Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NICHOLASA EMILIOUA
od 8. veljače 2024.(1)
Predmet C-425/22
MOL Magyar Olaj- és Gázipari Nyrt.
protiv
Mercedes-Benz Group AG
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Kúria (Vrhovni sud, Mađarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Nadležnost u stvarima povezanima s deliktima ili kvazideliktima – Tužba za naknadu štete nastale zbog povreda prava tržišnog natjecanja – Šteta koju su pretrpjela društva kćeri – Mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj – Registrirano sjedište društva majke – Gospodarska cjelina”
I. Uvod
1. Europska komisija donijela je 2016. odluku u kojoj je utvrdila da je nekoliko poduzetnika, među kojima je Mercedes-Benz Group AG (u daljnjem tekstu: tuženik), sudjelovalo u tajnim dogovorima o bruto kataloškim cijenama kamiona srednje težine i teških kamiona, čime su povrijedili zabranu utvrđenu u, među ostalim, članku 101. UFEU-a(2). Ta je odluka dovela do niza postupaka za naknadu štete, a u okviru nekih od tih postupaka upućeni su zahtjevi za prethodnu odluku kojima je od Suda zatraženo da pojasni pravilno tumačenje pravilâ o nadležnosti iz Uredbe (EU) br. 1215/2012(3) kako bi se utvrdili sudovi pred kojima se mogu pokrenuti takvi postupci(4).
2. Zahtjev za prethodnu odluku u ovom predmetu upućen je u sličnom kontekstu i njime se traži tumačenje te uredbe u pogledu, u biti, toga može li se društvo majka pozvati na pojam gospodarske cjeline iz prava tržišnog natjecanja kako bi utvrdilo nadležnost sudova u mjestu njegova registriranog sjedišta za odlučivanje o njegovu zahtjevu za naknadu štete koju su pretrpjela njegova društva kćeri.
3. Konkretnije, MOL Magyar Olaj- és Gázipari Nyrt. (u daljnjem tekstu: tužitelj), sa sjedištem u Mađarskoj, ima kontrolirajući udio u društvima koja pripadaju MOL Grupi i koja imaju sjedište u različitim državama članicama. Ta su društva kćeri kupila kamione neizravno od tuženika po cijenama koje su navodno bile iskrivljene zbog povrede prava tržišnog natjecanja koja je utvrđena u prethodno navedenoj Komisijinoj odluci. U glavnom postupku tužitelj od mađarskih sudova traži da se tuženiku, koji ima sjedište u Njemačkoj, naloži da mu isplati naknadu u visini iznosa koji je preplaćen zbog povrede pravila tržišnog natjecanja.
4. Na temelju Uredbe br. 1215/2012, opće je pravilo da se nadležnost utvrđuje prema domicilu tuženika(5). Postoji nekoliko iznimaka od tog pravila, uključujući i onu koja se primjenjuje na tužbe zbog deliktne ili kvazideliktne odgovornosti (kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku), prema kojoj se nadležnost može dodijeliti i, među ostalim, sudovima u mjestu kojem je nastala navodna šteta(6).
5. Prvostupanjski i drugostupanjski sudovi smatrali su da se to pravilo o posebnoj nadležnosti ipak ne može primijeniti u glavnom postupku i da mađarski sudovi stoga nemaju međunarodnu nadležnost za odlučivanje o tužiteljevu zahtjevu. Ukratko, takav se zaključak temelji na tome da kamione o kojima je riječ nije kupio tužitelj, nego njegova društva kćeri (subjekti koji su zapravo pretrpjeli štetu zbog umjetnog povećanja cijene). U tim je okolnostima Kúria (Vrhovni sud, Mađarska) odlučila zatražiti pojašnjenje u pogledu toga može li se takva nadležnost utvrditi na temelju činjenice da se tužiteljevo registrirano sjedište nalazi u Mađarskoj. Taj sud također pita je li za ocjenu relevantna činjenica da određena društva kćeri o kojima je riječ još nisu bila dio tužiteljeve grupe u trenutku kupnje kamiona o kojima je riječ.
6. Čini se da se pitanje suda koji je uputio zahtjev temelji na tužiteljevoj tvrdnji prema kojoj je tužiteljevo registrirano sjedište mjesto u kojem je šteta u konačnici pretrpljena s obzirom na to da tužitelj i predmetna društva kćeri pripadaju istoj gospodarskoj cjelini.
7. Kao što ću to detaljnije objasniti u ovom mišljenju, taj je pojam razvijen u pravu tržišnog natjecanja te se primjenjuje, među ostalim, u svrhu unapređenja njegove provedbe. Na taj se pojam osobito pozivalo u svrhu pripisivanja odgovornosti tuženiku za povredu koju je zapravo počinila druga (pravna) osoba, u slučaju u kojem oba društva čine dio iste gospodarske cjeline. U tom pogledu, glavno pitanje koje se postavlja u ovom predmetu jest može li se na taj pojam pozvati i u svrhu utvrđivanja nadležnosti u pogledu zahtjeva za naknadu štete, neovisno o tome je li tužitelj (pravna) osoba koja je prvotno pretrpjela štetu o kojoj je riječ.
II. Pravni okvir
8. U uvodnoj izjavi 15. Uredbe br. 1215/2012 navodi se da bi „pravila o nadležnosti trebala […] biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. […]”
9. U skladu s uvodnom izjavom 16. Uredbe br. 1215/2012, „pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog sudovanja. Postojanje uske povezanosti trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće razumno predvidjeti. […]”
10. Poglavlje II. Uredbe br. 1215/2012 sadržava pravila o nadležnosti. U odjeljku 1. tog poglavlja navode se opće odredbe, koje uključuju članak 4. stavak 1., u kojem se navodi da se „[p]odložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže […] pred sudovima te države članice”.
11. U skladu s člankom 5. stavkom 1., koji je dio istog odjeljka: „Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. [poglavlja II.]”.
12. Odjeljak 2. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012 naslovljen je „Posebna nadležnost”. Taj odjeljak sadržava, među ostalim, članak 7. točku 2., na temelju kojeg osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici „u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi]”.
III. Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodna pitanja
13. Komisija je u svojoj odluci od 19. srpnja 2016. utvrdila je da je tuženik, sa sjedištem u Njemačkoj, s drugim društvima sudjelovao u zabranjenom sporazumu u razdoblju od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011., u okviru kojeg su se tajno dogovarale bruto kataloške cijene kamiona srednje težine i teških kamiona u Europskom gospodarskom prostoru (u daljnjem tekstu: EGP), što predstavlja trajnu povredu zabrane utvrđene člankom 101. UFEU-a i člankom 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru(7). Komisija je zaključila da je povreda obuhvaćala cijeli EGP.
14. Tužitelj je društvo sa sjedištem u Mađarskoj. Ima kontrolirajući udio u društvima koja pripadaju MOL Grupi. Većinski je dioničar ili na neki drugi način ima isključivu kontrolu nad nekoliko društava, među ostalim nad društvom MOLTRANS, sa sjedištem u Mađarskoj; društvom INA, sa sjedištem u Hrvatskoj; društvima Panta i Nelsa, sa sjedištem u Italiji; društvom ROTH, sa sjedištem u Austriji i društvom SLOVNAFT, sa sjedištem u Slovačkoj. Tijekom razdoblja povrede utvrđenog u Komisijinoj odluci ta su društva kćeri od tuženika neizravno kupila ukupno 71 kamion u nekoliko država članica, na način da su postala njihovi vlasnici ili na način da su stekla pravo njihova korištenja u okviru financijskog leasinga.
15. Tužitelj je od Fővárosi Törvényszéka (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska) (u daljnjem tekstu: prvostupanjski sud) zahtijevao da tuženiku naloži plaćanje iznosa od 530 851 eura, uvećanog za kamate i troškove, pri čemu je tvrdio da je riječ o iznosu koji su njegova društva kćeri preplatila zbog protutržišnog ponašanja utvrđenog u Komisijinoj odluci. Tužitelj se pozvao na pojam gospodarske cjeline i istaknuo zahtjeve društava kćeri za naknadu štete u odnosu na tuženika. U tu je svrhu tražio da se utvrdi nadležnost mađarskih sudova na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, pri čemu je tvrdio da je njegovo registrirano sjedište, kao središte gospodarskih i financijskih interesa Grupe, bilo mjesto u kojemu se u konačnici dogodio štetni događaj u smislu te odredbe.
16. Tuženik je podnio prigovor nenadležnosti mađarskih sudova.
17. Prvostupanjski sud prihvatio je taj prigovor te je istaknuo da pravilo o posebnoj nadležnosti iz članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 treba usko tumačiti i da se ono može primijeniti samo ako postoji posebno uska povezanost između suda pred kojim je pokrenut postupak i predmeta spora. Utvrdio je da umjetno povećane cijene nije platio tužitelj, nego njegova društva kćeri (te su, prema tome, društva kćeri pretrpjela štetu zbog narušavanja tržišnog natjecanja o kojem je riječ). Suprotno tomu, šteta koju je pretrpio tužitelj bila je isključivo financijska, zbog čega se njegovo registrirano sjedište ne može smatrati mjestom u kojem je nastala šteta u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 te ne može dovesti do toga da se utvrdi nadležnost mađarskog suda.
18. To je stajalište potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Fővárosi Ítélőtáble (Okružni žalbeni sud za širu Budimpeštu, Mađarska) (u daljnjem tekstu: drugostupanjski sud). Taj je sud istaknuo da se teorija gospodarske cjeline, u skladu sa sudskom praksom Suda, može primijeniti jedino za utvrđivanje odgovornosti za povredu prava tržišnog natjecanja i da se, u biti, ona ne primjenjuje u pogledu oštećenika u svrhu utvrđivanja sudske nadležnosti. Taj je sud uputio na presudu Suda u predmetu CDC Hydrogen Peroxide(8) i dodao da se nadležnost iz članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 treba utvrditi s obzirom na registrirano sjedište društva koje je pretrpjelo štetu, a ne s obzirom na registrirano sjedište njegova društva majke.
19. Tužitelj je Kúriji (Vrhovni sud), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, podnio žalbu u kasacijskom postupku. Zahtijevao je da se rješenje drugostupanjskog suda ukine i da se postupak nastavi pred sudovima pred kojima se prethodno vodio. Tužitelj je u biti smatrao da je teorija gospodarske cjeline relevantna za utvrđivanje sudske nadležnosti u ovom kontekstu i da se na njega, kao društvo s isključivom kontrolom nad društvima Grupe, izravno odnosi poslovanje društava koja su njezin dio, neovisno o tome je li ono profitabilno ili neprofitabilno.
20. Tuženik je u svojem odgovoru tvrdio da tužitelj nije kupio nijedan od kamiona obuhvaćenih zabranjenim sporazumom te da stoga nije pretrpio nikakvu štetu. Osim toga, tvrdio je da teorija gospodarske cjeline nije primjenjiva na utvrđivanje sudske nadležnosti i da takav pristup nije potkrijepljen sudskom praksom Suda.
21. U tim je okolnostima Kúria (Vrhovni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Kad društvo majka podnese tužbu za naknadu štete zbog protutržišnog postupanja drugog društva kako bi ostvarilo naknadu štete koju je to postupanje prouzročilo isključivo njegovim društvima kćerima, određuje li se nadležni sud prema registriranom sjedištu društva majke kao mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj u smislu članka 7. točke 2. [Uredbe br. 1215/2012]?
2. Je li za potrebe primjene članka 7. točke 2. [Uredbe br. 1215/2012] relevantna činjenica da u trenutku kupnje o kojoj je riječ u ovom postupku nisu sva društva kćeri pripadala grupi društava društva majke?”
22. Tužitelj, tuženik, češka vlada i Komisija podnijeli su pisana očitovanja.
IV. Analiza
23. Svojim zahtjevom za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev prije svega želi doznati može li se, kad društvo majka podnese tužbu za naknadu štete koju su pretrpjela isključivo njegova društva kćeri, zbog tajnog dogovora o utvrđivanju i povećanju cijena (kojim je tako povrijeđen članak 101. UFEU-a)(9), nadležnost suda utvrditi na temelju činjenice da registrirano sjedište društva majke predstavlja mjesto u kojemu se „[dogodio štetni događaj]” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012. Nadalje, taj sud također pita utječe li na odgovor na to pitanje činjenica da u trenutku u kojem su društva kćeri kupila robu o kojoj je riječ neka od njih još nisu bila dio tužiteljeve grupe.
24. Prije razmatranja tih pitanja (dio C), iznijet ću uvodne napomene o pravilu o posebnoj nadležnosti o kojem je riječ i, osobito, o prirodi štete koja može dovesti do njegove primjene (dio A). Podsjetit ću i na pojašnjenje koje je Sud dao u pogledu poveznica na temelju kojih se utvrđuje pred kojim je sudom potrebno pokrenuti postupak u posebnom kontekstu tužbi za naknadu štete zbog povrede članka 101. UFEU-a (kao što je onaj koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev) (dio B).
A. Pravilo o nadležnosti o kojem je riječ i priroda štete
25. U pravnom poretku Unije utvrđivanje suda koji ima međunarodnu nadležnost za odlučivanje o predmetu s prekograničnim elementom provodi se u skladu s pravilima predviđenima Uredbom br. 1215/2012. Kao što je već navedeno, u skladu s općim pravilom koje proizlazi iz te uredbe, nadležnost se utvrđuje prema domicilu tuženika(10).
26. Postoji nekoliko iznimaka od tog pravila u obliku posebnih i isključivih pravila o nadležnosti kojima se opisuju situacije u kojima tuženik može ili mora biti tužen pred sudovima druge države članice.
27. Ovaj se predmet odnosi na jedno od pravila o posebnoj nadležnosti, konkretno na pravilo predviđeno člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, kojim se (alternativna, fakultativna) nadležnost u stvarima povezanima s deliktima ili kvazideliktima dodjeljuje „sud[u] mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi]”.
28. Sud je u presudi Bier, i u naknadnoj sudskoj praksi, pojam „mjest[o] [u kojemu se dogodio štetni događaj]” tumačio na način da obuhvaća dvije kategorije: kao prvo, mjesto relevantnog uzročnog događaja (odnosno mjesto u kojem je došlo do događaja zbog kojega je nastala šteta) i, kao drugo, mjesto u kojem je šteta nastala (mjesto u kojem se šteta manifestirala)(11). Slijedom toga, na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, tuženik može biti tužen pred sudovima bilo kojeg od tih mjesta, prema izboru tužitelja(12).
29. To pravilo o nadležnosti temelji se na postojanju posebno uske povezanosti između spora i suda koji će ga razmatrati i o njemu odlučivati, „među ostalim, zbog blizine spora i radi lakšeg izvođenja dokaza”(13), s obzirom na važnost, u tužbama zbog deliktne ili kvazideliktne odgovornosti, utvrđivanja uzročne veze između navodne štete i njezina uzroka(14).
30. Isto tako, to pravilo predstavlja odstupanje od općeg pravila da se nadležnost temelji na tuženikovu domicilu. S obzirom na to, valja ga usko tumačiti(15).
31. U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da, iako pojam „mjest[o] [u kojemu se dogodio štetni događaj]” može obuhvaćati i mjesto u kojem je (uzročni) štetni događaj prouzročio opipljive posljedice (vidjeti točku 28. ovog mišljenja), to ne znači da se nadležnost suda može utvrditi samo na temelju činjenice da je oštećenik, dok se nalazio u području obuhvaćenom nadležnošću tog suda, pretrpio štetne posljedice događaja koji je već prouzročio štetu na drugom mjestu(16).
32. Naime, budući da će se takve štetne posljedice u konačnici neizbježno osjetiti u mjestu tužiteljeva domicila, suprotan zaključak bio bi protivan zahtjevu uske povezanosti između suda pred kojim je pokrenut postupak i predmeta spora, s obzirom na to da nema inherentnog razloga na temelju kojeg bi se moglo pretpostaviti da je mjesto tužiteljeva domicila kao takvo najprikladnije mjesto za provedbu sudskih postupaka zbog toga što bi dokazi o postojanju i opsegu štete ondje bili lako dostupni. Osim toga, to bi u brojnim slučajevima omogućilo tužitelju da tuži tuženika pred sudovima u mjestu svojeg vlastitog domicila, čime bi se u praksi opće pravilo tuženikova domicila mijenjalo ovisno o volji stranaka(17).
33. Zbog istih razloga (kojima se, u biti, zahtijeva da sud pred kojim je pokrenut postupak na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 bude sud mjesta u kojem je nastala prvotna šteta) Sud je smatrao da pojam „mjest[o] [u kojemu se dogodio štetni događaj]” u smislu te odredbe ne obuhvaća mjesto u kojem je došlo do utjecaja na imovinu neizravnog oštećenika(18).
34. Sud je došao je do tog zaključka u predmetu u kojem su dva francuska društva s registriranim sjedištima u Parizu (Francuska) osnovala društva kćeri u Njemačkoj radi provedbe projekta u vezi s nekretninama. Međutim, njemačke banke povukle su financiranje, što je dovelo do nesolventnosti tih društava kćeri. Francuska društva majke pokušala su tužiti njemačke banke u Parizu, pri čemu su tvrdila da je Pariz mjesto u kojem su pretrpjela financijsku štetu koja je iz toga proizašla.
35. Odgovor koji je Sud dao u toj presudi prema mojem je mišljenju izravno relevantan za ovaj predmet. Slično kao kad je riječ o činjenicama u presudi Dumez, iz spisa predmeta proizlazi da šteta na koju se poziva tužitelj nije na njega izravno utjecala, nego je riječ o šteti koju su prvotno pretrpjela njegova društva kćeri i koja je na njega mogla utjecati samo „posredno”(19). Doista, nije sporno da tužitelj nije kupio (izravno ili neizravno) kamione od tuženika niti je, ustupanjem predmetnih potraživanja ili na neki drugi način, naslijedio prava društava kćeri koja su pretrpjela štetu(20).
36. Točno je, kao što to ističe tužitelj, da je u presudi Tibor-Trans (koja se odnosila na isto tajno dogovaranje kao što je ono koje je utvrđeno u Komisijinoj odluci i o kojem je riječ u ovom predmetu) Sud pravio razliku između tog predmeta i situacije u predmetu Dumez. Posebnost činjenica u predmetu Tibor-Trans očitovala se u tome da tužitelj, u tom slučaju, kao krajnji korisnik kamiona, nije kupio kamione izravno od tuženika, nego posredstvom distributera vozila. Međutim, to nije spriječilo Sud u tome da utvrdi da se tužiteljev zahtjev u tom predmetu odnosio na izravnu štetu, s obzirom na to da je utvrdio da je ta šteta izravna posljedica povrede članka 101. UFEU‑a zbog toga što su distributeri vozila dodatne troškove koji proizlaze iz tajnog dogovora prenijeli na tog tužitelja(21).
37. Do takvog prenošenja može doći unutar opskrbnog lanca kada navodni oštećenik kupuje robu (ili usluge) koja je predmet zabranjenog sporazuma(22). Međutim, nijedna stranka ne tvrdi da je o tome riječ u glavnom postupku. Umjesto toga, čini se da tužitelj želi prvotnu štetu koju su pretrpjela njegova društva kćeri prikazati kao štetu koju je sam pretrpio.
38. Navedena razmatranja upućuju na to da, kao što je to već navedeno, tužitelj djeluje kao neizravni oštećenik. On zahtijeva naknadu štete koju su već – i u prvom redu – pretrpjele druge pravne osobe. U tom pogledu, prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev shvaćam na način da taj sud njime želi saznati je li moguće, unatoč toj činjenici, utvrditi nadležnost na temelju tužiteljeva registriranog sjedišta, kao poveznice, s obzirom na to da tužitelj i društva kćeri koja su pretrpjela štetu čine gospodarsku cjelinu.
39. Prije razmatranja tog pitanja, valja objasniti zašto se uopće poziva na tužiteljevo registrirano sjedište kao primjenjivu poveznicu. To pak zahtijeva da se pojasni koje je poveznice Sud utvrdio kao relevantne za potrebe primjene pravila o nadležnosti o kojem je ovdje riječ u posebnom kontekstu tužbi za naknadu štete zbog povrede članka 101. UFEU-a.
B. Poveznice u kontekstu zahtjeva za naknadu štete zbog povrede članka 101. UFEU-a
40. U ovom dijelu mišljenja najprije ću razmotriti relevantnu sudsku praksu Suda (odjeljak 1.), nakon čega ću se posvetiti Komisijinu zahtjevu da Sud pojasni određeni aspekt te sudske prakse (odjeljak 2.).
1. Relevantna sudska praksa
41. Vraćajući se na dvije kategorije mjesta koja mogu predstavljati „mjest[o] [u kojemu se dogodio štetni događaj]” u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 koje sam opisao u točki 28. ovog mišljenja, Sud je smatrao da je sud koji je nadležan na temelju prve kategorije (uzročni događaj koji je doveo do nastanka štete) u biti sud mjesta u kojem je zabranjeni sporazum konačno sklopljen(23).
42. Kad je riječ o drugoj kategoriji, odnosno mjestu u kojem je šteta nastala (materijalizirala se), pravilo kojim se uređuje ta situacija je složenije.
43. Sud je najprije u presudi CDC Hydrogen Peroxide utvrdio da tim mjestom treba smatrati registrirano sjedište oštećenika. Taj je pristup opravdao time što je istaknuo da relevantna ocjena ovisi o odgovarajućim okolnostima koje se odnose na situaciju tužitelja (navodnog oštećenika)(24).
44. To je rješenje naišlo na određene kritike. Kao prvo, istaknuto je da se čini da je Sud mjesto financijske štete prihvatio kao valjanu poveznicu(25). Kao drugo, napomenuto je da promatranje registriranog sjedišta oštećenika kao poveznice možda neće najbolje odgovarati zahtjevu blizine suda pred kojim je pokrenut postupak i predmeta spora. Osobito je istaknuto da, iako se ne može isključiti da određeni dokazi mogu biti dostupni u registriranom sjedištu oštećenika, šteta pretrpljena u određenom kontekstu u pravilu će se utvrditi na temelju usporedbe cijena koje proizlaze iz zabranjenog sporazuma i hipotetskih tržišnih cijena, koje se općenito mogu utvrditi na temelju ekonomskih podataka o tržištu na koje se utječe(26).
45. U svakom slučaju, sudska se praksa Suda razvila. U okviru razvijanja svoje sudske prakse Sud je istaknuo povezanost između tržišta na koje utječe protutržišno ponašanje i mjesta u kojem su tužitelji navodno pretrpjeli štetu. Taj je razvoj osobito detaljno analizirao nezavisni odvjetnik J. Richard de la Tour u svojem mišljenju u predmetu Volvo(27). Za potrebe ovog predmeta dovoljno je istaknuti da, s jedne strane, iz presude Tibor-Trans nedvojbeno proizlazi da tržište na koje utječe protutržišno ponašanje o kojem je riječ treba smatrati mjestom u kojem se šteta materijalizirala (bez dodatnih pojašnjenja)(28). S druge strane, Sud je u presudi Volvo (koja predstavlja najnoviji relevantni razvoj) pojasnio da je, u kontekstu tužbe za naknadu štete prouzročene dogovorima o utvrđivanju i povećavanju cijena, „mjesto nastanka štete” ono mjesto, na tržištu na koje se utječe, u kojem je roba koja je predmet zabranjenog sporazuma kupljena(29). Stoga se čini da se na temelju takve poveznice utvrđuje mjesto u kojem je tužitelju navodno nanesena konkretna šteta unutar šireg područja na koje je utjecao poremećaj tržišnog natjecanja o kojem je riječ(30).
46. Sud je u istoj presudi istodobno još jednom potvrdio trajnu relevantnost registriranog sjedišta navodnog oštećenika u slučajevima u kojima je riječ o više kupnji koje su izvršene na različitim mjestima(31). Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da registrirano sjedište oštećenika kao poveznicu treba primjenjivati podredno, u slučajevima u kojima veći broj kupnji koje su izvršene na različitim mjestima onemogućuje utvrđivanje nadležnog suda na temelju (jednog) mjesta kupnje (ili kupnji) kao glavne poveznice(32).
47. Komisija smatra da, iako se mjesto registriranog sjedišta može nalaziti na tržištu na koje se utječe (kao u predmetu Volvo), postojeća sudska praksa ostavlja prostora dvojbi u pogledu toga može li se ta poveznica primijeniti i na situaciju u kojoj se registrirano sjedište oštećenika nalazi izvan tržišta na koje se utječe. To bi se, prema njezinu mišljenju, protivilo načelima blizine, predvidljivosti suda i dosljednosti između suda i primjenjivog prava. Slijedom toga, Komisija od Suda zahtijeva da iskoristi ovu priliku kako bi isključio takav scenarij i potvrdio da je glavna poveznica, prema mojem shvaćanju argumenta, tržište na koje se utječe.
48. To ću pitanje razmotriti u nastavku.
2. Registrirano s jedište navodnog oštećenika i tržište na koje se utječe
49. Kao prvo, i kao što je to već napomenuto, Sud je u presudi Volvo pojasnio da tržište na koje se utječe ne predstavlja nužno dovoljno konkretnu poveznicu za utvrđivanje sudske nadležnosti. Doista, ako je tajni dogovor imao učinke na cijelom području Europske unije, člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 ne omogućuje se podnošenje tužbe za naknadu štete baš bilo gdje u Uniji(33). Naime, nadležni sud mora se utvrditi na temelju konkretnije povezanosti (uglavnom mjesta kupnje).
50. Kao drugo, činjenice u predmetu Volvo bile su takve da mjesto kupnje i registrirano sjedište oštećenika ne samo da su se nalazili u istoj državi članici, nego i u istom mjestu u toj državi članici. Konkretno, registrirano sjedište oštećenika nalazilo se u Córdobi (Španjolska), a u tom je gradu oštećenik i kupio kamione koji su bili predmet zabranjenog sporazuma. Osim toga, kao što je to istaknuo Sud, Španjolska (nužno) čini dio (većeg) tržišta na koje se utječe (koje obuhvaća cijeli EGP), kao što je to utvrđeno u odluci Komisije o kojoj je bila riječ(34).
51. Drugim riječima, obje vrste konkretnih poveznica (mjesto kupnje i mjesto registriranog sjedišta oštećenika) u svakom su se slučaju odnosile na isto tržište na koje se utječe (i na njegove iste nacionalne i lokalne segmente). U tom pogledu, čini se da se zaključak Suda temelji (ili bi se barem moglo smatrati da se temelji) na polaznoj pretpostavci prema kojoj su se obje kategorije poveznica razmatrale s obzirom na taj činjenični kontekst(35).
52. Time se otvorenim ostavlja pitanje bi li se do suprotnog zaključka moglo doći u drukčijem činjeničnom kontekstu, onom u kojem se tužiteljevo registrirano sjedište nalazi izvan tržišta na koje se utječe(36) (i u kojem to tržište ne obuhvaća cijelo područje Europske unije).
53. Na prvi se pogled slažem s Komisijom u pogledu toga da, ako bi se nadležnost za zahtjev za naknadu štete koja je navodno proizašla iz određenog protutržišnog ponašanja dodijelila sudu izvan tržišta na koje je to ponašanje utjecalo, to ne bi bilo u skladu s prethodno opisanim razvojem sudske prakse, u okviru kojeg je Sud počeo naglašavati povezanost između tržišta na koje se utječe i mjesta navodne štete. U tom je smislu u svojem mišljenju u predmetu flyLAL nezavisni odvjetnik M. Bobek istaknuo da „ne mo[že] zamisliti da se nadležnost prizna, na temelju [pravila o nadležnosti o kojem je riječ] i ‚mjesta nastanka štete’, sudovima izvan tržišta pogođenih povredom”(37).
54. S obzirom na to, i kako bi se odgovorilo na Komisijin zahtjev, smatram da je apsolutno isključenje relevantnosti određenog elementa, u nedostatku konkretnog skupa činjeničnih okolnosti, delikatan pothvat koji bi se trebao provesti s oprezom, to više s obzirom na najnoviju sudsku praksu.
55. Scenarij koji Komisija želi isključiti može se, prema mojem mišljenju i s obzirom na presudu Volvo, pojaviti u slučaju više kupnji koje na različitim mjestima u državi članici A izvrši tužitelj koji ima registrirano sjedište u državi članici B, pri čemu se država članica B nalazi izvan tržišta na koje utječe protutržišno ponašanje o kojem je riječ. Kako bi se spriječio takav rezultat, morala bi se isključiti primjena rješenja iz presude Volvo na takav prekogranični kontekst(38).
56. Još je jedan primjer situacija u kojoj neizravni kupci tvrde da je na njih prenesena previsoka cijena koja proizlazi iz tajnog dogovora. Kao što sam to već napomenuo, Sud je u presudi Tibor-Trans utvrdio da se takva šteta smatra izravnom za potrebe primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012(39). U tom se smislu ne može isključiti da bi relevantna poveznica u posebnim okolnostima složenog opskrbnog lanca mogla upućivati na područje izvan tržišta na koje je utjecalo protutržišno ponašanje koje je navodno uzrokovalo štetu(40).
57. U svakom slučaju, o tom pitanju, kao takvom, nije riječ u postupku pred sudom koji je uputio zahtjev, kao što to priznaje Komisija. Iako se takvim razvojem u određenoj mjeri mogu objasniti razlozi zbog kojih se tužitelj poziva na svoje registrirano sjedište kako bi se utvrdila nadležnost mađarskih sudova, on se na njega poziva u okolnostima koje se znatno razlikuju od onih o kojima je riječ u prethodno navedenim predmetima. Tužitelj nastoji proširiti primjenu te poveznice kako bi se utvrdila sudska nadležnost u pogledu njegova zahtjeva za naknadu štete koju su pretrpjeli isključivo drugi članovi njegove gospodarske cjeline.
58. S obzirom na prethodno navedeno, valja podsjetiti na to da sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita može li se pojam gospodarske cjeline primijeniti u drugu svrhu osim u svrhu pripisivanja odgovornosti određenom tuženiku za povredu prava tržišnog natjecanja (kako se taj pojam uobičajeno primjenjuje, kao što ću to objasniti u nastavku), naime, u svrhu utvrđivanja sudske nadležnosti, neovisno o (pravnoj) osobi koja je prvotno pretrpjela navodnu štetu.
59. To ću pitanje sljedeće razmotriti.
C. Šteta koju je pretrpjelo društvo kći: može li se registrirano sjedište društva majke smatrati „mjest[om] [u kojemu se dogodio štetni događaj]”?
60. Kako bih razmotrio pitanje suda koji je uputio zahtjev, najprije ću razmotriti pojam gospodarske cjeline (odjeljak 1.) i objasniti zašto na prvo prethodno pitanje treba dati niječan odgovor (odjeljak 2.). Iako zbog takvog predloženog odgovora nije potrebno ponuditi odgovor na drugo prethodno pitanje, ukratko ću se osvrnuti i na to pitanje radi sveobuhvatnosti (odjeljak 3.).
1. Pojam gospodarske cjeline
61. Sud je pojam gospodarske cjeline (ili jedinstvene gospodarske cjeline) razvio u svojoj sudskoj praksi kako bi njime, u biti, opisao pojam „poduzetnik” koji se javlja u člancima 101. i 102. UFEU-a. Taj se pojam smatra „ključnim”(41) u području prava tržišnog natjecanja jer se tim pravom ne uređuju pravne i fizičke osobe nego „poduzetnici”(42). U tom kontekstu, poduzetnik u određenim slučajevima može odgovarati fizičkoj ili pravnoj osobi, dok se u drugim slučajevima može sastojati od više takvih osoba(43).
62. Kad je riječ o onomu što je relevantno u ovom predmetu, općenito se smatra da društvo majka i njegovo društvo kći čine gospodarsku cjelinu kada, u biti, društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na društvo kćer te društvo kći ne djeluje samostalno(44). U takvoj će se situaciji cijela grupa smatrati „poduzetnikom” na kojeg se primjenjuju pravila iz prava tržišnog natjecanja koja ta grupa mora poštovati kao cjelina, što dovodi do nastanka solidarne odgovornosti(45).
63. To ima važne posljedice za primjenu određenih materijalnih pravila iz prava tržišnog natjecanja i utječe na pripisivanje odgovornosti za povrede prava tržišnog natjecanja.
64. Kad je riječ, kao prvo, o aspektu materijalnog prava, navodim kao primjer da sporazumi sklopljeni između osoba koje čine gospodarsku cjelinu nisu obuhvaćeni člankom 101. UFEU-a(46) zato što u biti usklađivanje unutar grupe ne može utjecati na tržišno natjecanje s obzirom na to da u okviru takve cjeline uopće ne postoji tržišno natjecanje.
65. Kad je riječ, kao drugo, o provedbi, pojam gospodarske cjeline bitno utječe na logiku na kojoj se temelji pripisivanje odgovornosti za povredu prava tržišnog natjecanja. Što je važnije, taj pojam Komisiji (ili nacionalnom tijelu nadležnom za tržišno natjecanje) omogućuje da društvo majku u načelu smatra odgovornim za takvu povredu, iako ju je stvarno počinilo njegovo društvo kći(47). Osim toga, Sud je pojasnio da, kada društvo majka i njegovo društvo kći čine gospodarsku cjelinu te se u određenoj Komisijinoj odluci samo društvo majka navodi i sankcionira za protutržišnu praksu, tužba za naknadu štete može se, pod određenim uvjetima, podnijeti protiv bilo kojeg od tih društava(48). Sud je u biti pojasnio da pojam „poduzetnik” u smislu članka 101. UFEU-a ne može imati različit opseg ovisno o tome poziva li se na njega u okviru javne ili privatne provedbe prava tržišnog natjecanja(49).
66. U tom pogledu tužitelj ističe da, s obzirom na to da povreda prava tržišnog natjecanja dovodi do nastanka solidarne odgovornosti cijele gospodarske cjeline, što znači da jedan član može smatrati odgovornim za postupke drugog člana, onda se isto načelo u zrcaljenom (odnosno obrnutom) obliku mora primjenjivati, prema mojem shvaćanju argumenta, na podnošenje zahtjevâ za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja koja utječe na člana gospodarske cjeline. Prema tužiteljevim riječima (koje su, čini se, nadahnute utvrđenjima Suda parafraziranima u prethodnoj točki), pojam gospodarske cjeline ne može imati različito značenje ovisno o tome djeluje li poduzetnik o kojem je riječ kao tužitelj ili kao tuženik. U kontekstu ovog predmeta, ta bi tvrdnja značila da zahtjev za naknadu štete u glavnom postupku može podnijeti društvo majka, neovisno o činjenici da su štetu pretrpjela njegova društva kćeri. Posljedično, iz tužiteljeva argumenta nadalje proizlazi da registrirano sjedište društva majke treba smatrati „mjestom u kojem je nastala šteta” za potrebe primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012.
67. Smatram da je Sud, na općenitijoj razini (neovisno o pitanjima nadležnosti), odbio ideju „obrnute primjene” pojma gospodarske cjeline kada je presudio da se taj pojam ne primjenjuje u (očito drukčijem) kontekstu tužbe za naknadu štete, u kojoj se poziva na izvanugovornu odgovornost Europske unije koja se temelji na članku 340. drugom stavku UFEU-a. Da objasnim, u presudi Guardian Europe/Europska unija, Opći je sud, u biti odbio tvrdnju društva majke prema kojoj je ono pretrpjelo gubitak dobiti zbog plaćanja novčane kazne, koju je izrekla Komisija i koja je naknadno djelomično poništena, u situaciji u kojoj su teret povezan s plaćanjem novčane kazne zapravo snosila njegova društva kćeri. Postupajući po žalbi, Sud je potvrdio odbijanje, od strane Općeg suda, „obrnutog” shvaćanja pojma gospodarske cjeline te je objasnio da je tužba koja se temelji na izvanugovornoj odgovornosti Europske unije „uređena općim postupovnim pravilima, koja […] ne ovis[e] o odgovornosti s obzirom na pravo zabranjenih sporazuma”(50).
68. Neovisno o tome može li se u okviru privatne tužbe za naknadu štete doći do drukčijeg zaključka o meritumu(51), napominjem da je nezavisni odvjetnik Szpunar nedavno odbio sličan argument i uvjerljivo objasnio da pojam gospodarske cjeline ne može utjecati na tumačenje pravila kojima se uređuje dostava pravnih pismena u Uniji(52)i da ne omogućava da se tužba za naknadu štete upućena društvu majci valjano dostavi njegovu društvu kćeri.(53)
69. U kontekstu tih općenitijih kretanja, preostaje ispitati može li se pojam gospodarske cjeline upotrebljavati u pogledu primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 kako bi se, u biti, navodnom neizravnom oštećeniku ponašanja kojim se povređuje članak 101. UFEU-a dao forum actoris.
2. Može li pojam gospodarske cjeline utjecati na opseg mjesta u kojem je nastala šteta?
70. U skladu sa stajalištima koja su iznijeli tuženik, češka vlada i Komisija, smatram da na to pitanje treba odgovoriti niječno.
71. Kao prvo, iz prethodnih odjeljaka ovog mišljenja proizlazi da tužiteljevo suprotno stajalište jednostavno nema nikakvu potporu u sudskoj praksi Suda.
72. Kao drugo, prihvaćanje takvog stajališta bilo bi protivno načelima na kojima se temelji pravilo o nadležnosti o kojem je riječ. Time bi se ugrozio njegov smisao koji se temelji na načelu blizine i povezanom zahtjevu pojedinačne ocjene poveznica (pododjeljak (a)). U okolnostima ovog predmeta to ne bi ispunjavalo ni zahtjev predvidljivosti suda ni cilj dosljednosti između suda i primjenjivog prava (pododjeljak (b)).
73. Naposljetku, kako bi se odgovorilo na zabrinutost koju je izrazio tužitelj, objasnit ću da taj zaključak ne utječe na učinkovitost ostvarivanja prava koja proizlaze iz povrede prava tržišnog natjecanja (pododjeljak (c)).
a) Zahtjev blizine i pojedinačna ocjena
74. Kao što sam to prethodno objasnio, smatra se da su sudovi čija se nadležnost može utvrditi na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 u najboljem položaju za odlučivanje, „među ostalim, zbog blizine spora i radi lakšeg izvođenja dokaza”(54).
75. U tom pogledu, svakako priznajem složenost prikupljanja dokaza u prekograničnim postupcima za naknadu štete(55), među ostalim u okviru zahtjeva (ili obrane od zahtjeva) u kojima se iznose argumenti prema kojima je previsoka cijena koja proizlazi iz tajnog dogovora prenesena dalje(56).
76. S obzirom na to, lokacija ureda društva majke ne predstavlja automatski značajnu povezanost iz koje proizlazi zašto bi za navedene potrebe to mjesto bilo prikladniji izbor u usporedbi (konkretno) s mjestom kupnje(57).
77. U tom pogledu, zaključak koji nastoji ishoditi tužitelj ne bi bio u skladu sa zahtjevom prema kojem poveznice treba ocijeniti pojedinačno za svakog oštećenika. To se jasno navodi u presudi CDC Hydrogen Peroxide, koja se odnosila na tužbu u vezi s višestrukim potraživanjima koja su ustupljena jednom društvu(58).
78. Točno je, kao što to ističe tužitelj, da Sud u presudi Volvo upotrebljava pojam „poduzetnik” kako bi označio tužitelja u tom predmetu, navodnog oštećenika protutržišnih praksi o kojima je riječ. Međutim, ne vjerujem da je taj izraz upotrijebljen kako bi se dopunilo prethodna razmatranja o razvoju sudske prakse, u okviru kojeg je Sud razradio definiciju pojma „mjesto u kojem je nastala šteta” kako bi se njome uzela u obzir posebnost sporova u području tržišnog natjecanja (time što je upotpunio definiciju pojma „tužitelj” u tom kontekstu).
79. Kao prvo, Sud je pojam „poduzetnik”, kako je prethodno opisan, već upotrijebio u presudi CDC Hydrogen Peroxide, koja prethodi tom razvoju sudske prakse. Što je još važnije, kao što to ističu Komisija i Češka Republika, iz pažljivije analize presuda CDC Hydrogen Peroxide i Volvo jasno proizlazi da se pojam poduzetnika ne upotrebljava u specifičnom smislu prava tržišnog natjecanja, nego u njegovu uobičajenom smislu, odnosno kao sinonim za pojmove „društvo” ili „pravna osoba”(59). Osim toga, donošenje drukčijeg zaključka bilo bi u izravnoj suprotnosti s potrebom provedbe pojedinačne ocjene kao jednog od glavnih utvrđenja iz presude CDC Hydrogen Peroxide, na koju se kasnije podsjeća u presudi Volvo(60).
80. Osim toga, kao što to ističu tuženik, češka vlada i Komisija, zakonodavac Unije primijenio je u Direktivi 2014/104 isti „pojedinačni pristup” u pogledu definicije navodnog oštećenika protutržišnog ponašanja(61). Donošenje tog instrumenta smatralo se, u biti, važnim korakom u pridonošenju učinkovitosti privatnog ostvarenja prava koja proizlaze iz povreda prava tržišnog natjecanja(62). U tom smislu, tom se direktivom utvrđuju pravila za koordinaciju, među ostalim, provedbe pravila tržišnog natjecanja u postupcima za naknadu štete kako bi se osiguralo da svatko tko je pretrpio štetu prouzročenu kršenjem prava tržišnog natjecanja može učinkovito ostvariti pravo na zahtijevanje potpune naknade za tu štetu od odgovornog poduzetnika(63).
81. U tom je pogledu znakovito da zakonodavac Unije nije smatrao prikladnim šire definirati pojam „oštećena strana”(64) kako bi u njega uključio ne samo izravne, nego i one neizravne oštećenike(65). Ako se to nije smatralo nužnim u okviru instrumenta koji je namijenjen upravo unapređenju privatne provedbe prava tržišnog natjecanja, ne vidim zašto bi se takav pristup primijenio u kontekstu Uredbe br. 1215/2012, koja predstavlja, kao što to u biti ističe sam tužitelj, akt opće primjene kojim se uređuju sve vrste sporova koji ulaze u njegovo područje primjene (osobito kada bi takav pristup ugrozio aspekte funkcioniranja pravila o nadležnosti o kojem je riječ na koje sam upravo uputio, kao i one koje ću razmotriti u nastavku).
b) Cilj dosljednosti između suda i primjenjivog prava i zahtjev visoke razine predvidljivosti suda
82. U sudskoj praksi na koju se prethodno upućuje, Sud je naglasio važnost dosljednosti između, s jedne strane, nadležnog suda i primjenjivog prava i, s druge strane, zahtjeva predvidljivosti suda.
83. Kad je riječ o prvom elementu, Sud je istaknuo da se utvrđivanjem da se mjesto u kojem je nastala šteta nalazi na tržištu na koje se utječe postiže cilj usklađenosti između primjenjivog prava i nadležnog suda, kako je utvrđen u uvodnoj izjavi 7. Uredbe Rim II, s obzirom na to da je na temelju te uredbe pravo koje se primjenjuje na tužbe za naknadu štete koje proizlaze iz povrede prava tržišnog natjecanja pravo države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja po tržište ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja(66).
84. Kad je riječ o drugom elementu, Sud je u presudi Volvo opravdao primjenu (podrednog) registriranog sjedišta oštećenika kao poveznice činjenicom da „tuženici, sudionici zabranjenog sporazuma, ne mogu zanemariti činjenicu da kupci predmetne robe imaju sjedište na tržištu koje je pod utjecajem tajnih djelovanja”(67).
85. Osim problematike iznesene u prethodnom pododjeljku u pogledu blizine i pojedinačne ocjene, pozivanje na registrirano sjedište društva majke u okolnostima ovog predmeta čini se manjkavo u pogledu obaju elemenata.
86. Točno je da se tužiteljevo registrirano sjedište nalazi unutar tržišta na koje se utječe, kako je ono utvrđeno u Odluci Komisije (što je logična posljedica činjenice da zabranjeni sporazum o kojem je riječ obuhvaća cijelu Europu). Međutim, već sam objasnio da je, u skladu s presudom Volvo, potrebno primijeniti specifičniji čimbenik, kao što je mjesto kupnje ili registrirano sjedište izravnog oštećenika.
87. Iz spisa predmeta proizlazi da su kupnje o kojima je riječ različita društva kćeri izvršila u nekoliko država članica (uključujući, među ostalim, Mađarsku)(68), što znači da se primjenjuje zakonodavstvo tih država u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom (a) Uredbe Rim II. U tim se okolnostima ne može postići cilj osiguranja usklađenosti s primjenjivim pravom (ako o zahtjevima koji se odnose na štetu koja se dogodila izvan Mađarske trebaju suditi mađarski sudovi).
88. Kad je riječ o predvidljivosti suda, kada bi se nadležnost utvrdila na temelju mjesta registriranog sjedišta društva majke, to bi dovelo do povezanog rizika od pretvaranja tako utvrđenog suda u pokretnu metu. Doista, kad god postoji transakcija kojom se promijeni situacija u pogledu toga koja osoba ima kontrolu nad određenim društvom kćeri, sud koji je nadležan u ovom kontekstu promijenio bi se, ovisno o sjedištu novog društva majke(69). Drugo prethodno pitanje dobro dočarava taj rizik jer se u njemu otkriva da određena društva kćeri koja su pretrpjela štetu u vrijeme kupnje nisu pripadala tužiteljevoj grupi. U tom pogledu, iako bi se moglo sugerirati da, u okviru utvrđivanja točnog mjesta „u kojem je nastala šteta”, nastojanje ostvarenja cilja predvidljivosti suda postaje u određenoj mjeri iluzorno (u situaciji u kojoj je riječ o zabranjenom sporazumu koji obuhvaća cijelu Europu), to nije razlog da se u potpunosti odustane od nastojanja ostvarenja tog cilja niti da mu se doda dodatni sloj neizvjesnosti.
89. Nakon tog pojašnjenja ostaje još osvrnuti se na tužiteljev argument prema kojem izuzimanje iz primjene pojma gospodarske cjeline u okolnostima ovog predmeta ozbiljno ugrožava mogućnost oštećenikâ protutržišnog ponašanja da ostvare svoja prava.
c) Učinkovitost ostvarivanja prava
90. Tužitelj detaljno objašnjava poteškoće s kojima se, prema njegovu mišljenju, suočava oštećenik protutržišnog ponašanja u okviru prekograničnog ostvarivanja povezanih prava. Ističe, među ostalim, da počinitelji povrede sustavno sprečavaju to ostvarivanje time što se protive, konkretno, međunarodnoj nadležnosti sudova pred kojima je pokrenut postupak. Tužitelj u biti smatra da se te poteškoće mogu izbjeći (u konkretnom slučaju zabranjenog sporazuma o kamionima o kojem je riječ) kada bi se nadležnost u pogledu cjelokupne štete koju su na različitim mjestima pretrpjeli različiti članovi gospodarske cjeline centralizirala te kada bi se ta centralizirana nadležnost utvrdila na temelju registriranog sjedišta društva majke. Prema njegovu mišljenju, trenutna situacija utječe na učinkovitost ostvarivanja prava koja iz toga proizlaze jer oštećenik koji posluje u različitim državama članicama (kao što je to i sam tužitelj, ako dobro shvaćam argument) mora pokrenuti postupke u pet različitih država članica samo zato što su kamione kupila njegova društva kćeri. Osim toga, poziva se na veće troškove koji proizlaze iz takvog fragmentiranog vođenja postupaka i ističe da, s obzirom na to da većina počinitelja povrede ima sjedište u državama članicama osnivačicama (odnosno onima koje su „prve” pristupile Uniji), postojeća pravila podrazumijevaju da oštećenici moraju pokretati postupke u tim državama iako sami možda imaju sjedište u drugim državama članicama.
91. Da se, kao prvo, osvrnem na posljednje navedeno očitovanje, čini mi se da tužitelj u biti kritizira, ako dobro shvaćam njegov argument, glavno pravilo tuženikova domicila koje proizlazi iz Uredbe br. 1215/2012. Doista, tim se pravilom tužitelje (bilo kojeg tužitelja) stavlja u nepovoljniji položaj jer je tužitelj taj koji mora „putovati” u mjesto tuženikova domicila i postupati u skladu s primjenjivim postupovnim pravilima (a ne obratno). Međutim, tako je Uredba br. 1215/2012 osmišljena (u skladu s ustaljenim pravilom koje se dugi niz godina primjenjuje u različitim nacionalnim pravnim sustavima)(70).
92. Kao drugo, valja istaknuti da se tom uredbom to opće pravilo preokreće u pogledu određenih kategorija tužitelja, koje se smatraju slabijim strankama, kako bi im se pružila snažnija zaštita u obliku mogućnosti pokretanja postupaka u mjestu njihova domicila (ili rada)(71). Navodni oštećenici protutržišnog ponašanja kao takvi ne pripadaju tim kategorijama (osim ako u određenom slučaju djeluju kao potrošači). Taj status quo ne ovisi o činjenici da postoji javni interes da se osigura poštovanje prava tržišnog natjecanja i da je radi promicanja tog interesa zakonodavac Unije odlučio donijeti određena zajednička pravila u području privatne provedbe tog prava(72). U ovom je predmetu relevantno to što taj izbor nema ekvivalent među „zaštitnim” pravilima o nadležnosti kako su trenutačno utvrđena u Uredbi br. 1215/2012.
93. Kao treće, suprotno tim zaštitnim pravilima, pravilo o nadležnosti o kojem je riječ temelji se na bitno drukčijoj logici, kao što sam to prethodno objasnio. Iz njega proizlazi da interese tužitelja i tuženika treba smatrati jednakovrijednima. Osim toga, s obzirom na to da predstavlja iznimku od općeg pravila, to se pravilo o nadležnosti mora tumačiti usko.
94. Kao četvrto, Sud je u presudi CDC Hydrogen Peroxide ipak otišao tako daleko da je (izravnom) oštećeniku zabranjenog sporazuma o cijenama dao forum actoris te je taj forum actoris podredno potvrđen u presudi Volvo. Kao što to ističe Komisija, Sud je u presudi CDC Hydrogen Peroxide utvrdio i da nadležni sud u mjestu sjedišta oštećenika može odlučivati o sveukupnoj navodnoj šteti(73) (što je, čini se, logična posljedica odabira registriranog sjedišta oštećenika kao poveznice).
95. Kao peto, kao što sam to već objasnio i kao što to ističe Komisija, oštećenik može, pod određenim uvjetima, podnijeti tužbu ne samo protiv društva majke koje je adresat određene Komisijine odluke kojom se utvrđuje povreda, nego i protiv društva kćeri koje je dio gospodarske cjeline tog društva majke(74). Time se otvara mogućnost dodatnog suda (ovisno o lokaciji društva kćeri), što može dodatno olakšati ostvarivanje pravâ.
96. Naposljetku, ako određeni tužitelj smatra da je centralizacija nadležnosti njegov glavni prioritet, uvijek je dostupan univerzalni pravni lijek pred sudovima u mjestu tuženikova sjedišta. Iako takav izbor svakako podrazumijeva nepraktičnosti povezane s „putovanjem”, ne može se prigovoriti da dovodi do fragmentiranog vođenja postupaka.
97. U tim okolnostima, ne vidim kako postojeća pravila o nadležnosti bitno sprečavaju navodne oštećenike protutržišnog ponašanja u ostvarivanju njihovih prava niti koji je nedostatak trenutačnog sustava Uredbe br. 1215/2012 zbog kojeg bi bilo nužno primijeniti „obrnuti” pojam gospodarske cjeline kako bi se proširio opseg pojma „mjest[o] [u kojemu se dogodio štetni događaj]” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 (ili, konkretnije, pojam mjesta u kojem je nastala šteta u smislu sudske prakse Suda, kako je prethodno objašnjena).
98. S obzirom na prethodna razmatranja, zaključujem da pojam „mjest[o] [u kojemu se dogodio štetni događaj]” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ne obuhvaća registrirano sjedište društva majke koje podnosi tužbu za naknadu štete koju su zbog protutržišnog ponašanja treće strane pretrpjela isključivo društva kćeri tog društva majke, i kada se tvrdi da to društvo majka i ta društva kćeri čine dio iste gospodarske cjeline.
3. Drugo prethodno pitanje: relevantnost vremena kupnji (i vremena preuzimanja društava kćeri)
99. S obzirom na moj prethodni zaključak, nema potrebe za razmatranjem drugog prethodnog pitanja, kojim sud koji je uputio zahtjev pita utječe li na mogućnost društva majke da se u svrhu utvrđivanja nadležnosti poziva na svoje registrirano sjedište – i na pojam gospodarske cjeline – činjenica da je tužitelj neke od društava koja su pretrpjela štetu stekao tek nakon što su ta društva platila umjetno povećane cijene i pretrpjela povezani gubitak.
100. S obzirom na to, osnovanost tog pitanja može se, prema mojem mišljenju, ispitati prilično brzo. U tom se pogledu slažem s mišljenjem tužitelja prema kojem se to pitanje odnosi na meritum zahtjeva i stoga nije relevantno za fazu utvrđivanja nadležnosti(75).
101. Doista, kada bi se prihvatilo da pojam gospodarske cjeline pretvara tužiteljevo registrirano sjedište u primjenjivu poveznicu za potrebe članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, moralo bi se uzeti u obzir da se problematika o kojoj je riječ u drugom pitanju odnosi na opseg naknade štete koju tužitelj može zahtijevati (odnosno na to može li tužitelj uspješno potraživati i naknadu štete za gubitak koji su pretrpjela društva kćeri prije nego što ih je tužitelj stekao). Taj se aspekt stoga odnosi na meritum predmeta, a ne na pitanje nadležnosti.
V. Zaključak
102. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputila Kúria (Vrhovni sud, Mađarska) odgovori na sljedeći način:
Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
treba tumačiti na način da
pojam „mjest[o] [u kojemu se dogodio štetni događaj]” ne obuhvaća registrirano sjedište društva majke koje podnosi tužbu za naknadu štete koju su zbog protutržišnog ponašanja treće strane pretrpjela isključivo društva kćeri tog društva majke, i kada se tvrdi da to društvo majka i ta društva kćeri čine dio iste gospodarske cjeline.