RJEŠENJE OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)
19. prosinca 2013.
Predmet T‑634/11 P
Mario Paulo da Silva Tenreiro
protiv
Europske komisije
„Žalba – Javna služba – Dužnosnici – Postupak zapošljavanja – Obavijest o slobodnom radnom mjestu – Imenovanje na radno mjesto ravnatelja uprave E ‚Pravda‘ opće uprave ‚Pravda, sloboda i sigurnost‘ Komisije – Odbijanje tužiteljeve prijave – Imenovanje drugog kandidata – Žalba koja je djelomično očito nedopuštena, a djelomično očito neosnovana“
Predmet: Žalba podnesena protiv presude Službeničkog suda Europske unije (drugo vijeće) od 29. rujna 2011., da Silva Tenreiro/Komisija (F‑72/10), kojom se zahtijeva ukidanje te presude
Odluka: Žalba se odbija. Mario Paulo da Silva Tenreiro snosit će vlastite troškove i troškove Europske Komisije u okviru ovog postupka.
Sažetak
Žalba – Razlozi – Puko ponavljanje razloga i argumenata iznesenih pred Službeničkim sudom – Pogrešna ocjena činjenica – Nedopuštenost – Nadzor Općeg suda nad ocjenom dokazâ – Isključenje osim u slučaju iskrivljavanja –Teret dokaza i izvođenje dokaza
(čl. 257. UFEU‑a; Statut Suda, Prilog I., čl. 11. st. 1.; Poslovnik Općeg suda, čl. 138. st. 1. podst. 1. t. (c))
Iz članka 257. UFEU‑a, članka 11. Priloga I. Statutu Suda i članka 138. stavka 1. prvog podstavka točke (c) Poslovnika Općeg suda proizlazi da u žalbi treba precizno naznačiti sporne dijelove presude čije se ukidanje traži i pravne argumente koji posebno podupiru žalbeni zahtjev jer će u protivnom predmetna žalba ili razlog biti nedopušteni. Žalba u kojoj se samo ponavljaju ili doslovno prenose tužbeni razlozi i argumenti izneseni pred Službeničkim sudom, uključujući i one utemeljene na činjenicama koje je taj sud izričito odbio, ne zadovoljava navedene pretpostavke. Naime, takva žalba u stvarnosti predstavlja zahtjev za preispitivanje tužbe podnesene Službeničkom sudu, što nije u nadležnosti Općeg suda.
Žalba podnesena Općem sudu ograničena je na pitanja prava. Prvostupanjski sud je jedini nadležan utvrditi činjenice, osim u slučaju kada sadržajna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, te ocijeniti te činjenice, osim u slučaju iskrivljavanja elemenata koji su mu podneseni, pod uvjetom da takvo iskrivljavanje očito proizlazi iz pismena priležećih spisu, te pritom nije potrebna ponovna ocjena činjenica i dokaza odnosno upotreba novih dokaza.
Stoga se nadležnost Općeg suda da izvrši nadzor nad činjeničnim utvrđenjima Službeničkog suda proteže na sadržajnu netočnost tih utvrđenja koja izlaze iz pismena priležećih spisu, na iskrivljavanje dokaza, na pravnu kvalifikaciju činjenica i na pitanje jesu li poštovana pravila o teretu dokaza i njihovom izvođenju.
Za uvjeravanje suda u osnovanost navoda stranke ili barem potrebu njegova izravnog sudjelovanja u prikupljanju dokaza, nije dovoljno samo navesti određene činjenice u prilog zahtjevu; k tome je potrebno pružiti dovoljno precizne, objektivne i dosljedne indicije o njihovoj istinitosti ili vjerojatnosti. U tim okolnostima sudjelovanje suda u prikupljanju dokaza u korist tužitelja mora se ograničiti na iznimne slučajeve u kojima tužiteljima za potporu njihove argumentacije trebaju određene informacije koje su u posjedu tuženika, a on im otežava njihovo podnošenje ili ga čak odbija.
Osim u gore navedenim iznimnim okolnostima, jedino prvostupanjski sud može procijeniti eventualnu potrebu dopunjavanja informacija o predmetima koji se pred njime vode koje su mu na raspolaganju. Pitanje imaju li dokumenti koji se odnose na postupak dokaznu moć ili ne, ovisi o njegovoj slobodnoj ocjeni činjenica koja nije predmet nadzora suda koji odlučuje o žalbi, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih prvostupanjskom sudu ili kada sadržajna netočnost utvrđenja tog suda proizlazi iz dokumenata u spisu.
(t. 35., 36., 52. i 85. do 87.)
Izvori:
Sud: 16. rujna 1997., Koelman/Komisija, C‑59/96 P, Zb., str. I‑4809., t. 31.; 8. siječnja 2002., Francuska/Monsanto i Komisija, C‑248/99 P, Zb., str. I‑1., t. 68.; 19. ožujka 2004., Lucaccioni/Komisija, C‑196/03 P, Zb., str. I‑2683., t. 40. i 41. i navedena sudska praksa; 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 426.
Opći sud: 25. rujna 2002., Ajour i dr./Komisija, T‑201/00 i T‑384/00, Zb. SS, str. I‑A‑167. i II‑885., t. 75.; 12. ožujka 2008., Rossi Ferreras/Komisija, T‑107/07 P, Zb. SS, str. I‑B‑1‑5. i str. II‑B‑1‑31., t. 38. i 39. te navedena sudska praksa; 19. ožujka 2010., Bianchi/ETF, T‑338/07 P, t. 59.; 4. travnja 2011., Marcuccio/Komisija, T‑239/09 P, t. 62.; 7. prosinca 2011., Mioni/Komisija, T‑274/11 P, t. 18.; 6. rujna 2012., Gozi/Komisija, T‑519/11 P, t. 21.; 16. svibnja 2013., Canga Fano/Vijeće, T‑281/11 P, t. 75.