MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 31. siječnja 2019. (1)
Predmet C‑25/18
Bryan Andrew Kerr
protiv
Pavla Postnova,
Natalije Postnove
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Okržen sad - Blagoevgrad (Okružni sud u Blagoevgradu, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Sudska nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Članak 24. točka 1. prva alineja – Isključiva nadležnost u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama – Članak 24. točka 2. – Isključiva nadležnost u postupcima čiji je predmet valjanost odluka tijela društava ili pravnih osoba – Članak 7. točka 1. podtočka (a) – Posebna nadležnost u stvarima povezanim s ugovorom – Tužba za plaćanje pričuve za održavanje nekretnine na temelju odluke skupštine suvlasnika bez pravne osobnosti – Mjerodavno pravo – Primjenjivost Uredbe (EZ) br. 593/2008”
I. Uvod
1. Koji je nacionalni sud u skladu s Uredbom Bruxelles Ia(2) međunarodno nadležan ako skupština suvlasnika tužbom želi ishoditi plaćanje pričuve za održavanje nekretnine, ali etažni vlasnici koji nisu ispunili obvezu svoje prebivalište imaju u drugoj državi članici? To se pitanje u ovom slučaju postavlja u vezi s obvezom plaćanja koja se temelji na odlukama skupštine suvlasnika koja prema nacionalnom pravu nema pravnu osobnost.
2. U tom se kontekstu sud koji je uputio zahtjev pita može li se umjesto opće sudske nadležnosti domicila tuženika uzeti u obzir posebna sudska nadležnost mjesta izvršenja obveze o kojoj je riječ, u mjeri u kojoj su predmetni zahtjevi za plaćanje „stvari povezane s ugovorom” u smislu članka 7. stavka 1. točke (a) Uredbe Bruxelles Ia. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev pita je li Uredba Rim I(3) primjenjiva na odluke skupštine suvlasnika kao što su one koje su predmet spora u ovom slučaju, i prema kojem pravu treba materijalnopravno ocijeniti zahtjeve iz tih odluka.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Uredba Bruxelles Ia
3. Dijelovi uvodnih izjava 15. i 16. Uredbe Bruxelles Ia glase:
„(15) Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Nadležnost bi uvijek trebala postojati na temelju toga, osim u nekim točno određenim slučajevima u kojima glavni predmet spora ili autonomija stranaka jamče drukčije povezane čimbenike. Samostalno se mora utvrditi domicil pravne osobe, kako bi se zajednička pravila učinila transparentnijima i izbjegli sukobi nadležnosti.
(16) Pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove [za utvrđivanje] nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti [bliskoj vezi] između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog [dobrog] sudovanja. Postojanje uske povezanosti [bliske veze] trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće [koji nije mogao] razumno predvidjeti. […]”
4. Članak 4. stavak 1. Uredbe Bruxelles Ia predviđa:
„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”
5. Članak 7. točka 1. Uredbe Bruxelles Ia određuje:
„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
1. (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze [u kojemu je obveza izvršena ili je trebala biti izvršena];
(b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:
– u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru,
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru;
(c) ako se ne primjenjuje točka (b), primjenjuje se točka (a);”
6. Članak 24. Uredbe Bruxelles Ia predviđa, među ostalim, sljedeću isključivu nadležnost:
„Sljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:
1. u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama ili najam/zakup nekretnina, sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi.
[…]
2. u postupcima čiji je predmet valjanost osnivanja, ništavost ili prestanak trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba ili udruženja fizičkih ili pravnih osoba ili valjanost odluka njihovih tijela, sudovi države članice u kojoj trgovačko društvo, pravna osoba ili udruženje imaju svoje sjedište. Radi utvrđivanja sjedišta, sud primjenjuje svoja pravila međunarodnog privatnog prava;
[…]”
7. U skladu s člankom 27. Uredbe Bruxelles Ia „[a]ko je pred sudom države članice pokrenut postupak koji se prvenstveno tiče stvari za koju su nadležni sudovi druge države temeljem članka 24., taj se sud po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim.” U skladu s člankom 28. stavkom 1. iste Uredbe sud se također po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim, ako njegova nadležnost ne proizlazi iz odredaba ove Uredbe, ako se tuženik s domicilom u drugoj državi članici bez prigovora nije upustio u postupak.
2. Uredba Rim I
8. U skladu s uvodnom izjavom 7. Uredbe Rim I „[s]adržajni bi opseg i odredbe ove Uredbe trebali biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (5) (Bruxelles I) […]”. U skladu s time, uvodna izjava 17. Uredbe Rim I navodi da bi „pojmove ‚pružanje usluga’ i ‚prodaja robe’ trebalo […] tumačiti na isti način kao i kod primjene članka 5. Uredbe (EZ) br. 44/2001, u mjeri u kojoj je prodaja robe i pružanje usluga obuhvaćeno ovom Uredbom.”
9. U skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (f) Uredbe Rim I ona se ne odnosi na „pitanja regulirana pravom trgovačkih društava i drugih tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje, poput osnivanja kroz registraciju ili drukčije, pravne i poslovne sposobnosti, unutarnje organizacije ili likvidacije trgovačkih društava i drugih tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje, te osobne odgovornosti službenika i članova kao takvih, za obveze trgovačkog društva ili tijela”.
B. Nacionalno pravo
10. Pravne odnose na temelju etažnog vlasništva u Bugarskoj uređuje Zakon za sobstvenostta (Zakon o vlasništvu). Njegov članak 38. pojašnjava na kojim nepokretnim stvarima može postojati zajedničko vlasništvo.
11. Zakon za upravlenie na etažnata sobstvenost (Zakon o upravljanju etažnim vlasništvom, ZUES) utvrđuje pojedina prava i obveze vlasnika, korisnika i stanara u okviru upravljanja zajedničkim vlasništvom. Članak 10. tog zakona kao upravna tijela utvrđuje glavnu skupštinu i upravno vijeće (upravitelj). U skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom 5. ZUES‑a glavna skupština određuje visinu pričuve za izdatke za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova u zgradi. Na temelju odgovarajućih odluka glavne skupštine u skladu s člankom 38. stavkom 2. ZUES‑a može se tražiti ovrha prema odredbama bugarskog Zakona o građanskom postupku pri čemu postoji mogućnost pravne zaštite putem ukidanja predmetne odluke u skladu s člankom 40. ZUES‑a. Člankom 6. stavkom 1. točkom 8. ZUES‑a određuje se da su odluke upravnih tijela skupštine suvlasnika obvezujuće za vlasnike. Nadalje, u skladu s točkom 9. tog članka obvezni su razmjerno svojim idealnim dijelovima u vlasništvu snositi troškove renovacije te sudjelovati u stvaranju odgovarajućih pričuva kao i u snošenju troškova za upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova zgrade u skladu s točkom 10.
III. Činjenice i glavni postupak
12. Tužitelj u prvostupanjskom postupku i sada žalitelj u postupku pred sudom koji je uputio zahtjev, B. A. Kerr, upravitelj je skupštine suvlasnika nekretnine koja se nalazi u gradu Bansko (Bugarska). On je pred Rajonen sadom Razlog (Općinski sud u Razlogu) pokrenuo postupak protiv dvoje etažnih vlasnika, P. Postnova i N. Postnove. Pritom se radi o plaćanju pričuve koju na temelju odluka glavne skupštine suvlasnika u cijelosti ili djelomično duguju za godine od 2013. do 2017. za održavanje zajedničkih dijelova zgrade. Prema navodima žalitelja u glavnom postupku uz tužbeni zahtjev podnesen je i prijedlog za osiguranje ovrhe zahtjeva koji je predmet tužbe.
13. U razmatranjima koje navodi sud koji je uputio zahtjev ne mogu se razaznati navodi o eventualnim zahtjevima tuženika ili ostalih suvlasnika za ukidanje predmetnih odluka u skladu s člankom 40. ZUES‑a.
14. Adresa tuženika kojom se koristio prvostupanjski sud nalazi se u Irskoj.
15. Nakon što su otklonjeni nedostaci tužbe po uputi Rajonen sada Razlog (Općinski sud u Razlogu), pred kojim je pokrenut postupak u prvom stupnju, taj se sud proglasio nenadležnim za odlučivanje o tužbi. Tu prvostupanjsku odluku upravitelj sada osporava svojom žalbom.
IV. Zahtjev za prethodnu odluku i postupak pred Sudom
16. Odlukom od 19. prosinca 2017., koja je zaprimljena 16. siječnja 2018., Okržen sad Blagoevgrad (Okružni sud u Blagoevgradu, Bugarska) Sudu je u skladu s člankom 267. UFEU‑a uputio sljedeća prethodna pitanja:
1. Jesu li odluke pravnih zajednica bez pravne osobnosti, koje nastaju po sili zakona zbog posebnog posjedovanja prava, koje se donose većinom njihovih članova, ali obvezuju sve, pa i one koji nisu glasovali, osnova „ugovorne obveze” u pogledu određivanja međunarodne nadležnosti u skladu s člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: treba li na te odluke primijeniti pravila o određivanju mjerodavnog prava za ugovorne odnose iz Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I)?
3. U slučaju niječnog odgovora na prvo i drugo pitanje: treba li na takve odluke primijeniti odredbe Uredbe(EZ) br. 864/2007 od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) i koja je od izvanugovornih pravnih osnova navedenih u uredbi primjenjiva u ovom slučaju?
4. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo i drugo pitanje: treba li odluke zajednica bez pravne osobnosti o izdacima za održavanje zgrade smatrati „ugovorom o pružanju usluga” u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) ili ugovorom koji se odnosi na „stvarno pravo” ili „pravo najma ili zakupa” u smislu članka 4. stavka 1. točke (c) te uredbe?
17. U postupku pred Sudom pisano su se očitovale Republika Latvija i Europska komisija.
V. Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
18. Prema navodima suda koji je uputio zahtjev glavni postupak pokrenut je žalbom prvostupanjskog tužitelja protiv rješenja Rajonen sada Razlog (Općinski sud u Razlogu) kojim se taj sud proglasio nenadležnim za odlučivanje o podnesenoj tužbi.
19. Iz zahtjeva za prethodnu odluku ne može se nedvojbeno zaključiti je li pismeno kojim je pokrenut postupak dostavljeno tuženicima u prvostupanjskom postupku u skladu s propisima na snazi – u ovom slučaju primjenom odredbi Uredbe o dostavi(4).
20. Na prvi pogled u tim se okolnostima može postaviti pitanje relevantnosti predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku. Naime, ako pismeno kojim se pokreće postupak nije bilo dostavljeno tuženicima u prvostupanjskom postupku, sud pred kojim je pokrenut postupak u prvom stupnju u tim okolnostima ne bi smio ispitivati svoju međunarodnu nadležnost. U tom slučaju žalbeni sud bi već iz tog razloga trebao prihvatiti žalbu upravitelja neovisno o odgovoru na prethodna pitanja.
21. Čak i ako dopuštenost zahtjeva za prethodnu oduku načelno ne ovisi o kontradiktornosti glavnog postupka(5) – ovdje žalbenog postupka – ipak u tom kontekstu valja naglasiti da je uredna dostava pismena kojim se pokreće postupak iznimno važna i u slučaju ispitivanja međunarodne nadležnosti koje obavlja nacionalni sud(6) prema odredbama Uredbe Bruxelles Ia kao i u slučaju priznavanja kasnije odluke o meritumu(7). Zahtjev dostave je kao posljedica prava tuženika na saslušanje(8) i poštovanje prava obrane(9) osobito važan.
22. U ovom slučaju okolnost da se iz zahtjeva za prethodnu odluku ne može izričito utvrditi je li i, prema potrebi, kako je pismeno kojim je pokrenut postupak dostavljeno tuženicima, sama za sebe ne može izazvati dvojbe u relevantnost zahtjeva za prethodnu odluku.
23. Naime, zahtjevi za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje prava Unije prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda uživaju pretpostavku relevantnosti(10). Usto, Sud tek vrlo iznimno utvrđuje nepostojanje relevantnosti pitanja koja su mu postavljena, i to samo onda ako je očito(11). Ovdje to nije slučaj.
24. Sud koji je uputio zahtjev osim toga navodi da se žalba tužitelja odnosi na to da tuženici do trenutka donošenja pobijanog rješenja nisu istaknuli nikakve prigovore o nadležnosti suda. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da je svoja utvrđenja „u činjeničnom i pravnom pogledu” donio na temelju „ispitivanja argumenata koje su iznijele stranke, uzimajući u obzir odluku čije se ukidanje zahtijeva”. To upućuje na to da je obavljena dostava pismena kojim je pokrenut postupak.
25. U svakom slučaju, zadaća je nacionalnog suda da prije donošenja odluke o meritumu, te stoga prema potrebi nakon primitka odgovora Suda o upućenim pitanjima o tumačenju, osigura urednu dostavu pismena kojim se pokreće postupak.
26. Iz svega toga proizlazi da činjenične nesigurnosti o trenutku i načinu dostave pismena kojim se pokreće postupak, kako prvostupanjski tako i žalbeni postupak u tijeku, ne mogu izazvati dvojbe o dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku.
VI. Analiza osnovanosti prethodnih pitanja
27. Sud koji je uputio zahtjev Sudu je uputio četiri prethodna pitanja. Prvo pitanje odnosi se na posebnu sudsku nadležnost u stvarima povezanim s ugovorom u skladu s člankom 7. točkom 1. Uredbe Bruxelles Ia. U slučaju da se ta sudska nadležnost ne može prihvatiti, postavlja se drugo pitanje o primjenjivosti Uredbe Rim I. U slučaju da se Uredba Rim I ne može primijeniti na takvu situaciju, trećim pitanjem se traži razjašnjenje primjenjivosti Uredbe Rim II(12). Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u konačnici pita treba li, u pogledu kolizijskih pravila, odluke o kojima je riječ smatrati „ugovorom o pružanju usluga” u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe Rim I ili ugovorom koji se odnosi na „stvarno pravo” (točka (c)) odnosno „najmom [ili zakupom]” (točka (d)) u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe Rim I.
28. U skladu s time u nastavku najprije treba razmotriti tumačenje Uredbe Bruxelles Ia. Pritom će se pokazati da pitanja kolizijskog prava koja su predmet drugog do četvrtog prethodnog pitanja ne zahtijevaju ispitivanje na temelju drugih akata.
A. Tumačenje Uredbe Bruxelles Ia
29. Prvo prethodno pitanje o tumačenju članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe Bruxelles Ia odnosi se na „odluke pravnih zajednica bez pravne osobnosti, koje nastaju po sili zakona zbog posebnog posjedovanja prava, koje se donose većinom njihovih članova, ali obvezuju sve, pa i one koji nisu glasovali”. Međutim, prema navodima suda koji je uputio zahtjev o činjenicama, predmet glavnog postupka nisu pojedine odluke skupštine suvlasnika, nego na njima utemeljeni zahtjevi za plaćanje.
30. Članak 7. točka 1. podtočka (a) Uredbe Bruxelles Ia(13) predviđa posebnu sudsku nadležnost u mjestu izvršenja pojedine obveze „u stvarima povezanim s ugovorom [ako je predmet postupka ugovor ili zahtjevi iz ugovora]”(14). Međutim, sustavno gledano najprije valja naglasiti da je pozivanje na tu posebnu sudsku nadležnost isključeno u slučaju postojanja isključive nadležnosti u skladu s člankom 24.(15).
31. Isključiva nadležnost obuhvaća, s jedne strane, u članku 24. točkom 1. utvrđenu nadležnost sudova država članica u kojoj se nekretnina nalazi u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama(16). S druge strane, također obuhvaća nadležnost sudova država članica u kojoj trgovačko društvo, pravna osoba ili udruženje imaju svoje sjedište predviđenu u članku 24. točki 2. za određene postupke u području prava društava(17).
32. U tom kontekstu koristan odgovor na prvo pitanje zahtijeva prethodno ispitivanje isključive nadležnosti u skladu s člankom 24. točkama 1. i 2. Uredbe Bruxelles Ia. Samo bi u slučaju da u obzir ne dolazi isključiva nadležnost prema tim odredbama bilo potrebno tumačenje članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles Ia.
1. Isključive nadležnosti u skladu s člankom 24. Uredbe Bruxelles Ia
a) Isključiva sudska nadležnost u pogledu nekretnina (članak 24. točka 1.)
33. Najprije je upitno treba li zahtjeve za plaćanje na temelju odluka skupštine suvlasnika bez pravne osobnosti u vezi s upravljanjem predmetne nekretnine smatrati postupkom „čiji su predmet stvarna prava na nekretninama” ili „najam/zakup nekretnina”.
34. Upravo četvrto prethodno pitanje jasno ukazuje na to da sud koji je uputio zahtjev – doduše u pogledu primjene Uredbe Rim I i njezino moguće značenje za materijalnopravne propise koje treba primijeniti za određivanje mjesta izvršenja – sumnja u to da glavni postupak treba smatrati postupkom čiji su predmet „stvarna prava na nekretninama” ili „najam/zakup nekretnina”.
35. Uvodna izjava 7. Uredbe Rim I određuje da bi odredbe te uredbe, među ostalim, trebale biti u skladu s Uredbom Bruxelles I(18). Sud koji je uputio zahtjev pravilno pretpostavlja da se ta takozvana obveza usklađenosti primjenjuje i na odnos između Uredbe Bruxelles Ia i Uredbe Rim I(19).
36. U tom kontekstu valja pretpostaviti da se dvojbe o tumačenju koje ima sud koji je uputio zahtjev u odnosu na pitanje radi li se u ovom slučaju o stvarnim pravima na nekretninama, u tom pogledu odnose na članak 24. točku 1. Uredbe Bruxelles Ia.
37. Kao što je već navedeno, predmet glavnog postupka je plaćanje nepodmirene pričuve koju dva suvlasnika navodno duguju za upravljanje i održavanje predmetne nekretnine. Stoga se radi o obvezama koje proizlaze iz – izraženo riječima suda koji je uputio zahtjev – „posjedovanja suvlasničkih udjela” kao stvarnih prava na nekretninama.
38. U skladu sa sudskom praksom Suda pojam „stvarnog prava” na nekretnini u smislu članka 24. točke 1. Uredbe Bruxelles Ia treba tumačiti autonomno i usko(20), te sporno pravo treba imati učinak prema svima (erga omnes)(21). Usto, sudska praksa zahtijeva da je predmet postupka postojanje ili opseg tog prava(22).
39. U glavnom postupku tužba upravitelja temelji se međutim na obveznopravnim zahtjevima skupštine suvlasnika za plaćanje pričuve za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine. To prije svega ne utječe na stvarna prava tuženih suvlasnika na zajedničkim dijelovima – u obliku idealnih suvlasničkih dijelova – tako da se primjenom navedene sudske prakse mora isključiti postojanje isključive nadležnosti u skladu s člankom 24. točkom 1.
40. Međutim, u ovom slučaju moguća je drukčija ocjena jer je prema navodima žalitelja u glavnom postupku s tužbenim zahtjevom podnesen i prijedlog za osiguranje ovrhe zahtjeva(23), ali o kojem prvostupanjski sud nije odlučio. Takav bi zahtjev, međutim, mogao utjecati na stvarna prava tuženika koja proizlaze iz njihovih suvlasničkih dijelova, primjerice ograničavanjem njihovih ovlasti raspolaganja(24). Time bi bila osnovana međunarodna nadležnost iz članka 24. točke 1. podtočke 1. prve mogućnosti Uredbe Bruxelles Ia. Stoga je zadaća suda koji je uputio zahtjev da utvrdi koji stvarnopravni učinci na suvlasničke dijelove tuženika mogu u glavnom postupku proizaći iz prijedloga za osiguranje ovrhe(25).
41. Samo radi potpunosti valja napomenuti da se upravljanje skupštinom suvlasnika ne može izjednačiti s uporabom nekretnine, zbog čega je isključeno da je predmet glavnog postupka „najam/zakup nekretnina”.
b) Isključiva sudska nadležnost u pogledu trgovačkih društava, pravnih osoba i udruženja (članak 24. točka 2.)
42. Članak 24. točka 2. Uredbe Bruxelles Ia utvrđuje isključivu nadležnost sudova države članice u kojoj trgovačko društvo, pravna osoba ili udruženje fizičkih ili pravnih osoba(26) ima svoje sjedište, među ostalim, u postupcima čiji je predmet valjanost odluka njihovih tijela (četvrta mogućnost).
43. Iz razlikovanja trgovačkih društava i pravnih osoba [i udruženja] prije svega se može zaključiti da su „zajednice bez pravne osobnosti”, to jest udruženja osoba bez vlastite pravne osobnosti, kao što je prema bugarskom pravu skupština suvlasnika o kojoj je riječ u glavnom postupku, načelno obuhvaćene člankom 24. točkom 2. te da se ne treba detaljnije razmatrati pojam trgovačkog društva [i udruženja].
44. Međutim, valja napomenuti da članak 24. točka 2. četvrta mogućnost Uredbe Bruxelles Ia obuhvaća samo postupke čiji je predmet valjanost odluke(27). Od toga treba razlikovati postupke čiji je predmet provedba odgovarajućih odluka, kao što je predmetna tužba za plaćanje pričuve na temelju odgovarajuće odluke.
45. Prema tome, valja utvrditi da ne postoji isključiva nadležnost u skladu s člankom 24. točkom 2. četvrtom mogućnosti Uredbe Bruxelles Ia za vrstu postupka o kojoj je ovdje riječ.
c) Međuzaključak
46. U slučaju da se s obzirom na predmet tužbe u glavnom postupku ne može utvrditi ni isključiva nadležnost u skladu s člankom 24. točkom 1. podtočkom 1. prvom alternativom Uredbe Bruxelles Ia(28), treba razmotriti tumačenje članka 7. točke 1. podtočke Ia Uredbe Bruxelles Ia.
2. Posebna nadležnost u skladu s člankom 7. točkom 1. Uredbe Bruxelles Ia
47. Prvim pitanjem o tumačenju članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles Ia u biti treba razjasniti treba li zahtjeve za plaćanje o kojima je riječ smatrati zahtjevima povezanim s ugovorom u smislu te odredbe.
48. Budući da je Uredba Bruxelles Ia stupila na snagu umjesto Uredbe Bruxelles I Sud je u ustaljenoj sudskoj praksi(29) prihvatio da tumačenje Suda u vezi s odredbama potonje Uredbe vrijedi i za Uredbu Bruxelles Ia kada se ta dva instrumenta prava Unije mogu smatrati istovjetnima. Ako članak 7. točka 1. Uredbe Bruxelles Ia odgovara prethodnim odredbama iz članka 5. točke 1. Uredbe Bruxelles I kao i članka 5. točke 1. Konvencije iz Bruxellesa(30) tumačenje Suda u vezi s tim prethodnim odredbama primjenjivo je i na članak 7. točku 1. Uredbe Bruxelles Ia(31).
49. Sud je o članku 5. točki 1. podtočki (a) Uredbe Bruxelles I odlučio da sklapanje ugovora nije uvjet za primjenu(32). Ipak je za njegovu primjenu nužno utvrditi obvezu jer se sudska nadležnost na temelju te odredbe određuje prema mjestu u kojem je obveza koja je predmet tužbe izvršena ili je trebala biti izvršena. Izraz „stvari koj[e] se odnose na ugovore [ugovor ili zahtjeve iz ugovora]” u smislu te odredbe stoga se ne može razumjeti tako da obuhvaća situaciju u kojoj nedostaje obveza koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi(33).
50. Sud je iz toga zaključio da primjena pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na ugovore pretpostavlja da se može utvrditi postojanje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi, na kojoj se temelji tužiteljeva tužba(34).
51. Pritom je Sud potrebnu dobrovoljnost priznao i u takvim slučajevima u kojima pravna osnova sporne obveze proizlazi iz statuta udruge odnosno odluka tijela udruge(35), obavljanja aktivnosti poslovodstva u skladu s pravom društava(36), pravnih propisa(37) iz Uredbe o pravima putnika u zračnom prometu(38) ili jednostrane izjave(39). Ti slučajevi pokazuju da Sud uvjet „stvari[…] povezan[e] s ugovorom” ne tumači usko(40), iako se u sudskoj praksi često pojavljuje formalna uputa na odnos između pravila i izuzeća od pravila između opće sudske nadležnosti u skladu s člankom 4. Uredbe Bruxelles Ia i posebne sudske nadležnosti(41).
52. Za odgovor na prvo prethodno pitanje stoga je presudno za to može li se u glavnom postupku utvrditi postojanje „pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi”. U tom kontekstu valja ispitati u kojoj mjeri se u ovom slučaju mogu primijeniti razmatranja Suda na kojima je temeljio svoju presudu u predmetu Peters Bauunternehmung(42). U tom je predmetu bilo riječ o kvalifikaciji obveze plaćanja koja se temeljila na dobrovoljnom članstvu u udruženju poduzetnika. U tom pogledu Sud je utvrdio da „članstvo u udruzi između članova udruge stvara uske veze kakve postoje među ugovornim strankama”(43) tako da je opravdano predmetne zahtjeve smatrati ugovornim zahtjevima u svrhu primjene članka 5. točke 1. Konvencije iz Bruxellesa(44). Nevažno je u tom kontekstu „proizlazi li taj zahtjev izravno iz članstva ili iz tog članstva u vezi s odlukom tijela udruge”(45).
53. S obzirom na glavni postupak stoga prije svega valja utvrditi da modaliteti donošenja odluke na kojoj se temelji zahtjev za plaćanje(46), ili okolnost da suvlasnici koji nisu ispunili obvezu nisu zatražili ukidanje predmetne odluke, nisu važni za ocjenu dobrovoljnosti prihvaćanja obveze suvlasnika iz te odluke.
54. U pogledu članstva u zajednici etažnih vlasnika valja pak napomenuti da je ono, s jedne strane, zakonski propisano jer je upravljanje zajedničkim vlasništvom preko skupštine suvlasnika obvezno u skladu s bugarskim pravom koje je mjerodavno u ovom slučaju. S druge strane, pojedinosti upravljanja uređuju se ugovorom te članstvo u zajednici nastaje dobrovoljnim stjecanjem etažnog vlasništva, uključujući suvlasničkih dijelova na zajedničkim dijelovima nekretnine. Ti aspekti opravdavaju stoga zaključak da se u slučaju predmetne obveze suvlasnika prema zajednici vlasnika u konačnici radi o pravnoj obvezi koja je preuzeta slobodnom voljom(47).
55. Takav je zaključak u skladu s ciljevima Uredbe Bruxelles Ia. U skladu s njezinim uvodnim izjavama 15. i 16. „[p]ravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva” i „[p]ored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove [za utvrđivanje] nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti [bliskoj vezi] između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog [dobrog] sudovanja”. Već je u presudi Peters Bauunternehmung(48) Sud u tom pogledu istaknuo da „s obzirom na to da je u skladu s nacionalnim pravnim poretcima mjesto sjedišta udruge najčešće i mjesto izvršenja obveza iz članstva, primjena sudske nadležnosti za stvari povezane s ugovorom ima praktične prednosti: sud mjesta u kojem se nalazi sjedište udruge, naime, u pravilu može najbolje razumjeti statut, odredbe i odluke udruge kao i okolnosti koje su povezane s nastankom spora”.
56. Ta se razmatranja čine primjenjivima na ovu situaciju. Kao što je naglasila latvijska vlada u svojem pisanom očitovanju, utvrđivanje sudske nadležnosti za zahtjeve koji proizlaze iz upravljanja vlasništvom nekretnine u mjestu donošenja odluke(49), ako ono odgovara mjestu izvršenja obveze o kojoj je riječ(50), u skladu je s ciljem utvrđivanja posebne nadležnosti prema članku 7. točki 1., kako je istaknut u uvodnoj izjavi 16. Uredbe Bruxelles Ia.
57. Time se osobito izbjegava da se postupci o zahtjevima za plaćanje protiv vlasnika koji, ovisno o slučaju, svoje prebivalište imaju u različitim državama, i o pitanjima valjanosti odluka na kojoj se temelje zahtjevi, provode pred različitim sudovima.
58. Na temelju navedenih razmatranja Sudu predlažem da na prvo prethodno pitanje odgovori na način da, ne dovodeći u pitanje isključivu nadležnost u skladu s člankom 24. točkom 1. podtočkom prvom alternativom u vezi s člankom 8. točkom 4. Uredbe Bruxelles Ia, postupke o zahtjevima iz odluka koje se donose većinom članova skupštine suvlasnika bez vlastite pravne osobnosti, ali koje obvezuju sve članove, i one koji nisu glasovali, treba smatrati stvarima povezanim s ugovorom u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe Bruxelles Ia.
B. Zaključak u pogledu daljnjih prethodnih pitanja
1. Drugo prethodno pitanje
59. Drugo prethodno pitanje o primjenjivosti Uredbe Rim I postavlja se za slučaj niječnog odgovora na prvo pitanje. Budući da Sudu predlažem da na prvo pitanje odgovori potvrdno, odgovor na drugo prethodno pitanje mogao bi biti suvišan.
60. U pogledu primjenjivosti Uredbe Rim I u svakom slučaju valja uzeti u obzir da ona ne proizlazi već iz činjenice da je tužba obuhvaćena posebnom sudskom nadležnosti za stvari povezane s ugovorom u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles Ia(51). Naime, treba uzeti u obzir iznimke od materijalnog područja primjene Uredbe Rim I. U skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2. točkom (f) Uredba Rim I osobito se ne primjenjuje na „pitanja regulirana pravom trgovačkih društava i drugih tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje […]”. Iz te iznimke proizlazi da se zahtjevi za plaćanje pravnih zajednica protiv njihovih članova prema kolizijskim pravilima ne ocjenjuju u skladu s Uredbom Rim I, iako se takvi zahtjevi trebaju smatrati „stvarima povezanim s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles Ia koja ne sadržava odgovarajuću iznimku(52).
2. Treće prethodno pitanje
61. Treće prethodno pitanje o primjenjivosti Uredbe Rim II također se postavlja samo za slučaj niječnog odgovora na prvo pitanje, ali i na drugo prethodno pitanje. Stoga, s obzirom na moj prijedlog odgovora na prvo prethodno pitanje, odgovor na to pitanje je suvišan.
3. Četvrto prethodno pitanje
62. Suprotno tomu, četvrto prethodno pitanje o tumačenju članka 4. stavka 1. točke (b) odnosno (c) Uredbe Rim I postavlja se za slučaj potvrdnog odgovora na prvo ili drugo pitanje, ako bi dakle iz primjenjivosti posebne sudske nadležnosti mjesta izvršenja ugovorne obveze proizlazila primjenjivost kolizijskih pravila za ugovorne obveze.
63. Međutim, iz mojih prethodnih razmatranja o primjenjivosti Uredbe Rim I(53) valja zaključiti da ta uredba u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2. točkom (f) načelno nije primjenjiva na pravni odnos o kojem je riječ u glavnom postupku.
64. Kao što je već navedeno(54) ipak je razvidno da s četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita u kojoj mjeri kvalifikacija pravnog odnosa koji se u glavnom postupku temelji na spornom zahtjevu za plaćanje, ima učinak na propise koji se trebaju primijeniti za određivanje mjesta izvršenja predmetne činidbe.
65. Budući da je u skladu s ustaljenom sudskom praksom na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi, Sud će prema potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena. Osim toga, Sud može uzeti u obzir pravila prava Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju(55).
66. U tom kontekstu bi se dvojbe o tumačenju koje je sud koji je uputio zahtjev istaknuo u četvrtom pitanju u pogledu kvalifikacije pravnog odnosa na kojem se temelji tužba za plaćanje kao „ugovora o pružanju usluga”(56) ili kao ugovora o „stvarnom pravu”(57) odnosno kao najma ili zakupa(58) mogle shvatiti kao nastavak dvojbi o tumačenju u pogledu članka 7. točke 1. Uredbe Bruxelles Ia. Tomu u prilog govori osobito činjenica da se sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku u pogledu određivanja mjesta izvršenja tražbine poziva na članak 68. Zakona za zadalženiata i dogovorite (Zakon o obvezama i ugovorima).
67. Stoga četvrto pitanje treba preoblikovati i usmjeriti na način da se njime nastoji odrediti treba li se mjesto izvršenja obveze o kojoj je riječ utvrditi u skladu s člankom 7. točkom 1. podtočkom (b) drugom alinejom Uredbe Bruxelles Ia.
68. Naime, članak 7. točka 1. podtočka (b) druga alineja Uredbe Bruxelles Ia za ugovore o uslugama sadržava pravilo za autonomno određivanje mjesta izvršenja obveze u okviru prava Unije, ako ugovor o kojem je riječ ne sadržava odgovarajući dogovor. Prema tome relevantno je mjesto u kojem je činidba karakteristična za ugovor – stoga usluga – pružena ili je trebala biti pružena sukladno ugovoru.
69. U skladu sa sudskom praksom Suda o članku 5. točki 1. podtočki (b) Uredbe Bruxelles I čiji je izričaj jednak onom iz članka 7. točke 1. podtočke (b) Uredbe „pojam ‚usluge’ […] podrazumijeva barem da strana koja pruža usluge obavlja određenu djelatnost u zamjenu za naknadu”(59)(60).
70. Stoga je upitno u kojem su odnosu pričuva koje moraju platiti suvlasnici, o čijem plaćanju je riječ u glavnom postupku, s aktivnosti upravljanja koju obavlja skupština suvlasnika. Aktivnost se u biti sastoji od održavanja nekretnine i stoga posljedično od sklapanja ugovora različitih naravi s trećim osobama u izvršavanju te aktivnosti poslovodstva, primjerice o čišćenju i održavanju zajedničkih dijelova nekretnine, o izvođenju popravaka ili opskrbi energijom.
71. Međutim, valja uzeti u obzir da se ta aktivnost poslovodstva sama nužno ne obavlja naplatno. To može primjerice biti slučaj samo ako se upravljanje nekretninom koja se sastoji od stanova u etažnom vlasništvu prenese na specijaliziranog pružatelja usluga – i to primjerice ne obavljaju suvlasnici volonterski. Usto, nemali dio pričuve koju suvlasnici plaćaju zajednici koristi se za plaćanje poreza i davanja, te stoga ne za ispunjavanje ugovornih obveza prema trećim osobama koje su preuzete u ime i za račun zajednice vlasnika.
72. S obzirom na ta razmatranja o mješovitoj ili u svakom slučaju neujednačenoj naravi pričuve o kojoj je riječ, smatram da načela pravne sigurnosti i predvidljivosti određivanja međunarodne nadležnosti(61) zahtijevaju da se članak 7. točka 1. podtočka (b) druga alineja Uredbe Bruxelles Ia ne primijeni na situaciju kao u glavnom postupku.
73. U skladu s time, mjesto izvršenja trebalo bi odrediti – u skladu s člankom 7. točkom 1. podtočkom (c) Uredbe Bruxelles Ia – podrednim pravilom iz članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe Bruxelles Ia, prema kojem se sudska nadležnost u stvarima povezanim s ugovorom u smislu te odredbe utvrđuje u mjestu „izvršenja konkretne obveze [u kojemu je obveza izvršena ili je trebala biti izvršena]”.
74. Za odgovarajuće utvrđenje mjesta izvršenja prema takozvanom Tessili pravilu(62) mjerodavno je lex causae na čiju primjenu upućuju primjenjiva kolizijska pravila države u kojoj se vodi postupak.
75. Pritom valja podsjetiti da se mjesto izvršenja u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe Bruxelles Ia treba utvrditi s obzirom na konkretnu spornu obvezu, što je u glavnom postupku dakle obveza plaćanja, a ne s obzirom na činidbu karakterističnu za ugovor kao u skladu s podtočkom (b)(63).
76. Stoga Sudu predlažem da četvrto pitanje preoblikuje kako bi se pojasnio odnos s člankom 7. točkom 1. Uredbe Bruxelles Ia te da na njega odgovori na sljedeći način:
članak 7. točku 1. Uredbe Bruxelles Ia treba tumačiti na način da se
– obavljanje aktivnosti upravljanja putem skupštine suvlasnika u okviru koje se donose odluke o izdacima za održavanje zgrade ne može smatrati „uslugama” u smislu podtočke (b) druge alineje;
– mjesto u kojem je obveza plaćanja koja proizlazi iz takvih odluka izvršena ili je trebala biti izvršena treba se primjenom podtočke (a) odrediti prema statutu koji je u skladu s kolizijskim pravilima države u kojoj se vodi postupak primjenjiv na predmetni pravni odnos.
VII. Zaključak
77. Na temelju prethodno navedenoga predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku Okržen sad Blagoevgrad (Okružni sud u Blagoevgradu, Bugarska) odgovori kako slijedi:
1) Ne dovodeći u pitanje isključivu nadležnost u skladu s člankom 24. točkom 1. podtočkom 1., prvom alternativom u vezi s člankom 8. točkom 4. prvom alinejom, prvom alternativom Uredbe (EU) br. 1215/2012 (Bruxelles Ia), postupke o zahtjevima iz odluka koje se donose većinom članova skupštine suvlasnika bez vlastite pravne osobnosti, ali koje obvezuju sve članove, i one koji nisu glasovali, treba smatrati stvarima povezanim s ugovorom u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012 (Bruxelles Ia).
2) Članak 7. točka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 (Bruxelles Ia) treba tumačiti na način da se
– obavljanje aktivnosti upravljanja putem tijela skupštine suvlasnika u okviru koje se donose odluke o izdacima za održavanje zgrade ne može smatrati „uslugama” u smislu podtočke (b) druge alineje;
– mjesto u kojem je obveza plaćanja koja proizlazi iz takvih odluka izvršena ili je trebala biti izvršena treba se primjenom podtočke (a) odrediti prema pravu primjenjivom na predmetni pravni odnos koje proizlazi iz kolizijskih pravila države u kojoj se vodi postupak.