječe na određivanje tog mjesta poslovanja (vidjeti po analogiji presudu od 15. prosinca 2011., Voogsgeerd, C‑384/10, EU:C:2011:842, t. 48.).
137 Iz toga proizlazi da se mjesto u kojem se nalazi podružnica u kojoj je zaposlenik zaposlen ne podudara nužno s mjestom sjedišta njegova poslodavca.
138 Točno je da bi samo u slučaju u kojem elementi koji se odnose na postupak zapošljavanja omogućuju utvrđenje da je poduzeće koje je sklopilo ugovor o radu zapravo djelovalo u ime i za račun drugog poduzeća, sud koji treba primijeniti članak 8. stavak 3. Uredbe Rim I mogao smatrati da poveznica sadržana u toj odredbi upućuje na pravo države u kojoj se nalazi mjesto poslovanja tog poduzeća (vidjeti po analogiji presudu od 15. prosinca 2011., Voogsgeerd, C‑384/10, EU:C:2011:842, t. 49.).
139 Međutim, L. Jenkinson se ne poziva na objektivne elemente na temelju kojih se može tvrditi da Opći sud za potrebe primjene te odredbe nije trebao uzeti u obzir mjesto poslovanja koje se nalazi na Kosovu, a s kojim je L. Jenkinson sklopio posljednja dva ugovora o radu na određeno vrijeme o kojima je riječ, nego sjedište institucija Unije.
140 Iz toga slijedi da argumentaciju L. Jenkinsona koja se odnosi na potrebu da se prije primjene članka 8. stavka 3. Uredbe Rim I utvrdi svojstvo poslodavca tih institucija treba smatrati neosnovanom.
141 Isto vrijedi i za druge elemente koje je L. Jenkinson istaknuo kako bi osporio to da je Opći sud primijenio članak 8. stavak 3. te uredbe.
142 Što se tiče, prije svega, argumenta L. Jenkinsona prema kojem je Opći sud trebao uzeti u obzir zemlju iz koje potječu sve upute upućene voditeljima misija i samim misijama u svrhu primjene te odredbe, valja utvrditi da taj element nije povezan s okolnostima koje se odnose na sklapanje ugovora o radu i omogućuju pobijanje određivanja mjesta zapošljavanja L. Jenkinsona kako ga je utvrdio Opći sud.
143 Nadalje, na temelju same činjenice da je Eulex Kosovo imao mjesto poslovanja u prostorijama ESVD‑a koje se nalaze u gradu Bruxellesu, pod pretpostavkom da je ona utvrđena, ne može se dokazati da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je relevantno mjesto poslovanja za potrebe primjene članka 8. stavka 3. Uredbe Rim I bilo u Prištini (Kosovo). Naime, navod prema kojem se mjesto poslovanja Eulexa Kosovo nalazi u prostorijama ESVD‑a u Bruxellesu nije dovoljan da bi se dokazalo da je Opći sud pogrešno ocijenio mjesto poslovanja za koje treba smatrati da je zaposlilo L. Jenkinsona.
144 Isto tako, kad je riječ, naposljetku, o argumentu koji se temelji na tome da Opći sud nije uzeo u obzir pravni okvir u vezi s obvezom L. Jenkinsona i mjesto poslovanja Vijeća i Parlamenta u Bruxellesu, valja istaknuti da se tim elementima, koji se temelje na neutvrđenoj pretpostavci da su te institucije jedine nadležne za utvrđivanje pravnog okvira u vezi s obvezom L. Jenkinsona, ne može dokazati da je mjesto poslovanja navedenih institucija bilo relevantno za određivanje njegova mjesta zapošljavanja u smislu članka 8. stavka 3. Uredbe Rim I.
145 Što se tiče, s druge strane, žaliteljevih prigovora koji se odnose na to da je Opći sud primijenio članak 8. stavak 4. Uredbe Rim I, valja istaknuti da iz sudske prakse Suda proizlazi da primjena te odredbe podrazumijeva da sud mora provesti opću ocjenu svih elemenata koji obilježavaju radni odnos i ocijeniti koji je ili koji su elementi, prema njegovu mišljenju, najvažniji (vidjeti po analogiji presudu od 12. rujna 2013., Schlecker, C‑64/12, EU:C:2013:551, t. 40.).
146 Sud je već presudio da je među relevantnim poveznicama potrebno posebno uzeti u obzir državu u kojoj zaposlenik plaća porez i porez na dohodak iz svog rada kao i onu u kojoj sudjeluje u sustavu socijalnog osiguranja i različitim mirovinskim sustavima, zdravstvenom sustavu te osiguranju za slučaj invalidnosti. Osim toga, nacionalni sud mora također uzeti u obzir okolnosti slučaja u cjelini, kao što su posebice parametri utvrđivanja plaće ili drugih uvjeta rada (vidjeti po analogiji presudu od 12. rujna 2013., Schlecker, C‑64/12, EU:C:2013:551, t. 41.).
147 Što se tiče, najprije, argumenta L. Jenkinsona prema kojem je Opći sud pomiješao pojmove kontinuiteta zaposlenja i kontinuiteta mjerodavnog prava, s jedne strane, iz točaka 131. i 136. pobijane presude proizlazi da je trebalo uzeti u obzir postojanje stalnog radnog odnosa uspostavljenog od prvog od jedanaest predmetnih ugovora na određeno vrijeme koji su navedeni u točki 13. ove presude kako bi se utvrdilo pravo koje se primjenjuje na dva posljednja predmetna ugovora o radu na određeno vrijeme i, s druge strane, iz točke 137. te presude, da se na ta dva posljednja ugovora o radu na određeno vrijeme treba primjenjivati isto pravo kao ono koje se primjenjuje na devet predmetnih ugovora o radu na određeno vrijeme.
148 Međutim, tim se argumentom L. Jenkinsona ne može dokazati da uzimanje u obzir prava koje je bilo mjerodavno za ugovore koji su prethodili ugovorima koje je ispitao Opći sud može dovesti do pogrešne analize okolnosti koje obilježavaju radni odnos uspostavljen potonjim ugovorima i, slijedom toga, do pogrešne primjene članka 8. stavka 4. Uredbe Rim I. Naime, valja istaknuti da se za postojanje poveznica između ugovora poput onih koje je Opći sud naveo u točkama 131. do 137. pobijane presude može smatrati, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 145. ove presude, da čine važnu okolnost koja se može uzeti u obzir kako bi se odredila „druga država” u smislu te odredbe. Taj argument stoga treba smatrati neosnovanim.
149 Usto, što se tiče argumentacije L. Jenkinsona prema kojoj Opći sud nije trebao uzeti u obzir kriterij naveden u dva posljednja ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljena između njega i Eulexa Kosovo kako bi utvrdio koje se pravo primjenjuje na sustave socijalne sigurnosti i mirovinskog osiguranja te na porezni sustav jer je taj kriterij protivan načelima prava Unije i direktivama u poreznim ili socijalnim pitanjima, valja utvrditi da u točki 138. pobijane presude Opći sud nije provjerio je li irsko pravo ono kojim su valjano uređeni ti sustavi, nego je samo istaknuo da ta dva ugovora o radu na određeno vrijeme upućuju, kako bi se utvrdilo pravo kojim se uređuju navedeni sustavi, na pravo „države stalne (porezne) rezidentnosti” prije stupanja L. Jenkinsona u službu u Eulexu Kosovo.
150 Međutim, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 146. ove presude, argumenti L. Jenkinsona ne mogu se prihvatiti jer je prema toj sudskoj praksi Opći sud ovlašten uzeti u obzir okolnost ispitanu u točkama 131. do 137. pobijane presude neovisno o primjenjivosti tog prava na te sustave.
151 Iz toga slijedi da L. Jenkinson ne može tvrditi da je Opći sud, protivno članku 8. stavku 4. Uredbe Rim I, uzeo u obzir elemente navedene u točkama 131. do 138. pobijane presude.
152 Osim toga, ostale elemente koje je L. Jenkinson iznio u potporu prigovoru koji se temelji na tome da je Opći sud djelomično ocijenio elemente koji obilježavaju njegov radni odnos u Eulexu Kosovo treba odbiti kao neosnovane jer njima L. Jenkinson nije uspio dokazati da je ta ocjena pogrešna.
153 Naime, iako ti elementi, koji se odnose, kao prvo, na navodno svojstvo suposlodavca institucija Unije koje imaju sjedište u Bruxellesu, kao drugo, na pravni okvir koji se odnosi na zapošljavanje međunarodnog civilnog osoblja međunarodnih misija Unije, kao treće, na mjesto iz kojeg potječu sve upute voditelju Eulexa Kosovo i, kao četvrto, na tu misiju kao i na postojanje mjesta poslovanja Eulexa Kosovo u prostorijama ESVD‑a koje se nalaze u Bruxellesu, doprinose određivanju druge zemlje koja nije Irska s obzirom na članak 8. stavak 4. Uredbe Rim I, L. Jenkinson ipak ne uspijeva dokazati da su navedeni elementi bili važni u pogledu dvaju posljednjih ugovora na određeno vrijeme sklopljenih između njega i Eulexa Kosovo, do te mjere da se njima dokazuje da je Opći sud pogrešno ocijenio postojanje poveznica između tih ugovora o radu na određeno vrijeme i Irske na temelju elemenata navedenih u točkama 131. do 138. pobijane presude.
154 Navodni pravni okvir koji se odnosi na zapošljavanje međunarodnog civilnog osoblja međunarodnih misija Unije koji su odredile institucije Unije sa sjedištem u Bruxellesu, mjesto iz kojeg potječu sve upute upućene voditelju Eulexa Kosovo i toj misiji kao i postojanje mjesta poslovanja Eulexa Kosovo u prostorijama ESVD‑a u Bruxellesu doista čine okolnosti predmeta koje treba uzeti u obzir prilikom sveobuhvatne ocjene iz točke 145. ove presude. Međutim, za razliku od onih koje je analizirao Opći sud, te okolnosti više se odnose na opći kontekst u kojem su dva posljednja ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljena između Eulexa Kosovo i L. Jenkinsona, a ne na obilježja koja su izravnije povezana s tim ugovorima na određeno vrijeme. Stoga se argumentom koji se temelji na navedenim elementima ne može dokazati da je Opći sud pogrešno ocijenio najbližu vezu iz članka 8. stavka 4. Uredbe Rim I.
155 Isto tako, što se tiče argumenta koji se temelji na potrebi ispitivanja jesu li se institucije Unije mogle, s Eulexom Kosovo, smatrati suposlodavcima L. Jenkinsona, valja smatrati da se njime, čak i pod pretpostavkom da je taj argument osnovan, ne može dokazati da je činjenica da je mjesto poslovanja tih institucija u Bruxellesu odlučujuća okolnost za utvrđivanje zemlje koja ima najbližu vezu s tim dvama posljednjim ugovorima na određeno vrijeme u smislu članka 8. stavka 4. te uredbe.
156 Iz prethodno navedenog proizlazi da L. Jenkinson nije dokazao da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je primijenio članak 8. Uredbe Rim I kako bi utvrdio pravo koje uređuje dva posljednja ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljena između L. Jenkinsona i Eulexa Kosovo.
157 Kao drugo, što se tiče određivanja mjerodavnog prava prvih devet ugovora o radu na određeno vrijeme koje su sklopili L. Jenkinson i voditelj Eulexa Kosovo, navedenih u točki 13. ove presude, valja utvrditi da argumenti koji se temelje na navodnom nepoštovanju sudske prakse o mogućnosti pozivanja na ugovorne navode protiv slabijih stranaka ugovora i na pravo Unije o valjanosti općih uvjeta koje je poduzetnik jednostrano utvrdio kao i argumenti u vezi s člancima 10., 11. i 12. Uredbe Rim I ne ispunjavaju zahtjeve navedene u točkama 60. i 61. ove presude jer L. Jenkinson nije dovoljno precizno potkrijepio pravne elemente koji podupiru te argumente te ih stoga treba smatrati nedopuštenim.
158 Osim toga, tvrdeći da je Opći sud pogrešno protumačio namjeru stranaka u vezi s njihovom državom podrijetla, valja utvrditi da L. Jenkinson od Suda zahtijeva da provede činjeničnu ocjenu koja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 124. ove presude, nije u njegovoj nadležnosti kada odlučuje o žalbi, osim u slučaju iskrivljavanja.
159 Kao treće, valja istaknuti da primjena članka 8. Uredbe Rim I podrazumijeva, kao prvo, da sud pred kojim se spor vodi utvrdi pravo koje bi se primjenjivalo u slučaju neizbora prava i, u skladu s njim, utvrdi pravila od kojih se ne može odstupiti sporazumom te, kao drugo, da taj sud usporedi razinu zaštite koju uživa radnik na temelju tih pravila s razinom zaštite koja se pruža pravom koje su izabrale stranke. Ako razina predviđena tim pravilima osigurava bolju zaštitu, valja primijeniti ta pravila (presuda od 15. srpnja 2021., SC Gruber Logistics, C‑152/20 i C‑218/20, EU:C:2021:600, t. 27.).
160 Međutim, u ovom slučaju L. Jenkinson općenito upućuje na belgijsko pravo, ali ne navodi nikakvo precizno pravilo koje je Opći sud trebao uzeti u obzir prilikom primjene navedenog članka, tako da nije dokazao da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što mu nije odobrio primjenu tog navodno povoljnijeg pravila.
161 U tim okolnostima valja smatrati da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije ni nadzirao ni primijenio povoljnije pravilo na temelju prava koje bi u ovom slučaju bilo mjerodavno u slučaju neizbora. Isto vrijedi i za argumentaciju koja se temelji na primjeni prava Unije na temelju članka 9. Uredbe Rim I.
162 Iz prethodno navedenog proizlazi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom određivanja prava mjerodavnog za prvih devet ugovora o radu na određeno vrijeme navedenih u točki 13. ove presude i za dva posljednja ugovora o radu na određeno vrijeme, tako da se u svakom slučaju ne mogu prihvatiti argumenti sažeti u točki 112. ove presude koji se odnose na redoslijed koji je Opći sud odabrao prilikom ispitivanja tih ugovora o radu na određeno vrijeme za utvrđivanje prava koje se primjenjuje na predmetni ugovorni odnos.
163 Imajući sve navedeno u vidu, treći dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i kao djelomično neosnovan.
Drugi i treći prigovor četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
164 Drugim prigovorom četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga L. Jenkinson prigovara Općem sudu da je iskrivio irsko pravo prilikom tumačenja i primjene članka 9. Protection of Employees (Fixed – Term Work) Acta 2003 (Zakon iz 2003. o zaštiti zaposlenika (rad na određeno vrijeme), u daljnjem tekstu: Zakon iz 2003.).
165 Najprije tvrdi da je Opći sud u točki 151. iste presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije smatrao da je samo Vijeće nadležno za utvrđivanje uvjeta zapošljavanja osoblja misija. Ta je točka također protivna Komunikaciji C(2009) 9502 kojom se propisuju vrste posebnih ugovora za svaku dužnost. Također ističe da članak 9. Zakona iz 2003. upućuje na pojam „povezani poslodavci”.
166 Kao prvo, kad je riječ o analizi cilja na koji se poziva Eulex Kosovo, a kojim se opravdava uzastopnost ugovora o radu na određeno vrijeme, L. Jenkinson smatra da je Opći sud u točkama 152., 154. i 155. pobijane presude trebao primijeniti sudsku praksu irskih sudova, a ne Suda. Opći sud tako je nezakonito ograničio zaštitu koja je radnicima dodijeljena irskim pravom. Konkretno, prema mišljenju L. Jenkinsona, Opći sud je u točkama 157. do 175. te presude pogrešno i bez obrazloženja ograničio analizu objektivnih razloga kojima se opravdava korištenje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na privremenost Eulexa Kosovo, dok irski sudovi radi opravdanja uzastopnog sklapanja ugovora na određeno vrijeme upućuju na različite objektivne razloge, odnosno na znatno restrukturiranje s kojim se poslodavac mora suočiti, potrebu za privremenim stručnim znanjem u određenom području, nužnost zapošljavanja radnika za jasno određeni i privremeni kratkoročni projekt kao i izostanak osoblja povezanog s, primjerice, bolovanjem radnika. Analiza Općeg suda stoga je očito protivna sudskoj praksi irskih sudova koju je L. Jenkinson istaknuo pred tim sudom.
167 Konkretno, kad je riječ, kao prvo, o tome da je Opći sud uzeo u obzir trajanje mandata Eulexa Kosovo, L. Jenkinson ističe da je Opći sud trebao uzeti u obzir prirodu rada koji je obavljao u Eulexu Kosovo, koji odgovara stalnim i trajnim potrebama poslodavca, a ne pozvati se u točkama 157. do 160. pobijane presude na djelatnost Eulexa Kosovo ili uzeti u obzir, u točkama 177. do 180. te presude, aspekte koji nisu relevantni poput prioriteta zapošljavanja upućenog osoblja. Postupivši na taj način, Opći sud iskrivio je pojam „stalne i trajne potrebe poslodavca”. L. Jenkinson u tom pogledu upućuje na izvadak iz odluke „adjucation officera” (službenik za odlučivanje).
168 Kao drugo, što se tiče ocjene Općeg suda iz točaka 161. i 162. pobijane presude u pogledu razdoblja obuhvaćenih referentnim financijskim iznosima, koja se nalaze u uzastopnim verzijama članka 16. Zajedničke akcije 2008/124, L. Jenkinson smatra da je uzimanje u obzir vremenski ograničene naravi tih razdoblja, kako bi se sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme smatralo opravdanim, protivno sudskoj praksi irskih sudova. L. Jenkinson osobito upućuje na izvatke iz presuda tih sudova koji očito dokazuju da nužnost raspolaganja proračunom za plaćanje radnika u okviru određene djelatnosti nije dovoljna da bi se opravdalo sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme. Osim toga, da su se institucije Unije s Eulexom Kosovo smatrale suposlodavcima L. Jenkinsona, Opći sud ne bi mogao prihvatiti argumente koji se temelje na financiranju Eulexa Kosovo.
169 Kao treće, L. Jenkinson tvrdi da ocjena Općeg suda iznesena u točkama 163. do 169. pobijane presude, prema kojoj su se nadležnost i područje djelovanja Eulexa Kosovo prilagođavali ovisno o razvoju situacije na terenu i odnosima između Unije i kosovskih tijela, ne uzima u obzir standardne operativne postupke (SOP) kojima se propisuju pravila o preraspoređivanju osoblja unutar Eulexa Kosovo ili druge međunarodne misije Unije.
170 Kao četvrto, L. Jenkinson ističe da kriterij koji se odnosi na trajanje mandata uzastopnih čelnika Eulexa Kosovo, naveden u točkama 170. do 175. pobijane presude, treba odbiti jer bi on omogućavao poslodavcu da sklapa samo ugovore na određeno vrijeme. Opći sud u tom pogledu nije utvrdio da se u vezi s tim može koristiti takav kriterij. Time bi se radniku uskratio djelotvoran nadzor zakonitosti takvog korištenja, osobito s obzirom na članak 9. Zakona iz 2003. Osim toga, točka 175. te presude očito je proturječna utvrđenju nepostojanja pravne osobnosti Eulexa Kosovo i nepostojanja ovlasti voditelja te misije.
171 Kao peto, kad je riječ o razmatranjima Općeg suda o posljednjem ugovoru o radu na određeno vrijeme, Opći sud, prema mišljenju L. Jenkinsona, u točkama 185. i 187. pobijane presude nije mogao valjano utvrditi da su razlozi njegova sklapanja isti kao i oni koji se odnose na prethodne ugovore o radu na određeno vrijeme, iako je Eulex Kosovo pojasnio da je cilj tog posljednjeg ugovora bio uskladiti svrhe ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih s nekoliko zaposlenika Eulexa Kosovo.
172 Kao drugo, Opći sud nije analizirao primjerenost korištenja uzastopnih ugovora na određeno vrijeme s obzirom na irsko pravo. Tako je Opći sud zakonitost uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme opravdao jednostavnošću raskida te vrste ugovora bez financijskih posljedica iako nijedan od tuženika u prvostupanjskom postupku nije dokazao postojanje takvih posljedica u slučaju sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Osim toga, Opći sud je u točkama 181. i 184. pobijane presude pogrešno odbio prijedlog druge mjere koji je istaknuo L. Jenkinson a da pritom nije analizirao postoji li mogućnost kojom se manje ugrožavaju stabilnost i prava radnika u smislu sudske prakse irskih sudova. Time je Opći sud prebacio teret dokazivanja koji je na poslodavcu.
173 U točki 187. pobijane presude Opći sud presudio je da je korištenje posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme bilo nužno i primjereno, i to iskrivljavanjem irskog prava, jer se nije izjasnio na temelju konkretnog ispitivanja predmetne situacije i s obzirom na druge, manje nepovoljne i neprikladne razloge da se zadovolje interesi obiju stranaka.
174 L. Jenkinson podredno ističe povredu načelâ zabrane diskriminacije i primjenjivosti jednog prava. Poziva se na potrebu ispitivanja stalnosti i trajnosti potreba poslodavca s obzirom na irsko pravo, u kojem se upućuje na presudu od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr. (C‑212/04, EU:C:2006:443, t. 58. do 75.). Ispitivanje te naravi potreba treba se temeljiti na ispitivanju koje je zakonodavac Unije primijenio prilikom donošenja Uvjeta zaposlenja na temelju članka 336. UFEU‑a. Posljedično, L. Jenkinson kritizira pobijanu presudu u dijelu u kojem se njome daje znatno šire tumačenje Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme sklopljenog 18. ožujka 1999., koji se nalazi u Prilogu Direktivi 1999/70, od onog koje su primijenile institucije Unije u okviru Uvjeta zaposlenja, time što je broj obnavljanja ugovora o radu na određeno vrijeme ograničen na dva. U potporu toj argumentaciji L. Jenkinson također upućuje na presude od 11. srpnja 1985., Maag/Komisija (43/84, EU:C:1985:328) i od 15. travnja 2008., Impact (C‑268/06, EU:C:2008:223).
175 Trećim prigovorom četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga L. Jenkinson tvrdi da je Opći sud propustio uzeti u obzir nepostojanje pravne osobnosti Eulexa Kosovo i razmatranja koja je istaknuo u vezi s delegacijama ovlasti, uključujući proračunska pitanja.
176 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje drugog i trećeg prigovora četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga.
– Ocjena Suda
177 Uvodno valja istaknuti da se argumenti koje je L. Jenkinson iznio protiv točke 151. pobijane presude preklapaju s argumentima istaknutima u okviru prvog žalbenog razloga ove žalbe, koji je odbijen u točkama 45. do 55. ove presude, jer L. Jenkinson tim argumentima zapravo osporava zakonitost članka 9. stavka 3. i članka 10. stavka 3. Zajedničke akcije 2008/124 u dijelu u kojem se tim odredbama predviđa da Eulex Kosovo prema potrebi može zapošljavati i međunarodno civilno osoblje na ugovornoj osnovi i da se uvjeti zapošljavanja te prava i obveze tog osoblja nalaze u ugovorima sklopljenima između voditelja Eulexa Kosovo ili samog Eulexa Kosovo i članova osoblja.
178 Osim toga, u svrhe određivanja vrste ugovora koji mu je bio ponuđen L. Jenkinson nije dokazao da se Komunikacija C(2009) 9502 primjenjivala na uzastopne voditelje Eulexa Kosovo i na tu misiju. Ti su argumenti stoga neosnovani.
179 Što se tiče, kao prvo, argumenta koji se temelji na iskrivljavanju sudske prakse irskih sudova koja se odnosi na razloge koji opravdavaju sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, valja podsjetiti na to da je, kao što to proizlazi iz točke 107. ove presude, što se tiče nadzora tumačenja nacionalnog prava koje je primijenio Opći sud, Sud u okviru žalbe nadležan samo provjeriti je li došlo do iskrivljavanja tog prava, koje mora biti jasno vidljivo iz sadržaja spisa. Međutim, to ovdje nije konkretno slučaj.
180 U tom pogledu valja smatrati da je Opći sud u točkama 156. do 187. pobijane presude uzeo u obzir nekoliko parametara kako bi sveobuhvatnom ocjenom zaključio da je L. Jenkinson u pravnom i posebnom poslovnom kontekstu koji je obilježen njihovom privremenošću izvršio zadatke koji su mu bili povjereni unutar Eulexa Kosovo, koji je, osim toga, u konačnici trebao prestati postojati.
181 U vezi s tim najprije valja istaknuti da, s obzirom na to da argument L. Jenkinsona treba shvatiti na način da se poziva na pogrešku koju je Opći sud počinio u točki 153. pobijane presude, a koja se temelji na propustu da se analizira je li u ovom slučaju bilo moguće smatrati da je L. Jenkinson sklopio ugovore o radu na određeno vrijeme s „povezanim poslodavcima”, on ne iznosi nijedan element na temelju kojeg bi se moglo smatrati da bi se nepostojanjem analize te mogućnosti povrijedio sadržaj i doseg irskog prava, tako da taj argument treba smatrati neosnovanim.
182 Što se tiče toga da je Opći sud uzeo u obzir privremenost Eulexa Kosovo kako bi zaključio da je sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme bilo opravdano objektivnim razlozima, iz odlomaka presuda na koje upućuje L. Jenkinson ne proizlazi, uključujući one koji upućuju na postojanje objektivnih razloga kojima se u irskom pravu može opravdati uzastopno sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, da Opći sud nije mogao uzeti u obzir takav aspekt kako bi opravdao sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme.
183 Konkretno, važno je istaknuti, kao prvo, da se ulomkom odluke službenika za odlučivanje, koji L. Jenkinson ističe kako bi dokazao da je Opći sud iskrivio sudsku praksu irskih sudova, navodi da razlozi povezani s postojanjem posebnog projekta koji je vremenski ograničen i koji se financira na poseban način, a ne općenito kao stalni subjekt, jesu objektivni razlozi za sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme.
184 U ovom je slučaju Opći sud u točkama 157. do 160. pobijane presude smatrao da je Eulex Kosovo uspostavljen na određeno vrijeme, koje je produljeno. Stoga iz ulomka navedene odluke na koji se poziva L. Jenkinson ne proizlazi da je Opći sud u točkama 157. do 160. pobijane presude očito pogrešno shvatio irsko pravo i tako iskrivio njegov sadržaj ili doseg.
185 Kao drugo, valja smatrati da, s obzirom na ono što je navedeno u točki 180. ove presude, isto vrijedi i za argumente koji se odnose na točke 161. i 162. pobijane presude, navedene u točki 168. ove presude.
186 Naime, u izvacima presuda na koje se L. Jenkinson poziva navodi se da nužnost raspolaganja proračunom za plaćanje radnika u okviru određene djelatnosti nije dovoljna da bi se opravdalo sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme. Međutim, na temelju tih izvadaka ne može se smatrati da je uzimanje u obzir fiksnog i vremenski ograničenog financiranja Eulexa Kosovo element koji nije relevantan u okviru općeg ispitivanja okolnosti koje su navele poslodavca da svojem zaposleniku predloži sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme.
187 Iz toga slijedi da L. Jenkinson nije uspio dokazati da je Opći sud, time što je u okviru sveobuhvatne ocjene navedene u točki 180. ove presude uzeo u obzir vremensko ograničenje proračuna dodijeljenog Eulexu Kosovo, očito povrijedio sadržaj ili doseg tih presuda.
188 Kao treće, L. Jenkinson ne iznosi nijedan element na temelju kojeg se može utvrditi da se prema irskom pravu ni razvoj nadležnosti Eulexa Kosovo ni promjene njegova područja djelovanja ne mogu uzeti u obzir. Argumentom koji je žalitelj iznio kako bi osporio to što je Opći sud uzeo u obzir zapravo se nastoji postići da Sud ponovno ocijeni određene elemente spisa, to jest one koji se odnose na pravila SOP‑a. Međutim, Sud u okviru žalbe nije nadležan u tom pogledu. Iz toga proizlazi da se taj argument mora odbaciti kao nedopušten.
189 Kao četvrto, argument koji se temelji na tome da je cilj posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme bio uskladiti prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih s više zaposlenika Eulexa Kosovo proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude. Naime, u točki 187. te presude Opći sud je naglasio da se prestanak posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme podudarao s datumom ukidanja radnog mjesta na kojem je L. Jenkinson do tada bio zaposlen, i to u okviru restrukturiranja Eulexa Kosovo o kojem je odlučilo Vijeće. Tako je Opći sud uzeo u obzir posebnosti konteksta u kojem se nalazio navedeni ugovor o radu na određeno vrijeme, a da se, kao što to pogrešno smatra L. Jenkinson, nije oslonio samo na razloge koji su doveli do sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme koji su prethodili posljednjem ugovoru o radu na određeno vrijeme. Stoga taj argument treba odbiti kao neosnovan.
190 Kao peto, što se tiče obrazloženja Općeg suda koje se odnosi na trajanje mandata uzastopnih voditelja misije Eulex Kosovo, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 170. do 175. pobijane presude, u svrhu analize postojanja objektivnih razloga koji opravdavaju sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, uzeo u obzir okolnost da je trajanje mandata uzastopnih voditelja Eulexa Kosovo bilo vremenski ograničeno i utvrđeno „za različita i nasumična razdoblja” te je smatrao da ta okolnost upućuje na privremenost Eulexa Kosovo.
191 U tom pogledu valja utvrditi da, pod pretpostavkom da su ti razlozi iz pobijane presude pogrešni, takva pogreška ne bi mogla dovesti do ukidanja te presude. Naime, navedeni razlozi predstavljaju samo jedan od elemenata koje je Opći sud uzeo u obzir u svojoj sveobuhvatnoj ocjeni, na koju se podsjeća u točki 180. ove presude, na temelju kojih je smatrao da je sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme ulazilo u kontekst koji je obilježen privremenosti Eulexa Kosovo.
192 Međutim, s obzirom na sveobuhvatnu ocjenu koja se temelji na analizi ispitanih parametara, osobito u točkama 156. do 169. pobijane presude i njezinim točkama 185. do 187., Opći sud mogao je valjano zaključiti da postoje objektivni razlozi za opravdanje sklapanja ispitanih ugovora o radu na određeno vrijeme. Stoga argumente L. Jenkinsona koji se odnose na te točke treba odbiti kao bespredmetne. Isto vrijedi i za argumente koji se odnose na točke 177. do 180. pobijane presude, navedene u točki 167. ove presude.
193 Kao drugo, iz ulomaka presuda na koje se poziva L. Jenkinson kako bi potkrijepio svoj argument o nepostojanju nadzora Općeg suda nad primjerenošću predviđene mjere zapošljavanja proizlazi da tuženik, kako bi dokazao postojanje objektivnih razloga koji opravdavaju tu mjeru, mora dokazati postojanje legitimnog cilja na koji se navedena mjera odnosi i dokazati da je ona prikladna i nužna za postizanje tog cilja. Iz tih ulomaka također proizlazi da se, kako bi se utvrdilo može li se neki razlog smatrati objektivnim, sud mora zapitati predstavlja li predmetna mjera postupanje koje je najmanje nepovoljno za radnika, pri čemu poslodavcu omogućuje postizanje navedenog cilja.
194 U tom pogledu Opći sud je u točki 146. pobijane presude smatrao da se člankom 7. Zakona iz 2003. u bitnome zahtijeva da se, kako bi razlog na koji se poziva bio objektivan, on mora temeljiti na razmatranjima koja su vanjska u odnosu na zaposlenika, a nepovoljnije postupanje koje ugovor o radu na određeno vrijeme podrazumijeva u odnosu na tog zaposlenika mora imati za cilj postizanje legitimnog cilja poslodavca na prikladan i nužan način.
195 U nastavku svojeg obrazloženja Opći sud je, među ostalim, u točkama 181. do 184. te presude ocijenio da sama priroda Eulexa Kosovo neizbježno utječe na uvjete zapošljavanja njegova osoblja kao i na njegove mogućnosti zapošljavanja. U tom je pogledu isključio mogućnost da se prihvati prijedlog koji je istaknuo L. Jenkinson, prema kojem se mogao sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji sadržava odredbu o raskidu u slučaju završetka mandata Eulexa Kosovo te je u biti smatrao da je korištenje desetog ugovora o radu na određeno vrijeme nužno i prikladno sredstvo da se Eulexu Kosovo zajamče sredstva potrebna za izvršenje njegova mandata koji je obilježen fiksnim i vremenski ograničenim financiranjem.
196 Osim toga, u točki 187. pobijane presude Opći sud je istaknuo da se na temelju posebnog konteksta povezanog osobito s restrukturiranjem Eulexa Kosovo može smatrati da je sklapanje posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme bilo nužno i prikladno sredstvo za zadovoljavanje potreba zbog kojih je uspostavljen ugovorni odnos.
197 Međutim, iz prethodno navedenog proizlazi da je u okolnostima ovog slučaja Opći sud, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 154. svojeg mišljenja, smatrao da je zapošljavanje L. Jenkinsona na temelju uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme bilo jedini način da se zadovolje potrebe Eulexa Kosovo, koje su bile vremenski ograničene i ovisile su o čimbenicima koji su vanjski u odnosu na tu misiju.
198 Time nije očito da je Opći sud zanemario sadržaj i doseg obveze koju navodi L. Jenkinson, prema kojoj sud mora provjeriti predstavlja li sporna mjera postupanje koje je najmanje nepovoljno za radnika, a omogućuje i poslodavcu da ostvari svoj cilj. Iz toga slijedi da L. Jenkinson time nije dokazao iskrivljavanje irskog prava na koje se pozivao.
199 Što se tiče argumenta L. Jenkinsona prema kojem je Opći sud, pozivajući se isključivo na sudsku praksu Suda, zanemario sudsku praksu irskih sudova, valja dodati da, kao što to proizlazi iz prethodno navedenog, Opći sud nije iskrivio tu sudsku praksu prilikom primjene irskog prava u ovom slučaju. Stoga, budući da L. Jenkinson u svojoj žalbi nije iznio nijedan drugi poseban element, valja smatrati da se navedeni argument ne može prihvatiti.
200 Kada je riječ o prigovoru koji je L. Jenkinson podredno istaknuo, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije i načela primjenjivosti jednog prava, valja prije svega istaknuti da se tumačenje klauzule 5. točke 1. podtočke (a) Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme sklopljenog 18. ožujka 1999., koji se nalazi u Prilogu Direktivi 1999/70, iz presude od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr. (C‑212/04, EU:C:2006:443) odražava u presudi od 26. siječnja 2012., Kücük (C‑586/10, EU:C:2012:39), na koju se Opći sud, među ostalim, pozvao u točki 154. pobijane presude.
201 Osim toga, pozivanjem na presude od 11. srpnja 1985., Maag/Komisija (43/84, EU:C:1985:328) i od 15. travnja 2008., Impact (C‑268/06, EU:C:2008:223) ne može se dokazati da je Opći sud počinio ikakvu pogrešku koja se tiče prava. Naime, L. Jenkinson u svojoj žalbi nije objasnio relevantnost tih presuda za analizu pobijane presude niti to proizlazi izravno iz njihova sadržaja.
202 U dijelu u kojem L. Jenkinson tvrdi da je na Općem sudu da svoje tumačenje potreba koje mogu ispuniti zahtjeve određene klauzulom 5. točkom 1. podtočkom (a) Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme sklopljenog 18. ožujka 1999., koji se nalazi u prilogu Direktivi 1999/70, prenese na ono koje je zakonodavac Unije prihvatio prilikom donošenja Uvjeta zaposlenja na temelju članka 336. UFEU‑a, valja istaknuti da ta argumentacija ne ispunjava zahtjeve navedene u točkama 60. i 61. ove presude.
203 Naposljetku, L. Jenkinson ne navodi precizno pravila koja je utvrdio zakonodavac Unije, a koja je Opći sud trebao uzeti u obzir.
204 Konkretno, što se tiče pozivanja na ograničenje na dva obnavljanja ugovora o radu na određeno vrijeme koje se primjenjuju na članove osoblja Unije, L. Jenkinson nije dokazao da je to pravilo mjerodavno u ovom slučaju.
205 Iz toga slijedi da, zbog nepostojanja drugog argumenta kojim bi se mogao potkrijepiti prigovor L. Jenkinsona koji je podredno istaknuo, taj prigovor treba smatrati djelomično nedopuštenim i djelomično neosnovanim.
206 Kao treće, s obzirom na to da se prigovor naveden u točki 175. ove presude ne odnosi ni na jedan konkretan dio pobijane presude i da ne razvija pravnu argumentaciju koja Sudu omogućuje provedbu nadzora jer, među ostalim, ne iznosi posljedice koje bi proizašle iz dodjele pravne osobnosti Eulexu Kosovo, treba ga proglasiti nedopuštenim jer ne ispunjava zahtjeve navedene u točkama 60. i 61. ove presude.
207 Imajući sve navedeno u vidu, drugi i treći prigovor četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopuštene i odbiti kao djelomično neosnovane.
Peti dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
208 U petom dijelu trećeg žalbenog razloga L. Jenkinson prigovara Općem sudu da je u točki 197. pobijane presude pogrešno protumačio njegove argumente. Osim toga, tvrdi da Opći sud nije poštovao zabranu odlučivanja ultra petita kada je isključio dodjelu pravedne i pravične naknade L. Jenkinsonu zbog povrede članka 8. Zakona iz 2003.
209 Iako iz te točke 197. proizlazi da je L. Jenkinson izričito naveo da se njegov zahtjev za naknadu ugovorne štete povezane s nezakonitim prekidom njegova ugovornog odnosa zasniva na njegovoj prekvalifikaciji na temelju članka 9. Zakona iz 2003., L. Jenkinson smatra da je u svojim očitovanjima podnesenima u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom pred Općim sudom izričito naveo da „[m]eđutim, kao takav, [članak] 8. [tog] zakona […] ne predstavlja isključivu pravnu osnovu na kojoj se temelji naknada štete zbog nezakonitog prekida radnog odnosa koji se ponajprije temelji na nepoštovanju zakonodavstva koje se primjenjuje na uvjete otkaza ugovora za koji smatra da ga treba prekvalificirati u [ugovor o radu na neodređeno vrijeme] primjenom [članka] 9. [navedenog zakona]”.
210 Osim toga, L. Jenkinson tvrdi da je, komentirajući irsku presudu, naveo da sankcija povrede članka 8. istog zakona mora biti pravedna i pravična naknada.
211 L. Jenkinson nadalje prigovara Općem sudu da nije poduzeo odgovarajuće korake u pogledu naknade štete koji proizlaze iz pozivanja na taj članak, iako je, među ostalim, primjenom svoje neograničene nadležnosti tako trebao postupiti, kao što bi to učinio irski sud. Budući da nije tako odlučio, povrijedio je načelo prema kojem sud ne može odlučivati ultra petita te je pogrešno primijenio članke 76. i 84. Poslovnika Općeg suda.
212 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje petog dijela trećeg žalbenog razloga.
– Ocjena Suda
213 Kada je pokrenut postupak na temelju članka 272. UFEU‑a pred Općim sudom kao sudom koji je nadležan prema ugovoru, on mora odlučivati samo u pravnom i činjeničnom okviru kako su ga odredile stranke u sporu (presuda od 17. rujna 2020., Alfamicro/Komisija, C‑623/19 P, EU:C:2020:734, t. 41.).
214 U tom pogledu valja istaknuti da iz tužbe u prvostupanjskom postupku proizlazi da je L. Jenkinson u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva istaknuo odštetne zahtjeve na ime naknade za otkazni rok povezane s prekidom njegova ugovornog odnosa, za koji je smatrao da ga treba prekvalificirati u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kao posljedicu nezakonitosti tog raskida i neprenošenja socijalnih dokumenata po isteku tog ugovora.
215 Međutim, nijedan element iz tužbe u prvostupanjskom postupku ne upućuje na to da je L. Jenkinson zatražio naknadu štete zbog povrede svojeg prava da bude u pisanom obliku obaviješten o razlozima koji opravdavaju sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, a ne sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme.
216 Točno je da je u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom koju je Opći sud donio 1. prosinca 2020. L. Jenkinson naveo, kao što on na to podsjeća u okviru petog dijela trećeg žalbenog razloga, da članak 8. Zakona iz 2003. kao takav ne predstavlja isključivu pravnu osnovu na koju se namjerava pozvati u prilog svojem zahtjevu za naknadu štete u vezi s prekidom svojeg ugovornog odnosa jer se taj zahtjev ponajprije temelji na nepoštovanju zakonodavstva o uvjetima otkaza koji se primjenjuju na taj odnos, za koji smatra da ga treba prekvalificirati u ugovor o radu na neodređeno vrijeme na temelju članka 9. tog zakona.
217 Međutim, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 87. pobijane presude, L. Jenkinson je u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom koju je Opći sud donio 6. rujna 2019. tvrdio da povreda odredbi članka 8. Zakona iz 2003. ipso facto dovodi do prekvalifikacije predmetnih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
218 Iz toga slijedi da Opći sud u točki 197. pobijane presude nije očito izmijenio predmet i bit zahtjeva L. Jenkinsona navodeći da je on, pozivajući se na povredu članka 8. Zakona iz 2003., smatrao da ta povreda mora dovesti do prekvalifikacije uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da se zahtjev za popravljanje navodne štete povezane s prekidom njegova ugovornog odnosa zasnivao na njezinoj prekvalifikaciji.
219 Stoga, budući da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na povredi prava na pisanu obavijest, najkasnije na dan produljenja ugovora o radu na određeno vrijeme, o razlozima koji opravdavaju sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme umjesto ugovora o radu na neodređeno vrijeme nije podnesen u prvostupanjskom postupku, valja utvrditi da Opći sud nije mogao, a da ne odluči ultra petita, dodijeliti naknadu štete na temelju članka 8. Zakona iz 2003., čak ni izvršavajući neograničenu nadležnost.
220 Iz toga slijedi da Opći sud, time što nije odlučio o zahtjevu koji, suprotno onomu što tvrdi L. Jenkinson, on nije podnio, nije povrijedio granice načela prema kojem sud ne može odlučivati ultra petita.
221 Stoga peti dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.
Šesti dio trećeg žalbenog razloga
– Argumentacija stranaka
222 Šestim dijelom trećeg žalbenog razloga L. Jenkinson prigovara Općem sudu da nije odlučio o zahtjevu za naknadu nastale ugovorne štete, osobito u točkama 180. do 186. tužbe u prvostupanjskom postupku.
223 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje tog šestog dijela.
– Ocjena Suda
224 Valja podsjetiti na to da je L. Jenkinson u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva podnio zahtjev za naknadu ugovorne štete, iznesen u točkama 180. do 186. tužbe u prvostupanjskom postupku.
225 U tom je pogledu Opći sud u točkama 52. i 54. pobijane presude utvrdio da su se svi zahtjevi za naknadu štete koje je L. Jenkinson podnio u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva temeljili na prekvalifikaciji njegova ugovornog odnosa u ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili bi uslijedili nakon te prekvalifikacije.
226 Međutim, nakon što je odbio zahtjev za prekvalifikaciju navedenog ugovornog odnosa u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, Opći sud je u točki 215. te presude posljedično odbio zahtjev za naknadu ugovorne štete koju L. Jenkinson navodi u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva.
227 Stoga, budući da je u okviru tog dijela tužbenog zahtjeva L. Jenkinson zatražio isplatu naknade ex equo et bono u iznosu od 50 000 eura i da taj zahtjev treba shvatiti kao da je uslijedio nakon zahtjeva za prekvalifikaciju njegova ugovornog odnosa u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, što nije uspješno osporeno u okviru žalbe, valja smatrati da je Opći sud u točki 215. navedene presude odlučio o tom zahtjevu za naknadu štete odbivši ga zajedno s drugim zahtjevima za naknadu štete istaknutima u okviru navedenog dijela tužbenog zahtjeva.
228 Iz toga slijedi da Opći sud nije propustio odlučiti o zahtjevu za naknadu nastale ugovorne štete, osobito u točkama 180. do 186. tužbe u prvostupanjskom postupku.
229 Slijedom navedenog, šesti dio trećeg žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.
Drugi žalbeni razlog i prvi prigovor četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga
Argumentacija stranaka
230 Drugim žalbenim razlogom L. Jenkinson osporava, kao prvo, točku 82. pobijane presude kojom je Opći sud odlučio, a da pritom nije obrazložio taj izbor, u svrhe odlučivanja o zahtjevu za prekvalifikaciju ugovornog odnosa L. Jenkinsona u ugovor o radu na neodređeno vrijeme uzeti u obzir samo jedanaest ugovora na određeno vrijeme, a isključiti prethodno sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme u svrhe njegova zaposlenja kod EUMM‑a i EUPM‑a. L. Jenkison smatra da za posljednji ugovor na određeno vrijeme treba smatrati da čini dio duljeg ugovornog odnosa zaključenog s tuženicima iz prvostupanjskog postupka, što uključuje i te ugovore o radu na neodređeno vrijeme.
231 L. Jenkinson u biti tvrdi da, s obzirom na mjerodavno nacionalno pravo u ovom slučaju, treba uzeti u obzir sve ugovore o radu na određeno vrijeme sklopljene u svrhu njegova zaposlenja u trima misijama o kojima je riječ. Osim toga, Opći sud je u točki 232. pobijane presude istaknuo kontinuitet zaposlenja L. Jenkinsona u tim trima misijama o kojima je riječ. Stoga je, kako bi se utvrdilo jesu li predmetni ugovori o radu na određeno vrijeme zlouporabljeni, bilo nužno ispitati te ugovore o radu na određeno vrijeme kronološkim redoslijedom, što Opći sud nije učinio.
232 Osim toga, neispitivanjem, s jedne strane, ugovornog odnosa između L. Jenkinsona i tuženika koji nisu Eulex Kosovo i, s druge strane, primjenom pojma „neprekinuto zaposlenje kod jednog poslodavca ili više njih” u smislu irskog prava zanijekao bi se doseg točke 77. pobijane presude, kojom se izvode određeni zaključci iz nepostojanja pravne osobnosti triju misija o kojima je riječ, uključujući Eulex Kosovo, prije nego što mu je dodijeljena.
233 Kao drugo, L. Jenkinson smatra da je s obzirom na irsko pravo Opći sud trebao provjeriti, u prvom koraku, može li se ugovorni odnos unutar triju misija o kojima je riječ smatrati trajnim i uspostavljenim s „povezanim poslodavcima”, a zatim, u drugom, utvrditi posljedice koje takav odnos podrazumijeva. Zbog nepostojanja takve analize u dva koraka, Opći sud nije isključio da se za ugovore o radu na određeno vrijeme sklopljene radi njegova zaposlenja u EUMM‑u i EUPM‑u može smatrati da čine trajni i jedinstveni ugovorni odnos s Unijom.
234 Prvim prigovorom četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga L. Jenkinson poziva se na pogrešku koju je Opći sud počinio u točki 153. pobijane presude jer prilikom ispitivanja njegovih zahtjeva podnesenih u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir sve ugovore o radu na određeno vrijeme koji se odnose na djelatnosti koje je obavljao u okviru triju misija o kojima je riječ. Tvrdi da je Opći sud pogrešno propustio analizirati, prije nego što je isključio ispitivanje svih tih ugovora o radu na određeno vrijeme, je li se u ovom slučaju moglo smatrati da je L. Jenkinson sklopio ugovore o radu na određeno vrijeme s „povezanim poslodavcima”, dok je taj uvjet ključan u irskom pravu.
235 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje drugog žalbenog razloga i prvog prigovora četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga.
Ocjena Suda
236 Kao prvo, što se tiče drugog žalbenog razloga, iz točke 82. pobijane presude proizlazi da je, s obzirom na to da je posljednji ugovor na određeno vrijeme, koji je jedini sadržavao arbitražnu klauzulu kojom je utvrđena nadležnost suda Unije, bio dio jedanaest ugovora na određeno vrijeme, Opći sud odlučio ispitati zahtjev L. Jenkinsona za prekvalifikaciju jedanaest ugovora na određeno vrijeme u jedinstveni ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Pojasnio je da, u slučaju da se taj zahtjev odbije, on nije nadležan za ispitivanje zahtjeva za prekvalifikaciju u ugovor o radu na neodređeno vrijeme uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme koji se odnose na zapošljavanje L. Jenkinsona u EUMM‑u i EUPM‑u jer ti ugovori o radu na određeno vrijeme nisu sadržavali arbitražnu klauzulu kojom se određuje nadležnost suda Unije.
237 Ta razmatranja Općeg suda, koja se nalaze u okviru šireg rasuđivanja, imala su za cilj definirati okvir u kojem treba provesti ocjenu navedenog zahtjeva za prekvalifikaciju.
238 Međutim, s jedne strane, suprotno onomu što tvrdi L. Jenkinson, to obrazloženje omogućuje njemu i Sudu da shvate razloge koji su naveli Opći sud da za potrebe te ocjene ne uzme u obzir ugovore o radu na određeno vrijeme koji se odnose na zapošljavanje L. Jenkinsona u EUMM‑u i EUPM‑u, nego samo jedanaest ugovora na određeno vrijeme.
239 S druge strane, što se tiče osnovanosti tog pristupa Općeg suda, iz navedenog obrazloženja proizlazi da je Opći sud smatrao da je L. Jenkinson prvim dijelom tužbenog zahtjeva zatražio da se zaključci temelje na raskidu posljednjeg ugovora na određeno vrijeme u dijelu u kojem se taj ugovor treba smatrati dijelom ugovornog odnosa koji je počeo zapošljavanjem L. Jenkinsona u EUMM‑u i da su stoga zahtjevi L. Jenkinsona izneseni u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva ovisili o pitanju je li posljednji ugovor na određeno vrijeme bio dio niza ugovora na određeno vrijeme za koje u cijelosti treba smatrati da čine jedinstven ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
240 Naime, u točki 52. pobijane presude Opći sud je istaknuo, što se tiče predmeta zahtjeva postavljenih u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva, da je L. Jenkinson od Općeg suda zatražio da prekvalificira uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme koje je sklopio kako bi ušao u ugovorni odnos s trima predmetnim misijama u jedan ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da utvrdi da se uvjetima u kojima je raskinut taj ugovor o radu na neodređeno vrijeme povređuje radno pravo koje se primjenjuje na tu vrstu ugovora.
241 U točki 66. navedene presude Opći sud smatrao je da, kada je riječ o tim zahtjevima istaknutima u prvom dijelu tužbenog zahtjeva, njih treba ispitati uzimajući u obzir i ugovore o radu koji su prethodili posljednjem ugovoru o radu na određeno vrijeme.
242 Međutim, u točki 81. pobijane presude Opći sud je naveo da njegova sudska nadležnost proizlazi iz arbitražne klauzule kojom se određuje nadležnost suda Unije, a koja se nalazila samo u posljednjem ugovoru o radu na određeno vrijeme.
243 Usto, budući da se zahtjev istaknut u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na raskid njegova ugovornog odnosa do kojeg je došlo po isteku posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme zasnivao na pretpostavci da je navedeni ugovor o radu na određeno vrijeme bio dio niza ugovora na određeno vrijeme, Opći sud nužno je morao odlučiti i o ugovoru o radu na određeno vrijeme koji je prethodio posljednjem ugovoru o radu na određeno vrijeme.
244 U tim okolnostima, s obzirom na to da mora odlučiti uzimajući u obzir raskid ugovornog odnosa po isteku posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme za koji L. Jenkinson smatra da je dio jedinstvenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme, ne čini se da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je započeo svoju analizu ispitivanjem navodnih veza između jedanaest ugovora na određeno vrijeme, a ne da najprije ispita sve ugovore o radu na određeno vrijeme koje je sklopio L. Jenkinson, uključujući one koji se odnose na njegovo zaposlenje u EUMM‑u i EUPM‑u.
245 Budući da je Opći sud u točki 188. pobijane presude zaključio da postoje objektivni razlozi koji mogu opravdati sklapanje svakog od jedanaest ugovora na određeno vrijeme i da je zbog toga trebalo odbiti zahtjev za prekvalifikaciju tih jedanaest ugovora na određeno vrijeme u jedinstveni ugovor o radu na neodređeno vrijeme, Općem sudu ne može se valjano prigovoriti da radi odlučivanja o prvom dijelu tužbenog zahtjeva nije proširio svoje ispitivanje na ugovore o radu na određeno vrijeme koji se odnose na njegovo zapošljavanje u EUMM‑u i EUPM‑u.
246 Naime, s obzirom na to da je Opći sud smatrao, a da to nije valjano osporeno, da je posljednji ugovor sklopljen između L. Jenkinsona i Eulexa Kosovo mogao biti zakonito sklopljen na određeno vrijeme, on je iz toga mogao zaključiti da taj ugovor nije bio dio ugovornog odnosa na neodređeno vrijeme. Međutim, budući da je ta ocjena dovoljna da bi se isključilo da je raskid potonjeg ugovora mogao biti raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme, ocjena koja se mogla dati o ugovorima o radu na određeno vrijeme koji se odnose na djelatnosti L. Jenkinsona u EUMM‑u i EUPM‑u u svakom slučaju nije mogla izmijeniti to utvrđenje.
247 Iz prethodno navedenog proizlazi da L. Jenkinson nije uspio dokazati da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 82. pobijane presude smatrao da ne treba uzeti u obzir te ugovore o radu na određeno vrijeme kako bi odlučio o zahtjevima podnesenima u okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva.
248 Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentom L. Jenkinsona prema kojem je Opći sud u točki 232. te presude istaknuo kontinuitet zaposlenja u trima misijama o kojima je riječ. Naime, u toj točki Opći sud nije došao do takvog utvrđenja. Slijedom toga, taj argument koji proizlazi iz pogrešnog tumačenja navedene točke treba odbiti kao neosnovan.
249 Što se tiče argumenta L. Jenkinsona navedenog u točki 232. ove presude, dovoljno je utvrditi da se njime samo tvrdi da bi se neispitivanjem, s jedne strane, ugovornog odnosa između njega samog i tuženika koji nisu Eulex Kosovo i, s druge strane, pojma „neprekinuto zaposlenje kod jednog poslodavca ili više njih” zanijekao doseg točke 77. pobijane presude a da se pritom ne iznosi nikakva argumentacija u potporu toj tvrdnji. Iz toga slijedi da taj argument ne ispunjava zahtjeve iz točaka 60. i 61. ove presude te ga stoga valja odbaciti kao nedopušten.
250 Kao drugo, kad je riječ, s jedne strane, o argumentu koji se odnosi na to da Opći sud nije ispitao treba li ugovorni odnos u trima misijama o kojima je riječ smatrati trajnim i sklopljenim s „povezanim poslodavcima” i, s druge strane, o prvom prigovoru četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga, valja istaknuti da iz točke 247. ove presude proizlazi da je Opći sud pravilno smatrao da nije na njemu da odluči o kvalifikaciji svih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme koji se odnose na djelatnost L. Jenkinsona u EUMM‑u i EUPM‑u, tako da se Općem sudu ne može prigovoriti da nije ispitao to pitanje i da nije uzeo u obzir te ugovore o radu na određeno vrijeme prilikom ispitivanja prvog dijela tužbenog zahtjeva, uključujući ono u točki 153. pobijane presude.
251 Osim toga, Opći sud ne može ocjenjivati, čak i prije nego što utvrdi mjerodavno nacionalno pravo, treba li tuženike u prvostupanjskom postupku smatrati „povezanim poslodavcima” jer taj pojam proizlazi iz nacionalnog materijalnog prava.
252 Slijedom toga drugi žalbeni razlog i prvi prigovor četvrtog dijela trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopuštene i odbiti djelomično kao neosnovane.
Drugi dio četvrtog žalbenog razloga
Argumentacija stranaka
253 Drugim dijelom četvrtog žalbenog razloga L. Jenkinson prigovara, kao prvo, Općem sudu da u točki 230. pobijane presude nije ispitao ima li osoblje Eulexa Kosovo ista prava i iste obveze, ne s obzirom na načine određivanja mjerodavnog prava, nego u pogledu pravila mjerodavnog nacionalnog materijalnog prava. Odobriti primjenjivost različitih nacionalnih prava stvorilo bi očite nejednakosti, osobito u pogledu primjene načela prava Unije i Povelje. Postupivši na taj način, Opći sud nije ispitao cilj koji se nastoji postići tim nejednakim postupanjem i nije nadzirao poštovanje načela proporcionalnosti u skladu s člankom 52. Povelje.
254 Kao drugo, time što bi prihvatio primijeniti nacionalno pravo na rješavanje sukoba koji je proizašao iz javnopravnog ugovora sklopljenog između člana osoblja i Unije, Opći sud naložio bi Uniji manje obveza nego što to ona sama čini u pogledu službenika na koje se primjenjuju Uvjeti zaposlenja. Stoga postoji proturječje između, s jedne strane, točke 95. pobijane presude i, s druge strane, točki 231. i 232. te presude.
255 Kao treće, L. Jenkinson smatra da su presuda od 5. listopada 2004., Sanders i dr./Komisija (T‑45/01, EU:T:2004:289) i presuda Tribunala du travail francophone de Bruxelles (Radni sud na francuskom jeziku u Bruxellesu, Belgija) od 30. lipnja 2014., na koje se pozvao pred Općim sudom i koje su ispitane u točkama 233. do 236. pobijane presude, relevantne, osobito u dijelu u kojem prikazuju granice proračunskog mandata dodijeljenog Eulexu Kosovo. Osim toga, Opći sud pogrešno je odbacio svaku analogiju ovog predmeta s onim u kojem je donesena presuda od 5. listopada 2004., Sanders i dr./Komisija (T‑45/01, EU:T:2004:289) jer je, prema mišljenju L. Jenkinsona, on trebao biti zaposlen pod istim uvjetima kao i član privremenog osoblja, s obzirom na to da je taj zahtjev isti kao i onaj koji su tužitelji iznijeli u tom predmetu.
256 Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje drugog dijela četvrtog žalbenog razloga.
Ocjena Suda
257 Kao prvo, valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda načelo nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano (presuda od 8. rujna 2011., Rosado Santana, C‑177/10, EU:C:2011:557, t. 65. i od 15. rujna 2022., Brown/Komisija i Vijeće, T‑109/20, EU:T:2022:686, t. 66).
258 U točki 230. pobijane presude Opći sud smatrao je, što se tiče navodne povrede načela jednakog postupanja i nediskriminacije, da ne postoji diskriminacija prema članovima ugovornog osoblja Eulexa Kosovo zbog primjene različitih nacionalnih prava na koja upućuju ugovorne odredbe iz Komunikacije C(2009) 9502 jer se prema tim članovima osoblja postupa na iste načine, koji su jednako navedeni u ugovorima koji se na njih odnose.
259 Valja istaknuti da je Opći sud takvim odlučivanjem počinio pogrešku koja se tiče prava.
260 Naime, iz te točke 230. proizlazi da je Opći sud smatrao, a da nije naveo smatra li da se članovi ugovornog osoblja Eulexa Kosovo nalaze u usporedivoj ili drukčijoj situaciji, da, s obzirom na istovjetnost odredbi svih ugovora tih članova osoblja, koje upućuju na tu komunikaciju u svrhe utvrđivanja prava koje se primjenjuje na ugovor, treba smatrati da se prema navedenim članovima osoblja postupa jednako.
261 Tako je Opći sud smatrao da je za poštovanje načela nediskriminacije dovoljno da se predvide isti načini određivanja prava koje se primjenjuje na navedene članove osoblja.
262 Međutim, pod pretpostavkom da se članovi ugovornog osoblja Eulexa Kosovo nalaze u usporedivoj situaciji, valja istaknuti da primjena različitih nacionalnih prava u praksi može dovesti do različitog postupanja prema dotičnim osobama u pogledu prava koja im se priznaju i obveza koje im se nalažu u određenoj situaciji. Stoga Opći sud nije mogao, a da ne liši načelo nediskriminacije svakog konkretnog učinka i time ne počini pogrešku koja se tiče prava, samo utvrditi da su ugovorne odredbe koje omogućuju identifikaciju primjenjivih materijalnih pravila bile iste za sve članove ugovornog osoblja Eulexa Kosovo.
263 S obzirom na navedeno, pogreška koja se tiče prava utvrđena u točki 259. ove presude ne može dovesti do ukidanja pobijane presude.
264 Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ako obrazloženje odluke Općeg suda upućuje na povredu prava Unije, a njezina je izreka osnovana zbog nekih drugih pravnih razloga, takva povreda ne može dovesti do ukidanja te odluke, nego valja provesti izmjenu obrazloženja (presuda od 6. svibnja 2021., Bayer CropScience i Bayer/Komisija, C‑499/18 P, EU:C:2021:367, t. 54. i navedena sudska praksa).
265 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se L. Jenkinson poziva na navodnu povredu načela nediskriminacije prema različitim članovima međunarodnog civilnog osoblja Eulexa Kosovo zbog primjene različitih nacionalnih prava na te članove osoblja određenih primjenom kriterija poveznice proizašlog iz Komunikacije C(2009) 9502, koji upućuje na pravo države čiji je dotična osoba državljanin.
266 Međutim, valja utvrditi da je Opći sud smatrao, a da to nije valjano osporeno u ovoj žalbi, da je u skladu s odredbama primarnog i sekundarnog prava iz točaka 226. do 228. te presude, uzastopnim voditeljima Eulexa Kosovo, a zatim samom Eulexu Kosovo, bilo izričito dopušteno zaposliti međunarodno civilno osoblje na ugovornoj osnovi.
267 Iz ugovorne prirode tako utvrđenih odnosa proizlazi da zbog nepostojanja zajedničkog europskog sustava koji se primjenjuje na osoblje Eulexa Kosovo materijalna pravila koja trebaju dopuniti ugovorne odredbe proizlaze iz nacionalnog prava koje je utvrđeno na temelju pravila međunarodnog privatnog prava i sporazumom između ugovornih stranaka.
268 U ovom slučaju, kao što to osobito proizlazi iz točke 119. pobijane presude, koju L. Jenkinson nije osporio u ovoj žalbi, kriterij poveznice koji proizlazi iz Komunikacije C(2009) 9502, a koja upućuje na pravo države čiji je dotična osoba državljanin, bio je naveden u devet ugovora o radu na određeno vrijeme koje je L. Jenkinson sklopio s Eulexom Kosovo, u skladu s pravilima međunarodnog privatnog prava primjenjivima na te ugovore i sporazumom između stranaka navedenih ugovora.
269 Iz toga proizlazi da se članovi ugovornog osoblja Eulexa Kosovo iz različitih država članica u svrhu sklapanja njihovih ugovora nisu nalazili u usporedivoj situaciji, nego u različitim pravnim i činjeničnim situacijama, osobito zbog različitih zakonodavstava koja su se na njih primjenjivala na temelju njihova podrijetla u trenutku sklapanja tih ugovora.
270 U tim okolnostima primjenu različitih materijalnih pravila na članove međunarodnog civilnog osoblja misije Eulex Kosovo treba smatrati, s jedne strane, uzimanjem u obzir objektivnih okolnosti definiranih relevantnim međunarodnim privatnim pravom i, s druge strane, posljedicom činjenice da su se oni nalazili u situacijama koje nisu bile usporedive.
271 Slijedom toga L. Jenkinson nije uspio dokazati da, u okolnostima ovog slučaja, primjena različitih nacionalnih materijalnih prava na članove međunarodnog civilnog osoblja Eulexa Kosovo predstavlja povredu načela nediskriminacije.
272 Kao drugo, valja istaknuti da je Opći sud u točki 231. pobijane presude smatrao da je L. Jenkinson pogrešno tvrdio da je pretrpio štetu zbog diskriminacije u odnosu na službenike na koje su se primjenjivali Uvjeti zaposlenja, a koji su se na njega trebali primijeniti kao na člana osoblja zaposlenog u ESVD‑u, dodajući da je, u skladu s memorandumom o razumijevanju potpisanim u Beogradu 13. srpnja 1991. kojim je uspostavljen ECMM, zatim preimenovan u EUMM, osoblje trebalo biti zaposleno kao „europsko osoblje”.
273 U točki 232. te presude Opći sud je utvrdio, s jedne strane, da L. Jenkinson nije podnio ni taj memorandum ni bilo koju drugu informaciju u potporu svojim argumentima i da, u svakom slučaju, navedeni memorandum nije sadržavao odredbu na temelju koje bi se mogla utvrditi nezakonitost zapošljavanja međunarodnog civilnog osoblja u Eulexu Kosovo.
274 S druge strane, u toj točki 232. Opći sud je istaknuo da je zakonodavac Unije predvidio, u okviru normativnih odredbi koje se odnose na Eulex Kosovo, pravnu osnovu koja voditelju Eulexa Kosovo, a zatim toj misiji, omogućuje zapošljavanje međunarodnog civilnog osoblja na ugovornoj osnovi.
275 Međutim, kao što je to istaknuto u točki 86. ove presude, Opći sud je u točki 95. pobijane presude samo utvrdio da se Europski kodeks o dobrom administrativnom postupanju na koji se poziva L. Jenkinson primjenjuje samo na institucije, tijela, urede i agencije Unije te na njihove uprave i službenike u svojim odnosima s javnošću, tako da je isključeno da bi se L. Jenkinson na to mogao pozivati u pogledu svojega radnog odnosa.
276 Iz toga slijedi da ne postoji nikakvo proturječje između, s jedne strane, točke 95. pobijane presude i, s druge strane, točaka 231. i 232. te presude.
277 Osim toga, valja istaknuti da L. Jenkinson, tvrdeći da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što bi naložio Uniji manje obveza nego što to ona sama čini u pogledu službenika na koje se primjenjuju Uvjeti zaposlenja, ističe prigovor koji se odnosi na nepostojanje pravnog okvira kojim bi se uredio njegov položaj kao člana međunarodnog civilnog osoblja Eulexa Kosovo, koji, kao što je to istaknuto u točkama 68. do 72. ove presude, nije bio istaknut u prvostupanjskom postupku. Taj prigovor stoga treba odbaciti kao nedopušten.
278 Kao treće, što se tiče argumenta koji se temelji na relevantnosti, u ovom slučaju, presude od 5. listopada 2004., Sanders i dr./Komisija (T‑45/01, EU:T:2004:289) i presude tribunala du travail francophone de Bruxelles (Radni sud na francuskom jeziku u Bruxellesu) od 30. lipnja 2014., na koje se L. Jenkinson pozvao pred Općim sudom, valja utvrditi da se njime ne utvrđuje po čemu su te odluke relevantne za ovaj predmet na način da Opći sud u točkama 234. i 236. pobijane presude nije mogao isključiti svaku analogiju s njima. Naime, iako ističe da se na temelju tih presuda može zaključiti da su se Eulexu Kosovo mogli dodijeliti dodatni iznosi i da, slijedom toga, argumente koji se odnose na Financijsku uredbu treba ispitati, L. Jenkinson tim argumentom nije uspio dokazati koje su bile posljedice navedenih presuda u ovom predmetu. Prema tome, navedeni argument treba odbiti kao neosnovan.
279 Što se tiče argumenta L. Jenkinsona prema kojem je Opći sud pogrešno odbio svaku analogiju između ovog predmeta i predmeta u kojem je donesena presuda od 5. listopada 2004., Sanders i dr./Komisija (T‑45/01, EU:T:2004:289), s obzirom na to da je, prema njegovu mišljenju, on trebao biti zaposlen u trima misijama o kojima je riječ u skladu s pravilima Uvjeta zaposlenja koja se primjenjuju na članove privremenog osoblja, valja podsjetiti na to da, iako, prema sudskoj praksi Suda, Unija može sklapati ugovore o radu koji su uređeni pravom države članice, ona ipak mora definirati ugovorne uvjete ovisno o potrebama službe, a ne kako bi izbjegla primjenu Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i/ili Uvjeta zaposlenja (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 1989., Mulfinger i dr./Komisija, C‑249/87, EU:C:1989:614, t. 10. i 11.).
280 Tako se, suprotno onomu što tvrdi L. Jenkinson, iz članka 336. UFEU‑a ne može zaključiti da postoji pravo na zapošljavanje prema istim pravilima koja se primjenjuju na službenika na kojega se primjenjuju Uvjeti zaposlenja. Osim toga, L. Jenkinson nije dokazao da se u ovom slučaju njegovo zapošljavanje odvijalo na toj osnovi ili da su uvjeti njegova zaposlenja bili određeni kako bi se izbjegla primjena Uvjeta zaposlenja. Slijedom toga, argument koji se temelji na postojanju tog navodnog prava valja odbiti kao neosnovan.
281 Iz toga slijedi da L. Jenkinson ne može tvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 231. do 235. pobijane presude.
282 Stoga drugi dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti.
Peti žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
283 Petim žalbenim razlogom L. Jenkinson kritizira to što je Opći sud ispitao dopuštenost trećeg tužbenog zahtjeva.
284 Smatra da nedostatak jasnoće, predvidljivosti, pravne sigurnosti i jednakog postupanja očito proizlazi iz razmjene podnesaka između stranaka u postupku u pogledu prvog dijela tužbenog zahtjeva i da je s njime neizbježno povezan. Opći sud propustio je uzeti u obzir sva činjenična i pravna razmatranja iznesena u prvostupanjskom postupku te provjeriti zakonitost prakse koja se odnosi na zapošljavanje međunarodnog civilnog osoblja u Eulexu Kosovo. Time je nezakonito ograničio opseg nadzora zakonitosti radnji tuženika u prvostupanjskom postupku te je povrijedio članak 5. UEU‑a.
285 Osim toga, Opći sud je u točki 244. pobijane presude pogrešno smatrao da nijedna problematika koju je istaknuo L. Jenkinson nije bila jasno izložena, a u točki 245. te presude da je zahtjev istaknut u okviru trećeg dijela tužbenog zahtjeva povezan s postupanjem Općeg suda.
286 Vijeće, Komisija, ESVD i misija Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje petog žalbenog razloga.
Ocjena Suda
287 U točkama 244. do 247. pobijane presude Opći sud iznio je razloge koji su ga naveli na zaključak da je treći dio tužbenog zahtjeva nejasan i da ga stoga treba odbaciti kao očito nedopušten. Konkretno, u točkama 245. i 246. te presude Opći sud je smatrao da se L. Jenkinson u prvostupanjskom postupku pozivao na postojanje štete koja se može pripisati tuženicima, a proizlazi iz toga što je Opći sud odbio prvi i drugi dio tužbenog zahtjeva, koji su istaknuti kao glavni.
288 L. Jenkinson u okviru petog žalbenog razloga iznosi niz općenitih tvrdnji koje se odnose na pravnu i činjeničnu situaciju tužbe u prvostupanjskom postupku i prigovara Općem sudu da nije ispitao različite pravne probleme koje je istaknuo a da pritom nije u dovoljnoj mjeri objasnio koju je pogrešku Opći sud navodno počinio time što je smatrao da treći dio tužbenog zahtjeva ne ispunjava zahtjeve jasnoće koje je istaknuo u točki 243. pobijane presude.
289 Konkretno, iako tvrdi da cilj tog dijela tužbenog zahtjeva nije bio utvrditi povredu koja proizlazi iz ponašanja Općeg suda prilikom analize prvog i drugog dijela tužbenog zahtjeva, on također naglašava da se odbijanje prvih dvaju dijelova tužbenog zahtjeva može smatrati prikazom svih pravnih problema istaknutih u trećem dijelu tužbenog zahtjeva.
290 Međutim, na temelju tih razmatranja ne može se dokazati da je Opći sud pogrešno smatrao da L. Jenkinson nije jasno potkrijepio zahtjev za naknadu štete podnesen u okviru tog trećeg dijela tužbenog zahtjeva.
291 Slijedom navedenog, taj žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.
Šesti žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
292 Šestim žalbenim razlogom L. Jenkinson navodi da je Opći sud pogrešno raspodijelio troškove povezane s prvostupanjskim postupkom. On osobito smatra da je barem nepostojanje transparentnosti u pogledu razloga na kojima se temeljilo korištenje uzastopnim ugovorima o radu na određeno vrijeme trebalo opravdati to da on ne snosi troškove prvostupanjskog postupka.
293 Vijeće, Komisija, ESVD i misija Eulex Kosovo zahtijevaju odbijanje tog žalbenog razloga.
Ocjena Suda
294 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pod pretpostavkom da sve ostale žalbene razloge treba odbiti, zahtjev u pogledu navodne nezakonitosti odluke Općeg suda o troškovima treba odbaciti kao nedopušten na temelju članka 58. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, u skladu s kojim se žalba ne može odnositi samo na naknadu i visinu troškova (presuda od 17. prosinca 2020., BP/FRA, C‑601/19 P, EU:C:2020:1048, t. 101. i navedena sudska praksa).
295 Budući da L. Jenkinson nije uspio s nijednim svojim žalbenim razlogom istaknutim u prilog žalbi, ovaj žalbeni razlog, koji se odnosi na naknadu troškova, treba proglasiti nedopuštenim.
296 Uzimajući u obzir sva prethodno navedena razmatranja, s obzirom na to da ni jedan od žalbenih razloga istaknutih u prilog žalbi nije prihvaćen, žalbu valja odbiti u cijelosti.
297 U tim okolnostima nije potrebno ispitati prigovore Vijeća, Komisije i ESVD‑a koji se odnose na dopuštenost tužbe u prvostupanjskom postupku, a koji su navedeni u točki 30. ove presude.
Troškovi
298 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 84. stavka 1. tog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da su Vijeće, Komisija, ESVD i Eulex Kosovo podnijeli zahtjev da se L. Jenkinsonu naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova ove žalbe.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje:
Žalba se odbija.Liam Jenkinson snosit će vlastite troškove i troškove nastale Vijeću Europske unije, Europskoj komisiji, Europskoj službi za vanjsko djelovanje (ESVD) i Eulexu Kosovo u okviru ove žalbe.Potpisi