Predmet C‑687/15

Europska komisija

protiv

Vijeća Europske unije

„Tužba za poništenje – Zaključci Vijeća Europske unije u pogledu Svjetske radiokomunikacijske konferencije 2015. Međunarodne telekomunikacijske unije – Članak 218. stavak 9. UFEU‑a – Odstupanje od predviđenog pravnog oblika – Izostanak navođenja pravne osnove”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 25. listopada 2017.

1.        Sudski postupak – Intervencija – Razlozi različiti od razloga glavne stranke koja se podupire – Dopuštenost – Uvjet – Povezanost s predmetom spora

(Statut Suda, čl. 40.; Poslovnik Suda, čl. 129. i 132. st. 2. t. (b))

2.        Akti institucija – Postupak donošenja – Pravila iz Ugovorâ – Obvezujuća priroda –Praksa institucije u pogledu pravnog oblika odluke – Irelevantnost s obzirom na pravila Ugovora

(čl. 218. st. 9. UFEU‑a i čl. 288. UFEU‑a)

3.        Akti institucija – Navođenje pravne osnove – Obveza – Doseg – Odluka Vijeća kojom se utvrđuje stajalište koje u ime Unije treba zauzeti u tijelu osnovanom na temelju međunarodnog sporazuma – Utjecaj nenavođenja pravne osnove

(čl. 5. st. 2. UEU‑a; čl. 218. st. 9. UFEU‑a i čl. 296. UFEU‑a)

4.        Akti institucija – Navođenje pravne osnove – Obveza – Doseg – Izostavljanje koje ne čini bitnu povredu – Granice – Izričito upućivanje koje je nužno za izvršavanje sudskog nadzora

(čl. 296. UFEU‑a)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 23.)

2.      S obzirom na to da su pravila koja se odnose na formiranje volje institucija Unije određena Ugovorima i nisu na diskreciji ni država članica ni samih institucija, samo Ugovori mogu u određenim slučajevima ovlastiti instituciju da izmijeni postupak donošenja odluka koji je njima određen. U tom kontekstu, praksa institucija i osobito, navodna ustaljena praksa u pogledu oblikovanja stajališta Unije, u skladu s člankom 218. stavkom 9. UFEU‑a, kao zaključaka, ne može izmijeniti pravila Ugovorâ kojih su se institucije dužne pridržavati. Naime, obična praksa Vijeća ne može odstupati od pravila Ugovora i ne može stoga stvoriti presedan koji obvezuje institucije Unije.

Nadalje, činjenica da institucija Unije odstupa od pravnog oblika predviđenog Ugovorima jest bitna povreda postupka koja može dovesti do poništenja predmetnog akta, ako to odstupanje može stvoriti neizvjesnosti u pogledu naravi tog akta ili postupka koji treba slijediti za njegovo donošenje, ugrožavajući time pravnu sigurnost. Isto vrijedi i kada izrazi upotrijebljeni u pobijanom aktu doprinose toj neizvjesnosti, time što nisu u skladu s obvezujućom pravnom snagom koja se mora pripisati odluci institucije Unije na temelju članka 288. UFEU‑a i što ni iz jednog elementa tog akta ne proizlazi da su države članice bile dužne zauzeti stajalište u ime Unije, protivno onome što predviđa članak 218. stavak 9. UFEU‑a.

(t. 41., 42., 44., 46.)

3.      Navođenje pravne osnove nameće s obzirom na načelo dodjeljivanja nadležnosti, utvrđeno člankom 5. stavkom 2. UEU‑a, prema kojem Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države članice dodijelile Ugovorima kako bi postigla ciljeve koje ti Ugovori utvrđuju i za unutarnje i za međunarodno djelovanje Unije.

Naime, odabir odgovarajuće pravne osnove od ustavnopravne je važnosti jer Unija, s obzirom na to da raspolaže samo dodijeljenim ovlastima, akte koje donosi mora vezati uz odredbe UFEU‑a koje ju za to stvarno ovlašćuju. Zatim, navođenje pravne osnove od osobite je važnosti za zadržavanje ovlasti institucija Unije kojih se tiče postupak donošenja akta. Osim toga, navođenje pravne osnove nameće se s obzirom na obvezu obrazlaganja koja proizlazi iz članka 296. UFEU‑a. Tu obvezu, koja je opravdana osobito sudskim nadzorom koji Sud mora moći izvršiti, u načelu treba primijeniti na sve akte Unije koji proizvode pravne učinke. Naposljetku, zahtjev pravne sigurnosti traži da obvezujuća snaga svakog akta koji proizvodi pravne učinke proizlazi iz odredbe prava Unije koja mora biti izričito navedena kao pravna osnova i koja propisuje pravni oblik koji taj akt mora imati.

Kad je riječ o odluci kojom se utvrđuju stajališta koje u ime Unije treba zauzeti, u skladu s člankom 218. stavkom 9. UFEU‑a, izostavljanje navođenja pravne osnove, povezano s odstupanjem od pravnog oblika akta predviđenog tom odlukom, dovode do nesporazuma u pogledu naravi i pravnog dosega pobijanog akta i postupka koji treba slijediti za njegovo donošenje, a koji može oslabiti Uniju u obrani njezinih stajališta.

(t. 48.‑50., 52., 53., 58.)

4.      Iako je točno da izostavljanje upućivanja na točnu odredbu Ugovora ne može činiti bitnu povredu kada se pravna osnova akta može utvrditi na temelju njegovih drugih elemenata, takvo izravno navođenje nužno je međutim kada u slučaju njegova izostanka za zainteresirane subjekte i Sud nije izvjesno koja je točna pravna osnova. U slučaju kada se pravna osnova pobijanog akta ne može jasno odrediti, izostanak navođenja u tom aktu bilo koje pravne osnove ne može se smatrati samo formalnim nedostatkom.

(t. 55., 57.)