Predmet T‑15/14

Simet SpA

protiv

Europske komisije

„Državne potpore – Retroaktivna naknada za javne usluge koju su dodijelila talijanska tijela – Usluge međuregionalnog autobusnog prijevoza pružane od 1987. do 2003. – Odluka kojom se potpora proglašava nespojivom s unutarnjim tržištem – Održavanje obveze pružanja javne usluge – Dodjela naknade – Uredba (EEZ) br. 1191/69“

Sažetak – Presuda Općeg suda (osmo vijeće) od 3. ožujka 2016.

1.      Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pravni interes – Nužnost postojanja postojećeg i stvarnog interesa – Tužba protiv odluke Komisije u području državnih potpora – Poduzeće koje je povuklo svoju tužbu za izvršenje presude nacionalnog suda kojom se nalaže da se u njegovu korist isplati naknada troškova povezanih s izvršavanjem javne usluge – Mogućnost podnošenja pred nacionalnim sudom nove tužbe koja ima isti predmet – Dopuštenost

(čl. 108. st. 2. i čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

2.      Potpore koje dodjeljuju države – Komisijino ispitivanje – Nepostojanje očitovanja zainteresiranih osoba – Nepostojanje utjecaja na valjanost odluke Komisije – Obveza ispitivanja po službenoj dužnosti elemenata koji nisu izričito izneseni – Nepostojanje

(čl. 108. st. 2. UFEU‑a)

3.      Tužba za poništenje – Razlozi – Nepostojanje obrazloženja ili njegova nedostatnost – Razlika u odnosu na prigovore i argumente kojima se osporava osnovanost odluke

(čl. 263. i 296. UFEU‑a)

4.      Promet – Obveze pružanja javnih usluga – Tarifna obveza – Pojam

(Uredba Vijeća br. 1191/69, čl. 2. st. 5.)

5.      Promet – Potpore prometu – Razlika između pojma „obveze svojstvene konceptu javnih usluga“ i pojma „ugovor o pružanju javnih usluga“ – Ugovori o prijevozu koji su dobrovoljno sklopljeni nakon provođenja javne nabave

(Uredba Vijeća br. 1191/69, čl. 14. st. 1. i 2.)

6.      Promet – Potpore prometu – Obveze svojstvene konceptu javnih usluga u željezničkom, cestovnom i prijevozu unutarnjim vodnim putovima – Cestovni promet – Razlika između pojma „ekonomski gubici“ i rizika od prekomjerne naknade

(Uredba Vijeća br. 1191/69, čl. 5., 10. i 11.)

7.      Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Tužbeni razlog koji je prvi put istaknut u stadiju podnošenja replike, a ne predstavlja proširenje ranije istaknutog tužbenog razloga – Nedopuštenost

(Poslovnik Općeg suda, čl. 48. st. 2.)

1.      Pravni interes je uvjet dopuštenosti tužbe za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba. Taj interes pretpostavlja da poništenje pobijanog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist osobi koja ju je podnijela. Prema tome, pravni interes mora biti postojeći i stvaran u trenutku podnošenja tužbe, te mora postojati do proglašenja sudske odluke pod prijetnjom obustave postupka.

Ako tužitelj povuče tužbu za izvršenje presude nekog suda države članice kojom je tijelima te države naloženo da tužitelju isplate naknadu, ali su je ta tijela odbila izvršiti, odluka Općeg suda da se poništi odluka Komisije kojom se utvrđuje da ta naknada predstavlja državnu potporu ima za učinak da su ta nacionalna tijela u svakom slučaju i dalje obvezne izvršiti presudu dotičnog suda države članice, i to neovisno o povlačenju tužbe za izvršenje te presude. U tom okolnostima, tužitelj koji je podnio tužbu za poništenje odluke o državnoj potpori i dalje ima pravni interes za ishod postupka te je njegova tužba dopuštena.

(t. 64.‑66., 69., 72., 74.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 117.)

3.      U svrhu provjere poštuje li se obveza obrazlaganja Opći sud ne mora u meritumu ispitati zakonitost razloga koje je Komisija istaknula kako bi opravdala svoju odluku. Slijedom toga, u okviru tužbenog razloga koji se temelji na nedostatnom obrazlaganju ili njegovu nepostojanju, prigovori i argumenti kojima se osporava osnovanost pobijane odluke bespredmetni su i irelevantni.

(t. 130., 147.)

4.      Tarifnu obvezu u smislu članka 2. stavka 5. Uredbe br. 1191/69 o aktivnostima država članica koje se odnose na obveze svojstvene konceptu javnih usluga u željezničkom, cestovnom i prijevozu unutarnjim vodnim putovima, osim utvrđivanja ili homologacije koju provodi tijelo nadležno za prijevozne tarife karakterizira i dvostruki, kumulativni uvjet: riječ je o „posebnim“ tarifnim mjerama koje se odnose na točno određene kategorije putnika ili proizvoda ili određenih relacija i koje su, osim toga, protivne trgovačkom interesu poduzeća. To je tumačenje potkrijepljeno člankom 2. stavkom 5. drugom alinejom u kojoj se pojašnjava da tarifnu obvezu ne čine opće mjere cjenovne politike niti mjere donesene u području cijena i općih uvjeta prijevoza radi cjelovite ili djelomične organizacije tržišta prijevoza. Iz toga proizlazi da se opća pravna obveza kojom se prijevozne tarife podvrgavaju homologaciji koju provode javna tijela ne može protumačiti u smislu da sama po sebi predstavlja tarifnu obvezu u smislu članka 2. stavka 5. Uredbe br. 1191/69.

(t. 159.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 173.)

6.      U području državnih potpora i, konkretno glede ocjene naknade koja predstavlja kompenzaciju za usluge koje su obavila poduzeća korisnici kod izvršavanja obveze pružanja javne usluge, ekonomski gubici i rizik od prekomjerne naknade dva su zasebna elementa. Stoga, u skladu s člancima 5., 10. i 11. Uredbe br. 1191/69 o aktivnostima država članica koje se odnose na obveze svojstvene konceptu javnih usluga u željezničkom, cestovnom i prijevozu unutarnjim vodnim putovima, dokaz o postojanju ekonomskih gubitaka potreban je radi utvrđivanja iznosa naknade za prijevoznika zbog jednostranog nametanja obveze pružanja javnih usluga. S druge pak strane rizik od prekomjerne naknade može nastati zbog niza faktora koji mogu dovesti do toga da se tom poduzeću isplati naknada koja je viša od one koja bi joj se isplatila na temelju predmetne uredbe.

(t. 178.)

7.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 197.)