MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 16. studenoga 2023.(1)
Predmet C‑654/22
FOD Volksgezondheid, Veiligheid van de voedselketen & Leefmilieu
protiv
Triferto Belgium NV
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rechtbank van eerste aanleg Oost‑Vlaanderen Afdeling Gent (Prvostupanjski sud za Istočnu Flandriju, Odjel u Gentu, građansko vijeće, Belgija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EZ) br. 1907/2006 – Registracija, evaluacija, autorizacija i ograničavanje kemikalija – REACH – Područje primjene – Iznimka za tvari koje podliježu carinskom nadzoru – Obveza registracije – Uvoznik – Uvoz – Osoba koja ima obvezu registracije”
I. Uvod
1. Brojni potrošači susreću se s ureom u obliku sredstva za uporabu u dizelskim motornim vozilima pod nazivom AdBlue(2). Takvom uporabom smanjuje se ispuštanje dušikovih oksida. Međutim, urea se upotrebljava i u brojne druge svrhe, primjerice u poljoprivredi ili farmaciji te kozmetičkoj industriji. Stoga se godišnje na razini Uniji proizvede ili uveze više od 10 milijuna tona te tvari.
2. Nisu poznati posebni rizici(3). Međutim, uvoznici trebaju prilikom uvoza registrirati tu tvar pri Europskoj agenciji za kemikalije (u daljnjem tekstu: ECHA) u skladu s Uredbom REACH(4). Stoga u ovom postupku povodom zahtjeva za prethodnu odluku valja pojasniti treba li poduzetnika koji naručuje ureu iz treće zemlje smatrati uvoznikom na kojeg se zbog toga primjenjuje ta obveza ili navedenu obvezu mogu preuzeti druge osobe koje nisu taj naručitelj jer organiziraju uvoz.
II. Pravni okvir
3. Cilj i bitna načela Uredbe REACH proizlaze iz članka 1.:
„1. Svrha je ove Uredbe osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za procjenu opasnosti tvari, kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu te istovremeno povećati konkurentnost i inovativnost.
2. […]
3. Ova se Uredba temelji na načelu da su proizvođači, uvoznici i daljnji korisnici dužni osigurati da tvari koje proizvode, stavljaju na tržište odnosno koriste ne budu štetne za zdravlje ljudi ili okoliš. Njezine se odredbe temelje na načelu predostrožnosti.”
4. U skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (b) Uredbe REACH ta se uredba ne primjenjuje na „tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima koje podliježu carinskom nadzoru, pod uvjetom da se te tvari ne podvrgavaju obradi ili preradi, i koje se nalaze u privremenom skladištu, u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu radi ponovnog izvoza ili u provozu”.
5. U desetoj uvodnoj izjavi Uredbe REACH ta se iznimka pojašnjava na sljedeći način:
„Smatra se da tvari pod carinskim nadzorom koje se nalaze u privremenom skladištu, u slobodnim zonama ili slobodnim skladištima radi ponovnog izvoza ili u provozu nisu u uporabi u smislu ove Uredbe te bi ih stoga trebalo isključiti iz njezinog područja primjene. […]”
6. Člankom 3. točkama 10. do 13. Uredbe REACH definiraju se razni pojmovi:
„10. uvoz je fizičko uvođenje u carinsko područje Zajednice;
11. uvoznik je fizička ili pravna osoba s poslovnim nastanom u Zajednici koja je odgovorna za uvoz;
12. stavljanje na tržište je isporučivanje odnosno stavljanje na raspolaganje trećoj osobi bilo uz naknadu ili besplatno. Uvoz se smatra stavljanjem na tržište;
13. daljnji korisnik je fizička ili pravna osoba s poslovnim nastanom u Zajednici, osim proizvođača i uvoznika, koja koristi tvari pojedinačno ili u smjesi u okviru svoje industrijske ili profesionalne djelatnosti. Distributer i potrošač nisu daljnji korisnici. Osoba koja obavlja ponovni uvoz izuzeta na temelju članka 2. stavka 7. točke (c) smatra se daljnjim korisnikom.”
7. Člankom 5. Uredbe REACH uređuju se posljedice do kojih dolazi ako se ne obavi registracija:
„Podložno člancima 6., 7., 21. i 23., tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima ne smiju se proizvoditi u Zajednici niti stavljati na tržište ako nisu registrirane u skladu s odgovarajućim odredbama ove glave, ako se to zahtijeva.”
8. Člankom 6. stavkom 1. Uredbe REACH utvrđuje se obveza registracije:
„Ako u ovoj Uredbi nije predviđeno drukčije, svaki proizvođač odnosno uvoznik tvari pojedinačno ili u jednoj ili više smjesa u količinama od 1 tone godišnje i više dužan je Agenciji podnijeti registraciju.”
9. Svrha te obveze registracije proizlazi iz uvodnih izjava 16., 17. i 19. Uredbe REACH:
„(16) Ovom se Uredbom utvrđuju posebne dužnosti i obveze proizvođača, uvoznika i daljnjih korisnika tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima. Ova se Uredba temelji na načelu da bi industrija pri proizvodnji, uvozu i uporabi tvari odnosno njihovom stavljanju na tržište trebala postupati s odgovornošću i pažnjom koja je potrebna da se osigura da u razumno predvidivim uvjetima ne dođe do štetnih učinaka na zdravlje ljudi i okoliš.
(17) Trebalo bi prikupiti sve relevantne informacije o tvarima pojedinačno, u smjesama i proizvodima koje su raspoložive i koje mogu pomoći u utvrđivanju opasnih svojstava te sustavno prosljeđivati preporuke o mjerama upravljanja rizikom unutar lanaca opskrbe kako bi se spriječili štetni učinci na zdravlje ljudi i okoliš. […]
[…]
(19) Stoga bi u odredbama o registraciji trebalo predvidjeti da proizvođači i uvoznici pribave podatke o tvarima koje proizvode odnosno uvoze, da te podatke koriste kod procjene rizika vezanih uz te tvari te da utvrde i preporučuju odgovarajuće mjere upravljanja rizikom. Da bi se osiguralo ispunjavanje tih obveza, ali i u interesu transparentnosti, trebalo bi predvidjeti da se pri registraciji Agenciji dostavi dosje koji sadrži sve te informacije. Trebalo bi dopustiti slobodan promet registriranih tvari na unutarnjem tržištu.”
10. Člankom 7. Uredbe REACH uređuju se registracija i prijava tvari u proizvodima, a člankom 8. imenovanje jedinstvenih zastupnika koje izvršavaju proizvođači izvan Unije. Ako je imenovan takav zastupnik, uvoznici proizvoda proizvođača smatraju se daljnjim korisnicima koji nemaju obvezu registracije.
III. Činjenice i zahtjev za prethodnu odluku
11. Iz zahtjeva za prethodnu odluku i drugih informacija koje je sud koji je uputio zahtjev dostavio na zahtjev Suda proizlaze činjenice navedene u nastavku.
12. Transvostok Group Limited (vjerojatno s poslovnim nastanom u Cipru) utovario je 3. srpnja 2019. u luci Kavkaz na ruskoj obali Crnog mora za račun društava Dreymoor Fertilizers Overseas PTE LTD (s poslovnim nastanom u Singapuru) i Belor‑Eurofert GmbH (s poslovnim nastanom u Bambergu, Njemačka) ukupno 7873,167 tona uree na brod MV „HC SVEA KIM”. Ureu je izvorno proizveo poduzetnik u gradu Mary, Turkmenistan.
13. NV Triferto Belgium (s poslovnim nastanom u Gentu, Belgija) (u daljnjem tekstu: Triferto) naručio je 7. srpnja 2019. od društva Dreymoor ukupno 4000 tona uree CFR Ghent (Incoterms 2010). Incoterms znači International Commercial Terms (međunarodna trgovinska pravila). Jedno od tih pravila je CFR, što označava cost and freight (cijena i vozarina). To znači da prodavatelj snosi troškove vozarine, ali ne i rizik od gubitka robe prilikom prijevoza. Gent je mjesto isporuke u skladu s tim sporazumom.
14. Belor je 9. kolovoza 2019. po nalogu društva Dreymoor u Europsku uniju, u carinsko skladište u Gentu, uvezao pošiljku uree. Tamo je Belor drugim poduzetnicima povjerio različite zadaće u vezi s istovarom i skladištenjem pošiljke. Belor je prethodno registrirao ureu pri ECHA‑i kao uvoznik u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe REACH. Podnio je i carinsku deklaraciju za tu tvar.
15. Nakon prve kupnje i preuzimanja Triferto je 21. kolovoza 2019. kupio i preuzeo dodatnih 700 tona te je 26. kolovoza 2019. ponovno kupio i preuzeo 1176,173 tone iz te isporuke, pri čemu je vrijedilo pravilo CIF Ghent (Incoterms 2010). CIF označava cost, insurance and freight, što znači da prodavatelj ne snosi samo troškove prijevoza, nego još i osigurava robu.
16. Federale Overheidsdienst Volksgezondheid, Veiligheid van de voedselketen en Leefmilieu (Savezna javna služba za javno zdravstvo, sigurnost lanca opskrbe hranom i okoliš, u daljnjem tekstu: FOD Volksgezondheid) saznao je prilikom nadzora 11. veljače 2020. da je Triferto 2019. kupio navedene količine uree od društva Dreymoor.
17. Između društava Dreymoor i Belor postoji ugovor u kojem Belor potvrđuje da je „u skladu sa smjernicama REACH” odgovoran za fizički uvoz uree 46 % u Europsku uniju brodom MV „HC SVEA KIM”.
18. Međutim, FOD Volksgezondheid smatra da uvoznik u smislu članka 6. u vezi s člankom 3. Uredbe REACH nije Belor, nego Triferto. Nadalje smatra kako je to društvo moralo registrirati ureu, što nije učinilo. FOD Volksgezondheid stoga je društvu Triferto naložio plaćanje novčane kazne u iznosu od 32 856,00 eura.
19. FOD Volksgezondheid i Triferto zajednički su zatražili od Rechtbanka van eerste aanleg Oost‑Vlaanderen Afdeling Gent (Prvostupanjski sud za Istočnu Flandriju, Odjel u Gentu, građansko vijeće, Belgija) (u daljnjem tekstu: Rechtbank) da ispita zakonitost novčane kazne.
20. Stoga Rechtbank upućuje Sudu sljedeća prethodna pitanja:
1. Treba li članak 6. stavak 1. kao i članak 3. točke 10. i 11. Uredbe REACH tumačiti na način da osoba koja naruči, odnosno kupi tvar od proizvođača s poslovnim nastanom izvan Europske unije ima obvezu registracije čak i ako sve formalnosti u pogledu fizičkog uvođenja u carinsko područje Unije stvarno obavi treća osoba koja izričito i potvrdi da je za to odgovorna?
Je li za odgovor na to pitanje relevantno je li količina koja se naručuje, odnosno kupuje samo dio (ali više od jedne tone) veće količine iste tvari istog proizvođača s poslovnim nastanom izvan Europske unije koju ta treća osoba uvede u carinsko područje Unije kako bi je na tom području uskladištila u carinskom skladištu?
2. Treba li članak 2. stavak 1. točku (b) Uredbe REACH tumačiti na način da ni tvari koje se (stavljanjem u postupak J – tarifni broj 71 00 u polju 37 jedinstvene carinske deklaracije) skladište u carinskom skladištu nisu obuhvaćene područjem primjene Uredbe REACH sve dok se u kasnijoj fazi ne uklone i ne stave u drugi carinski postupak (primjerice puštanje robe u slobodni promet)?
Ako da: treba li članak 6. stavak 1. kao i članak 3. točke 10. i 11. Uredbe REACH tumačiti na način da se obveza registracije u tom slučaju odnosi na osobu koja je tvar izravno kupila izvan Unije te je preuzme (a da prethodno nije tu tvar fizički uvela u carinsko područje Unije), čak i ako je tu tvar već registriralo treće poduzeće koje ju je ranije fizički uvelo u carinsko područje Unije?
21. Triferto, Kraljevina Belgija i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja i sudjelovali na raspravi održanoj 12. listopada 2023.
IV. Pravna ocjena
22. Prvim pitanjem, kao i drugim dijelom drugog pitanja, Rechtbank nastoji doznati tko je u smislu članka 6. stavka 1. i članka 3. točke 10. Uredbe REACH uvoznik količine tvari koji je treba registrirati pri ECHA‑i. Za pojašnjenje tog pitanja smisleno je najprije ispitati prvi dio drugog pitanja čiji je cilj utvrditi u kojem je trenutku sporna količina tvari uvezena u Uniju.
A. Trenutak uvoza
23. Prvim dijelom drugog pitanja sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati je li točno da tvari koje se (stavljanjem u postupak J – tarifni broj 71 00 u polju 37 jedinstvene carinske deklaracije) skladište u carinskom skladištu nisu obuhvaćene područjem primjene Uredbe REACH sve dok se u kasnijoj fazi ne uklone i ne stave u drugi carinski postupak (primjerice puštanje robe u slobodni promet).
24. Možda iznenađuje da se to pitanje odnosi na carinske režime, ali ono se temelji na članku 2. stavku 1. točki (b) Uredbe REACH, kojim se isključuje primjena Uredbe na tvari koje su obuhvaćene određenim carinskim režimima.
25. Da je ta iznimka bila primjenjiva u ovom slučaju, urea bi se najprije fizički uvela u carinsko područje Unije, ali još ne bi bila uvezena u smislu članka 3. točke 10. Uredbe REACH sve dok je primjena Uredbe, a time i te definicije, bila isključena člankom 2. stavkom 1. točkom (b).
26. U praksi se tim pitanjem stoga nastoji pojasniti je li sporna količina tvari uvezena tek prilikom predaje društvu Triferto ili već u trenutku kada ju je Belor prvi put uveo u carinsko područje Unije i uskladištio u carinskom skladištu.
27. Člankom 2. stavkom 1. točkom (b) Uredbe REACH predviđa se da se Uredba ne primjenjuje na tvari „koje podliježu carinskom nadzoru, pod uvjetom da se te tvari ne podvrgavaju obradi ili preradi, i koje se nalaze u privremenom skladištu, u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu radi ponovnog izvoza ili u provozu”.
28. To izuzeće iz Uredbe REACH obuhvaća tvari koje podliježu carinskom nadzoru. Valja pretpostaviti da je o tome riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da je urea, u skladu s prethodnim pitanjem, stavljanjem u postupak J – tarifni broj 71 00 u polju 37 jedinstvene carinske deklaracije uskladištena u carinskom skladištu.
29. Međutim, iznimka se primjenjuje samo ako je usto, kao prvo, ispunjen negativni uvjet da se sporna tvar ne podvrgava obradi ili preradi i, kao drugo, ako je obuhvaćena jednim od triju posebnih carinskih režima.
30. Zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava elemente koji upućuju na podvrgavanje obradi ili preradi prije predaje uree društvu Triferto. Stoga valja pretpostaviti da je u glavnom postupku ispunjen negativni uvjet.
31. Međutim, protivno stajalištu Belgije, nije ispunjen drugi uvjet, odnosno primjena jednog od triju posebnih carinskih režima.
32. U skladu s prethodnim pitanjem urea je stavljanjem u postupak J – tarifni broj 71 00 u polju 37 jedinstvene carinske deklaracije uskladištena u carinskom skladištu. To odražava i tarifni broj 71 00 u polju 37 jedinstvene carinske deklaracije. Naime, u njemu se navodi da je roba stavljena u postupak carinskog skladištenja (71) te prethodno nije bila predmet carinskog postupka (00)(5).
33. Smještaj u carinskim skladištima uređen je glavom VII. poglavljem 3. odjeljkom 2. Carinskog zakonika(6) (članci 240. do 242.). Pritom je riječ o posebnom carinskom postupku. Međutim, taj postupak nije nijedan od triju posebnih carinskih režima navedenih u članku 2. stavku 1. točki (b) Uredbe REACH.
34. Privremeno skladištenje odnosno privremeni smještaj robe u skladu s člankom 5. točkama 11. i 17., kao i člancima 144. do 152. Carinskog zakonika, prvi je posebni carinski režim naveden u članku 2. stavku 1. točki (b) Uredbe REACH. Pritom je riječ o alternativi stavljanju u carinski postupak, a stoga i alternativi smještaju u carinskim skladištima.
35. Drugi carinski režim naveden u članku 2. stavku 1. točki (b) Uredbe REACH jest skladištenje u slobodnoj zoni radi ponovnog izvoza. Iako je vrlo sličan smještaju u carinskim skladištima, taj je režim uređen jednim drugim odjeljkom glave VII. poglavlja 3. Carinskog zakonika, odnosno odjeljkom 3. (članci 243. do 249., vidjeti također članak 5. točku 14., ali ne članak 270.). Oba oblika skladištenja posebni su carinski postupci. Stoga se međusobno isključuju.
36. Na skladištenje u slobodnom skladištu, koje se također navodi u članku 2. stavku 1. točki (b) i desetoj uvodnoj izjavi Uredbe REACH, u starom Carinskom zakoniku(7), koji je bio na snazi prilikom donošenja Uredbe REACH, još su se primjenjivale iste odredbe kao na skladištenje u slobodnoj zoni, ali slobodno skladište danas se više ne predviđa. Slobodno skladište osobito se ne može izjednačiti s carinskim skladištem, koje se također već predviđalo starim Carinskim zakonikom i na koje se nisu primjenjivale iste odredbe koje su vrijedile za slobodno skladište.
37. U njemačkoj verziji članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe REACH kao treći posebni carinski režim navodi se Transitverkehr (tranzitni prijevoz). Međutim, taj pojam ne postoji u njemačkoj verziji Carinskog zakonika. Suprotno tomu, u engleskoj i francuskoj verziji članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe REACH upotrebljava se pojam transit, koji se navodi u odgovarajućim jezičnim verzijama Carinskog zakonika. Taj pojam u njemačkoj verziji Carinskog zakonika označen je kao Versand (provoz). Stoga smatram da se uporaba pojma Transitverkehr (tranzitni prijevoz) u njemačkoj verziji temelji na pogrešci u prijevodu.
38. Kao alternativu skladištenju provoz obuhvaća druge posebne carinske postupke koji su uređeni glavom VII. poglavljem 2. Carinskog zakonika te oni stoga također isključuju smještaj u carinskim skladištima.
39. Ukratko se može zaključiti da tvari koje se skladište u carinskom skladištu nisu obuhvaćene područjem primjene članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe REACH jer nisu obuhvaćene nijednim posebnim carinskim režimom navedenim u tom članku. Stoga je Uredba primjenjiva na takve tvari. Slijedom toga, tvari su u smislu definicije iz članka 3. točke 10. uvezene već kada se fizički uvedu u carinsko područje Unije i treba ih registrirati pri ECHA‑i već prije tog trenutka.
40. Taj zaključak odgovara cilju iznimke iz članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe REACH. Naime, cilj Uredbe REACH nije urediti izvoz tvari, nego samo osigurati slobodu kretanja robe i visoku razinu zaštite na unutarnjem tržištu(8). U tom bi okviru proizvođači, uvoznici i daljnji korisnici tvari u skladu s uvodnom izjavom 16. pri proizvodnji, uvozu i uporabi tvari odnosno njihovom stavljanju na tržište trebali postupati s odgovornošću i pažnjom koja je potrebna da se osigura da u razumno predvidivim uvjetima ne dođe do štetnih učinaka na zdravlje ljudi i okoliš.
41. Stoga je svrha članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe REACH izuzeti robu od zahtjeva koji proizlaze iz Uredbe REACH ako se, kao u slučaju triju navedenih carinskih režima, pretpostavlja da se samo privremeno nalazi u Uniji i da se ne podvrgava daljnjoj obradi ili preradi. Kao što je to utvrđeno desetom uvodnom izjavom, takve tvari nisu u uporabi u smislu Uredbe REACH. U tom slučaju u Uniji se vjerojatno neće ostvariti rizici povezani s pojedinim tvarima. Međutim, na vrlo opasne tvari mogu se primjenjivati posebna pravila(9).
42. Suprotno tomu, ako se tvar podvrgava obradi ili preradi u Uniji, treba primijeniti Uredbu REACH kako bi se unutar Unije osigurala razina zaštite koja se nastoji postići. Naime, u tom slučaju treba poduzeti potrebne mjere kako se prilikom obrade ili prerade ne bi ostvarili rizici povezani s tvari. Suprotno tomu, za upravljanje tim rizikom nije važno primjenjuju li se na tvar ili proizvode koji su od nje dobiveni carinski režimi koji su usmjereni na naknadni izvoz.
43. Stoga na prvi dio drugog pitanja treba odgovoriti na način da je iznimka iz članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe REACH primjenjiva samo ako su predmetne tvari obuhvaćene jednim od posebnih carinskih režima navedenih u tom članku, odnosno privremenim skladištenjem ili privremenim smještajem (članak 5. točke 11. i 17. te članci 144. do 152. Carinskog zakonika), skladištenjem u slobodnoj zoni radi ponovnog izvoza (članak 5. točka 14. te članci 243. do 249., ali ne članak 270. Carinskog zakonika) ili provozom (članci 226. do 236. Carinskog zakonika) te ako se u skladu s tim člankom ne podvrgavaju obradi ili preradi.
B. Određivanje uvoznika
44. Sada treba ispitati je li osoba koja naruči odnosno kupi određenu količinu tvari od proizvođača s poslovnim nastanom izvan Europske unije uvoznik te tvari u smislu članka 6. stavka 1. i članka 3. točke 10. Uredbe REACH koji je treba registrirati pri ECHA‑i.
45. U skladu s člankom 3. točkom 12. Uredbe REACH uvoz tvari smatra se stavljanjem na tržište. Budući da se tvar u skladu s člankom 5. smije staviti na tržište samo ako je registrirana, smije se uvesti tek nakon registracije. Člankom 21. stavkom 1. čak se predviđa da je uvoz dopušten samo ako ECHA ne podnese prigovor o nedostacima registracijskog dosjea u roku od tri tjedna nakon registracije.
46. Međutim, tko ima obvezu registracije? U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe REACH uvoznik koji uvozi tvar u količinama od jedne tone godišnje i više dužan je ECHA‑i podnijeti registraciju. Člankom 3. točkom 11. uvoznik se definira kao fizička ili pravna osoba s poslovnim nastanom u Uniji koja je odgovorna za uvoz. Uvoz je pak u skladu s člankom 3. točkom 10. fizičko uvođenje u carinsko područje Unije.
47. Obveza registracije prilikom uvoza tvari stoga ovisi o tome tko je odgovoran za fizičko uvođenje u carinsko područje Unije.
48. Uobičajeni smisao riječi upućuje na to da odgovorne mogu biti brojne osobe. Ako nije primjenjiva iznimka iz članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe REACH, za fizičko uvođenje izravno je odgovorna posada, osobito kapetan broda MV „HC SVEA KIM”, kao i prijevoznik. Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je poduzetnik Belor uveo tvar u Europsku uniju i da je stoga vjerojatno angažirao i nadzirao prijevoznika. Stoga i taj poduzetnik može biti odgovoran za uvoz. Međutim, Belor djeluje po nalogu društva Dreymoor, koje stoga također može biti odgovorno. Budući da se taj nalog barem djelomično temelji na tome da je Triferto već kupio i naručio velik dio isporuke, i on može biti odgovoran.
49. Međutim, cilj članka 3. točke 11. i članka 6. Uredbe REACH, za razliku od, primjerice, kaznenog zakonodavstva, nisu identifikacija svih odgovornih osoba i sankcioniranje u skladu s njihovim doprinosom djelu. Naprotiv, u skladu s uvodnom izjavom 17. trebalo bi osigurati prikupljanje svih relevantnih informacija o tvarima koje su raspoložive i koje mogu pomoći u utvrđivanju opasnih svojstava. Kako bi se pravično raspodijelio teret povezan s pružanjem tih informacija među korisnicima tvari, treba registrirati svaku količinu tvari koja je proizvedena ili uvezena na razini Unije. Stoga je nužno, ali i dovoljno, da jedna osoba registrira predmetnu količinu tvari.
50. Međutim, Uredba REACH, a osobito članak 3. točka 11., od ograničene su koristi za identifikaciju te osobe, s obzirom na to da je pojam „odgovoran”, kao što je to prikazano u točki 48., vrlo širok. Točno je da je broj odgovornih osoba ograničen time što kao uvoznici dolaze u obzir samo osobe s poslovnim nastanom u Uniji, što osobito isključuje društvo Dreymoor te možda i kapetana i posadu broda. Međutim, u ovom slučaju kao moguće odgovorne osobe preostaju barem društva Triferto i Belor.
51. U napomenama o obvezi registracije ECHA predlaže da se odluka o tome tko je uvoznik donese na temelju okolnosti pojedinačnog slučaja. Daje primjer i na temelju toga određuje tko treba biti odgovoran u određenim situacijama. U brojnim slučajevima uvoznikom treba smatrati krajnjeg primatelja robe, odnosno osobu koja je naručila i kupila uvezenu tvar, ali u određenim okolnostima i osobu koja organizira uvoz(10). Komisija i Belgija pozivaju se u svojim argumentima na te napomene.
52. Međutim, ECHA nije ovlaštena konkretizirati članak 3. točku 11. Uredbe REACH obvezujućim tumačenjem, što i izričito navodi u svojim napomenama(11). Stoga te napomene nisu obvezujuće, ali mogu pružiti korisne informacije za tumačenje nedefiniranog pravnog pojma, kao što je odgovorna osoba za uvoz. Zbog toga se čini uvjerljivim da često krajnji primatelj isporuke treba snositi glavnu odgovornost jer ima interes da se isporuka uvede u Uniju. Bez njegove inicijative u pravilu ne bi došlo do uvoza tvari. Iako prodavatelj uglavnom također ima takav interes, on se ne može smatrati odgovornom osobom u skladu s člankom 3. točkom 11. Uredbe REACH ako, kao u ovom slučaju, nema poslovni nastan u Uniji.
53. Međutim, interes kupca za uvoz ne isključuje mogućnost da druga osoba, u ovom slučaju Belor, preuzme odgovornost umjesto primatelja robe, tako postane uvoznik u smislu članka 3. točke 11. Uredbe REACH i preuzme obvezu registracije.
54. Za to u pravilu ne može biti dovoljna samo izjava ili pak ugovor jer bi u protivnom postojala opasnost od toga da se izbjegnu obveze uvoznika u skladu s Uredbom REACH. Osobito treba spriječiti da stvarni uvoznik tvari podijeli uvezenu količinu na razne „lažne uvoznike” od kojih svaki ostaje ispod praga za obvezu registracije ili praga za pružanje opširnijih informacija. Naime, u skladu s člankom 6. stavkom 1. obvezu registracije imaju samo uvoznici koji uvezu više od jedne tone godišnje, a u skladu s člankom 12. obveze registracije povećavaju se u slučaju većih godišnjih količina po uvozniku (10, 100 ili 1000 tona).
55. Osim toga, registracija nije samo formalnost, nego podrazumijeva i znatan napor. Tako podnositelj registracije u skladu s člankom 10. i raznim prilozima Uredbi REACH treba dostaviti opsežan dosje o tvari i izvješće o kemijskoj sigurnosti. Osim toga, nakon registracije dužan je u skladu s člankom 22. ispuniti daljnje obveze prosljeđivanja informacija.
56. Stoga je za učinkovito preuzimanje odgovornosti i obveze registracije potrebno barem legitimno očekivanje subjekata koji sudjeluju u uvozu u pogledu toga da osoba koja preuzima odgovornost raspolaže znanjima i resursima koji su potrebni za ispunjenje navedenih obveza. Ti subjekti, osobito naručitelj tvari, ne trebaju tomu slijepo vjerovati, nego moraju postupiti s dužnom pažnjom prilikom odabira i barem prije uvoza zatražiti dokaz da je podnositelj registracije zaista registrirao količinu tvari pri ECHA‑i.
57. Međutim, ako je osoba koja preuzima odgovornost za uvoz, kao u ovom slučaju, zaista ispunila obveze uvoznika, odnosno ako je osobito registrirala isporuku pri ECHA‑i, i usto imala ključnu ulogu u organizaciji fizičkog uvođenja isporuke u Uniju te ako ne postoje naznake zaobilaženja ili povrede obveza u skladu s Uredbom REACH, čini se razumnim prihvatiti preuzimanje odgovornosti. Suprotno tomu i protivno stajalištu Belgije, nije odlučujuće temelji li se to preuzimanje na ugovoru s kupcem robe ili na drugim okolnostima, kao u ovom slučaju na sporazumu između društava Dreymoor i Belor.
58. Člankom 8. Uredbe REACH čak se izričito predviđa mogućnost sporazuma sa subjektom koji nema poslovni nastan u Uniji u posebnom slučaju, odnosno kada proizvođač tvari s poslovnim nastanom izvan Unije na temelju uzajamnog sporazuma imenuje osobu s poslovnim nastanom u Uniji da kao njegov jedinstveni zastupnik ispuni obveze uvoznika. Uvoznike stoga treba izuzeti od obveze registracije jer se u tom slučaju smatraju daljnjim korisnicima.
59. Kao što je to na raspravi zaključila i Komisija, tim se odredbama o jedinstvenom zastupniku ne protivi preuzimanje obveze registracije u drugim slučajevima. Točno je da Uredba ne sadržava odredbu usporedivu s člankom 8. Uredbe REACH o tome da subjekti koji sudjeluju u uvozu mogu dogovoriti tko će ispuniti obvezu registracije. Međutim, budući da u Uredbi nije jasno utvrđeno kojoj osobi treba naložiti tu obvezu, a istodobno se polazi od jedne registracije uvezenih količina tvari, treba postojati mogućnost dogovora o tome tko će preuzeti tu obvezu.
60. Osim toga, prednost tog tumačenja članka 3. točke 11. i članka 6. Uredbe REACH jest to što obuhvaća i slučaj kada trgovačko društvo s poslovnim nastanom izvan Unije, kao što je Dreymoor, u Uniju uvozi količinu tvari koju je proizveo drugi proizvođač a da već nema primatelje u Uniji. Naime, u tom slučaju nitko ne bi mogao registrirati isporuku, tako da uvoz pravno ne bi bio dopušten. Takvo trgovačko društvo ne bi bilo proizvođač tvari i stoga ne bi moglo imenovati jedinstvenog zastupnika u skladu s člankom 8. Isto tako, ne bi moglo sâmo registrirati isporuku ako nema poslovni nastan u Uniji. Osim toga, ako još nisu određeni primatelji, ni oni ne mogu biti odgovorni za uvoz. Slijedom toga, kako bi se omogućili takvi uvozi, treba postojati mogućnost da subjekt s poslovnim nastanom u Uniji preuzme odgovornost za uvoz.
61. U glavnom postupku takvo bi rješenje bilo potrebno barem za količine koje je Triferto kupio tek nakon uvoza, a možda i za dio pošiljke, odnosno 2000 tona, o čijem zadržavanju Sud nije informiran. Naime, u skladu s odgovorom na prvi dio drugog pitanja barem su količine koje su naknadno prodane društvu Triferto već bile uvezene prije nego što je određen primatelj.
62. Stoga na prvo pitanje i drugi dio drugog pitanja treba odgovoriti na način da kupac više od jedne tone tvari uvezene u Uniju u skladu s člankom 3. točkama 10. i 11. te člankom 6. Uredbe REACH nije obvezan sâm registrirati tu tvar ako je druga osoba s poslovnim nastanom u Uniji preuzela odgovornost za uvoz tvari i obavila registraciju te ako ne postoje naznake zaobilaženja obveza u vezi s registracijom tvari.
V. Zaključak
63. Stoga predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori na sljedeći način:
1. Iznimka iz članka 2. stavka 1. točke (b) Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija primjenjiva je samo ako su predmetne tvari obuhvaćene jednim od posebnih carinskih režima navedenih u tom članku, odnosno privremenim skladištenjem ili privremenim smještajem (članak 5. točke 11. i 17. te članci 144. do 152. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije), skladištenjem u slobodnoj zoni radi ponovnog izvoza (članak 5. točka 14. te članci 243. do 249., ali ne članak 270. Carinskog zakonika) ili provozom (članci 226. do 236. Carinskog zakonika) te ako se u skladu s tim člankom ne podvrgavaju obradi ili preradi.
2. Kupac više od jedne tone tvari uvezene u Uniju u skladu s člankom 3. točkama 10. i 11. te člankom 6. Uredbe br. 1907/2006 nije obvezan sâm registrirati tu tvar ako je druga osoba s poslovnim nastanom u Uniji preuzela odgovornost za uvoz tvari i obavila registraciju te ako ne postoje naznake zaobilaženja obveza u vezi s registracijom tvari.