Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ-BORDONE
od 16. svibnja 2024.(1)
Spojeni predmeti C-512/22 P i C-513/22 P
Finanziaria d’investimento Fininvest S.p.A. (Fininvest)
protiv
Silvija Berlusconija,
Europske središnje banke (ESB) (C-512/22 P)
i
Marina Elvira Berlusconi, Pier Silvio Berlusconi, Barbara Berlusconi, Eleonora Berlusconi i Luigi Berlusconi, u svojstvu nasljednika Silvija Berlusconija,
Silvio Berlusconi,
protiv
Finanziaria d’investimento Fininvest S.p.A. (Fininvest),
Europske središnje banke (ESB) (C-513/22 P)
„Žalba – Direktiva 2013/36/EU – Bonitetni nadzor nad kreditnim institucijama – Procjena stjecanja kvalificiranih udjela – Uredba (EU) br. 1024/2013 – Jedinstveni nadzorni mehanizam – Ovlasti Europske središnje banke – Prethodni kvalificirani udio – Protivljenje tomu da financijski holding Fininvest stekne kvalificirani udio u društvu Banca Mediolanum”
1. U presudi Suda od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest(2), razjasnila se provedba sudskog nadzora nad odlukama Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: ESB) donesenim u upravnim postupcima pokrenutim radi procjene obavijesti o stjecanju i raspolaganju kvalificiranim udjelima u kreditnim institucijama.
2. Opći je sud, nakon te presude, u svojoj presudi od 11. svibnja 2022.(3) odbio tužbu podnesenu protiv ESB-ove odluke od 25. listopada 2016.(4), kojom se Silviju Berlusconiju i društvu Finanziaria d’investimento Fininvest SpA (u daljnjem tekstu: društvo Fininvest) ne odobrava stjecanje kvalificiranog udjela u društvu Banca Mediolanum.
3. U ove dvije spojene žalbe Sud treba razmotriti:
– pojam stjecanja ili povećanja kvalificiranog udjela u kreditnoj instituciji, te
– primjenu postupka za izdavanje odobrenja za kvalificirane udjele koji su prethodili stupanju na snagu Jedinstvenog nadzornog mehanizma (u daljnjem tekstu: SSM).
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4. Pravila prava Unije koja se primjenjuju na ovu žalbu u bitnome se podudaraju s pravnim pravilima koja sam naveo u svojem mišljenju u predmetu C-219/17(5). Stoga upućujem na to mišljenje, pa ih nema potrebe ponovno navoditi.
5. Tada sam naveo odredbe iz:
– Direktive 2013/36/EU(6)
– Uredbe (EU) br. 1024/2013(7)
– Uredbe (EU) br. 468/2014(8)
B. Nacionalno pravo
6. Također upućujem na članke pročišćenog teksta Zakona o bankama(9) i druge odredbe talijanskog prava koje sam naveo u svojem mišljenju u predmetu C-219/17.
II. Činjenice, postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
7. Okolnosti spora detaljno se iznose u točkama 1. do 13. pobijane presude, i to na sljedeći način:
„Finanziaria d’investimento Fininvest SpA (Fininvest) je holding društvo talijanskog prava koje je u vlasništvu Silvija Berlusconija u visini od 61,21 % putem udjela u četirima društvima talijanskog prava.
Društvo Mediolanum bilo je mješoviti financijski holding koji kotira na burzi i do 30. prosinca 2015. bilo je vlasnik 100 % kapitala društva Banca Mediolanum SpA.
Društvo Fininvest bilo je vlasnik 30,1 % temeljnog kapitala društva Mediolanum, a društvo Fin. Prog. Italia 26,5 % kapitala tog društva.
Nakon stupanja na snagu decreta legislativo no [53/2014(10)] Banca d’Italia (Banka Italije) pokrenula je postupak za procjenu tužitelja, društva Fininvest i S. Berlusconija, u njihovu svojstvu kvalificiranih dioničara mješovitih financijskih holdinga.
Odlukom od 7. listopada 2014. Banka Italije procijenila je da zahtjev u pogledu dobrog ugleda koji je potreban na temelju decreta ministeriale no 144 […] (Ministarska odluka [144/1998] […]) S. Berlusconi više ne ispunjava jer je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora zbog kaznenog djela utaje poreza povodom presude br. 35729/13 Cortea suprema di cassazione (Kasacijski sud, Italija) od 1. kolovoza 2013. (u daljnjem tekstu: odluka od 7. listopada 2014.).
Zbog tog razloga Banka Italije je, s jedne strane, odredila suspenziju prava glasa tužiteljâ i raspolaganje njihovim udjelima u društvu Mediolanum koji prelaze 9,99 % te je, s druge strane, odbila zahtjev za izdavanje odobrenja koji su potonji podnijeli radi držanja kvalificiranog udjela.
Tužitelji su odluku od 7. listopada 2014. osporavali pred Tribunaleom amministrativo regionale per il Lazio (Regionalni upravni sud za Lacij, Italija), koji je presudom od 5. lipnja 2015. odbio tužbu.
Dana 30. prosinca 2015., na temelju transakcije obratnog pripajanja, društvo Mediolanum preuzelo je njegovo društvo kći, Banca Mediolanum.
Dana 3. ožujka 2016. Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) prihvatio je žalbu koju su tužitelji podnijeli protiv presude Tribunalea amministrativo regionale per il Lazio (Regionalni upravni sud za Lacij, Italija) i poništio odluku od 7. listopada 2014.
Povodom [navedenog] pripajanja […] i presude Consiglia di Stato (Državno vijeće) od 3. ožujka 2016. […], Banka Italije i Europska središnja banka […] zaključile su da novi zahtjev za izdavanje odobrenja koji se odnosi na taj kvalificirani udjel jest potreban u skladu s člankom 22. i sljedećima Direktive 2013/36 […] i člankom 19. i sljedećima [TUB-a].
Dopisom od 14. srpnja 2016. Banka Italije pozvala je društvo Fininvest da podnese zahtjev za izdavanje odobrenja za stjecanje kvalificiranog udjela u roku od petnaest dana. Budući da nikakav zahtjev nije podnesen u određenom roku […], Banka Italije odlučila je 3. kolovoza 2016. pokrenuti po službenoj dužnosti upravni postupak protiv društva Fininvest, na kraju kojeg je ESB-u dostavila, na temelju članka 15. stavka 2. Uredbe […] br. 1024/2013 […], prijedlog odluke od 23. rujna 2016. koji je sadržavao nepovoljno mišljenje glede dobrog ugleda stjecateljâ predmetnog udjela u društvu Banca Mediolanum i pozvala ESB da se usprotivi stjecanju.
Svojom odlukom […] od 25. listopada 2016. ESB se usprotivio stjecanju kvalificiranog udjela u društvu Banca Mediolanum od strane tužiteljâ uz obrazloženje da ne ispunjavaju zahtjev u pogledu dobrog ugleda i da postoje ozbiljne sumnje u njihovu sposobnost da u budućnosti osiguraju dobro i razborito upravljanje tom financijskom institucijom […].
Konkretno, ESB je smatrao, primjenom članaka 19. i 25. TUB-a kao i članka 1. Ministarske odluke br. 144 kojom se prenosi Direktiva 2013/36, da uzimajući u obzir to da je S. Berlusconi, većinski dioničar i stvarni vlasnik društva Fininvest, neizravni stjecatelj udjela u društvu Banca Mediolanum i da je bio pravomoćno osuđen na kaznu od četiri godine zatvora zbog utaje poreza, nije ispunjen zahtjev u pogledu dobrog ugleda nametnut imateljima kvalificiranih udjela u smislu članka 23. stavka 1. točke (a) Direktive 2013/36, kako je prenesena. On se također oslonio na činjenicu da je S. Berlusconi, kao i drugi članovi upravnih tijela društva Fininvest, počinio i druge nepravilnosti, zbog čega su mu izrečene i druge osuđujuće presude.”
8. Taj se prikaz može nadopuniti određenim činjeničnim okolnostima koje sam iznio u svojem mišljenju u predmetu C-219/17:
– Upravni odbori dvaju društava odobrili su da društvo Mediolanum „nizvodnim pripajanjem” preuzme društvo Banca Mediolanum(11). Taj je plan pripajanja dostavljen 26. svibnja 2015. Banci Italije na odobrenje, u skladu s člankom 57. TUB-a.
– Odlukom br. 7969932/21 od 21. srpnja 2015. Banka Italije izdala je odobrenje za predloženo pripajanje. U dopisu priloženom toj odluci od 23. srpnja 2015. potvrdila je odluku od 7. listopada 2014. te je pritom pojasnila da treba smatrati da se obveza prijenosa imovine predviđena u potonjoj odluci „odnosi na dionice društva Banca Mediolanum koje se, kao rezultat pripajanja, dodjeljuju društvu Fininvest u zamjenu za dionice društva Mediolanum”.
9. Društvo Fininvest i S. Berlusconi 23. prosinca 2016. podnijeli su Općem sudu tužbu za poništenje ESB-ove odluke od 25. listopada 2016.
10. Opći sud (drugo prošireno vijeće) odlučio je pokrenuti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom pozvao stranke da podnesu očitovanja o posljedicama koje iz presude od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest, treba izvesti za taj predmet.
11. S obzirom na tu presudu Suda, tužitelji su 21. siječnja 2019. istaknuli nove razloge za poništenje na temelju članka 84. Poslovnika Općeg suda, o kojima su se očitovali ESB i Europska komisija.
12. Tužitelji su od Općeg suda zahtijevali da poništi pobijanu odluku i ESB-u naloži snošenje troškova, čemu su se ESB i Komisija usprotivili.
13. Opći sud u pobijanoj je presudi odbio tužbu za poništenje u cijelosti te je društvu Fininvest i S. Berlusconiju naložio snošenje vlastitih i ESB-ovi troškova, pri čemu je Komisija morala snositi vlastite troškove.
III. Zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom
14. Društvo Fininvest i S. Berlusconi(12) 22. srpnja 2022. podnijeli su žalbe slična sadržaja protiv pobijane presude.
15. Društvo Fininvest i S. Berlusconi u žalbama zahtijevaju:
– ukidanje pobijane presude,
– posljedično, poništenje ESB-ove odluke od 25. listopada 2016.,
– podredno, vraćanje predmeta na odlučivanje Općem sudu;
– nalaganje ESB-u snošenje troškova, uključujući troškove u prvom stupnju.
16. ESB i Komisija od Suda su zatražili da odbaci žalbe kao djelomično nedopuštene ili bespredmetne i u svakom ih slučaju odbije kao neosnovane, te da, po potrebi, izmijeni neke od žalbenih razloga iz pobijane presude. Komisija podredno traži da se tužba za poništenje podnesena protiv pobijane odluke odbije. Osim toga, traže da se S. Berlusconiju i društvu Fininvest naloži snošenje troškova.
17. Dvije žalbe spojene su u svrhe pisanog i usmenog dijela postupka i donošenja presude.
18. Sud je odlučio da održavanje rasprave nije potrebno, ali da je nužno iznijeti mišljenje o prvom, drugom i devetom žalbenom razlogu.
IV. Dopuštenost žalbi
19. ESB se protivi tomu da S. Berlusconi, zbog navodne odluke o njegovoj rehabilitaciji od 11. svibnja 2018.(13), može zahtijevati ponovnu procjenu svojeg ugleda, čije je nepostojanje utvrđeno u pobijanoj Odluci. Stoga zaključuje da žalitelji nemaju interes da se ta odluka poništi i pobijana presuda ukine.
20. Taj se prigovor ne može prihvatiti jer i dalje postoji interes S. Berlusconija (sada njegovih nasljednika) i društva Fininvest da se poništi odluka, i ukine presuda kojom se ona potvrđuje, koju smatraju štetnom za svoje interese.
V. Uvodna razmatranja: Pojam stjecanja ili povećanja kvalificiranog udjela
21. Prije analize žalbenih razloga podsjećam na to da se izdavanjem odobrenja za kvalificirane udjele nastoji osigurati da pristup bankovnom sektoru imaju samo fizičke ili pravne osobe koje ne ugrožavaju njegovo pravilno funkcioniranje.
22. Konkretno, cilj je procjene provjeriti ima li predloženi stjecatelj dobar ugled i potrebnu financijsku stabilnost tako da institucija čiji su udjeli predmet stjecanja nastavi ispunjavati svoje bonitetne zahtjeve. Procjena pridonosi i sprečavanju toga da se transakcija financira iz sredstava stečenih na temelju nezakonitih aktivnosti(14).
23. Članak 2. točka 8. Uredbe o SSM-u odnosi se na definiciju „kvalificiranog udjela” iz članka 4. stavka 1. točke 36. Uredbe (EU) br. 575/2013(15). Kvalificiranim udjelom smatra se „izravno ili neizravno ulaganje u društvo koje predstavlja 10 % ili više kapitala ili glasačkih prava ili koje omogućava ostvarivanje značajnog utjecaja na upravljanje tim društvom”.
24. Člankom 22. stavkom 1. Direktive 2013/36 nalaže se obveza obavješćivanja „[…] svak[oj] fizičk[oj] ili pravn[oj] osob[i] ili […] takvi[m] osoba[ma] koje zajednički djeluju (‚predloženi stjecatelj’), a koje su donijele odluku ili o stjecanju, bilo izravnom ili neizravnom, kvalificiranog udjela u kreditnoj instituciji, ili o daljnjem povećanju, bilo izravnom ili neizravnom, takvog kvalificiranog udjela u kreditnoj instituciji zbog čega bi udio u pravima glasa ili u kapitalu dosegnuo ili premašio 20 %, 30 % ili 50 % ili bi kreditna institucija postala njihovo društvo kći […]”(16).
25. Iz zajedničkog tumačenja tih odredbi proizlazi da je „kvalificirani udio” izravni ili neizravni udio kreditne institucije koji:
– predstavlja 10 % ili više kapitala ili prava glasa u društvu; ili
– omogućuje značajan utjecaj na upravljanje društvom; ili
– dovodi do toga da kreditna institucija postane društvo kći predloženog stjecatelja.
26. Člankom 22. stavkom 1. Direktive 2013/36 propisuje se obveza obavješćivanja o stjecanju takvih udjela u kreditnoj instituciji i ta se stjecanja izjednačavaju s izravnim ili neizravnim povećanjima takvih udjela ako udio u pravima glasa ili u kapitalu doseže ili premašuje 20 %, 30 % ili 50 %.
27. Zahtjevi za procjenu stjecanja i povećanja kvalificiranih udjela utvrđuju se u člancima 22. do 27. Direktive 2013/36. U nacionalnim zakonodavstvima ne mogu se utvrditi stroži zahtjevi(17).
28. Člankom 23. Direktive 2013/36 usklađuju se materijalni kriteriji za procjenu stjecanja ili povećanja kvalificiranog udjela(18). Kako bi se ujednačila praksa država članica, europska nadzorna tijela donijela su 2016. Zajedničke smjernice(19).
29. Postupak za izdavanje te vrste odobrenjâ uređen je člankom 4. stavkom 1. točkom (c), člankom 6. stavkom 4. i člankom 15. Uredbe o SSM-u, koji su dopunjeni člancima 85. do 87. Okvirne uredbe o SSM-u. Sud je detaljno analizirao taj postupak u presudi od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest.
30. ESB ima isključivu nadležnost za procjenu i odlučivanje o stjecanju i povećanju kvalificiranih udjela u svim financijskim institucijama unutar Jedinstvenog nadzornog mehanizma(20), neovisno o tome jesu li više ili manje značajne i jesu li pod izravnim nadzorom ESB-a ili nacionalnih tijela.
VI. Prvi žalbeni razlog
A. Argumenti stranaka
31. Žalitelji pobijaju argumentaciju koju je Opći sud iznio kako bi odbio prvi tužbeni razlog za poništenje koji su istaknuli pred njim. Svoj prvi žalbeni razlog dijele na šest dijelova, označenih točkama A, B, C, D, E i F, koji se odnose na sljedeća pitanja:
– Zajednička kontrola koju su tužitelji izvršili nad društvom Banca Mediolanum. Pogrešna ocjena njezinih posljedica.
– Svojstvo društva Fininvest kao imatelja kvalificiranog udjela u društvu Banca Mediolanum. Iskrivljavanje činjenica i očita pogreška koja se tiče prava.
– Zamjena obrazloženja autora Odluke obrazloženjem Općeg suda. Povreda članaka 263. i 264. UFUE-a.
– Novi europski pojam stjecanja kvalificiranog udjela. Neprimjena nacionalnog prava.
– Opći sud stvorio je kategoriju koja nije predviđena pravom Unije.
– Razlika između neizravnog kvalificiranog udjela i izravnog kvalificiranog udjela: povreda članka 22. Direktive 2013/36 i članka 22. TUB-a.
32. ESB i Komisija odbijaju argumente žalitelji zahtijevaju da se žalbeni razlog odbije.
B. Ocjena
1. Prvi i drugi dio
33. Dio A i B prvog žalbenog razloga temelje se na sljedećim argumentima:
– Opći sud (točka 81. pobijane presude) priznao je da su S. Berlusconi i društvo Fininvest držali kvalificirani udio u društvu Banca Mediolanum, koji im je omogućio zajedničku kontrolu nad društvima Mediolanum i Banca Mediolanum prije obratnog pripajanja.
– Polazeći od te pretpostavke (odnosno priznanja da je društvo Fininvest imalo kontrolu nad društvom Banca Mediolanum prije pripajanja), Opći sud počinio je pogrešku kad je ocijenio posljedice činjenice koju je sam priznao: ako je kontrola postojala prije pripajanja, ESB nije trebao pokrenuti postupak za izdavanje odobrenja za stjecanje kvalificiranog udjela. Taj kvalificirani udio postojao je prije nego što su pravna pravila o SSM-u stupila na snagu.
– Opći sud smatrao je (točka 70. pobijane presude) da su društvo Fininvest i S. Berlusconi raspolagali putem potonjeg društva s 30,16 % udjela u društvu Mediolanum, koje je samo držalo 100 % udjela u društvu Banca Mediolanum. Osim toga, smatrao je (točka 71. pobijane presude) da su, s obzirom na to da je udio u pravima glasa koja je društvo Fininvest moglo ostvarivati posredno putem društva Mediolanum premašio prag od 20 %, društvo Fininvest i posljedično S. Berlusconi neizravno držali kvalificirani udio u društvu Banca Mediolanum.
– Opći sud trebao je iz tih utvrđenja zaključiti da nije došlo do stjecanja na temelju međudjelovanja pripajanja i presude Consiglia di Stato (Državno vijeće) od 3. ožujka 2016. jer su društvo Fininvest i S. Berlusconi već držali kvalificirane udjele u društvu Banca Mediolanum. ESB-ovo odobrenje stoga nije imalo smisla.
– Budući da nije izveo logične posljedice iz svoje ocjene činjenica, Opći sud počinio je nekoliko pogrešaka koje se tiču prava.
– Opći sud je u točki 72. pobijane presude tvrdio da, nakon odluke od 7. listopada 2014. (kojom je Banka Italije suspendirala prava glasa tužiteljâ, odbila izdati odobrenje na temelju kojeg su mogli držati kvalificirani udio u društvu Mediolanum i naložila im raspolaganje njihovim udjelima u društvu Mediolanum koji premašuju 9,99 %), neizravan udio tužiteljâ više nije bio kvalificirani udio.
– Taj je zaključak pogrešan jer se kvalificirani udio u potpunosti zadržava dok se ne provede raspolaganje dionicama. Kad je riječ o pravima glasa, odluka od 7. listopada 2014. tehnički ne podrazumijeva suspenziju tih prava, s obzirom na članak 24. TUB-a.
– Opći sud je u točki 73. pobijane presude naveo da je, nakon pripajanja preuzimanjem društva Mediolanum koje je izvršilo društvo Banca Mediolanum, do kojeg je došlo 30. prosinca 2015., društvo Fininvest postalo izravni imatelj 9,99 % dionica u društvu Banca Mediolanum.
– Ponovno, prema mišljenju žalitelja, taj je zaključak pogrešan jer je kvalificirani udio društva Fininvest u društvu Mediolanum iznosio 30,16 % temeljnog kapitala i u svakom trenutku bio jednak.
– Opći sud je u točki 76. pobijane presude iznio da je, nakon poništenja odluke od 7. listopada 2014. na temelju presude Consiglia di Stato (Državno vijeće) od 3. ožujka 2016., društvo Fininvest postalo izravni imatelj 30,16 % dionica u društvu Banca Mediolanum.
– Prema mišljenju žalitelja, i ova je ocjena, koja počiva na dvjema prethodnima, pogrešna. Kad je odluka Banke Italije od 7. listopada 2014. poništena presudom od 3. ožujka 2016., prvotni postotak udjela nije ni u kojem pogledu izmijenjen. Društvo Fininvest, prema tome, nije na temelju presudevratilo svoj udio od 30,16 % u društvu Banca Mediolanum, jer ga nikad nije ni izgubilo. Ta je presuda neutralna u pogledu iznosa udjela.
– Ukratko, udio društva Fininvest od 30,16 % nikad se nije smanjio na 9,99 % (odlukom Banke Italije) niti se ikad ponovno pretvorio u kvalificirani udio (nakon presude Consiglia di Stato (Državno vijeće)). Uvijek je bila riječ o kvalificiranom udjelu od 30,16 %.
34. Smatram da je taj prigovor utemeljen jer je Opći sud, poštujući prikaz činjenica koji je iznio, trebao utvrditi da ESB nije mogao pokrenuti postupak za izdavanje odobrenja za kvalificirane udjele.
35. Moje se stajalište temelji na članku 15. Uredbe o SSM-u i članku 22. Direktive 2013/36. Tim se člancima utvrđuje da ESB provodi nadzor nad stjecanjem ili povećanjem kvalificiranih udjela od trenutka stupanja SSM-a na snagu, odnosno 4. studenoga 2014.
36. Međutim, taj nadzor ne obuhvaća kvalificirane udjele koji bi se mogli nazvati „povijesnima”, odnosno udjele koji su postojali prije tog datuma. Ako se povijesni kvalificirani udio u financijskoj instituciji zadržava, ali ne povećava, on nije obuhvaćen ESB-ovim nadzorom.
37. Upravo je to temeljni argument na koji se žalitelji pozivaju kad pravilno tvrde da Opći sud nije izveo odgovarajuće posljedice iz svojeg zaključka da je udio S. Berlusconija i društva Fininvest u društvu Mediolanum te, posredstvom potonjeg društva, u društvu Banca Mediolanum povijesni kvalificirani udio, koji je prethodio stupanju SSM-a na snagu i koji je bio konstantan.
38. Prema mišljenju Općeg suda, na taj su povijesni udio utjecala tri događaja: (a) odluka od 7. listopada 2014., kojom je naloženo raspolaganje udjelima S. Berlusconija i društva Fininvest u društvu Mediolanum koji premašuju 9,99 %; (b) preuzimanje društva Mediolanum koje je izvršilo društvo Banca Mediolanum, do kojeg je došlo 30. prosinca 2015., čime je društvo Fininvest postalo izravni imatelj 9,99 % dionica u društvu Banca Mediolanum; te (c) poništenje odluke od 7. listopada 2014. presudom Consiglia di Stato (Državno vijeće) od 3. ožujka 2016., na temelju čega su društvo Fininvest i S. Berlusconi ponovno mogli u potpunosti raspolagati svojim dionicama u društvu Banca Mediolanum.
39. Kad je riječ o pripajanju, Opći sud priznaje da je S. Berlusconi uvijek držao udio u društvu Banca Mediolanum, „prvo putem društva Fininvest, a potom putem društva Mediolanum”(21). Međutim, dodaje da bi obratno pripajanje preuzimanjem dovelo do promjene pravne strukture tog udjela, što bi ESB mogao kvalificirati kao stjecanje „čak i ako iznos kvalificiranog udjela tužiteljâ nije promijenjen u odnosu na onaj koji su prije držali putem društva Mediolanum”(22).
40. Kao što ću to analizirati u okviru petog dijela žalbenog razloga, ne čini mi se da je točan taj pristup iz pobijane presude, koji se temelji na ideji promjene pravne strukture udjela.
41. Smatram da rasuđivanje Općeg suda nije pravilno ni kad je riječ o posljedicama koje pripisuje odluci od 7. listopada 2014., konkretno, u pogledu smanjenja kvalificiranog udjela društva Fininvest i S. Berlusconija u društvu Banca Mediolanum na 9,99 %.
42. Točno je da je Banka Italije svojom odlukom od 7. listopada 2014. naložila raspolaganje dionicama društva Fininvest u društvu Mediolanum koje premašuju 9,99 %. Raspolaganje je trebalo provesti u roku od 30 mjeseci od osnivanja zaklade zadužene za njihovo raspolaganje. Međutim, raspolaganje dionicama nije provedeno jer je Consiglio di Stato (Državno vijeće) prvo naložio obustavu izvršenja odluke Banke Italije te ju potom poništio, s učincima ex tunc, u presudi od 3. ožujka 2016.
43. Iz tog niza akata proizlazi da je dionice koje predstavljaju udio društva Fininvest u društvu Banca Mediolanum uvijek držalo prvonavedeno društvo i da nisu prenesene ni na kojeg kupca.
44. Slijedom toga, suprotno zaključku Općeg suda (točka 72. pobijane presude), kvalificirani udio društva Fininvest i S. Berlusconija u društvu Banca Mediolanum nije se smanjio na 9,99 %, nego je ostao jednak kad je SSM stupio na snagu, a ESB dobio nadležnost da odobrava stjecanje i povećanje kvalificiranih udjela. Tijekom kratkog razdoblja bila su jedino ograničena prava glasa povezana s dionicama na koje se primjenjuje obveza stavljanja na raspolaganje.
45. Prva pogreška navela je Opći sud (točka 73. pobijane presude) da počini drugu i utvrdi da je društvo Fininvest, nakon što je društvo Banca Mediolanum izvršilo pripajanje preuzimanjem društva Mediolanum, postalo izravni imatelj 9,99 % dionica navedene banke.
46. Međutim, s obzirom na to da je društvo Fininvest već držalo udio od 30,16 % u društvu Mediolanum, nakon pripajanja preuzimanjem i dalje je izravno imalo isti kvalificirani udio od 30,16 % (221 828 000 dionica) u društvu Banca Mediolanum, a ne 9,99 %, kao što je to smatrao Opći Sud.
47. Obje su pogreške navele Opći sud da počini (točka 76. pobijane presude) još jednu zagovaranjem, nakon poništenja odluke od 7. listopada 2014. na temelju presude Consiglia di Stato (Državno vijeće) od 3. ožujka 2016., da je društvo Fininvest postalo izravni imatelj 30,16 % dionica u društvu Banca Mediolanum.
48. Suprotno tvrdnjama Općeg suda, navedena presuda Consiglia di Stato (Državno vijeće) nije dovela do povećanja udjela društva Fininvest u društvu Banca Mediolanum s 9,99 % na 30,16 %: ponavljam da se taj udio nije smanjio na temelju odluke od 7. listopada 2014.
49. Te tri pogreške Općeg suda pobijaju zaključak do kojeg je Opći sud došao u točki 77. pobijane presude(23).
50. Iz prethodno navedenog proizlazi da je udio društva Fininvest i S. Berlusconija u društvu Banka Mediolanum uvijek bio kvalificirani udio od 30,16 %. Budući da nije bilo povećanja navedenog udjela nakon što je SSM stupio na snagu, ESB-ovo odobrenje nije bilo potrebno jer je bila riječ o „povijesnom” kvalificiranom udjelu.
51. Prema tome, prvi i drugi dio (točke A i B) prvog žalbenog razloga treba prihvatiti jer upućuju na pogrešku koja se tiče prava iz pobijane presude, i to u pogledu uvjeta koji omogućuju ESB-u da zahtijeva izdavanje odobrenja za stjecanje ili povećanje kvalificiranih udjela u kreditnim institucijama.
2. Treći dio (točka C)
52. Žalitelji Općem sudu prigovaraju to što je iznio argumente koji se ne nalaze u ESB-ovoj odluci, čime je povrijedio članke 263. i 264. UFEU-a.
53. Prigovor se zadržava na toj tvrdnji, pri čemu se navodi da će ona biti razrađena u daljnjim dijelovima. Stoga nema vlastitu bit, pa ga treba odbiti.
3. Četvrti dio (točka D)
54. Prema mišljenju žalitelja, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava kad je smatrao da se u članku 4. stavku 3. Uredbe o SSM-u ne upućuje izravno na nacionalna prava u svrhu utvrđivanja pojma stjecanja kvalificiranog udjela u bankarskoj instituciji.
55. Prema mojem mišljenju, Opći sud nije povrijedio članak 4. stavak 3. Uredbe o SSM-u(24). Točno je da se tom odredbom utvrđuje pravo koje ESB treba primjenjivati prilikom izvršavanja nadzornih zadaća u okviru SSM-a. U toj se odredbi, međutim, ne upućuje na nacionalna prava u svrhu tumačenja pojma utvrđenog u pravnom pravilu Unije, kao što je stjecanje kvalificiranog udjela(25).
56. Kad je riječ o tom pojmu, ni u članku 15. Uredbe o SSM-u ni u članku 22. Direktive 2013/36 ne upućuje se izričito na pravo država članica.
57. Pojam stjecanja ili povećanja kvalificiranog udjela, kao što je to pravilno protumačio Opći sud(26), autonoman je pojam prava Unije, koji treba tumačiti ujednačeno u svim državama članicama. Ujednačenosti ne bi bilo kad bi ga svaka država članica mogla definirati prema vlastitu nahođenju.
58. Taj zaključak proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda: iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije – koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega – trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje(27).
59. Ukratko, četvrti dio treba odbiti.
4. Peti dio (točka E)
60. Žalitelji Općem sudu prigovaraju to što je pojam „stjecanje kvalificiranog udjela” izjednačio s pojmom „promjena pravne strukture udjela”. Prema njihovu mišljenju, potonji pojam, koji Opći sud upotrebljava u pobijanoj presudi(28), nije dio prava Unije i ne može se primjenjivati u slučajevima kao što je ovaj.
61. Tužitelji opravdano kritiziraju taj dio pobijane presude. Promjena pravne strukture udjela pojam je koji se ne navodi u Direktivi 2013/36 ni u Uredbi o SSM-u kako bi se ocijenilo je li došlo do stjecanja ili povećanja kvalificiranog udjela. U tim se odredbama ne navodi da se promjena pravne strukture može smatrati stjecanjem udjela.
62. Kao što ću to obrazložiti u nastavku, prilikom ocjene stjecanja ili povećanja relevantan je broj stečenih (ili povećanih) udjela(29), ali ne i njihova pravna struktura, što je uostalom nejasan pojam, pa je njegova primjena u određenoj mjeri nesigurna.
63. U svakom slučaju, ako se prihvati da su relevantne promjene pravne strukture udjela, relevantni bi bili samo udjeli nakon što je SSM stupio na snagu, ali ne i oni koji su mu prethodili, kao što sam to već iznio.
64. Za udjele koji su prethodili stupanju SSM-a na snagu ESB-ovo je odobrenje potrebno samo ako se stjecanjem tih udjela poveća razina kontrola stjecatelja nad financijskom institucijom. Za promjenu pravne strukture udjela (ako se prihvati da je taj novi pojam relevantan, quad non) nije potrebno ESB-ovo odobrenje ako je kvalificirani udio stabilan i ne povećava se.
65. To je slučaj u ovom predmetu. Društvo Fininvest u svakom je trenutku držalo kvalificirani udio u društvu Mediolanum i, prema tome, u društvu Banca Mediolanum. Činjenica da je društvo Banca Mediolanum izvršilo obratno pripajanje preuzimanjem društva Mediolanum dovela je do unutarnje reorganizacije pravne strukture grupe poduzetnika, ali nije utjecala na razinu ni intenzitet kontrole društva Fininvest(30) (te neizravno S. Berlusconija) nad navedenom financijskom institucijom.
66. U transakcijama poput one o kojoj je ovdje riječ, u kojima iste osobe i subjekti zadržavaju jednaku razinu kontrole i utjecaja nad kreditnom institucijom, ne dolazi do stjecanja ili povećanja kvalificiranog udjela. U tim okolnostima ESB ne treba pokrenuti upravni postupak za izdavanje odobrenja.
67. Peti dio stoga valja prihvatiti.
5. Šesti dio (točka F)
68. Žalitelji Općem sudu prigovaraju to što je počinio pogrešku koja se tiče prava kad je utvrdio da je izravna ili neizravna priroda udjela relevantan element kako bi se razjasnilo je li došlo do stjecanja kvalificiranog udjela.
69. Tvrde da se članak 22. Direktive 2013/36 i članak 22. TUB-a odnose jedino na stjecanje kvalificiranog udjela, neovisno o tome je li izravno ili neizravno. Osim toga, S. Berlusconi (na čijem se nepostojanju ugleda temelji ESB-ova odluka) uvijek je, i prije i nakon pripajanja i presude Consiglia di Stato (Državno vijeće) od 3. ožujka 2016., držao neizravni udio u kreditnoj instituciji.
70. I ovaj prigovor treba prihvatiti. Iz članka 2. stavka 8. Uredbe o SSM-u, članka 4. stavka 1. točke 36. Uredbe br. 575/2013 i članka 22. Direktive 2013/36 proizlazi da je prvi kriterij za utvrđivanje toga je li došlo do izravnog ili neizravnog stjecanja ili povećanja(31) kvalificiranog udjela kvantitativan.
71. Naime, stjecanje treba predstavljati 10 % ili više kapitala ili prava glasa u društvu(32), a povećanje treba značiti povećanje kapitala ili prava glasa koje doseže ili premašuje 20 %, 30 % ili 50 %. Ostala dva kriterija (značajan utjecaj stjecatelja na upravljanje društvom i kreditna institucija koja postaje društvo kći stjecatelja) ne primjenjuju se u tom slučaju.
72. Konkretnije, za potrebe članka 22. Direktive 2013/36 kvalificirani udio u kreditnoj instituciji može se steći ili povećati izravno ili neizravno a da pritom način stjecanja (izravni ili neizravni) ne utječe na ishod.
73. Stoga nije odlučujuće je li stjecanje kvalificiranog udjela izravno ili neizravno, nego je li do njega došlo u bilo kojem od dvaju oblika te ostvaruje li se njime određena razina kontrole ili utjecaja nad kreditnom institucijom.
74. Polazeći od te pretpostavke, Opći sud ne tumači pravilno članak 22. stavak 1. Direktive 2013/36 kad važnost pridaje promjeni neizravnog udjela društva Fininvest u društvu Banca Mediolanum u izravan udio nakon obratnog pripajanja preuzimanjem(33).
75. Kad je riječ o članku 22. stavku 1. Direktive 2013/36, Opći sud smatra da, „[…] kada udjel koji je u neizravnom vlasništvu putem dvaju društava prijeđe u neizravno vlasništvo putem samo jednog društva, mijenja se pravna struktura samog vlasništva na kvalificiranom udjelu, tako da takvu transakciju treba smatrati stjecanjem kvalificiranog udjela u smislu te odredbe”(34).
76. Međutim, ne mogu se složiti s tim rasuđivanjem, koje se ponovno temelji na pojmu promjene pravne strukture udjela (koji sam već ocijenio kao neprikladan u ovom kontekstu). Njegova primjena na činjenice koje Opći sud smatra utvrđenima posljedica je početne pogreške u pristupu.
77. Već sam istaknuo način na koji Opći sud priznaje da nakon pripajanja „[…] iznos kvalificiranog udjela tužiteljâ nije promijenjen u odnosu na onaj koji su prije držali putem društva Mediolanum”(35). Drugim riječima, pretvorba neizravnog udjela u izravni nije promijenila situaciju kontrole koju društvo Fininvest ima nad društvom Banca Mediolanum jer je društvo Fininvest uvijek držalo 30,16 % dionica.
78. Isti se argument može a fortiori primijeniti na udio S. Berlusconija, koji je uvijek bio neizravni kvalificirani udio u društvu Banca Mediolanum(36).
79. Međutim, ako je to slučaj(37), činjenica da pretvorba jednog oblika udjela (izravnog) u drugi (neizravni) nije relevantna znači da, u slučaju poput onog koji se ovdje ispituje, nije došlo do (novog) stjecanja ili povećanja kvalificiranog udjela. U tim okolnostima ESB-ova intervencija nije potrebna.
80. Naposljetku, šesti (i posljednji) dio prvog žalbenog razloga treba prihvatiti.
VII. Drugi žalbeni razlog
A. Argumenti stranaka
81. Žalitelji Općem sudu prigovaraju to što je odbio drugi tužbeni razlog za poništenje, u kojem su isticali da se primjenom članaka 22. i 23. Direktive 2013/36 na udjele u temeljnom kapitalu stečene prije više od 20 godina povređuje načelo zabrane retroaktivnosti.
82. Tvrde da Opći sud, iako je u pobijanoj presudi utvrdio da se Direktiva 2013/36 ne primjenjuje na stjecanje kvalificiranih udjela koji su prethodili njezinu stupanju na snagu, zapravo potvrđuje tu retroaktivnu primjenu u ovom slučaju. Isto tako, pogreška na koju se upozorava u prvom žalbenom razlogu ključna je za pogrešku koja se kritizira u drugom žalbenom razlogu.
83. ESB i Komisija osporavaju tu argumentaciju.
B. Ocjena
84. Opći sud pravilno potvrđuje da područje primjene članaka 22. i 23. Direktive 2013/36 ne obuhvaća stjecanja kvalificiranih udjela prije njezina stupanja na snagu, a koji su, prema tome, već bili u nečijem vlasništvu, nego samo odluke o stjecanjima kvalificiranih udjela planiranim nakon njezina stupanja na snagu(38).
85. Međutim, kao što to tvrde žalitelji, ta načelna tvrdnja postaje bespredmetna ako se, kao što je to pokazala analiza prvog žalbenog razloga, navedene odredbe Direktive 2013/36 primjenjuju na kvalificirani udio, poput kvalificiranog udjela društva Fininvest u društvu Banca Mediolanum, koji nije pretrpio stvarne promjene (u pogledu razine kontrole ili utjecaja na kreditnu instituciju) ni prije ni nakon što je ta direktiva stupila na snagu.
86. Stoga drugi žalbeni razlog treba prihvatiti.
VIII. Deveti žalbeni razlog
A. Argumenti stranaka
87. Žalitelji Općem sudu prigovaraju to što je počinio pogrešku koja se tiče prava kad je proglasio da su nedopuštena dva nova, pred njim istaknuta tužbena razloga za poništenje, koji se temelje se na nezakonitosti pripremnih akata koje je donijela Banka Italija(39).
88. Pogreška koja se tiče prava počinjena je prilikom primjene članka 84. Poslovnika Općeg suda, u pogledu novih tužbenih razloga iznesenih nakon presude od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest.
89. Riječ je o očitoj pogrešci u ocjeni u pogledu postojanja „novog pravnog elementa”, koju prate nedostatak u obrazloženju i očito nelogično obrazloženje te nepostojanje obrazloženja u pogledu izostanka ispitivanja novih tužbenih razloga po službenoj dužnosti. Tvrde da je zbog prethodno navedenoga došlo do povrede načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (Povelja).
90. U okviru razvoja žalbenog razloga žalitelji ističu sljedeće argumente:
– Novi tužbeni razlozi za poništenje bili su usko materijalno povezani s prethodno istaknutim razlozima.
– Presuda od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest, sadržava elemente tumačenja koji su izrazito inovativni i nadilaze nastojanje da se tek potvrdi prethodna sudska praksa. U toj se presudi prvi put erga omnes tumače ESB-ove nadležnosti u predmetnom području, pri čemu se donosi odluka o pitanjima koja su u potpunosti nova i složena.
– Budući da su ti novi tužbeni razlozi proglašeni nedopuštenima, povređuje se pravo žaliteljana djelotvornu i potpunu sudsku zaštitu. U svrhu te zaštite Opći sud navedene razloge mogao je ispitati čak i po službenoj dužnosti na temelju članka 84. svojeg Poslovnika.
91. ESB i Komisija osporavaju te argumente.
B. Ocjena
92. Sud je u presudi od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest, utvrdio sljedeće:
– Članku 263. UFEU-a protivi se to da nacionalni sudovi provode nadzor zakonitosti akata o pokretanju postupka, pripremnih akata ili neobvezujućih prijedloga koje nadležna nacionalna tijela donose u postupku za izdavanje odobrenja za stjecanje ili povećanje kvalificiranih udjela(40).
– Na sudu je Unije da na temelju svoje isključive nadležnosti za nadzor zakonitosti akata Unije koja mu je dodijeljena člankom 263. UFEU‑a odluči o zakonitosti ESB-ove konačne odluke i da radi osiguranja djelotvorne sudske zaštite uključenih osoba ispita eventualne nedostatke kojima su zahvaćeni pripremni akti ili prijedlozi nacionalnih tijela koji mogu utjecati na valjanost te konačne odluke(41).
93. Nakon objave te presude i nakon što ih je Opći sud pozvao da podnesu očitovanja o njezinim mogućim posljedicama za predmet(42), tužitelji su istaknuli dva nova tužbena razloga za poništenje, kojima su nastojali pobiti zakonitost pripremnih akata koje je donijela Banka Italije (konkretno, odluke o pokretanju postupka i prijedloga odluke podnesenog ESB-u).
94. Opći sud oba nova tužbena razloga proglasio je nedopuštenima jer je smatrao da: (a) nisu usko povezani s tužbenim razlozima za poništenje istaknutim u tužbi; te da (b) se presuda Suda ne može smatrati pravnim pitanjem za koje se saznalo tijekom postupka u smislu članka 84. stavka 1. Poslovnika Općeg suda(43).
95. Argumenti žaliteljačine mi se utemeljeni.
96. Kad je riječ o nepostojanju uske veze između novih tužbenih razloga za poništenje i razloga koji su prvotno navedeni u tužbi, smatram da je u pobijanoj presudi trebalo prihvatiti postojanje te veze.
97. Točno je da se u prvotnoj tužbi nije dovodila u pitanje nezakonitost pripremnih akata Banke Italije. Međutim, kao što je to Sud utvrdio u presudi od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest, izdavanje odobrenja za stjecanje ili povećanje kvalificiranih udjela u kreditnim institucijama dio je složenog upravnog postupka, u kojem sudjeluju nacionalna tijela i ESB. ESB ima ovlast donošenja konačne odluke, što podrazumijeva da isključivu nadležnost za ocjenu zakonitosti akata donesenih u tim postupcima imaju Opći sud i Sud.
98. Slijedom toga, ne može se osporiti da postoji izravna i uska veza između pripremnih akata nacionalnih tijela i a ESB-ova konačnog akt, s obzirom na to da je riječ o elementima istog složenog upravnog postupka. Ocjena valjanosti konačnog akta (ESB-a) može biti uvjetovana materijalnim pogreškama pripremnih akata (nacionalnih tijela), na koje su se žalitelji pokušali pozvati pred Općim sudom.
99. Rasuđivanje Općeg suda nije točno ni kad je riječ o razmatranju presude od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest, kao novog pravnog pitanja za koje se saznalo tijekom postupka, a kojim se može opravdati uvođenje novih tužbenih razloga za poništenje.
100. Opći se sud u pobijanoj presudi:
– Oslanja na sudsku praksu Suda(44), u skladu s kojom se presuda koja potvrđuje pravni položaj koji je žalitelju bio poznat u trenutku podnošenja njegove žalbe ne može smatrati pitanjem na temelju kojeg se može istaknuti novi razlog.
– Dodaje da se „[…] na presudu donesenu tijekom postupka ne može pozvati kao na novo pitanje jer se tom presudom daje, u načelu, samo ex tunc tumačenje prava Unije […]”(45).
– Tvrdi da su tumačenja iz presuda donesenih u prethodnom postupku deklaratorne a ne konstitutivne prirode te ex tunc(46).
– Tvrdi da „je [tumačenje koje je dao Sud] tužiteljima poznato u trenutku podnošenja njihove tužbe”za poništenje”(47).
– Navodi da se presudu od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest, „ne može smatrati pravnim pitanjem za koje se saznalo tijekom postupka u smislu članka 84. stavka 1. Poslovnika [Općeg suda]”(48).
101. Ne slažem se s tim rasuđivanjem, kao ni s posljedicom koju iz njega izvodi Opći sud.
102. Sam je Opći sud u drugim presudama priznao da je za uvođenje novih tužbenih razloga za poništenje relevantna presuda Suda donesena tijekom postupka kad sadržava nova pojašnjenja u pogledu primjenjivih pravnih pravila(49).
103. Točno je da presude u kojima se samo ponavlja ranija sudska praksa ne opravdavaju uvođenje novih razloga. To nije slučaj s presudama Suda u kojima se razvija ranija ili iznosi nova sudska praksa: u takvim slučajevima te presude služe za uvođenje novih tužbenih razloga u tužbe za poništenje koje su u tijeku.
104. U tom je smislu Sud donio odluku u specifičnom kontekstu Direktive 2013/32/EU(50). Utvrdio je da njegova presuda može biti obuhvaćena pojmom novog elementa u smislu članka 33. stavka 2. točke (d) i članka 40. stavaka 2. i 3. te direktive(51). Tom utvrđenju ne protivi se ex tunc priroda učinaka presuda donesenih u prethodnim postupcima(52).
105. Presuda od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest, sadržava određena važna (i inovativna) utvrđenja u pogledu sudskog nadzora složenih upravnih postupaka uspostavljenih u okviru bankovne unije, među kojima se ističe postupak za izdavanje odobrenja za stjecanje kvalificiranih udjela. Ne može se smatrati da se tom presudom samo potvrđuje ranija sudska praksa.
106. Kad su podnijeli svoje tužbe, društvo Fininvest i S. Berlusconi nisu mogli unaprijed znati da se pripremni akti Banke Italije u postupku za izdavanje odobrenja za stjecanje kvalificiranih udjela trebaju pobijati isključivo pred Općim sudom, a ne pred talijanskim sudovima.
107. Stoga je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je dva nova tužbena razloga za poništenje proglasio nedopuštenima.
108. U tim okolnostima njihovo nedopuštanje podrazumijeva povredu prava na djelotvornu sudsku zaštitu žalitelja, zajamčenu člankom 47. Povelje, jer im se onemogućilo da se pozovu na moguće nedostatke koji mogu dovesti do nezakonitosti pripremnih akata konačne odluke kako bi ih Opći sud analizirao.
109. Stoga deveti žalbeni razlog treba prihvatiti, što, zajedno s prihvaćanjem prvog (djelomično) i drugog žalbenog razloga, znači ukidanje pobijane presude.
IX. Odluka o tužbi za poništenje pred Općim sudom
110. U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda. U tom slučaju može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.
111. U ovom predmetu Sud raspolaže potrebnim elementima kako bi konačno odlučio o tužbi za poništenje ESB-ove odluke od 25. listopada 2016.
112. Iz razloga navedenih u prethodnim točkama treba prihvatiti prvi tužbeni razlog za poništenje na koji se pozivaju žalitelji i ESB-ovu odluku od 25. listopada 2016. poništiti u cijelosti.
X. Troškovi
113. Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.
114. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
115. Žalitelji zahtijevaju da se ESB-u naloži snošenje troškova. Ako se žalbe, kao što to predlažem, prihvate, ESB-u treba naložiti snošenje troškova, pri čemu će Komisija snositi vlastite troškove.
XI. Zaključak
116. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da:
– prihvati žalbe i ukine presudu Općeg suda od 11. svibnja 2022., Fininvest i Berlusconi/ESB (T-913/16, EU:T:2022:279).
– poništi Odluku Europske središnje banke ECB/SSM/2016 – 7LVZJ6XRIE7VNZ4UBX81/4 od 25. listopada 2016.
– naloži Europskoj središnjoj banci snošenje troškova, pri čemu će Europska komisija snositi vlastite troškove.