Language of document :

Žalba koju je 1. ožujka 2021. podnio Lukáš Wagenknecht protiv rješenja Općeg suda (osmo vijeće) od 17. prosinca 2020. u predmetu T-350/20, Wagenknecht/Komisija

(predmet C-130/21 P)

Jezik postupka: engleski

Stranke

Žalitelj: Lukáš Wagenknecht (zastupnik: A. Koller, advokátka)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

u cijelosti ukine rješenje Općeg suda u predmetu T-350/20, Wagenknecht/Komisija;

naloži Komisiji snošenje troškova.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Prvi žalbeni razlog temelji se na tvrdi o povredi obveze nepristranosti zbog sukoba interesa suca Laitenbergera, suca Općeg suda, koja proizlazi, kao prvo, iz činjenice da je on do 2019. bio zaposlen kao glavni direktor u Europskoj komisiji i, kao drugo, iz činjenice da je 2018., s te pozicije, u komunikaciji sa žaliteljem putem svojeg glasnogovornika iznio službeno stajalište da Europska komisija ne bi trebala ispitati moguću nezakonitost državne potpore koncernu Agrofert. Takva situacija daje objektivni dojam sukoba interesa suca Laitenbergera, neovisno o tome je li prekršena konkretna odredba o sukobu interesa.

Drugi žalbeni razlog temelji se na tvrdnji o povredi dužnosti savjesnog postupanja sudaca Općeg suda, koja proizlazi iz njihove nespremnosti da prepoznaju presudnu važnost ovog predmeta za temeljno funkcioniranje institucija EU-a i njezine temeljne vrijednosti, i da tim aspektima prilagode postupak i odluku.

Treći žalbeni razlog temelji se na tvrdi o povredi obveze neovisnosti osmog vijeća Općeg suda, zbog toga što je nekritički prihvatilo strategiju Europske komisije u sporu, usmjerenu k izbjegavanju nadzora nad meritumom akata koje je donijela kao javna institucija, i zbog toga što se zapravo odreklo provođenja sudskog nadzora nad radom institucija Europske unije, uključujući i Europske komisije, u vezi s njihovom obavezom sprječavanja sukoba interesa u odnosu na proračun EU-a.

Četvrti žalbeni razlog temelji se na tvrdnji da je Opći sud uskratio sudsku zaštitu žalitelju time što nije dopustio kažnjavanje institucija EU-a, uključujući i Europske komisije, u slučaju povrede konkretnih odredaba prava EU-a i kršenja temeljnih vrijednosti EU-a. Onemogućavanje građanima EU i njihovim izabranim predstavnicima da tuže te institucije zbog nedjelovanja jest „uskraćivanje sudske zaštite”.

Peti žalbeni razlog temelji se na tvrdnji o povredi žaliteljevog prava na život, jer Opći sud nije ispitao žaliteljevu tvrdnju, potkrijepljenu dokazima, o tome da je njegov život ugrožen zbog njegova pozivanja na prava pred Sudom Europske unije koje se, iako neizravno, tiče sukoba interesa u kojem se nalazi češki premijer Andrej Babiš.

Šesti žalbeni razlog temelji se na tvrdnji o povredi prava na pošteno suđenje na temelju članka 6. stavka 1. EKLJP-a i članka 47. Povelje EU o temeljnim pravima zbog, kao prvo, propusta da se ocjeni većina tužiteljevih argumenata, što je posljedica kako kvantitativnog, tako i kvalitativnog nepoznavanja žaliteljevih argumenata, kao drugo, pozivanju na „pogreške u argumentaciji” u odnosu na nekoliko žaliteljevih argumenata, koje se sastoje u pozitivnom i negativnom pogrešnom tumačenju žaliteljevih argumenata i, kao treće, nepostojanju bilo kakve ocjene žaliteljevih argumenata.

Sedmi žalbeni razlog temelji se na povredi temeljnih vrijednosti demokracije zbog činjenice da je ukupno odugovlačenje institucija EU-a u rješavanju problema sukoba interesa češkog premijera ide u njihovu korist jer omogućuje Europskoj komisiji i drugim državama članicama da lakše „izvuku suglasnost” od Češke Republike u Europskom vijeću o pitanjima koja su u interesu tih drugih država i Europske komisije, ali ne i u interesu Češke Republike, što zapravo umanjuje vrijednost glasova koje Češka Republika ima kao država članica Europskog vijeća.

Osmi žalbeni razlog temelji se na tvrdnji da je Opći sud povrijedio temeljnu vrijednost vladavine prava kada je naveo da član parlamenta države članice nema interes pitati Sud poštuje li izvršno tijelo EU (Komisija) obveze koje za nju proizlaze iz obvezujućeg zakonodavstva EU, te da porezni obveznici nemaju interes da putem svog izabranog zastupnika, predsjednika Stalnog odbora Češke Republike, od Suda zatraže nadzor zakonitosti raspodjele javnih sredstava i da pitaju poštuje li i provodi izvršno tijelo EU (Komisija) propise o pravilnoj raspodjeli sredstava poreznih obveznika.

Deveti žalbeni razlog temelji se na tvrdnji o tome da je Opći sud povrijedio temeljnu vrijednost jednakosti pred zakonom jer EU više ne bi bila međunarodna organizacija koja poštuje temeljnu vrijednost jednakosti pred zakonom ako bi, kao što to tvrdi Komisija, a potvrđuje Opći sud, neke osobe i institucije (nacionalne) morale poštovati članak 61. Financijske uredbe1 i članak 325. stavak 1. UFEU-a, dok druge osobe (povjerenici) i institucije (Komisija) zapravo ne bi njima bili vezani, jer ne bi postojao nitko tko bi ih mogao tužiti Sudu u slučaju da oni krše te članke nedjelovanjem, protivno obvezama koje proizlaze iz tih članaka.

Deseti žalbeni razlog temelji se na tvrdnji o povredi temeljne vrijednosti vladavine prava jer odbijanje postupanja, čime se krše temeljne vrijednosti EU-a, ne može biti popravljeno Komisijinim daljnjim odbijanjem postupanja.

Jedanaesti žalbeni razlog temelji se na tvrdnji o povredi načela koja su zajednička pravnim sustavima država članica, konkretno načela zabrane sukoba interesa javnih službenika, uključujući i članova vlade, koje također uključuje i učinkovito provođenje tog načela, koje pak pretpostavlja postojanje mogućnosti da osoba čiji su interesi različiti od interesa institucija Europske unije, uključujući i Europske komisije, podnese tužbu zbog propusta Europske komisije da učinkovito provodi zabranu sukoba interesa.

____________

1 Uredba (EU, Euratom) 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije, o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1.).