PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)

10. svibnja 2016.(*)

„Državne potpore – Obnovljiva energija – Potpore dodijeljene pojedinim odredbama izmijenjenog njemačkog Zakona o obnovljivoj energiji (Zakon EEG iz 2012.) – Potpora obnovljive električne energije i smanjeni EEG doplatak za velike potrošače električne energije – Odluka kojom se potpore proglašavaju djelomično nespojivima s unutarnjim tržištem – Pojam državne potpore – Prednost – Državna sredstva”

U predmetu T‑47/15,

Savezna Republika Njemačka, koju su zastupali T. Henze i K. Petersen, a zatim M. Henze i K. Stranzu, svojstvu agenata, uz asistenciju T. Lübbiga, avocat,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju su zastupali T. Maxian Rusche i R. Sauer, a zatim T. Maxian Rusche i K. Herrmann, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva koji se temelji na članku 263. UFEU‑a i kojim se traži poništenje Odluke Komisije (EU) 2015/1585 od 25. studenoga 2014. o programu potpore SA. 33995 (2013/C) (ex 2013/NN) (koji je provela Njemačka radi potpore obnovljive električne energije i velikih potrošača) (SL 2015., L 250, str. 122.),

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: S. Papasavvas (izvjestitelj), predsjednik, E. Bieliūnas i I. S. Forrester, suci,

tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 21. siječnja 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        U prosincu 2011. Bund der Energieverbraucher (njemačka udruga potrošača električne energije) podnio je Europskoj komisiji prigovor u kojem tvrdi da pojedine mjere predviđene Gesetz zur Neuregelung des Rechtsrahmens für die Förderung der Stromerzeugung aus Erneuerbaren Energien (Zakon o novom uređenju pravnog okvira za promoviranje električne energije proizvedene iz obnovljivih energija) od 28. srpnja 2011. (BGBl. 2011. I, str. 1634., u daljnjem tekstu: EEG iz 2012.), koji bi trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2012., predstavljaju potpore nespojive s unutarnjim tržištem.

 Predmetne mjere

2        Cilj EEG‑a iz 2012. je zaštita klime i okoliša osiguravanjem održivog razvoja opskrbe energijom, smanjivanjem njezina troška za njemačko gospodarstvo, smanjujući teret s izvora fosilnih goriva i razvijajući tehnologije proizvodnje električne energije iz izvora obnovljive energije i jamskog plina (u daljnjem tekstu: električna energija iz EEG‑a). U tom smislu cilj mu je osobito povećati udio obnovljive energije u opskrbi električnom energijom do minimalnog iznosa od 35 % u 2020., a zatim postupno do minimalnog iznosa od 80 % u 2050. (članak 1. EEG‑a iz 2012.).

3        U tom okviru EEG iz 2012. posebno predviđa sustav potpore u korist proizvođača električne energije iz EEG‑a (članak 2. EEG‑a iz 2012.), čije su glavne značajke opisane u nastavku.

4        Na prvome mjestu, mrežni operateri svih razina napona (u daljnjem tekstu: MO) koji osiguravaju opću opskrbu električnom energijom dužni su, kao prvo, priključiti na svoju mrežu postrojenja koja proizvode električnu energiju iz EEG‑a na svojem području djelatnosti (članci 5. do 7. EEG‑a iz 2012.), kao drugo, unijeti tu električnu energiju u svoju mrežu, prenijeti je i prioritetno distribuirati (članci 8. do 12. EEG‑a iz 2012.) i, kao treće, platiti korisnicima tih postrojenja naknadu izračunatu prema cijenama određenima zakonom s obzirom na narav električne energije o kojoj je riječ i na predviđenu ili instaliranu snagu predmetnog postrojenja (članci 16. do 33. EEG‑a iz 2012.). Alternativno, korisnici postrojenja koji proizvode električnu energiju iz EEG‑a imaju pravo s jedne strane prodati cjelokupnu električnu energiju ili dio nje izravno trećima i s druge strane zahtijevati da im MO kojem bi postrojenje bilo priključeno u slučaju nepostojanja takve izravne prodaje isplati tržišnu premiju izračunatu na temelju iznosa naknade koju bi trebalo platiti u slučaju priključivanja (članci 33.a do 33.i EEG‑a iz 2012.). U praksi, nesporno je da te obveze načelno terete operatere lokalnog distribucijskog sustava niskog ili srednjeg napona (u daljnjem tekstu: ODS‑ovi).

5        Na drugome mjestu, ODS‑ovi su dužni električnu energiju iz EEG‑a prenijeti operaterima međuregionalnog prijenosnog sustava visokog i vrlo visokog napona smještenima u gornjem dijelu distribucijskog lanca (u daljnjem tekstu: OPS) (članak 34. EEG‑a iz 2012.). Zauzvrat, OPS‑ovi su dužni ODS‑ovima isplatiti iznos koji je jednak naknadama i tržišnim premijama koje su potonji platili korisnicima postrojenja (članak 35. EEG‑a iz 2012.).

6        Na trećemu mjestu, EEG iz 2012. predviđa mehanizam takozvane „naknade na saveznoj ljestvici” količina električne energije iz EEG‑a koju svaki OPS unosi u svoju mrežu, s jedne strane, i iznosa koji su zauzvrat isplaćeni ODS‑ovima, s druge strane (članak 36. EEG‑a iz 2012.). U praksi, svaki OPS koji je unio i platio veću količinu električne energije iz EEG‑a od one koju su dobavljači električne energije isporučili krajnjim kupcima na njegovu području može se u odnosu na druge OPS‑ove pozivati na pravo na naknadu koja odgovara toj razlici. Od 2009. – 2010. navedena se naknada više ne daje u fizičkom obliku (razmjena protoka električne energije iz EEG‑a) nego u financijskom (naknada pripadajućih troškova). Troje od četvero OPS‑ova na koje se odnosi ta odluka o naknadi su privatni poduzetnici (Amprion GmbH, TenneT TSO GmbH i 50Hertz Transmission GmbH), dok je četvrti javni poduzetnik (Transnet BW GmbH).

7        Na četvrtome mjestu, OPS‑ovi su obvezni električnu energiju iz EEG‑a koju unose u svoju mrežu prodati na promptnom tržištu burze električne energije (članak 37. stavak 1. EEG‑a iz 2012.). Ako tako postignutom cijenom ne mogu pokriti financijsko opterećenje koje za njih proizlazi iz zakonske obveze plaćanja te električne energije po cijenama određenima zakonom, imaju pravo od dobavljača koji opskrbljuju krajnje kupce zahtijevati da im isplate razliku u uvjetima koje je odredio zakonodavac razmjerno prodanim količinama. Taj mehanizam naziva se „EEG doplatak” (članak 37. stavak 2. EEG‑a iz 2012.). Iznos EEG doplatka može se međutim smanjiti za 2 centa po kilovat satu (KWh) u određenim slučajevima (članak 39. EEG‑a iz 2012.). Kako bi se koristili tim smanjenjem, koje je EEG‑om iz 2012. kvalificirano kao „sniženje EEG doplatka”, ali je poznato i pod nazivom „povlastica za zelenu električnu energiju”, dobavljači električne energije moraju među ostalim najprije dokazati da je najmanje 50 % električne energije koju isporučuju svojim kupcima električna energija iz EEG‑a, nadalje da najmanje 20 % te električne energije dolazi iz vjetra ili sunčeve energije i naposljetku da se ona kupcima izravno prodaje na tržištu.

8        Detaljna pravila o EEG doplatku točno su određena Verordnung zur Weiterentwicklung des bundesweiten Ausgleichsmechanismus (uredba o mehanizmu naknade) od 17. srpnja 2009. (BGBl. 2009. I, str. 2101.), kako je izmijenjen člankom 2. Gesetz zur Änderung des Rechtsrahmens für Strom aus solarer Strahlungsenergie und zu weiteren Änderungen im Recht der erneuerbaren Energien (Zakon o izmjeni pravnog okvira koji se primjenjuje na energiju iz sunčevog zračenja i o izmjeni Zakona o obnovljivoj energiji) od 17. kolovoza 2012. (BGBl. 2012. I, str. 1754.), kao i Verordnung zur Ausführung der Verordnung zur Weiterentwicklung des bundesweiten Ausgleichsmechanismus (uredba o provedbi uredbe o mehanizmu naknade) od 22. veljače 2010. (BGBl. 2010. I, str. 134.), kako je izmijenjen Zweite Verordnung zur Änderung der Ausgleichsmechanismus‑Ausführungsverordnung (druga uredba o izmjeni uredbe o provedbi mehanizma naknade) od 19. veljače 2013. (BGBl. 2013. I, str. 310.).

9        Na petome mjestu, nesporno je da EEG iz 2012. dobavljače električne energije ne obvezuje na to da EEG doplatak proslijede na krajnje kupce, ali im to ni ne zabranjuje. Nesporno je također da dobavljači, koji su i sami dužni platiti taj doplatak OPS‑ovima, u praksi to opterećenje prosljeđuju na svoje kupce, kao što je to uostalom na raspravi potvrdila Savezna Republika Njemačka. Načini na koje se taj doplatak treba naznačiti na računu koji im se šalje, predviđeni su EEG‑om iz 2012. (članak 53. EEG‑a iz 2012.), kao i uvjeti pod kojima njihovi kupci moraju biti obaviješteni o razmjeru obnovljive energije, subvencionirane prema Zakonu o obnovljivoj energiji, koja im je isporučena (članak 54. EEG‑a iz 2012.).

10      Nadalje, EEG iz 2012. predviđa i poseban sustav naknade, na temelju kojega Bundesamt für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle (Savezni ured za gospodarstvo i kontrolu izvoza, u daljnjem tekstu: BAFA) svake godine određuje gornju granicu dijela EEG doplatka koji dobavljači električne energije mogu proslijediti na dvije određene kategorije kupaca, i to s jedne strane na „elektrointenzivna poduzeća proizvodnog sektora” (u daljnjem tekstu: EEI) i s druge strane na „željeznička poduzeća”, nakon zahtjevâ koji potonji moraju podnijeti do 30. lipnja prethodne godine u cilju smanjenja svojih troškova električne energije, a time i očuvanja svoje konkurentnosti (članak 40. EEG‑a iz 2012.).

11      EEG iz 2012. detaljno uređuje uvjete pod kojima se stječe pravo na taj sustav, postupak koji trebaju slijediti poduzetnici koji za to ispunjavaju uvjete, načine određivanja ograničenja u svakom pojedinom slučaju i učinke odluka koje BAFA donosi po tom pitanju (članci 41. do 44. EEG‑a iz 2012.). EEG iz 2012. posebice propisuje da je to ograničenje, za poduzetnike u proizvodnom sektoru čiji troškovi potrošnje električne energije predstavljaju najmanje 14 % njihove bruto dodane vrijednosti i čija potrošnja iznosi najmanje 1 gigavat sat (GWh), određeno na 10 % EEG doplatka za dio njihove potrošnje između 1 GWh i 10 GWh, na 1 % tog doplatka za dio njihove potrošnje između 10 GWh i 100 GWh te na 0,05 centi za svaki kilovat sat, za potrošnju preko 100 GWh. EEG‑om iz 2012. propisano je također da se EEG doplatak, za poduzetnike u proizvodnom sektoru čiji troškovi potrošnje električne energije čine najmanje 20 % njihove bruto dodane vrijednosti i čija potrošnja iznosi najmanje 100 GWh, ograničava na 0,05 centi za svaki kilovat sat, računajući od prvoga. EEG‑om iz 2012. određeno je nadalje da dobavljači električne energije moraju obavijestiti poduzetnike koji su primili obavijest o ograničenom EEG doplatku, kao prvo, o udjelu obnovljive energije, glede koje nastaje pravo na potporu na temelju Zakona o obnovljivoj energiji, koja im je isporučena, kao drugo, o sastavu njihove globalne strukture izvora energije i, kao treće, poduzetnike koji imaju prava na temelju Zakona o obnovljivoj energiji, o sastavu strukture izvora energije koja im je ponuđena (članak 54. EEG‑a iz 2012.).

12      Na šestome mjestu, EEG iz 2012. za korisnike postrojenja, MO‑e i dobavljače električne energije propisuje niz obveza koje se odnose na obavještavanje i objavljivanje, osobito u odnosu na OPS‑ove i na Bundesnetzagentur (Državna agencija za mreže, u daljnjem tekstu: BNetzA), na koje se nadovezuje niz obveza u pogledu transparentnosti koje posebice obvezuju OPS‑ove (članci 45. do 51. EEG‑a iz 2012.). Navedenim zakonom točno su određene i nadzorne i kontrolne ovlasti kojima BNetzA raspolaže u odnosu na ODS‑ove i OPS‑ove (članak 61. EEG‑a iz 2012.).

 Odluka o pokretanju postupka

13      Dopisom od 18. prosinca 2013. Komisija je obavijestila njemačka tijela da je odlučila pokrenuti službeni istražni postupak glede mjera iz EEG‑a iz 2012. i provedbi u obliku potpore obnovljive električne energije i velikih potrošača.

14      Savezna Republika Njemačka podnijela je 28. veljače 2014. tajništvu Općeg suda tužbu za poništenje odluke o pokretanju postupka, a tu je tužbu povukla dopisom od 28. travnja 2015.

15      Rješenjem od 8. lipnja 2015. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odredio je brisanje predmeta iz upisnika Općeg suda (Njemačka/Komisija, T‑134/14, neobjavljena, EU:T:2015:392).

 Pobijana odluka

16      Komisija je 25. studenoga 2014. donijela Odluku (EU) 2015/1585 o programu potpore SA. 33995 (2013/C) (ex 2013/NN) (koji je provela Njemačka radi potpore obnovljive električne energije i velikih potrošača) (SL 2015., L 250, str. 122., u daljnjem tekstu: pobijana odluka)

17      S jedne strane Komisija je smatrala da zajamčene cijene i tržišne premije, koje proizvođačima električne energije iz EEG‑a za električnu energiju koju proizvode jamče višu cijenu od tržišne, predstavljaju državnu potporu spojivu s unutarnjim tržištem. S druge strane Komisija je smatrala da sniženje EEG doplatka za pojedine velike potrošače električne energije također predstavlja državnu potporu, čija se usklađenost s unutarnjim tržištem priznaje samo ako pripada određenoj kategoriji.

18      Izreka pobijane odluke glasi:

„Članak 1.

Predmetna državna potpora radi potpore proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora i jamskog plina, uključujući njezine mehanizme financiranja, dodjeljivana na temelju akta Erneuerbare‑Energien‑Gesetz 2012 […], koju je Savezna Republika Njemačka nezakonito provela uz kršenje članka 108. stavka 3. [UFEU‑a], spojiva je s unutarnjim tržištem pod uvjetom provedbe preuzetih obveza Njemačke utvrđenih Prilogom I.

[…]

Članak 3.

1.      Predmetna državna potpora koja se sastoji od sniženja doplatka za financiranje potpore za električnu energiju iz obnovljivih izvora […], u godinama 2013. i 2014. za velike potrošače […], koju je Savezna Republika Njemačka nezakonito provela uz kršenje članka 108. stavka 3. [UFEU‑a], spojiva je s unutarnjim tržištem ako pripada jednoj od četiriju kategorija utvrđenih ovim stavkom.

Ako je predmetna državna potpora dodijeljena poduzetniku koji pripada jednom od sektora navedenih u Prilogu 3. Smjernicama o državnim potporama za zaštitu okoliša i energiju za razdoblje 2014. – 2020. […], ona je spojiva s unutarnjim tržištem ako je taj poduzetnik platio najmanje 15 % dodatnih troškova s kojima se suočavaju dobavljači električne energije zbog obveza na kupnju energije iz obnovljivih izvora, a koji se zatim prosljeđuju na njihove kupce. Ako predmetni poduzetnik plati manje od 15 % tih dodatnih troškova, predmetna državna potpora svejedno je spojiva ako je taj poduzetnik platio iznos koji odgovara najmanje 4 % njegove bruto dodane vrijednosti ili, za poduzetnike koji imaju električni intenzitet od najmanje 20 %, najmanje 0,5 % bruto dodane vrijednosti.

Ako je predmetna državna potpora dodijeljena poduzetniku koji ne pripada nijednom od sektora navedenih u Prilogu 3. Smjernicama iz 2014., ali je u 2012. imao električni intenzitet od najmanje 20 % i pripadao je, u toj godini, sektoru s intenzitetom trgovine od najmanje 4 % na razini Europske unije, ona je spojiva s unutarnjim tržištem ako je taj poduzetnik platio najmanje 15 % dodatnih troškova s kojim se suočavaju dobavljači električne energije zbog obveze na kupnju energije iz obnovljivih izvora, a koji se zatim prosljeđuju potrošačima električne energije. Ako predmetni poduzetnik plati manje od 15 % tih dodatnih troškova, predmetna državna potpora svejedno je spojiva ako je taj poduzetnik platio iznos koji odgovara najmanje 4 % njegove bruto dodane vrijednosti ili, za poduzetnika koji ima električni intenzitet od najmanje 20 %, najmanje 0,5 % bruto dodane vrijednosti.

Ako je predmetna državna potpora dodijeljena poduzetniku koji je prihvatljiv za spojivu državnu potporu na temelju drugog ili trećeg podstavka, ali iznos EEG doplatka koji je taj poduzetnik platio nije dostigao razinu propisanu tim podstavcima, spojivi su sljedeći dijelovi te potpore:

a)       za 2013. dio te potpore koji prelazi 125 % doplatka koji je taj poduzetnik platio u stvarnosti u 2013.;

b)       za 2014. dio te potpore koji prelazi 150 % doplatka koji je taj poduzetnik platio u stvarnosti u 2013.

Ako je predmetna državna potpora dodijeljena poduzetniku koji nije prihvatljiv za spojivu državnu potporu na temelju drugog ili trećeg stavka i ako je taj poduzetnik platio manje od 20 % dodatnih troškova tog doplatka bez sniženja, spojivi su sljedeći dijelovi te potpore:

a)       za 2013. dio te potpore koji prelazi 125 % doplatka koji je taj poduzetnik platio u stvarnosti u 2013.;

b)       za 2014. dio te potpore koji prelazi 150 % doplatka koji je taj poduzetnik platio u stvarnosti u 2013.

2.      Svaka potpora koja nije obuhvaćena stavkom 1. nije spojiva s unutarnjim tržištem.”

 Postupak i zahtjevi stranaka

19      Savezna Republika Njemačka podnijela je 2. veljače 2015. ovu tužbu tajništvu Općeg suda.

20      Savezna Republika Njemačka od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        Komisiji naloži snošenje troškova.

21      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži Saveznoj Republici Njemačkoj snošenje troškova.

 Pravo

22      U prilog svojoj tužbi Savezna Republika Njemačka iznosi tri tužbena razloga koji se u osnovi temelje, prvi na očitim pogreškama u ocjeni prilikom razmatranja činjenica, drugi na nepostojanju prednosti povezane s posebnim sustavom naknade i treći na nepostojanju prednosti koja se financira državnim sredstvima.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na očitim povredama u ocjeni prilikom razmatranja činjenica

 Dopuštenost

23      Komisija ponajprije tvrdi da je prvi tužbeni razlog nedopušten zbog toga što je u osnovi nerazumljiv, iako nije formalno istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda.

24      Naime, Komisija tvrdi da joj Savezna Republika Njemačka, u svojem opisu predmeta tužbenog razloga na općenit način prigovara da je očito povrijedila različite oblike državnog djelovanja, a taj je prigovor prema njezinu mišljenju nerazumljiv. Dodaje da nije na Općem sudu da ponovno tumači nerazumljivu argumentaciju iz tužbe dajući joj time smisao.

25      U tom smislu valja podsjetiti da na temelju članka 21. stavka 1. Statuta Suda Europske unije, koji je na postupak pred Općim sudom primjenjiv na temelju članka 53. stavka 1. navedenog Statuta, i članka 76. točke (d) Poslovnika u svakoj tužbi mora biti naveden predmet spora i sažeti prikaz istaknutih tužbenih razloga. Neovisno o terminološkim pitanjima, ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da bi tuženiku omogućila da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi bez dodatnih informacija Kako bi se jamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, za dopuštenost tužbe u pogledu gore navedenih odredbi, nužno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji proizlaze, barem u sažetku, ali na koherentan i razumljiv način, iz same tužbe (vidjeti rješenje od 28. travnja 1993., De Hoe/Komisija, T‑85/92, EU:T:1993:39, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

26      Točnije, iako valja priznati da, s jedne strane, navođenje tužbenih zahtjeva nije vezano uz terminologiju i nabrajanje iz Poslovnika i da, s druge strane, može biti dovoljno navesti te tužbene razloge prema njihovu sadržaju više nego prema njihovoj pravnoj kvalifikaciji, tomu je tako samo pod uvjetom da navedeni razlozi jasno proizlaze iz tužbe. Nadalje, samo apstraktno navođenje tužbenih razloga u tužbi ne ispunjava zahtjeve iz Statuta Suda Europske unije i Poslovnika, a izraz „sažeti prikaz tužbenih razloga” koji se koristi u tim tekstovima znači da tužba mora izričito navoditi u čemu se sastoji tužbeni razlog na kojem se temelji (vidjeti rješenje od 28. travnja 1993., De Hoe/Komisija, T‑85/92, EU:T:1993:39, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

27      U ovom slučaju iz tužbe proizlazi da je predmet prvog tužbenog razloga jasno definiran, u dijelu u kojem se njime traži poništenje pobijane odluke, i da se temelji na očitim pogreškama u ocjeni prilikom razmatranja činjenica i uloge države u funkcioniranju EEG‑a iz 2012. Iz tužbe stoga proizlazi da Savezna Republika Njemačka u okviru tog tužbenog razloga u bitnome zaključuje da je pobijana odluka zahvaćena povredom članka 107. stavka 1. UFEU‑a, tako da taj pravni razlog dovoljno jasno proizlazi iz tužbe.

28      Iz toga slijedi da argument o postojanju zapreke vođenju postupka treba odbiti kao neosnovan.

 Meritum

29      Savezna Republika Njemačka u bitnome smatra da je pobijana odluka zahvaćena povredom članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer je Komisija počinila različite očite pogreške u ocjeni prilikom razmatranja uloge države u funkcioniranju EEG‑a iz 2012. U tom smislu, Savezna Republika Njemačka tvrdi da država nema posebnu ulogu i da ne intervenira u funkcioniranje EEG‑a iz 2012.

30      Na prvome mjestu, kada je riječ o strankama koje interveniraju u sustav EEG‑a iz 2012., Savezna Republika Njemačka tvrdi kao prvo da samo subjekti privatnog prava sudjeluju u mehanizmu EEG‑a iz 2012., kao drugo da se navedeni zakon bez razlike primjenjuje na javne mrežne operatere i dobavljače električne energije, kao i na njihove privatne ekvivalente, kao treće da nijedan individualni poduzetnik nije zadužen za posebne zadaće na temelju EEG‑a iz 2012. ili njegovih provedbenih uredbi, nego isključivo OPS‑ovi kao cjelina i kao četvrto da je jedina zadaća državnih tijela kojima su dodijeljene ovlasti EEG‑om iz 2012. nadzor nad zakonitošću i dobrim funkcioniranjem uspostavljenih mehanizama, pri čemu nemaju utjecaj na izvor i korištenje ostvarenih sredstava.

31      Na drugome mjestu, kada je riječ o financijskim tokovima ostvarenima funkcioniranjem EEG‑a iz 2012., Savezna Republika Njemačka tvrdi da ih država nije ni propisala niti nad njima vrši nadzor. U prilog toj tvrdnji navodi s jedne strane da je EEG iz 2012. sustav određivanja cijena za proizvodnju električne energije iz obnovljivih energija koji državi ne omogućuje određivanje iznosa EEG doplatka, koji će odrediti stranke u okviru njihove ugovorne slobode, i da s druge strane provedba prava na plaćanje između pojedinaca, koje proizlazi iz mehanizama EEG‑a iz 2012., nije ni na koji način osigurano od strane državnih tijela, i da u slučaju spora o tome odlučuju građanski sudovi.

32      Na trećemu mjestu Savezna Republika Njemačka tvrdi da je zadaća BAFA‑e, kada je riječ o ulozi uprave u posebnom sustavu naknade predviđenom EEG‑om iz 2012., samo odlučivanje o zahtjevima za ograničenje koji su mu podneseni i da u okviru ograničene nadležnosti koja mu ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe donese odluku, u kojoj se samo utvrđuje da su – ako je to slučaj – ispunjeni uvjeti koji su potrebni za stjecanje prava na ograničenje. Stoga BAFA ne raspolaže izravno financijskim tokovima nastalima funkcioniranjem EEG‑a iz 2012., i nema pristup tim tokovima ni sredstvima za njihov nadzor.

33      U tom smislu, valja ponajprije podsjetiti da se na temelju članka 107. stavka 1. UFEU‑a svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u svakom obliku kojim se narušava ili koji prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj proglašava nespojivom s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.

34      Članak 107. stavak 1. UFEU‑a uvjetuje tu nespojivost provjerom četiriju uvjeta. Kao prvo, mora biti riječ o državnoj intervenciji ili intervenciji putem državnih sredstava. Drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Treće, ona mora davati prednost svojem korisniku. Četvrto, mora narušavati ili prijetiti narušavanjem tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 15. srpnja 2004., Pearle i dr., C‑345/02, EU:C:2004:448, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

35      U pogledu prvog uvjeta, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se samo prednosti dodijeljene izravno ili neizravno putem državnih sredstava smatraju potporama u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Naime, razlika koja je tom odredbom utvrđena između „potpora koje dodijeli država članica” i potpora koje se dodjeljuju „putem državnih sredstava” ne znači da sve prednosti koje država odobri predstavljaju potpore, neovisno o tome financiraju li se državnim sredstvima, nego joj je samo cilj u taj pojam uključiti i prednosti koje država članica izravno dodjeljuje, kao i prednosti koje dodjeljuje preko javnih ili privatnih tijela, koja sama određuje ili uspostavlja (vidjeti presudu od 13. ožujka 2001., PreussenElektra, C‑379/98, EU:C:2001:160, t. 58. i navedenu sudsku praksu). Stoga zabrana propisana člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a načelno može obuhvatiti i potpore koje su dodijelila javna ili privatna tijela koja je uspostavila ili odredila država kako bi upravljala potporom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2004., Pearle i dr., C‑345/02, EU:C:2004:448, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

36      Međutim, da bi se prednosti mogle kvalificirati potporama u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, one moraju dakako, s jedne strane, biti izravno ili neizravno dodijeljene putem državnih sredstava, ali se s druge strane moraju moći pripisati državi članici (vidjeti presudu od 15. srpnja 2004., Pearle i dr., C‑345/02, EU:C:2004:448, t. 35. i navedenu sudsku praksu). Naime, iz sudske prakse proizlazi da je riječ o različitim i kumulativnim uvjetima (vidjeti presudu od 5. travnja 2006., Deutsche Bahn/Komisija, T‑351/02, EU:T:2006:104, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

37      Kada je riječ o uvjetu kojim se zahtijeva pripisivost mjere, treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi valja ispitati moraju li se javne vlasti smatrati uključenima u donošenje te mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

38      U ovom slučaju, valja navesti da se argumentacija Savezne Republike Njemačke, iako tvrdi da su u pobijanoj odluci činjenice očito pogrešno ocijenjene, u okviru njezina prvog tužbenog razloga odnosi isključivo na funkcioniranje EEG‑a iz 2012. i na ulogu države u tom sustavu.

39      Naime, valja utvrditi da Savezna Republika Njemačka u prilog svojem prvom tužbenom razlogu samo pojašnjava funkcioniranje EEG‑a iz 2012. iznošenjem pravnih odredbi, ali ne iznosi nijedan konkretan dokaz na temelju kojeg bi se mogla utvrditi pogreška koja se tiče činjenica u opisu mehanizama o kojima je riječ ili očita pogreška u ocjeni prilikom njihove analize.

40      Nadalje, budući da Savezna Republika Njemačka svojim prvim tužbenim razlogom dovodi u pitanje pripisivost EEG‑a iz 2012. državi, potrebno je utvrditi da su mehanizmi potpore i naknade o kojima je riječ u ovom predmetu uspostavljeni zakonom, u ovom slučaju EEG‑om iz 2012., što Savezna Republika Njemačka uostalom i priznaje kad u tužbi spominje „određen pravni okvir”. Za te mehanizme stoga treba smatrati, sukladno sudskoj praksi navedenoj u gornjoj točki 37., da se mogu pripisati državi.

41      U takvim okolnostima, suprotno tvrdnjama Savezne Republike Njemačke, nije potrebno izvršiti detaljniju analizu uloge države u funkcioniranju EEG‑a iz 2012. jer to pitanje ulazi u ocjenu uvjeta koji se odnosi na upotrebu državnih sredstava u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, a koji je ispitan u okviru trećeg tužbenog razloga.

42      Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju prednosti povezane s posebnim sustavom naknade

43      Savezna Republika Njemačka u bitnome tvrdi da je pobijana odluka zahvaćena povredom članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer je Komisija pogrešno smatrala da je posebni sustav naknade uspostavio prednost u korist EEI‑ova. Ovaj tužbeni razlog podijeljen je u pet dijelova.

44      Najprije valja istaknuti, kao što je to Komisija učinila u svom odgovoru na tužbu, da se razjašnjenja drugog tužbenog razloga Savezne Republike Njemačke odnose isključivo na samo postojanje prednosti za EEI‑ove, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, povezane sa samim posebnim sustavom naknade, a ne na pitanje selektivnosti takve prednosti, pa ni na pitanje postojanja selektivne prednosti povezane sa sustavom potpore, pa zbog toga Opći sud ta pitanja nije ispitao.

45      Nadalje, Opći sud smatra svrhovitim najprije zajedno ispitati prvi, drugi i peti dio, zatim treći dio i naposljetku četvrti dio tužbenog razloga.

 Prvi, drugi i peti dio tužbenog razloga

46      U okviru prvog dijela drugog tužbenog razloga Savezna Republika Njemačka tvrdi da posebni sustav naknade ne daje prednost EEI‑ovima, nego mu je cilj kompenzirati smanjenje njihove međunarodne konkurentnosti koje je posebice povezano s činjenicom da su troškovi u drugim zemljama Europske unije znatno niži, uključujući i u državama članicama u kojima je za EEI‑ove također predviđeno olakšanje troškova. Savezna Republika Njemačka dodaje da usporedivi troškovi u trećim zemljama najčešće ne postoje.

47      U okviru drugog dijela drugog tužbenog razloga Savezna Republika Njemačka tvrdi da se velik broj sektora s visokim energetskim intenzitetom, kao što je proizvodnja ili prerada bakra, čelika, aluminija i nafte, nalazi pod vrlo snažnim pritiskom međunarodne konkurencije. Stoga, posebni sustav naknade ne stvara nikakvu prednost, nego se njime nadoknađuje nedostatak, jer bi se poduzetnici čije uvjete proizvodnje karakterizira potrošnja velike količine energije bez tog sustava našli u vrlo nepovoljnom položaju glede konkurentnosti u odnosu na poduzetnike u istoj industriji koji imaju sjedište u drugim državama članicama ili u trećim zemljama.

48      U okviru petog dijela drugog tužbenog razloga, Savezna Republika Njemačka tvrdi da je posebni sustav naknade opravdan radi očuvanja konkurentnosti njemačkih poduzetnika glede uvjeta proizvodnje za koje je karakteristična iznimno velika potrošnja energije. U tom pogledu posebni sustav naknade predstavlja važan instrument za osiguranje istih uvjeta u pogledu tržišnog natjecanja njemačkim poduzetnicima s visokim energetskim intenzitetom i za promicanje prijelaza na opskrbu energijom koja se temelji na obnovljivim izvorima. Nadalje, Savezna Republika Njemačka smatra da EEI‑ovi – koji su zbog posebnog sustava naknade stavljeni u povoljniji položaj – i koji u okviru postupka predviđenog člankom 41. stavkom 1. točkom 2. EEG‑a iz 2012. moraju dokazati da su se podvrgnuli certificiranju u okviru kojeg je utvrđena i ocijenjena njihova potrošnja energije, moraju veliki trud posvetiti reviziji. Takvi zahtjevi stoga dovode do značajnih troškova. Savezna Republika Njemačka smatra da veće smanjenje EEG doplatka u tim slučajevima predstavlja odgovarajuću naknadu za napore predmetnih poduzetnika pri upravljanju energetskim izvorima.

49      U tom smislu, valja podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam državne potpore općenitiji od pojma subvencije, jer obuhvaća ne samo pozitivna davanja, kao što su same subvencije, nego također i intervencije koje u različitim oblicima smanjuju troškove koji uobičajeno opterećuju proračun poduzetnika i koje su time, iako nisu subvencije u strogom značenju riječi, iste naravi i imaju identične učinke (vidjeti presudu od 7. ožujka 2012., British Aggregates/Komisija, T‑210/02 RENV, EU:T:2012:110, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

50      Da bi se neku mjeru kvalificiralo kao državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a potrebno je s jedne strane da ona podrazumijeva određenu prednost, koja se može pojaviti u različitim oblicima (potpora dodijeljena „u bilo kojem obliku”), i s druge strane da ta prednost izravno ili neizravno proizlazi iz javnih sredstava (potpora koju dodijeli „država članica” ili koja se dodjeljuje „putem državnih sredstava”).

51      Upravo s obzirom na navedeno valja provjeriti predstavlja li ograničenje EEG doplatka odobreno EEI‑ovima samo za sebe davanje prednosti EEI‑ovima u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

52      U ovom slučaju, Komisija je u uvodnoj izjavi 65. pobijane odluke navela da je člancima 40. i 41. EEG‑a iz 2012. uvedeno ograničenje EEG doplatka u korist EEI‑ova i da se time spriječio OPS‑ovima i dobavljačima električne energije povrat od EEI‑ova dodatnih troškova za potporu električne energije iz EEG‑a.

53      U tom smislu, valja utvrditi, kao što je to Komisija učinila u pobijanoj odluci, da članak 40. EEG‑a iz 2012. propisuje načelo ograničenja iznosa EEG doplatka koji dobavljači električne energije mogu proslijediti na velike potrošače, time što određuje da BAFA na zahtjev izdaje upravni akt kojim se zabranjuje dobavljaču električne energije prosljeđivanje cjelokupnog EEG doplatka na krajnjeg korisnika koji je EEI. Što se tiče članka 41. EEG‑a iz 2012., njime se uvjetuje ograničenje EEG doplatka EEI‑ovima poštovanjem određenih uvjeta, koji su u osnovi vezani uz količinu njihove potrošnje energije.

54      Valja također istaknuti da nije iznesen nijedan argument kako bi se ta tvrdnja porekla jer Savezna Republika Njemačka i sama priznaje da je cilj sustava uspostavljenog tim člancima ograničiti gospodarsko opterećenje koje za EEI‑ove nastaje zbog potpore proizvodnje električne energije iz EEG‑a i stoga ublažuje troškove koji uobičajeno terete njihov proračun.

55      Komisija stoga nije počinila pogrešku koja se tiče prava kad je u pobijanoj odluci zaključila da posebni sustav naknade zasnovan člancima 40. i 41. EEG‑a iz 2012. oslobađa EEI‑ove od troška koji bi uobičajeno trebali snositi, te da je stoga utvrđeno da postoji prednost odobrena EEI‑ovima koja proizlazi iz samog opisa mehanizma uspostavljenog EEG‑om iz 2012.

56      Taj zaključak nije doveden u pitanje okolnošću da Savezna Republika Njemačka tim posebnim sustavom naknade namjerava kompenzirati nepovoljan položaj u tržišnom natjecanju. U tom pogledu valja naime podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, okolnost da država članica nastoji jednostranim mjerama približiti uvjete tržišnog natjecanja koji postoje u određenom gospodarskom sektoru uvjetima koji prevladavaju u drugim državama članicama, ne može lišiti te mjere svojstva potpore (vidjeti presudu od 3. ožujka 2005., Heiser, C‑172/03, EU:C:2005:130, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

57      Stoga treba odbiti prvi, drugi i peti dio drugog tužbenog razloga.

 Treći dio

58      Trećim dijelom drugog tužbenog razloga Savezna Republika Njemačka tvrdi da njemački zakonodavac, korištenjem posebnog sustava naknade radi ograničenja doplataka koje EEI‑i plaćaju, namjerava samo kompenzirati strukturne nepovoljne okolnosti te da se odmah čini da treba isključiti da je riječ o prednosti. U tom smislu, Savezna Republika Njemačka tvrdi da je Opći sud već presudio da kompenzacija strukturnih nepovoljnih okolnosti nije prednost u smislu definicije potpore iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

59      U tom smislu valja podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, državnim potporama smatraju intervencije koje su bez obzira na svoj oblik takve da mogu staviti poduzetnike izravno ili neizravno u povoljniji položaj ili koje treba smatrati gospodarskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima (vidjeti presudu od 2. rujna 2010., Komisija/Deutsche Post, C‑399/08 P, EU:C:2010:481, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

60      Važno je također podsjetiti da razlozi na kojima se temelji mjera potpore nisu dovoljni da se takvu mjeru isključi iz kvalifikacije te mjere kao potpore u smislu članka 107. UFEU‑a. Naime, stavak 1. te odredbe ne razlikuje državne intervencije prema razlozima ili ciljevima nego ih definira ovisno o njihovim učincima (vidjeti presudu od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere” i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

61      Stoga valja zaključiti da posebni sustav naknade zasnovan člancima 40. i 41. EEG‑a iz 2012. nije moguće ne kvalificirati kao državnu potporu na temelju same činjenice da u odnosu na EEI‑e uklanja strukturne nepovoljne okolnosti.

62      Pod pretpostavkom da se Savezna Republika Njemačka svojim argumentima namjerava pozvati na sudsku praksu o naknadi koja predstavlja protučinidbu za usluge koje izvršavaju poduzetnici zaduženi za pružanje usluge od općeg gospodarskog interesa radi izvršavanja obveza pružanja javne usluge, valja istaknuti da takva intervencija mora odgovarati kriterijima utvrđenima presudom od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), kako ne bi ulazila u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2015., Orange/Komisija, T‑385/12, neobjavljena, EU:T:2015:117, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

63      Međutim, iz dokaza u ovom predmetu ne proizlazi da su EEI‑ovi zaduženi za pružanje usluge od općeg gospodarskog interesa i da moraju izvršavati obveze pružanja javne usluge.

64      Uostalom, valja utvrditi da Savezna Republika Njemačka u trećem dijelu svog drugog tužbenog razloga ne tvrdi da su u odnosu na mjere o kojima je riječ ispunjeni kriteriji utvrđeni presudom od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

65      Stoga valja odbiti treći dio drugog tužbenog razloga.

 Četvrti dio

66      U okviru četvrtog dijela drugog tužbenog razloga Savezna Republika Njemačka navodi da je posebni sustav naknade u skladu s načelom platne sposobnosti jer se njemačka vlada nada da će poduzetnike s visokim energetskim intenzitetom, smanjenjem njihova EEG doplatka, moći zadržati u Njemačkoj i da će oni stoga barem na neki način pridonijeti EEG doplatku.

67      U tom pogledu, valja odmah istaknuti da Savezna Republika Njemačka, svojom općenitom i apstraktnom argumentacijom koja se temelji na poštovanju „načela platne sposobnosti”, u osnovi samo tvrdi da su EEI‑ovi u slučaju da ih se teretilo EEG doplatkom u punoj stopi svoju proizvodnju mogli premjestiti u inozemstvo, a da onda više ne bi pridonosili financiranju sredstava nastalih tim dodatkom. Međutim, Savezna Republika Njemačka nije iznijela nikakav dokaz u prilog toj argumentaciji. Preciznije rečeno, ona nije dokazala da je pojedinačno uzela u obzir financijske situacije poduzetnika koji imaju pravo na ograničeni EEG doplatak, kao ni činjenicu da bi oni bez tog doplatka svoju proizvodnju uistinu premjestili drugdje.

68      Usto, pod pretpostavkom da se Savezna Republika Njemačka svojim argumentima o načelu platne sposobnosti namjerava pozvati na sudsku praksu prema kojoj se pojam državne potpore ne odnosi na državne mjere koje uvode razliku između poduzetnika te su time a priori selektivne, kada ta razlika potječe iz prirode ili strukture sustava čiji su one dio (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Vlada Gibraltara i Ujedinjena Kraljevina, C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 145. i navedenu sudsku praksu), treba reći da ti argumenti nisu uvjerljivi. Naime, ona nije dokazala da je diferencijacija između poduzetnika na području davanja stvarno opravdana prirodom i strukturom predmetnog sustava, kao što je to određeno sudskom praksom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Vlada Gibraltara i Ujedinjena Kraljevina, C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 146. i navedenu sudsku praksu).

69      Stoga valja odbiti četvrti dio drugog tužbenog razloga.

70      Iz svega naprijed navedenoga proizlazi da treba odbiti drugi tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju prednosti povezane s posebnim sustavom naknade.

 Treći tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju prednosti koja se financira državnim sredstvima

71      Savezna Republika Njemačka u bitnome smatra da je pobijana odluka zahvaćena povredom članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer je Komisija pogrešno smatrala da funkcioniranje EEG‑a iz 2012. uključuje državna sredstva, iako prema njezinu mišljenju utvrđenja iz presude od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), ne omogućuju zaključak da je u ovom slučaju riječ o postojanju državne potpore, kako u pogledu sustava potpore tako i sustava naknade. Naime, EEG iz 2012. je, poput onoga što je Sud presudio u pogledu zakonskih odredbi o kojima je riječ u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), pravni propis države članice koji s jedne strane obvezuje privatne poduzetnike koji se bave opskrbom električne energije na otkup električne energije proizvedene u svojem području opskrbe iz izvora obnovljive energije po najnižim cijenama većima od stvarne gospodarske vrijednosti te vrste električne energije i s druge strane raspodjeljuje financijsko opterećenje nastalo zbog te obveze između poduzetnika koji se bave opskrbom električne energije i privatnih operatora električne mreže koji su uzlazni.

72      Na prvome mjestu, Savezna Republika Njemačka tvrdi da sustav EEG‑a iz 2012. nije ni u kakvoj vezi s proračunom države ili javnog tijela, tako da nije riječ o korištenju državnih sredstava.

73      U tom pogledu, najprije navodi da zakonski tekstovi koji se odnose na sustav EEG‑a iz 2012. ne propisuju ni financiranje potpora obnovljivim energijama državnim sredstvima ni pripisivost državi. Savezna Republika Njemačka dodaje da, sukladno sudskoj praksi, plaćanja između pojedinaca koja odredi država zadržavaju svoju privatnu narav, i da se pritom ne pripisuju državnom proračunu ili proračunu drugog javnog tijela, a isto vrijedi i za plaćanja u odnosu na koja država ne propušta prihode, neovisno o kojem je temelju riječ, kao što su to porezi, pristojbe, naknade ili ostalo.

74      Nadalje, Savezna Republika Njemačka tvrdi da iz sudske prakse proizlazi i da je za pristojbe, poreze i davanja karakteristično to da ostvareni prihodi moraju u jednom od ta dva oblika dospjeti u državni proračun ili proračun javnog tijela. Međutim, to nije slučaj s EEG‑om iz 2012. OPS‑ovi nisu javna tijela, a sredstva koja im se uplaćuju radi pokrivanja troškova koji nastaju zbog prodaje na burzi električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora ni na koji način, ni izravno ni neizravno, ne smanjuju državne prihode.

75      Naposljetku, Savezna Republika Njemačka navodi da nepovezanost EEG doplatka sa saveznim proračunom ili proračunom javnog tijela proizlazi također iz činjenice da se eventualni viškovi ili manjkovi OPS‑ova, moraju nadoknaditi, uključujući i kamate, sljedeće godine u okviru određivanja EEG doplatka, sukladno onome što se u građanskom pravu primjenjuje u slučaju zahtjeva za naknadu troškova. U tom pogledu, dodaje da eventualni sporovi nastali zbog iznosa koji se duguje na temelju sustava financiranja iz EEG‑a iz 2012. ulaze u nadležnost građanskih sudova s obzirom na to da upravna tijela nemaju nikakav utjecaj na rješavanje tih sporova.

76      Na drugome mjestu, Savezna Republika Njemačka u biti tvrdi da mehanizam EEG‑a iz 2012. ne predviđa državni nadzor nad korištenjem sredstava ostvarenih EEG doplatkom. Iako EEG iz 2012. dakako predviđa niz zadaća nadzora koje se odnose na nadzor nad pravilnošću, zakonitošću i dobrim funkcioniranjem mehanizama koje su privatna tijela uspostavila prilikom izvršavanja zakonskih zahtjeva, Savezna Republika Njemačka ipak smatra da državna tijela zadužena za te zadaće nisu nadležna za izvršavanje utjecaja na plaćanja ili financijske tokove i nemaju nikakve ovlasti nad financijskim sredstvima kojima se koriste različiti poduzetnici u sustavu. U osnovi se poziva na predmet povodom kojeg je donesena presuda od 15. srpnja 2004., Pearle i dr. (C‑345/02, EU:C:2004:448).

77      Savezna Republika Njemačka najprije tvrdi da se zadaće nadzora BNetzA‑a u bitnome odnose na provedbu odredbi o EEG doplatku koji dobavljači električne energije mogu zahtijevati od krajnjih potrošača. Prema mišljenju Savezne Republike Njemačke, BNetzA može intervenirati samo ako su određivanjem EEG doplatka povrijeđene propisane odredbe, primjerice uključivanjem troškova koje nije moguće uključiti u EEG doplatak.

78      Nadalje, Savezna Republika Njemačka tvrdi da propisivanje metode izračuna kao i obvezâ transparentnosti i povezanih nadzornih prava služe samo zato da se izbjegne obogaćivanje nekog subjekta u bilo kojem stadiju lanca.

79      Naposljetku, Savezna Republika Njemačka tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci počinila pogrešku koja se tiče prava, navodeći da uređenje i nadzor čine od privatnih novčanih priljeva državnu potporu u smislu članka 107. UFEU‑a. U tom smislu, tvrdi da je Sud presudio da nije riječ o državnim sredstvima kad je u dovoljnoj mjeri isključen utjecaj države na korištenje sredstava.

80      Na trećemu mjestu, Savezna Republika Njemačka ističe da se argumentacija korištena u prva dva dijela trećeg tužbenog razloga, koja je osobito usredotočena na pitanje uključenosti državnih sredstava u funkcioniranje sustava potpore, analogijom primjenjuje i na posebni sustav naknade.

81      Najprije u tom smislu treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi samo prednosti dodijeljene izravno ili neizravno putem državnih sredstava treba smatrati potporama u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Naime, iz samog teksta te odredbe i postupovnih pravila uvedenih člankom 108. UFEU‑a proizlazi da prednosti dodijeljene putem sredstava različitih od državnih ne ulaze u područje primjene predmetnih odredbi. Razlika između potpora koje je država dodijelila i potpora koje su dodijeljene putem državnih sredstava namijenjena je tomu da se u pojam potpore uključe ne samo potpore koje je država izravno dodijelila, nego također i potpore koje su dodijelila javna ili privatna tijela koje je država odredila ili osnovala (vidjeti u tom smislu presude od 22. ožujka 1977., Steinike & Weinlig, 78/76, EU:C:1977:52, t. 21., i od 17. ožujka 1993., Sloman Neptun, C‑72/91 i C‑73/91, EU:C:1993:97, t. 19. i navedenu sudsku praksu). Naime, pravo Unije ne može prihvatiti da se samo osnivanjem samostalnih institucija zaduženih za raspodjelu potpora omogući zaobilaženje pravila o državnim potporama (presuda od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, Zb., EU:C:2002:294, t. 23.).

82      Na drugom mjestu, valja istaknuti da nije u svakom slučaju potrebno utvrditi je li bilo prijenosa državnih sredstava, kako bi se prednost dodijeljena jednom ili više poduzetnika mogla smatrati državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presudu od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

83      Naime, valja podsjetiti da članak 107. stavak 1. UFEU‑a obuhvaća sva novčana sredstva kojima se javna tijela mogu zaista koristiti za potporu poduzećima, neovisno o tome pripadaju li ta sredstva trajno u državnu imovinu ili ne. Slijedom toga, čak i kada iznosi koji odgovaraju predmetnoj mjeri nisu u trajnom vlasništvu uprave državne riznice, činjenica da oni cijelo vrijeme ostaju pod državnim nadzorom i tako na raspolaganju nadležnim državnim tijelima dovoljna je da bi ih se kvalificiralo kao državna sredstva (vidjeti presudu od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

84      U ovom slučaju, Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da je EEG‑om iz 2012. Savezna Republika Njemačka uvela jednu posebnu pristojbu, EEG doplatak, i definirala njezinu svrhu – financiranje razlike između troškova koje OPS‑ovi snose prilikom kupnje električne energije iz EEG‑a i prihoda koji ostvare od prodaje te struje. Komisija je smatrala da je metoda izračuna koja služi za određivanje razine EEG doplatka definirana i u EEG‑u iz 2012., kao i načelo prema kojem se manjkovi i viškovi ispravljaju u sljedećoj godini, čime se osigurava da OPS‑ovi ne snose nikakve gubitke, ali da ujedno podrazumijeva da prihod od tog doplatka ne mogu iskoristiti samo u svrhe financiranja električne energije iz EEG‑a. Komisija je zaključila da je država, suprotno onome o čemu je bilo riječ u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), OPS‑ovima u okviru EEG‑a iz 2012. pružila financijska sredstva potrebna za financiranje potpore električne energije iz EEG‑a.

85      Kako bi potkrijepila taj zaključak, Komisija se u pobijanoj odluci poziva na četiri niza argumenata.

86      Kao prvo, Komisija je u uvodnim izjavama 112. do 116. pobijane odluke smatrala da sama činjenica da se prednost ne financira izravno iz državnog proračuna nije dovoljna za isključivanje mogućnosti da su uključena državna sredstva s obzirom na to da je država uvela EEG doplatak i da je ona upravljanje sredstvima povjerila OPS‑ovima. U tom smislu, Komisija je tvrdila da je ustaljena sudska praksa to da tijela određena za upravljanje potporom mogu biti javna ili privatna tijela i da slijedom toga činjenica da su OPS‑ovi privatni operateri ne može sama za sebe isključiti postojanje državnih sredstava, kao ni izvorno privatni karakter prikupljenih sredstava.

87      Kao drugo, Komisija se u uvodnim izjavama 117. i 118. pobijane odluke, kako bi dokazala da su u sustav uspostavljen EEG‑om iz 2012. uključena državna sredstva, pozivala na određivanje OPS‑ova za upravljanje EEG doplatkom. U tom smislu, Komisija je ostala kod privremenih zaključaka donesenih Odlukom o pokretanju postupka smatrajući da OPS‑ovi moraju:

–        kupiti električnu energiju iz EEG‑a proizvedenu u njihovu području bilo izravno od proizvođača, kada je on izravno spojen na prijenosni vod, ili od ODS‑ova po zajamčenim cijenama, ili platiti tržišnu premiju (kao posljedica toga, električna energija iz EEG‑a kao i financijsko opterećenje potpora predviđenih EEG‑om iz 2012. centralizirani su na razini svakog od četiri spomenuta OPS‑a);

–        primijeniti „povlasticu za zelenu električnu energiju” na dobavljače koji je zatraže i ispuniti odgovarajuće uvjete utvrđene člankom 39. stavkom 1. EEG‑a iz 2012.;

–        izvršiti među sobom prijeboj količine električne energije iz EEG‑a tako da svaki od njih kupi jednak dio električne energije iz EEG‑a,

–        prodati električnu energiju iz EEG‑a na promptnom tržištu u skladu s pravilima definiranima EEG‑om iz 2012. i njegovim provedbenim uredbama, što se može učiniti zajednički;

–        zajednički izračunati EEG doplatak, koji mora biti jednak za svaki kWh potrošen u Njemačkoj, kao razliku između prihoda od prodaje električne energije iz EEG‑a i rashoda povezanih s kupnjom električne energije iz EEG‑a;

–        zajednički objaviti EEG doplatak u posebnom obliku na zajedničkim mrežnim stranicama;

–        također objaviti skupne informacije o električnoj energiji iz EEG‑a;

–        usporediti prognozirani EEG doplatak s onim koji je doista trebao biti u nekoj određenoj godini pa prilagoditi doplatak za sljedeću godinu;

–        objaviti prognoze za nekoliko godina unaprijed;

–        ubrati EEG doplatak od dobavljača električne energije;

–        voditi (svaki od njih) na zasebnom bankovnom računu sve financijske tokove (rashod i prihodi) povezane s EEG‑om iz 2012.

88      Komisija je na temelju toga zaključila da OPS‑ovi među sobom ne namiruju samo svoje privatne zahtjeve, nego da provode svoje pravne obveze u skladu s EEG‑om iz 2012.

89      Kao treće, Komisija je u uvodnim izjavama 119. do 122. pobijane odluke smatrala da je država strogo nadzirala OPS‑ove prilikom upravljanja tim EEG doplatkom. Taj je nadzor, prema mišljenju Komisije, provodio BnetzA, koji ujedno ima potrebne izvršne ovlasti. Prema mišljenju Komisije BNetzA posebno nadzire način na koji OPS‑ovi prodaju na promptnom tržištu električnu energiju iz EEG‑a za koju se plaćaju zajamčene cijene, zatim jesu li OPS‑ovi ispravno odredili, utvrdili i objavili EEG doplatak, jesu li dobavljačima električne energije EEG doplatak ispravno zaračunali, jesu li zajamčene cijene i premije ispravno zaračunate na teret OPS‑ova te snižava li se EEG doplatak samo onim dobavljačima električne energije koji ispunjuju uvjete iz članka 39. EEG‑a iz 2012. Komisija je također smatrala da BNetzA od OPS‑ova prima informacije o potporama električne energije iz EEG‑a i o zaračunavanju iznosa na teret dobavljača, te naposljetku da može propisati novčane kazne i donositi odluke, uključujući odluke koje utječu na razinu EEG doplatka.

90      Kao četvrto, Komisija je u uvodnim izjavama 123. do 138. pobijane odluke smatrala da je u okviru funkcioniranja EEG‑a iz 2012. postojao opći državni nadzor koji je posljedica toga da je država pomoću zakonodavnih odredbi organizirala prijenos financijskih sredstava i određivala u koje se svrhe ta sredstva mogu koristiti. Prema stajalištu Komisije, koja se osobito poziva na predmet povodom kojeg je donesena presuda od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr. (C‑262/12, EU:C:2013:851), odlučujući element je taj što je država ustanovila sustav kojim se troškovi koje snose OPS‑ovi u cijelosti nadoknađuju EEG doplatkom, a dobavljači električne energije ovlašteni su taj doplatak proslijediti krajnjim potrošačima. U tom smislu, Komisija je tvrdila da nadzor države nad sredstvima ne znači da moraju postojati ikakvi tokovi u državni proračun ili iz njega u koje bi bila uključena i dotična sredstva, nego da je za provođenje državnog nadzora nad sredstvima dovoljno da ona, kao što je to u ovom slučaju, u cijelosti propisuje način postupanja u slučaju manjka ili viška na računu u vezi s EEG doplatkom.

91      U ovom slučaju, u odnosu na argumente Savezne Republike Njemačke valja provjeriti je li Komisija u pobijanoj odluci s pravom smatrala da EEG iz 2012. uključuje državna sredstva u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

92      Ponajprije valja primijetiti da je nesporno, kao što je to navedeno u gornjim točkama 2. do 12., da je svrha EEG doplatka koji ubire i kojim upravljaju OPS‑ovi in fine pokriti troškove nastale zajamčenim cijenama i tržišnim premijama predviđenima EEG‑om iz 2012., jamčenjem proizvođačima električne energije iz EEG‑a za proizvedenu električnu energiju veće cijene od tržišne. Stoga za EEG doplatak valja smatrati da ponajprije proizlazi iz provedbe javne politike, propisane državnim zakonodavstvom, u cilju potpore proizvođačima električne energije iz EEG‑a.

93      Na prvome mjestu valja istaknuti da su OPS‑ovi u ovom slučaju EEG‑om iz 2012. zaduženi za upravljanje sustavom potpore proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. U vezi s time, i kao što je to Komisija pravilno utvrdila (vidjeti gornje točke 87. i 88.), EEG iz 2012. jasno dodjeljuje OPS‑ovima niz obveza i ovlasti u vezi s provedbom mehanizama koji proizlaze iz tog zakona, tako da su OPS‑ovi središnja točka u funkcioniranju sustava predviđenog tim zakonom. Zadaće upravljanja tim sustavom, osobito predviđene člancima 34. do 39. EEG‑a iz 2012., mogu se sa stajališta svojih učinaka izjednačiti s državnom koncesijom. Naime, valja istaknuti da se sredstvima uključenima u funkcioniranje EEG‑a iz 2012. upravlja isključivo u javnom interesu, sukladno načinima koje je prethodno odredio njemački zakonodavac. U tom smislu navedena sredstva, koja se sastoje od dodatnih troškova proslijeđenih na krajnje potrošače, a koje dobavljači električne energije plaćaju OPS‑ovima za električnu energiju iz EEG‑a čija cijena premašuje cijenu električne energije kupljene na tržištu, ne prelaze izravno s krajnjih potrošača na proizvođače električne energije iz EEG‑a, odnosno između autonomnih gospodarskih subjekata, nego je za to potrebna intervencija posrednika koji su posebice zaduženi za njihovu naplatu i upravljanje. Valja osobito istaknuti da se navedena sredstva i ne uplaćuju u opći proračun OPS‑ova, niti oni njima slobodno raspolažu, nego su predmet zasebnog računovodstva, i isključivo su namijenjena financiranju sustava potpore i naknade, pri čemu je isključena svaka namjena. Stoga, suprotno tvrdnjama Savezne Republike Njemačke, položaj OPS‑ova u ovom predmetu ima dodirnih točaka s položajem Samenwerkende ElektriciteitsProduktiebedrijven NV u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr. (C‑206/06, EU:C:2008:413), i s položajem Abwicklungsstelle für Ökostrom AG u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 11. prosinca 2014., Austrija/Komisija (T‑251/11, EU:T:2014:1060).

94      Stoga valja zaključiti da sredstva ostvarena EEG doplatkom, kojima kolektivno upravljaju OPS‑ovi, ostaju pod prevladavajućim utjecajem javnih vlasti jer je na temelju zakonskih odredbi i drugih propisa koji ih uređuju OPS‑ove kao cjelinu moguće izjednačiti s tijelom koje izvršava državnu koncesiju.

95      Na drugome mjestu, treba utvrditi da su sredstva o kojima je riječ u ovom slučaju, ostvarena EEG doplatkom i namijenjena financiranju sustava potpore električne energije iz EEG‑a kao i financiranju sustava naknade, dobivena zahvaljujući obvezama koje su EEG‑om iz 2012. in fine propisane privatnim subjektima. Naime, člankom 37. EEG‑a iz 2012. je OPS‑ovima, zbog navedenim zakonom propisane obveze MO‑ovima da proizvođačima električne energije iz EEG‑a plate dodatnu naknadu ili tržišnu premiju, dana mogućnost da dobavljačima odrede plaćanje doplatka, a oni ga potom mogu proslijediti na krajnje kupce, sukladno zahtjevima – pogotovo u pogledu transparentnosti na računima – koje je odredio zakonodavac. Nije sporno da dobavljači električne energije u praksi financijsko opterećenje koje nastaje zbog EEG doplatka prosljeđuju na krajnje kupce (vidjeti gornju točku 9.) s ciljem naknade troška nastalog zbog rashoda povezanih s navedenom obvezom. Valja nadalje primijetiti da to opterećenje, čiji je maksimalni iznos za EEI‑ove propisan sukladno zahtjevima navedenima u gornjoj točki 11., predstavlja – kao što je to Savezna Republika Njemačka priznala na raspravi – 20 % do 25 % ukupnog iznosa računa prosječnog krajnjeg potrošača. S obzirom na opseg tog opterećenja, njegovo prosljeđivanje na krajnje potrošače stoga treba smatrati posljedicom koju je predvidio i propisao njemački zakonodavac. Stoga je upravo EEG iz 2012. razlog zbog kojeg su krajnji potrošači de facto dužni plaćati tu doplatak ili dodatni trošak. Riječ je o opterećenju koje je država jednostrano odredila u okviru svoje politike potpore proizvođačima električne energije iz EEG‑a, koje je u pogledu njegovih učinaka moguće izjednačiti s pristojbom, kojom se tereti potrošnja električne energije u Njemačkoj. Naime, to je opterećenje nametnulo javno tijelo, u javnom interesu, odnosno radi zaštite klime i okoliša, osiguravanjem održivog razvoja opskrbe energijom, razvijanjem tehnologija proizvodnje električne energije iz EEG‑a, i prema objektivnom kriteriju – ovisno o količini električne energije koju su dobavljači isporučili svojim krajnjim kupcima (vidjeti analogijom presudu od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 43. do 47.). Kao što ističe Komisija u uvodnoj izjavi 99. pobijane odluke, država ne samo da je odredila kome se predmetna prednost mora dodijeliti te kriterije prihvatljivosti i razinu potpore, nego je za pokrivanje troškova potpore električne energije iz EEG‑a osigurala i financijska sredstva. Nadalje, za razliku od činjeničnih okolnosti predmeta povodom kojih je donesena presuda od 30. svibnja 2013., Doux Élevage i Coopérative agricole UKL‑ARREE (C‑677/11, EU:C:2013:348), Savezna Republika Njemačka nije tvrdila, niti u spisu ima naznaka u tom smislu da inicijativa za oporezivanje putem predmetne mjere potječe od subjekata obveznika niti da su OPS‑ovi djelovali samo kao instrument u sustavu koji su sami ti subjekti predvidjeli ili da su se oni sami odlučili za korištenje tako stvorenih financijskih sredstava.

96      Stoga iznose o kojima je riječ, ostvarene EEG doplatkom, koje snose krajnji potrošači električne energije i koji su nastali na temelju obveze koja je MO‑ovima propisana EEG‑om iz 2012. da proizvođačima električne energije iz EEG‑a plate dodatnu naknadu ili tržišnu premiju, treba kvalificirati sredstvima koja podrazumijevaju državna sredstva koja se mogu izjednačiti s pristojbom (vidjeti analogijom presude od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 66., i od 11. prosinca 2014., Austrija/Komisija, T‑251/11, EU:T:2014:1060, t. 68.). U svakom slučaju, za ta se sredstva ne može smatrati da su vlastita sredstva OPS‑a za koja je država samo zakonodavnom mjerom propisala posebnu namjenu jer OPS‑ovi nisu ni u jednom trenutku – a što ističe i Komisija u uvodnoj izjavi 128. pobijane odluke – slobodno raspolagali tim sredstvima.

97      Valja također podsjetiti da kako bi se pristojbu, poput one o kojoj je riječ, prema ustaljenoj sudskoj praksi moglo smatrati sastavnim dijelom mjere potpore, na temelju mjerodavnih nacionalnih propisa mora postojati obvezna namjenska veza između pristojbe i potpore o kojima je riječ, u smislu da je prihod od pristojbe nužno namijenjen financiranju potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2006., Air Liquide Industries Belgium, C‑393/04 i C‑41/05, EU:C:2006:403, t. 46. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, nesporno je da postoji takva veza između pristojbe koju OPS‑ovi ubiru putem EEG doplatka i potpore u korist proizvodnje električne energije iz EEG‑a.

98      U pogledu presude od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), u kojoj Savezna Republika Njemačka traži uporište, valja istaknuti da se radi isključivanja kvalifikacije kao državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a Sud u bitnome oslonio na činjenicu da njemački propis o kojemu je riječ u predmetu povodom kojeg je donesena ta presuda – a koji je s jedne strane privatnim poduzećima za opskrbu električnom energijom nalagao otkup električne energije iz EEG‑a po cijenama većima od njezine gospodarske vrijednosti, te je s druge strane financijsko opterećenje koje je iz tog proisteklo raspodijelio između poduzeća za opskrbu električnom energijom i privatnih operatora električne mreže koji su uzlazni – nije iskazivao elemente iz kojih se moglo zaključiti da je došlo do izravnog ili neizravnog prijenosa državnih sredstava. U takvim okolnostima Sud je presudio da činjenica, da navedeni propis daje nespornu prednost poduzećima za proizvodnju električne energije iz EEG‑a i da je takva prednost posljedica intervencije javnih tijela, nije dovoljna da bi se predmetna mjera kvalificirala potporom.

99      Međutim, iz analize činjeničnog stanja u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160) proizlazi da, suprotno njemačkoj mjeri koja je predmet ovog postupka, mehanizam propisan prethodnim njemačkim zakonom nije predviđao ni izričito prosljeđivanje dodatnih troškova na krajnje potrošače ni intervenciju posrednika koji su zaduženi za prikupljanje ili upravljanje iznosima koji predstavljaju potporu i stoga nije predviđao subjekte koji su po svojoj strukturi ili ulozi usporedivi s OPS‑ovima uzetima kao cjelinom.

100    Suprotno ovom slučaju, prednost koju je Sud razmatrao u presudi od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), sastojala se u tome da se poduzetnicima korisnicima jamčila mogućnost preprodaje cjelokupne energije proizvedene iz obnovljivih izvora i u tome da je prodajna cijena premašivala tržišnu cijenu, a da pritom nije uspostavljen nikakav sustav financiranja tog dodatka na cijenu putem doplatka koji se može izjednačiti s pristojbom za potrošnju električne energije, čiji iznos je jednak za svaki KWh električne energije isporučene krajnjem kupcu.

101    Štoviše, u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), predmetna država članica nije, kao u ovom slučaju, ovlastila privatna poduzeća za upravljanje državnim sredstvom, već su ona bila obvezana na otkup iz svojih vlastitih financijskih sredstava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 35.). U ovom predmetu, nesporno je da se obveza plaćanja dodatne naknade proizvođača električne energije iz EEG‑a, kojom se terete OPS‑ovi ne ispunjava njihovim vlastitim financijskim sredstvima, nego sredstvima ostvarenima EEG doplatkom, kojima upravljaju OPS‑ovi i koja su isključivo namijenjena financiranju sustava potpore i naknade uspostavljenim EEG‑om iz 2012.

102    Stoga se sredstva o kojima je riječ u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), nisu mogla smatrati državnim sredstvom jer ni u jednom trenutku nisu bila pod državnim nadzorom i ne postoji nijedan mehanizam ustanovljen i uređen od strane države članice, kao što je onaj u glavnom postupku, koji se odnosi na naknadu dodatnih troškova koji proizlaze iz te obveze otkupa i kojim država članica jamči tim privatnim operatorima potpuno pokriće navedenih dodatnih troškova (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 36.).

103    Nadalje, iz analize činjeničnog okvira predmeta povodom kojeg je donesena presuda od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), proizlazi i da suprotno njemačkoj mjeri koja je predmet ovog postupka sustav zasnovan prethodnim njemačkim zakonom nije predviđao mehanizam koji je usporediv s posebnim sustavom naknade, kojim je uspostavljen ograničeni EEG doplatak koji dobavljači električne energije mogu proslijediti na EEI‑ove.

104    Iz prethodno navedenoga proizlazi da se sustav koji je Savezna Republika Njemačka uspostavila u predmetu o kojem je riječ u ovom slučaju bitno razlikuje od onoga o kojem je riječ u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. ožujka 2001., PreussenElektra (C‑379/98, EU:C:2001:160), osobito u pogledu načina upravljanja, upotrebe, naplate i namjene sredstava o kojima je riječ.

105    Na trećemu mjestu, nesporno je dakako da su OPS‑ovi subjekti koji se većinom pojavljuju u obliku društava s ograničenom odgovornošću privatnog prava. Međutim to ne može biti dovoljno da bi se u posebnim okolnostima slučaja isključio zaključak o prisutnosti državnih sredstava u okviru mjera proizašlih iz EEG‑a iz 2012.

106    Naime, kao što je to navedeno u gornjim točkama 93. i 94., OPS‑ovi su, uz ovlasti svojstvene njihovoj osnovnoj djelatnosti, zaduženi i za upravljanje sustavom potpore proizvodnje električne energije iz EEG‑a. Oni uostalom pri obavljanju te zadaće podliježu nadzoru, kao što to Komisija podsjeća u uvodnoj izjavi 107. pobijane odluke, tako da sredstva naplaćena u okviru te mjere, koja im plaćaju dobavljači na koje se potonja odnosi, ne mogu koristiti u svrhe različite od onih koje je predvidio njemački zakonodavac. U takvim okolnostima, valja utvrditi da u okviru izvršavanja zadaća koje imaju na temelju EEG‑a iz 2012. djelovanje tih subjekata nije djelovanje gospodarskog subjekta koji slobodno postupa na tržištu u cilju stjecanja dobiti, nego je riječ djelovanju koje je odredio njemački zakonodavac koji ga je ograničio u pogledu izvršavanja navedenih zadaća.

107    U tom pogledu valja dodati da OPS‑ovi podliježu obvezi vođenja financijskih iznosa pribavljenih na temelju predmetne mjere na posebnom zajedničkom računu podvrgnutom nadzoru državnih tijela kao što to osobito proizlazi iz članka 61. EEG‑a iz 2012. Kada se to analizira s nadležnostima i posebnim obvezama prenesenima EEG‑om iz 2012. na OPS‑e, isto predstavlja dodatnu indiciju o tome, da se ne radi o sredstvima koja odgovaraju uobičajenim sredstvima koja pripadaju privatnom sektoru i koja bi u cijelosti bila na raspolaganju poduzetnika koji njima upravlja, nego odgovaraju posebnim sredstvima čije je korištenje u strogo utvrđene svrhe njemački zakonodavac unaprijed predvidio (vidjeti po analogiji presudu od 27. siječnja 1998., Ladbrook Racing/Komisija, T‑67/94, EU:T:1998:7, t. 106. do 108.).

108    Konkretno, što se tiče nadzora nad OPS‑ovima od strane državnih tijela, on se vrši na više razina. S jedne strane nadzor vrši BNetzA. Prema članku 61. EEG‑a iz 2012., BNetzA u okviru svojih nadzornih zadaća mora među ostalim nadzirati da OPS‑ovi električnu energiju iz EEG‑a stavljaju na tržište u skladu s odredbama članka 37. EEG‑a iz 2012. i da dobavljačima električne energije određuju, utvrđuju, objavljuju i zaračunavaju EEG doplatak sukladno zahtjevima iz zakona i drugih propisa.

109    S druge strane, OPS‑ovi sukladno članku 48. EEG‑a iz 2012. daju BNetzA‑u podatke koji se koriste za mehanizam naknade.

110    Međutim postojanje takvog strogog nadzora nad usklađenošću postupanja OPS‑ova s predviđenim zakonskim okvirom, čak i ako se provodi a posteriori, ulazi u opću logiku cjelokupne strukture predviđene EEG‑om iz 2012. Taj nadzor stoga podupire zaključak, utemeljen među ostalim na ovlastima dodijeljenima tim subjektima i donesen u odnosu na njihove zadaće i obveze, prema kojem OPS‑ovi ne postupaju slobodno i za svoj vlastiti račun, nego kao upravitelji potpore dodijeljene putem državnih sredstava. Čak i pod pretpostavkom da nadzor kojem podliježu OPS‑ovi nema izravnog utjecaja na dnevno upravljanje sredstvima o kojima je riječ, ostaje činjenica da se radi o dodatnom elementu namijenjenom tomu da se osigura da djelovanje OPS‑ova ostane u granicama koje su određene EEG‑om iz 2012.

111    U tim okolnostima, valja utvrditi da je Komisija u uvodnoj izjavi 138. pobijane odluke, u vezi s uvodnim izjavama 98. do 137. navedene odluke, s pravom zaključila da je prednost predviđena odredbama članaka 16. do 33.i EEG‑a iz 2012. u korist proizvođača električne energije iz EEG‑a posredstvom zajamčenih cijena i tržišnih premija u ovom slučaju izjednačena s pristojbom koju su odredila državna tijela, a koja podrazumijeva državna sredstva jer država putem zakonodavnih odredbi organizira prijenos financijskih sredstava i određuje u koje se svrhe ona mogu koristiti.

112    Taj zaključak vrijedi i za prednost u korist velikih potrošača električne energije poput EEI‑ova jer mehanizam naknade predviđen EEG‑om iz 2012. predstavlja – kao što je to Komisija s pravom utvrdila u uvodnoj izjavi 114. pobijane odluke – dodatno opterećenje za OPS‑ove. Naime, posljedica svakog smanjenja iznosa EEG doplatka je upravo smanjenje iznosa koje dobavljači električne energije ubiru od EEI‑ova, pa se za to smanjenje može smatrati da dovodi do gubitka prihoda OPS‑ova. Međutim, ti se gubici nakon toga nadoknađuju od ostalih dobavljača, a onda i od ostalih krajnjih kupaca, kako bi se nadoknadili tako nastali gubici, kao što je to uostalom potvrdila Savezna Republika Njemačka na raspravi prilikom odgovora na pitanje Općeg suda. Stoga prosječni krajnji kupac u Njemačkoj na određeni način sudjeluje u subvencioniranju EEI‑ova u čiju korist je određeno ograničenje EEG doplatka. Uostalom, okolnost da krajnji potrošači električne energije koji nisu EEI‑ovi moraju snositi dodatne troškove nastale ograničavanjem EEG doplatka na koje potonji imaju pravo predstavlja dodatna indicija – kada je se analizira s prethodnim razmatranjima – da su sredstva ostvarena EEG doplatkom uistinu posebna sredstva, jednaka pristojbi na potrošnju električne energije, čije je korištenje u strogo utvrđene svrhe njemački zakonodavac unaprijed predvidio u okviru provedbe javne politike, a ne privatne inicijative.

113    Drugi argumenti koje je iznijela Savezna Republika Njemačka nisu umanjili vrijednost tim zaključcima.

114    Kako Savezna Republika Njemačka svoju argumentaciju temelji i na navodnoj sličnosti činjeničnih i pravnih okolnosti ovog slučaja i onih u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 30. svibnja 2013., Doux Élevage i Coopérative agricole UKL‑ARREE (C‑677/11, EU:C:2013:348), valja napomenuti da se okolnosti tog slučaja razlikuju od onih u sporu o kojem je riječ.

115    U predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 30. svibnja 2013., Doux Élevage i Coopérative agricole UKL‑ARREE (C‑677/11, EU:C:2013:348), Sudu je postavljeno pitanje o tome je li u pogledu zakonodavstva o državnim potporama zakonita odluka nacionalnih nadležnih tijela kojom se na sve subjekte poljoprivrednog sektora proizvodnje i uzgoja purana obvezno primjenjuje sporazum, sklopljen u okviru sektorske organizacije koja je predstavnik tog sektora, kojim je uveden doprinos za financiranje zajedničkih aktivnosti o kojima odlučuje ta organizacija.

116    U točki 36. presude od 30. svibnja 2013., Doux Élevage i Coopérative agricole UKL‑ARREE (C‑677/11, EU:C:2013:348), Sud je utvrdio da nacionalna tijela ne mogu stvarno koristiti sredstva proizašla iz doprinosa o kojima je riječ radi potpore određenih poduzetnika jer o načinu iskorištavanja predmetnih sredstava koja su u cijelosti usmjerena na provođenje ciljeva koje je utvrdila sektorska organizacija odlučuje ta organizacija.

117    S druge strane, u ovom je predmetu nesporno da OPS‑ovi ne mogu slobodno odlučivati o korištenju sredstava ostvarenih EEG doplatkom i upotrijebiti ih po potrebi u svrhe koje sami određuju. Naime, na temelju EEG‑a iz 2012., OPS‑ovi su dužni upravljati EEG doplatkom isključivo kako bi kompenzirali proizvođače električne energije iz EEG‑a. U tom smislu, oni sve financijske tokove (rashode i prihode) povezane s EEG‑om iz 2012. moraju voditi na zajedničkom bankovnom računu koji je odvojen od njihova računovodstva i usporediti naplaćeni EEG doplatak s onim koji je doista trebao biti u nekoj određenoj godini kako bi se prilagodio doplatak za sljedeću godinu, a to sve kako bi isključili svaki višak ili manjak na bankovnom računu koji se koristi za upravljanje financijskim tokovima povezanima s EEG‑om iz 2012. Stoga u ovom predmetu nije moguće osporiti da je ciljeve koji se žele postići EEG‑om iz 2012., i to ponajprije potporu proizvođačima električne energije iz EEG‑a, ali i EEI‑ovima, suprotno situaciji u predmetu povodom koje je donesena presuda od 30. svibnja 2013., Doux Élevage i Coopérative agricole UKL‑ARREE (C‑677/11, EU:C:2013:348), u cijelosti odredila država putem zakonodavnog i regulatornog okvira koji je odredila na vlastitu inicijativu.

118    Stoga činjenica da država nema stvarnog pristupa sredstvima ostvarenima EEG doplatkom, u smislu da ona dakako ne prolaze kroz državni proračun, u ovom slučaju ne utječe na prevladavajući utjecaj države na korištenje tih sredstava i na njezinu mogućnost da zahvaljujući donošenju EEG‑a iz 2012. prethodno odlučuje o ciljevima koje treba postići i korištenju navedenih sredstava u cijelosti.

119    Što se tiče presuda od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9), i od 16. travnja 2015., Trapeza Eurobank Ergasias (C‑690/13, EU:C:2015:235), na koje se Savezna Republika Njemačka poziva u svojoj replici, valja istaknuti da je Sud u tim presudama presudio da je, kako bi se utvrdilo postojanje državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, važno utvrditi postoji li dovoljno izravna veza između, s jedne strane, prednosti dodijeljene korisniku i, s druge strane, smanjenja državnog proračuna, odnosno dovoljno konkretnog gospodarskog rizika za opterećenje tog proračuna.

120    Međutim, kada je riječ o presudama od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9), i od 16. travnja 2015., Trapeza Eurobank Ergasias (C‑690/13, EU:C:2015:235), valja utvrditi da se one odnose na različite činjenične okolnosti. Nadalje, Sud je već presudio da pojam „potpora” nužno podrazumijeva prednosti dodijeljene izravno ili neizravno putem državnih sredstava ili koje su dodatan trošak za državu ili za tijela određena ili uspostavljena u tu svrhu (vidjeti presudu od 1. prosinca 1998., Ecotrade, C‑200/97, EU:C:1998:579, t. 35. i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse, navedene u gornjoj točki 35., proizlazi da ne treba razlikovati slučajeve u kojima država izravno dodjeljuje potporu i one u kojima se potpora dodjeljuje preko javnih ili privatnih tijela koje određuje ili uspostavlja ta država. Budući da su u ovom predmetu OPS‑ovi određeni za kolektivno upravljanje EEG doplatkom, i da su zaduženi za upravljanje financijskim tokovima koji su posljedica funkcioniranja mehanizama iz EEG‑a iz 2012., na temelju argumentacije Savezne Republike Njemačke koja se temelji na činjenici da sustav potpore proizvodnje električne energije iz EEG‑a ne tereti državni proračun nije moguće isključiti činjenicu da je u ovom predmetu riječ o državnim sredstvima.

121    Tim zaključcima vrijednost nisu umanjili ni drugi navodi Savezne Republike Njemačke.

122    Najprije, valja odbiti tvrdnju prema kojoj se u državni proračun ni u kojem slučaju ne uplaćuje eventualni višak EEG doplatka. Dakako, iz samog funkcioniranja EEG‑a iz 2012. proizlazi da se u svakom slučaju i kao što to stranke suglasno priznaju eventualni viškovi ili manjkovi OPS‑ova, koji proizlazi iz EEG doplatka, uključujući i kamate, moraju nadoknaditi sljedeće godine u okviru određivanja EEG doplatka. Naime ta naknada, godinu za godinom, predviđena EEG‑om iz 2012., in fine isključuje svaki višak ili manjak u računovodstvu OPS‑ova koji se odnosi na upravljanje EEG doplatkom, tako da je nužno neostvariv slučaj u kojem dolazi do uplate u državni proračun eventualnog viška EEG doplatka. Međutim, kao što je to utvrđeno u gornjoj točki 111., uključenost državnih sredstava u ovom predmetu proizlazi upravo iz činjenice da država putem zakonodavstva organizira prijenos financijskih sredstava i utvrđuje u koje se svrhe ona moraju koristiti, a ne iz postojanja uske povezanosti s državnim proračunom.

123    U svakom slučaju, iz analize EEG‑a iz 2012. izvršene u gornjim točkama 92. do 112. proizlazi da predmetna mjera predviđa neprekinuti pristup OPS‑a sredstvima potrebnima za obavljanje zadaća od javnog interesa koja su im dodijeljena za obavljanje njihovih zadaća i kojima je cilj provedba politike koju je odredila država. Međutim, time se samo potvrđuje zaključak prema kojem OPS‑ovi na tržištu ne djeluju kao tipični poduzetnici koji snose sve uobičajene rizike i neizvjesnosti uključujući financijske rizike, nego upravo kao posebni subjekti čija je uloga strogo određena predmetnim zakonodavstvom.

124    Nadalje, kada je riječ o tvrdnjama Savezne Republike Njemačke prema kojima, kao prvo, predmetna mjera ne predviđa vezu s državnim proračunom ili proračunom javnog tijela, kao drugo, ni BNetzA ni država u širem smislu ne određuju točan iznos EEG doplatka, kao treće, državna narav sredstava koja se koriste za posebni sustav naknade ne proizlazi iz uloge BAFA‑e i, kao četvrto, eventualna pravna sredstva povezana sa sustavom EEG doplatka sukladno predmetnoj mjeri podnose se u uobičajenom građanskom postupku, a ne upravnom postupku, potrebno je utvrditi da i te tvrdnje treba odbiti.

125    Naime, s jedne strane, već je utvrđeno da predmetna sredstva od početka treba kvalificirati državnim financijama, osobito zbog činjenice da su krajnji potrošači dužni platiti doplatak koji se može izjednačiti s pristojbom za provedbu politike koju je odredila država. S druge strane, također je utvrđeno da OPS‑ovi glede izvršavanja svojih zadaća djeluju u okviru koji je jasno odredio njemački zakonodavac. Njih uostalom strogo nadziru nadležna njemačka administrativna tijela. Sredstva financirana putem obvezne naknade koja je nametnuta zakonodavstvom neke države članice – a kojima se upravlja i koja se raspodjeljuju u skladu s odredbama tog zakonodavstva – moraju se smatrati državnim sredstvima u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a čak i kada njima upravljaju subjekti odvojeni od javnih tijela. Naime, već je presuđeno da mehanizam potpune naknade dodatnih troškova nametnutih poduzećima zbog obveze otkupa električne energije iz vjetra po cijeni višoj od tržišne, koju financiraju svi krajnji kupci električne energije na državnom području, kao što je onaj predviđen analiziranim francuskim zakonodavstvom, predstavlja intervenciju putem državnih sredstava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 25. i navedenu sudsku praksu, kao i analogijom t. 26.).

126    Naposljetku, kad je riječ o tvrdnjama koje je Savezna Republika Njemačka iznijela na raspravi, prema kojima se ograničenje EEG doplatka u korist EEI‑ova može razmatrati kao praksa diferenciranih cijena koju ekonomisti poznaju pod nazivom „Ramsey Pricing” (Ramseyeva metoda), ili kao unakrsno subvencioniranje između malih i velikih potrošača električne energije, valja reći da je i te tvrdnje potrebno odbiti. Dakako, samo postojanje EEG doplatka rezultat je političkog izbora i potrošači ne mogu utjecati na njegovu razinu, tako da ta razina može biti veća, u odnosu na krajnji račun, za male potrošače, koji su manje osjetljiviji od EEI‑ova sa stajališta zahtjeva za promjenama cijene električne energije. Međutim, u tom je pogledu ustaljena sudska praksa da su operativne potpore one potpore koje oslobađaju poduzetnika troškova koje bi u pravilu snosio u okviru svojeg redovnog upravljanja ili svojih normalnih aktivnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., Alcoa Trasformazioni/Komisija, T‑177/10, EU:T:2014:897, t. 92. i navedenu sudsku praksu). Stoga ograničenje o kojem je riječ, koje EEI‑ovima omogućuje olakšati troškove povezane s njihovom potrošnjom električne energije, koji prema definiciji ulaze u okvir redovnog upravljanja, treba smatrati potporom funkcioniranju koja uključuje postojanje državnih sredstava, kao što je to dokazano u gornjim točkama 95. i 96.

127    Iz ove analize proizlazi da mehanizmi koji proizlaze iz EEG‑a iz 2012. prvenstveno izviru iz provedbe od strane države određene javne politike potpore proizvođačima električne energije iz EEG‑a, putem EEG‑a iz 2012. i da, kao prvo, sredstva ostvarena EEG doplatkom, kojima kolektivno upravljaju OPS‑ovi, ostaju pod prevladavajućim utjecajem javnih vlasti, kao drugo, da su iznosi o kojima je riječ ostvareni EEG doplatkom sredstva koja podrazumijevaju državno sredstvo koje se može izjednačiti s pristojbom i da je, kao treće, na temelju ovlasti i zadaća dodijeljenih OPS‑ovima moguće zaključiti da potonji ne postupaju slobodno i za svoj vlastiti račun, nego kao upravitelji – koji se mogu izjednačiti s tijelom koje izvršava državnu koncesiju – potpore dodijeljene putem državnih sredstava.

128    Iz svega prednje navedenog proizlazi da je Komisija u pobijanoj odluci s pravom smatrala da EEG iz 2012. uključuje državna sredstva u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

129    Stoga valja odbiti treći tužbeni razlog, kao uostalom i tužbu u cijelosti.

 Troškovi

130    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Savezna Republika Njemačka nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće),

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Saveznoj Republici Njemačkoj nalaže se snošenje troškova.

Papasavvas Bieliunas Forrester

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. svibnja 2016.

Potpisi

*Jezik postupka: njemački