PRESUDA PRVOSTUPANJSKOG SUDA (peto prošireno vijeće)
25. ožujka 1999.(*)
„Tržišno natjecanje – Uredba (EEZ) br. 4064/89 – Odluka kojom se koncentracija proglašava nespojivom sa zajedničkim tržištem – Tužba za poništenje – Dopuštenost – Pravni interes – Teritorijalno područje primjene Uredbe (EEZ) br. 4064/89 – Zajednički vladajući položaj – Obveze“
U predmetu T-102/96,
Gencor Ltd, južnoafričko društvo s poslovnim nastanom u Johannesburgu (Republika Južna Afrika), koje zastupaju Paul Lasok, QC, James Flynn i David Hall, solicitors, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu, ured Marca Loescha, 11, Rue Goethe,
tužitelj,
protiv
Komisije Europskih zajednica, koju zastupa Richard Lyal iz njezine pravne službe, u svojstvu agenta, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu, kod Carlosa Gómeza de la Cruza, člana pravne službe, Centar Wagner, Kirchberg,
tuženik,
uz intervenciju
Savezne Republike Njemačke, koju zastupaju Ernst Röder, ministar savjetnik, i Bernd Kloke, viši vladin savjetnik, u svojstvu agenata, Savezno ministrstvo za gospodarstvo i tehnologiju, Bonn (Njemačka),
intervenijent,
povodom tužbe za poništenje Odluke Komisije 97/26/EZ od 24. travnja 1996., kojom se utvrđuje da je postojanje koncentracije nespojivo sa zajedničkim tržištem i funkcioniranjem Sporazuma o europskom gospodarskom prostoru (predmet br. IV/M.619 – Gencor/Lonrho) (SL 1997, L 11, str. 30.),
PRVOSTUPANJSKI SUD
EUROPSKIH ZAJEDNICA (peto prošireno vijeće),
u sastavu: J. Azizi, predsjednik, B. Vesterdorf, R. García-Valdecasas, R. M. Moura Ramos i M. Jaeger, suci,
tajnici: J. Palacio González i A. Mair, administratori,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 18. veljače 1998.,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenice iz kojih proizlazi spor
1. Predmetna koncentracija
Stranke koncentracije
1 Gencor Ltd (u daljnjem tekstu: Gencor) je društvo osnovano prema južnoafričkom pravu. To je društvo majka grupe čije su glavne djelatnosti u sektoru rudarstva i metalurgije.
2 Impala Platinum Holdings Ltd (u daljnjem tekstu: Implats) je društvo osnovano prema južnoafričkom pravu koje okuplja djelatnosti Gencora u području platinskih metala. To društvo je u 46,5 %-tnom vlasništvu Gencora i u 53,5 %-tnom vlasništvu drugih dioničara, pri čemu ga kontrolira Gencor, u smislu članka 3. stavka 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4064/89 od 21. prosinca 1989. o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL L 395, str. 1., ispravci u SL 1990, L 257, str. 13., u daljnjem tekstu: Uredba br. 4064/89).
3 Lonrho Plc (u daljnjem tekstu: Lonrho) je društvo osnovano prema engleskom pravu. To je društvo majka grupe koja obavlja različite djelatnosti u području rudarstva i metalurgije, hotelijerstva, poljoprivrede i općenito trgovine.
4 Eastern Platinum Ltd (u daljnjem tekstu: Eastplats) i Western Platinum Ltd (u daljnjem tesktu: Westplats), općenito poznati pod imenom Lonrho Platinum Division (u daljnjem tekstu: LPD), društva su osnovana prema južnoafričkom pravu koja okupljaju djelatnosti Lonrha u području platinskih metala. Pri tome je 73 % tog društva u vlasništvu Lonrha, a 27 % u vlasništvu Gencora posredstvom društva Implats. Taj zadnji udio predmet je Sporazuma između dioničara (u daljnjem tekstu: Sporazum između dioničara) koji su sklopili Gencor i Lonrho grupa 15. siječnja 1990. U skladu s tim sporazumom svaki dioničar imenuje jednak broj članova upravnog odbora, a ti članovi uprave imaju jednak broj glasova, dok nijedan član uprave nema odlučujući glas. Za određene odluke potrebno je odobrenje uprave, posebice u sljedećim područjima: širenje djelatnosti LPD-a, iznosi dividendi, godišnji strateški plan i proračun; odobrenje godišnjih financijskih izvješća i izmjene stopâ naknada koje se plaćaju dioničarima. Za odluke o većim ulaganjima i otuđenju imovine znatne vrijednosti potrebno je odobrenje dioničara. U skladu sa sporazumima koje su potpisali Eastplats i Westplats (u daljnjem tekstu: sporazumi o upravljanju), tim društvima upravlja Lonrho Management Services (u daljnjem tekstu: LMS), društvo osnovano prema južnoafričkom pravu koje je pod kontrolom Lonrha.
Predložena koncentracija
5 Gencor i Lonrho planirali su stjecanje zajedničke kontrole nad Implatsom, a preko njega i nad Eastplatsom i Westplatsom (LPD), kroz operaciju koja se trebala odvijati u dvije faze. U prvoj fazi Gencor i Lonrho stekli bi zajedničku kontrolu nad Eastplatsom i Westplatsom. U drugoj fazi Implatsu bi bila dana isključiva kontrola nad Eastplatsom i Westplatsom. U zamjenu za ustup udjela u Eastplatsu i Westplatsu Lonrho bi povećao svoj udio u Implatsu.
6 Nakon tog prijenosa Implats bi imao isključivu kontrolu nad Eastplatsom i Westplatsom. Gencor bi stekao 32 % Implatsa, Lonrho 32 %, a 36 % bi bilo u javnom vlasništvu. Nadalje bi se sporazumom o imenovanju članova upravnog odbora i načinu glasovanja reguliralo ponašanje dvaju glavnih dioničara o najvažnijim pitanjima u upravljanju Implatsom, čime bi im se dala zajednička kontrola nad Implatsom.
2. Upravni postupak
7 Gencor i Lonrho su 20. lipnja 1995. objavili da su sklopili Okvirni sporazum o koncentraciji svojih djelatnosti u području platinskih metala. Istog dana su poslali Komisiji presliku izjave za javnost u kojoj je najavljena ta transakcija.
8 Južnoafrički ured za tržišno natjecanje (South African Competition Board) obavijestio je stranke 22. kolovoza 1995. da iz dokumenata koji su mu upućeni 14. kolovoza 1995. koncentracija nije sporna prema južnoafričkom pravu tržišnog natjecanja.
9 Gencor i Lonrho su 10. studenoga 1995. potpisali niz sporazuma koji se odnose na provedbu koncentracije. Ti sporazumi uključuju i kupoprodajni ugovor, čije ostvarenje je bilo ovisno o ispunjenju određenih suspenzivnih uvjeta, posebice odobrenja koncentracije od strane Komisije do 30. lipnja 1996. ili, ako stranke o tome postignu sporazum, najkasnije do 30. rujna 1996., sukladno člancima 3.1.8. i 3.3. kupoprodajnog ugovora.
10 Gencor i Lonrho su 17. studenoga 1995., sukladno članku 4. stavku 1. Uredbe br. 4064/89, obrascem CO zajedno obavijestili Komisiju o tom sporazumu i njegovim dodacima.
11 Komisija je odlukom od 8. prosinca 1995., u skladu s člankom 7. stavkom 2. i člankom 18. stavkom 2. Uredbe br. 4064/89, naložila suspenziju ostvarenja koncentracije do donošenja konačne odluke.
12 Odlukom od 20. prosinca 1995. Komisija je utvrdila da postoje ozbiljne dvojbe u pogledu sukladnosti koncentracije sa zajedničkim tržištem te je stoga započela postupak propisan člankom 6. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 4064/89.
13 Anglo American Corporation of South Africa Ltd (u daljnjem tekstu: AAC) je 13. ožujka 1996. stekao 6 % udjela u Lonrhu, s pravom prvokupa daljnjih 18 %. AAC je glavni takmac Gencora i Lonrha posredstvom svojeg povezanog društva Amplats, koje je vodeći svjetski dobavljač u području platinskih metala.
14 Nakon sastanka koji je 13. ožujka 1996. sazvala Komisija Gencor i Lonrho su započeli razgovore s Komisijom kako bi istražili mogućnost ispunjenja obveza u skladu s člankom 8. stavkom 2. Uredbe br. 4064/89.
15 Komisija je 27. ožujka 1996. obavijestila Gencor i Lonrho da se jedna od njenih glavnih dvojbi u vezi s koncentracijom odnosi na mogućnost smanjenja obujma proizvodnje, što je moglo dovesti do pojačanog pritiska na rast cijena. U vezi s time je istaknula da ona obično ne prihvaća preuzimanje obveza u pogledu budućeg ponašanja.
16 Nakon niza sastanaka i prijedloga tim povodom Gencor i Lonrho su 1. travnja 1996. podnijeli konačnu verziju obveza koje su ponudili preuzeti. Te obveze su se ponajprije odnosile na obujam proizvodnje na jednom određenom lokalitetu.
17 Komisija je dopisom od 2. travnja 1996. kritizirala te prijedloge jer nisu otklonili njezine dvojbe. Osobito je upozorila na teškoće koje će se javiti u vezi s provjerom pridržavanja tih obveza i na probleme koji će nastati poništavanjem te operacije ako bi došlo do povrede preuzetih obveza. Uz to je dodala da nije uzet u obzir predviđeni rast potražnje.
18 Savjetodavni odbor za koncentracije (u daljnjem tekstu: Savjetodavni odbor) je 9. travnja 1996. donio mišljenje o koncentraciji i obvezama koje su predložili preuzeti tužitelj i Lonrho. Izrazio je slaganje s prijedlogom odluke Komisije u dijelu koji se odnosio na narav koncentracije, njezin značaj za cijelu Zajednicu, tržište proizvoda i zemljopisno tržište te nedostatnost preuzetih radnji. Većina članova Savjetodavnog odbora prihvatila je analizu Komisije prema kojoj bi koncentracija dovela do stvaranja vladajućeg oligopola na odnosnim tržištima, kao i njen zaključak prema kojem bi to bilo nesukladno sa zajedničkim tržištem i funkcioniranjem Europskog gospodarskog prostora (u daljnjem tekstu: EGP). Manjina članova Savjetodavnog odbora izrazila je dvojbe u pogledu mogućnosti da se Uredba br. 4064/89 primijeni na situacije oligopolističkog vladajućeg položaja i zbog toga se nije izjasnila o pitanju je li posao bio sukladan sa zajedničkim tržištem i funkcioniranjem EGP-a.
19 Zamjenik južnoafričkog ministra vanjskih poslova je 19. travnja 1996. Komisiji službeno iznio stajališta svoje vlade o predloženoj koncentraciji. U tom dopisu se ograničio na to da ne namjerava osporavati stajališta o politici tržišnog natjecanja koja je usvojila Zajednica u području koncentracija i tajnih sporazuma, nego da vodeći računa o važnosti rudnih bogatstava za južnoafričko gospodarstvo želi konstruktivno djelovati u slučaju ako bi došlo do stvarne pojave koluzije. U ovom konkretnom slučaju južnoafrička vlada je smatrala da su u određenim situacijama bila poželjnija dva takmaca jednake snage u odnosu na raniju situaciju u kojoj je postojalo samo jedno vladajuće rudarsko društvo u sektoru. Zamjenik ministra naveo je da, iako se glavnina rezervi platine nalazi u njegovoj državi, rezerve koje su se nalazile u inozemstvu mogle bi teorijski zadovoljiti potražnju idućih 20 godina, ne uključujući potencijalno važne resurse u Zimbabveu. Naposljetku, južnoafrička vlada se nadala da će raspraviti ta pitanja s Komisijom pa je zahtijevala da se odluka odgodi dok se ne organizira takva rasprava.
20 Odlukom 97/26/EZ od 24. travnja 1996. (SL 1997, L 11, str. 30., u daljnjem tekstu: sporna odluka) Komisija je primjenom članka 8. stavka 3. Uredbe br. 4064/89 proglasila koncentraciju nespojivom sa zajedničkim tržištem i funkcioniranjem Sporazuma o EGP-u jer bi njen rezultat bio stvaranje vladajućeg duopola Amplats i Implats/LPD na svjetskom tržištu platine i rodija, što bi za posljedicu imalo značajno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu.
21 Lonrho je dopisom od 21. svibnja 1996. obavijestio Gencor da ne namjerava produljivati rok koji je određen za ostvarenje suspenzivnih uvjeta iz kupoprodajnog ugovora s 30. lipnja 1996. na 30. rujan 1996., s obzirom na to da u traženom vremenu nije bio ostvaren uvjet odobrenja koncentracije od strane Komisije utvrđen člankom 3.1.8 kupoprodajnog ugovora.
Sudski postupak
22 Tužitelj je 28. lipnja 1996. podnio ovu tužbu za poništenje sporne odluke.
23 Tužitelj je 3. prosinca 1996. na temelju članaka 49., 64. i 65. Poslovnika podnio prijedlog za mjere upravljanja postupkom ili izvođenja dokaza kako bi se točno utvrdilo pravni status i domašaj službenih dopisa južnoafričkih tijela nadležnih za tržišno natjecanje, kao i područje primjene i uvjete provedbe južnoafričkog prava tržišnog natjecanja.
24 Komisija je 18. prosinca 1996., 24. siječnja 1997. i 30. srpnja 1997. iznijela svoja očitovanja o tom zahtjevu.
25 Savezna Republika Njemačka i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske su 25. studenoga 1996. i 3. prosinca 1996. podnijele zahtjev za intervenciju na strani Komisije.
26 Tužitelj je 11. prosinca 1996. i 3. siječnja 1997. zahtijevao povjerljivo postupanje s određenim podacima u spisu, osobito u odnosu na Saveznu Republiku Njemačku i Ujedinjenu Kraljevinu.
27 Prvostupanjski sud je 19. veljače 1997. zahtijevao od tužitelja i od Lonrha da odgovore na određena pitanja u vezi s dopuštenosti tužbe i da podnesu određene dokumente. Tužitelj i Lonrho su 1. travnja 1997. i 10. ožujka 1997. odgovorili na upite Prvostupanjskog suda. Tužitelj je dostavio zahtijevane dokumente, posebice sporazume o upravljanju koje su Eastplats i Westplats sklopili 15. siječnja 1990. s LMS-om, kao i sporazum koji je poznat pod nazivom Sporazum između dioničara, koji su 15. siječnja 1990. također sklopili Gencor i Lonrho u vezi s kontrolom LPD-a.
28 Predsjednik petog proširenog vijeća je rješenjem od 3. lipnja 1997. s jedne strane dopustio intervenciju Saveznoj Republici Njemačkoj i Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske i s druge strane djelomično udovoljio zahtjevu za povjerljivo postupanje.
29 Tužitelj je 27. lipnja 1997. podnio dodatni zahtjev za povjerljivo postupanje u vezi s određenim podacima iz spisa.
30 Predsjednik petog proširenoga vijeća je rješenjem od 16. srpnja 1997. udovoljio tom zahtjevu.
31 Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske je 22. rujna 1997. odustala od intervencije. Savezna Republika Njemačka je 26. rujna 1997. podnijela svoj intervencijski podnesak.
32 Na temelju izvješća suca izvjestitelja Prvostupanjski sud je odlučio otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom propisanih u članku 64. Poslovnika tužitelj i Komisija bili su pozvani predložiti cjeloviti tekst obveza koje su tijekom upravnog postupka stranke koncentracije ponudile prihvatiti. Stranke su priložile zahtijevani dokument 6. odnosno 12. veljače 1998.
33 Izlaganja glavnih stranaka su saslušana i one su odgovorile na usmena pitanja koja im je postavio Prvostupanjski sud na raspravi od 18. veljače 1998.
34 Prvostupanjski sud je dopisom od 17. srpnja 1998. pitao tužitelja želi li, s obzirom na presudu Suda od 31. ožujka 1998. u predmetu Francuska i drugi/Komisija (C-68/94 i C-30/95, Zbornik, str. I-1375), odustati od tužbenog razloga prema kojem koncentracije koje stvaraju zajednički vladajući položaj ne spadaju u područje primjene Uredbe br. 4064/89. Tužitelj je na pitanje Prvostupanjskog suda odgovorio dopisom od 29. srpnja 1998.
Zahtjevi stranka
35 Tužitelj od Prvostupanjskog suda zahtijeva da:
– poništi spornu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
36 Komisija od Prvostupanjskog suda zahtijeva da:
– odbaci tužbi kao nedopuštenu;
– podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
37 Savezna Republika Njemačka od Prvostupanjskog suda zahtijeva da tužbu odbaci.
Dopuštenost
Argumenti tuženika
38 Komisija se poziva na nedopuštenost tužbe iz razloga što tužitelj više nema pravni interes. Naime, pravni položaj tužitelja se više ne može izmijeniti odlukom Prvostupanjskog suda u njegovu korist, zato što više nije moguće ostvariti predmetni posao.
39 Komisija glede toga navodi da je predviđeni posao između Gencora i Lonrha bio podložan određenim suspenzivnim uvjetima, uključujući dobivanje dozvole Komisije na temelju članka 6. stavka 1. točke (a) ili (b) ili članka 8. stavka 2. Uredbe br. 4064/89. Komisija ističe da se taj uvjet morao ostvariti najkasnije 30. lipnja 1996., a njegovo neostvarenje dovodi je do prestanka važenja cjelokupnog kupoprodajnog ugovora sukladno njegovom članku 3.3. Komisija naposljetku podsjeća da je isti članak predviđao mogućnost produženja roka do 30. rujna 1996. na temelju pisanog sporazuma stranaka, ali ju je Lonrho odbio dopisom od 21. svibnja 1996.
Ocjena Prvostupanjskog suda
40 Treba podsjetiti da je tužba za poništenje koju podnesu fizička ili pravna osoba dopuštena samo u mjeri u kojoj ta osoba ima interes da dođe do poništenja tog pobijanog akta (presuda Prvostupanjskog suda od 9. studenoga 1994. u predmetu Scottish Football/Komisija, T‑46/92, Zbornik, str. II-1039., točka 14.). Takav interes postoji samo ako poništenje tog akta samo po sebi može imati pravne posljedice (presuda Suda od 24. lipnja 1986. u predmetu Akzo Chemie/Komisije, 53/85, Zbornik, str. 1965., točka 21.).
41 Glede toga treba istaknuti da je prema članku 176. Ugovora o EZ-u institucija čiji akt je proglašen ništavim dužna poduzeti mjere koje su potrebne za izvršenje presude. Te mjere se ne odnose na nestanak akta iz pravnog poretka Zajednice, jer taj nestanak proizlazi iz same sudske odluke o poništenju. Te mjere se prije svega odnose na uklanjanje učinaka predmetnoga akta koji su zahvaćeni utvrđenim nezakonitostima. Poništavanje akta koji je već bio proveden ili koji je u međuvremenu stavljen izvan snage od određenog datuma uvijek može imati pravne posljedice. Naime, akt je mogao prouzročiti pravne posljedice tijekom razdoblja kada je bio na snazi, a ti učinci ne moraju nužno nestati zbog stavljanja akta izvan snage. Tužba za poništenje također je dopuštena ako omogući da se izbjegne ponavljanje navedene nezakonitosti u budućnosti. Iz tih je razloga presuda za poništenje temelj zbog kojeg odnosna institucija može biti prisiljena uspostaviti odgovarajuće stanje tužitelja ili izbjeći donošenje istovjetnog akta (vidjeti presudu Suda od 6. ožujka 1979. u predmetu Simmenthal/Komisija, 92/78, Zbornik, str. 777., t. 32., gore navedenu presudu Akzo Chemie/Komisija, t. 21., i presudu od 26. travnja 1988. u predmetu Apesco/Komisija, 207/86, Zbornik, str. 2151., t. 16.).
42 Okolnost da je pobijana odluka koja koncentraciju proglašava nesukladnom sa zajedničkim tržištem upućena tužitelju daje mu pravni interes za vođenje postupka i za zahtijevanje od suca Zajednice da ispita zakonitost te odluke.
43 Nadalje, kao što je istaknuo tužitelj, sporna odluka može izmijeniti njegov pravni položaj mogućeg kupca Lonrhovog udjela u LPD-u.
44 Na temelju članka 11. Sporazuma između dioničara (posebice članka 11.1 i 11.6) svaka prodaja Lonrha bilo kojeg dijela njegovog 73 %-tnog udjela u LPD-u ili izlistavanje bilo kojeg dijela tog udjela na tržištu kapitala omogućila bi Gencoru pravo njegovog cjelokupnog ili djelomičnog stjecanja. Činjenica je da bi, ako bi jedno od posredničkih društava koje je imalo udjel u LPD-u napustilo grupu Lonrho ili ako bi treća osoba stekla 51 % udjela u Lonrhu, to također omogućilo Gencoru stjecanje tog udjela. Treba međutim utvrditi da pobijana odluka predstavlja prepreku za izvršenje prava prvokupa.
45 Naposljetku, teza Komisije bi dovela do toga da zakonitost odluka s nepovoljnim učinkom donesenih na temelju Uredbe br. 4064/89 ne bi mogla biti predmetom sudskog nadzora u situaciji u kojoj bi ugovorna osnova pothvata nestala prije nego što bi Prvostupanjski sud donio odluku. Međutim, nestanak osnove pothvata sam po sebi nije element takve naravi da bi isključivao nadzor zakonitosti odluke Komisije.
46 Iz toga slijedi da treba odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija.
Meritum
47 Tužitelj u potporu svojem zahtjevu navodi različite tužbene razloge, koji se odnose na: nenadležnost Komisije u pogledu predmetne koncentracije i s tim povezanu povredu članka 190. Ugovora, povredu članka 2. Uredbe br. 4064/89, u tome što koncentracije koje dovode do zajedničkog vladajućeg položaja ne ulaze u područje primjene uredbe, i s tim povezane povrede članka 190. Ugovora, povrede članka 2. Uredbe br. 4064/89, u tome što je Komisija pogrešno utvrdila da bi koncentracija stvorila zajednički vladajući položaj, i s time povezanu povredu članka 190. Ugovora, te naposljetku povredu članka 8. stavka 2. Uredbe br. 4064/89 i s tim povezanu povredu članka 190. Ugovora.
I – Tužbeni razlozi koji se, s jedne strane, temelje na povredi Uredbe br. 4064/89, u tome što se njome ne daje nadležnost Komisiji za ispitivanje sukladnosti predmetne koncentracije sa zajedničkim tržištem i, s druge strane, na povredi članka 190. Ugovora
Argumenti stranaka
48 Tužitelj ponajprije ističe da Uredba br. 4064/89 ne daje nadležnost Komisiji za ispitivanje sukladnosti koncentracije sa zajedničkim tržištem. Tužitelj podredno ističe da, uz pretpostavku da Uredba br. 4064/89 daje takvu nadležnost, ne bi bilo moguće primijeniti je kao nezakonitu na temelju članka 184. Ugovora.
49 Uredba br. 4064/89 ne bi bila primjenjiva na predmetnu koncentraciju jer se odnosi na gospodarske djelatnosti koje se odvijaju na državnom području treće države, Republike Južne Afrike, i zato što su je odobrila tijela te države. Uredba br. 4064/89 primjenjuje se samo na koncentracije do kojih je došlo unutar Zajednice.
50 Ta analiza u skladu je s načelom teritorijalnosti, općim načelom međunarodnog javnog prava koje Zajednica treba poštovati u izvršavanju svojih nadležnosti (presuda Suda od 27. rujna 1988., Ahlström Osakeyhtiö i drugi/Komisija, 89/85, 104/85, 114/85, 116/85, 117/85 i od 125/85 do 129/85, Zbornik, str. 5193., u daljnjem tekstu: presuda Drvna celuloza, t. 18., i presuda Suda od 24. studenoga 1992., Poulsen i Diva Navigation, C-286/90, Zbornik, str. I-6019., t. 9.).
51 Pravne temelje, kojima se koristilo Vijeće kako bi donijelo Uredbu br. 4064/89, odnosno članke 87. i 235. Sporazuma, ne bi bilo moguće tumačiti protivno tom načelu kako bi se utvrdila izvanteritorijalna nadležnost. Naime, načela iz članaka 85. i 86., na koje se poziva članak 87., kao i ciljevi Zajednice, na koje upućuje članak 235., odnose se samo na tržišno natjecanje unutar zajedničkog tržišta, a ne na tržišno natjecanje između poduzetnika koji imaju poslovni nastan na zajedničkom tržištu i poduzetnika koji imaju poslovni nastan izvan zajedničkog tržišta kao ni na tržišno natjecanje između poduzetnika koji imaju poslovni nastan izvan zajedničkog tržišta. Takav zaključak slijedi i iz članaka 85. i 86. o tome da mora postojati uvjet utjecaja na trgovinu između država članica i iz ciljeva Zajednice navedenih u člancima 2. i 3. točki (g) Ugovora.
52 To ograničenje područja primjene pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora ponovljeno je kako u točkama 1. do 5. i 9. do 11. uvodnih izjava Uredbe br. 4064/89 tako i u članku 2., u odredbama u kojima se navodi da se uredba odnosi samo na koncentracije koje imaju učinke unutar zajedničkog tržišta.
53 Iako Uredba br. 4064/89 ne definira izričito područje primjene u ovisnosti o mjestu gdje se koncentracija odvija, njena uvodna izjava 30. i članak 24. impliciraju da je koncentracija u kojoj sudjeluju poduzetnici Zajednice, a koja se provodi u trećoj državi, u nadležnosti tijala te države, a ne u nadležnosti Komisije.
54 Tužitelj upozorava da njegova analiza ne znači da se Uredba br. 4064/89 može primijeniti samo na koncentraciju između poduzetnika s poslovnim nastanom unutar Zajednice. Mjesto poslovnog nastana predmetnih poduzetnika u stvarnosti ima manju važnost nego mjesto ili mjesta provedbe koncentracije. Tužitelj se u vezi s tim poziva na presudu Suda od 21. veljače 1973., Europemballage i Continental Can/Komisije (6/72, Zbornik, str. 215.), u kojoj je Sud priznao nadležnost Komisije za primjenu članka 86. Ugovora na koncentraciju koju je izvršio poduzetnik sa sjedištem izvan Zajednice jer se u tom predmetu radilo o stjecanju poduzetnika unutar Zajednice.
55 Uredba br. 4064/89 bi stoga bila primjenjiva samo u slučajevima u kojima se odnosne djelatnosti koncentracije odvijaju unutar Zajednice. Točnije, kao što je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 11., ona bi se primjenjivala na poduzetnika čiji se značajan dio poslovanja odvija unutar Zajednice. U ovom predmetu, koncentracija o kojoj je obaviještena Komisija odvija se u Južnoj Africi, u kojoj se odvija većina glavnih djelatnosti poduzetnika koji ostvaruju koncentaciju, odnosno eksploatacija i prerada platinskih metala. Okolnost da Lonrho ima društvo kći s uredom u Zajednici za prodaju svoje ukupne proizvodnje platinskih metala i činjenica da u Zajednici obavlja druge djelatnosti u područjima hotelijerstva i općenito trgovine, ne dopušta da se može smatrati da Lonrho obavlja značajan dio poslovanja u Zajednici u smislu gore navedene uvodne izjave br. 11.
56 Tužitelj uspoređuje takvu analizu s onom sadržanom u presudi Drvna celuloza, u kojoj je u okviru sporazuma o cijenama potvrđeno da je Zajednica nadležna za primjenu svojih pravila o tržišnom natjecanju na protutržišno ponašanje koje na zajedničkom tržištu provode poduzetnici koji imaju sjedište izvan Zajednice kada se sporazum ili usklađeno djelovanje poduzetnika provode na području Zajednice. Međutim, u ovom predmetu koncentracija nije ni počela, niti bi se provodila, na području Zajednice, nego samo na državnom području Republike Južne Afrike. Dakle, koncentracija se prije svega odnosi na industrijsku politiku i tržišno natjecanje treće države. Sukladno tome, Komisija nije imala teritorijalnu nadležnost (presuda Drvna celuloza, t. od 11. do 18., i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Darmona o toj presudi, t. 20.).
57 Čak i ako je Uredba br. 4064/89 kao kriterij nadležnosti zadržala kriterij postojanja trenutačnog i bitnog učinka koncentracije na tržišno natjecanje unutar Zajednice, on u ovom predmetu nije ispunjen.
58 Kao prvo, Komisija je utvrdila (t. 206. i 210. sporne odluke) da bi koncentracija srednjoročno mogla dovesti do stvaranja vladajućeg duopola na svjetskom tržištu platine i rodija. Međutim, ta tvrdnja nije dovoljna da bi u ovom predmetu opravdala primjenu kriterija trenutačnog i bitnog učinka. Izraz „srednjoročno“ može biti nejasan, u mjeri u kojoj se može odnositi na slučaj stvaranja vladajućeg položaja u srednjem roku ili na njegov nestanak u duljem razdoblju. U prvom slučaju, posljedice koncentracije ne bi bile trenutačne jer bi ovisile o budućem ponašanju kako poduzeća koje bi nastalo koncentracijom tako i od Amplatsa. U drugom slučaju, posljedice koncentracije ne bi bile stvarne zbog njihove kratkotrajnosti.
59 Kao drugo, kako su relevantna tržišta ona svjetska, eventualni vladajući položaj do kojeg bi dovela koncentracija ne bi se odnosio više na Zajednicu nego na bilo koju drugu vlast, iz čega slijedi da koncentracija ne bi imala stvaran učinak. Sporna odluka (t. 16., 18. i 98. uvodnih izjava) ne zahtijeva za Zajednicu širu nadležnost nego što bi to bila nadležnost Republike Južne Afrike ili bilo koje treće države, posebice Japana ili Sjedinjenih Američkih Država, nego se zadovoljava time da upozori da su predmetna tržišta svjetska tržišta, da europska potrošnja čini gotovo 20 % svjetskog tržišta platinskih metala (a u prosjeku oko 17 % za platinu) i da se svaki učinak na svjetskom tržištu nužno odražava na Zajednicu i EGP. Ti elementi nisu dostatni za utvrđivanje nadležnosti Komisije i, u svakom slučaju, za obrazloženje odluke sukladno zahtjevima članka 190. Ugovora.
60 U tom pogledu, sektorska i geografska potražnja za platinom i rodijem na svjetskom tržištu pokazuje da bi zapadna Europa (uključujući Zajednicu), čija potrošnja tijekom razdoblja 1991.-1995. predstavlja između 17 i 22 % svjetske potražnje, bila neznatno pogođena koncentracijom koja se provodi izvan njenih granica i koja se na nju manje odnosi nego na Japan, gdje potrošnja u istom razdoblju predstavlja između 47 i 51 % svjetske potražnje, ili na sjevernu Ameriku (uključujući Sjedinjene Američke Države), u kojoj potrošnja u istom razdoblju predstavlja između 19 i 21 % svjetske potražnje. Tu analizu potvrđuje i relativno nizak tržišni udjel (približno (…) (1) % za platinu i (…) % za rodij 1994.) kao i ukupni kombinirani promet (približno (…) milijuna ekija samo za platinu 1994.), koji su u Zajednici, u vezi s platinom i rodijem ostvarili poduzetnici koji su stranke koncentracije. U tom pogledu, određivanje značaja koncentracije za cijelu Zajednicu i izračun prometa odnosnih poduzetnika u smislu članka 5. Uredbe br. 4064/89 nalaže uzimanje o obzir pojma društva ili pravne osobe, a ne pojma poduzetnika u smislu članaka 85. i 86. Ugovora (vidjeti spornu odluku, t. 24., 34., 44., 56., 98., 100. i 209., kao i tablicu 6. iz t. 96.).
61 Kao treće, kada je riječ o stvaranju vladajućeg duopola na tržištima platine i rodija, rizik koluzije ili usporednog ponašanja između članova oligopola, na koji se poziva Komisija, u bitnome je u nadležnosti nadležnih južnoafričkih tijela u području tržišnog natjecanja. Položaj ne može biti drugačiji, osim u slučaju kada bi bili ispunjeni uvjeti utvrđeni u presudi Drvna celuloza. Međutim, ovaj slučaj se razlikuje od presude Drvna celuloza jer se ta presuda ne odnosi na koncentraciju ostvarenu u trećoj državi, već na sporazum o cijenama koji se odnosi na Zajednicu i koji je izvršen unutar Zajednice (vidjeti presudu Drvna celuloza, t. 13.). U svakom slučaju, Komisija se ne može proglasiti nadležnom u pogledu koncentracije, koja može potpadati ili ne pod njezinu nadležnost temeljem Ugovora, na temelju budućeg i pretpostavljenog ponašanja poduzetnika aktivnih na odnosnom tržištu.
62 Konačno, sporni ugovori bili su predmetom odluke od 22. kolovoza 1995. južnoafričkog tijela nadležnog za područje tržišnog natjecanja, odnosno Južnoafričkog ureda za tržišno natjecanje. Ta odluka je potvrdila da predmetna koncentracija nije bila problematična s aspekta južnoafričke politike tržišnog natjecanja. Sukladno tome, navedena koncentracija u skladu je s pravom mjesta gdje treba biti izvršena, tako da ako je Komisija proglasi nezakonitom, to bi nužno dovelo do sukoba nadležnosti s južnoafričkim tijelima. U tom je pogledu zamjenik ministra južnoafričkog Ministarstva vanjskih poslova jasno izložio svoje dvojbe u dopisu koji je uputio Komisiji 19. travnja 1996. Uzrok sukoba nadležnosti jest u činjenici da koncentracija predstavlja izmjenu industrijske strukture treće države, u ovom slučaju Republike Južne Afrike, što za sobom povlači bitnije posljedice, kako za poduzetnike na koje se odnosi tako i na gospodarstvo odnosne države, nego što to čine sami sporazumi. Sukladno tomu, zahtijevati nadležnost u pogledu takvih izmjena predstavljalo bi najočitije miješanje u unutarnje poslove te države.
63 Naposljetku, iz relativno umjerenog učinka koncentracije na Zajednicu bilo bi moguće zaključiti da ne postoji nikakvo pravno opravdanje za Komisijin zahtjev za nadležnošću te da je taj zahtjev neproporcionalan.
64 Komisija ističe da postoje dva osnovna temelja za njenu nadležnost. Prvi temelj je načelo državljanstva, na temelju kojega je nadležna ratione personae nad djelatnostima Lonrha, društva utemeljenoga sukladno pravu države članice. Drugi temelj je načelo teritorijalnosti.
65 Komisija uvodno primjećuje da su stranke koncentracije od nje zahtijevale da se ispita sukladnost koncentracije sa zajedničkim tržištem i EGP-om, kada su joj dostavile svoj sporazum i dobivanje Komisijinog odobrenja za sporazum navele kao prethodni uvjet za njegovu provedbu. U tim okolnostima nijedna stranka ne bi mogla postupati, a da to ne bilo protivno načelu „nemo auditur…“ i načelu „venire contra factum proprium“, kao da se nije dobrovoljno podvrgnula Uredbi br. 4064/89.
66 Komisija kritizira argumente tužitelja koji se odnose na kriterij lokalizacije odnosne gospodarske djelatnosti zahvaćene koncentracijom kao i na kriterije i modalitete svoje nadležnosti u okviru Uredbe br. 4064/89.
67 U vezi s lokalizacijom gospodarske djelatnosti zahvaćene koncentracijom Komisija pojašnjava da, iako se slaže s analizom tužitelja prema kojoj se Uredba br. 4064/89, kao i članci 85. i 86. Ugovora, odnose na tržišno natjecanje unutar zajedničkog tržišta, ona iz toga u ovom predmetu ne izvlači iste zaključke kao tužitelj. Naime, budući da se sporna odluka zasniva na tome da bi se koncentracija o kojoj je poslana obavijest, iako bi bila ostvarena u Južnoj Africi u obliku koncentracije proizvodnih sredstava, provodila širom svijeta i da bi izmijenila strukturu tržišnog natjecanja za odnosne proizvode kako na svjetskoj razini tako i na razini Zajednice iz razloga svjetske važnosti geografskog tržišta, pogrešno je smatrati, kao što to čini tužitelj, da se propisi o gospodarskoj djelatnosti na području Zajednice ne odnose na navedenu odluku. U tom pogledu Komisija ističe da se, iako je točno da stranke ne eksploatiraju platinu u Zajednici, ipak bitan dio njihovih djelatnosti tamo odvija.
68 Komisija tvrdi da je njezino shvaćanje u skladu s presudom Drvna celuloza i mišljenjem nezavisnog odvjetnika M. Darmona o toj presudi i podsjeća da u toj presudi nije toliko bitna lokalizacija predmetnih poduzeća, nego protutržišni učinak na području Zajednice. Dakle, u ovom predmetu se ne treba koncentrirati na lokalizaciju poduzeća, nego na izmjenu strukture tržišnog natjecanja unutar zajedničkog tržišta. Navedena izmjena se ne odnosi, kao što to navodi tužitelj, na eksploataciju ili preradu predmetnih proizvoda, nego na tržište prodaje platine u Zajednici.
69 U vezi s kriterijima i modalitetima međunarodne nadležnosti Zajednice temeljem Uredbe br. 4064/89, Komisija smatra da je sporna odluka u skladu s rješenjima iz presude Drvna celuloza, u kojoj je Sud utvrdio dva nužna elementa ponašanja, odnosno nastanak zabranjenog sporazuma i njegovu provedbu, da bi zatim primijetio da je zabranjeni sporazum proveden unutar zajedničkog tržišta. Međutim, pobijana bi se koncentracija provela širom svijeta pa bi promijenila strukturu tržišnog natjecanja. Nadležnost Komisije dakle proizlazi iz klasičnih pravila koja se odnose na međunarodnu nadležnost, što je zaključak koji je potkrijepljen činjenicom da se prodaje LPD-a na svjetskom tržištu odvijaju posredništvom Western Metal Salesa, belgijskog društva kćeri Lonrha s poslovnim nastanom u Bruxellesu.
70 Kada je riječ o argumentaciji tužitelja u vezi s bitnim i trenutačnim učinkom, Komisija smatra da je ona u potpunosti neutemeljena u mjeri u kojoj pobijana odluka pravilno karakterizira bitni i trenutačni učinak na strukturu tržišnog natjecanja unutar zajedničkog tržišta i EGP-a.
71 Kada je riječ o mogućnosti sukoba nadležnosti s južnoafričkim tijelima, Komisija navodi da bi predmetna koncentracija imala slabe učinke na situaciju s tržišnim natjecanjem u Južnoj Africi jer je potražnja za platinom u toj državi neznatna. U tim okolnostima Komisija predloženu koncentraciju uspoređuje s izvoznim kartelom, koji načelno nema učinak na strukturu tržišnog natjecanja u matičnim državama poduzetnika koji sudjeluju u koncentraciji i čije učinke tijela tih država čak mogu smatrati povoljnima.
72 Njemačka vlada ističe da Uredba br. 4064/89 omogućuje da se ocijeni sukladnost koncentracije o kojoj je poslana obavijest sa zajedničkim tržištem i EGP-om. Ta analiza bi udovoljavala i načelima međunarodnog javnog prava i praksi Suda koja se odnosi na članak 85. Ugovora.
73 Kao prvo, Uredba br. 4064/89 sama određuje režim svoje izvanteritorijalne primjene. Iz uvodne izjave 11., u vezi s člankom 1. stavkom 2. točkom (b) proizlazi pravilo o rješavanju sukoba nadležnosti glede poduzetnika sa sjedištem izvan Zajednice. Uvodna izjava 11. osobito predviđa primjenu na koncentracije koje ostvaruju poduzetnici koji nemaju svoju glavnu djelatnost u Zajednici, ali tamo obavljaju značajan dio poslovanja, prema kriteriju određenom u članku 1. stavku 2. točki (b), odnosno realizaciji ukupnog prihoda unutar Zajednice, svakog od najmanje dvaju poduzetnika uključenih u pothvat koji premašuje 250 milijuna ekija. Međutim, u ovom slučaju predmetna koncentracija udovoljava tako određenom pragu i Komisija je u svojoj odluci dostatno obrazložila posljedice koncentracije na zajedničko tržište.
74 Kao drugo, kada je riječ o usklađenosti te analize s međunarodnim javnim pravom, njemačka vlada pojašnjava da i pravilo o rješavanju sporova koje je dio Uredbe br. 4064/89 i njegova primjena u ovom predmetu udovoljavaju kriterijima koji proizlaze iz teorije učinaka, poznate kao načelo objektivne teritorijalnosti. Ostvarenje ukupnog prihoda od najmanje 250 milijuna ekija svakoga od dvaju predmetnih poduzetnika unutar Zajednice predstavlja dostatan element povezivanja. Uz to, činjenični elementi koje je izložila Komisija u svojoj analizi učinaka koncentracije na EGP potvrđuju da je izvanteritorijalna primjena Uredbe br. 4064/89 u skladu s međunarodnim pravom.
75 Kao treće, njemačka vlada se pridružuje argumentima Komisije i tvrdi da njeno tumačenje Uredbe br. 4064/89 nije protivno presudi Drvna celuloza.
Ocjena Prvostupanjskog suda
76 Uvodno treba odbiti argument Komisije prema kojem se tužitelj, kada ju je obavijestio o sporazumu o koncentraciji i kada je odobrenje koncentracije odredio kao prethodni uvjet njegove provedbe, dobrovoljno podvrgnuo njezinoj nadležnosti. Naime, povreda obveze obavijesti i suspenzija koji su propisani člancima 4. i 7. Uredbe br. 4064/89, za sve koncentracije koje su od značaja za cijelu Zajednicu, na temelju članka 14. kažnjavaju se visokim novčanim kaznama. Dakle, iz obavijesti o provedbi sporazuma o koncentraciji ili iz njegove suspenzije ne može se zaključiti ni o kakvom dobrovoljnom podvrgavanju tužitelja nadležnosti Zajednice. Osim toga, da bi ocijenila tu nadležnost u pogledu koncentracije Komisija najprije mora moći ispitati navedenu koncentraciju, što opravdava nametanje obveze o obavijesti strankama koncentracije. Ta obveza ne prejudicira nadležnost Komisije za odlučivanje o predmetnoj koncentraciji.
77 U ovom predmetu treba ispitati dva pitanja. Najprije treba ocijeniti pripada li koncentracija poput predmetne u područje primjene Uredbe br. 4064/89, a zatim, u slučaju potvrdnog odgovora, je li njena primjena na tu vrstu koncentracije protivna međunarodnom javnom pravu o nadležnosti država.
1. Ocjena teritorijalnog područja primjene Uredbe br. 4064/89
78 Kada je riječ o prvom pitanju, treba podsjetiti da se sukladno članku 1. Uredba br. 4064/89 primjenjuje na sve koncentracije koje su od značaja za cijelu Zajednicu, odnosno na sve koncentracije između poduzetnika koji pojedinačno ne ostvare više od dvije trećine svojeg ukupnog prihoda u Zajednici u istoj državi članici, pri čemu ukupan zajednički prihod na svjetskom tržištu premašuje 5 milijardi ekija, od čega ukupan prihod unutar Zajednice, svakog pojedinog od najmanje dvaju predmetnih poduzetnika premašuje 250 miljuna ekija.
79 Članak 1. te uredbe ne zahtijeva, da bi se smatralo da je koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu, niti da predmetni poduzetnici imaju poslovni nastan u Zajednici niti da se proizvodne djelatnosti koje su predmet koncentracije odvijaju na području Zajednice.
80 U onome što se odnosi na kriterij prihoda, treba utvrditi da je, kao što je to izneseno u točki 13. sporne odluke, predmetna koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu u smislu članka 1. stavka 2. Uredbe br. 4064/89. Naime, predmetni poduzetnici na svjetskoj razini ostvaruju ukupni prihod veći od 10 milijardi ekija, što je više od praga od 5 milijardi koji je propisan Uredbom br. 4064/89. Poslovni rezultati Gencora i Lonrha u zadnjoj poslovnoj godini pokazuju da je svaki od njih imao promet veći od 250 milijuna ekija u Zajednici. Naposljetku, Gencor i Lonrho individualno nisu ostvarili više od dvije trećine svojeg ukupnog prihoda u Zajednici unutar iste države članice.
81 Kada je riječ o argumentima tužitelja prema kojima pravni temelji, kao i sadržaj uvodnih izjava i odredaba Uredbe br. 4064/89 isključuju njenu primjenu na predmetnu koncentraciju, njih nije moguće prihvatiti.
82 Naime, i pravni temelji Uredbe br. 4064/89, odnosno članci 87. i 235. Ugovora, a osobito odredbe čijoj provedbi oni služe, to jest članak 3. točka (g), članci 85. i 86. Ugovora, kao i točke 1. do 5., 9. i 11. uvodnih izjava, samo ističu nužnost da se, posebice koncentracijama kojima se stvara ili jača vladajući položaj, osigura da ne dođe do narušavanja tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu. Te odredbe ni na koji način ne isključuju iz područja primjene uredbe koncentracije koje, iako se odnose na djelatnosti eksploatacije i/ili proizvodnje izvan Zajednice, imaju za učinak stvaranje ili jačanje vladajućeg položaja čija je posljedica značajno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu.
83 Osobito se tvrdnja tužitelja ne može zasnivati na uvodnoj izjavi 11. Uredbe br. 4064/89.
84 U toj uvodnoj izjavi je navedeno da „je koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu […] kada poduzetnici koji sudjeluju u koncentraciji nemaju svoju glavnu djelatnost u Zajednici, nego tamo obavljaju značajan dio poslovanja“.
85 Općenitim upućivanjem na pojam glavne djelatnosti uredba s ciljem ograničavanja svojeg teritorijalnog područja primjene ne pridaje veću važnost djelatnostima proizvodnje u odnosu na djelatnosti prodaje. Upravo suprotno, propisujući u svom članku 1. količinske pragove koji se temelje na prihodu na svjetskom tržištu i tržištu Zajednice predmetnih poduzetnika, ona više pridaje važnost djelatnosti prodaje unutar zajedničkog tržišta kao elementu koji povezuje kocentraciju sa Zajednicom. Međutim, nije sporno da Gencor i Lonrho ostvaruju značajne prodaje unutar Zajednice (u vrijednosti višoj od 250 milijuna ekija).
86 Ni uvodna izjava 30. niti članak 24. Uredbe br. 4064/89 ne potvrđuju važnost kriterija koji se temelje na lokalizaciji proizvodnih djelatnosti. Članak 24. uopće ne donosi kriterije određivanja teritorijalnog područja primjene uredbe, već samo propisuje postupke koje treba poštovati u rješavanju situacija u kojima treće države ne dodjeljuju poduzetnicima Zajednice tretman koji je usporediv s onim koji Zajednica poduzetnicima tih država nudi u području kontrole koncentracija.
87 Tužitelj se pozivanjem na presudu Drvna celuloza ne može oslanjati na kriterij provedbe sporazuma kao na podršku svojem tumačenju teritorijalnog područja primjene Uredbe br. 4064/89. Kriterij provedbe sporazuma kao elementa koji ga povezuje s područjem Zajednice nimalo ne podupire prijedlog tužitelja nego ga dapače isključuje. Naime, prema presudi Drvna celuloza udovoljeno je kriteriju provedbe sporazuma jednostavnom prodajom unutar Zajednice, neovisno o lokalizaciji izvora opskrbe i proizvodnih instalacija. Međutim, nije sporno da su Gencor i Lonrho obavljali prodaju unutar Zajednice prije koncentracije i da bi i dalje to nastavili raditi nakon koncentracije.
88 U tim uvjetima Komisija nije pogrešno ocijenila teritorijalno područje primjene Uredbe br. 4064/89 primjenjujući u ovom predmetu Uredbu br. 4064/89 na projekt koncentracije o kojoj je poslana obavijest od strane poduzetnika koji imaju svoje sjedište i obavljaju svoje djelatnosti eksploatacije i proizvodnje izvan Zajednice.
2. Sukladnost sporne odluke s međunarodnim javnim pravom
89 Sklapanjem sporazuma o koncentraciji došlo bi do prestanka prethodno postojećeg tržišnog natjecanja između Implatsa i LPD-a, posebice u vezi s njihovim prodajama unutar Zajednice. To bi izmijenilo strukturu tržišnog natjecanja unutar zajedničkog tržišta jer bi umjesto tri južnoafrička dobavljača platinskih metala ostala samo dva. Provedba predložene koncentracije ne bi dovela samo do spajanja djelatnosti eksploatacije i proizvodnje platinskih metala koje stranke vrše u Južnoj Africi, nego također i do spajanja njihovih djelatnosti prodaje širom svijeta, a osobito unutar Zajednice, u kojoj Implats i LPD ostvaruju značajan dio prodaje.
90 Treba istaknuti da je primjena Uredbe br. 4064/89 opravdana u pogledu međunarodnog javnog prava kada je moguće predvidjeti da će predložena koncentracija imati trenutačan i bitan učinak u Zajednici.
91 U tom pogledu iz sporne odluke proizlazi da bi rezultat koncentracije bio stvaranje vladajućeg duopola Amplats i Implats/LPD na tržištima platine i rodija, što bi za posljedicu imalo bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu u smislu članka 2. stavka 3. Uredbe br. 4064/89.
92 Stoga treba provjeriti jesu li tri kriterija, trenutačnog, bitnog i predvidljivog učinka ispunjena u ovom predmetu.
93 U onome što se osobito odnosi na kriterij neposrednog učinka, izraz „srednjoročno“, koji je korišten u točkama 206. i 210. sporne odluke u pogledu stvaranja vladajućeg duopola, jest, protivno navodima tužitelja, potpuno jasan. Taj izraz se jasno odnosi na rok koji je propisan za iscrpljivanje ruskih zaliha, što bi omogućilo stvaranje vladajućeg duopola Amplatsa i Implatsa/LPD na svjetskim tržištima platine i rodija, a tako i stvaranje vladajućeg duopola u Zajednici koja predstavlja značajan dio svjetskih tržišta.
94 Taj vladajući položaj ne ovisi, kao što to tvrdi tužitelj, od budućeg ponašanja poduzetnika koji će nastati koncentracijom i od ponašanja Amplatsa, nego je rezultat osobina tržišta i izmjena njegove strukture. Tužitelj pri upućivanju na buduće ponašanje stranaka duopola ne razlikuje moguću zlouporabu vladajućeg položaja koju u bližoj ili daljoj budućnosti mogu počiniti članovi duopola, što je slučaj koji jest ili nije moguće nadzirati na temelju članaka 85. i/ili 86. Ugovora, od izmjene strukture poduzeća i tržišta koja proizlazi iz koncentracije. Točno je da postojanje zlouporaba nije nužno neposredna posljedica koncentracije, s obzirom na to da to ovisi o odlukama koje članovi duopola mogu usvojiti ili ne usvojiti u budućnosti. Međutim, koncentracija bi imala neposredan i izravan učinak stvaranja uvjeta u kojima zlouporabe nisu samo moguće, nego su i gospodarski racionalne, s obzirom na to da bi ona bitno ograničavala učinkovito tržišno natjecanje na tržištu dugotrajno mijenjajući strukturu predmetnih tržišta.
95 Stoga bi koncentracija imala izravan učinak u Zajednici.
96 Glede kriterija stvarnoga učinka treba podsjetiti da je, kao što je odlučeno u točki 297. ove presude, Komisija s dostatnom pravnom sigurnošću utvrdila da bi koncentracija stvorila trajan duopol na svjetskim tržištima platine i rodija.
97 Tužitelj ne može tvrditi da koncentracija ne bi imala znatan učinak u Zajednici imajući u vidu niže razine prodaje i manji tržišni udio stranaka koncentracije u EGP-u. Naime, iako razina prodaje u zapadnoj Europi (20 % svjetske potražnje) i tržišni udio poduzeća koje bi nastalo koncentracijom u Zajednici ((…) % glede platine) već dostatno opravdavaju nadležnost Zajednice u pogledu koncentracije, mogući učinak koncentracije pokazao bi se čak i jačim nego što to pokazuju te brojke. Naime, vodeći računa o tome da bi posljedica koncentracije bila stvaranje vladajućeg duopola na svjetskim tržištima platine i rodija, očito je da prodaje u Zajednici, na koje bi koncentracija mogla utjecati, ne bi uključile samo prodaje poduzeća Implatsa/LPD, nego također i prodaje Amplatsa (približno 35 do 50 %), što bi predstavljalo i više nego značajan dio prodaje platine i rodija u zapadnoj Europi i mnogo veći dio zajedničkog tržišta Implatsa/LPD-a i Amplatsa (približno (…) do 65 %).
98 Naposljetku, ne može se prihvatiti argument tužitelja prema kojem se stvaranje vladajućeg položaja na koji se poziva Komisija u spornoj odluci ne odnosi više na Zajednicu nego na sva druga nadležna tijela i da se na Zajednicu odnosi čak i manje nego na druge. Naime, činjenica da u kontekstu svjetskog tržišta koncentracija djeluje i na druge dijelove svijeta ne može spriječiti Zajednicu da izvršava kontrolu nad koncentracijom koja stvaranjem vladajućeg položaja znatno utječe na tržišno natjecanje unutar zajedničkog tržišta.
99 Stoga treba odbiti argument tužitelja kojim pobija postojanje stvarnog učinka koncentracije na Zajednicu.
100 U vezi s kriterijem predvidljivog učinka, iz svega prethodno navedenog slijedi da je uistinu bilo predvidljivo da bi stvaranje vladajućeg duopola na svjetskom tržištu također imalo učinak bitnog ograničavanja tržišnog natjecanja unutar Zajednice koja je sastavni dio tog tržišta.
101 Iz toga slijedi da je primjena Uredbe br. 4064/89 u pogledu predložene koncentracije u skladu s međunarodnim javnim pravom.
102 Zatim treba ispitati je li izvršavanje te nadležnosti od strane Zajednice narušilo načelo nemiješanja i načelo proporcionalnosti.
103 Treba odbiti argument tužitelja u skladu s kojim se Komisija na temelju načela nemiješanja morala suzdržati od zabrane koncentracije kako bi izbjegla sukob nadležnosti s južnoafričkim tijelima, a da nije potrebno razmotriti postoji li takvo pravilo u međunarodnom pravu. S tim u vezi treba utvrditi da ne postoji sukob između postupanja koje traži južnoafrička vlada i onoga koje zahtijeva Zajednica, s obzirom na to da su se u dopisu od 22. kolovoza 1995. južnoafrička tijela koja su nadležna za tržišno natjecanje ograničila zaključiti da sporazumi o koncentraciji ne predstavljaju problem u području politike tržišnog natjecanja, a da nisu zahtijevala sklapanje takvog sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu Drvna celuloza, t. 20.).
104 U tom je pogledu svojim dopisom od 19. travnja 1996. južnoafrička vlada, nimalo ne želeći dovesti u pitanje nadležnost Zajednice oko odlučivanja o navedenoj koncentraciji, a vodeći računa o strateškoj važnosti rudarskih eksploatacija u Južnoj Africi, najprije izrazila općenitu preferenciju za ad hoc miješanje u posebnim slučajevima koluzije, a da se nije posebno izjašnjavala o industrijskoj ili drugoj koristi od koncentracije koju su predložili Gencor i Lonrho. Zatim je izrazila stajalište prema kojem predložena koncentracija možda ne bi ograničavala tržišno natjecanje, vodeći računa o gospodarskoj snazi Amplatsa, postojanju drugih resursa za dobavu platinskih metala i mogućnosti ulaska drugih proizvođača na južnoafričko tržište kroz dodjeljivanje novih koncesija za eksploataciju.
105 Naposljetku, ni tužitelj niti južnoafrička vlada u dopisu od 19. travnja 1996. nisu pokazali, osim jednostavnih načelnih izjava, kako bi predložena koncentracija mogla utjecati na vitalne interese gospodarstva i/ili trgovine Republike Južne Afrike.
106 Kada je riječ o tvrdnji u skladu s kojom se Zajednica ne može proglasiti nadležnom u pogledu koncentracije na temelju budućeg i hipotetskog ponašanja, odnosno paralelnog ponašanja poduzetnika koji posluju na predmetnom tržištu, što može ili ne spadati u nadležnost Zajednice temeljem ugovora, treba istaknuti, kao što je to već prethodno upozoreno u okviru ispitivanja trenutačnog učinka koncentracije, da iako uklanjanje rizika zlouporabe u budućnosti može predstavljati legitimnu brigu za svako tijelo nadležno za tržišno natjecanje, glavni cilj kontrole koncentracija na razini Zajednice jest osigurati da posljedica preoblikovanja poduzeća ne omogući stvaranje pozicija gospodarske moći koje mogu bitno ograničiti učinkovito tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu. Nadležnost Zajednice se dakle na prvom mjestu zasniva na potrebi da se izbjegne stvaranje tržišnih struktura koje mogu stvarati ili jačati vladajući položaj, a ne na nužnosti da se izravno nadzire moguća zlouporaba vladajućeg položaja.
107 Sukladno tomu, nije nužno odlučivati o pitanjima o tome predstavlja li dopis južnoafričkoga ureda za tržišno natjecanje od 22. kolovoza 1995. zauzimanje konačnog stajališta o koncentraciji, je li južnoafrička vlada bila tijelo odgovorno za pitanja u vezi s tržišnim natjecanjem te naposljetku o opsegu južnoafričkog prava o tržišnom natjecanju. Stoga ne treba udovoljiti zahtjevu za mjerama upravljanja postupkom ili za izvođenje dokaza koje je postavio tužitelj u dopisu od 3. prosinca 1996.
108 U tim okolnostima odluka Komisije nije protivna ni Uredbi br. 4064/89 niti pravilima međunarodnog javnog prava na koje se poziva tužitelj.
109 Iz istih razloga treba odbiti prigovor nezakonitosti koji se temelji na članku 184. Ugovora, protiv Uredbe br. 4064/89, zato što se njome Komisiji dodjeljuje nadležnost u pogledu koncentracije Gencora i Lonrha.
110 Glede obrazloženja u spornoj odluci o nadležnosti Zajednice za primjenu navedene uredbe na ovu koncentraciju, treba utvrditi da su objašnjenja koja su sadržana u točkama 4., 13. do 18., 204. do 206., 210. do 213. sporne odluke sukladna obvezama Komisije na temelju članka 190. Ugovora da obrazloži svoje odluke na način da omogući sudu Zajednice da izvršava sudski nadzor, da strankama omogući obranu svojih prava i da omogući svakoj zainteresiranoj osobi da sazna uvjete u kojima je Komisija primijenila Ugovor i njegove provedbene propise.
111 Stoga treba odbiti oba ispitana tužbena razloga za poništenje, a da nije nužno udovoljiti zahtjevu za mjere upravljanja postupkom ili za izvođenje dokaza koje je postavio tužitelj u dopisu od 3. prosinca 1996.
II – Tužbeni razlozi koji se temelje na, s jedne strane, povredi članka 2. Uredbe br. 4064/89 time što Komisija ne može spriječiti koncentraciju kojom nastaje ili jača zajednički vladajući položaj i, s druge strane, na povredi članka 190. Ugovora
Argumenti tužitelja
112 Tužitelj tvrdi da Uredba br. 4064/89 ne omogućuje zabranu stvaranja ili jačanja zajedničkog vladajućeg položaja.
113 Na temelju analize teksta Uredbe br. 4064/89 jasno je da je pojam zajedničke dominacije isključen iz njezinog područja primjene. Za razliku od članka 86. Ugovora, članak 2. stavak 3. Uredbe br. 4064/89 nigdje ne navodi pojam zajedičkog vladajućeg položaja. Komisija dakle nije ovlaštena zabraniti koncentraciju iz tog razloga.
114 Nadalje, uvodnom izjavom 15. Uredbe br. 4064/89, prema kojoj naznaka o sukladnosti postoji posebice kada tržišni udio predmetnih poduzetnika ne prelazi 25 %, sugerira se da navedena Uredba br. 4064/89 isključuje mogućnost ograničavanja koncentracije zbog stvaranja vladajućeg zajedničkog položaja. Naime, na oligopolnim tržištima koncentracija između dvaju sudionika ne bi nužno dovela do stvaranja spojenog subjekta koji bi raspolagao s udjelom na tržištu većim od 25 %. Međutim, sudionike u navodnom zajedničkom vladajućem položaju koji nisu stranka koncentracije ne može se promatrati kao „predmetne poduzetnike“ u smislu Uredbe br. 4064/89.
115 Pozivajući se na pripremne akte, tužitelj ističe da se o pitanju zajedničkog vladajućeg položaja raspravljalo tijekom usvajanja Uredbe br. 4064/89. Prema tome, činjenica da se Uredba ne odnosi na oligopole nije rezultat pogreške, već namjernog ispuštanja, jer države članice u Vijeću o tom pitanju nisu postigle sporazum. U tom kontekstu bilo bi neprikladno i beskorisno tumačiti Uredbu br. 4064/89 na način koji je protivan rezultatu intenzivnih pregovora vođenih unutar Vijeća tijekom njenog donošenja.
116 U Ujedinjenoj Kraljevini, Njemačkoj i Francuskoj odredbe o kontroli koncentracije osobito se odnose na zajednički vladajući položaj, što je u suprotnosti s Uredbom br. 4064/89. Ta uređenja nadalje predviđaju poseban postupak koji uključuje sva društva za koja se smatra da su dio oligopola.
117 Tumačiti članak 2. stavak 3. Uredbe br. 4064/89 na način da uključuje i zajednički vladajući položaj stvorilo bi − povredom temeljnih načela Ugovora, odnosno načela pravne sigurnosti i postupovnih prava trećih osoba − dva pravna problema.
118 Takvo tumačenje bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti, imajući u vidu osobito sankcije kojima podliježu poduzetnici u okviru Uredbe br. 4064/89.
119 Glede postupovnih prava trećih tužitelj potvrđuje da, iako se Komisija u praksi u okviru postupka savjetuje s trećim osobama koje posluju na predmetnom tržištu i ovlašćuje ih da iznesu svoja očitovanja i sudjeluju u raspravi, te treće osobe nemaju ista prava niti se s njima postupa jednako kao s poduzetnicima koji su predmet koncentracije, što pokazuje da se Uredba br. 4064/89 ne odnosi na situacije zajedničkog vladajućeg položaja.
120 Važno je primjenjivati dosljedno Uredbu br. 4064/89 kada se koncentracije odnose samo na djelatnosti koje se odvijaju na državnom području treće države, posebica kada vlada te države, poput u ovom predmetu južnoafričke vlade, inzistira na nužnosti nadzora koluzije tek kada se ona dogodi a ne unaprijed.
121 Tužitelj navodi da je Komisija u Odluci 92/553/EEZ od 22. srpnja 1992., temeljem Uredbe br. 4064/89 (predmet br. IV/M.190 – Nestlé/Perrier) (SL L 356, str. 1., u daljnjem tekstu: odluka Nestlé/Perrier) tumačila članak 2. Uredbe br. 4064/89 tako da bi nedostatak kontrole koncentracije koja omogućuje stvaranje i/ili jačanje zajedničkog vladajućeg položaja mogao dovesti u pitanje temeljni cilj iz članka 3. točke (g) Ugovora, a taj je osiguranje neometanog tržišnog natjecanja na unutrašnjem tržištu. Tužitelj tvrdi da je Komisija također priznala u „Šesnaestom izvješću o politici tržišnog natjecanja“ da taj rizik ne postoji. U tom izvješću Komisija je zauzela stajalište da može nadzirati zlouporabu vladajućeg položaja poduzetnika na temelju članka 86. Ugovora. U svakom slučaju, ovlasti Komisije u ovom predmetu definirane su Uredbom br. 4064/89, a ne općim političkim ciljem ograničavanja pojave mogućeg protutržišnog ponašanja. Stoga bi Komisija bila nadležna samo kada bi koncentracija stvorila ili ojačala vladajući položaj ograničavajući tako učinkovito tržišno natjecanje, a ne samo kada bi koncentracija mogla ograničiti učinkovito tržišno natjecanje.
122 Naposljetku, primijeniti uredbu na koncentaraciju koja bi dovela do stvaranja zajedničkog vladajućeg položaja bez ikakvog obrazloženja u vezi s pravnim temeljem predstavlja povredu članka 190. Ugovora.
Ocjena Prvostupanjskog suda
123 Članak 2. stavak 3. Uredbe br. 4064/89 propisuje:
„Koncentraciju koja stvara ili jača vladajući položaj, zbog kojeg je bitno ograničeno tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovom značajnom dijelu, treba ocijeniti nesukladnom sa zajedničkim tržištem.“ [neslužbeni prijevod]
124 Postavlja se dakle pitanje obuhvaća li izraz „koji stvara ili jača vladajući položaj“ stvaranje ili jačanje individualnog vladajućeg položaja ili se također odnosi na stvaranje ili jačanje zajedničkog vladajućeg položaja, odnosno položaja koji imaju dva ili više poduzeća.
125 Iz teksta članka 2. Uredbe ne može se zaključiti da se ona odnosi samo na koncentracije koje stvaraju ili jačaju individualni vladajući položaj, odnosno vladajući položaj koji imaju stranke koncentracije. Naime, članak 2. Uredbe izrazom „koncentracija koja stvara ili jača vladajući položaj“ sam po sebi ne isključuje mogućnost primjene uredbe u slučaju kada koncentracija dovede do stvaranja ili jačanja zajedničkog vladajućeg položaja, odnosno vladajućeg položaja koji imaju stranke koncentracije zajedno s jednom ili više trećih stranaka koje nisu dio te koncentracije (gore navedena presuda Francuska i drugi/Komisija, t. 166.).
126 Tužitelj nije u pravu kada kaže da, zato što su u vrijeme donošenja Uredbe br. 4064/89 drugi nacionalni režimi propisivali odredbe koje se posebno odnose na kontrolu nad koncentracijama koje dovode do stvaranja ili jačanja zajedničkog vladajućeg položaja, namjerni izbor Vijeća da u tu uredbu ne unese takve odredbe nužno znači da se Uredba br. 4064/97 ne odnosi na situacije zajedničkog vladajućeg položaja. Izbor neutralne formulacije, koja je upotrijebljena u članku 2. stavku 3. te uredbe, iz njezinog područja primjene ne isključuje a priori stvaranje ili jačanje zajedničkog vladajućeg položaja.
127 Naposljetku treba istaknuti da, neovisno o njihovoj razini preciznosti, nacionalni propisi koji su prije stupanja na snagu Uredbe br. 4064/89 bili primjenjivi na stvaranje ili jačanje zajedničkog vladajućeg položaja, više nisu primjenjivi na tu vrstu koncentracija sukladno članku 21. stavku 2. navedene Uredbe br. 4064/89. Ako prihvatimo tezu tužitelja, treba priznati da su sve države članice koje primjenjuju svoje sustave kontrole koncentracija koje stvaraju ili jačaju zajednički vladajući položaj, odnosno posebice Francuska Republika, Savezna Republika Njemačka i Ujedinjena Kraljevina, odustale od te vrste kontrole nad koncentracijama od značaja za cijelu Zajednicu. Ali kako u vezi s tim nema jasnih naznaka nije moguće pretpostaviti da je to bila volja država članica.
128 Glede argumenata tužitelja u vezi s pripremnim aktima, Provstupanjski sud smatra da pri tumačenju zakonodavnog akta treba veću pažnju pridavati sadržaju i ciljevima akta nego stajalištima koja su tijekom njegovog donošenja izražavale jedna ili druga država članica.
129 Ne može se smatrati da pripremni akti sami po sebi jasno izražavaju namjeru autora Uredbe br. 4064/89 u vezi s dosegom izraza „vladajući položaj“. U tim uvjetima oni nisu takve naravi da mogu pružiti korisne naznake za tumačenje spornog pojma (gore navedena presuda Francuska i dr./Komisija, t. 167. i navedena presuda).
130 U svakom slučaju, činjenica da su neke države članice, osobito Francuska Republika, nakon usvajanja pobijale primjenjivost uredbe na zajedničke vladajuće položaje ne znači da se uredba ne odnosi na te situacije. Naime, kako države članice nisu vezane stajalištima koja mogu prihvatiti tijekom rasprava unutar Vijeća, ne može se isključiti da neka od njih promijeni mišljenje nakon donošenja zakonodavnog akta ili da jednostavno odluči uputiti pitanje o njegovoj zakonitosti sudu Zajednice.
131 Stoga Uredbu br. 4064/89, a osobito njezin članak 2. treba tumačiti na osnovi njezine opće strukture.
132 Treba ispitati argument tužitelja prema kojem sustav uredbe isključuje iz svojeg područja primjene situacije zajedničkog vladajućeg položaja. Glede toga tužitelj ističe da se pozivanjem na prag od 25 % iz uvodne izjave 15. Uredbe br. 4064/89 isključuje njezina primjena na zajedničke vladajuće pozicije.
133 U uvodnoj izjavi 15. navedeno je:
„[…] koncentracije koje zbog ograničenog tržišnog udjela predmetnih poduzetnika ne mogu predstavljati smetnju učinkovitom tržišnom natjecanju mogu se smatrati sukladnima sa zajedničkim tržištem; […] ne dovodeći u pitanje članke 85. i 86. Ugovora, naznake za to postoje osobito ako tržišni udio predmetnih poduzetnika, bilo na zajedničkom tržištu ili na njegovom značajnom dijelu, ne premašuje 25 %.“ [neslužbeni prijevod]
134 Kako je Komisija ispravno upozorila, navođenje 25 %-tnog praga za dio tržišta ne može opravdati restriktivno tumačenje Uredbe br. 4064/89. U mjeri u kojoj su oligopolna tržišta u kojima jedno od zajednički vladajućih poduzeća ima tržišni udio manji od 25 % razmjerno rijetka, taj navod nije takve naravi da iz područja primjene Uredbe br. 4064/89 uklanja slučaj zajedničkog vladajućeg položaja. Naime, češće je moguće naći oligopolna tržišta u kojima poduzeća u vladajućem položaju imaju više od 25 % dijelova tržišta. Tako su tržišne strukture koje najviše podržavaju djelovanje oligopola one koje su okarakterizirane posebice postojanjem dvaju, triju ili četiriju dobavljača od kojih svaki drži gotovo jednake tržišne udjele, naprimjer dvaju dobavljača od kojih svaki drži po 40 % tržišta, triju dobavljača od kojih svaki drži između 25 i 30 % tržišta ili četiriju dobavljača od kojih svaki drži oko 25 % tržišta. Sve te strukture su u skladu s pragom od 25 % koji je propisan uvodnom izjavom 15. te uredbe.
135 Uz to, taj prag je samo indikativan, kao što to pojašnjava i sama uvodna izjava 15., te nije preuzet ni na jednom drugom mjestu u tekstu Uredbe br. 4064/89 (gore navedena presuda Francuska i drugi/Komisija, t. 176.).
136 Stoga tumačenje članka 2. stavka 3. Uredbe br. 4064/89 s obzirom na njenu uvodnu izjavu 15. ne može opravdati tezu tužitelja prema kojoj uredba nije primjenjiva na zajedničke vladajuće položaje.
137 Zatim treba ispitati argument tužitelja koji se temelji na načelima pravne sigurnosti i prava na obranu.
138 Tužitelj tvrdi da bi, uzimajući u obzir osobito sankcije koje su poduzetnicima naložene u skladu s Uredbom br. 4064/89, bilo nespojivo s načelom pravne sigurnosti iskriviti standardno tumačenje njezinog članka 2. stavka 3. na način da se njegova primjena proširi na zajedničke vladajuće situacije.
139 Međutim, pitanje koje se zapravo postavlja u okviru tužbenog razloga jest upravo to je li pravilno tumačenje uredbe ono koje zastupa Komisija. Ako je odgovor potvrdan, odluka je s tog stajališta zakonita i ne postoji povreda načela pravne sigurnosti. Ako je, naprotiv, točno tumačenje uredbe ono koje predlaže tužitelj, odluku je donijelo nenadležno tijelo, i u tom slučaju nije nužno odlučivati o mogućoj povredi načela pravne sigurnosti.
140 Stoga je argument tužitelja bespredmetan.
141 Glede poštovanja prava na obranu, treba podsjetiti da članak 18. Uredbe br. 4064/89 propisuje:
„1. Prije donošenja bilo koje odluke iz članka 7. stavaka 2. i 4., članka 8. stavka 2. podstavka 2. i stavaka 3., 4. i 5., kao i članaka 14. i 15., Komisija daje predmetnim osobama, poduzetnicima i udruženjima poduzetnika priliku da se u svakom stadiju postupka, sve do savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, očituju o navodima protiv njih.
[…]
3. Komisija svoje odluke zasniva samo na prigovorima o kojima su se stranke izjasnile. Pravo na obranu stranaka u potpunosti je osigurano tijekom odvijanja postupka. Pristup spisu omogućen je svim izravno zainteresiranim strankama, uz poštovanje legitimnog prava poduzetnika na zaštitu njihovih poslovnih tajni.
4. U mjeri u kojoj Komisija ili nadležna tijela država to procijene nužnim, također mogu odlučiti saslušati druge fizičke ili pravne osobe. Fizičke ili pravne osobe koje iskažu opravdani interes, a posebice članovi upravnih tijela ili članovi uprava predmetnih poduzeća ili priznati predstavnici radnika u tim poduzećima imaju pravo biti saslušani ako to zatraže.“ [neslužbeni prijevod]
142 Protivno stajalištu tužitelja, te odredbe ne isključuju a priori mogućnost da članovi oligopola koji nisu stranke koncentracije tijekom rasprave uživaju ista prava koja uživaju poduzetnici koji su stranke navedene koncentracije.
143 Naime, u skladu s člankom 18. Uredbe br. 4064/89, razina zaštite prava na obranu određenog poduzetnika ovisi o njegovom označavanju kao predmetnog poduzetnika, izravno zainteresirane stranke ili kao treće osobe koja ima dostatan interes, što opet ovisi o tome može li im odluka koju Komisija namjerava usvojiti nanijeti štetu. Iz toga proizlazi da ako poduzetnike koji su članovi oligopola, ali koji nisu stranke koncentracije, treba smatrati strankama izravno zainteresiranima za odluku Komisije, ti će poduzetnici imati ista postupovna prava kao što imaju poduzetnici koji su stranke koncentracije.
144 Naprotiv, ako odluka Komisije nije takve naravi da bi mogla negativno utjecati na poduzetnike koji nisu stranke koncentracije, ti bi poduzetnici imali pravo biti saslušani u mjeri u kojoj bi mogli dokazati postojanje dostatnog interesa, sukladno članku 18. stavku 4. Uredbe br. 4064/89, što je u skladu sa sudskom praksom Suda i Prvostupanjskog suda u području postupovnih prava trećih osoba.
145 Čak i uz pretpostavku da nalaz Komisije o stvaranju ili jačanju – putem planirane koncentracije − zajedničkog vladajućeg položaja odnosnih poduzetnika i trećeg poduzetnika sam po sebi može negativno utjecati na trećeg poduzetnika, treba podsjetiti da poštovanje prava na obranu u svim postupcima koji bi mogli negativno utjecati na određenu osobu predstavlja temeljno načelo prava Zajednice koje se mora poštovati čak i u nedostatku svih propisa koji se odnose na postupak (vidjeti u tom smislu presude Suda od 13. veljače 1979., Hoffmann-La Roche/Komisija, 85/76, Zb., str. 461., i od 24. listopada 1996., Komisija/Lisrestal i drugi, C-32/95 P, Zb., str. I-5373., t. 21., kao i gore navedenu presudu Francuska i drugi/Komisija, t. 174.).
146 S obzirom na postojanje tog načela, okolnost da zakonodavac Zajednice u okviru Uredbe 4064/89 nije izričito propisao postupak koji jamči pravo na obranu trećih poduzetnika za koje se pretpostavlja da zajedno s poduzetnicima koji su stranke koncentracije ostvaruju zajednički vladajući položaj, ne može se smatrati odlučujućim dokazom o neprimjenjivosti navedene uredbe na zajedničke vladajuće položaje (gore navedena presuda Francuska i drugi/Komisija, t. 175.).
147 Iz toga slijedi da se ne može prihvatiti argument koji se temelji na postupovnim pravima treće osobe.
148 Kako gramatičko, povijesno i sistematsko tumačenje Uredbe br. 4064/89, a posebno njezinog članka 2. ne omogućuje da se procijeni njezin točan opseg u vezi s vrstom odnosnog vladajućeg položaja, predmetnu odredbu treba tumačiti s obzirom na njezinu svrhu (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 7. veljače 1979., Nizozemska/Komisija, 11/76, Zb., str. 245., t. 6., i od 5. prosinca 1996., Merck i Beecham, C‑267/95 i C-267/95, Zb., str. I-6285., t. od 19. do 25., kao i gore navedenu presudu Francuska i drugi/Komisija, t. 168.).
149 U tom pogledu, kao što to proizlazi iz prvih uvodnih izjava 1. do 5., glavni cilj Uredbe br. 4064/89, kako bi se ostvarila svrha Ugovora, a osobito njegovog članka 3. točke (f) koji je postao članak 3. točka (g), jest, nakon stupanja na snagu Ugovora o Europskoj uniji, osigurati da proces reorganizacije poduzeća koji proizlazi osobito iz završetka uspostave unutarnjeg tržišta ne izazove trajnu štetu za tržišno natjecanje. Stoga je u zadnjem dijelu uvodne izjave 5. Uredbe br. 4064/89 navedeno da „sukladno tome pravo Zajednice treba stoga sadržavati propise koji uređuju koncentracije koje mogu bitno ograničavati tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovom značajnom dijelu“ (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Francuska i drugi/Komisija, t. 169.).
150 Nadalje, iz uvodnih izjava 6., 7., 10. i 11. iste uredbe proizlazi da se ona, za razliku od članaka 85. i 86. Ugovora, primjenjuje na sve koncentracije koje su od značaja za cijelu Zajednicu iako postoji rizik da se zbog svojeg učinka na strukturu tržišnog natjecanja u Zajednici pokažu nesukladnima u odnosu na režim nenarušenog tržišnog natjecanja koji je predviđen Ugovorom (gore navedena presuda Francuska i drugi/Komisija, t. 170.).
151 Koncentracija koja stvara ili jača vladajući položaj predmetnih stranaka koncentracije s trećim subjektom koji nije stranka koncentracije može se pokazati nesukladnom u odnosu na režim nenarušenog tržišnog natjecanja koji je predviđen Ugovorom. Stoga, ako se prihvati stajalište da se Uredba br. 4064/89 odnosi samo na koncentracije koje stvaraju ili jačaju vladajući položaj stranaka koncentracije, svrha te uredbe, kako proizlazi iz prethodno navedenih uvodnih izjava bila bi djelomično neispunjena. Uredba bi tako izgubila dio svoje učinkovitosti, a što ne proizlazi iz opće strukture režima Zajednice za nadzor nad koncentracijama (gore navedena presuda Francuska i drugi/Komisija, t. 171.).
152 U vezi s argumentima koji se temelje, s jedne strane, na tome da se uredbu može primijeniti na koncentracije između poduzeća koja nemaju svoje glavno mjesto poslovanja unutar Zajednice i, s druge strane, na tome da Komisija može nadzirati protutržišno ponašanje članova oligopola na temelju članka 86. Ugovora, oni nisu takve naravi da dovode u pitanje primjenjivost uredbe na slučaj zajedničkog nadzora koji proizlazi iz koncentracije.
153 Kada je riječ o prvom argumentu, treba podsjetiti da primjenjivost uredbe na zajedničke vladajuće položaje ne može ovisiti o njezinom teritorijalnom području primjene.
154 Glede mogućnosti primjene članka 86. Ugovora, iz njega nije moguće zaključiti da se uredba ne primjenjuje na zajednički vladajući položaj, s obzirom na to da bi isto shvaćanje vrijedilo glede situacija vladajućeg položaja jednog poduzeća, što bi dovelo do zaključka da uredba uopće nije potrebna.
155 Usto, kako članak 86. Ugovora omogućuje samo kontrolu jačanja vladajućeg položaja, a ne i stvaranje te vrste situacija (gore navedena presuda Europemballage i Continental Can, t. 26.), neprimjenjivost uredbe na koncentracije imala bi učinak stvaranja pravne praznine u sustavu kontrole koncentracije Zajednice takve naravi da bi ugrožavala dobro funkcioniranje zajedničkog tržišta.
156 Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da zajednički vladajući položaji nisu isključeni iz područja primjene Uredbe br. 4064/89, kao što je uostalom presudio sam Sud nakon rasprave 18. veljače 1998. u gore navedenoj presudi Francuska i drugi/Komisija (t. 178.).
157 Stoga Komisija u tekst pobijane odluke nije morala uključiti nikakvo obrazloženje u vezi s primjenjivosti uredbe na zajedničke vladajuće položaje, tim više što je svoje stajalište o tome već izrazila i u godišnjim izvješćima o politici tržišnog natjecanja i u drugim slučajevima koncentracija, osobito u odluci Nestlé/Perrier. Stoga je prigovor o povredi obveze obrazlaganja propisane člankom 190. Ugovora neosnovan.
158 Iz toga slijedi da treba odbiti ispitivane tužbene razloge.
III – Tužbeni razlozi, koji se, s jedne strane, temelje na povredi članka 2. Uredbe br. 4064/89 na način da je Komisija pogrešno utvrdila da bi koncentracija stvorila zajednički vladajući položaj i, s druge strane, na povredi članka 190. Ugovora
A – Sporna odluka
159 Kako bi zaključila da su Implats/LPD i Amplats stvorili zajednički vladajući položaj koji može značajno ograničiti tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu (t. 219. obrazloženja sporne odluke), Komisija je osobito utvrdila (t. 74. do 214. obrazloženja sporne odluke) da:
– unatoč činjenici da se platinski metali (platina, paladij, rodij, iridij, rutenij i osmij) u prirodnom stanju nalaze zajedno u istoj rudi, nisu međusobno dovoljno zamjenljivi da bi se smatralo da formiraju jedno jedinstveno tržište proizvoda i da, sukladno tomu, svaki pojedini platinski metal predstavlja jedno tržište proizvoda;
– platinski metali su dobra koja imaju visoku prodajnu vrijednost u cijelom svijetu pod istim uvjetima te stoga postoji integrirano svjetsko tržište za svaki platinski metal;
– tržišta platine i rodija karakteriziraju homogenost proizvoda, velika transparentnost tržišta, neelastičnost potražnje u odnosu na razinu aktualnih cijena, umjereni rast potražnje, razvijene tehnologije proizvodnje, visoke ulazne pristojbe, visoka stopa koncentracije poduzeća, financijske poveznice i kontakti između dobavljača na različitim tržištima, nedostatak pregovaračke moći kupaca kao i činjenica da je tržišno natjecanje slabo razvijeno s vrlo malo elemenata tržišnog natjecanja koji su se potvrdili u prošlosti;
– nakon koncentracije Implats/LPD i Amplats imali bi pojedinačno približno po 35 % svjetskog tržišta platine (zajedno otprilike 70 % tržišta), što bi nakon pretpostavljenog iscrpljivanja ruskih zaliha u razdoblju od dvije godine naraslo na 40 % (zajedno otprilike 80 % tržišta) i pojedinačno bi držali po 50 % od ukupno procijenjenih 89 % svjetskih rezervi platinskih metala;
– nakon koncentracije Implats/LPD i Amplats imali bi sličnu strukturu troškova;
– koncentracija bi definitivno uklonila prijetnju tržišnog natjecanja koju je prije predstavljao LPD;
– zbog koncentracije bi Rusija imala još manju ulogu na tržištu;
– marginalni izvori nabave, odnosno dobavljači izvan oligopola, poduzeća za reciklažu, vlasnici zaliha koje nisu ruske i zamjena platine paladijem ne bi mogli potkopati gospodarsku moć duopola koji čine Implats/LPD i Amplats;
– nisu izgledni novi sudionici na tržištu platine i rodija.
B – Opće odredbe
160 Tužitelj tvrdi da dokazi i obrazloženje koji su sadržani u spornoj odluci u ovom predmetu nisu dostatni da opravdaju tvrdnju o nastanku zajedničkog vladajućeg položaja i da, osim toga, ne predstavljaju dostatno obrazloženje u pogledu sudske prakse koja se odnosi na članak 190. Ugovora.
161 Tužitelj tvrdi da Komisija – da je na objektivne osobine tržišta platine i rodija pravilno primjenila kriterije koje je ranije koristila u praksi odlučivanja − ne bi došla do zaključka da je koncentracija dovela do stvaranja zajedničkog vladajućeg položaja.
162 Valja podsjetiti da, u skladu s člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 4064/89, treba proglasiti nesukladnom sa zajedničkim tržištem koncentraciju koja bi kao rezultat stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja bitno ograničavala učinkovito tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu ili na njegovom značajnom dijelu.
163 U okviru ocjene postojanja zajedničkog vladajućeg položaja, Komisija u skladu s analizom izgleda referentnog tržišta mora provjeriti bi li koncentracija o kojoj odlučuje dovela do situacije u kojoj bi učinkovito tržišno natjecanje na predmetnom tržištu bilo značajno ograničeno od poduzetnika koja su dio koncentracije i jednog ili više trećih poduzetnika koji zajedno mogu, posebice zbog razloga postojanja međupovezanosti, imati snagu usvojiti istu politiku na tržištu i djelovati u velikoj mjeri neovisno o drugim tržišnim takmacima, svojim klijentima i konačno kupcima (gore navedena presuda Francuska i dr./Komisija, t. 221.).
164 Glede toga, materijalnopravne odredbe Uredbe br. 4064/89, osobito njezin članak 2., daju Komisiji određenu diskrecijsku ovlast, osobito u odnosu na ocjene gospodarske prirode (ista presuda, t. 223.).
165 Sukladno tomu, nadzor suca Zajednice nad izvršavanjem takve ovlasti, koja je bitna za definiciju pravila u području koncentracija, mora biti izvršen vodeći računa o margini prosudbe koja je sadržana u odredbama gospodarske naravi koje čine dio režima koncentracija (gore navedena presuda Francuska i drugi/Komisija, t. 224.).
166 S obzirom na prethodna razmatranja, treba ispitati različite argumente na koje se poziva tužitelj.
C – Navodno postojanje zajedničke kontrole Gencora i Lonrha nad LPD-om prije koncentracije
Argumenti stranaka
167 Tužitelj ističe da se čini da je Komisija propustila uzeti u obzir sve dokaze predočene joj u vezi sa situacijom koja je prethodila koncentraciji, u okviru koje je tužitelj imao zajedničku kontrolu s Lonrhom nad LPD-om. Okolnosti koje su Komisiju navele da zaključi da bi predložena koncentracija bila nesukladna sa zajedničkim tržištem postojale su već prije tog prijedloga. Stoga bi bilo teško razumjeti u čemu bi koncentracija izmijenila razinu tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu ili na njegovom značajnom dijelu.
168 Komisija tvrdi da, protivno tvrdnji tužitelja, LPD nije bio pod zajedničkom kontrolom Gencora i Lonrha prije prijedloga za koncentraciju. Prema tvrdnji Komisije tužitelj je izjavio ono što je upravo protivno onomu što je tvrdio u odgovoru stranaka na obavijest o prigovoru, odnosno da su Implats i LPD potpuno različiti subjekti i da je Implats sudjelovao u LPD-u samo kao manjinski dioničar.
Ocjena Prvostupanjskog suda
169 Prvostupanjski sud podsjeća da je u točkama 114. do 121. i 186. do 191. obrazloženja sporne odluke Komisija iscrpno analizirala postojeće strukturne poveznice između Implatsa i LPD-a koje su prethodile koncentraciji, kao i utjecaj koncentracije na strukturu tržišnog natjecanja na tržištu platine. Stoga, prema spornoj odluci, postojanje tih poveznica nije spriječilo LPD da ostane neovisni takmac Implatsa, iako bi ta neovisnost nakon koncentracije nestala.
170 Treba dakle ispitati je li koncentracija bila takve naravi da je značajno izmijenila razinu utjecaja koji je tužitelj mogao imati nad LPD-om, i tako na uvjete i strukturu tržišnog natjecanja na tržištu platine i rodija, ili ju je, ako koncentracija nije dodala ništa bitno strukturi postojećeg tržišta, Komisija trebala odobriti.
171 Glede toga, treba istaknuti da su, u skladu s člankom 8.2 Sporazuma između dioničara iz 1990., svakodnevno upravljanje i redovita kontrola djelatnosti i poslovanja Eastplatsa i Westplatsa, odnosno LPD-a, podložni isključivoj kontroli Lonrhoa preko njegovog društva kćeri LMS.
172 Naime, taj članak propisuje:
„Upravljanje i redovita svakodnevna kontrola poslovanja i djelatnosti svakog poduzeća grupe bit će preneseni na LMS [Lonrho Management Services] putem sporazuma o upravljanju, pa se stranke moraju pobrinuti da su na dan potpisivanja društva usvojila sporazume o upravljanju LMS-om na temelju kojih će upravljanje poslovima društva obavljati LMS. LSA [Lonrho South Africa] će se morati pobrinuti da LMS upravni odbor svakog društva redovito i potpuno izvještava o svakom materijalnom aspektu svakog predmeta društva putem (među ostalim) mjesečnih izvješća o upravljanju.“
173 Nadalje, u skladu s člankom 8.5 Sporazuma između dioničara, trgovina i prodaja LPD-a također su podvrgnute isključivoj kontroli Lonrha preko njegovog društva kćeri Western Metal Sales (t. 117. obrazloženja sporne odluke).
174 Taj članak navodi:
„Proizvodnja WPL-a [Westplatsa] i EPL-a [Eastplatsa], uključujući proizvodnju iz rudnika koji je WPL stekao na temelju glavnog sporazuma, stavlja se na tržište i prodaje preko WMS-a [Western Metal Sales] […]“
175 Nadalje, u skladu s člankom 6.3 Sporazuma između dioničara, „tako dugo dok Lonrho grupa drži ukupno 50 % ili više dioničkog kapitala svakog od društava, predsjednik uprave i direktor svakog od društava i predsjedatelj upravnog odbora bit će direktor kojeg će imenovati LSA“. Glede toga nije osporeno da je LMS, kao onaj koji je obavljao upravljanje LPD-om, bio u moćnom i povlaštenom položaju da je mogao poznavati djelatnosti LPD-a i upravljati njegovim djelatnostima te imati snažan utjecaj na posljedice svih njegovih odluka (t. 118. obrazloženja sporne odluke).
176 Dodatno, nedostatak utjecaja grupe Gencor na strategije tržišnog natjecanja LPD-a potvrdile su same stranke koncentracije u svojim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (vidjeti Prilog 5. odgovora Gencora i Lonrha na prigovor o povredi, stavke 6., 7. i 8.: nadzor Gencora i Lonrha nad LPD-om, četvrti podstavak), kada su tvrdile tvrde da „su Implats i LPD bili, a još su i danas, potpuno neovisni subjekti kojima su svakodnevno odvojeno upravljala njihova tijela upravljanja, bez međusobnog dogovaranja tih tijela dvaju društava“, i da „je udio Implatsa bio i ostao […] 27 % udjela u dioničkom kapitalu LPD-a“ (t. 118. obrazloženja odluke). To je također potvrđeno člankom 17. Sporazuma između dioničara, koji propisuje: „Odnosi između dioničara [grupa Gencor i Lonrho] uređeni su ovim Sporazumom i nijedan element koji je sadržan u njemu ne smije se smatrati kao onaj koji stvara udruženje, zajedničko poduzeće ili slično […].“
177 Naposljetku, nitko ne osporava da su se, s jedne strane, LPD i Implats, zadržavajući svoje prodajne odjele, međusobno natjecali prije koncentracije i prodavali svoje proizvode nekim zajedničkim klijentima pod različitim uvjetima, naprimjer s različitim popustima koje su im davali (t. 117. obrazloženja sporne odluke) i da je s druge strane LPD u proteklom desetljeću, uz Rusiju, bio glavni element tržišnog natjecanja na tržištu (t. od 174. do 177. sporne odluke).
178 Iz toga proizlazi da je Lonrho sam, bez sporazuma s društvom Gencor, bio u mogućnosti samostalno, nadzirati vrlo važan dio strategije tržišnog natjecanja LPD-a, odnosno njegovu trgovinsku politiku.
179 Međutim, nakon koncentracije taj dio prodajne politike LPD-a ne bi više bio pod isključivim nadzorom Lonrha, već pod zajedničkim nadzorom Lonrha i Gencora. Naime, koncentracija bi uzrokovala to da novi subjekt apsorbira Western Metal Sales i LMS, kao i sve rudarske, obrađivačke, prerađivačke i trgovinske djelatnosti u okviru Implatsa/LPD-a pod jedinstvenim vodstvom (t. 120. i 186. obrazloženja sporne odluke).
180 U tim okolnostima, protivno onome što tvrdi tužitelj, koncentracija bi bila takve naravi da bi mogla značajno izmijeniti mogućnosti tržišnog natjecanja LPD-a na razini trgovine platinskim metalima.
181 U vezi s proizvodnom politikom, treba podsjetiti, u skladu sa sljedećim člancima Sporazuma između dioničara, da su i odluke koje se odnose na sva velika ulaganja izvan već odobrenih progarama i godišnji strateški plan i proračun za svako od društava koje tvore LPD podložni prethodnom dogovoru Gencora i Lonrha:
„6.1 LSA i Implats će biti zastupani u istoj mjeri i imat će ista prava glasa u upravnom odboru društva […]“
[…]
8.3 Sva velika ulaganja izvan već odobrenog programa u vezi s poslovima jednog od društava, uključujući njihovo financiranje i odluke o prestanku ulaganja, bit će predmet Sporazuma između dioničara. U slučaju da dioničari ne uspiju postići dogovor o toj vrsti poslova, tražit će mišljenje prihvatljivog neovisnog stručnjaka, čije će mišljenje uzeti u obzir.
8.4 Unatoč odredbama koje su sadržane u statutima društava, ovlasti i funkcije upravnog odbora svakog od društava uključuju ispitivanje i ako je to nužno odobrenje sljedećih zadaća:
[…]
8.4.3 godišnji strateški plan i proračun za svako društvo.“
182 U pogledu toga nije sporno da Lonrho može, bez pristanka Gencora povećati aktualnu razinu proizvodnje LPD-a do najviše (…) unci godišnje iz postojećih okana i kroz druga dodatna povećanja, koja su ostvarena zahvaljujući stalnim poboljšanjima postupaka proizvodnje i širenja uskih okana (t. 5.1 izvješća koje su u svibnju 1996. sastavili gospodarski savjetnici National Economic Research Associates, u daljnjem tekstu: izvješće NERA).
183 Međutim, tužitelj ističe da koncentracija ne bi izmijenila njegove mogućnosti ograničavanja budućeg povećanja kapaciteta proizvodnje LPD-a iznad tog iznosa, s obzirom na to da je temeljem Sporazuma između dioničara iz 1990. njegov pristanak potreban već za ostvarenje svih velikih ulaganja, uključujući ulaganja koja su nužna za proširenje rudarskih okana poznatih pod imenom (…). Naime, tužitelj tvrdi mu pravo veta za odobravanje godišnjeg strateškog plana i godišnjih proračuna omogućavaju spriječiti LPD da stekne neophodna financijska sredstva (putem bankovnih zajmova ili potrošačkog kreditiranja) za razvoj okana (…) (izvješće NERA, t. 5.1).
184 U tome pogledu treba utvrditi da bi LPD, u skladu s podacima koje su dostavile stranke i s analizom koju je podnio R. W. Rowland, bivši predsjednik uprave Lonrha, unatoč svojoj zaduženosti bio sam u stanju financirati svoj razvojni plan i da bi mu dodatni izdaci za opremu u ograničenom iznosu omogućili da poveća svoju proizvodnju na 900.000 unci godišnje (zadnji dio t. 115., kao i obrazloženja 121. i 191. sporne odluke). (…)
185 U skladu sa zadnjim stavkom članka 8.3 Sporazuma između dioničara, u slučaju neslaganja oko buduće ekspanzije Gencor i Lonrho morali bi tražiti mišljenje neovisnog stručnjaka. Iz toga proizlazi, kako je navela Komisija, da Gencor, zbog razloga koji nisu vezani uz dobro upravljanje poduzećem, ne bi mogao neograničeno blokirati odluke u području investicija koje su nužne za razvoj kapaciteta proizvodnje LPD-a i koje mogu koristiti svim dioničarima (t. 191. obrazloženja sporne odluke).
186 Međutim nakon koncentracije takav sukob interesa je manje vjerojatan, s obzirom na promjenu gospodarskih interesa stranaka.
187 Naime, Gencor je prije koncentracije nadzirao Implats i imao u LPD-u manjinski udio u dioničkom kapitalu od 27 %, koji je bio predmetom Sporazuma između dioničara. Lonrho je imao 73 % dioničkog kapitala LPD-a, ali nije imao nikakav udio u Implatsu. U takvim uvjetima, iako je u Gencorovom interesu prije koncentracije moglo biti da nametne odluke u korist razvoja djelatnosti koje je samostalno nadzirao (i koje su proporcionalno donosile višu dobit), odnosno djelatnosti Implatsa, po potrebi na štetu LPD-a, to nije bio slučaj s Lonrhom, koji je, poslujući na tržištima platinskih metala isključivo preko LPD-a kao svoj jedini interes objektivno imao najracionalniji razvoj djelatnosti svojeg društva kćeri LPD-a.
188 Naprotiv, nakon koncentracije takva se situcija mogla radikalno promijeniti jer su i Gencor i Lonrho raspolagali istim udjelom u dioničkom kapitalu novog subjekta Implats/LPD, pa su tako mogli dijeliti iste ciljeve i gospodarske interese, barem u vezi sa strateškim odlukama koje se odnose na razvoj novog subjekta. Drugim riječima, koncentracija je bila takve naravi da je mogla promijeniti ravnotežu interesa dvaju glavnih dioničara LPD-a dovodeći do zbližavanja stajališta između Gencora i Lonrha, osobito u vezi s razvojem kapaciteta proizvodnje novog subjekta, i omogućujući tako nastanak duopolističke strukture na tržištu koju bi s jedne strane činili Gencor i Lonrho, a s druge Amplats.
189 To su osim toga potvrdile i same stranke.
190 U tom pogledu točka 187. obrazloženja pobijane odluke propisuje:
„[…] Kao što je navedeno u dopisu dioničarima Lonrha s obzirom na koncentraciju:
‚Implats i Lonrho se u prošlosti nisu mogli dogovoriti o mnogim pitanjima, kao što je plan razvoja djelatnosti LPD-a, koji je predlagao Lonrho. Upravni odbor je mišljenja da će nakon koncentracije i Gencor i Lonrho imati interesa povećati vrijednost novog subjekta Implatsa, na veliku korist svojih dioničara.‘“
191 U točki 188. sporne odluke je dodano:
„Nadalje, u skladu s predstavljenim planovima (…), približavanje interesa nakon koncentracije dovest će do smanjenja proizvodnje i povećanja cijena, protivno onome što bi se dogodilo ako ne dođe do koncentracije i ako oba poduzeća budu slijedila trenutne razvojne planove. Osobito (…) su bila predstavljena dva različita scenarija, koji opisuju razvoj proizvodnje Implatsa/LPD-a u slučaju spajanja i ako ne dođe do spajanja:
(a) (…)
(b) (…)“
192 Naposljetku, u skladu s točkom 189. uvodnih izjava obrazloženja sporne odluke, (…) smatralo se, prema izvješću iz kolovoza 1994. naslovljenom (…), da bi koncentracija imala dvije velike prednosti sa stajališta tržišta (osim mogućeg smanjenja troškova):
„(…)
[… održavanje trenutne razine proizvodnje (…) moralo bi pozitivno utjecati na cijene …]
i nadalje,
(…)
[… grupa koja će nastati koncentracijom imat će, zbog svoje veličine i veće mogućnosti utjecaja na tržište, veću tržišnu kapitalizaciju nego što je vrijednost spojenih subjekata…]“
193 U tim uvjetima je Komisija, unatoč postojećim strukturnim vezama između tužitelja i Lonrha na temelju Sporazuma između dioničara iz 1990., s pravom zaključila da je predložena koncentracija bila takve naravi da bi potpuno uklonila prijetnju tržišnog natjecanja koju je LPD predstavljao za djelatnosti visokog troška Implatsa i Amplatsa, kako u području prodaje tako i u području proizvodnje, te da bi imala značajan utjecaj na postojeću strukturu tržišta.
194 Stoga razmatrani prigovor treba odbiti.
D – Karakterizacija zajedničkog vladajućeg položaja od strane Komisije
Kriterij tržišnog udjela
Argumenti stranaka
195 Tužitelj ističe da su tržišni udjeli stranaka na svjetskom tržištu platine, na čemu se zasnivaju stajališta Komisije: (…) % (za Implats) i (…) % (za LPD), što predstavlja zajednički tržišni udio od (…) %. Na tržištu Zajednice ti bi dijelovi iznosili (…) % (LPD), (…) % (Implats) i (…) % (zajednički udio). Ali u drugim predmetima kontrole koncentracija u kojima je utvrđen zajednički vladajući položaj, poput onoga u kojem je donesena odluka Nestlé/Perrier i Odluka Komisije 94/449/EZ od 14. prosinca 1993. u vezi s postupkom primjene Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4064/89 (predmet br. IV/M.308 – Kali + Salz/MdK/Treuhand) (SL 1994, L 186, str. 38., u daljnjem tekstu: Odluka Kali + Salz/MdK/Treuhand), dijelovi zajedničkog tržišnog udjela bili su znatno viši nego u ovom predmetu, a Komisija je unatoč tome odobrila predviđene koncentracije.
196 U predmetu u kojem je donesena odluka Nestlé/Perrier, Nestlé i BSN imali su zajednički tržišni udio od 82 % predmetnog tržišta, odnosno francuskog tržišta mineralne vode (t. 119. obrazloženja odluke). Koncentracija je bila dopuštena uz poštovanje određenih uvjeta.
197 U predmetu u kojem je bila donesna odluka Kali + Salz/MdK/Treuhand tržišni udio Kali + Salz/MdK/Treuhand porastao je sa 17 % na 25 % tržišta Zajednice, osim Njemačke, i rezultirao je s de facto monopolom, odnosno 98 % udjela njemačkog tržišta, koje se smatralo geografski samostalnim tržišem. I ovdje je Komisija odobrila koncentraciju uz određene uvjete.
198 Komisija ističe da je tužiteljeva usporedba između dijelova tržišta stranaka koncentracije i dijelova tržišta svih stranaka oligopola u predmetu u kojem je donesena odluka Nestlé/Perrier (82 %) nepravilna, isto kao i usporedba u predmetu u kojem je donesena odluka Kali + Salz/MdK/Treuhand.
Ocjena Prvostupanjskog suda
199 Zabrana iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 4064/89 izraz je općeg cilja iz članka 3. točke (g) Ugovora, odnosno osiguranja sustava nenarušenog tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu (uvodne izjave 1. i 7. Uredbe br. 4064/89). Zabrana se odnosi na koncentracije koje stvaraju ili jačaju vladajući položaj, što za posljedicu ima bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu ili na njegovom značajnom dijelu.
200 Navedeni vladajući položaj je položaj u kojem jedan ili više poduzetnika imaju gospodarsku snagu koja im daje moć da ograničavaju održavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu, pružajući im mogućnost da djeluju u značajnoj mjeri neovisno o svojim takmacima, kupcima i konačno potrošačima.
201 Postojanje vladajućeg položaja može biti rezultat različitih faktora koji same za sebe ne moraju nužno biti odlučujući. Među tim faktorima postojanje jako velikih tržišnih udjela vrlo je značajno. Međutim, znatan tržišni udio kao element dokaza postojanja vladajućeg položaja nije nepromjenjiva činjenica. Njegovo značenje se mijenja od tržišta do tržišta, ovisno o njihovoj strukturi, osobito u odnosu na proizvodnju, ponudu i potražnju (gore navedena presuda Hoffmann-La Roche/Komisija, t. 39. i 40.).
202 Nadalje, odnos između dijelova tržišta koje drže poduzetnici koji su dio koncentracije i njihovi takmaci, osobito onih najvećih među njima, važan je pokazatelj postojanja vladajućeg položaja. Naime, taj faktor omogućuje da se ocijeni kapacitet konkurentnosti takmaca predmetnog poduzetnika (ista presuda Hoffmann-La Roche/Komisija, t. 48.).
203 U tim uvjetima Komisiju okolnost da se u drugim slučajevima koncentracije temeljila na većem ili manjem tržišnom udjelu da bi utemeljila svoju ocjenu o mogućnosti stvaranja ili jačanja zajedničkog vladajućeg položaja ne može ograničavati u ocjeni drugih predmeta, koji se osobito odnose na tržišta koja su označena različitom strukturom ponude i potražnje i različitim uvjetima tržišnog natjecanja.
204 Stoga, zbog nedostatka dokaza koji pokazuju da ispitivano tržište mineralne vode i/ili tržište kalija u predmetima o kojima je donesena odluka Nestlé/Perrier i Kali + Salz/MdK/Treuhand, s jedne strane, i ispitivano tržište platine i rodija u ovom predmetu, s druge strane, imaju u osnovi slične osobine, tužitelj se ne može pozivati na moguće razlike u tržišnim dijelovima članova oligopola koje je Komisija uzela u obzir u prvom ili u drugom od ta dva predmeta kako bi doveo u pitanje uzimanje praga tržišnog udjela kao naznaku postojanja zajedničkog vladajućeg položaja u ovom predmetu.
205 Dodatno, iako se značenje tržišnih dijelova može razlikovati od tržišta do tržišta, opravdano se može smatrati da iznimno važni dijelovi tržišta sami po sebi, osim iznimnih okolnosti, predstavljaju dokaz o postojanju vladajućeg položaja (presuda od 3. srpnja 1991., Akzo/Komisija, C-62/86, Zb., str. I-3359., t. 60.). Naime, poduzetnik koji posjeduje iznimno važan tržišni udio tijekom određenog razdoblja nalazi se zbog opsega proizvodnje i ponude koju predstavlja − pri čemu takmaci s manjim tržišnim udjelom nisu u stanju brzo udovoljiti zahtjevima potražnje koja se može usmjeriti poduzetniku koji posjeduje veći tržišni udio − u položaju moći koji mu sam po sebi u razmjerno dugom razdoblju osigurava neovisnost djelovanja koja je karakteristična za vladajući položaj (gore navedena presuda Hoffmann-La Roche/Komisija, t. 41.).
206 Točno je da u kontekstu oligopola činjenica da stranke oligopola imaju velike tržišne udjele, u okvirima analize pojedinačnog vladajućeg položaja, nema nužno isto značenje sa stajališta mogućnosti navedenih članova da se kao grupa razmjerno neovisno ponašaju prema svojim takmacima, klijentima i konačno potrošačima. Međutim, veliki tržišni udio, osobito u slučaju duopola, u nedostatku protivnih elemenata predstavlja vrlo važnu naznaku postojanja zajedničkog vladajućeg položaja.
207 U ovom predmetu treba primijetiti da, kao što je to istaknula Komisija u spornoj odluci (t. 81. i 181. obrazloženja), Implats/LPD i Amplats bi nakon koncentracije pojedinačno imali tržišni udio po 30 do 35 %, odnosno zajednički tržišni udio od 60 do 70 % na svjetskom tržištu platinskih metala i približno 89 % svjetskih rezervi platinskih metala. Rusija bi imala tržišni udio od 22 % i približno 10 % svjetskih rezervi, sjevernoamerički proizvođači 5 % tržišnog udjela i 1 % svjetskih rezervi, a poduzeća za reciklažu 6 % tržišnog udjela. Ali bilo bi moguće da bi nakon iscrpljivanja ruskih zaliha, najvjerojatnije dvije godine nakon donošenja sporne odluke, poduzeća Implats/LPD i Amplats pojedinačno imala tržišni udio od približno 40 %, odnosno zajednički tržišni udio od 80 %, što bi predstavljalo vrlo velik tržišni udio.
208 Stoga je, s obzirom na međusobnu podjelu tržišnih udjela između stranaka koncentracije i nesklada u tržišnim udjelima koji bi nastali nakon te koncentracije između, s jedne strane, subjekta koji bi nastao koncentracijom i Amplatsa i, s druge strane, svih drugih dobavljača platine, Komisija mogla pravilno zaključiti da bi predložena koncentracija mogla dovesti do stvaranja vladajućeg položaja južnoafričkih poduzeća.
209 Treba utvrditi da nije točna usporedba tužitelja između tržišnih udjela stranaka koncentracije i svih tržišnih udjela svih članova oligopola u predmetu u kojem je donesena odluka Nestlé/Perrier (82 %). Naime, kako je navela Komisija, treba usporediti dio od 82% s ukupnim dijelovima tržišta stranaka koncentracije i Amplatsa, što uz virtualno isključenje ruskog proizvođača (Almaz) koji je značajan sudionik na tržištu, iznosi približno 80 %. U vezi s odlukom koja je donesena u predmetu Kali + Salz/MdK/Treuhand, tužitelj je također pogrešno usporedio tržišne udjele stranaka koncentracije u tom predmetu s tržišnim udjelom Kali + Salz i MdK-a (98 %) u Njemačkoj, gdje nije bila riječ o zajedničkom vladajućem položaju. Ali u predmetu u kojem je donesena odluka Kali + Salz/MdK/Treuhand, Komisija je utvrdila postojanje zajedničkog vladajućeg položaja na europskom tržištu, osim u Njemačkoj, jer je poduzeće koje je nastalo koncentracijom zajedno s drugim članom duopola imalo zajednički tržišni udio od približno 60 %. Tužitelj je dakle morao napraviti usporedbu s tim brojkama, koje su osjetno niže od zajedničkog tržišnog udjela Amplatsa i Implatsa/LPD-a nakon koncentracije.
210 Kada je riječ o argumentu tužitelja prema kojem bi zajednički tržišni udio Implatsa/LPD-a nakon koncentracije iznosio samo (…) % u Zajednici, treba napomenuti da je, s jedne strane, predmetno geografsko tržište definirano geografsko područje koje karakterizira postojanje uvjeta tržišnog natjecanja koji su dostatno homogeni za sve gospodarske subjekte. Na tom području bi jedan ili više poduzetnika u prevladavajućem položaju imali mogućnost provesti zlouporabe koje predstavljaju prepreku učinkovitom tržišnom natjecanju (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 14. veljače 1978. u predmetu United Brands/Komisija, 27/76, Zb., str. 207., t. 11. i 44.). Zato je Komisija bila u mogućnosti razumno procijeniti učinke koncentracije na tržišno natjecanje u navedenom području. S druge strane, treba primijetiti da je zbog značajki tržišta platinskih metala opisanih u točkama 68. do 72. osporavane presude geografsko tržište u ovom predmetu svjetsko tržište, što stranke ne pobijaju.
211 U tim uvjetima nije se moguće pozivati na „dijelove tržišta“ stranaka u Zajednici. Naime, na svjetskom tržištu, kao što je tržište platine i rodija, gospodarska snaga takve skupine kakvu bi nakon koncentracije činili Implats/LPD i Amplats proizlazila bi iz njezinog udjela na svjetskom tržištu, a ne iz udjela tržišta u jednom dijelu svijeta.
212 Glede toga, postojanje regionalnih razlika u raspodjeli dijelova tržišta članova oligopola koji prevladavaju na tržištu potrošnog proizvoda kojeg je moguće lako transportirati i čije su cijene utvrđene na svjetskom tržištu samo odražava tradicionalne poslovne odnose, koji bi mogli ili lako nestati ako se poduzetnici koji imaju vladajući položaj odluče određivati predatorske cijene kako bi uklonili konkurenciju ili bi teško mogli biti prekinuti zbog prakse zlouporabe cijena ako marginalni izvori zaliha ne bi mogli lako zadovoljiti potražnju klijenata poduzeća koji imaju vladajući položaj i provode navedenu zlouporabu cijena.
213 Međutim, kao što to tužitelj sam priznaje u točki 4.24 svoje tužbe, ništa ne dokazuje da su poduzetnici koji posluju na tržištu platine izvan duopola kojeg je Komisija prepoznala, kao ni sami članovi duopola, u mogućnosti izolirati zajedničko tržište, na primjer da bi se selektivno suočili s odlukom članova vladajućeg oligopola o povećanju cijena na svjetskom tržištu.
214 Čak i ako bi u kontekstu svjetskog tržišta, kao što je tržište platine i rodija, bilo nužno ispitati točnu razinu prodaja odnosnih subjekata u Zajednici u ovom predmetu, treba utvrditi da dio zajedničkog tržišta Implatsa/LPD i Amplatsa u Zajednici nije bitno različit od onoga kojeg imaju na svjetskom tržištu platine.
215 Naime, prema podacima koje su dostavile stranke koncentracije u prijavnom obrascu CO, ukupni tržišni udio Implatsa/LPD-a u Zajednici je približno bio (…) %, prosječno tijekom razdoblja 1992.-1995. (vidjeti obrazac CO, t. 6.1.10, prilog 6. tužbi), dok je tržišni udio Amplatsa 1994. bio procijenjen na približno 35 do 50 %, a tržišni udio Rusije približno 25 do 35 %. Drugim riječima, zajednički tržišni udio Implatsa/LPD-a i Amplatsa u Zajednici bio je tijekom procesa koncentracije približno (…) do 65 %, a nakon iscrpljivanja ruskih zaliha narastao bi na približno (…) do 78 %, jer je Rusija, prema podacima koje su dostavile stranke koncentracije, od 1994. provela približno 50 % prodaje iz svojih rezervi (vidjeti obrazac CO, t. 7.3.2., prilog 7. tužbi).
216 Stoga prigovor koji se temelji na kriteriju tržišnog udjela treba u cijelosti odbiti.
Sličnost strukture troškova Implatsa/LPD-a i Amplatsa nakon koncentracije
Argumenti tužitelja
217 Prema mišljenju tužitelja, Komisija je pogrešno smatrala da bi spojeni subjekt i Amplats neizbježno djelovali usklađeno na tržištu zbog slične strukture troškova. Analiza Komisije potcjenjuje veliku različitost razina troškova eksploatacije raznih rudarskih okana, kako kod Implatsa i LPD-a tako i kod Amplatsa. Glede toga bilo bi potpuno pogrešno gledati samo na prosječne troškove jer se odluke o proizvodnji donose pojedinačno za svako okno, a konkurencija djeluje u fazi marginalnih troškova.
Ocjena Prvostupanjskog suda
218 Usporedba troškova koju je izradila Komisija temelji se na dijagramima koji su reproducirani u Prilogu II. sporne odluke i koji predstavljaju krivulje troškova ekspolatacije triju južnoafričkih proizvođača koje su utvrdile same stranke koncentracije.
219 U točki 138. (b) sporne odluke Komisija ističe, a što tužitelj ne osporava, da je značajka strukture troškova industrije platine njezina nefleksibilnost i visoki fiksni troškovi, što implicira da proizvodnja platine ne može značajno varirati čak iako je određeni broj okana koja se eksplatiraju slabo rentabilan ili nerentabilan. Komisija također podsjeća da bi u tom kontekstu strategija zatvaranja slabijih okana u korist rentabilnijih okana uzrokovala raspodjelu fiksnih troškova između ostalih okana, što bi smanjilo rentabilnost svakog marginalnog okna i nužno ponovno dovodilo do novih zatvaranja.
220 Dakle, Komisija je pravilno zaključila da proizvođač u industriji platine mora voditi računa o ukupnim troškovima eksploatacije kako bi odredio odgovarajuću razinu svoje proizvodnje i ne uzimati isključivo u razmatranje troškove eksploatacije svakog okna. U tim je uvjetima potpuno opravdana usporedba troškova spojenog subjekta i Amplatsa koja se temelji na troškovima eksploatacije svih njihovih okana.
221 Tužitelj ne može utemeljeno tvrditi da Komisija u svojoj analizi nije poštovala veliku raznovrsnost troškova eksploatacije raznih rudarskih okana kako kod Implatsa i LPD-a tako i kod Amplatsa. Glede toga treba primijetiti, s obzirom na dijagrame koji prikazuju krivulje troškova eksploatacije prije i nakon koncentracije triju južnoafričkih proizvođača platine, koje su utvrdile stranke koncentracije (prilozi II. i IV. spornoj odluci), da se koncentracija, unatoč postojanju razlika koje je utvrdila Komisija u spornoj odluci (t. 182.), a koje su vezane uz kvalitetu eksploatirane rude, troškove obrade i prerade i upravne pristojbe, očitovala stvaranjem novog poduzeća čiji su troškovi eksploatacije okana predstavljali strukturu koja je istovjetna Amplatsovoj.
222 Sukladno tome, vodeći računa o sličnosti tržišnih udjela predmetnih poduzeća, njihovih udjela u svjetskim rezervama i njihove strukture troškova, Komisija je pravilno zaključila kako bi se nakon koncentracije interesi Amplatsa i Implatsa/LPD-a znatno približili u pogledu razvoja tržišta, a to približavanje bi bilo takve naravi da bi povećalo rizike protutržišnog paralelnog ponašanja, kao što je primjerice ograničavanje proizvodnje.
223 Stoga razmatrane prigovore treba odbiti.
3. Značajke tržišta
a) Transparentnost tržišta
Argumenti stranaka
224 Tužitelj tvrdi da je analiza osobina tržišta koju je izvršila Komisija pogrešna. Prema njegovom mišljenju, iako je platina homogeni proizvod s visokom transparentnošću cijena, to ne znači automatski i transparentnost razina prodaje, proizvodnih odluka i resursa natjecatelja na tržištu, kao što to pokazuje činjenica da je 1994. Amplats pokušao sakriti svoje probleme proizvodnje tijekom tri mjeseca provodeći leasing platine kako bi ispoštovao svoje obveze isporuke.
225 Komisija tvrdi, da je u točkama 145. i 146. obrazloženja pobijane odluke izložila razloge zbog kojih postoji vrlo velika transparentnost ne samo u vezi s cijenama, već također i proizvodnjom, prodajom, rezervama i novim investicijama. Ali tužitelj nije nikada priložio nijedan dokaz koji bi mogao opovrgnuti sadržaj odluke. Nadalje, transparentnost u području cijena navažniji je element za određivanje stupnja transparentnosti tržišta kada se radi o oligopolu. Naposljetku, Komisija primjećuje da, kao što to tvrdi Lonrho, Amplats ne može od tržišta skrivati svoje probleme proizvodnje, protivno navodima izvješća NERA.
Ocjena Prvostupanjskog suda
226 Tužitelj ne osporava da je platina homogeni proizvod za koji tržište posjeduje transparentan mehanizam određivanja cijena.
227 Ali transparentnost u području cijena predstavlja osnovni element za određivanje razine transparentnosti tržišta kada se radi o oligopolu. Posredstvom mehanizma cijena članovi oligopola mogu, među ostalim, odmah otkriti odluke drugih članova oligopola da povećaju na štetu status quo svoj tržišni udjel i po potrebi mogu poduzeti neophodne uzvratne mjere kako bi onemogućili taj oblik ponašanja.
228 U ovom predmetu, kao što je navedeno u spornoj odluci (točke 144. do 146. obrazloženja), transparentnost tržišta je relativno visoka, posebice zbog kotiranja platine na burzi metala, statističkih objava o proizvodnji i prodaji, ograničenom broju i poznavanju izravnih klijenata na tržištu, činjenici da sektor platine čini relativno mala, zatvorena grupa poduzeća, međusobno usko povezana, posebnosti glavnih ugovora koji se koriste, odnosno dugotrajnih ugovora koji zabranjuju preprodaju kupljenih proizvoda i činjenici da se svako povećanje kapaciteta proizvodnje uobičajeno odvija kroz projekte ulaganja čiji su detalji općenito poznati u industriji.
229 U tim uvjetima treba zaključiti da je Komisija pravilno zaključila da postoji vrlo velika transparentnost ne samo u području cijena, već također i u području proizvodnje, prodaje, rezervi i novih ulaganja.
230 Stoga razmatrani prigovor treba odbiti.
b) Mogućnosti rasta tržišta platine
Argumenti stranaka
231 Tužitelj tvrdi da je analiza osobina tržišta koju je izvršila Komisija pogrešna. Činjenica da je razvoj potražnje spor ne može predstavljati prepreku za snažno tržišno natjecanje i posljedične promjene tržišnih udjela koji iz toga proizlaze. Tužitelj svoju tvrdnju podupire pozivanjem na izvješće NERA. U skladu s njegovom točkom 4.1.4, kada, kao u ovom predmetu, predmetnu industriju karakterizira situacija prekapacitiranosti, proizvođači se moraju natjecati, osobito smanjenjem troškova proizvodnje, kako bi izbjegli zatvaranje svojih proizvodnih kapaciteta koji proizvode višak. Ali, prema mišljenju tužitelja, razvoj tržišnih udjela i smanjenje stvarnih cijena platine u razdoblju između 1985. i 1995., kao i reakcija Amplatsa, koji je povećao svoju proizvodnju po nižim cijenama, i Implatsa, koji je proveo važne racionalizacije, ukazuju na to da struktura tržišta platine nije omogućavala oligopolnu suradnju među glavnim proizvođačima.
232 Komisija tvrdi da bi nakon predložene koncentracije dva glavna proizvođača imala uvelike slične strukture troškova. Tako bi, čak i u području smanjenja troškova, paralelno djelovanje i ovdje bilo pametna strategija. Nadalje je točno da tržište koje karakterizira spori rast ne ohrabruje ulaz novih sudionika niti snažno tržišno natjecanje.
Ocjena Prvostupanjskog suda
233 Tužitelj načelno ne osporava da tržište koje karakterizira spor rast ne ohrabruje ulaz novih sudionika i snažno tržišno natjecanje. Tužitelj se ograničava na osporavanje primjenjivosti tog načela i na tržište platine, obrazlažući to razvojem tržišta u prošlosti.
234 Tužitelj ne osporava analizu Komisije (točke od 160. do 172. obrazloženja pobijane odluke), u vezi s prethodnim postojanjem težnje za oligopolnom dominacijom, koja se temelji na ispitivanju rasta tržišta i razvoju dijelova tržišnih udjela tijekom proteklog desetljeća, slabom izravnom tržišnom natjecanju cijenama za dugotrajne ugovore s kupcima, ustrajnošću visokih cijena i ponašanju glavnih sudionika na tržištu.
235 Rasuđivanje tužitelja temelji se na pretpostavkama, u okviru rasta potražnje, koje nisu usporedive s predviđanjima rasta potražnje u razdoblju 1995.-2000. Naime, u razdoblju 1985.–1995., tijekom kojeg su se javila kolebanja tržišnih udjela i cijena kao i reakcije Amplatsa i Implatsa, na koje se poziva tužitelj, potražnja se gotovo udvostručila i prešla s 2.830.000 na 5.205.000 unci godišnje (vidjeti izvješće NERA, tablica 3.1, str. 15.), dok se za razdoblje 1995.-2000. nije predviđalo znatno povećanje potražnje, tj. s 4.705.000 na 5.570.000 unci godišnje (vidjeti t. 127. obrazloženja sporne odluke).
236 Naposljetku, u analizi tužitelja nije se vodilo računa o učinku koncentracije na tržišnu strukturu i o novom subjektu u odnosu na njegovog glavnog takmaca, društvo Amplats. Ali, čak i pod pretpostvakom da je analiza tužitelja točna što se tiče prošlosti, iz toga ne proizlazi da bi rezultat koncentracije bio da bi dva glavna proizvođača imala uvelike sličnu strukturu troškova i da bi, vodeći računa o strukturi tržišta platine, protutržišno paralelno ponašanje također predstavljalo racionalniju strategiju s gospodarskog stajališta nego ono koje bi se sastojalo u tržišnom natjecanju na štetu maksimiziranja zajedničkih dobitaka.
237 U takvim okolnostima i s obzirom na stabilnost tržišta platine, za koje se pretpostavke prosječnog godišnjeg rasta približavaju 3 % za razdoblje 1995.-2000., Komisija može pravilno zaključiti da novi takmaci ne bi imali poticaja za ulazak na tržište ili da bi postojeći takmaci usvojili ofenzivnu strategiju za prisvajanje te dodatne potražnje.
238 Stoga treba odbiti prigovor tužitelja.
c) Ravnoteža između ponude i potražnje
Argumenti tužitelja
239 Tužitelj zatim ističe da se i brige Komisije u pogledu mogućeg povećanja cijene platine očito neopravdano temelje na stajalištu o vjerojatnoj pojavi nestašice (t. 136. obrazloženja sporne odluke).
240 Tužitelj smatra da je stajalište Komisije protivno mišljenju većine industrijalaca koji navode postojanje viška ponude koji bi se mogao uravnotežiti tijekom narednih godina.
Ocjena Prvostupanjskog suda
241 U točki 127. obrazloženja sporne odluke Komisija izlaže različita predviđanja koja su dostavile stranke o budućem razvoju potražnje, odnosno predviđanja samih stranaka i predviđanja društava Anderson, Wilson & Partners Inc., BOE Nat West Securities, SBC Warburg i Engelhard, koja se međusobno razlikuju.
242 Međutim, Komisija je također sastavila detaljnu analizu, u točkama 128. do 131. odluke, koju tužitelj uostalom nije ni pobijao, činitelja na kojima se zasnivaju predviđanja prema kojima potražnja ima tendenciju umjerenog povećanja u idućim godinama.
243 Ti su činitelji:
– povećanje opsega proizvodnje automobilskih katalizatora zbog namjeravanog pojačanja i/ili uvođenja zakonodavstva u području borbe protiv zagađivanja u SAD-u, Europi, Brazilu i Argentini od sada do kraja stoljeća kao i veća uporaba platine u katalizatorima dizel motora;
– porast potražnje za platinom u draguljarskom sektoru Japana, SAD-a i vjerojatno Kine;
– u vezi s industrijskim primjenama, zamjene u naftnoj i kemijskoj industriji, zbog ponovnog otvaranja postrojenja koja su bila zatvorena tijekom recesije;
– povećana uporaba osobnih računala, pri čemu se platina koristi za premaz tvrdih diskova i drugih komponenti;
– naposljetku, dugoročna uporaba gorivnih članaka.
244 Nadalje, neovisno o pitanju koje je od predviđanja o razvoju ponude što su ih dostavile stranke bilo najtočnije, Komisija je u točkama 134., 135. i 136. obrazloženja sporne odluke navela da bi svjetskom ponudom platine nakon koncentracije mogli vladati južnoafrički poduzetnici i da bi sukladno tomu sav deficit ponude u odnosu na potražnju mogli nadoknaditi jedino južnoafrički poduzetnici.
245 S obzirom na navode koje tužitelj nije osporio, valja zaključiti da analiza Komisije u vezi s razvojem ponude i potražnje za platinom ne sadrži očitu pogrešku u ocjeni.
246 Stoga razmatrani prigovor treba odbiti.
d) Marginalni i alternativni izvori ponude
Argumenti stranaka
247 Tužitelj ističe da Komisija ispitujući zapreke za pristup tržištu nije dostatno vodila računa o:
– ukupnom utjecaju različitih marginalnih i alternativnih izvora ponude, a posebice rastućeg potencijala reciklirane platine;
– 4.000.000 unci rezervi platine, prikupljenih nakon 1985.;
– povećanoj zamjeni platine paladijem;
– proizvodnji u Rusiji i prodaji njene ponude;
– znatnim novim proizvodnim planovima marginalnih proizvođača, poput Stillwatera u SAD-u i Hartleyja u Zimbabveu.
248 Tužitelj u tom pogledu ističe da je u dopisu južnoafričke vlade od 19. travnja 1996. naznačeno da svjetske rezerve izvan Južne Afrike i Zimbabvea teorijski mogu zadovoljiti svjetske potrebe idućih 20 godina.
249 Komisija je napravila osnovnu pogrešku kada je propustila ocijeniti utjecaj koji bi imali različiti izvori marginalnih zaliha i drugi drugi elementi koji su takve naravi da mogu utjecati na tržišno natjecanje u slučaju povećanja cijena, naprimjer od 10 ili 20 %. Ako bi se zadržalo takvo povećanje cijena, ono bi upućivalo na to da bi se spojeni subjekt, djelujući zajedno s Amplatsom, mogao ponašati znatno neovisno u odnosu prema svojim takmacima, klijentima i konačno potrošačima.
250 Komisija stoga nije pravilno ocijenila što bi se dogodilo s cijenama ako ne bi bio prisutan nijedan od elemenata na koje se poziva tužitelj, a nije ni razmotrila sve veću važnost koju bi takvi elementi mogli imati u budućnosti ako bi došlo do pretpostavljenog slučaja povećanja cijena, što je Komisijina glavna briga. Tu bi se radilo o očitom nedostatku u obrazloženju što bi predstavljalo povredu članka 190. Ugovora, u mjeri u kojoj je očito da bi 37 % tržišta, koje predstavljaju marginalni izvori zaliha, zajedno s drugim elementima omogućilo zauzdavanje povećanja cijena.
251 Komisija se poziva na točke od 91. do 95. obrazloženja sporne odluke, koje se odnose na recikliranje, na točke 29. do 30. koje se odnose na zamjenu paladija platinom, na točku 138. (c) u vezi s rezervama, na točke 122. do 125., 134., 135. i 173. o ruskoj proizvodnji i prodaji iz rezervi, na točke od 85. do 90. i točku 138. podtočku (c) koja se odnosi na novu proizvodnju te na točke od 193. do 204. koje sadrže gospodarsku analizu koju su joj predstavile stranke. Na kraju točke 138. obrazloženja sporne odluke Komisija je zaključila da sekundarni izvori opskrbe koje predstavljaju rezerve, novi rudnici i recikliranje ne mogu spriječiti zlouporabu vladajućeg položaja. Komisija je u točki 203. također navela da je malo vjerojatno da bi izvori zaliha izvan oligopola, sve rezerve osim ruskih kao i reciklaža mogli ponuditi dostatne količine kako bi se spriječila zlouporaba zajedničkog vladajućeg položaja. Taj zadnji zaključak u obzir uzima to da je u sadašnjoj situaciji Rusija glavni tržišni takmac, izuzev LPD-a.
252 Glede argumenta tužitelja, prema kojem bi 37 % tržišta koje predstavljaju marginalni izvori ponude i drugi utjecaji obuzdavali rast cijena, Komisija ističe da su sami južnoafrički proizvođači predstavljali 63 % tržišta 1995. i da će ta brojka znatno narasti (na približno 80 %) kada od ljeta 1997. Rusija prestane s prodajom svojih rezervi. Komisija nadalje ističe da je jedan veliki dio marginalnih takmaca hipotetski i da na svaki način neće moći vršiti pritisak na tržište još godinama.
253 Naposljetku, Komisija ističe da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje prema kojima bi rezerve izvan Južne Afrike mogle teorijski zadovoljiti svjetsku potražnju tijekom idućih 20 godina. Tužitelj isto tako nije pojasnio koje bi bile posljedice tih drugih „teorijski“ dostatnih rezervi za tržište.
Ocjena Prvostupanjskog suda
254 Treba utvrditi da tužiteljeva teza nije dokazana činjenicama.
255 U točkama 93., 94. i 95. obrazloženja sporne odluke Komisija ispituje granice mogućnosti rasta djelatnosti recikliranja platine, a osobito recikliranja katalizatora, pri čemu se ograničenja te druge djelatnosti odnose na troškove skupljanja otpada, izvoz vozila u države trećeg svijeta − koja stoga nisu reciklirana − kao i na druge elemente.
256 U točki 138. podtočki (c) obrazloženja sporne odluke Komisija valjano uzima u obzir 4.000.000 unci platine koje se nalaze u rezervama prikupljanima od 1985.
257 U točkama 29. do 32. Komisija navodi ograničenja rastućeg trenda zamjene platine paladijem.
258 Kada je riječ o ruskoj proizvodnji i prodaji njezinih zaliha, Komisija ih ispituje u točki 81. U točkama 123., 124., 125., 134. i 173. Komisija ocjenjuje mogućnosti povećanja ruske proizvodnje. Komisija u točkama 171. i 173. najprije razmatra, a zatim isključuje mogućnost da Rusija selektivno upotrebljava svoje rezerve sa stajališta mogućeg monopolističkog pokušaja smanjenja proizvodnje.
259 Kada je riječ o planovima marginalnih proizvođača, kao što su Stillwater u SAD-u i Hartley u Zimbabveu, oni su ispitani u točki 88.
260 Što se tiče zajedničkog učinka različitih marginalnih i alternativnih izvora opskrbe, on je analiziran u točki 138. podtočki (c) i točki 202.
261 Stoga se čini da je, protivno tvrdnjama tužitelja, Komisija dostatno vodila računa o procjenjivanju gore navedenih elemenata ocjene i da je pravilno obrazložila svoju odluku u vezi s tim.
262 Glede argumenta tužitelja da Komisija nije pravilno ocijenila kakav bi bio razvoj cijena u nedostaku elemenata koje je navela, dostatno je utvrditi da u procjeni predvidljivog utjecaja koncentracije na tržište Komisija nije dužna ispitivati kakav bi bio razvoj tržišta u prošlosti u nedostatku pojedinog elementa tržišnog natjecanja. Naime, u okviru svog ispitivanja Komisija je samo dužna provjeriti može li, osobito zbog razvoja uvjeta tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu u prošlosti, koncentracija dovesti do nastanka gospodarske snage jednog ili više poduzetnika omogućujući im zlouporabu, posebice u smislu povećanja cijena.
263 Stoga treba odbiti prigovore tužitelja.
e) Strukturne veze
Argumenti stranaka
264 Tužitelj tvrdi da Komisija nije poštovala sudsku praksu Prvostupanjskog suda (presuda od 10. ožujka 1992., SIV i dr./Komisija, T‑68/89, T-77/89 i T-78/89, Zb., str. II-1403., u daljnjem tekstu: presuda Ravno staklo) kojom se u okviru članka 86. Ugovora za utvrđivanje zajedničkog vladajućeg položaja zahtijeva postojanje strukturnih veza između dvaju poduzeća, primjerice posredstvom tehnološke prednosti, preko sporazuma ili licenci, što im daje mogućnost da se ponašaju neovisno o tržišnim takmacima, klijentima i konačno kupcima. U ovom predmetu Komisija nije dokazala postojanje strukturnih veza niti je utvrdila da će se spojeni subjekt i Amplats ponašati kao da su jedinstven vladajući subjekt. To bi u isto vrijeme predstavljalo i povredu obveze obrazlaganja u smislu članka 190. Ugovora.
265 U tom pogledu tužitelj ističe da Komisija u spornoj odluci navodi sljedeće strukturne veze između spojenog subjekta i Amplatsa (točke 156. i 157.):
– veze u određenim industrijama, posebice zajedničko poduzeće u sektoru čelika;
– nedavno stjecanje 6 % udjela u Lonrhu od strane AAC-a s pravom prvokupa dodatnih 18 % udjela.
266 Međutim, ta analiza je nedostatna s tri stajališta.
267 S jedne strane, nijedan od tih elemenata se ne odnosi izravno na industriju platinskih metala. Prvi se odnosi ponajprije na veze koje su uspostavljene s drugim industrijama, a oba elementa, prvi i drugi, su bila više akt AAC-a nego njegove podružnice koja posluje u sektoru platine, odnosno Amplatsa.
268 S druge strane, te su veze daleko od one vrste veza koje bi bile dostatne, u skladu s presudom Ravno staklo, za utvrđivanje zajedničkog vladajućeg položaja u skladu s člankom 86. Ugovora.
269 Naposljetku, AAC-ovo nedavno ulaganje u Lonrho je bilo neprijateljsko djelovanje prema Gencoru i koncentraciji. Ono samo po sebi ukazuje na to da postojeće veze između različitih društava ne predstavljaju prepreku međusobnom agresivnom tržišnom natjecanju.
270 Komisija ističe da se u svojoj prethodnoj upravnoj praksi pri odlučivanju o postojanju zajedničkog vladajućeg položaja nije uvijek pozivala na postojanje zajedničkog vladajućeg položaja te da, s druge strane, u svojoj presudi Ravno staklo (t. 358.), Prvostupanjski sud nije postojanje gospodarskih veza smatrao nužnošću niti je pojam gospodarskih veza svodio na strukturne veze, koje navodi tužitelj. Smatra da je dakle s pravom navedeni pojam tumačila na način da uključuje odnos međuovisnosti koji postoji između članova čvrsto povezanog oligopola.
271 Nadalje, čak i ako bi Prvostupanjski sud u okviru članka 86. Ugovora zahtijevao postojanje gospodarskih veza, to ne bi značilo da bi taj isti zahtjev trebao postojati u okviru nadzora koncentracija.
272 Uz to, čak i ako bi se pojam gospodarskih veza tumačio usko, unatoč nastojanju tužitelja da ih potcijeni, među strankama predložene koncentracije i Amplatsom bi postojalo više takvih veza koje bi mogle ojačati zajedničke interese usko povezanoga oligopola (točke 155., 156. i 157. obrazloženja sporne odluke).
Ocjena Prvostupanjskog suda
273 U presudi Ravno staklo Prvostupanjski sud navodi veze strukturne vrste samo kao primjere i ne utvrđuje da su one nužne za utvrđivanje postojanja zajedničkog vladajućeg položaja.
274 Prvostupanjski sud je (u točki 358. navedene presude) odlučio istaknuti da se načelno ne može isključiti da su dva ili više neovisnih gospodarskih subjekata na specifičnom tržištu ujedinjeni gospodarskim vezama i da stoga zajedno imaju vladajući položaj u odnosu na druge subjekte na istom tržištu. Taj sud u istoj točki dodaje da to primjerice može biti slučaj sa dvoje ili više poduzetnika koji zajedno raspolažu tehnološkom prednošću putem sporazuma ili licenci koja im daje mogućnost da se ponašaju u velikoj mjeri neovisno o tržišnim takmacima, klijentima i konačno kupcima.
275 Iz te presude se ne može zaključiti da je Prvostupanjski sud ograničio pojam gospodarskih veza na strukturne veze, koje navodi tužitelj.
276 Osim toga, ne postoji niti jedan pravni ili gospodarski razlog da se iz pojma gospodarskih veza isključi odnos međuovisnosti koji postoji između članova usko povezanog oligopola − na tržištu koje ima određene osobine, osobito u pogledu tržišne koncentracije, transparentnosti i homogenosti proizvoda − u kojem su stranke u mogućnosti predvidjeti međusobno ponašanje te su dakle jako potaknute da usklade svoje djelovanje na tržištu, posebice na način da maksimiziraju svoje zajedničke profite ograničavanjem proizvodnje radi povećanja cijena. Naime, u takvom kontekstu svaki subjekt zna da bi svako snažno konkurentsko djelovanje usmjereno na povećanje njegovog dijela tržišta (primjerice sniženjem cijena) izazvalo istu akciju od strane drugih, pa iz svojeg djelovanja ne bi izvukao korist. Tako bi dakle svi subjekti bili zahvaćeni sniženjem razine cijena.
277 Taj zaključak se još više nameće u području nadzora koncentracija, čiji je cilj spriječiti nastanak ili jačanje protutržišnih struktura. Navedene strukture mogu nastati kako iz gospodarskih veza u užem smislu, kako tvrdi tužitelj, tako i iz tržišnih struktura oligopola, gdje svako poduzetnik može biti svjestan zajedničkih interesa i, osobito, uzrokovati porast cijena, a da ne mora pristupiti sklapanju sporazuma ili usklađenom djelovanju poduzetnika.
278 U ovom predmetu je dakle bespredmetan prigovor tužitelja da Komisija nije utvrdila postojanje strukturnih veza.
279 Komisija je, zasnivajući se na predviđenim izmjenama tržišne strukture i sličnosti troškova Amplatsa i Implatsa/LPD-a, mogla valjano zaključiti da bi predlagana koncentracija uspostavila zajednički prevladavajući položaj i da bi ona u stvarnosti vodila duopolu tih poduzeća.
280 Komisija je također s istim ciljem mogla uzeti u obzir gospodarske veze iz točaka 156. i 157. obrazloženja sporne odluke.
281 Nije opravdano stajalište tužitelja kada osporava važnost tih veza zbog toga što se ne odnose izravno na industriju platinskih metala i što se odnose više na djelovanje AAC-a nego Amplatsa. Naime, Komisija je veze između glavnih proizvođača platine koje se odnose na djelatnosti izvan proizvodnje platinskih metala (točka 156. obrazloženja sporne odluke) uzela u obzir ne kao dokaze o postojanju gospodarskih veza stricto sensu, kako ih shvaća tužitelj, već kao činitelje koji pridonose discipliniranju članova oligopola uvećavajući rizike protumjera u slučaju da jedan od članova djeluje na način koji je neprihvatljiv drugima. Osim toga, ta analiza je potvrđena studijom konzultanta koja se odnosi na moguće konkurentske odgovore Implatsa prema LPD-u, a koja se nalazi u dokumentima uprave Gencora i Implatsa navedenima u odluci od 6. svibnja 1994. (točka 158. obrazloženja sporne odluke); prema mišljenju tog savjetnika jedan od mogućih scenarija je bio „usklađeni napadi i signali koncentrirani na cijenovne ratove, npr. Rh (rodij)“.
282 Okolnost prema kojoj se predmetne veze odnose na AAC, a ne izravno na Amplats nije takve naravi da pobija shvaćanje Komisije. Kako je AAC nadzirao Amplats, Komisija je opravdano smatrala da su veze koje su postojale između AAC-a i drugih poduzeća koja djeluju ili ne djeluju na tržištima platinskih metala mogle pozitivno ili negativno utjecati na Amplats.
283 U vezi s argumentom prema kojem je nedavni ulazak AAC-a u kapital Lonrha predstavljao neprijateljski pothvat prema Gencoru i koncentraciji i da je samo po sebi naznaka da veze koje su postojale između različitih društava nisu bile prepreka međusobno agresivnom tržišnom natjecanju, valja s jedne strane istaknuti da tužitelj nije pružio dokaz o neprijateljskom karakteru tog djelovanja i da je s druge strane, neovisno o svojim motivima, navedeno djelovanje ojačalo veze između dva najznačajnija takmaca na tržištu.
284 Stoga razmatrani prigovor treba odbiti.
f) Sredstva tržišnog natjecanja, osim tehnološkog razvoja
Argumenti stranaka
285 Tužitelj ističe da iako su tehnologija proizvodnje i eksploatacije napredovali, Komisija nije vodila računa o drugim, netehničkim aspektima konkurentske prednosti, kao što su raspoložive rudne rezerve, upravljanje djelovanjem i različite vrste pomoći različitim proizvođačima, što poduzetnike stavlja u vrlo različit položaj u odnosu na konkurenciju.
286 Komisija ne negira da je tržišno natjecanje moguće i u sektoru u kojem se koristi napredna tehnologija. Međutim, nedostatak tehnološke promjene uklanja važni izvor tržišnog natjecanja. Nadalje, u tužiteljevom argumentu je istaknuta važnost različitih stilova upravljanja i baza izvora. Jedna od najvažnijih karakteristika projekta koncentracije jest, sa stajališta njezinog učinka na tržišno natjecanje, uklanjanje tržišnog takmaca (LPD), čiji su stil upravljanja i struktura troškova vrlo različiti u odnosu na one Implatsa i Amplatsa.
Ocjena Prvostupanjskog suda
287 Komisija je, protivno navodima tužitelja, u točkama 152. i 153. obrazloženja sporne odluke, vodila računa o tome da, čak i u industriji s vrlo razvijenom tehnologijom, tržišno natjecanje ostaje moguće uz primjenu novih metoda rada i novih tehnika proizvodnje, kao i o činjenici da postoje velike razlike u upravljanju između četiri velika proizvođača platine, da se napredak u tehnikama eksploatiranja platine postiže sporo i da se ne očekuju nikakvi tehnološki proboji koji bi mogli izmijeniti strukturu proizvodnje u industriji platine.
288 U odluci se dakle vodilo računa o drugim, netehničkim aspektima prednosti tržišnog natjecanja. Stoga treba odbiti prigovor tužitelja.
g) Uzimanje u obzir reakcija trećih osoba
Argumenti tužitelja
289 Kako tvrdi tužitelj, Komisija je ignorirala neutralnu ili pozitivnu reakciju na koncentraciju većine klijenata i trećih osoba koje je kontaktirala, kao što je istaknuto u točkama 2.17 do 2.21 odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Međutim, da te treće osobe nisu vjerovale da bi marginalni ili drugi konkurentski utjecaji na tržištu ograničili eventualni rast cijena, sigurno bi reagirale na negativan način.
Ocjena Prvostupanjskog suda
290 Tužitelj ne navodi nikakav dokaz koji bi mogao poduprijeti njegovu tvrdnju. Činjenica da je Komisija nakon provođenja svoje analize tržišta podržala stajalište klijenata i drugih zainteresiranih trećih osoba koje su imale negativnu reakciju na predloženu koncentraciju ne dokazuje da nije vodila računa o stajalištima onih koji su imali pozitivnu ili neutralnu reakciju.
291 U svakom slučaju, iako mišljenje kupaca i ostalih trećih osoba može predstavljati važan izvor podataka o mogućem utjecaju koncentracije na tržište, ono ipak ne može vezati Komisiju u njenoj neovisnoj ocjeni utjecaja koncentracije na to tržište.
292 Stoga treba odbiti prigovor tužitelja.
h) Oligopolne tendencije u prošlosti
Argumenti stranaka
293 Tužitelj ističe da je Komisija, smatrajući da su u prošlosti postojala nastojanja za stvaranjem zajedničkog vladajućeg položaja u industriji platine, ignorirala činjenicu da su se dijelovi tržišta s vremenom mijenjali (tužitelj upućuje na izvješće NERA, tablicu na str. 13.) i da je, kao što to sam priznaje, postupno opadanje dijelova tržišta glavnih proizvođača ukazalo na postojanje određenog tržišnog natjecanja na tržištu. Osim toga, cijene su se tijekom posljednjeg desetljeća realno smanjile (tužitelj se poziva na izvješće NERA, tablicu 3.2 na str. 18.; prilog 10., slika 3., u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, preuzetu kao prilog 11. tužbi).
294 Komisija ističe da su, iako odluka sama po sebi priznaje postojanje tržišnog natjecanja u prošlosti, također postojala i paralelna ponašanja ili ponašanja slična ponašanjima u okviru zabranjenih sporazuma.
Ocjena Prvostupanjskog suda
295 Protivno navodima tužitelja, iz točaka 166. i 173., kao i točaka 168. do 172. i 204. obrazloženja sporne odluke proizlazi da je Komisija u svojoj analizi koja se odnosi na posebni okvir tržišnog natjecanja u kojem su južnoafrički dobavljači djelovali prije koncentracije dostatno uzela u obzir i promjene tržišnih udjela i razvoj cijena.
296 Stoga treba odbiti prigovor tužitelja.
i) Zaključak
297 Iz svega prethodno izloženoga proizlazi da je Komisija opravdano zaključila (točka 219. obrazloženja sporne odluke) da bi koncentracija dovela do stvaranja vladajućeg duopola Amplatsa i Implatsa/LPD-a na tržištu platine i rodija, što bi kao učinkovitu posljedicu imalo bitno ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu u smislu članka 2. Uredbe br. 4064/89. Također proizlazi da obrazloženje presude ispunjava zahtjeve članka 190. Ugovora.
298 Budući da su odbijeni svi prigovori tužitelja, također treba odbiti i ispitivane tužbene razloge.
IV – Tužbeni razlozi, koji se, s jedne strane, temelje na povredi članka 8. stavka 2. Uredbe br. 4064/89 zbog toga što Komisija nije prihvatila obveze čije su preuzimanje predlagale stranke koncentracije i, s druge strane, na povredi članka 190. Ugovora
Argumenti stranaka
299 Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je odbila prihvatiti obveze koje su joj ponudile stranke koncentracije i da također nije dostatno pravno obrazložila svoje odbijanje, te je tako povrijedila članak 190. Ugovora.
300 Tužitelj podsjeća da su s obzirom na točku 215. obrazloženja sporne odluke stranke Komisiji predložile nacrt obveza kojim su pokušale riješiti probleme tržišnog natjecanja koje je uzrokovala koncentracija. Te obveze su podnesene državama članicama te su bile predmet rasprave tijekom sastanka Savjetodavnog odbora 9. travnja 1996.
301 Predložene su tri obveze:
a) povećanje kapaciteta proizvodnje okana (…) za (…) unci;
b) održavanje proizvodnje na postojećoj razini ((…) unci (…));
c) stvaranje novog dobavljača na tržištu.
302 Komisija je prema stajalištu tužitelja (točka 216. obrazloženja sporne odluke) pogrešno odbila obveze u pogledu budućeg ponašanja, smatrajući da se odnose na buduće ponašanje i da ne mogu biti prihvaćene u okviru Uredbe br. 4064/89. Međutim, tužitelj navodi da je Komisija već prihvatila obveze u pogledu budućeg ponašanja u okviru te uredbe. O tome tužitelj navodi određene odluke u kojima je Komisija jasno prihvatila tu vrstu obveza.
303 Tužitelj ističe da su obveze iz točke 216. obrazloženja sporne odluke odbijene iz razloga što „bi mogla biti smanjena proizvodnja u drugim oknima koje posjeduje novi spojeni subjekt, jednostavno da bi se održala ukupna proizvodnja na razini od (…) unci, razini koja bi smanjila ukupnu proizvodnju“. Tužitelj nalazi da taj argument nema nikakvog smisla. Prema tužitelju, obveza se sastoji od razvijanja dodatnog kapaciteta od (…) unci u oknima (…) i održavanja proizvodnje na postojećim razinama. Sukladno tome, ne bi trebalo biti nikakvog smanjenja proizvodnje prije nego što se ne omogući dodatni kapacitet.
304 Tužitelj također pobija argument Komisije (točka 216. obrazloženja sporne odluke) prema kojem, ako bi jedan od dobavljača održao proizvodnju na danoj razini, to bilo poznato Amplatsu, drugom članu oligopola, koji bi izvršio pritisak na visinu cijene. Tužitelj potvrđuje da obveza ne predviđa gornju granicu koja ograničava proizvodnju spojenog subjekta. Amplats dakle nije mogao pretpostaviti da bi spojeni subjekt reagirao na povećanje potražnje zadržavajući svoju proizvodnju na postojećoj razini. U svakom slučaju, poduzeća bi imala pravo da koriste razumne prednosti svojih gospodarskih djelatnosti ako ta korist ne bi bila neprihvatljive veličine ili nepoštena sa stajališta prava tržišnog natjecanja. Prema tužitelju bi svako ponašanje spojenog subjekta i Amplatsa koje bi dovelo do takve koristi moglo biti predmetom intervencije južnoafričkih tijela.
305 Tužitelj također tvrdi da Komisija nije vodila nimalo računa o stajalištima južnoafričkih tijela prema kojima Amplats već ima vladajući položaj koji bi postao izložen učinkovitom tržišnom natjecanju subjekta koji je nastao koncentracijom. Dakle, stajalište Komisije nije bilo sukladno brizi južnoafričkih tijela koja proizlazi iz poznavanja podataka o postojećoj strukturi tržišta.
306 Što se tiče nastanka novog dobavljača, koji bi prema Komisiji imao zanemariv učinak, tužitelj ističe da se, ako je u pravu u svojim drugim kritikama upućenima Komisiji u vezi s njezinim pristupom obvezama koje je bio spreman preuzeti, taj aspekt sporne odluke ne može braniti.
307 Tužitelj nadalje pobija tvrdnju Komisije prema kojoj obveza nije odražavala rast tržišta, o čemu su se složili svi stručnjaci (točka 216. obrazloženja sporne odluke). Tužitelj nalazi da je to stajalište protivno mišljenju većine sudionika u industriji. Oni ističu postojanje viška ponude koji bi se mogao uravnotežiti u sljedećim godinama. To stajalište su potvrdila najmanje tri neovisna izvješća, koja su bila priložena odgovoru stranaka na obavijesti o prethodno utvrđenim činjenicama u postupku, na koje se Komisija samo kratko osvrnula u spornoj odluci. U tom kontekstu, obveze stranaka o održanju proizvodnje na postojećoj razini predstavljale bi korak usmjeren ka otklanjanju glavne zabrinutosti Komisije.
308 Osim toga, tužitelj tvrdi da bi bilo moguće osigurati nadzor nad poštovanjem ponuđenih obaveza. Osobito bi bilo moguće ocijeniti održanje razine proizvodnje tako da se naloži obveza dostave Komisiji podataka o proizvodnji svaka tri mjeseca. Te podatke bi tako bilo moguće godišnje usporediti s brojkama proizvodnje koje su objavljene u godišnjem izvješću i certificiranim izvješćima. Što se tiče druge ponuđene obveze, odnosno razvoja projekta (…), tužitelj smatra da bi ona unatoč svom strukturnom karakteru mogla na svaki način biti lako provjerena pomoću certificiranih izvješća o napretku i godišnjim posjetama lokalitetu. Dakle, nadzor nad poštovanjem tih obveza ne bi bio teži od nadzora poštovanja obveza koje su prihvaćene u drugim predmetima.
309 Naposljetku, tužitelj navodi da se Komisija pri odbijanju predloženih obveza nije mogla zasnivati na činjenici da bi ih bilo preteško provjeriti jer bi se sva infrastruktura za proizvodnju stvorene grupacije nalazila u Južnoj Africi. Naime, prema mišljenju tužitelja, iako Komisija u skladu s pravom Zajednice i međunarodnim pravom ima pravo spriječiti koncentraciju koja se u cijelosti odvija izvan Zajednice, ona mora na to spajanje primijeniti barem ista pravila i kriterije koje koristi za spajanja unutar Zajednice.
310 Komisija osporava da se obveza sastoji od održavanja proizvodnje i razvoja projekta (…), odnosno povećanja proizvodnje. Prema Komisiji, predloženo povećanje se sastoji samo u održavanju razine postojeće prozvodnje, pri čemu bi se razvijali novi kapaciteti proizvodnje. U spornoj odluci (točka 216. obrazloženja) je objašnjeno zašto to nikako ne bi bilo dostatno za tržište u razvoju. Osim toga, argument tužitelja da Amplats nije mogao pretpostaviti da bi se subjekt koji bi nastao koncentracijom suzdržavao od povećanja proizvodnje unatoč povećanju potražnje bio bi negacija postojanja oligopola. Naposljetku, zbog razloga izloženih u okviru prvog razloga za poništenje u tom bi pogledu bilo pretjerano sugerirati da bi južnoafrička tijela zadužena za tržišno natjecanje mogla imati bilo kakav interes da interveniraju u slučaju namjernog ograničenja proizvodnje.
311 Komisija smatra da ne mogu biti prihvaćene obveze u pogledu budućeg ponašanja. Komisija ističe da u kontekstu Uredbe br. 4064/89 predloženo rješenje za koncentraciju gospodarske moći na tržištu koje proizlazi iz koncentracije samo po sebi mora biti strukturne naravi. Kako je cilj uredbe spriječiti nastanak situacija u kojima bi došlo do ostvarenja protutržišnog ponašanja koje ne obuhvaća usklađeno ponašanje, mogu se razmotriti samo obveze koje pomažu da se ukloni mogućnost zloporabe. Osim toga, članak 2. Uredbe bi osobito spriječio Komisiju da dozvoli koncentraciju koja stvara ili jača vladajući položaj. U tim uvjetima bi obećanje da se vladajući položaj neće zlorabiti bilo nedostatno i ne bi udovoljavalo zahtjevima uredbe.
312 Komisija se ne slaže s analizom tužitelja o predloženim i prihvaćenim obvezama u određenim ranijim predmetima. Jedna obveza bi se mogla smatrati strukturnom obvezom kada regulira strukturni problem, na primjer pristup tržištu. Glede toga ne bi bilo nužno raspravljati o pitanju je li predložena obveza razvoja projekta (…) sama po sebi strukturna, s obzirom na to da se njome ni na koji način ne bi riješio predmetni problem tržišnog natjecanja.
Ocjena Prvostupanjskog suda
313 Najprije treba utvrditi kakav je tip obveze moguće prihvatiti u okviru Uredbe br. 4064/89, a osobito je li teza Komisije prema kojoj preuzimanje obveza u pogledu budućeg ponašanja ne može biti prihvaćeno utemeljena na pravu.
314 U skladu sa uvodnom izjavom 7., prema kojoj „treba stvoriti novi pravni instrument […] koji će omogućiti učinkovitu kontrolu svih koncentracija u smislu njihovog utjecaja na strukturu tržišnog natjecanja u Zajednici“ [neslužbeni prijevod], glavni cilj Uredbe br. 4064/89 je kontrola tržišnih struktura, a ne kontrola ponašanja poduzeća koja je u bitnome regulirana člancima 85. i 86. Ugovora.
315 Članak 8. stavak 2. Uredbe br. 4064/89 propisuje:
„Kada Komisija utvrdi nakon izmjena koje provedu predmetni poduzetnici, ako je potrebno, da proglašena koncentracija ispunjava kriterije određene u članku 2. stavku 2., ocijenit će da je ta koncentracija sukladna zajedničkom tržištu.
Komisija može svojoj odluci priložiti uvjete i obveze kako bi osigurala da predmetni poduzetnici poštuju preuzete obveze prema Komisiji, s ciljem da izmijene prvotni projekt koncentracije […].“ [neslužbeni prijevod]
316 Iz tih odredbi i iz članka 2. stavka 3. iste uredbe proizlazi da kada Komisija dođe do zaključka da je koncentracija takve naravi da stvara ili jača vladajući položaj, ona ju je dužna zabraniti, čak iako se poduzeća planirane koncentracije obvežu Komisiji da neće zlorabiti vladajući položaj.
317 Naime, kako je cilj uredbe spriječiti stvaranje ili jačanje tržišnih struktura koje mogu bitno ograničiti učinkovito tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu, ne može se prihvatiti nastanak te vrste situacija uz opravdanje da se odnosna poduzeća obvezuju da neće zloporabiti svoj vladajući položaj, čak i kada se izvršenje tih obveza može jednostavno provjeriti.
318 Sukladno tomu, u okviru Uredbe br. 4064/89 Komisija ima ovlast prihvatiti samo obveze takve naravi da čine prijavljenu koncentraciju sukladnom unutarnjem tržištu. Drugim riječima, obveze koje predlažu zainteresirani poduzetnici moraju omogućiti Komisiji da zaključi da predmetna koncentracija ne bi stvorila ili ojačala vladajući položaj u smislu članka 2. stavaka 2. i 3. navedene uredbe.
319 Stoga nije važno može li se predložena obveza kvalificirati obvezom koja se odnosi na ponašanje ili strukturnom obvezom. Istina je da se obveze strukturnog karaktera, kao što su obveza smanjenja tržišnog udjela subjekta koji je nastao koncentracijom putem prodaje društva kćeri, načelno preferiraju sa stajališta cilja uredbe, u mjeri u kojoj definitivno ili barem za neko vrijeme ograničavaju nastanak ili jačanje vladajućeg položaja koji je prvobitno identificirala Komisija, a da usto ne zahtijevaju srednjoročne ili dugoročne mjere nadzora. Međutim, nije moguće a priori isključiti da su obveze koje se na prvi pogled odnose na ponašanje, poput propuštanja uporabe nekog žiga tijekom određenog razdoblja ili stavljanja na raspolaganje trećim takmacima jednog dijela kapaciteta za proizvodnju poduzeća nastalog koncentracijom ili još općenitije pristupa bitnoj infrastrukturi u nediskriminacijskim uvjetima, takve naravi da mogu ograničiti nastanak ili jačanje vladajućeg položaja.
320 U tim okolnostima treba ispitati svaki pojedini slučaj obveza koje predlažu odnosna poduzeća.
321 U ovom predmetu, iako tužitelj kvalificira razvoj projekta (…) kao strukturnu obvezu, on ne osporava da, kao što je to Komisija istaknula u spornoj odluci (točka 216. obrazloženja), ta obveza nije u većoj mjeri od drugih predloženih obveza, odnosno obveze održavanja proizvodnje na određenoj razini i obveze stvaranja novog proizvođača, pogodna da razriješi pitanje oligopolne strukture tržišta stvorene koncentracijom.
322 Naime, dvije prve obveze ne mijenjaju ništa u strukturi predmetnog tržišta kao duopolnog tržišta, nego samo određuju politiku proizvodnje Implatsa/LPD-a u okviru jednostavne obveze minimalne proizvodnje koja, iako je takve naravi da može umanjiti mogućnosti zlouporabe vladajućeg položaja u budućnosti u skladu s razvojem potražnje, ne jamči ni da neće postojati zlouporabe niti, što je puno važnije, da će vladajući položaj nestati.
323 Tužitelj ne može nadalje tvrditi da Komisija ne može odbiti obvezu s obrazloženjem da bi u slučaju da Implats/LPD održi svoju proizvodnju na danoj razini, to bilo poznato Amplatsu, koji bi izvršio pritisak na povećanje cijena. Naime, izneseni argument uopće ne dokazuje da je predložena obveza takve naravi da može ukloniti vladajući duopol stvoren koncentracijom nego samo dovodi u pitanje postojanje vladajućeg položaja. U vezi s time, argumenti tužitelja su već bili odbijeni u okviru tužbenog razloga za poništenje članka 2. Uredbe br. 4064/89 i odnose se na utvrđivanje zajedničkog vladajućeg položaja.
324 Glede argumenata tužitelja prema kojima, s jedne strane, poduzeća imaju pravo ostvarivati razumnu korist od svojih gospodarskih djelatnosti i, s druge strane, svako ponašanje spojenog poduzeća i Amplatsa koje bi uzrokovalo takvu korist bi moglo biti predmetom intervencije južnoafričkih tijela, dostaje utvrditi da, neovisno o njihovoj osnovanosti, oni nisu relevantni za ocjenu je li predložena obveza ili nije takve naravi da isključuje ograničavanje strukture tržišnog natjecanja koja je stvorena koncentracijom.
325 U vezi s trećom obvezom, odnosno stvaranjem novog dobavljača, dostatno je primijetiti da tužitelj ne osporava analizu Komisije prema kojoj bi ta obveza imala neznatan učinak na iznos buduće ponude platine krajnjim potrošačima. Tužitelj se ograničio na isticanje, time priznajući podredni karakter te obveze, da se, u slučaju da je imao pravo u vezi s drugim kritikama koje je uputio Komisijinom pristupu obvezama, taj aspekt odluke ne može obraniti.
326 Budući da je, kao što je gore navedeno, Komisija utemeljeno odbila prve dvije obveze, ona nije počinila očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da se, neovisno o njenoj naravi, treću obvezu ne može prihvatiti s obzirom na njezin neznatan utjecaj na tržište.
327 U tim uvjetima argumenti tužitelja o mogućnostima nadzora predloženih obveza nemaju nikakvu važnost. Naime, kako obveze u svojoj cijelosti nisu takve naravi da bi spriječile ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja uzrokovanog koncentracijom, Komisija ih je s pravom odbila, iako provjera njihovog izvršenja nije predstavljala osobite poteškoće.
328 Stoga Komisija nije počinila ni pogrešku koja se tiče prava niti očitu pogrešku u ocjeni kada je odbila obveze koje su predložili Gencor i Lonrho kako bi otklonili probleme tržišnog natjecanja uzrokovane koncentracijom.
329 S obzirom na sve prethodno navedeno, odluka je dakle dostatno obrazložena u onome što se odnosi na odbijanje obveza.
330 Stoga treba odbiti ispitivane tužbene razloge.
Troškovi
331 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.
332 U skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Savezna Republika Njemačka sama snositi svoje troškove.
Slijedom navedenog,
PRVOSTUPANJSKI SUD (peto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Tužitelj će snositi vlastite troškove kao i troškove Komisije.
3. Savezna Republika Njemačka snosit će svoje troškove.
Azizi | Vesterdorf | García-Valdecasas |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 25. ožujka 1999.
Sadržaj
Činjenice iz kojih proizlazi sporII – 2
1. Predmetna koncentracijaII – 2
Stranke koncentracijeII – 2
Predložena koncentracijaII – 3
2. Upravni postupakII – 3
Sudski postupakII – 5
Zahtjevi strankaII – 7
DopuštenostII – 7
Argumenti tuženikaII – 7
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 8
MeritumII – 9
I – Tužbeni razlozi koji se, s jedne strane, temelje na povredi Uredbe br. 4064/89, u tome što se njome ne daje nadležnost Komisiji za ispitivanje sukladnosti predmetne koncentracije sa zajedničkim tržištem i, s druge strane, na povredi članka 190. UgovoraII – 9
Argumenti stranakaII – 9
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 15
1. Ocjena teritorijalnog područja primjene Uredbe br. 4064/89II – 15
2. Sukladnost sporne odluke s međunarodnim javnim pravomII – 17
II – Tužbeni razlozi koji se temelje na, s jedne strane, povredi članka 2. Uredbe br. 4064/89 time što Komisija ne može spriječiti koncentraciju kojom nastaje ili jača zajednički vladajući položaj i, s druge strane, na povredi članka 190. UgovoraII – 21
Argumenti tužiteljaII – 21
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 23
III – Tužbeni razlozi, koji se, s jedne strane, temelje na povredi članka 2. Uredbe br. 4064/89 na način da je Komisija pogrešno utvrdila da bi koncentracija stvorila zajednički vladajući položaj i, s druge strane, na povredi članka 190. UgovoraII – 28
A – Sporna odlukaII – 28
B – Opće odredbeII – 29
C – Navodno postojanje zajedničke kontrole Gencora i Lonrha nad LPD-om prije koncentracijeII – 30
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 31
D – Karakterizacija zajedničkog vladajućeg položaja od strane KomisijeII – 36
Kriterij tržišnog udjelaII – 36
Argumenti stranakaII – 36
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 36
Sličnost strukture troškova Implatsa/LPD-a i Amplatsa nakon koncentracijeII – 40
Argumenti tužiteljaII – 40
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 40
3. Značajke tržištaII – 41
a) Transparentnost tržištaII – 41
Argumenti stranakaII – 41
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 42
b) Mogućnosti rasta tržišta platineII – 42
Argumenti stranakaII – 42
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 43
c) Ravnoteža između ponude i potražnjeII – 44
Argumenti tužiteljaII – 44
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 44
d) Marginalni i alternativni izvori ponudeII – 45
Argumenti stranakaII – 45
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 46
e) Strukturne vezeII – 47
Argumenti stranakaII – 47
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 48
f) Sredstva tržišnog natjecanja, osim tehnološkog razvojaII – 50
Argumenti stranakaII – 50
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 51
g) Uzimanje u obzir reakcija trećih osobaII – 51
Argumenti tužiteljaII – 51
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 51
h) Oligopolne tendencije u prošlostiII – 51
Argumenti stranakaII – 51
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 52
i) ZaključakII – 52
IV – Tužbeni razlozi, koji se, s jedne strane, temelje na povredi članka 8. stavka 2. Uredbe br. 4064/89 zbog toga što Komisija nije prihvatila obveze čije su preuzimanje predlagale stranke koncentracije i, s druge strane, na povredi članka 190. UgovoraII – 52
Argumenti stranakaII – 52
Ocjena Prvostupanjskog sudaII – 55
TroškoviII – 58