Predmet C-677/16

Montero Mateos

protiv

Agencia Madrileña de Atención Social de la Consejería de Políticas Sociales y Familia de la Comunidad Autónoma de Madrid

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Social nº 33 de Madrid)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 1999/70/EZ – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Članak 4. – Načelo nediskriminacije – Pojam ‚uvjeti zapošljavanja’ – Usporedivost situacija – Opravdanje – Pojam ‚objektivni razlozi’ – Naknada u slučaju prestanka ugovora o radu na neodređeno vrijeme zbog objektivnog razloga – Nepostojanje naknade u slučaju isteka interinidad ugovora o radu na određeno vrijeme”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 5. lipnja 2018.

1.        Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Uvjeti zapošljavanja – Pojam – Naknada koja se isplaćuje radniku zbog otkaza njegova ugovora o radu – Uključenost

(Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 4. t. 1.)

2.        Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Radnici koji obavljaju istovjetan ili sličan posao – Pojam – Radnici koji se nalaze u usporedivoj situaciji – Kriteriji za ocjenu – Priroda posla, uvjeti stručnog osposobljavanja i radni uvjeti – Ocjena nacionalnog suda

(Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 3. t. 2. i čl. 4. t. 1.)

3.        Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Objektivni razlozi koji opravdavaju različito postupanje – Pojam – Naknada u slučaju prestanka ugovora o radu na neodređeno vrijeme zbog objektivnog razloga – Nepostojanje naknade u slučaju isteka interinidad ugovora o radu na određeno vrijeme – Dopuštenost

(Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 3. t. 1. čl. 4. t. 1.)

1.      Stoga je riječ o tome da se, kao drugo, utvrdi je li poslodavčevo dodjeljivanje naknade zbog prestanka ugovora o radu obuhvaćeno pojmom „uvjeti zapošljavanja” u smislu članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma. U tom pogledu, Sud je presudio da je odlučujući kriterij za utvrđivanje je li neka mjera obuhvaćena tim pojmom upravo onaj zapošljavanja, to jest radnog odnosa uspostavljenog između radnika i njegova poslodavca (presude od 12. prosinca 2013., Carratù, C-361/12, EU:C:2013:830, t. 35. i od 13. ožujka 2014., Nierodzik, C-38/13, EU:C:2014:152, t. 25.).

Sud je tako smatrao da taj pojam obuhvaća, među ostalim, pravila koja se odnose na utvrđenje otkaznog roka koji se primjenjuje u slučaju prestanka ugovorâ o radu na određeno vrijeme (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2014., Nierodzik, C-38/13, EU:C:2014:152, t. 29.).

Naime, Sud je pojasnio da bi tumačenje članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma koje bi isključivalo iz definicije navedenog pojma uvjete prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme smanjilo, protivno cilju dodijeljenom toj odredbi, područje primjene zaštite od diskriminacije koja se pruža radnicima zaposlenima na određeno vrijeme (presuda od 13. ožujka 2014., Nierodzik, C-38/13, EU:C:2014:152, t. 27.).

Dakle, ta se razmatranja u cijelosti mogu primijeniti na naknadu koja se dodjeljuje radniku zbog činjenice prestanka njegova ugovora o radu koji ga vezuje za njegova poslodavca, s obzirom na to da se takva naknada plaća na temelju radnog odnosa koji je među njima uspostavljen (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2016., de Diego Porras, C-596/14, EU:C:2016:683, t. 31.).

Iz toga slijedi da je naknada kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku obuhvaćena pojmom „uvjeti zapošljavanja” u smislu članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma.

(t. 44.-48.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 51., 52.)

3.      Članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., sadržanog u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis koji ne predviđa plaćanje nikakve naknade za radnike zaposlene na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih za privremeno popunjavanje radnog mjesta tijekom postupka zapošljavanja ili promaknuća radi trajnog popunjavanja tog radnog mjesta, kao što je interinidad ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku, istekom roka na koji su ti ugovori sklopljeni, dok se naknada dodjeljuje radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme prilikom prestanka njihova ugovora o radu zbog objektivnog razloga.

Naime, iz definicije pojma „ugovor na određeno vrijeme” iz članka 3. stavka 1. Okvirnog sporazuma proizlazi da ugovor te naravi prestaje proizvoditi svoje učinke u budućnosti istekom roka na koji je sklopljen, a taj se rok može utvrditi dovršenjem određenog posla, određenim datumom ili, kao u ovom slučaju, nastupanjem određenog događaja. Prema tome, stranke ugovora o radu na određeno vrijeme od trenutka njegova sklapanja znaju datum ili događaj kojim on prestaje. Tim se rokom ograničava trajanje radnog odnosa a da stranke u tom pogledu ne izražavaju svoju volju nakon sklapanja navedenog ugovora.

Nasuprot tomu, prestanak ugovora o radu na neodređeno vrijeme zbog jednog od razloga predviđenih člankom 52. Zakona o radu, na poslodavčevu inicijativu, posljedica je nastupa okolnosti koje nisu bile predviđene na datum njegova sklapanja i koje narušavaju redovito odvijanje radnog odnosa. Kao što to proizlazi iz objašnjenja španjolske vlade navedenih u točki 58. ove presude i kao što je to u biti navela nezavisna odvjetnica u točki 55. svojeg mišljenja, upravo kako bi se nadoknadila ta nepredvidljivost prekida radnog odnosa zbog takvog razloga i zbog toga iznevjerena legitimna očekivanja koja je radnik mogao imati na taj datum u pogledu stabilnosti tog radnog odnosa, članak 53. stavak 1. točka (b) Zakona o radu u tom slučaju zahtijeva plaćanje navedenom radniku kojem je otkazan ugovor o radu naknade u visini plaće za dvadeset dana za svaku godinu radnog staža.

U tom potonjem slučaju španjolsko pravo ne pravi nikakvu razliku u postupanju između radnika zaposlenih na određeno vrijeme i usporedivih radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da članak 53. stavak 1. točka (b) Zakona o radu predviđa zakonsku naknadu u visini plaće za dvadeset dana za svaku godinu radnog staža u poduzeću u korist radnika, neovisno o tome je li njegov ugovor sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme.

U tim okolnostima, valja smatrati da posebna svrha novčane naknade u slučaju otkaza koja je predviđena člankom 53. stavkom 1. točkom (b) Zakona o radu, isto kao i poseban kontekst u kojem se isplaćuje navedena naknada, čini objektivan razlog koji opravdava predmetnu razliku u postupanju.

(t. 60.-63., 65. i izreka)