PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
9. ožujka 2021.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Direktiva 2003/88/EZ – Članak 2. – Pojam ‚radno vrijeme’ – Dežurstvo u stanju pripravnosti – Profesionalni vatrogasci – Direktiva 89/391/EEZ – Članci 5. i 6. – Psihosocijalni rizici – Obveza prevencije”
U predmetu C‑580/19,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Verwaltungsgericht Darmstadt (Upravni sud u Darmstadtu, Njemačka), odlukom od 21. veljače 2019., koju je Sud zaprimio 30. srpnja 2019., u postupku
RJ
protiv
Stadt Offenbach am Main,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, R. Silva de Lapuerta, potpredsjednica, A. Arabadjiev, A. Prechal, M. Vilaras i N. Piçarra, predsjednici vijeća, T. von Danwitz, C. Toader, M. Safjan, D. Šváby, S. Rodin, F. Biltgen, K. Jürimäe, C. Lycourgos (izvjestitelj) i L. S. Rossi, suci,
nezavisni odvjetnik: G. Pitruzzella,
tajnik: M. Longar, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 22. lipnja 2020.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za belgijsku vladu, S. Baeyens, L. Van den Broeck, M. Jacobs i C. Pochet, u svojstvu agenata,
– za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,
– za francusku vladu, A. Ferrand, R. Coesme, E. Toutain i A.-L. Desjonquères, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,
– za finsku vladu, u početku H. Leppo i J. Heliskoski, zatim H. Leppo, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, u početku B.-R. Killmann i M. van Beek, zatim B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 6. listopada 2020.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe RJ i Stadta Offenbach am Main (Grad Offenbach na Majni, Njemačka), u vezi s plaćom koju je ta osoba zahtijevala za dežurstva koje je obavila u stanju pripravnosti. Najprije valja pojasniti da u okviru ove presude pojam „dežurstvo” općenito obuhvaća sva razdoblja tijekom u kojima radnik ostaje na raspolaganju svojem poslodavcu kako bi na njegov zahtjev mogao obaviti posao, dok se „dežurstvo u stanju pripravnosti” odnosi dežurstva tijekom kojih radnik nije dužan ostati na mjestu rada.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 89/391/EEZ
3 Člankom 5. stavkom 1. Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.) predviđeno je:
„Dužnost poslodavca je osigurati sigurnost i zdravlje radnika u svakom aspektu povezanom s radom.”
4 Člankom 6. te direktive određuje se:
„1. U kontekstu svojih odgovornosti, poslodavac poduzima potrebne mjere za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, uključujući prevenciju profesionalnih rizika kao i pružanje informacija i obuke te potrebne organizacije i sredstava.
Poslodavac prati potrebu za prilagodbom tih mjera kako bi se vodilo računa o promjenjivim okolnostima i težilo poboljšanju postojećeg stanja.
2. Poslodavac provodi mjere iz prve točke stavka 1. na temelju sljedećih općih načela prevencije:
(a) izbjegavanje rizika;
(b) procjena neizbježnih rizika;
(c) suzbijanje uzroka rizika;
[…]
3. Ne dovodeći u pitanje ostale odredbe ove direktive, poslodavac, uzimajući u obzir prirodu aktivnosti poduzeća/pogona:
(a) procjenjuje rizik za sigurnost i zdravlje radnika, između ostalog u odabiru radne opreme, korištenih kemijskih tvari ili pripravaka te opremanju radnih mjesta.
Nakon ove procjene i prema potrebi, preventivne mjere, radne i proizvodne metode koje provodi poslodavac moraju:
– osigurati poboljšanje razine zaštite radnika s obzirom na sigurnost i zdravlje,
– biti integrirane u sve aktivnosti poduzeća/pogona i na svim hijerarhijskim razinama;
[…]”
Direktiva 2003/88
5 Člankom 1. Direktive 2003/88 određuje se:
„1. Ova Direktiva postavlja minimalne sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena.
2. Ova se Direktiva primjenjuje na:
(a) najkraća razdoblja dnevnog odmora, tjednog odmora i godišnjeg odmora, na stanke i najveći broj radnih sati tjedno; i
(b) određene aspekte noćnog rada, rada u smjenama i radnog rasporeda.
[…]”
6 Člankom 2. te direktive predviđa se:
„Za potrebe ove direktive primjenjuju se sljedeći pojmovi:
1. ‚radno vrijeme’ je vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom;
2. ,vrijeme odmora’ je vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme;
[…]”
7 Na temelju članka 7. stavka 1. navedene direktive:
„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.”
Njemačko pravo
8 U Prilogu Verordnungu über die Organisation, Mindeststärke und Ausrüstung der öffentlichen Feuerwehren (Uredba o organizaciji, minimalnom broju osoba i opremi javnih vatrogasnih postrojbi) od 17. prosinca 2003. (GVBl., str. 693.), među ostalim, se određuje:
„Opremu razine 2, uključujući za to potrebno osoblje, u pravilu treba rasporediti na mjesto intervencije u roku od 20 minuta od znaka za uzbunu […].”
9 U skladu s Einsatzdienstverfügungom der Feuerewehr Offenbach (Operativna uputa vatrogasne postrojbe grada Offenbacha na Majni), u verziji od 18. lipnja 2018., kada je o tome obaviješten, službenik koji obavlja službu „Beamtera vom Einsatzleitdienst” (službenik službe za vođenje intervencija, u daljnjem tekstu: služba „BvE”) treba se odmah uputiti na mjesto intervencije uz primjenu svojih posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska.
10 Na stranici 6. te upute za intervencije na terenu detaljno se navode obveze službenika koji obavlja službu „BvE”:
„Službenik za vrijeme obavljanja službe ‚BvE’ mora biti dostupan i nalaziti se na mjestu koje mu omogućuje da može poštovati vrijeme odaziva od 20 minuta. Smatra se da poštuje to pravilo ako od mjesta na kojem se nalazi do granice grada Offenbacha na Majni stigne vožnjom u trajanju od 20 minuta, uz primjenu svojih posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska. To vrijeme vrijedi za slučaj prosječne gustoće prometa i uobičajene cestovne i vremenske uvjete.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
11 Osoba RJ je državni službenik koji obavlja dužnost vatrogasca kao voditelj postrojbe u vatrogasnoj postrojbi grada Offenbacha na Majni. Ona uz svoju redovitu službu, u skladu s propisima koji se primjenjuju u vatrogasnoj postrojbi tog grada, redovito obavlja službu „BvE”.
12 Tijekom obavljanja službe „BvE” osoba RJ mora stalno biti dostupna, imati spremnu svoju intervencijsku odjeću kao i interventno vozilo koje joj je poslodavac stavio na raspolaganje. Mora preuzimati pozive kojima je se obavještava o događajima o kojima treba donijeti odluku. Katkad se treba uputiti na mjesto intervencije ili svoje mjesto obavljanja službe. Kada obavlja službu „BvE”, osoba RJ mora odabrati mjesto na kojem će se nalaziti tako da u slučaju uzbune, uz primjenu svojih posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska, interventnim vozilom i u intervencijskoj odjeći može doći do granice grada Offenbacha na Majni u roku od 20 minuta.
13 Tijekom tjedna služba „BvE” obavlja se između 17 sati i 7 sati sljedećeg dana. Vikendima se ta služba obavlja od petka u 17 sati do ponedjeljka u 7 sati. Obavljanje navedene službe vikendom može uslijediti nakon odrađenog 42-satnog radnog tjedna. Osoba RJ u prosjeku obavlja službu „BvE” 10 do 15 vikenda godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2015. ukupno je obavljala službu „BvE” 126 puta te je u 20 navrata morala odgovoriti na uzbune odnosno obaviti intervenciju. Dakle, u vrijeme dok je osoba RJ obavljala službu „BvE”, u prosjeku je tijekom tri godine bilo 6,67 uzbuna godišnje.
14 Osoba RJ tražila je da joj se vrijeme obavljanja službe „BvE” prizna kao radno vrijeme i da joj se za to isplati odgovarajuća naknada. Njezin poslodavac odlukom od 6. kolovoza 2014. odbio je taj zahtjev.
15 Osoba RJ 31. srpnja 2015. pokrenula je postupak pred sudom koji je uputio zahtjev, pri čemu je tvrdila da se dežurstva mogu smatrati radnim vremenom – čak i kada se obavljaju u stanju pripravnosti, odnosno kada radnik nije obvezan biti fizički prisutan na mjestu koje je odredio poslodavac – ako je radnik ograničen odlukom svojeg poslodavca da počne s radom u vrlo kratkom roku. Osoba RJ osobito tvrdi da služba „BvE” znatno ograničava njezino slobodno vrijeme jer, u slučaju uzbune, ona mora odmah napustiti svoj dom radi dolaska u Offenbach na Majni kako bi poštovala rok od 20 minuta koji joj je određen.
16 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, aktivnosti koje obavljaju snage državne vatrogasne postrojbe obuhvaćene su područjem primjene Direktive 2003/88. Taj sud smatra da, dok su pitanja koja se odnose na naknadu za dežurstva isključena iz tog područja primjene, kvalifikacija službe „BvE” kao „radnog vremena” u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88, međutim, ključna je za rješavanje spora koji se pred njim vodi.
17 Naime, u skladu s njemačkim pravom, poslodavcu osobe RJ može se naložiti da joj za obavljanje službe „BvE” plati naknadu kako ona to zahtijeva samo ako je radila u trajanju duljem od najduljeg tjednog radnog vremena dopuštenog Direktivom 2003/88. Osim toga, dodatni zahtjev osobe RJ da se posebno utvrdi da služba „BvE” predstavlja radno vrijeme ne odnosi se na moguću naknadu za obavljanje te službe, nego ima za cilj da osoba RJ u budućnosti ne bude primorana raditi u trajanju duljem od najduljeg radnog vremena dopuštenog pravom Unije.
18 Sud koji je uputio zahtjev ističe da je Sud do sada smatrao da se dežurstvo može kvalificirati kao radno vrijeme samo ako je poslodavac radnika obvezao na fizičku prisutnost u određenom mjestu i da mu ondje bude na raspolaganju u slučaju potrebe trenutačnog pružanja odgovarajućih usluga. Međutim, ističe da je Sud u presudi od 21. veljače 2018., Matzak (C‑518/15, EU:C:2018:82) smatrao da se i dežurstva koja radnik obavlja u svojem domu također moraju smatrati radnim vremenom zbog, s jedne strane, obveze radnika da se nalazi na mjestu koje odredi poslodavac i, s druge strane, ograničenja mogućnosti tog radnika da se posveti svojim osobnim i društvenim interesima, što proizlazi iz potrebe dolaska na mjesto rada u roku od osam minuta.
19 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ta se presuda ne protivi tomu da se radnim vremenom također smatraju dežurstva u stanju pripravnosti, odnosno ona tijekom kojih je radnik, iako nije dužan nalaziti se na mjestu koje odredi poslodavac, podvrgnut znatnim ograničenjima u pogledu slobodnog izbora mjesta na kojem se nalazi i organizacije svojeg slobodnog vremena.
20 Konkretno, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, činjenica da su iz pojma „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88 isključena dežurstva u stanju pripravnosti, samo zato što poslodavac nije odredio točno mjesto na kojem je radnik dužan biti fizički prisutan, predstavlja neopravdano različito postupanje u odnosu na situaciju u kojoj je poslodavac odredio takvo mjesto. Naime, radnikova obveza da u kratkom roku dođe do određenog mjesta može imati jednako ograničavajući učinak na organizaciju njegova slobodnog vremena te dovesti do toga da mu se neizravno nameće mjesto na kojem je dužan biti fizički prisutan, čime bi se znatno ograničile njegove mogućnosti da se posveti svojim osobnim interesima.
21 Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ističe da je odlučujući kriterij Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud, Njemačka) za određivanje treba li dežurstvo smatrati radnim vremenom učestalost poziva na obavljanje zadaća tijekom dežurstava koja se može očekivati. Ako se dežurstvo samo povremeno prekida intervencijama, tada nije riječ o „radnom vremenu”.
22 U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Darmstadt (Upravni sud u Darmstadtu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 2. Direktive 2003/88 tumačiti na način da dežurstva tijekom kojih je radnik obvezan doći do granice grada u kojem se nalazi mjesto njegova zaposlenja u intervencijskoj odjeći i interventnom vozilu u roku od dvadeset minuta valja smatrati radnim vremenom, iako poslodavac radniku nije odredio mjesto na kojem je dužan biti fizički prisutan, ali je radnik unatoč tomu znatno ograničen u pogledu odabira tog mjesta i mogućnosti da se posveti osobnim i društvenim interesima?
2. Ako je odgovor na prvo prethodno pitanje potvrdan, treba li članak 2. Direktive 2003/88/EZ u situaciji poput one navedene u prvom prethodnom pitanju tumačiti na način da prilikom definiranja pojma radnog vremena također valja uzeti u obzir pitanje treba li i u kojoj mjeri tijekom dežurstva, koje se obavlja u mjestu koje nije odredio poslodavac, radnik načelno očekivati poziv na intervenciju?”
O prethodnim pitanjima
23 Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. Direktive 2003/88 tumačiti na način da dežurstvo tijekom kojeg radnik mora moći doći do granice grada u kojem se nalazi mjesto njegova zaposlenja u roku od 20 minuta, u intervencijskoj odjeći i interventnom vozilu koje mu je na raspolaganje stavio njegov poslodavac, uz primjenu posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska povezanih s upotrebom tog vozila, predstavlja „radno vrijeme” u smislu tog članka te treba li za potrebe te kvalifikacije uzeti u obzir prosječnu učestalost stvarnih poziva na intervenciju upućenih tom radniku tijekom tog razdoblja.
24 Konkretno, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je tužitelj iz glavnog postupka obvezan odraditi oko četrdeset dežurstava godišnje, po noći tijekom tjedna i vikendima. Ta se dežurstva obavljaju u stanju pripravnosti, što znači da on nije dužan biti fizički prisutan na svojem mjestu rada. Tijekom navedenih dežurstava osoba RJ mora u svakom trenutku raspolagati svojom intervencijskom odjećom i interventnim vozilom, kako bi trenutačno mogla odgovoriti na primljene pozive i biti u mogućnosti u svojoj intervencijskoj odjeći i službenom vozilu doći do granice grada Offenbacha na Majni u roku od 20 minuta, uz primjenu posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska povezanih s upotrebom tog vozila. To vrijeme vrijedi za slučaj prosječne gustoće prometa i uobičajene cestovne i vremenske uvjete.
25 Najprije valja podsjetiti na to da, iako je u konačnici na sudu koji je uputio zahtjev da ispita treba li dežurstva u stanju pripravnosti koja su predmet glavnog postupka kvalificirati kao „radno vrijeme” u svrhu primjene Direktive 2003/88, na Sudu je ipak da mu pruži naznake u pogledu kriterija koje treba uzeti u obzir prilikom tog ispitivanja (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 23. i 24. i navedena sudska praksa).
26 S obzirom na ta uvodna pojašnjenja, na prvom mjestu valja podsjetiti na to da je cilj Direktive 2003/88 uspostaviti minimalne zahtjeve za poboljšanje životnih i radnih uvjeta radnika približavanjem nacionalnih propisa osobito u vezi s trajanjem radnog vremena. To usklađivanje na razini Europske unije u području organizacije radnog vremena ima za cilj zajamčiti bolju zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, osiguravajući im minimalna razdoblja odmora – osobito dnevnog i tjednog – kao i odgovarajuće stanke te predviđajući najveći broj radnih sati tjedno (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 25. i navedena sudska praksa).
27 Razne odredbe iz Direktive 2003/88 u području najduljeg trajanja rada i najkraćeg trajanja odmora predstavljaju pravila socijalnog prava Unije od posebne važnosti, koja moraju biti na raspolaganju svakom radniku (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 26. i navedena sudska praksa).
28 Usto, utvrđujući pravo svakog radnika na ograničenje najduljeg trajanja rada i na razdoblja dnevnog i tjednog odmora, Direktiva 2003/88 precizira temeljno pravo izričito uspostavljeno u članku 31. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i mora se posljedično tumačiti s obzirom na taj članak 31. stavak 2. Osobito slijedi da se odredbe Direktive 2003/88 ne mogu tumačiti usko na štetu prava koja radnici imaju na temelju nje (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 27. i navedena sudska praksa).
29 Na drugom mjestu, valja istaknuti da je člankom 2. točkom 1. Direktive pojam „radno vrijeme” definiran kao svako razdoblje tijekom kojeg radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove ili zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom. Na temelju članka 2. točke 2. te direktive, pojam „vrijeme odmora” je vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.
30 Slijedi da su ta dva pojma, koja su bila definirana na isti način u Direktivi Vijeća 93/104/EZ od 23. studenoga 1993. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 1993., L 307, str. 18.), koju je zamijenila Direktiva 2003/88, međusobno isključiva. Radnikovo dežurstvo mora se stoga u svrhu primjene Direktive 2003/88 kvalificirati ili kao „radno vrijeme” ili kao „vrijeme odmora” jer ona ne predviđa međukategoriju (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 29. i navedena sudska praksa).
31 Osim toga, pojmovi „radno vrijeme” i „vrijeme odmora” predstavljaju pojmove prava Unije koje valja definirati prema objektivnim značajkama, upućujući na sustav i cilj Direktive 2003/88. Naime, samo takvo autonomno tumačenje može toj direktivi osigurati punu učinkovitost i ujednačenu primjenu tih pojmova u svim državama članicama (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 30. i navedena sudska praksa).
32 Stoga, unatoč upućivanju na „nacionalne propise i/ili praksu” u članku 2. Direktive 2003/88, države članice ne mogu jednostrano odrediti doseg pojmova „radno vrijeme” i „vrijeme odmora”, podređujući bilo kakvom uvjetu ili ograničenju pravo, koje je izravno priznato radnicima tom direktivom, da razdoblja rada i, u vezi s tim, razdoblja odmora budu pravilno uzeta u obzir. Bilo kakvo drukčije tumačenje poništilo bi koristan učinak Direktive 2003/88 i bilo bi u suprotnosti s njezinim ciljem (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 31. i navedena sudska praksa).
33 Na trećem mjestu, kada je, preciznije, riječ o razdobljima dežurstava, iz sudske prakse Suda proizlazi da razdoblje u kojem radnik ne izvršava nikakvu aktivnost u korist svojeg poslodavca ne predstavlja nužno „vrijeme odmora” u svrhu primjene Direktive 2003/88.
34 Tako je, s jedne strane, u pogledu dežurstava koja se obavljaju na mjestu rada koje se ne podudara s radnikovim domicilom Sud presudio da je odlučujući čimbenik kako bi se smatralo da su prisutne značajke pojma „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88 činjenica da je radnik obvezan biti fizički prisutan na mjestu koje je odredio poslodavac i da mu ondje bude na raspolaganju kako bi u slučaju potrebe mogao odmah pružiti svoje usluge (vidjeti u tom smislu presude od 3. listopada 2000., Simap, C‑303/98, EU:C:2000:528, t. 48., od 9. rujna 2003., Jaeger, C‑151/02, EU:C:2003:437, t. 63. i od 1. prosinca 2005., Dellas i dr., C‑14/04, EU:C:2005:728, t. 48.).
35 U tom pogledu valja precizirati da se radno mjesto mora shvatiti kao svako mjesto u kojem radnik po nalogu svojeg poslodavca mora obavljati posao, uključujući kada to mjesto nije ono na kojem uobičajeno obavlja svoju profesionalnu aktivnost.
36 Sud je smatrao da je tijekom takvog dežurstva radnik koji je dužan ostati na svojem mjestu rada i biti trenutačno dostupan poslodavcu nužno udaljen od svojeg društvenog i obiteljskog okruženja te ima ograničenu slobodu upravljanja svojim vremenom tijekom kojeg nisu tražene njegove profesionalne usluge. Stoga se cijelo to dežurstvo mora kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88, neovisno o poslu koji je radnik zaista obavio tijekom navedenog dežurstva (vidjeti u tom smislu presude od 9. rujna 2003., Jaeger, C‑151/02, EU:C:2003:437, t. 65., od 5. listopada 2004., Pfeiffer i dr., C‑397/01 do C‑403/01, EU:C:2004:584, t. 93. i od 1. prosinca 2005., Dellas i dr., C‑14/04, EU:C:2005:728, t. 46. i 58.).
37 S druge strane, Sud je odlučio da se dežurstvo u stanju pripravnosti, iako ne nalaže radniku da ostane na svojem mjestu rada, mora također u cijelosti kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88 kada se, s obzirom na objektivan i vrlo značajan učinak nametnutih ograničenja na radnikove mogućnosti da se posveti svojim osobnim i društvenim interesima, ono razlikuje od razdoblja tijekom kojeg radnik mora tek biti na raspolaganju svojem poslodavcu kako bi on mogao stupiti u kontakt s njim (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2018., Matzak, C‑518/15, EU:C:2018:82, t. 63. do 66.).
38 Iz elemenata navedenih u točkama 34. do 37. ove presude i iz potrebe navedene u njezinoj točki 28. da se članak 2. stavak 1. Direktive 2003/88 tumači s obzirom na članak 31. stavak 2. Povelje o temeljnim pravima proizlazi da pojam „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88 obuhvaća cijelo vrijeme dežurstava, uključujući ono u stanju pripravnosti tijekom kojeg su ograničenja nametnuta radniku takve prirode da objektivno i u velikoj mjeri utječu na mogućnost da radnik tijekom tih razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i da posveti to vrijeme svojim vlastitim interesima.
39 Nasuprot tomu, kada ograničenja nametnuta radniku tijekom određenog vremena dežurstva ne dosežu takav intenzitet te mu omogućavaju da upravlja svojim vremenom i posveti se vlastitim interesima bez većih ograničenja, samo ono vrijeme koje je vezano uz obavljanje posla koji je, prema potrebi, zaista izvršen tijekom takvog razdoblja predstavlja „radno vrijeme” u svrhu primjene Direktive 2003/88 (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 38. i navedena sudska praksa).
40 U tom pogledu, još valja precizirati da se, u svrhu ocjene je li dežurstvo „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88, mogu uzeti u obzir samo ograničenja koja su radniku nametnuta propisom dotične države članice, kolektivnim ugovorom ili odlukom njegova poslodavca, osobito na temelju ugovora o radu, pravilnika o radu ili sustava raspodjele dežurstava između radnika (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 39.).
41 Međutim, organizacijske poteškoće koje radniku može uzrokovati dežurstvo i koje ne proizlaze iz takvih ograničenja, nego su, primjerice, posljedica prirodnih elemenata ili njegova slobodnog izbora, ne mogu se uzeti u obzir (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 40.).
42 Tako, s jedne strane, velika udaljenost između doma koji je radnik slobodno izabrao i mjesta na koje mora moći stići u određenom roku tijekom dežurstva nije kao takva relevantan kriterij za kvalifikaciju tog cijelog dežurstva „radnim vremenom” u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88, barem kada je to mjesto njegovo uobičajeno mjesto rada. Naime, u takvom slučaju taj je radnik mogao slobodno ocijeniti udaljenost između navedenog mjesta i svojeg doma (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 41. i navedena sudska praksa).
43 Nadalje, ako mjesto rada obuhvaća ili se podudara s radnikovim domicilom, sama okolnost da tijekom dotičnog dežurstva on mora ostati na mjestu rada kako bi mogao u slučaju potrebe biti dostupan svojem poslodavcu nije dovoljna kako bi se to vrijeme kvalificiralo kao „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88 (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 43. i navedena sudska praksa).
44 Kada se zbog nepostojanja obveze ostajanja na mjestu rada dežurstvo ne može automatski kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88, na nacionalnim je sudovima da provjere treba li ga ipak tako kvalificirati zbog posljedica svih ograničenja nametnutih radnikovoj mogućnosti da tijekom tog razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i posveti se svojim interesima.
45 U tom pogledu, valja osobito uzeti u obzir rok kojim raspolaže radnik tijekom dežurstva da se vrati obavljanju svojih profesionalnih aktivnosti, računajući od trenutka kada ga njegov poslodavac pozove, u vezi s, prema potrebi, prosječnom učestalošću intervencija koje će taj radnik biti zaista pozvan odraditi tijekom tog dežurstva (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 46.).
46 Stoga, kao prvo, kako je to u bitnome iznio nezavisni odvjetnik u točkama 89. do 91. svojeg mišljenja, nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir posljedice koje kratkoća roka u kojem se u slučaju potrebne intervencije radnik mora vratiti na posao – što mu u pravilu nalaže da se vrati na svoje mjesto rada – ima na njegovu mogućnost slobodnog upravljanja svojim vremenom.
47 U tom pogledu, važno je naglasiti da dežurstvo tijekom kojeg radnik može, s obzirom na razuman rok koji mu je dan kako bi se vratio obavljanju profesionalnih aktivnosti, planirati svoje osobne i društvene aktivnosti ne predstavlja a priori „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88. Naprotiv, dežurstvo tijekom kojeg je rok koji je nametnut radniku kako bi se vratio na posao ograničen na nekoliko minuta mora se načelno smatrati u cijelosti kao „radno vrijeme” u smislu te direktive, pri čemu je radnik u tom slučaju u praksi snažno odvraćen od planiranja bilo kakve, makar i kratke rekreacije (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 48.).
48 Ipak, utjecaj takvog roka u kojem se treba odazvati na poziv mora se ocijeniti na temelju konkretne procjene, kojom se, prema potrebi, uzimaju u obzir druga ograničenja koja su nametnuta radniku tijekom dežurstva, kao i pogodnosti koje su mu dane u tom razdoblju (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 49.).
49 Među ograničenjima povezanima s tim rokom u kojem se treba odazvati na poziv osobito je relevantna obveza radnika da ostane kod kuće, pri čemu se ne može slobodno kretati u očekivanju poziva svojeg poslodavca, odnosno obveza nošenja posebne opreme kada se povodom poziva mora pojaviti na svojem mjestu rada. Kad je riječ o pogodnostima dodijeljenima radniku, također je relevantno eventualno stavljanje na raspolaganje tom radniku službenog vozila koje omogućuje korištenje posebnim pravima u cestovnom prometu i pravima prednosti prolaska ili pak mogućnost priznata radniku da odgovori na pozive poslodavca a da pritom ne napusti mjesto na kojem se nalazi.
50 Kao drugo, nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir, zajedno s rokom kojim radnik raspolaže kako bi se vratio obavljanju profesionalnih aktivnosti, prosječnu učestalost stvarnog posla koji taj radnik uobičajeno obavi tijekom svakog od tih dežurstava, kad se ona može objektivno ocijeniti (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 51.).
51 Naime, kad se radnika tijekom dežurstva u prosjeku više puta poziva da obavi intervenciju, on raspolaže manjom slobodom upravljanja svojim vremenom tijekom neradnog vremena, s obzirom na to da se ono često prekida. To osobito vrijedi kada intervencije koje se uobičajeno zahtijevaju od radnika tijekom njegova dežurstva nisu zanemariva trajanja (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 52.).
52 Slijedi da, ako se radnika tijekom dežurstava često poziva na obavljanje svojih zadaća, koje u pravilu nisu kratkotrajne, sva ta dežurstva načelno čine „radno vrijeme” u smislu Direktive 2003/88 (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 53.).
53 Međutim, okolnost da se radnika tijekom njegovih dežurstava u prosjeku tek rijetko poziva da obavi intervenciju ne može dovesti do toga da se ona smatraju „vremenom odmora” u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2003/88, kada je utjecaj roka nametnutog radniku za vraćanje obavljanju profesionalnih aktivnosti dovoljan da se objektivno i u velikoj mjeri ograniči njegova mogućnost da tijekom tih dežurstava slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 54.).
54 U ovom slučaju valja podsjetiti na to da se, prema navodima iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, osoba RJ tijekom dežurstava u stanju pripravnosti o kojem je riječ u glavnom postupku može slobodno kretati, ali mora biti u mogućnosti doći do granice grada Offenbacha na Majni u roku od 20 minuta, u svojoj intervencijskoj odjeći i službenom vozilu koje joj je na raspolaganje stavio poslodavac, uz primjenu posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska. Kao što je to navedeno u točki 13. ove presude, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ne proizlazi da je prosječna učestalost intervencija tog radnika tijekom tih razdoblja bila visoka. Osim toga, eventualna znatna udaljenost između doma osobe RJ i granice grada Offenbacha na Majni, uobičajenog mjesta njegova rada, nije sama po sebi relevantna.
55 Ipak je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni, s obzirom na sve okolnosti predmeta o kojem je riječ, je li osoba RJ tijekom svojih dežurstava u stanju pripravnosti podvrgnuta ograničenjima tolikog intenziteta da ona objektivno i u velikoj mjeri utječu na njezinu mogućnost da tijekom tih dežurstava slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njezine profesionalne usluge nisu tražene i posveti to vrijeme vlastitim interesima.
56 Na četvrtom mjestu, valja podsjetiti na to da se Direktivom 2003/88, osim posebnog slučaja iz njezina članka 7. stavka 1., koji se odnosi na plaćeni godišnji odmor, uređuju samo određeni vidovi organizacije radnog vremena, u svrhu zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, tako da se načelno ne primjenjuje na njihovu naknadu za rad (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 57.).
57 Stoga način plaćanja radnika za dežurstva ne ulazi u područje primjene Direktive 2003/88, nego mjerodavnih odredaba nacionalnog prava. Ta se direktiva, posljedično, ne protivi primjeni propisa države članice, kolektivnog ugovora o radu ili odluke poslodavca koji u svrhu naknade za dežurstva različito uzima u obzir razdoblja tijekom kojih se zaista obave radne obveze i ona u kojima nije obavljen nikakav stvarni posao, čak i ako se ta razdoblja u svrhu primjene navedene direktive moraju u cijelosti smatrati „radnim vremenom” (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 58. i navedena sudska praksa).
58 Također, Direktivi 2003/88 ne protivi se takav propis, kolektivni ugovor o radu ili odluka poslodavca koja, kada je riječ o dežurstvima za koja bi se u cijelosti trebalo smatrati da ne ulaze u pojam „radno vrijeme” u svrhu primjene te direktive, ipak predviđa isplatu iznosa dotičnom radniku kojim se žele nadoknaditi nepogodnosti tih dežurstava za njegovo upravljanje vlastitim vremenom i osobnim interesima (današnja presuda, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 59.).
59 Na petom mjestu i kao posljednje, iz točke 30. ove presude proizlazi da dežurstva koja ne udovoljavaju uvjetima kako bi se kvalificirala kao „radno vrijeme” u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88 treba smatrati, izuzevši vrijeme vezano uz stvarno obavljanje posla tijekom tih dežurstava, „vremenom odmora” u smislu članka 2. točke 2. te direktive i kao takva obračunati u razdoblja najkraćeg dnevnog i tjednog odmora, utvrđena u člancima 3. i 5. te direktive.
60 Međutim, valja istaknuti da kvalifikacija dežurstva kao „vrijeme odmora” u svrhu primjene Direktive 2003/88 ne utječe na dužnost poslodavaca da poštuju posebne obveze koje imaju na temelju članaka 5. i 6. Direktive 89/391, kako bi se zaštitila sigurnost i zdravlje njihovih radnika. Iz toga slijedi da poslodavci ne mogu uvesti dežurstva koja su toliko dugotrajna ili česta da predstavljaju rizik za sigurnost ili zdravlje radnika, neovisno o činjenici da su ta razdoblja kvalificirana kao „vrijeme odmora” u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2003/88. Na državama članicama je da u svojem nacionalnom pravu utvrde načine provedbe te obveze (vidjeti u tom pogledu današnju presudu, Radiotelevizija Slovenija (Pripravnost u udaljenom mjestu), C‑344/19, t. 61. do 65. i navedenu sudsku praksu).
61 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 2. točku 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti – tijekom kojeg radnik mora biti u mogućnosti doći do granice grada u kojem se nalazi mjesto njegova zaposlenja u roku od 20 minuta, u intervencijskoj odjeći i interventnom vozilu koje mu je na raspolaganje stavio njegov poslodavac, uz primjenu posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska povezanih s upotrebom tog vozila – predstavlja u cijelosti „radno vrijeme” u smislu te odredbe samo ako iz ukupne ocjene svih okolnosti slučaja, osobito posljedica takvog roka i, prema potrebi, prosječne učestalosti intervencija u tom razdoblju, proizlazi da su ograničenja kojima je taj radnik u navedenom razdoblju podvrgnut takva da objektivno i u velikoj mjeri utječu na njegovu mogućnost da u tom razdoblju slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i posveti to vrijeme vlastitim interesima.
Troškovi
62 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
Članak 2. točku 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena treba tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti – tijekom kojeg radnik mora biti u mogućnosti doći do granice grada u kojem se nalazi mjesto njegova zaposlenja u roku od 20 minuta, u intervencijskoj odjeći i interventnom vozilu koje mu je na raspolaganje stavio njegov poslodavac, uz primjenu posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska povezanih s upotrebom tog vozila – predstavlja u cijelosti „radno vrijeme” u smislu te odredbe samo ako iz ukupne ocjene svih okolnosti slučaja, osobito posljedica takvog roka i, prema potrebi, prosječne učestalosti intervencija u tom razdoblju, proizlazi da su ograničenja kojima je taj radnik u navedenom razdoblju podvrgnut takva da objektivno i u velikoj mjeri utječu na njegovu mogućnost da u tom razdoblju slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i posveti to vrijeme vlastitim interesima.
Potpisi