PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo prošireno vijeće)
5. studenoga 2013.(*)
„Damping – Uvozi određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije, Brazila i Kine – Pristupanje Armenije WTO‑u – Tretman tržišnog gospodarstva – Članak 2. stavak 7. Uredbe (EZ) br. 384/96 – Usklađenost sa Sporazumom o antidampingu – Članak 277. UFEU‑a“
U predmetu T‑512/09,
Rusal Armenal ZAO, sa sjedištem u Erevanu (Armenija), koji zastupa B. Evtimov, avocat,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje je zastupao J.‑P. Hix, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Berrisch i G. Wolf, avocats, a zatim J. P. Hix i B. Driessen, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Berrischa, i naposljetku J. P. Hix i B. Driessen,
tuženik,
kojeg podupire
Europska komisija, koju zastupaju M. França i C. Clyne, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva za poništenje Uredbe Vijeća (EU) br. 925/2009 od 24. rujna 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL L 262, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, svezak 82., poglavlje 11., str. 156.)
OPĆI SUD (drugo prošireno vijeće),
u sastavu N. J. Forwood (izvjestitelj), predsjednik, F. Dehousse, I. Wiszniewska‑Białecka, M. Prek i J. Schwarcz, suci,
tajnik: N. Rosner, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. listopada 2012.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj je društvo Rusal Armenal ZAO, proizvođač i izvoznik aluminijskih proizvoda, osnovano u Armeniji 2000. godine. Republika Armenija je 5. veljače 2003. pristupila Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: WTO) (SL 1994., L 336, str. 3.).
2 Europska komisija je nastavno na žalbu podnesenu 28. svibnja 2008. pokrenula antidampinški postupak u vezi s uvozima određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije, Brazila i Kine. Oglas o pokretanju tog postupka objavljen je u Službenom listu Europske unije od 12. srpnja 2008. (SL C 177, str. 13.).
3 Pismima od 25. srpnja i 1. rujna 2008. tužitelj je među ostalim osporio primjenu članka 2. stavka 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), u izmijenjenoj verziji (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) (koju je zamijenila Uredba Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009., o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51., ispravak u SL 2010., L 7, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str 202.)), uzimajući u obzir, prvo, članstvo Republike Armenije u WTO‑u od 2003., drugo, činjenicu da uvjeti za primjenu druge dodatne odredbe iz stavka 1. članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) nisu bili ispunjeni i treće, da instrumenti za pristupanje Republike Armenije WTO‑u ne predviđaju mogućnost odstupanja od pravila Sporazuma o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (SL L 336, str. 103., u daljnjem tekstu: Sporazum o antidampingu). Tužitelj je nadalje u okviru analize koja se odnosi na sniženje cijene ili na sniženje referentne cijene utvrdio nedostatke vezane za svoje proizvode, pitanje o kojem je dostavio dodatne informacije u pismu od dana 7. listopada 2008.
4 Tužitelj je osim toga zatražio da mu se prizna tretman tržišnog gospodarstva, ili podredno, da se na njega primjeni individualni pristup (u daljnjem tekstu: zahtjev za MET/IT). Komisija je u tom pogledu pismom od 19. prosinca 2008. dostavila tužitelju razmatranja na temelju kojih je zaključila da nisu ispunjeni uvjeti u vezi s troškovima proizvodnje iz članka 2. stavka 7. točke (c) druge i treće alineje Osnovne uredbe (koji je postao članak 2. stavak 7. točke (c) druge i treće alineje, Uredbe br. 1225/2009). Pismom od 5. siječnja 2009. tužitelj je ponovo iznio svoje prigovore protiv primjenjivanja članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe na Armeniju i osporio ocjene Komisije o kriterijima za koje je ona zaključila da nisu ispunjeni. Pismom od 19. siječnja 2009. Komisija je odgovorila na pismo od 5. siječnja 2009. te među ostalim posebno obrazložila tretman Armenije kao tržišne ekonomije. Pismom od 13. ožujka 2009. tužitelj je dostavio Komisiji dodatne dokaze u vezi s njegovim zahtjevom SEM/TI.
Privremena uredba i pobijana uredba
5 Komisija je 7. travnja 2009. usvojila Uredbu (EZ) br. 287/2009 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL L 94, str. 17., u daljnjem tekstu: Privremena uredba). Pismom od 8. travnja 2009. Komisija je u skladu s člankom 14. stavkom 2. i člankom 20. stavkom 1. Osnovne uredbe (koji je postao članak 14. stavak 2. i članak 20. stavak 1. Uredbe br. 1225/2009) obavijestila tužitelja o Privremenoj uredbi kao i uvjetima za izračun dampinške marže i marže štete koje su na njega primjenjive.
6 Turska je određena kao analogna zemlja u svrhu izračuna uobičajene vrijednosti za proizvođače izvoznike kojima se ne bi dodijelio tretman tržišnog gospodarstva. Turski proizvođač istovrsnog proizvoda ispunio je upitnik koji je poslala Komisija (uvodne izjave 10., 12. i 52. Privremene uredbe).
7 Ispitni postupak u odnosu na damping i štetu je prema uvodnoj izjavi 13. Privremene uredbe obuhvatio razdoblje između 1. srpnja 2007. i 30. lipnja 2008. Ispitivanje kretanja korištenih u procjeni štete obuhvatilo je razdoblje između 1. siječnja 2005. i 30. lipnja 2008.
8 Prema uvodnoj izjavi 19. Privremene uredbe predmetni proizvod čine aluminijske folije debljine najmanje 0.008 mm i najviše 0.018 mm, bez podloge, daljnje neobrađenih osim valjanjem, u rolama širine najviše 650 mm i mase veće od 10 kg, podrijetlom iz Armenije, Brazila i Kine, razvrstanih u oznaku KN ex 7607 11 19. Kada je riječ o istovrsnim proizvodima, uvodna izjava 20. Privremene uredbe propisuje da aluminijske folije koje proizvode i prodaju proizvođači Zajednice na njezinu području, aluminijske folije koje se proizvode i prodaju na unutarnjem tržištu Armenije, Brazila i Kine, aluminijske folije uvezene u Zajednicu podrijetlom iz tih zemalja kao i one proizvedene i prodane u Turskoj imaju u biti ista osnovna fizička i tehnička svojstva i namijenjene su za istu osnovnu uporabu.
9 Kada je riječ o dodijeli tretmana tržišnog gospodarstva, Komisija je prije svega zaključila da se Armenija ne može smatrati tržišnim gospodarstvom jer se spominje u bilješci koja stoji uz članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe (koji je postao članak 2. stavak 7. točka (a) Uredbe br. 1225/2009). Komisija je nadalje navela da tužitelj ne zadovoljava uvjete koji se odnose na kompatibilnost i troškove proizvodnje iz članka 2. stavka 7. točke (c) druge i treće alineje Osnovne uredbe. U tom pogledu, prvo, financijsko izviješće tužitelja za financijsku godinu 2006. sadržavalo je negativnu ocjenu revizora, a tužitelj nije dostavio revidirano financijsko izviješće za financijsku godinu 2007. Drugo, cijena plaćena Armenskoj državi za kupnju dionica društva koje upravlja starim proizvodnim pogonom odgovara otprilike trećini njihove nominalne vrijednosti, s tim da je tužitelj pri tome dobio nekretnine na besplatno korištenje (uvodne izjave 24., 25. i 27. do 31. Privremene uredbe).
10 Kada je riječ o izračunu dampinške marže, Komisija je navela u prilogu svojem pismu od 8. travnja 2009. (vidjeti točku 5. ove presude) da je tužitelj ispunio uvjete da se na njega primjeni individualni pristup. Usto, usporedba uobičajenih prosječnih ponderiranih vrijednosti svih vrsta predmetnih proizvoda izvezenih u Zajednicu i podrijetlom od turskog proizvođača koji je odgovorio na upitnik povezan s odgovarajućim ponderiranim prosječnim izvoznim cijenama tužitelja dovela je do određivanja dampinške marže u visini od 37 %. Te činjenice navedene su u uvodnim izjavama 42., 74. i 77. Privremene uredbe.
11 Budući da je Komisija procijenila da su ispunjeni uvjeti koji se odnose na štetu, uzročnu vezu i interes Unije, uvela je privremenu antidampinšku pristojbu u visini uklanjanja štete uzimajući u obzir neštetnu cijenu koju bi trebali dobiti proizvođači Zajednice. Tako je privremena antidampinška pristojba određena u iznosu od 20 % za proizvode koje je proizveo tužitelj (uvodne izjave 91. do 94., 119. do 138. i 164. do 170. Privremene uredbe).
12 Komisija je pismom od 15. srpnja 2009. primjenom članka 20. stavaka 2. do 4. Osnovne uredbe (koji je postao članak 20., stavci 2. do 4. Uredbe br. 1225/2009) dostavila tužitelju konačni dokument s informacijama o bitnim činjenicama i razmatranjima na kojima se temelji prijedlog za određivanje konačne antidampinške pristojbe. Komisija je pozvala tužitelja da joj proslijedi komentare na konačni dokument s informacijama za 30. srpnja 2009.
13 Pismom od 22. srpnja 2009. tužitelj se očitovao na konačni dokument s informacijama i predložio da preuzme obveze prema članku 8. stavku 1. Osnovne uredbe (koja je postala članak 8. stavak 1. Uredbe br. 1225/2009).
14 Vijeće Europske unije je 24. rujna 2009. usvojilo Uredbu (EZ) br. 925/2009, kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba i konačno naplaćuje privremena pristojba uvedena na uvoz određenih aluminijskih folija podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine (SL L 262, str. 1., u daljnjem tekstu: pobijana uredba).
15 Kada je riječ o tužiteljevu za MET/IT, Vijeće je u uvodnim izjavama 18. do 26. i 32. pobijane uredbe potvrdilo ocjene iz privremene uredbe o tretmanu Armenije u kojima je Komisija utvrdila da kriteriji u tužiteljevu slučaju nisu ispunjeni, isto kao i u slučaju dodjeljivanja mu individualnog pristupa (vidjeti točke 9. i 10. ove presude). U tim uvjetima, dampinška marža za tužitelja je utvrđena u iznosu od 33,4 % (točka 4.4. pobijane uredbe). Vijeće je nadalje u uvodnim izjavama 55. i 56. pobijane uredbe potvrdilo zaključke iz Privremene uredbe u vezi s kumulativnom ocjenom učinaka predmetnih uvoza. Naposljetku, Vijeće je također potvrdilo ocjene iz Privremene uredbe u vezi sa štetom nanesenom interesu Zajednice i utvrdilo razinu popravljanja štete nanesene uvozima proizvoda tužitelja u visini od 13,4 %.
16 U tim uvjetima Vijeće je na temelju članka 1. stavka 2. pobijane uredbe odredilo konačnu antidampinšku pristojbu u visini od 13,4 % na uvoze proizvoda tužitelja.
Postupak i zahtjevi stranaka
17 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2009. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
18 Podneskom predanim tajništvu Općeg suda 25. ožujka 2010., Komisija je zatražila intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Vijeća.
19 Rješenjem od 4. svibnja 2010. predsjednik sedmog vijeća Općeg suda je usvojio zahtjev Komisije za intervenciju, koja je dostavila svoj intervencijski podnesak 21. lipnja 2010. Tužitelj se očitovao na taj podnesak 23. kolovoza 2010.
20 Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj raspoređen je u drugo vijeće, kojemu je stoga dodijeljen ovaj predmet. Odlukom od 16. svibnja 2012. Opći sud dodijelio je predmet drugom proširenom vijeću.
21 Opći sud je odlučio otvoriti usmeni dio postupka na temelju izvještaja suca izvjestitelja.
22 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
23 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
24 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
25 Tužitelj ističe pet tužbenih razloga koji se temelje na:
– povredi članka 2. stavaka 1. do 6. Osnovne uredbe (koji je postao članak 2. stavci 1. do 6. Uredbe br. 1225/2009) kao i članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu;
– povredi članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe;
– povredi članka 3. stavka 4. Osnovne uredbe (koji je postao članak 3. stavak 4. Uredbe br. 1225/2009) i nepostojanju obrazloženja;
– povredi načela jednakog postupanja i očite pogreške u ocjeni;
– povredi načela dobre uprave.
26 U okviru prvog tužbenog razloga, koji treba prvo ispitati, tužitelj tvrdi da treba proglasiti da se članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ne primjenjuje na njega u mjeri u kojoj ta odredba predstavlja pravnu osnovu za primjenu metodologija treće zemlje s tržišnim gospodarstvom u pobijanoj uredbi. Naime, primjena te metodologije na tužitelja na temelju članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe povrjeđuje članak 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu kao i članak 2. stavak 1. do 6. Osnovne uredbe. U tim uvjetima članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe u dijelu koji je relevantan za ovaj predmet treba proglasiti neprimjenjivim na temelju članka 277. UFEU‑a u odnosu na tužitelja i posljedično poništiti pobijanu uredbu.
27 U tom pogledu, tužitelj ističe da se u skladu sa sustavom koji je uspostavljen Sporazumom o antidampingu u dijelu koji se odnosi na uobičajenu vrijednost ta vrijednost treba izračunati na temelju članka 2.1. i 2.2. navedenog sporazuma uz primjenu dvije iznimke. Prva se sastoji u primjeni, na temelju članka 2.7. Sporazuma o antidampingu, druge dodatne odredbe iz stavka 1. članka VI. GATT‑a. Druga se sastoji u primjenjivanju instrumenata pristupanja određenih država na Sporazum o osnivanju WTO‑a koji o tome sadržava posebne odredbe.
28 Budući da se na tužitelja kao društvo sa sjedištem u Armeniji ne primjenjuje druga dodatna odredba iz stavka 1. članka VI. GATT‑a i da, suprotno slučaju Narodne Republike Kine i Socijalističke Republike Vijetnama, dokumenti koji se odnose na pristupanje Republike Armenije Sporazumu o osnivanju WTO‑a ne predviđaju iznimke od članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu, članak 2.1. i 2.2. od trenutka pristupanja Armenije isključuju primjenu metodologije treće zemlje s tržišnim gospodarstvom na temelju članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe na izvoze tužitelja, bilo upućivanjem na bilješku koja stoji uz točku (a) te odredbe, kako je pridodana Uredbom Vijeća (EZ) br. 905/98 od 27. travnja 1998. o izmijeni (Osnovne) Uredbe (SL L 128, str. 18.) ili bilo koju drugu njezinu odredbu. Naprijed navedene odredbe GATT‑a i Sporazuma o antidampingu ne ostavljaju prostor za stvaranje „međukategorije“ između zemlje s državnom trgovinom i zemlje s tržišnim gospodarstvom, a k tomu Republika Armenija nije nikada pristala na takav tretman. Iz navedenog proizlazi da institucije ne mogu utvrditi uobičajenu vrijednost u odnosu na tužitelja korištenjem metodologije treće zemlje s tržišnim gospodarstvom, kako je ta metodologija in fine primijenjena u predmetnom slučaju na temelju članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe. U tim okolnostima institucije su prešle pravni okvir uspostavljen Sporazumom o antidampingu u vezi s odredbama primarnog prava poput članka 216. stavka 2. UFEU‑a i sudske prakse u vezi s primjenom Osnovne uredbe prema Sporazumu o antidampingu. Stoga treba zaključiti da je članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe neprimjenjiv u predmetnom slučaju i poništiti pobijanu uredbu zbog povrede članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu i članka 2. stavaka 1. do 6. Osnovne uredbe. To ni na koji način neće ugroziti status Europske unije kao pregovarača u okviru WTO‑a.
29 Vijeće prije svega iznosi da uvrštavanje Armenije u bilješku koja stoji uz članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe isključuje primjenu članaka 1. do 6. te odredbe na izvoze tužitelja. Nije niti moguće ispraviti tu situaciju tumačenjem u skladu s GATT‑om i Sporazumom o antidampingu. Stoga treba priznati, s jedne strane, da se sudska praksa ograničava na korištenje dostupnih sredstava za tumačenje i, s druge strane, na to da cilj Osnovne uredbe nije bio uspostaviti bilo kakvu obvezu primjene članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu na uvoze podrijetlom iz Armenije. Vijeće je dodalo da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ne dozvoljava dodjeljivanje tretmana tržišnog gospodarstva društvu koje ne zadovoljava kriterije iz točke (c) te odredbe.
30 Vijeće uz potporu Komisije ističe da u svakom slučaju ni GATT niti Sporazum o antidampingu ne obvezuju institucije Unije da dodijele Armeniji tretman tržišnog gospodarstva za potrebe ispitnih postupaka iz područja dampinga. Nadalje, proces tranzicije prema tržišnom gospodarstvu je postupan i može zahtijevati reforme i prilagodbe koje se protežu tijekom dugog razdoblja. Osim toga, Republika Armenija nije pregovarala o ovom pitanju tijekom pristupanja WTO‑u, niti je zatražila takav tretman u pregovorima o njezinim zahtjevima za promjenu tretmana pri primjeni Osnovne uredbe. Naposljetku, Vijeće ističe nedostatke u vezi s položajem Unije u okviru multilateralnih pregovora do kojih bi mogla dovesti mogućnost da se dovede u pitanje zakonitost članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe u vezi s pravilima WTO‑a. U tom kontekstu, Vijeće iznosi da također postoje drugi članovi WTO‑a koji ne tretiraju Armeniju kao tržišno gospodarstvo i da, suprotno Narodnoj Republici Kini i Socijalističkoj Republici Vijetnamu, Republika Armenija nije ispregovarala datum nakon kojeg je druge članice WTO‑a moraju tretirati kao zemlju tržišnog gospodarstva.
Uvodna očitovanja
31 Kako je tužitelj u više navrata naveo u svojim podnescima, ova tužba odnosi se na pitanje može li članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe u predmetnom slučaju predstavljati valjanu osnovu za primjenu metodologije treće zemlje s tržišnim gospodarstvom u svrhu izračuna uobičajene vrijednosti proizvoda tužitelja obuhvaćenih predmetnim antidampinškim ispitnim postupkom.
32 U tom pogledu, tužitelj procjenjuje da, uzimajući u obzir pravila o izračunu uobičajene vrijednosti koja su dio Sporazuma o antidampingu i pravila GATT‑a na koja taj sporazum upućuje, treba smatrati da se u skladu s člankom 277. UFEU‑a članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ne može primijeniti u mjeri u kojoj su se u predmetnom slučaju institucije pozvale na taj članak da bi primijenile metodologiju treće zemlje s tržišnim gospodarstvom.
33 Da bi se analizirala osnovanost argumenata koje tužitelj ističe u okviru tog razloga, treba prije svega podsjetiti na primjenu članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe koju su institucije izvršile u ovom slučaju.
34 U tom pogledu, iz uvodnih izjava 22. do 25. Privremene uredbe i 19. i 20. pobijane uredbe kao i iz prve stranice pisma Komisije od 19. siječnja 2009. (vidjeti točku 4. ove presude) proizlazi da su se institucije pozvale na uvrštavanje Armenije na popis zemalja koji se nalazi u bilješci koja stoji uz članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe. Institucije su nakon toga zaključile da se primjenjivao članak 2. stavak 7. točka (b) Osnovne uredbe jer je Republika Armenija štoviše bila članica WTO‑a na dan pokretanja ispitnog postupka, pa se tužitelj mogao pozvati na stavke od 1. do 6. članka 2. te uredbe samo ako je Komisija prihvatila njegov zahtjev za dodjelu tretmana tržišnog gospodarstva. U tom pogledu, iz uvodnih izjava 27. do 31. i 43. do 52. Privremene uredbe kao i iz uvodnih izjava 21. do 26. i 35. pobijane uredbe jasno je da je odbijen zahtjev za dodjelu tretmana tržišnog gospodarstva. Iz istih uvodnih izjava proizlazi da je primjenom članka 2. stavka 7. točke (b) Osnovne uredbe uobičajena vrijednost konačno utvrđena upućivanjem na podatke podrijetlom iz Turske koja se smatrala trećom zemljom analognom zemlji s tržišnim gospodarstvom na temelju članka 2. stavka 7. točke (a) te uredbe.
35 U tom kontekstu je na Općem sudu da ispita mogu li i u kojim uvjetima institucije smatrati da je država članica WTO‑a zemlja bez tržišnog gospodarstva i stoga primijeniti metodologiju izračuna uobičajene vrijednosti poput one opisane u prethodnoj točki. To ispitivanje zahtijeva ocjenu položaja Sporazuma o antidampingu u pravnom poretku Unije kao i tumačenje tog sporazuma u dijelu koji se odnosi na mogućnosti odstupanja od pravila iz njegovih članaka 2.1. i 2.2. koje navedeni subjekt daje članovima WTO‑a.
36 Kada je riječ o položaju Sporazuma o antidampingu u pravnom poretku Unije treba prije svega podsjetiti da se uzimajući u obzir njihovu prirodu i strukturu Sporazuma o osnivanju WTO‑a i sporazumi i memorandumi iz njegovih priloga ne nalaze načelno među pravnim odredbama prema kojima sud Unije ispituje zakonitost akata njezinih institucija na temelju prvog stavka članka 263. UFEU‑a. Međutim, kada je Zajednica namjeravala izvršiti posebnu obvezu preuzetu u okviru WTO‑a, ili kada akt Zajednice izričito upućuje na precizne odredbe sporazuma ili memoranduma iz prilogâ Sporazumu o osnivanju WTO‑a, sud Unije mora ispitati zakonitost predmetnog akta s obzirom na pravila WTO‑a. U tom pogledu, iz preambule Osnovne uredbe i preciznije njezine pete uvodne izjave proizlazi da je cilj te uredbe među ostalim prenošenje u pravo Zajednice novih i detaljnih pravila Sporazuma o antidampingu, u rangu s kojima se nalaze, osobito, pravila o izračunu dampinške marže da bi se osigurala pravilna i transparentna primjena tih pravila. Nesporno je da je Zajednica usvojila Osnovnu uredbu da bi udovoljila svojim međunarodnim obvezama koje proizlaze iz Sporazuma o antidampingu (vidjeti presudu Suda od 9. siječnja 2003., Petrotub i Republica, C‑76/00 P, Zb. str. I‑79., t. 53. do 56., i navedenu sudsku praksu), i to primjenom članka 18., stavka 4. tog sporazuma (presuda Općeg suda od 3. veljače 2005., Chiquita Brands i dr./Komisija, T‑19/01, Zb. str. II‑315., t. 160.). Zajednica je također člankom 2. te uredbe, naslovljenim „Utvrđivanje postojanja dampinga“ namjeravala izvršiti posebne obveze iz članka 2. tog sporazuma, također u vezi s utvrđivanjem postojanja dampinga.
37 Tužitelj u biti ističe da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe treba proglasiti neprimjenjivim na temelju članka 277. UFEU‑a u mjeri u kojoj se u predmetnom slučaju koristi kao pravna osnova za primjenu metodologije treće zemlje s tržišnim gospodarstvom na način da povrjeđuje članke 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu. Naime, ta metodologija sastoji se u izračunu uobičajene vrijednosti na temelju podataka koji se dobivaju od društava iz treće zemlje, čak i kada se radi o uvozima podrijetlom iz država članica WTO‑a, poput Republike Armenije, koje ne zadovoljavaju uvjete uspostavljene drugom dodatnom odredbom iz stavka 1. članka VI. GATT‑a.
Sustav uspostavljen Sporazumom o antidampingu i drugom dodatnom odredbom iz stavka 1. članka VI. GATT‑a
38 Kada je riječ o tumačenju Sporazuma o antidampingu, treba utvrditi da se argumenti koje je Vijeće iznijelo u vlastitu obranu, koji se s jedne strane temelje na tome da ni GATT niti Sporazum o antidampingu ne stvaraju posebnu obvezu da se Republiku Armeniju tretira kao tržišno gospodarstvo i, s druge strane, na postupku tranzicije u tržišno gospodarstvo – kojim se osim toga dalje razrađuje analiza Komisije iz njezina pisma od 19. siječnja 2009. (vidjeti točku 4. ove presude) – temelje na pogrešnom tumačenju odredbi GATT‑a i Sporazuma o antidampingu koje se odnose na izračun uobičajene vrijednosti.
39 Osobito, prije svega prema stavku 1. članka VI. GATT‑a, „ smatra se da se proizvod, koji se izvozi iz jedne zemlje u drugu, stavlja na tržište zemlje uvoznice po cijeni nižoj od uobičajene vrijednosti, kada je cijena toga proizvoda: (a) niža od odgovarajuće cijene za istovrsni proizvod u uobičajenom tijeku trgovine, koji je namijenjen potrošnji u zemlji izvoznici; (b) ili u nedostatku takve cijene na unutarnjem tržištu te posljednje zemlje, ako je cijena proizvoda koji se izvozi ili (i) niža od najviše odgovarajuće cijene za izvoz istovrsnog proizvoda u treću zemlju u uobičajenom tijeku trgovine ili (ii) niža od troška proizvodnje tog proizvoda u zemlji izvoznici, uz razumno uvećanje za troškove prodaje i dobit“.
40 Iz te odredbe proizlazi da je uobičajena cijena ili odgovarajuća cijena koja se primjenjuje za istovrstan proizvod namijenjen konzumaciji u zemlji izvoznici u uobičajenom tijeku trgovine, ili najviša odgovarajuća cijena za izvoz istovrsnog proizvoda u treću zemlju u uobičajenom tijeku trgovine ili cijena proizvodnje tog proizvoda u zemlji podrijetla uz razumno uvećanje za troškove prodaje i dobit.
41 Ta pravila su primijenjena na razini WTO‑a u člancima 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu koji propisuju pravila koja su detaljnija ali još uvijek u okviru tih triju mogućnosti utvrđenih iscrpno u članku VI. GATT‑a.
42 Nadalje, prema članku 2.7. Sporazuma o antidampingu primjena njegova članka 2. ne utječe na drugu dodatnu odredbu iz stavka 1. članka VI. GATT‑a. Tom posljednjom odredbom propisano je kako slijedi: „Priznaje se da, u slučaju uvoza iz zemlje u kojoj je trgovina potpuno ili gotovo potpuno obuhvaćena državnim monopolom i u kojoj država određuje sve domaće cijene, može doći do posebnih poteškoća prilikom utvrđivanja usporedivosti cijena u svrhu stavka 1. i ugovorne strane uvoznice pa se u takvim slučajevima mora uzeti u obzir mogućnost da točna usporedba s domaćim cijenama u takvoj zemlji nije uvijek prikladna“.
43 Suprotno tvrdnjama institucija, članci 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu, s jedne strane, i članak 2.7. i druga dodatna odredba u stavku 1. članku VI. GATT‑a, s druge strane, ne predstavljaju ekstremne slučajeve (zemlja s tržišnim gospodarstvom u odnosu na državni monopol nad trgovinom) između kojih se nalaze različite situacije za koje će Sporazum o antidampingu državama članicama WTO‑a dati slobodu propisivanja pravila koja smatraju primjerenima za izračun uobičajene vrijednosti, poput izračunavanja uobičajene vrijednosti na temelju podataka dobivenih od društava iz treće države u slučaju da proizvođač o kojem se radi ne uspije dokazati da uvjeti tržišnog gospodarstva prevladavaju u dijelu koji se odnosi na njegovu proizvodnju i prodaju istovrsnog proizvoda.
44 Naime, Sporazum o antidampingu u svojim člancima 2.1. i 2.2. propisuje pravila koja se odnose na izračun uobičajene vrijednosti a da pritom ne određuje bilo kakav način na koji bi se ta pravila trebala primijeniti u vezi s uvozima iz zemalja „s tržišnim gospodarstvom“. Osobito, kako je Vijeće prihvatilo tijekom rasprave, u Sporazumu o antidampingu i članku VI. GATT‑a ni na koji način ne upućuje se na pojam „tržišnog gospodarstva“ kao uvjeta za primjenu članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu i članka VI. GATT‑a.
45 Stranke su također suglasne da instrumenti za pristupanje Republike Armenije WTO‑u ne propisuju iznimku koja bi oslobodila članice WTO‑a od obveze da primjenjuju pravila usklađena s člancima 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu pri izračunu uobičajene vrijednosti proizvoda podrijetlom iz te zemlje.
46 Stav Vijeća – prema kojemu uvrštavanje iznimki od članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu i datuma isteka primjene u instrumente pristupanja Narodne Republike Kine i Socijalističke Republike Vijetnama čini samo dokaz namjere da se vremenski ograniči pravo država članica WTO‑a da ne primjenjuju pravila usklađena s navedenim člancima pri izračunu uobičajene vrijednosti – ne odgovara stvarnosti.
47 U tom pogledu, treba podsjetiti da točka 15. dijela I. Protokola o pristupanju Narodne Republike Kine WTO‑u izričito propisuje mogućnost za druge države članice WTO‑a da ne primjene članak 2. Sporazuma o antidampingu kada uključeni proizvođač ne dokaže da posluje u uvjetima tržišnog gospodarstva u dijelu koji se odnosi na izradu, proizvodnju i prodaju istovrsnog proizvoda. Isto vrijedi i za točku 3. dijela I. Protokola o pristupanju Socijalističke Republike Vijetnama WTO‑u koji upućivanjem na točke 527. i 255. Izviješća radne skupine o pristupanju te zemlje propisuje identičnu iznimku. Treba napomenuti da suprotno tvrdnjama Vijeća i Komisije primjenu tih iznimki nisu zatražile dvije zemlje kandidati za pristupanje u zamjenu za dodjelu roka nakon kojeg će se one ukinuti. Naime, kako i proizlazi iz točke 150. izviješća radne grupe za pristupanje Narodne Republike Kine i iz točke 254. izviješća radne grupe za pristupanje Socijalističke Republike Vijetnam, države članice WTO‑a su one koje su postavile pitanje o usporedivosti cijena u zemljama kandidatima te su osigurale da navedene preuzmu te obveze, zajedno s datumom isteka navedenih obveza. Međutim, ako bi se članci 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu i druga dodatna odredba u stavku 1. članka VI. GATT‑a tumačili kako to predlažu institucije, iznimke propisane kao „obveze“ na strani države pristupnice, na temelju Protokola o pristupanju Narodne Republike Kine i Socijalističke Republike Vijetnama ne bi imale nikakvog smisla jer bi postojeći pravni okvir već predviđao ono što je njima propisano.
48 Stoga treba utvrditi da se pravila iz članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu o uobičajenoj vrijednosti, o primjeni odredbi stavka 1. članka VI. GATT‑a (vidjeti točke 39. i 40. ove presude) primjenjuju osim u slučaju kada su njihove iznimke propisane u samom Sporazumu o antidampingu, u GATT‑u, poput druge dodatne odredbe u stavku 1. članku VI. GATT‑a, ili u instrumentima za pristupanje WTO‑u članice te organizacije.
49 Stoga članica WTO‑a prema članku VI. GATT‑a i Sporazuma o antidampingu nema pravo primijeniti na uvoze podrijetlom iz druge države članice WTO‑a metodu izračuna uobičajene vrijednosti suprotnu člancima 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu osim pozivanjem na članak 2.7. tog sporazuma i shodno tomu na drugu dodatnu odredbu u stavku 1. članku VI. GATT‑a ili, kada je potrebno, pozivanjem na posebno pravilo koje je za tu svrhu sadržano u instrumentima za pristupanje WTO‑u članice te organizacije.
50 U tim uvjetima nije osnovan stav institucija prema mišljenju kojih im članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe dopušta da bez povrede Sporazuma o antidampingu isključe iz primjene pravila izračuna uobičajene vrijednosti usklađena s člancima 2.1. i 2.2. tog sporazuma čak i kada se ne primjenjuje druga dodatna odredba stavka 1. članka VI. GATT‑a i kada instrumenti za pristupanje WTO‑u zemlje izvoznice ne propisuju takvu mogućnost. Iz prethodne analize također proizlazi da je nevažan argument institucija da ni Sporazum o antidampingu niti GATT ne stvaraju posebnu obvezu da se Armenija tretira kao tržišno gospodarstvo jer ti sporazumi stvaraju obvezu da se prema drugim državama članicama WTO‑a, poput Republike Armenije, primjenjuju pravila usklađena s člancima 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu, uz iznimke iz točaka 48. i 49. ove presude. U tom pogledu treba istaknuti da navedeni članci sadržavaju sustav jasnih, preciznih i detaljnih pravila, kojima se propisuje način izračuna uobičajene vrijednosti istovrsnih proizvoda (vidjeti točku 36. ove presude) a da se uz njih ne postavljaju uvjeti kojima se njihova primjena prepušta diskreciji članica WTO‑a. Osim toga, mogućnost odstupanja od tih pravila na temelju druge dodatne odredbe stavku 1. članku VI. GATT‑a na koju upućuje članak 2.7. Sporazuma o antidampingu je precizno ograničena. Područjem primjene te odredbe su osobito obuhvaćene „ zemlj[e] u koj[ima] je trgovina potpuno ili gotovo potpuno obuhvaćena državnim monopolom i u koj[ima] država određuje sve domaće cijene“. Stoga je područje primjene tog pravila jasno u smislu da dozvoljava kako Komisiji tako i Vijeću ocijeniti odgovara li država članica WTO‑a opisu iz te odredbe i omogućava li Uniji da izvrši nadzor te ocjene i na temelju toga odredi, kada je potrebno, posljedice koje proizlaze iz sudske prakse navedene u točki 36. ove presude.
51 Kada se radi o tvrdnji Vijeća, iznesenoj u potporu njegova tumačenja Sporazuma o antidampingu, prema kojem su Sjedinjene Američke Države i Kanada zaključile da je Armenija zemlja bez tržišnog gospodarstva čak i nakon njezina pristupanja WTO‑u, treba napomenuti da Vijeće nije osporilo detaljne protuargumente tužitelja, popraćene upućivanjima na relevantno zakonodavstvo tih dviju država, tako da u svakom slučaju ta institucija nije dokazala materijalnu točnost svojih tvrdnji.
Pravila propisana Osnovnom uredbom i njihova primjena u predmetnom slučaju
52 U kontekstu poput onoga iz točaka 39. do 50. ove presude, kada je zakonodavac Unije usvojio pravila koja se odnose na zemlje „bez tržišnog gospodarstva“ primjenjiva na članicu WTO‑a koja se nalazi na popisu takvih zemalja, poput popisa iz bilješke koja stoji uz članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe, to uvrštavanje pripada u područje primjene druge dodatne odredbe iz stavka 1. članka VI. GATT‑a i stoga zahtijeva ispitivanje ispunjava li ta članica WTO‑a uvjete iz te odredbe.
53 S druge strane, treba napomenuti da je sastavljanje popisa država koje se smatraju zemljama s tržišnim gospodarstvom propisano člankom 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1681/79 od 1. kolovoza 1979. o izmjeni uredbe (EEZ) br. 459/68 o zaštiti od štetnog djelovanja „dampinga“, premija ili subvencija država koje nisu članice Europske ekonomske zajednice (SL L 196, str. 1.). Prema šestoj uvodnoj izjavi Uredbe br. 1681/79, sastavljanje tog popisa predstavlja kodifikaciju do tada razvijene prakse u području članka 3. stavka 6. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 459/68 od 5. travnja 1968. u vezi sa zaštitom od dampinških uvoza, premija ili subvencija država koje nisu članice Europske ekonomske zajednice (SL L 93, str. 1.). Međutim, ta posljednja odredba u biti ponavlja bitan sadržaj definicije zemlje bez tržišnog gospodarstva iz druge dodatne odredbe stavka 1. članka VI. GATT‑a (vidjeti, kada je riječ o praksi koja u tom području razvijena u vezi s Uredbom br. 459/68, petu uvodnu izjavu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 955/79 od 15. svibnja 1979. kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba na određenu vrstu herbicida iz Rumunjske (SL L 121, str. 5.)).
54 Vijeće se dosljedno pridržavalo prakse sastavljanja popisa država koje se smatraju zemljama bez tržišnog gospodarstva upućivanjem na popis država priložen uredbama o zajedničkim pravilima primjenjivima na uvoze iz zemlje s državnom trgovinom, kako potvrđuje članak 2. stavak 5. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3017/79 od 20. prosinca 1979. o zaštiti od „dampinških“ uvoza ili subvencija država koje nisu članice Europske ekonomske zajednice (SL L 339 str. 1.), članak 2. stavak 5. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2176/84, od 23. srpnja 1984. o zaštiti od „dampinških“ uvoza ili subvencija država koje nisu članice Europske ekonomske zajednice (SL L 201, str. 1.), članak 2. stavak 5. Uredbe (EEZ) br. 2423/88 Vijeća od 11. srpnja 1988. o zaštiti od „dampinških“ uvoza ili subvencija država koje nisu članice Europske ekonomske zajednice (SL L 209, str. 1.), članak 2. stavak 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 3283/94 od 22. prosinca 1994. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 349, str. 1.) i članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe, u prvotnoj verziji.
55 Nadalje, prema točkama 4. i 5. Komunikacije Komisije [COM(97) 677 final] od 12. prosinca 1997. Vijeću i Europskom parlamentu ista razmatranja vezana su za pouzdanost cijena centraliziranih ekonomija koje su dovele kako do toga da Zajednica usvoji odredbe istovjetne članku 2. stavku 7. Osnovne uredbe tako i do usvajanja druge dodatne odredbe iz stavka 1. članka VI. GATT‑a.
56 Stoga, ako činjenica sastavljanja popisa država koje se smatraju zemljama bez tržišnog gospodarstva prema kojima bi se uobičajena vrijednost izračunala korištenjem metoda različitih od onih iz članaka 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu ne povrjeđuje sama po sebi taj sporazum, zadržavanje na toj listi zemlje koja je u međuvremenu postala članica WTO‑a treba se temeljiti na valjanim razmatranjima kojima se dokazuje da navedena odgovara kriterijima iz druge dodatne odredbe iz stavka 1. članka VI. GATT‑a.
57 Međutim, u ovom slučaju niti pobijanoj uredbi niti argumentaciji Vijeća nije cilj potvrditi da Armenija zadovoljava uvjete iz druge dodatne odredbe iz stavka 1. članka VI. GATT‑a.
58 Kako je navedeno u točki 34. ove presude institucije su činjenicu da su na tužitelja primijenile metodologiju treće zemlje s tržišnim gospodarstvom iz članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe obrazložile samo time da se Armenija spominje u bilješci koja stoji uz navedenu odredbu, koja je konačno primijenjena na temelju zadnje rečenice iz članka 2. stavka 7. točke (b) Osnovne uredbe, nastavno na odbijanje zahtjeva tužitelja da mu se dodijeli tretman tržišnog gospodarstva. Osim toga iz pisma Komisije od 19. siječnja 2009. (vidjeti točku 4. ove presude) proizlazi da je ta institucija zaključila da je primjena članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe u ovom slučaju bila u skladu sa Sporazumom o antidampingu uz obrazloženje da su članci 2.1. i 2.2. navedenog sporazuma, s jedne strane, i druga dodatna odredba u stavku 1. članku VI. GATT‑a, s druge strane, dvije krajnjosti između kojih se nalaze različiti slučajevi, poput onoga države članice WTO‑a koja ne odgovara uvjetima iz te posljednje odredbe a istodobno se može smatrati državom bez tržišnog gospodarstva. Međutim, po svojoj prirodi argument prema kojem je ekonomija Armenije u tranziciji između tržišnog gospodarstva i državnog monopola, kako je opisan drugom dodatnom odredbom iz stavka 1. članka VI. GATT‑a, se temelji na tvrdnji prema kojoj Armenija ne ispunjava uvjete za primjenu te odredbe.
59 Treba stoga utvrditi da, nakon pristupanja Republike Armenije WTO‑u, uvrštavanje te zemlje na popis iz bilješke koja stoji uz članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe nije usklađeno sa sustavom pravila koji propisuju članci 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu i drugom dodatnom odredbom stavku 1. članku VI. GATT‑a, u mjeri u kojoj takvo uvrštavanje dovodi do toga da se primjena članka 2. stavaka 1. do 6. Osnovne uredbe uvjetuje prethodnim usvajanjem zahtjeva za dodjelu tretmana tržišnog gospodarstva koji je postavio navedeni poduzetnik, i zahtjeva da se u slučaju odbijanja navedenog zahtjeva primijeni metodologija treće zemlje s tržišnim gospodarstvom.
60 Stoga, kako ističe tužitelj, u nedostatku dokaza da Armenija odgovara kriterijima iz druge dodatne odredbe iz stavka 1. članka VI. GATT‑a i uzimajući u obzir činjenicu da prema ocjenama Komisije tijekom administrativnog razdoblja Armenija ne ispunjava uvjete iz te odredbe (vidjeti točku 58. ove presude), spominjanje Armenije u bilješci koja stoji uz članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe ne predstavlja valjanu osnovu za primjenu, u ovom slučaju, metodologije treće zemlje s tržišnim gospodarstvom na temelju članka 2. stavka 7. točke (a) i (b) te uredbe i treba se u toj mjeri proglasiti neprimjenjivim na temelju članka 277. UFEU‑a. Stoga institucije nisu smjele uvjetovati primjenu članka 2. stavaka 1. do 6. Osnovne uredbe usvajanjem zahtjeva za dodjelu tretmana tržišnog gospodarstva koji je tužitelj prema njihovu mišljenju trebao u tu svrhu podnijeti na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) te uredbe niti primijeniti, nastavno na odbijanje navedenog zahtjeva, metodologiju treće zemlje s tržišnim gospodarstvom.
61 U tim uvjetima, pozivajući se na spominjanje Armenije u bilješci koja stoji uz članak 2. stavak 7. točku (a) Osnovne uredbe i primjenjujući metodologiju treće zemlje s tržišnim gospodarstvom nakon što je odbijen zahtjev za dodjelu tretmana tržišnog gospodarstva, koji je tužitelj podnio na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) te uredbe, pobijana uredba je primijenila metodu izračuna uobičajene vrijednosti koja je neusklađena s člancima 2.1. i 2.2. Sporazuma o antidampingu i s drugom dodatnom odredbom iz stavka 1. članka VI. GATT‑a povrjeđujući također članak 2. stavak 1. do 6. Osnovne uredbe.
62 Stoga treba utvrditi da je prvi razlog osnovan i poništiti pobijanu uredbu bez da je potrebno ispitati druge tužbene razloge iznesene u potporu tužbi.
Troškovi
63 U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, istomu valja naložiti snošenje troškova postupka sukladno zahtjevu tužitelja.
64 Komisija će snositi vlastite troškove sukladno članku 87. stavku 4. Poslovnika.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo prošireno vijeće)
Proglašava i presuđuje :
1. Poništava se Uredba Vijeća (EU) br. 925/2009 od 24. rujna 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene aluminijske folije podrijetlom iz Armenije, Brazila i Narodne Republike Kine u dijelu koji se odnosi na društvo Rusal Armenal ZAO.
2. Vijeće Europske unije snosit će troškove društva Rusal Armenal.
3. Europska Komisija snosit će vlastite troškove.
Forwood | Dehousse | Wiszniewska‑Białecka |
Objavljena na javnoj raspravi u Luxembourgu 5. studenoga 2013.
Potpisi