Predmet C-680/20
Unilever Italia Mkt. Operations Srl
protiv
Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato)
Presuda Suda (peto vijeće) od 19. siječnja 2023.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Tržišno natjecanje – Članak 102. UFEU-a – Vladajući položaj – Pripisivanje proizvođaču postupanja njegovih distributera – Postojanje ugovornih veza između proizvođača i distributerâ – Pojam ‚gospodarska cjelina’ – Područje primjene – Zlouporaba – Ugovorna odredba o isključivosti – Potreba dokazivanja učinaka na tržište”
1. Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povrede – Pripisivanje – Poduzetnik – Pojam – Gospodarska cjelina – Društva u vertikalnom odnosu – Društvo proizvođač koje ima distribucijsku mrežu koja je organizirana isključivo na ugovornoj osnovi – Pripisivanje društvu proizvođaču postupanja njegovih distributera – Dopuštenost – Pretpostavke
(čl. 102. UFEU-a)
(t. 26.-33. i izreka)
2. Vladajući položaj – Zlouporaba – Pojam – Objektivan pojam koji obuhvaća postupanja kojima se utječe na strukturu tržišta i stvaraju prepreke održavanju i razvoju tržišnog natjecanja – Obveze poduzetnika u vladajućem položaju – Tržišno natjecanje na temelju zasluga – Kriteriji za ocjenu
(čl. 102. UFEU-a)
(t. 35.-44.)
3. Vladajući položaj – Zlouporaba – Ugovorne odredbe o isključivosti u ugovoru o distribuciji – Zlouporabni karakter – Mogućnost ograničavanja tržišnog natjecanja i učinak istiskivanja – Osporavanje poduzetnika o kojem je riječ – Obveza tijela nadležnog za tržišno natjecanje da dokaže da su postupanja koja se preispituju mogla ograničiti tržišno natjecanje
(čl. 102. UFEU-a)
(t. 46.-55. i izreka)
4. Vladajući položaj – Zlouporaba – Ugovorne odredbe o isključivosti u ugovoru o distribuciji – Zlouporabni karakter – Obveza tijela nadležnog za tržišno natjecanje da se koristi testom jednako učinkovitog konkurenta – Nepostojanje – Podnošenje poduzetnika o kojem je riječ studije koja se temelji na navedenom testu – Obveza tijela nadležnog za tržišno natjecanje da ispita dokaznu vrijednost
(čl. 102. UFEU-a)
(t. 56.-62. i izreka)
Kratak prikaz
Zlouporaba vladajućeg položaja: ugovorne odredbe o isključivosti u ugovorima o distribuciji moraju imati sposobnost proizvesti učinke istiskivanja.
Tijelo nadležno za tržišno natjecanje obvezno je ocijeniti tu stvarnu sposobnost istiskivanja uzimajući u obzir i dokaze koje je podnio poduzetnik u vladajućem položaju.
Odlukom od 31. listopada 2017. talijansko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja i tržišta (u daljnjem tekstu: AGCM)(1) utvrdilo je da je društvo Unilever Italia Mkt. Operations Srl (u daljnjem tekstu: Unilever) zlouporabilo svoj vladajući položaj na talijanskom tržištu prodaje sladoleda u pojedinačnim pakiranjima namijenjenih za konzumiranje „vani”, odnosno izvan boravišta potrošača, na različitim prodajnim mjestima.
Zlouporaba koja se društvu Unilever stavlja na teret proizlazi iz postupanja koje nije stvarno počinilo to društvo, nego neovisni distributeri njegovih proizvoda koji su nametnuli ugovorne odredbe o isključivosti voditeljima navedenih prodajnih mjesta. U tom je pogledu AGCM, među ostalim, smatrao da su prakse koje su predmet njegove istrage isključile, ili barem ograničile, mogućnost da se konkurentski subjekti upuste u tržišno natjecanje na temelju zasluga svojih proizvoda.
U tom okviru on nije smatrao da ima obvezu analizirati ekonomske studije koje je društvo Unilever podnijelo kako bi dokazalo da prakse koje se preispituju nisu imale učinak istiskivanja u odnosu na njegove konkurente koji su barem jednako učinkoviti jer te studije nisu relevantne u slučaju ugovornih odredbi o isključivosti, s obzirom na to da je primjena takvih odredbi poduzetnika u vladajućem položaju dovoljna da bi se utvrdila zlouporaba tog položaja.
Posljedično, AGCM je društvu Unilever izrekao novčanu kaznu u iznosu od 60 668 580 eura jer je zlouporabilo svoj vladajući položaj, čime je povrijedilo članak 102. UFEU-a.
Prvostupanjski sud odbio je u cijelosti tužbu koju je društvo Unilever podnijelo protiv te odluke.
Postupajući povodom žalbe, Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) uputio je Sudu prethodna pitanja u vezi s tumačenjem i primjenom prava Unije o tržišnom natjecanju s obzirom na AGCM-ovu odluku.
U svojoj presudi Sud pojašnjava načine provedbe zabrane zlouporabe vladajućeg položaja iz članka 102. UFEU-a u odnosu na poduzetnika u vladajućem položaju čija je distribucijska mreža organizirana isključivo na ugovornoj osnovi i u tom kontekstu utvrđuje teret dokazivanja koji je na nacionalnom tijelu nadležnom za tržišno natjecanje.
Ocjena Suda
Sud najprije smatra da se zlouporabna postupanja distributera koji su dio distribucijske mreže proizvođača u vladajućem položaju, poput Unilevera, mogu pripisati potonjem na temelju članka 102. UFEU-a ako se utvrdi da navedeni distributeri nisu samostalno usvojili ta postupanja, nego da su ona dio politike koju taj proizvođač donosi jednostrano i provodi je posredstvom navedenih distributera.
Naime, u takvom slučaju, distributere i, posljedično, distribucijsku mrežu koju oni čine zajedno s poduzetnikom u vladajućem položaju treba smatrati samo instrumentom teritorijalnog grananja poslovne politike navedenog poduzetnika i, na toj osnovi, instrumentom kojim se, ovisno o slučaju, predmetna praksa istiskivanja provodi.
To osobito vrijedi kada su, kao u ovom slučaju, distributeri proizvođača u vladajućem položaju obvezni dati na potpis voditeljima prodajnih mjesta tipske ugovore koje je sastavio taj proizvođač i koji sadržavaju ugovorne odredbe o isključivosti u korist njegovih proizvoda.
Nadalje, Sud odgovara na pitanje je li, u svrhu primjene članka 102. UFEU-a, u slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, tijelo nadležno za tržišno natjecanje dužno utvrditi da ugovorne odredbe o isključivosti u ugovorima o distribuciji imaju za učinak isključenje s tržišta konkurenata koji su jednako učinkoviti kao poduzetnik u vladajućem položaju i je li to tijelo dužno detaljno ispitati ekonomske studije koje je podnio taj poduzetnik, osobito kada se temelje na testu „jednako učinkovitog konkurenta”.
U tom pogledu Sud podsjeća na to da se zlouporaba vladajućeg položaja može posebno utvrditi kada je postupanje koje se stavlja na teret proizvelo učinke istiskivanja u odnosu na konkurente koji su jednako učinkoviti kao počinitelj tog postupanja u smislu strukture troškova, sposobnosti za inovaciju ili kvalitete ili kada se navedeno postupanje temelji na upotrebi drugih sredstava osim onih obuhvaćenih „normalnim” tržišnim natjecanjem, odnosno na temelju zasluga. Općenito je na tijelima nadležnima za tržišno natjecanje da dokažu zlouporabnu narav postupanja s obzirom na sve relevantne činjenične okolnosti predmetnog postupanja, što uključuje one koje su istaknute u dokazima koje je u obranu iznio poduzetnik u vladajućem položaju.
Točno je da, kako bi se utvrdila zlouporabna narav postupanja, tijelo nadležno za tržišno natjecanje ne mora nužno dokazati da je to postupanje stvarno proizvelo protutržišne učinke. Stoga tijelo nadležno za tržišno natjecanje može utvrditi povredu članka 102. UFEU-a tako da utvrdi da je tijekom razdoblja u kojem je predmetno postupanje provođeno, ono u okolnostima konkretnog slučaja moglo ograničiti tržišno natjecanje na temelju zasluga unatoč tomu što ono nije imalo učinka. Međutim, to se dokazivanje načelno mora temeljiti na opipljivim dokazima kojima se, nadilazeći običnu pretpostavku, dokazuje stvarna sposobnost predmetne prakse da proizvede takve učinke, pri čemu postojanje sumnje u tom pogledu mora ići u korist poduzetniku koji koristi takvu praksu.
Iako se tijelo nadležno za tržišno natjecanje u svrhu ocjene sposobnosti postupanja poduzetnika da ograniči učinkovito tržišno natjecanje na tržištu može osloniti na podatke iz gospodarske znanosti, potvrđene empirijskim studijama ili praksom, druge elemente svojstvene okolnostima ovog slučaja, poput opsega navedenog postupanja na tržištu, ograničenja kapaciteta koje snose dobavljači sirovina ili činjenice da je poduzetnik u vladajućem položaju barem za jedan dio potražnje neizbježan partner, treba također uzeti u obzir kako bi se utvrdilo treba li, s obzirom na te podatke, smatrati da je predmetno postupanje imalo na dotičnom tržištu sposobnost proizvesti učinke istiskivanja.
U tom kontekstu, što se konkretno tiče korištenja ugovornih odredbi o isključivosti, iz sudske prakse Suda proizlazi da odredbe kojima su se suugovaratelji obvezali da će sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljavati kod poduzetnika u vladajućem položaju, čak i bez rabata, po svojoj naravi predstavljaju iskorištavanje vladajućeg položaja i da isto vrijedi za rabate za vjernost koje odobrava takav poduzetnik.
Međutim, u presudi Intel(2) Sud je pojasnio tu sudsku praksu navodeći da je, kao prvo, u slučaju u kojem poduzetnik u vladajućem položaju tijekom upravnog postupka podnoseći dokaze koji idu u prilog njegovim navodima tvrdi da njegovo postupanje nije moglo proizvesti učinke istiskivanja koji mu se stavljaju na teret, tijelo nadležno za tržišno natjecanje osobito dužno ocijeniti eventualno postojanje strategije kojoj je cilj istisnuti konkurente koji su u najmanju ruku jednako učinkoviti kao poduzetnik u vladajućem položaju.
Kao drugo, Sud je dodao da je analiza mogućnosti istiskivanja također relevantna za ocjenu pitanja može li se sustav rabata koji je u načelu obuhvaćen zabranom iz članka 102. UFEU-a objektivno opravdati. Osim toga, učinak istiskivanja koji proizlazi iz sustava rabata, koji šteti tržišnom natjecanju, može imati protutežu, odnosno mogu ga nadmašiti pogodnosti u pogledu učinkovitosti od koje koristi imaju i potrošači. Takvo odvagivanje povoljnih i nepovoljnih učinaka za tržišno natjecanje osporavane prakse može se izvršiti samo nakon analize mogućnosti istiskivanja u najmanju ruku jednako učinkovitih konkurenata kao poduzetnik u vladajućem položaju, svojstvene predmetnoj praksi.
Dakle, to pojašnjenje iz presude Intel u odnosu na sustave rabata treba shvatiti na način da vrijedi i za ugovorne odredbe o isključivosti.
Iz toga slijedi da se, s jedne strane, kada tijelo nadležno za tržišno natjecanje sumnja da je poduzetnik povrijedio članak 102. UFEU-a koristeći takve ugovorne odredbe i kada taj poduzetnik tijekom postupka osporava konkretnu sposobnost navedenih ugovornih odredbi da isključe iz tržišta jednako učinkovite konkurente, uz dokaze koji to podupiru, to tijelo mora uvjeriti, u stadiju kvalifikacije te povrede, da su te ugovorne odredbe, u okolnostima konkretnog slučaja, stvarno bile u stanju isključiti s tržišta konkurente koji su jednako učinkoviti kao taj poduzetnik.
S druge strane, tijelo nadležno za tržišno natjecanje koje je pokrenulo taj postupak također je dužno konkretno ocijeniti sposobnost tih ugovornih odredbi da ograniče tržišno natjecanje kada tijekom upravnog postupka osumnjičeni poduzetnik tvrdi da postoje opravdanja za njegovo postupanje.
U svakom slučaju, podnošenje dokaza kojima se može dokazati nepostojanje sposobnosti proizvođenja ograničavajućih učinaka tijekom postupka stvara obvezu navedenog tijela nadležnog za tržišno natjecanje da ih ispita.
Posljedično, kada poduzetnik u vladajućem položaju podnese ekonomsku studiju kako bi dokazao da praksa koja mu se stavlja na teret ne može dovesti do istiskivanja konkurenata, tijelo nadležno za tržišno natjecanje ne može isključiti relevantnost te studije a da ne iznese razloge zbog kojih smatra da ona ne može pridonijeti dokazivanju nemogućnosti praksi koje se preispituju da nanesu štetu stvarnom tržišnom natjecanju na predmetnom tržištu i da, slijedom toga, ne omogući navedenom poduzetniku da podnese dokazni prijedlog koji bi je mogao zamijeniti.
Budući da se sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku izričito pozvao na test „jednako učinkovitoga konkurenta”, Sud naposljetku ističe da je takav test samo jedna od metoda na temelju koje se može ocijeniti može li praksa proizvesti učinke istiskivanja. Slijedom toga, tijela nadležna za tržišno natjecanje ne mogu imati pravnu obvezu koristiti se testom jednako učinkovitoga konkurenta kako bi utvrdila zlouporabnu narav određene prakse. Međutim, ako predmetni poduzetnik tijekom upravnog postupka predstavi rezultate takvog testa, tijelo nadležno za tržišno natjecanje dužno je ispitati njihovu dokaznu vrijednost.