PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)

15. studenoga 2023.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koja se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Uvrštavanje i zadržavanje tužiteljeva imena na popisima – Pojam ‚vodeća poslovna osoba’ – Članak 2. stavak 1. točka (g) Odluke 2014/145/ZVSP – Prigovor nezakonitosti – Obveza obrazlaganja – Pogreška u ocjeni – Pravo na saslušanje – Pravo vlasništva – Sloboda poduzetništva – Proporcionalnost – Zlouporaba ovlasti”

U predmetu T-193/22,

OT, kojeg zastupaju J.-P. Hordies i C. Sand, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupa V. Piessevaux, A. Boggio-Tomasaz i M.-C. Cadilhac, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire

Kraljevina Belgija, koju zastupa C. Pochet, L. Van den Broeck i M. Van Regemorter, u svojstvu agenata,

intervenijent,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),

u sastavu: D. Spielmann (izvjestitelj), predsjednik, R. Mastroianni, M. Brkan, I. Gâlea i T. Tóth, suci,

tajnik: H. Eriksson, administratorica,

uzimajući u obzir rješenje od 30. svibnja 2022., OT/Vijeće (T-193/22 R, neobjavljeno, EU:T:2022:307),

uzimajući u obzir pisani dio postupka, osobito:

–        tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 15. travnja 2022.,

–        odluku od 2. lipnja 2022. kojom se prihvaća zahtjev tužitelja za anonimnost i odbija njegov zahtjev za ubrzani postupak,

–        odluku od 25. kolovoza 2022. kojom se Kraljevini Belgiji dopušta intervenirati u potporu Vijeću,

–        podnesak kojim se provodi prilagodba podnesen tajništvu Općeg suda 11. studenoga 2022.,

–        dokumente tužitelja podnesene tajništvu Općeg suda 19. prosinca 2022. i priložene spisu,

–        odluku od 6. veljače 2023. da se u spis ne prilože novi dokazi koje je tužitelj podnio 24. siječnja 2023.,

nakon rasprave održane 26. travnja 2023.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU-a tužitelj, osoba OT, zahtijeva poništenje, s jedne strane, Odluke Vijeća (ZVSP) 2022/429 od 15. ožujka 2022. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2022., LI 87, str. 44.), i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2022/427 od 15. ožujka 2022., o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2022., LI 87, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: prvotni akti), i, s druge strane, nakon prilagodbe tužbe, Odluke Vijeća (ZVSP) 2022/1530 od 14. rujna 2022. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2022., L 239, str. 149.), i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2022/1529 od 14. rujna 2022. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2022., L 239, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti o zadržavanju), u dijelu u kojem se ti akti (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: pobijani akti) odnose na njega.

 Okolnosti spora

2        Tužitelj je poslovni čovjek s ruskim državljanstvom.

3        Vijeće Europske unije 17. ožujka 2014. donijelo je, na temelju članka 29. UEU-a, Odluku 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.). Istog je dana Vijeće, na temelju članka 215. UFEU-a, donijelo Uredbu (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6.).

4        Predsjednik Ruske Federacije potpisao je 21. veljače 2022. dekret kojim se priznaje neovisnost i suverenitet samoproglašene „Donecke narodne republike” i „Luhanske narodne republike” te je ruskim oružanim snagama naredio razmještanje na ta područja.

5        Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (u daljnjem tekstu: visoki predstavnik) objavio je 22. veljače 2022. izjavu u ime Europske unije u kojoj je osudio ta djelovanja jer je riječ o teškom kršenju međunarodnog prava. Najavio je da će Unija odgovoriti na ta najnovija kršenja Ruske Federacije hitnim donošenjem dodatnih mjera ograničavanja.

6        Dana 23. veljače 2022. Vijeće je donijelo prvi niz mjera ograničavanja. One su se odnosile, prvo, na ograničenja gospodarskih odnosa s regijama Donjecka i Luhanska koje nisu pod kontrolom vlade, drugo, na ograničenja pristupu tržištu kapitala, osobito zabranom financiranja Ruske Federacije, njezine vlade i njezine središnje banke, i, treće, dodavanjem članova vlade, banaka, poslovnih ljudi, generala kao i 336 članova Gosudarstvennaya Duma Federal’nogo Sobrania Rossiskoï Federatsii (Državna duma Savezne skupštine Ruske Federacije) na popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju mjere ograničavanja.

7        Predsjednik Ruske Federacije 24. veljače 2022. najavio je vojnu operaciju u Ukrajini te su ruske oružane snage napale Ukrajinu.

8        Istog je dana visoki predstavnik objavio izjavu u ime Unije u kojoj je najoštrije osudio „ničim izazvanu invaziju” ruskih oružanih snaga na Ukrajinu te je napomenuo da će odgovor Unije uključivati sektorske i pojedinačne mjere ograničavanja.

9        Na izvanrednom sastanku istog dana, Europsko vijeće osudilo je rusku vojnu intervenciju na Ukrajinu, izrazivši načelno suglasnost s usvajanjem mjera ograničavanja i gospodarskih sankcija protiv Ruske Federacije s obzirom na prijedlog Europske komisije i visokog predstavnika.

10      Vijeće je 25. veljače 2022. donijelo drugi niz mjera ograničavanja. Istog je dana, s obzirom na ozbiljnost situacije u Ukrajini, Vijeće donijelo, s jedne strane, Odluku ZVSP 2022/329 o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2022., L 50, str. 1.), i, s druge strane, Uredbu (EU) 2022/330 o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2022., L 51, str. 1.), kako bi se izmijenili kriteriji na temelju kojih se mogu donijeti predmetne mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela.

11      Članak 2. stavci 1. i 2. Odluke 2014/145, u verziji kako je izmijenjen Odlukom 2022/329, predviđa sljedeće:

„1.      Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju:

[…]

(d)      fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima koji pružaju materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka odgovornima za pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine ili koji od njih imaju koristi;

[…]

(g)      vodećim poslovnim osobama ili pravnim osobama, subjektima i tijelima uključenima u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije, koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine,

te fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima povezanim s njima, kao i sva sredstva i gospodarski resursi koje te osobe, subjekti ili tijela posjeduju, imaju u vlasništvu ili pod nadzorom, kako su navedeni u Prilogu.

2.      Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje, niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva niti gospodarski resursi.”

12      Načini provedbe tog zamrzavanja financijskih sredstava utvrđeni su člankom 2. stavcima 3. do 6. Odluke 2014/145.

13      Člankom 1. stavkom 1. točkama (b) i (e) Odluke 2014/145 kako je izmijenjena predviđeno je da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi spriječile ulazak na svoje državno područje ili provoz preko njega fizičkim osobama koje ispunjavaju kriterije koji su u bitnom istovjetni onima iz članka 2. stavka 1. točaka (d) i (g) te iste odluke.

14      Uredbom br. 269/2014, u verziji kako je izmijenjena Uredbom br. 2022/330, naloženo je donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava te se definiraju modaliteti tog zamrzavanja u bitnome na isti način kao i Odlukom 2014/145, kako je izmijenjena. Naime, u članku 3. stavku 1. točkama (a) do (g) te uredbe kako je izmijenjen preuzet je u bitnome sadržaj članka 2. stavka 1. točke (a) do (g) navedene odluke.

15      U tom kontekstu, tim prvotnim aktima, Vijeće je dodalo tužiteljevo ime na popise osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju mjere ograničavanja navedene u Prilogu Odluci 2014/145 kako je izmijenjena i Prilogu I. Uredbi br. 269/2014, kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: sporni popisi).

16      Razlozi za uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise su sljedeći:

„[Tužitelj] je najveći dioničar konglomerata Alfa Group, koji uključuje društvo Alfa Bank, jednog od najvećih ruskih poreznih obveznika. Smatra se jednom od najutjecajnijih osoba u Rusiji. Dobro je povezan s ruskim predsjednikom. Najstarija kći Vladimira Putina, Marija, vodila je dobrotvorni projekt Alfa-Endo, koji je financiralo društvo Alfa Bank. Vladimir Putin nagradio je Alfa Group za lojalnost prema ruskim vlastima time što je planovima stranih ulaganja Alfa Groupa pružio političku potporu.

Stoga, aktivno pruža materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine, i ima koristi od ruskih donositelja odluka. Ujedno je jedan od vodećih ruskih poslovnih ljudi uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije, koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine.”

17      Vijeće je 16. ožujka 2022. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe, subjekte i tijela na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2014/145, izmijenjene Odlukom 2022/429, i Uredbom br. 269/2014, provedenom Provedbenom uredbom 2022/427 (SL 2022., C 121 I, str. 1.). U toj se obavijesti osobito navodi da se zahvaćene osobe mogu obratiti Vijeću sa zahtjevom za preispitivanje odluke kojom su njihova imena stavljena na popise priložene navedenim aktima, zajedno s dokazima u prilog svojim tvrdnjama.

18      Tužitelj je dopisima od 5. i 8. travnja 2022. od Vijeća zatražio dostavu spisa na temelju kojeg je njegovo ime uvršteno na sporne popise.

19      Dana 13. travnja 2022. Vijeće je tužitelju dostavilo cijeli spis WK 3073/2022 (u daljnjem tekstu: spis s dokazima), na kojem je temeljilo svoju odluku.

20      Tužitelj je 14. travnja, 30. svibnja, 7. lipnja, 5. srpnja i 18. kolovoza 2022. uputio svoje očitovanje Vijeću, a posebno je zatražio da preispita odluku o uvrštenju njegova imena na sporne popise i da ga sasluša.

21      Vijeće je 14. rujna 2022. donijelo akte o zadržavanju. Iz tih akata proizlazi da su pojedinačne mjere ograničavanja koje se primjenjuju na tužitelja produljene do 15. ožujka 2023. zbog istih razloga koji su navedeni u prvotnim aktima (vidjeti točku 16. ove presude).

22      Dopisom od 15. rujna 2022., Vijeće je osobito naznačilo tužitelju da očitovanja sadržana u njegovim dopisima od 14. travnja, 30. svibnja, 7. lipnja, 5. srpnja i 18. kolovoza 2022. ne dovode u pitanje njegovu procjenu o potrebi zadržavanja predmetnih mjera ograničavanja. Vijeće je također navelo da, s obzirom na sličnost argumenata, upućuje na svoja očitovanja iznesena u okviru postupka privremene pravne zaštite i u ovom predmetu. Zaključilo je da tužiteljevo ime treba zadržati na spornim popisima.

23      Vijeće je 15. rujna 2022. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2014/145, izmijenjene Odlukom 2022/1530, i Uredbom br. 269/2014, provedenom Provedbenom uredbom br. 2022/1529 (SL 2022., C 353 I, str. 1.).

24      Dana 1. studenoga 2022. tužitelj je podnio Vijeću zahtjev za preispitivanje.

 Zahtjevi stranaka

25      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijane akte;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

26      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu za poništenje;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

27      Kraljevina Belgija od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu za poništenje.

 Pravo

28      U potporu tužbi, tužitelj je prigovorom istaknuo nezakonitost odredbi članka 1. točaka (d) i (g) Uredbe 2022/330. Osim toga, tužitelj ističe tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka 7. i 24. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članaka 2. i. 3. Konvencije iz New Yorka o pravima djeteta, potpisane 20. studenoga 1989., i članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane 4. studenoga 1950. u Rimu, tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane i prava na saslušanje, tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni, tužbeni razlog koji se temelji na povreda načela proporcionalnosti, tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava vlasništva, slobode poduzetništva i prava na obavljanje određenog zanimanja. U okviru podneska kojim se provodi prilagodba, tužitelj također ističe tužbeni razlog koji se temelji na zlouporabi ovlasti.

29      Tužitelj je na raspravi istaknuo da se odustaje od isticanja argumenata koji se temelje na povredi članaka 7. i 24. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članaka 2. i. 3. Konvencije iz New Yorka o pravima djeteta i članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i argumenata koji se odnose na privatni i obiteljski život, što je uzeto u obzir.

 Nezakonitost članka 1. točaka (d) i (g) Uredbe 2022/330, istaknuta prigovorom, koja dovodi do povrede načela jednakog postupanja, pravne sigurnosti i dobre uprave

30      Tužitelj tvrdi, kao prvo, da uvrštenje njegova imena na sporne popise proizlazi iz primjene nezakonitog teksta, zbog toga što Uredba br. 269/2014, kako je izmijenjena, omogućuje Vijeću da na sporne popise uvrsti imena osoba ruskog državljanstva koje nemaju nikakve veze s režimom na koji se odnose predmetne mjere ograničavanja, uz opravdanje da su svojim gospodarskim aktivnostima izvor prihoda za rusku vladu. Poziva se na povredu načela jednakog postupanja, pravne sigurnosti i dobre uprave. Uvrštenje njegova imena na sporne popise koje je proizišlo iz primjene nezakonitog teksta stoga treba poništiti. U replici, on tvrdi da je Vijeće izvršavalo svoju diskrecijsku ovlast na selektivan i, stoga, diskriminatoran način, s obzirom na državljanstvo ili dotični gospodarski sektor. Nadalje, prema njegovu mišljenju, Vijeće je moralo moći opravdati kako je stvaranje kategorija iz članka 1. točaka (d) i (g) Uredbe 2022/330 imalo učinak ispravljanja neučinkovitosti mjera donesenih od 2014. i pokazati njihovu nužnost, prikladnost i nezamjenjivost. U podnesku kojim se provodi prilagodba, on ističe brisanje veze između situacije u Ukrajini i uloge fizičkih osoba koje su sankcionirane prema kriterijima uspostavljenima od 2022., kao i potrebu za pojačanim sudskim nadzorom koja iz tog proizlazi.

31      Vijeće, koje podupire Kraljevina Belgija, osporava te argumente.

32      U skladu s člankom 277. UFEU-a, svaka se stranka u postupcima o aktu opće primjene koji su donijeli neka institucija, tijelo, ured ili agencija Unije može pred Sudom Europske unije pozvati na neprimjenjivost tog akta zbog razloga određenih u članku 263. drugom stavku UFEU-a.

33      Članak 277. UFEU-a izraz je općeg načela kojim se svakoj stranci osigurava pravo neizravno osporavati valjanost akata opće primjene na kojima se temelji takva odluka, kako bi ishodila poništenje odluke koja joj je upućena, ako ta stranka, na temelju članka 263. UFEU-a, nije bila ovlaštena podnijeti izravnu tužbu protiv tih akata koji su na nju tako utjecali, a da nije mogla zahtijevati njihovo poništenje. Opći akt čija se nezakonitost ističe mora biti izravno ili neizravno primjenjiv na slučaj koji je predmet tužbe te mora postojati izravna pravna veza između pojedinačne pobijane odluke i predmetnog općeg akta (vidjeti presudu od 17. veljače 2017., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće, T-14/14 i T-87/14, EU:T:2017:102, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

34      Što se tiče intenziteta sudskog nadzora, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sudovi Unije moraju, u skladu s nadležnostima koje imaju na osnovi UFEU-a, osigurati u načelu cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije u pogledu temeljnih prava koja čine sastavni dio pravnog poretka Unije. Taj zahtjev izričito je propisan člankom 275. drugim stavkom UFEU-a (vidjeti presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C-280/12 P, EU:C:2013:775, t. 58. i navedenu sudsku praksu, i od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C-348/12 P, EU:C:2013:776, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

35      Ostaje činjenica da Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu opće i apstraktne definicije pravnih kriterija i načina donošenja mjera ograničavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C-605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41. i navedenu sudsku praksu). Slijedom toga, nad pravilima opće primjene kojima se definiraju ti kriteriji i ti načini, kao što su odredbe pobijanih akata kojima se predviđaju sporni kriteriji i na koje se odnosi ovaj tužbeni razlog, provodi se ograničeni sudski nadzor samo u pogledu provjere poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, nepostojanja pogreške koja se tiče prava, kao i nepostojanja očite pogreške u ocjeni činjenica i nepostojanja zloporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2009., Melli Bank/Vijeće, T-246/08 i T-332/08, EU:T:2009:266, t. 44. i 45., i od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T-163/18, EU:T:2020:57, t. 149. (neobjavljenu)).

36      U ovom slučaju, iz članka 2. i članka 3. stavka 1. točaka (d) i (g) Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, proizlazi da su zamrznuta financijska sredstva i gospodarski izvori za „fizičke ili pravne osobe, subjekte ili tijela koji pružaju materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka odgovornima za pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine ili koji od njih imaju koristi” (članak 3. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena) (u daljnjem tekstu: kriterij (d)) i za „vodeće poslovne osobe ili pravne osobe, subjekte i tijela uključene u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije, koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine” (članak 3. stavak 1. točka (g) Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena) (u daljnjem tekstu: kriterij (g)).

37      Tužitelj tvrdi da su kriteriji (d) i (g) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: sporni kriteriji), koji se primjenjuju u ovom predmetu, u suprotnosti s načelima jednakog postupanja, pravne sigurnosti i dobre uprave.

38      Kao prvo, valja podsjetiti na to da načelo jednakog postupanja, koje predstavlja temeljno načelo prava, zabranjuje da se u usporedivim situacijama postupa na različite načine odnosno da se u različitim situacijama postupa na isti način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 9. srpnja 2009., Melli Bank/Vijeće, T-246/08 i T-332/08, EU:T:2009:266, t. 135.).

39      Međutim, u ovom slučaju, treba utvrditi da sporni kriteriji nisu usmjereni samo prema ruskim državljanima ili prema određenim gospodarskim sektorima, već prema svim osobama koje pružaju materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka i svim utjecajnim fizičkim osobama u smislu primjenjivih kriterija. Kao što je to navelo Vijeće, državljani država članica Unije također podliježu mjerama ograničavanja.

40      Nadalje, u mjeri u kojoj tužitelj tvrdi da je Vijeće propustilo donijeti mjere ograničavanja u odnosu na određene osobe ili određene subjekte koji ispunjavaju sporne kriterije, da je izvršavalo svoju ovlast na diskriminirajući način i propustilo pažljivo i nepristrano ispitati sve elemente koji se odnose na te osobe ili te subjekte, takvi argumenti spadaju u ispitivanje konkretne tužiteljeve situacije. Stoga ih je potrebno odbaciti kao irelevantne s obzirom na zakonitost predmetnih kriterija.

41      Taj prigovor treba, dakle, odbiti.

42      Kao drugo, načelo pravne sigurnosti podrazumijeva da zakonodavstvo Unije mora biti jasno i precizno i da je njegova primjena predvidljiva za pojedince (vidjeti presude od 5. ožujka 2015., Europäisch-Iranische Handelsbank/Vijeće, C-585/13 P, EU:C:2015:145, t. 93. i navedenu sudsku praksu, i od 17. veljače 2017., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće, T-14/14 i T-87/14, EU:T:2017:102, t. 192. i navedenu sudsku praksu).

43      U ovom slučaju, tužitelj tvrdi da sporni kriteriji ne ispunjavaju zahtjev predvidljivosti jer su, u biti, definirani preopćenito.

44      Valja istaknuti da, s jedne strane, u pogledu kriterija (d), iz samog teksta Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, nedvojbeno proizlazi da se navedeni kriterij ciljano i selektivno odnosi na fizičke i pravne osobe koje, čak i ako same po sebi nisu povezane s destabilizacijom Ukrajine, pružaju materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka odgovornima za destabilizaciju, ili od njih imaju koristi. Stoga se kriterij (d) sastoji od dvaju elemenata, materijalne ili financijske potpore ruskim donositeljima odluka odgovornima za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine i činjenice da imaju koristi od ih donositelja odluka, a ta dva elementa nisu kumulativna. Osim toga, taj kriterij ne zahtijeva da osobe ili subjekti na koje se odnosi imaju osobno koristi od pripajanja Krima ili od destabilizacije Ukrajine. Dovoljno je da oni imaju koristi od „ruskih donositelja odluka” koji su odgovorni za te događaje, a pritom nije potrebno utvrditi vezu između koristi koje su imale navedene osobe i pripajanja Krima ili destabilizacije Ukrajine (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T-720/14, EU:T:2016:689, t. 87.).

45      S druge strane, što se tiče kriterija (g) njegov tekst cilja na dovoljno jasan i precizan način, posebno na vodeće poslovne ljude uključene u sektore koji ruskoj vladi osiguravaju znatan izvor prihoda. S obzirom na tekst tog kriterija, treba smatrati da se osobe na koje se odnosi moraju smatrati vodećima zbog njihove važnosti u sektoru u kojem izvršavaju svoju djelatnost i važnosti tog sektora za rusko gospodarstvo (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Rosneft i dr./Vijeće, T-715/14, neobjavljenu, EU:T:2018:544, t. 157.).

46      Osim toga, kriterij (g) dio je pravnog okvira koji je jasno ograničen ciljevima propisa o predmetnim mjerama ograničavanja, odnosno nužnošću, s obzirom na ozbiljnost situacije, izvršavanja najvećeg pritiska na ruske vlasti, kako bi ona okončala svoja djelovanja i svoje politike destabiliziranja Ukrajine, kao i vojnu agresiju prema toj zemlji. U tom pogledu, predmetne mjere ograničavanja odgovaraju cilju očuvanja mira, sprečavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti, u skladu s ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda, potpisane u San Franciscu (Sjedinjene Američke Države) 26. lipnja 1945., iz članka 21. stavka 2. točke (c) UEU-a (vidjeti u tom smislu presude od 28. ožujka 2017., Rosneft, C-72/15, EU:C:2017:236, t. 115. i 123.; od 25. lipnja 2020., VTB Bank/Vijeće, C-729/18 P, neobjavljenu, EU:C:2020:499, t. 59., i od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T-125/22, EU:T:2022:483, t. 163.).

47      Nadalje, obveza obrazlaganja i ojačana postupovna prava, protuteža su diskrecijskoj ocjeni koja se spornim kriterijima dodjeljuje Vijeću (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2014., National Iranian Oil Company/Vijeće, T-578/12, neobjavljenu, EU:T:2014:678, t. 122. i navedenu sudsku praksu).

48      Slijedi da sporni kriteriji zadovoljavaju stupanj predvidljivosti koji se zahtijeva pravom Unije.

49      Nadalje, u vezi s kriterijem (g), suprotno onomu što tvrdi tužitelj, postoji logična veza između, s jedne strane, ciljanja na vodeće poslovne osobe koje izvršavaju aktivnosti u gospodarskim sektorima koji vladi osiguravaju znatan izvor prihoda, s obzirom na važnost koju ti gospodarski sektori imaju na rusko gospodarstvo, i, s druge strane, cilja mjera ograničavanja u ovom slučaju, a to je povećanje pritiska na Rusku Federaciju kao i troškova djelovanja potonje usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Rosneft i dr./Vijeće, T-715/14, neobjavljenu, EU:T:2018:544, t. 157. i navedenu sudsku praksu).

50      Prema tome treba odbiti argument tužitelja koji se odnosi na uklanjanje veze između situacije u Ukrajini i uloge fizičkih osoba koje su predmet navedenih mjera ograničavanja.

51      Stoga treba odbiti prigovor koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti.

52      Kao treće, prigovor koji se temelji na povredi načela dobre uprave, koji podrazumijeva obvezu nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T-545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 58., i od 6. lipnja 2018., Arbuzov/Vijeće, T-258/17, EU:T:2018:331, t. 61.), nije na drugi način potkrijepljen i treba ga, dakle, također odbiti.

53      Kao četvrto, tužitelj u replici prigovara Vijeću jer nije bilo u mogućnosti objasniti kako kategorije osoba i subjekata iz članka 1. točaka (d) i (g) Uredbe 2022/330 imaju za učinak ispravljanje neučinkovitosti mjera donesenih od 2014., i dokazati njihovu nužnost, prikladnost i nezamjenjivost.

54      Međutim, kao što to ističe Vijeće, a to tužitelj nije osporio na raspravi, radi se o argumentu koji nije iznesen u tužbi. Stoga ga treba odbaciti kao nedopušten na temelju članka 84. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, koji zabranjuje, tijekom postupka, iznošenje novih razloga, osim ako se ne temelje na elementima prava i činjenica do kojih je došlo tijekom postupka.

55      Konačno, zakonitost mjera ograničavanja ne ovisi o utvrđivanju njihovih neposrednih učinaka, već samo zahtijeva da one nisu očito neprikladne s obzirom na cilj koji nadležna institucija želi postići (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2020., Rosneft i dr./Vijeće, C-732/18 P, neobjavljenu, EU:C:2020:727, t. 97.). Stoga Vijeće ni na koji način nije trebalo dokazati da su sporni kriteriji mogli riješiti pitanje navodne neučinkovitosti mjera donesenih od 2014.

56      Što se tiče prigovora tužitelja koji se odnosi na nužnost i prikladnost spornih kriterija, valja podsjetiti na to da je načelo proporcionalnosti, jedno od općih načela prava Unije, u skladu s kojim sredstva stavljena na raspolaganje odredbom prava Unije moraju biti prikladna za ostvarenje legitimnih ciljeva, kako su postavljeni konkretnim propisom, te ne prekoračuju ono što je nužno za njihovo ostvarivanje (presuda od 13. ožujka 2012., Melli Bank/Vijeće, C-380/09 P, EU:C:2012:137, t. 52.).

57      Nadalje, Vijeće raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi i u kojima on treba izvršiti složene ocjene, a samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići može utjecati na zakonitost te mjere (presuda od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće, C-440/14 P, EU:C:2016:128, t. 77.).

58      U ovom slučaju sporni kriteriji, kako se tumače u svjetlu zakonodavnog i povijesnog konteksta u kojima su doneseni, ne čine se kao očito neprikladni s obzirom na cilj mjera ograničavanja, kao što je navedeno u točki 46. ove presude, na temeljnu važnost održavanja mira, kao i europske i globalne sigurnosti i stabilnosti.

59      Konačno, prigovori tužitelja da je njegovo ime uvršteno na sporne popise isključivo zbog toga što je dioničar Alfa Banka i kvalifikacije Alfa Banka kao velikog poreznog obveznika u Rusiji, što on osporava, odnose se na ispitivanje njegove konkretne situacije i, stoga, na ispitivanje tužbenog razloga koji se temelji na pogrešci u ocjeni.

60      Prema tome, prigovor nezakonitosti treba odbiti.

 Tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

61      Tužitelj tvrdi, kao prvo, da mu obrazloženje pobijanih akata nije omogućilo da točno utvrdi o kojim se „spornim transakcijama” radilo i da shvati doseg mjere koja se na njega odnosi. Kao drugo, iz obrazloženja se ne može utvrditi da je Vijeće pažljivo ispitalo razloge za uvrštenje njegova imena na sporne popise te je zapravo isključivo formalne prirode. Dodaje, u replici, da obrazloženje akata nije potkrijepljeno i da je netočno. U podnesku kojim se provodi prilagodba, tužitelj tvrdi da akti koji zadržavaju njegovo ime na spornim popisima ne omogućuju utvrđivanje razloga za takvo zadržavanje u rujnu 2022., kada se situacija promijenila u odnosu na onu iz izvorne uredbe iz 2014. Nadalje, nije provedena nikakva procjena učinka mjera ili ažurirana procjena. Isto tako, dopis od 15. rujna 2022. kojim je Vijeće odbilo njegov zahtjev za preispitivanje ne sadržava obrazloženje na temelju kojeg bi se mogli razumjeti razlozi za zadržavanje njegova imena na spornim popisima.

62      Vijeće, koji podupire Kraljevina Belgija, osporava te argumente.

63      Prema sudskoj praksi, obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, a koja proizlazi iz načela poštovanja prava obrane, ima za cilj, s jedne strane, toj osobi na koju se odnosi dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sudom Unije i, s druge strane, tom sudu omogućiti da izvrši nadzor zakonitosti te mjere (presuda od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C-417/11 P, EU:C:2012:718, t. 49.).

64      Obrazloženje koje zahtijeva članak 296. UFEU-a treba biti primjereno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je usvojen. Zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili ostale zainteresirane osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi. Nije nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente, ni da detaljno odgovara očitovanjima koje je zainteresirana strana uputila tijekom savjetovanja prije donošenja tog akta, i to stoga što se njegova dostatnost mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst nego i u odnosu na njegov kontekst, kao i skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju. Stoga, akt koji negativno utječe na neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, a koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (presuda od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C-417/11 P, EU:C:2012:718, t. 53.; vidjeti također presudu od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C-46/19 P, EU:C:2021:316, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

65      Slijedom navedenog, s jedne strane, akt koji negativno utječe na neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, a koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi. S druge strane, stupanj preciznosti obrazloženja akta mora se prilagoditi stvarnim mogućnostima te tehničkim uvjetima ili uvjetima u pogledu roka, u kojima se on mora donijeti (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T-125/22, EU:T:2022:483, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

66      Usto, u sudskoj je praksi pojašnjeno da obrazloženje akta Vijeća kojim se primjenjuje mjera ograničavanja treba navesti ne samo pravnu osnovu te mjere nego i specifične i konkretne razloge zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje ovlasti diskrecijske ocjene smatra da na pojedinca treba primijeniti takvu mjeru (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T-125/22, EU:T:2022:483, t. 105. i navedenu sudsku praksu).

67      U ovom slučaju, sporne mjere donesene su na temelju pobijanih akata koji, kako za prvotne akte tako i za akte o zadržavanju, navode kontekst, u okviru njihovih uvodnih izjava, i pravnu osnovu na temelju koje su doneseni.

68      Nadalje, iznošenje činjeničnih okolnosti na koje se podsjeća u točki 16. ove presude predstavlja dovoljno jasno i precizno obrazloženje koje tužitelju omogućuje da shvati razloge zbog kojih je njegovo ime uvršteno, a zatim zadržano, na spornim popisima.

69      U tom pogledu, argument prema kojem mu obrazloženje pobijanih akata nije omogućilo da točno utvrdi „sporne transakcije” o kojima se radi, ne dovodi to utvrđenje u pitanje, s obzirom na to da nije nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente prije donošenja akta o zadržavanju njegova imena na spornom popisu. Isto tako, s obzirom na upotrijebljeno obrazloženje, treba odbiti argument prema kojem je ono isključivo formalne prirode. Doista, obrazloženje u ovom slučaju sadržava dovoljno činjeničnih elemenata i pojašnjenja koji omogućuju tužitelju da shvati doseg mjere poduzete u odnosu na njega i Općem sudu da izvrši nadzor.

70      Argumenti tužitelja prema kojima je obrazloženje Vijeća netočno ili nije potkrijepljeno odnose se na materijalnu zakonitost i nisu relevantni u odnosu na obvezu obrazlaganja. Isto vrijedi i za argument prema kojem nije bila provedena nikakva procjena učinka mjera ili ažurirana procjena.

71      Naposljetku, tužitelj tvrdi, u podnesku kojim se provodi prilagodba, da akti o zadržavanju ne omogućuju utvrđivanje razloga za takvo zadržavanje.

72      Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 20. i 22. ove presude, treba utvrditi da je Vijeće, nakon razmatranja očitovanja koje je podnio tužitelj, smatralo da su, zbog sličnosti argumenata, njegova prethodna očitovanja u okviru ovog predmeta primjenjiva.

73      Time je dovoljno jasno da su razlozi za zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima isti kao oni koji su opravdavali njegovo prvotno uvrštenje, a da nije bilo potrebe za dodatnim obrazloženjem u razmaku od šest mjeseci. Nadalje, nije nužno da se obrazloženjem akata o zadržavanju detaljno odgovori na očitovanja koja je dotična osoba iznijela tijekom savjetovanja prije donošenja tog akta.

74      Osim toga, argument prema kojem Provedbena uredba 2022/1529 upućuje na Uredbu br. 269/2014, iako se, prema mišljenju tužitelja, situacija promijenila, odnosi na osnovanost razloga i bespredmetan je u pogledu obveze obrazlaganja. U svakom slučaju, treba ga odbiti. Naime, uvodne izjave Odluke 2022/1530 temelje se na nastavku ruske vojne agresije u Ukrajini, a Provedbenom uredbom 2022/1529, samo je prilagođen Prilog I. Uredbi br. 269/2014 kako bi ga se uskladilo s Prilogom Odluci 2014/145, nakon njezine izmjene Odlukom 2022/1530.

75      S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da su u pobijanim aktima dostatno navedeni pravni i činjenični elementi koji, prema mišljenju njihova autora, čine njihovu osnovu.

76      Stoga tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja treba odbiti.

 Tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane i prava na saslušanje

77      Tužitelj se poziva na povredu svojih prava obrane jer mu nisu pravodobno dostavljeni razlozi za uvrštenje njegova imena na sporne popise. Tvrdi da ga Vijeće nije pojedinačno obavijestilo o pobijanim aktima, nego je obavijest objavilo u Službenom listu, iako je njegova adresa bila poznata francuskim tijelima. Naglašava da na njegov zahtjev za saslušanjem, koji je podnesen bez njegova dopisa od 7. lipnja 2022., nije odgovoreno. Dodaje, u podnesku kojim se provodi prilagodba, da ga je Vijeće trebalo obavijestiti o razlozima zadržavanja njegova imena na spornim popisima. Nadalje, predočenje novog dokaza u odgovoru na repliku povrijedilo je njegova prava obrane.

78      Vijeće, koje podupire Kraljevina Belgija, osporava te argumente.

79      Valja podsjetiti na to da pravo na saslušanje u svakom postupku, predviđeno u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje o temeljnim pravima, koje je sastavni dio poštovanje prava obrane, daje mogućnost svakoj osobi da svrsishodno i djelotvorno iznese svoje stajalište u upravnom postupku, prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T-125/22, EU:T:2022:483, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

80      Međutim, člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima dopuštena su ograničenja u izvršavanju prava ugrađenih u Povelju, pod uvjetom da je to ograničenje predviđeno zakonom, da poštuje bit predmetnog temeljnog prava te da, uz poštovanje načela proporcionalnosti, ono bude potrebno i zaista odgovara ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C-584/10 P, C-593/10 P i C-595/10 P, EU:C:2013:518, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

81      U tom pogledu, Sud je u više navrata presudio da prava obrane mogu podlijegati ograničenjima ili odstupanjima, i to posebice u području mjera ograničavanja donesenih u kontekstu zajedničke vanjske i sigurnosne politike (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska//People’s Mojahedin Organization of Iran, C-27/09 P, EU:C:2011:853, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

82      Osim toga, postojanje kršenja prava obrane mora biti procijenjeno ovisno o okolnostima svojstvenima svakom pojedinom slučaju, osobito o prirodi predmetnog akta, kontekstu njegova donošenja i pravnim pravilima koja uređuju dotično područje (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C-584/10 P, C-593/10 P i C-595/10 P, EU:C:2013:518, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

83      Valja još podsjetiti na to da sud Unije razlikuje, s jedne strane, prvotno uvrštenje imena osobe na predmetne popise i, s druge strane, zadržavanje imena te osobe na navedenim popisima (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2015., Al-Chihabi/Vijeće, T-593/11, EU:T:2015:249, t. 40.).

84      U svjetlu ovih pravnih načela sudske prakse valja analizirati ovaj tužbeni razlog.

 Prvotni akti

85      Kao prvo, tužitelj tvrdi da mu je Vijeće trebalo dostaviti prvotne akte izravnom dostavom.

86      U ovom slučaju, priopćenje razloga uvrštenja njegova imena na sporne popise bilo je predmet obavijesti u Službenom listu od 16. ožujka 2022. (vidjeti točku 17. ove presude).

87      S tim u vezi treba prije svega istaknuti da članak 3. stavak 2. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, s jedne strane, i članak 14. stavak 2. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, s druge strane, određuju da Vijeće o svojoj odluci i njezinom obrazloženju obavijesti osobu koja je predmet mjera ograničavanja „bilo izravno, ukoliko joj je adresa poznata, bilo putem objave obavijesti, dajući joj mogućnost da se očituje”.

88      Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da, iako je izravno priopćavanje takve vrste odluka u načelu potrebno, pri čemu nije dovoljna samo objava u Službenom listu Europske unije, sud Unije ipak treba u svakom predmetu ispitati dovodi li činjenica da tužitelju nisu osobno priopćeni razlozi za donošenje sporne odluke do njegove nemogućnosti da se pravodobno upozna s obrazloženjem sporne odluke i ocijeni osnovanost mjere zamrzavanja financijskih sredstava i gospodarskih izvora koja je donesena u odnosu na njega (presude od 13. rujna 2013., Makhlouf/Vijeće, T-383/11, EU:T:2013:431, t. 48., i od 22. rujna 2021., Al-Imam/Vijeće, T-203/20, EU:T:2021:605, t. 102.; vidjeti također u tom smislu presudu od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C-548/09 P, EU:C:2011:735, t. 56.).

89      Osim toga, prema sudskoj praksi, treba smatrati da Vijeće nije bilo u mogućnosti individualno obavijestiti fizičku ili pravnu osobu ili subjekt o aktu kojim su u odnosu na njih usvojene mjere ograničavanja bilo kada adresa te osobe ili tog subjekta nije javna i kada nije bila dostavljena Vijeću, bilo kada dostava obavijesti na adresu kojom ono raspolaže nije uspjela, unatoč radnjama koje je ono poduzelo sa svom dužnom pažnjom kako bi izvršilo takvu dostavu (presude od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T-307/12 i T-408/13, EU:T:2014:926, t. 61., i od 22. rujna 2021., Al-Imam/Vijeće, T-203/20, EU:T:2021:605, t. 103.).

90      U ovom slučaju, Vijeće tvrdi da nije imalo adresu tužitelja.

91      Međutim, tužitelj nije iznio indicije koje bi dokazale da je Vijeće imalo njegovu adresu, bilo osobnu ili službenu, na dan donošenja prvotnih akata, bilo zato što mu je navedena adresa bila dostavljena, bilo zato što je bila javna. U tom pogledu, činjenica na koju se tužitelj poziva da su francuska tijela imale njegovu adresu mora se odbiti. Naime, činjenica da su francuska tijela mogla raspolagati njegovom adresom ne dovodi u pitanje utvrđenje da je, na dan donošenja navedenih akata, Vijeće nije imalo.

92      Stoga, treba smatrati da argument da je Vijeće trebalo dostaviti prvotne akte tužitelju izravnom dostavom treba odbiti.

93      Uostalom, treba napomenuti da, prema sudskoj praksi, nedostatak osobne dostave obavijesti o prvotnim aktima, iako ona utječe na trenutak od kojeg je rok za podnošenje tužbe počeo teći, sam po sebi ne opravdava poništenje predmetnih akata. Međutim, tužitelj ne navodi nijedan argument kojim nastoji dokazati da je, u konkretnom slučaju, izostanak osobne dostave tih akata uzrokovao povredu njegovih prava kojom bi se opravdalo poništenje tih akata u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., VTB Bank/Vijeće, T-734/14, neobjavljenu, EU:T:2018:542, t. 111. i navedenu sudsku praksu).

94      Kao drugo, tužitelj tvrdi da mu nisu pravodobno dostavljeni razlozi za uvrštavanje njegova imena na sporne popise.

95      Međutim, iz elemenata spisa proizlazi da je, nakon objave obavijesti od 16. ožujka 2022, tužitelj zatražio od Vijeća, dopisom od 5. travnja 2022., da mu dostavi dokumente kojima se potkrepljuje navedeno uvrštenje, a što je Vijeće učinilo dopisom od 13. travnja 2022. Dopisom od 14. travnja 2022., tužiteljeva su očitovanja upućena Vijeću.

96      Stoga, u ovom slučaju treba smatrati da je priopćenje razloga bilo pravodobno obavljeno, u mjeri u kojoj je omogućilo tužitelju da se djelotvorno izjasni o tvrdnjama iznesenima protiv njega.

97      Kao treće, treba podsjetiti na to da ni predmetni pravni propisi ni opće načelo poštovanja prava obrane ne daju strankama pravo na saslušanje, već je dovoljna mogućnost iznošenja očitovanja u pisanom obliku (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T-256/07, EU:T:2008:461, t. 93.; od 6. rujna 2013, Bank Melli Iran/Vijeće, T-35/10 i T-7/11, EU:T:2013:397, t. 105., i od 10. studenoga 2021., Alkattan/Vijeće, T-218/20, neobjavljenu, EU:T:2021:765, t. 64.).

98      U ovom slučaju, nakon što je 13. travnja 2022. primio cjelokupni spis s dokazima, tužitelj je uputio svoja očitovanja Vijeću 14. travnja, 30. svibnja, 7. lipnja, 5. srpnja i 18. kolovoza 2022. Također je mogao podnijeti tužbu Općem sudu, kao i utemeljeni zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

99      Stoga, valja utvrditi da u ovom slučaju izostanak saslušanja tužitelja od strane Vijeća nije povrijedio njegova prava obrane.

 Akti o zadržavanju

100    Tužitelj tvrdi, u svojem podnesku kojim se provodi prilagodba, da ga je Vijeće trebalo obavijestiti, prije zadržavanja njegova imena na spornim popisima, o razlozima navedenog zadržavanja.

101    Valja podsjetiti na to da, u slučajevima odluke o zamrzavanju financijskih sredstava kojom se ime osobe ili subjekta koje se već nalazi na popisu osoba i subjekata čija su sredstva zamrznuta zadržava na tom popisu, donošenju takve odluke mora u načelu prethoditi priopćenje elemenata koji mu se stavljaju na teret, kao i davanje mogućnosti toj osobi ili subjektu da budu saslušani (presuda od 15. rujna 2021., Boshab/Vijeće, T-107/20, neobjavljena, EU:T:2021:583, t. 78.; vidjeti također u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C-27/09 P, EU:C:2011:853, t. 62.).

102    Pravo na saslušanje prije donošenja akata kojim se zadržava ime osobe ili subjekta na popisu osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja obvezno je kada je, u odluci kojom se zadržava uvrštenje njezina imena na tom popisu, Vijeće navelo nove dokaze protiv te osobe, odnosno one koji nisu uzeti u obzir u prvotnoj odluci o uvrštenju njezina imena na taj isti popis (vidjeti presudu od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T-163/18, EU:T:2020:57, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

103    Međutim, kada se zadržavanje imena dotične osobe ili subjekta na popisu osoba ili subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja temelji na istim razlozima kao što su oni koji su opravdali donošenje prvotnog akta, a da u odnosu na njih nisu utvrđeni novi dokazi, Vijeće im nije dužno ponovno priopćiti dokaze koji im se stavljaju na teret kako bi se poštovalo njihovo pravo na saslušanje (presude od 7. travnja 2016., Central Bank of Iran/Vijeće, C-266/15 P, EU:C:2016:208, t. 32. i 33., i od 22. lipnja 2022., Haswani/Vijeće, T-479/21, neobjavljena, EU:T:2022:383, t. 85.).

104    Međutim, u ovom slučaju, dopisom od 15. rujna 2022., Vijeće je odbilo zahtjev za preispitivanje uz obrazloženje da tužiteljeva očitovanja ne dovode u pitanje njegovu ocjenu da su postojali dovoljni razlozi za zadržavanje njegova imena na spornim popisima. Nadalje, s obzirom na sličnost argumenata, Vijeće je uputilo na svoja očitovanja iz predmeta o privremenoj pravnoj zaštiti koja se tiču tužitelja (predmeti T-193/22 R i C-526/22 P (R)) i na odgovor na tužbu u ovom predmetu.

105    Pritom je Vijeće obavijestilo tužitelja o zadržavanju njegova imena na spornim popisima zbog istih razloga koji su opravdavali donošenje prvotnih akata, a da u odnosu na njega nisu utvrđeni novi dokazi.

106    S obzirom na te okolnosti, Vijeće nije bilo obvezno, kako bi poštovalo njegovo pravo na saslušanje, ponovno mu dostaviti nove dokaze koji ga terete.

107    Osim toga, treba smatrati da je, kao što to tvrdi Vijeće, članak u novinama Le Monde diplomatique iz rujna 2019. o korupciji u Rusiji naveden u odgovoru na repliku kao odgovor na argument iz replike, a ne kao a posteriori obrazloženje. Stoga se u tom pogledu ne može utvrditi povreda prava obrane.

108    Prema tome, tužbeni razlog koji se odnosi na povredu prava obrane i prava na saslušanje treba odbiti.

 Tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i neutemeljenom obrazloženju

109    Iz obrazloženja uvrštenja i zadržavanja tužiteljeva imena na spornim popisima proizlazi da je tužitelj obuhvaćen predmetnim mjerama ograničavanja na temelju spornih kriterija.

110    U okviru ovog tužbenog razloga, tužitelj, kao prvo, osporava dokaznu vrijednost dokaza koji su podnijeli u potporu uvrštenja njegova imena na sporne popise i, kao drugo, ističe očitu pogrešku u ocjeni u obrazloženju pobijanih akata.

111    Opći sud smatra da je relevantno započeti s ispitivanjem ovih dvaju dijelova s obzirom na kriterij (g).

 Prvi dio koji se odnosi na nepostojanje dokazne vrijednosti dokaza koji su podneseni u prilog kriteriju (g)

112    Tužitelj osporava dokaznu vrijednost dokumenata koji čine spis s dokazima Vijeća. On tvrdi da novinski članci koje je Vijeće podnijelo nisu datirani ili su stariji od 17 godina ili je njihov autor nepoznat. On dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost i ističe da nije provedena provjera njihove vjerodostojnosti u usporedbi s drugim izvorima službenih tijela.

113    Vijeće, koje podupire Kraljevina Belgija, osporava te argumente.

114    Valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, za djelovanje suda Unije vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza i jedini kriterij za ocjenu vrijednosti podnesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost. U tom pogledu, kako bi se ocijenila dokazna snaga nekog dokumenta, prvo treba provjeriti vjerodostojnost podataka koji su u njemu sadržani – osobito uzimajući u obzir podrijetlo dokumenta, okolnosti u kojima je on izrađen i njegova adresata – te na temelju njegova sadržaja, utvrditi je li on razuman i pouzdan (vidjeti presude od 31. svibnja 2018., Kaddour/Vijeće, T-461/16, EU:T:2018:316, t. 107. i navedenu sudsku praksu, i od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T-163/18, EU:T:2020:57, t. 95. (neobjavljenu) i navedenu sudsku praksu).

115    Ako u trećim zemljama ne postoje istražne ovlasti, ocjena tijela Unije treba zapravo biti zasnovana na izvorima informacija dostupnima javnosti, izvješćima, člancima iz tiska, izvješćima iz tajnih službi ili drugim sličnim izvorima informacija (presude od 14. ožujka 2018., Kim i dr./Vijeće i Komisija, T-533/15 i T-264/16, EU:T:2018:138, t. 107., i od 1. lipnja 2022., Prigozhin/Vijeće, T-723/20, neobjavljena, EU:T:2022:317, t. 59.).

116    Nadalje, važno je napomenuti da konfliktna situacija u koju su uključene Ruska Federacija i Ukrajina u praksi posebno otežava pristup određenim izvorima, izričito navođenje primarnog izvora određenih informacija, kao i eventualno prikupljanje svjedočanstava osoba koje bi pristale otkriti svoje identitete. Poteškoće koje nastaju stoga mogu doprinijeti sprečavanju pružanja preciznih dokaza i objektivnih informacija (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C-605/13 P, EU:C:2015:248, t. 46., i od 24. studenoga 2021., Al Zoubi/Vijeće, T-257/19, EU:T:2021:819, t. 73.).

117    U ovom slučaju, kako bi se opravdalo uvrštavanje tužiteljeva imena na sporne popise s obzirom na kriterij (g), Vijeće se oslonilo na članak koji je 6. travnja 2018. objavio američki novinski portal Daily Beast, a koji je napisala povjesničarka iz Sjedinjenih Američkih Država (dokaz br. 1). Argument tužitelja da su te kolumne imale za cilj iskoristiti novo polje satiričnih i popularnih blogova uoči izbora u Sjedinjenim Američkim Državama ne može ovom dokumentu oduzeti nikakvu dokaznu vrijednost.

118    Članak preuzet s internetske stranice „astral.ru” (dokaz br. 2), iako nedatiran, sadržava podnaslov koji dokazuje da se odnosi na najveće porezne obveznike u Rusiji u 2020. Nadalje, iako je riječ o komercijalnoj stranici ruskog pružatelja digitalnih usluga, kao što to navodi tužitelj, ona upućuje na nalog Ruske federalne porezne službe i navodi kriterije prema kojima se organizacija smatra jednim od najvećih poreznih obveznika. Dodaje popis najvećih ruskih poreznih obveznika u 2020. Slijedi da se dokazna vrijednost ovog članka, koji citira svoje izvore i elemente koji se mogu provjeriti, a na kojima se temelji, ne može odbaciti.

119    Članak objavljen na internetskoj stranici „banki.ru” od 30. kolovoza 2018. (dokaz br. 3) odnosi se na klasifikaciju časopisa Forbes koja se odnosi na najutjecajnije Ruse. Čak i ako se radi o sekundarnom izvoru, on navodi svoj izvor kao Forbesovu ljestvicu utjecaja 2018. i stoga se njegova dokazna snaga ne može dovesti u pitanje.

120    S obzirom na sve navedeno, uzimajući u obzir kontekst situacije u Rusiji i nepostojanje istražnih ovlasti Vijeća u trećim zemljama (vidjeti sudsku praksu u točkama 115. i 116. ove presude), dokazna vrijednost dokumenata u spisu ne može se odbaciti.

 Drugi dio, koji se odnosi na „očitu” pogrešnu ocjenu činjenica s obzirom na kriterij (g)

121    Prije svega je važno istaknuti da treba smatrati da se ovaj tužbeni razlog temelji na pogrešci u ocjeni, a ne na očitoj pogrešci u ocjeni. Naime, iako je svakako točno da Vijeće ima određeno diskrecijsko pravo za utvrđivanje, od slučaja do slučaja, jesu li pravni kriteriji na kojima se temelje predmetne mjere ograničavanja ispunjeni u konkretnom slučaju, sudovi Unije ipak trebaju osigurati načelno cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 1. lipnja 2022., Prigozhin/Vijeće, T-723/20, neobjavljenu, EU:T:2022:317, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

122    Zatim valja podsjetiti na to da djelotvornost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje o temeljnim pravima zahtijeva, među ostalim, da se sud Unije uvjeri u to da se odluka kojom su donesene ili zadržane mjere ograničavanja, a koja se osobno odnosi na dotičnu osobu ili subjekt, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire navedenu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih ako ga se smatra dovoljnim kako bi podržao tu istu odluku, dokazani (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C-584/10 P, C-593/10 P i C-595/10 P, EU:C:2013:518, t. 119.).

123    Na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja dokaže osnovanost razloga iznesenih protiv osobe ili subjekta kojih se to tiče, a nije na potonjima da pruže negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C-584/10 P, C-593/10 P i C-595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121. i od 3. srpnja 2014., National Iranian Tanker Company/Vijeće, T-565/12, EU:T:2014:608, t. 57.).

124    Ocjenu osnovanosti tih razloga treba provesti tako da se dokazi i podaci ne ispitaju odvojeno, nego u kontekstu u kojem su smješteni. Naime, Vijeće je ispunilo obvezu u pogledu tereta dokazivanja ako je sudu Unije predočilo skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih indicija na temelju kojih se može dokazati postojanje dovoljne veze između osobe koja podliježe mjeri ograničavanja i režima ili općenito stanja protiv kojega se vodi borba (vidjeti presudu od 20. srpnja 2017., Badica i Kardiam/Vijeće, T-619/15, EU:T:2017:532, t. 99. i navedenu sudsku praksu).

125    S obzirom na ta načela iz sudske prakse valja ispitati je li Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada je smatralo da, u ovom slučaju, postoji dovoljno čvrsta činjenična osnova koja može opravdati, s jedne strane, prvotno uvrštenje i, s druge strane, zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima.

126    Kao prvo, valja odlučiti o dopuštenosti dodatne dokumentacije koju je podnio tužitelj.

–       Dopuštenost dodatne dokumentacije koju je podnio tužitelj

127    Valja podsjetiti na to da članak 85. stavak 3. Poslovnika predviđa da, iznimno, glavne stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge i prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga.

128    U ovom slučaju, tužitelj je 19. prosinca 2022. podnio pet dodatnih dokumenata, kojim opravdava njihovu nepravodobnost, navodeći da je svakodnevno nastavio s razmatranjem svojeg spisa i odgovarao na argumente Vijeća.

129    Vijeće tvrdi da su ti dokazi nepravodobni i stoga nedopušteni, kao i, u svakom slučaju, ireleventni.

130    Prvi je dodatni dokaz potvrda revizora ABH Holdings SA od 9. prosinca 2022., a drugi je dodatni dokaz potvrda odvjetničkog ureda navedenog društva od 16. prosinca 2022. Ovi dokumenti navode svojstvo tužitelja kao manjinskog dioničara, sporazum o prijenosu njegovih udjela u ABH Holdingsu dan prije donošenja pobijanih akata iz ožujka 2022., i dioničku strukturu tog društva. Ovi dokazi pružaju informacije koje je tužitelj nužno znao u ranijoj fazi. Međutim, tužitelj nije naveo da nije bio u mogućnosti ishoditi njihovo izdavanje u ranijoj fazi postupka i zbog kojeg razloga to nije mogao učiniti. Činjenica koju je naveo da svakodnevno nastavlja s razmatranjem svojeg spisa ne predstavlja izvanrednu okolnost koja opravdava njihovo nepravodobno podnošenje u smislu članka 85. stavka 3. Poslovnika.

131    Treći dodatni dokaz sadržava svjedočenje od 28. ožujka 2022., dok četvrti i peti dodatni dokaz sadržavaju svjedočenja od 1. travnja 2022. Međutim, valja utvrditi da su se ti dokazi mogli podnijeti u prilogu replici od 19. kolovoza 2022., odnosno u prilogu tužbi od 15. travnja 2022.

132    U tim okolnostima valja smatrati da tužitelj nije opravdao, u smislu članka 85. stavka 3. Poslovnika, nepravodobno podnošenje tih dodatnih dokaza. Stoga su ti elementi nedopušteni i Opći sud ih neće uzeti u obzir prilikom ispitivanja ovog tuženog razloga.

–       Prvotno uvrštenje

133    Tužitelj tvrdi da ne ispunjava uvjete iz kriterija (g) koji se, prema njegovu mišljenju, odnosi na uski krug vodećih poslovnih osoba koj imaju naklonost predsjednika Putina i koje pružaju potporu ruskom režimu, što nije slučaj s njim. Na temelju nijednog dokumenta iz spisa o dokazima ne može se zaključiti da je on vodeća poslovna osoba. Također osporava pojam „vodeća osoba” koji je usvojilo Vijeće i koji se ne može temeljiti samo na važnosti osobe, a da se pritom ne mora voditi računa o njezinoj uskoj povezanosti s dotičnim političkim režimom. Osporava klasifikaciju ruskog izdanja Forbesa ističući da su tamo navedeni određeni poslovni ljudi, a da nisu sankcionirani. Dodaje da ne odgovara definiciji oligarha prema ukrajinskom pravu.

134    Osim toga, osporava zabunu koja je stvorena između njega i subjekta Alfa Banka, iako nikada nije imao izvršnu ulogu u tom subjektu, čiji je manjinski dioničar od 16,3 %, čak i bez blokirajuće manjine, i u kojem je dao ostavku prilikom donošenja prvotnih akata. Alfa Bank se bavi redovnom djelatnošću u Rusiji, a da pritom ne podupire aktivnosti režima. Ističe da pojam „utjecaj” nije ograničen samo na držanje udjela u društvu iz dotične zemlje, a da se pritom ne vodi računa o izvršnoj funkciji ili većinskom udjelu. Međutim, on nije izvršavao kontrolu i nije bio stvarni vlasnik ni u jednom subjektu Alfa Groupa.

135    [Povjerljivo](1).

136    Vijeće, koje podupire Kraljevina Belgija, osporava te argumente.

137    Valja podsjetiti na to da je tužiteljevo ime uvršteno na sporne popise na temelju kriterija (g) jer je on „veliki dioničar konglomerata Alfa Group, koji obuhvaća Alfa Bank, jednog od najvećih ruskih poreznih obveznika [i da ga se] smatra jednom od najutjecajnijih osoba u Rusiji”.

138    Valja utvrditi da se u kriteriju (g) upotrebljava pojam „vodeće poslovne osobe” u vezi s obavljanjem „djelatnosti u gospodarskim sektorima koje osiguravaju znatan izvor prihoda [ruskoj] vladi”, bez drugih uvjeta koji se odnose na izravnu ili neizravnu vezu s navedenom vladom. Cilj koji se tim kriterijem želi postići jest, naime, izvršavanje najvećeg pritiska na ruske vlasti kako bi one okončale svoja djelovanja i politike kojima se destabilizira Ukrajina, kao i vojnu agresiju prema toj zemlji.

139    U tom pogledu, kao što je to prethodno navedeno (vidjeti točku 49. ove presude), postoji logična veza između, s jedne strane, ciljanih vodećih poslovnih osoba uključenih u gospodarske sektore kojima se osiguravaju znatni prihodi ruskoj vladi i cilja mjera ograničavanja u ovom slučaju, koji se sastoji od povećanja pritiska na Rusku Federaciju i povećanja troškova njezina djelovanja usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine, s druge strane (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Rosneft i dr./Vijeće, T-715/14, neobjavljenu, EU:T:2018:544, t. 157.).

140    Međutim, ništa u uvodnim izjavama ili odredbama Odluke 2014/145 i Uredbe br. 269/2014, kako su izmijenjene, ne dopušta zaključak da je Vijeće dužno dokazati postojanje uske veze ili međuovisnosti između, s jedne strane, osobe čije je ime uvršteno na sporne popise i, s druge strane, ruske vlade ili njezinih djelovanja kojima se podrivaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

141    Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz sudske prakse koja se odnosi na kriterij „vodeća poslovna osoba” primijenjen u okviru mjera ograničavanja donesenih protiv Sirijske Arapske Republike ne može se zaključiti da pojam „vodeća poslovna osoba”, upotrijebljen u okviru kriterija primijenjenog u ovom slučaju, podrazumijeva obvezu Vijeća da dokaže postojanje uskih veza ili međuovisnosti s ruskom vladom.

142    Takvo bi tumačenje bilo protivno ne samo tekstu kriterija (g), nego i cilju koji se želi postići.

143    Naime, s jedne strane, s obzirom na tekst kriterija (g), kao što je to navedeno u točki 44. ove presude, valja smatrati da dotične osobe treba smatrati vodećima zbog njihove važnosti u sektoru u kojem obavljaju svoju djelatnost i važnosti koju taj sektor ima za rusko gospodarstvo (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Rosneft i dr./Vijeće, T-715/14, neobjavljenu, EU:T:2018:544, t. 157. i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu pojam „vodeće poslovne osobe” stoga treba shvatiti na način da se odnosi na važnost tih osoba, osobito s obzirom na njihove profesionalne statuse, važnost njihovih gospodarskih aktivnosti, opseg njihova vlasništva kapitalnih udjela ili njihove funkcije unutar jednog ili više poduzetnika u kojima obavljaju te djelatnosti.

144    S druge strane, cilj predmetnih mjera ograničavanja nije sankcionirati određene osobe ili subjekte zbog njihove povezanosti sa situacijom u Ukrajini ili njihovih veza s ruskom vladom, nego, kao što je to navedeno u točki 46. ove presude, nametnuti gospodarske sankcije Ruskoj Federaciji kako bi se povećao pritisak na nju kao i trošak njezina djelovanja kojim se nastoje ugroziti teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine te okončati, što je prije moguće, agresija koju ona trpi (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Rosneft i dr./Vijeće, T-715/14, neobjavljenu, EU:T:2018:544, t. 160.).

145    Stoga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, kriterij (g) ne podrazumijeva da je Vijeće dužno dokazati postojanje uskih veza ili međuovisnosti s ruskom vladom. Ne ovisi ni o pripisivosti tužitelju odluke o nastavku vojne agresije na Ukrajinu ili o izravnoj ili neizravnoj vezi s pripajanjem Krima ili destabilizacijom Ukrajine, kao što je to navedeno u podnesku kojim se provodi prilagodba.

146    Upravo s obzirom na ta razmatranja valja ocijeniti je li Vijeće u svojoj odluci počinilo pogrešku u ocjeni time što je smatralo da je tužitelj vodeći poslovni čovjek uključen u gospodarski sektor koji osigurava znatan izvor prihoda ruskoj vladi.

147    U ovom slučaju, kao prvo, što se tiče svojstva vodećeg poslovnog čovjeka primijenjenog na tužitelja, valja podsjetiti na to da je on, kao što to osobito proizlazi iz dokaza br. 1, suosnivač Alfa Groupa, velike privatne industrijske i financijske grupe iz Rusije koja, kao što je to tužitelj potvrdio na raspravi, ima interese u različitim sektorima, kao što su to nafta, plin, trgovina, osiguranje, telekomunikacije te komercijalne i poslovne banke.

148    Iz dokaza br. 3 također proizlazi da je časopis Forbes obuhvatio klasifikaciju najutjecajnijih ruskih žena i muškaraca, uključujući političare, zastupnike, guvernere i direktore najvećih poduzeća, te da je tužitelj naveden na popisu 100 najutjecajnijih Rusa. Kao što to navodi Vijeće, iako postoje različita mišljenja o parametrima koji se upotrebljavaju za izradu predmetne klasifikacije, ona upućuje na osobe koje imaju značajan položaj u gospodarskim, političkim ili administrativnim područjima u Rusiji. Osim toga, to je potvrđeno i člankom Insidera od 13. travnja 2022., koji je podnesen u prilogu tužbi i u kojem se upućuje na klasifikaciju međunarodnog izdanja Forbesa za 2022. i navodi tužitelja kao „jednu od najutjecajnijih osoba u Rusiji”. Tužiteljev argument prema kojem su određeni poslovni ljudi tamo navedeni, a da se pritom na njih ne odnose mjere ograničavanja treba odbiti, s obzirom na to da eventualna različita praksa Vijeća u tom pogledu ulazi u njegovu marginu prosudbe i ne bi smjela stvoriti legitimna očekivanja za dotične osobe i subjekte (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2012., Melli Bank/Vijeće, C-380/09 P, EU:C:2012:137, t. 62.).

149    Štoviše, iz elemenata spisa proizlazi da je tužitelj bio jedan od osam članova nadzornog odbora (Supervisory Board) društva A 1 Investment Holding SA, ulagačke strukture konzorcija Alfa Groupa, od listopada 2018. do 15. ožujka 2022.

150    Naposljetku, iz elemenata spisa i pojašnjenja koja je tužitelj iznio na raspravi proizlazi da društvo Alfa Group uključuje bankarsku strukturu, ABH Holdings, koje je, među ostalim, vlasnik Alfa Banka, i da je tužitelj bio dioničar društva ABH Holdings u visini od 16,3 %.

151    Iz toga slijedi da, čak i ako tužitelj od 2010. više nije obnašao izvršne funkcije u ABH Holdingsu ili njegovim društvima kćeri, Vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni time što ga je kvalificiralo kao „velikog dioničara u konglomeratu Alfa Group” s obzirom na činjenicu da je imao 16,3 % udjela u društvu ABH Holdings. Iako je točno da je riječ o manjinskom udjelu, on je i dalje znatan s obzirom na činjenicu da to društvo vlasnik Alfa Banka, koja je najveća ruska privatna komercijalna i poslovna banka.

152    Točno je da iz potvrde direktora društva ABH Holdings od 6. travnja 2022. proizlazi da je tužitelj prenio svoje udjele u tom društvu 14. ožujka 2022. i da više nema vlasnički udio u njemu (ownership interest).

153    Međutim, osim što se dokazna vrijednost te potvrde, koja potječe od direktora društva u kojem je tužitelj bio dioničar, mora relativizirati u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom (vidjeti točku 114. ove presude), valja utvrditi da navedena potvrda podrazumijeva da je tužitelj bio dioničar društva ABH Holdings do dana prije donošenja prvotnih akata. Ta navodna promjena situacije koja je nastupila dan prije donošenja prvotnih akata, pod pretpostavkom da je dokazana, ne može dovesti do isključenja svojstva vodećeg poslovnog čovjeka i utvrđenja pogreške u ocjeni Vijeća u tom pogledu.

154    Osim toga, s obzirom na kriterij (g), pojam „vodeća poslovna osoba” odnosi se na činjenične elemente koji se istodobno nalaze u prošlosti i u vremenu. Stoga, činjenica da se razlozi za uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise odnose na činjenično stanje koje je postojalo prije donošenja prvotnih akata i koje je tek nedavno izmijenjeno, ne podrazumijeva nužno da su mjere ograničavanja, koje su navedenim aktima donesene u odnosu na njega, zastarjele (vidjeti po analogiji presudu od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T-163/18, EU:T:2020:57, t. 83.).

155    Stoga, s obzirom na sva ta razmatranja, Vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni kada je na dan donošenja prvotnih akata smatralo da tužitelj ispunjava uvjete za vodećeg poslovnog čovjeka u smislu kriterija (g).

156    Kao drugo, što se tiče predmetnog gospodarskog sektora, valja istaknuti da je društvo Alfa Bank, u vlasništvu društva ABH Holdings, privatna banka koja, kao što to navodi tužitelj, obavlja redovnu djelatnost u Rusiji, najveća je ruska privatna, komercijalna i poslovna banka te je dio Alfa Groupe, velike privatne industrijske i financijske grupacije u Rusiji. U tom pogledu, važno je naglasiti da iz kriterija (g) proizlazi da gospodarski sektor, a ne fizička ili pravna osoba čije je ime uvršteno na sporne popise, mora predstavljati znatan izvor prihoda ruskoj vladi. Predmetni gospodarski sektor je, u ovom slučaju, bankarski sektor, za koji nije sporno da predstavlja znatan izvor prihoda za rusku vladu.

157    Osim toga, utvrđenje prema kojem je društvo Alfa Bank jedno od najvećih poreznih obveznika u Rusiji temelji se na usklađenim dokazima koje je podnijelo Vijeće. Konkretno, dokaz br. 1 navodi Alfa Bank kao jednu od najvećih privatnih banaka u Rusiji, a dokaz br. 2 sadržava popis 24 najveća ruska porezna obveznika u 2020., među kojima je i Alfa Bank.

158    Tužiteljev argument kojim se osporava položaj Alfa Banka među 24 najveća porezna obveznika u Rusiji treba odbiti. Naime, tužitelj osporava klasifikaciju navedenu u tom dokumentu jer se svojstvo poreznog obveznika ne može provjeriti i dokazati, osim ako društva ne objave svoje financijske izvještaje, a da se od poreznog tijela predmetne zemlje ne dobije točna informacija o položaju dotičnog poreznog obveznika. Međutim, iako tužitelj osporava pouzdanost i točnost navedene klasifikacije, on ne dovodi u pitanje svojstvo velikog poreznog obveznika tog društva.

159    Iz toga slijedi da je Vijeće dokazalo dovoljno konkretnim, preciznim i dosljednim indicijama da je Alfa Group, koji obuhvaća društvo Alfa Bank, uključen u gospodarski sektor, u ovom slučaju bankarski sektor, koji ruskoj vladi osigurava znatan izvor prihoda.

160    S obzirom na sva ta razmatranja, Vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni kada je na dan donošenja prvotnih akata smatralo da tužitelj ispunjava uvjete za primjenu kriterija (g).

161    Drugi argumenti koje je tužitelj istaknuo ne pobijaju to utvrđenje.

162    Kao prvo, elementi koje je iznio tužitelj koji se odnose na činjenicu da je Alfa Group, koji ne kontrolira Ruska Država i ne prima nikakvu potporu od nje, ostao izvan politike, da koristi „zapadne etičke norme” i zauzima znatan dio ukrajinskog gospodarstva, nisu relevantni u pogledu kriterija (g). Isto vrijedi i za tvrdnju da se Alfa Bank bavi redovnom djelatnošću u Rusiji, a da pritom ne podupire aktivnosti ruske vlade protiv Ukrajine. Naime, kriterij (g) navodi da sektor mora biti znatan izvor prihoda za rusku vladu, ne postavljajući kao uvjet postojanje veze između tog izvora prihoda i djelovanja te vlade u Ukrajini ili dokaza namjere da podrži ta djelovanja. Uostalom, kao što je to tužitelj priznao na raspravi, društvo Alfa Bank se od 25. veljače 2022. nalazi na europskim popisima mjera ograničavanja (vidjeti Prilog V. Odluci Vijeća (ZVSP) 2022/327 od 25. veljače 2022. o izmjeni Odluke 2014/512/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja Rusije kojima se destabilizira stanje u Ukrajini (SL 2022., L 48, str. 1.)).

163    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je uvrštenje njegova imena na sporne popise pogreška u odnosu na multilateralnu politiku sankcija. Međutim, tužiteljevi argumenti koji se odnose na činjenicu da njegovo ime nije uvršteno na ukrajinskim popisima sankcija ili popisima Sjedinjenih Američkih Država ne mogu biti odlučujući za tumačenje kriterija za uvrštenje svojstvenih pravnom poretku Unije. Isto tako, pojmovi u nekoj odredbi prava Unije moraju se u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir kontekst te odredbe i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2020., Pantochim, C-19/19, EU:C:2020:456, t. 37. i navedenu sudsku praksu). Stoga definicija oligarha u ukrajinskom pravu nije relevantna za tumačenje kriterija (g), koji je neovisan o tužiteljevoj osobnoj uključenosti u rat ili postojanju izravnih ili uskih veza ili odnosa međuovisnosti s dotičnim političkim režimom.

164    [povjerljivo].

165    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da Vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni kada je, u prvotnim aktima, smatralo da tužitelj ispunjava uvjete iz kriterija (g).

–       Zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima

166    Tužitelj u podnesku kojim se provodi prilagodba tvrdi da je Vijeću podnio elemente koji nisu uzeti u obzir, poput činjenice da je on samo manjinski dioničar, da nema nikakav utjecaj na poslovanje ili strategiju banke i da stoga nije poslovni čovjek aktivan u predmetnom sektoru. Također se poziva na neučinkovitost mjera, nepostojanje procjene ili ocjene tih mjera i uzimanje u obzir samo konteksta koji je postojao u rujnu 2022., zanemarujući njegovu konkretnu situaciju.

167    Vijeće, koje podupire Kraljevina Belgija, osporava te argumente.

168    Važno je podsjetiti na to da su mjere ograničavanja preventivne i po definiciji privremene prirode, te da su uvijek valjane samo toliko dugo dok postoje činjenične i pravne okolnosti koje su dovele do njihova donošenja kao i dok postoji potreba njihova održavanja na snazi radi ostvarenja cilja s kojim su povezane. Stoga je prilikom povremenog preispitivanja tih mjera ograničavanja na Vijeću da dâ aktualnu ocjenu situacije i odredi koji je učinak takvih mjera kako bi utvrdilo jesu li se njima mogli postići ciljevi zadani prvotnim uvrštenjem imena dotičnih osoba i subjekata na sporni popis odnosno je li i dalje moguće izvesti isti zaključak u vezi s navedenim osobama i subjektima (vidjeti presudu od 27. travnja 2022., Ilunga Luyoyo/Vijeće, T-108/21, EU:T:2022:253, t. 55. i navedenu sudsku praksu; presudu od 26. listopada 2022., Ovsyannikov/Vijeće, T-714/20, neobjavljenu, EU:T:2022:674, t. 67.).

169    Kako bi se opravdalo zadržavanje imena osobe na predmetnom popisu, Vijeću nije zabranjeno pozivanje na iste dokaze koji su opravdali prvotno uvrštenje, ponovno uvrštenje ili prethodno zadržavanje imena dotične osobe na tom popisu, pod uvjetom da su, s jedne strane, razlozi za uvrštenje ostali nepromijenjeni i, s druge strane, da se kontekst nije promijenio na način da ti dokazi više nisu relevantni (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2020., Kaddour/Vijeće, T-510/18, EU:T:2020:436, t. 99.). Navedeni kontekst ne uključuje samo situaciju države u pogledu koje je sustav mjera ograničavanja uspostavljen, nego i posebnu situaciju dotične osobe (presuda od 26. listopada 2022., Ovsyannikov/Vijeće, T-714/20, neobjavljena, EU:T:2022:674, t. 78.; vidjeti također presudu od 9. lipnja 2021., Borborudi/Vijeće, T-580/19, EU:T:2021:330, t. 60. (neobjavljenu) i navedenu sudsku praksu). Isto tako, zadržavanje na spornom popisu opravdano je s obzirom na sve relevantne okolnosti, a osobito s obzirom na činjenicu da ciljevi zadani mjerama ograničavanja nisu postignuti (vidjeti u tom smislu presude od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T-163/18, EU:T:2020:57, t. 83. i 84.; od 27. travnja 2022., Boshab/Vijeće, T-103/21, neobjavljenu, EU:T:2022:248, t. 121. i od 27. travnja 2022., Ilunga Luyoyo/Vijeće, T-108/21, EU:T:2022:253, t. 56.).

170    U ovom slučaju, iz članka 6. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, proizlazi da se ta odluka redovito preispituje i da se prema potrebi obnavlja ili mijenja ako Vijeće smatra da njezini ciljevi nisu ispunjeni. Članak 14. stavak 4. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, predviđa reviziju popisa iz Priloga toj Uredbi u redovitim razmacima, a najmanje svakih dvanaest mjeseci.

171    U okviru akata o zadržavanju, valja utvrditi da su razlozi za uvrštenje ostali isti kao i u prvotnim aktima.

172    Stoga na temelju prethodno navedene sudske prakse (točka 169. ove presude) valja provjeriti omogućuju li kontekst, ciljevi i konkretna tužiteljeva situacija zadržavanje uvrštenja njegova imena na temelju nepromijenjenih razloga.

173    Što se tiče općeg konteksta povezanog sa situacijom u Ukrajini, valja utvrditi da je, na dan donošenja akata o zadržavanju uvrštenja tužiteljeva imena, situacija u Ukrajini i dalje ozbiljna.

174    Isto tako, mjere ograničavanja i dalje su opravdane s obzirom na cilj koji se želi postići, odnosno izvršavanje najvećeg pritiska na rusku vlast kako bi okončale svoja djelovanja i svoje politike destabiliziranja Ukrajine, kao i vojnu agresiju prema toj zemlji, te povećavanje troškova djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine.

175    Što se tiče konkretne tužiteljeve situacije, valja utvrditi da tužiteljevi dopisi, osobito njegov dopis od 30. svibnja 2022. i njegov zahtjev za preispitivanje od 1. studenoga 2022., upućuju na argumente koji su već navedeni u okviru očitovanja o prvotnim aktima. Konkretno, tužitelj u njemu ističe [povjerljivo] da je samo društvo Alfa Bank ruski porezni obveznik i da je on samo manjinski dioničar društva Alfa Bank koji nema upravljačku funkciju.

176    Stoga je Vijeće pravilno moglo smatrati da elementi, koje je tužitelj iznio u svojim dokumentima upućenima Vijeću radi preispitivanja mjera ograničavanja, nisu ni novi ni odlučujući u odnosu na korespondenciju koja se odvijala u okviru ovog predmeta u vezi s prvotnim aktima.

177    Iz toga slijedi da, s obzirom na te elemente, Vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni kada je utvrdilo nepostojanje promjene u konkretnoj tužiteljevoj situaciji te je na istim elementima temeljilo zadržavanje uvrštenja njegova imena na spornim popisima.

178    Tužiteljev argument da se odluka o nastavku invazije na Ukrajinu ne može pripisati njemu, istaknut u podnesku kojim se provodi prilagodba tužbe, treba odbiti jer se u kriteriju (g) ne spominje takav uvjet.

179    Isto tako, treba odbiti druge tužiteljeve argumente koji se odnose na nepostojanje procjene ili ocjene tih mjera i na neučinkovitost mjera. Naime, njima se ne može dokazati pogreška u ocjeni prilikom procjene njegove konkretne situacije s obzirom na primjenjivi kriterij.

180    Naposljetku, što se tiče tužiteljeva argumenta koji se temelji na prijenosu njegovih udjela u ABH Holdingsu, valja podsjetiti na to da treba smatrati da navedeni prijenos nije dokazan dovoljno uvjerljivim dokazima u okviru postupka pred Općim sudom. Naime, kao što je to navedeno u točki 114. ove presude, kako bi se ocijenila dokazna vrijednost dokumenta, valja uzeti u obzir, među ostalim, podrijetlo dokumenta, okolnosti u kojima je on izrađen i njegova adresata – te na temelju njegova sadržaja utvrditi je li on razuman i pouzdan.

181    U ovom slučaju potvrda podnesena u prilogu replici od 19. kolovoza 2022. potječe od direktora društva ABH Holdings i u njoj se navodi da je 14. ožujka 2022. tužitelj prenio svoje udjele u tom društvu trećoj osobi i da više nema vlasnički udio (ownership interest) u navedenom društvu.

182    Međutim, valja utvrditi da je ta potvrda podnesena bez drugog službenog popratnog dokumenta i bez pojašnjenja, osobito u pogledu preuzimatelja tužiteljevih udjela ili načina prijenosa navedenih udjela. Štoviše, u okviru zahtjeva za preispitivanje upućenog Vijeću 1. studenoga 2022., kao i u okviru svojih podnesaka pred Općim sudom, tužitelj je nastavio navoditi svoje svojstvo „manjinskog člana” ili „manjinskog dioničara Alfa Banka”.

183    U okolnostima ovog slučaja valja smatrati da je, u nedostatku dokaza o ustupanju udjela, na koji se poziva tužitelj, trećoj osobi koja s njim nije povezana, Vijeće pravilno smatralo da se tužiteljeva konkretna situacija nije promijenila na način da dokazi iz spisa u okviru prvotnog uvrštenja njegova imena na sporne popise više nisu relevantni.

184    Stoga, uzimajući u obzir ozbiljnost situacije u Ukrajini koja je i dalje prisutna, činjenicu da ciljevi mjera ograničavanja nisu postignuti i nepostojanje dokaza koji potvrđuju da se promijenila tužiteljeva konkretna situacija, Vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni kada je predmetne mjere ograničavanja zadržalo na snazi.

185    S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da je razlog uvrštenja tužiteljeva imena na sporne popise, koji se temelji na statusu vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u gospodarskim sektorima koji ruskoj vladi osiguravaju znatan izvor prihoda, što odgovara kriteriju (g), dovoljno potkrijepljen, tako da su, u odnosu na njega, uvrštenje i zadržavanje njegova imena na spornim popisima, koji proizlaze iz prvotnih akata i akata o zadržavanju, osnovani.

186    Međutim, prema sudskoj praksi, u pogledu nadzora zakonitosti odluke o određivanju mjera ograničavanja, s obzirom na njihovu preventivnu narav, ako sud Unije smatra da je barem jedan od spomenutih razloga dovoljno precizan i konkretan, da je dokazan i predstavlja dovoljnu osnovu za tu odluku, tada činjenica da ostali razlozi to nisu ne opravdava poništenje spomenute odluke (vidjeti presudu od 28. studenoga 2013. Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C-348/12 P, EU:C:2013:776, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

187    Stoga treba kao neosnovan odbiti četvrti tužbeni razlog, kako u pogledu prvotnih akata tako i u pogledu akata o zadržavanju, a da pritom nije potrebno ispitati osnovanost drugih prigovora koje je tužitelj istaknuo i kojima se nastoji dovesti u pitanje ocjena Vijeća s obzirom na kriterij (d).

 Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, povredi prava vlasništva, slobode poduzetništva i prava na obavljanje određenog zanimanja

188    Tužitelj tvrdi da su pobijani akti neproporcionalni jer ga sprečavaju u obavljanju profesionalne djelatnosti. Mjere ograničavanja protiv njega također predstavljaju neproporcionalnu povredu njegovog prava vlasništva, slobode poduzetništva i prava na obavljanje zanimanja, to više što su dokazi na koje se Vijeće oslonilo očito nedovoljni.

189    Vijeće, koje podupire Kraljevina Belgija, osporava te argumente.

190    Valja podsjetiti na to da je načelo proporcionalnosti kao jedno od općih načela prava Unije i koje je navedeno člankom 5. stavkom 4. UEU-a, u skladu s kojim sredstva stavljena na raspolaganje odredbom prava Unije moraju omogućavati ostvarivanje legitimnih ciljeva, kako su postavljeni konkretnim propisom, te ne smiju ići dalje od onoga što je nužno za postizanje navedenih ciljeva (presude od 15. studenoga 2012., Al-Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al-Aqsa, C-539/10 P i C-550/10 P, EU:C:2012:711, t. 122., i od 1. lipnja 2022., Prigozhin/Vijeće, T-723/20, neobjavljena, EU:T:2022:317, t. 133.).

191    Osim toga, pravo vlasništva dio je općih načela prava Unije i utvrđeno je u članku 17. Povelje o temeljnim pravima. Isto tako, u skladu s člankom 16. navedene Povelje „sloboda poduzetništva priznaje se u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom”.

192    U ovom slučaju valja istaknuti da mjere ograničavanja koje pobijani akti sadržavaju dovode do ograničenja u tužiteljevu izvršavanju njegova prava vlasništva i prava na slobodu poduzetništva.

193    Međutim, temeljna prava na koja se poziva tužitelj, ne predstavljaju apsolutna prava i njihovo izvršavanje može biti predmet ograničenja koja su opravdana ciljevima u općem interesu koje Unija želi postići, pod uvjetom da takva ograničenja zaista odgovaraju ciljevima u općem interesu i u odnosu na zadani cilj ne predstavljaju nerazmjerno i neprihvatljivo upletanje koje ugrožava samu bit tako zajamčenih prava (presude od 28. ožujka 2017., Rosneft, C-72/15, EU:C:2017:236, t.148., i od 25. lipnja 2020., VTB Bank/Vijeće, C-729/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:499, t. 80.).

194    Kako bi bilo u skladu s pravom Unije, zadiranje u temeljna prava o kojima je riječ mora biti predviđeno zakonom, poštovati bit navedene slobode, odnositi se na cilj od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav i ne smije biti neproporcionalno (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T-125/22, EU:T:2022:483, t. 222. i navedenu sudsku praksu).

195    Međutim, valja utvrditi da su ta četiri uvjeta u ovom slučaju ispunjena.

196    Kao prvo, predmetne su mjere ograničavanja „predviđene zakonom” jer su određene u aktima koji imaju ponajprije opći doseg i jasan pravni temelj u pravu Unije kao i dovoljnu predvidljivost, što tužitelj ne osporava.

197    Kao drugo, pobijani akti primjenjuju se šest mjeseci i redovito se preispituju, kao što je to propisano člankom 6. Odluke 2014/145. Budući da su navedene mjere privremene i reverzibilne, valja smatrati da ne ugrožavaju bit sloboda na koje se odnose. Nadalje, pobijani akti predviđaju mogućnost odobravanja izuzeća od primijenjenih mjera ograničavanja. Konkretno, u pogledu zamrzavanja financijskih sredstava, člankom 2. stavcima 3. i 4. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i člankom 4. stavkom 1., člankom 5. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, propisana je mogućnost, s jedne strane, odobrenja da se zamrznuta financijska sredstva koriste za zadovoljavanje osnovnih potreba ili za ispunjenje određenih obveza i, s druge strane, mogućnost dobivanja posebnih odobrenja za oslobađanje zamrznutih financijskih sredstava, druge financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora.

198    Kao treće, predmetne mjere ograničavanja odgovaraju cilju od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav, a koje mogu opravdati negativne posljedice za određene subjekte, koje mogu biti i značajne (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C-72/15, EU:C:2017:236, t. 150.). Naime, one su usmjerene na izvršavanje pritiska na ruske vlasti kako bi ona okončala svoja djelovanja i svoje politike destabiliziranja Ukrajine. U tom pogledu, Vijeće je u veljači 2022. željelo strateški oslabiti rusko gospodarstvo, s jedne strane, osobito zabranom financiranja Ruske Federacije, njezine vlade i njezine središnje banke i, s druge strane, primjenom takvih mjera posebno u području financija, obrane i energetike. Osim toga, iz uvodne izjave 11. Odluke 2022/329 proizlazi da je Vijeće smatralo da, s obzirom na ozbiljnost situacije u Ukrajini, treba izmijeniti kriterije za uvrštenje na popis. Stoga se čini da EU nastoji smanjiti prihode Ruske Države i staviti pritisak na rusku vladu kako bi se smanjila njezina sposobnost da financira djelovanja Ruske Države kojima se podrivaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine te da ga okonča s ciljem očuvanja europske i globalne stabilnosti. Dakle, radi se o cilju koji pripada ciljevima koji se ostvaruju u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike, a navedeni su u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (c) UEU-a, kao što je očuvanje mira, sprečavanje sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti.

199    Kao četvrto, što se tiče prikladnosti predmetnih mjera ograničavanja, valja istaknuti da se, s obzirom na ciljeve od općeg interesa koji su toliko ključni za međunarodnu zajednicu kao što su oni navedeni u točki 198. ove presude, one kao takve ne mogu smatrati neprimjerenima (vidjeti u tom pogledu i po analogiji presudu od 2. prosinca 2020., Kalai/Vijeće, T-178/19, neobjavljenu, EU:T:2020:580, t. 171. i navedenu sudsku praksu).

200    Usto, kada je riječ o njihovoj nužnosti, druge manje obvezujuće mjere, kao što je sustav prethodne dozvole, ne omogućuju tako učinkovito postizanje cilja, odnosno vršenje pritiska na podržavatelje ruske vlade ili utjecajne poslovne osobe, osobito u odnosu na mogućnost zaobilaženja ograničenja koja su određena (vidjeti u tom pogledu i po analogiji presudu od 2. prosinca 2020., Kalai/Vijeće, T-178/19, neobjavljenu, EU:T:2020:580, t. 172. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, kao što je to prethodno navedeno, riječ je o privremenim i reverzibilnim ograničenjima koja predviđaju mogućnosti izuzeća koja su države članice odobrile.

201    Što se tiče štete uzrokovane tužitelju, točno je da je njegovo pravo vlasništva ograničeno pobijanim aktima, s obzirom na to da on posebice ne može raspolagati financijskim sredstvima koja mu pripadaju i koja se nalaze na području Unije ili prenijeti sredstva koja mu pripadaju u Uniju, osim na temelju posebnog odobrenja.

202    Međutim, teškoće uzrokovane tužitelju nisu nerazmjerne u odnosu na važnost cilja koji se želi postići pobijanim aktima. Naime, ti akti predviđaju periodično preispitivanje uvrštenja na sporne popise kako bi se osiguralo da imena osoba i subjekata koji više ne ispunjavaju kriterije za uvrštenje na te popise s njega budu izbrisani. Osim toga, kao što je to navedeno u točki 197. ove presude, pobijanim aktima predviđa se mogućnost da se odobri upotreba zamrznutih sredstava radi zadovoljenja osnovnih potreba ili ispunjenja određenih obveza i da se izdaju posebna odobrenja koja omogućuju odmrzavanje financijskih sredstava, druge financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora. U tom pogledu, na državnim je tijelima da ocijene, u skladu s načelom proporcionalnosti, svrsishodnost i doseg potrebnih odobrenja i izuzeća te da osiguraju njihovu provedbu na nacionalnoj razini.

203    Naposljetku, tužiteljev argument o nedostatnosti dokaza o osnovanosti predmetnih mjera ograničavanja odnosi se na njihovu meritornu ocjenu, a ne na njihovu proporcionalnost.

204    Iz prethodno navedenog proizlazi da pobijanim aktima nije povrijeđeno načelo proporcionalnosti i da njima nisu neproporcionalno povrijeđeni pravo vlasništva, sloboda poduzetništva ni pravo na obavljanje tužiteljevog zanimanja.

205    S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti tužbene razloge koji se temelje na povredi načela proporcionalnosti i povredi prava vlasništva, slobode poduzetništva i prava na obavljanje zanimanja.

 Tužbeni razlog, istaknut u okviru prilagodbe tužbe, koji se temelji na zlouporabi ovlasti

206    Tužitelj tvrdi da ga, uvrštavanjem njegova imena na sporne popise, Vijeće smatra odgovornim, među ostalim, za situaciju u Ukrajini, iako ne postoji nikakva izravna ili neizravna povezanost između njega i destabilizacije te zemlje. Donijevši mjere ograničavanja čiji cilj ne može biti očuvanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine jer su u potpunosti odvojene od onih koji su stvarno odgovorni za destabilizaciju Ukrajine i bez ikakve izravne ili neizravne povezanosti s tom situacijom, Vijeće je izmijenilo prvotno postavljeni cilj, a da iz toga nije izvelo potrebne zaključke za zadržavanje pojedinačnih mjera ograničavanja. Time je zloupotrijebilo ovlast na način da je zamijenio cilj bez prethodne procjene koja opravdava zadržavanje mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja.

207    Vijeće, koje podupire Kraljevina Belgija, osporava te argumente.

208    U skladu s ustaljenom sudskom praksom, akt je zahvaćen zlouporabom ovlasti samo ako je na temelju objektivnih, relevantnih i podudarnih indicija razvidno da je njegov isključivi ili barem odlučujući cilj bio postići ciljeve koji se razlikuju od izričitih ciljeva ili zaobići postupak posebno predviđen Ugovorima za rješavanje okolnosti konkretnog slučaja (presude od 28. ožujka 2017., Rosneft, C-72/15, EU:C:2017:236, t. 135., i od 25. lipnja 2020., Vnesheconombank/Vijeće, C-731/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:500, t. 63.).

209    Međutim, dovoljno je istaknuti da tužitelj u ovom slučaju nije iznio takve indicije. Kao što to ističe Vijeće, cilj koji se želi postići, odnosno izvršavanje najvećeg pritiska na Rusku Federaciju kako bi okončala rat u Ukrajini, nije ni na koji način izmijenjen.

210    Stoga, valja odbiti tužbeni razlog koji se temelji na zlouporabi ovlasti i, posljedično, tužbu u cijelosti.

 Troškovi

211    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Vijeća, u skladu s njegovim zahtjevom, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.

212    U skladu s odredbama članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Kraljevina Belgija snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      OT snosit će vlastite troškove kao i troškove Vijeća Europske unije, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.

3.      Kraljevina Belgija snosit će vlastite troškove.

Spielmann Mastroianni Brkan

Gâlea       Tóth

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. studenoga 2023.

Potpisi

*      Jezik postupka: francuski

1Povjerljivi podaci su izostavljeni.