PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
6. rujna 2013.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Obveza obrazlaganja – Pravo na obranu – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Pogreška u ocjeni“
U predmetu T‑493/10,
Persia International Bank plc, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina), koji su zastupali S. Gadhia, S. Ashley, solicitors, D. Anderson, QC, i R. Blakeley, barrister, a zatim S. Ashley, S. Jeffrey, A. Irvine, solicitors, D. Wyatt, QC, i R. Blakeley,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bishop i A. Vitro, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire
Europska komisija, koju zastupaju S. Boelaert i M. Konstantinidis, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom, s jedne strane, zahtjeva za poništenje Odluke Vijeća od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 195, str. 25.), Odluke Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.), Uredbe Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL L 281, str. 1.), Odluke Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL L 319, str. 11) i Uredbe (EU) Vijeća br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.), u mjeri u kojoj se ti akti odnose na tužitelja, i, s druge strane, zahtjeva za proglašenje neprimjenjivosti članka 7. stavka 2. točke (d) Uredbe Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 103, str. 1.), članka 16. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 961/2010 i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 267/2012 na tužitelja,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu I. Pelikánová (izvjestiteljica), predsjednica, K. Jürimäe i M. van der Woude, suci,
tajnik: N. Rosner, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. srpnja 2012.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
[omissis]
Postupak i zahtjevi stranaka
22 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. listopada 2010. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
23 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. studenoga 2010. tužitelj je prilagodio svoje tužbene zahtjeve nastavno na donošenje Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010 dana 25. listopada 2010.
24 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. siječnja 2011. Europska komisija podnijela je zahtjev za intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevima Vijeća. Rješenjem od 8. ožujka 2011. predsjednica četvrtog vijeća Općeg suda odobrila je tu intervenciju.
25 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. siječnja 2012. tužitelj je, s jedne strane, prilagodio svoje tužbene zahtjeve nastavno na donošenje Odluke 2011/783 i Provedbene uredbe br. 1245/2011 dana 1. prosinca 2011. i, s druge strane, zatražio da se pobijani akti, prema potrebi, ponište s trenutačnim učinkom.
26 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. travnja 2012. tužitelj je prilagodio svoje tužbene zahtjeve nastavno na donošenje Uredbe br. 267/2012 dana 23. ožujka 2012.
27 Na temelju izvještaja sutkinje izvjestiteljice, Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. Poslovnika Općeg suda pisanim putem postavio je pitanja strankama o posljedicama presude Suda od 13. ožujka 2012., Melli Bank/Vijeće (C‑380/09 P) na ovaj predmet, o broju tužiteljevih direktora i načinima njihova imenovanja te o dopuštenosti četvrtog tužiteljeva tužbenog razloga. Stranke su odgovorile na pitanja Općeg suda.
28 Tužitelj je u odgovoru na pitanja Općeg suda koji je podnesen tajništvu Općeg suda 8. lipnja 2012. odustao od trećeg tužbenog razloga, koji se odnosio na neproporcionalnost i stoga nezakonitost članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413, članka 7. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 423/2007, članka 16. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 961/2010 i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 267/2012.
29 Opći sud na raspravi održanoj 3. srpnja 2012. saslušao je izlaganja stranaka i njihove odgovore na postavljena pitanja.
30 Rješenjem Općeg suda (četvrto vijeće) od 4. rujna 2012. ponovno je otvoren usmeni dio postupka kako bi se u spis uložila tužiteljeva očitovanja o rješenju predsjednika Suda od 19. srpnja 2012., Akhras/Vijeće (C‑110/12 P(R), neobjavljeno u Zborniku) i kako bi se utvrdila očitovanja drugih stranaka. Usmeni dio postupka ponovno je zatvoren 4. listopada 2012.
31 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi s trenutačnim učinkom točku 4. tablice B Priloga II. Odluci 2010/413, točku 2. tablice B Priloga Provedbenoj uredbi br. 668/2010, točku 4. tablice B Glave I. Priloga Odluci 2010/644, točku 4. tablice B Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010, Odluku 2011/783, Provedbenu uredbu br. 1245/2011 i točku 4. tablice B Glave I. Priloga IX. Uredbi br. 267/2012, u mjeri u kojoj se ti akti odnose na njega;
– proglasi da se članak 7. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 423/2007, članak 16. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 961/2010 i članak 23. stavak 2. Uredbe br. 267/2012 ne primjenjuju na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
32 Vijeće i Komisija zahtijevaju od Općeg suda da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
[omissis]
Meritum
[omissis]
Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja, načela poštovanja prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu
[omissis]
– Povreda tužiteljevih prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu koja proizlazi iz činjenice da nije dobio dostatne informacije o donošenju mjera ograničavanja koje se odnose na njega
78 Tužitelj tvrdi da, neovisno o ponovljenim zahtjevima, nije dobio dostatne informacije o donošenju mjera ograničavanja protiv sebe i Bank Mellat te da nije dobio nikakav dokaz o navodnoj povezanosti Bank Mellat sa širenjem nuklearnog oružja. On u tom smislu naglašava nedostatnost prijedloga za donošenje mjera ograničavanja priopćenih dopisom od 13. rujna 2010. i prijedloga priopćenog u prilogu odgovoru na repliku te zakašnjelost objavljivanja tog prijedloga.
79 Tužitelj zaključuje da mu priopćenje tih elemenata nije omogućilo podnošenje učinkovitih očitovanja u vezi s donošenjem mjera ograničavanja u odnosu na njega i na Bank Mellat te da mu nije osiguralo pravično suđenje.
80 Vijeće, koje podupire Komisija, osporava osnovanost tužiteljevih argumenata. Vijeće, među ostalim, navodi da je tužitelju priopćilo prijedloge za donošenje mjera ograničavanja čim je dobilo odobrenje od država članica koje su ih predložile.
81 Kao prvo, iz ispitivanja provedenog u točkama 62. do 77. supra proizlazi da su prvi, četvrti i peti razlog na koje se poziva Vijeće u pogledu Bank Mellat kao i obrazloženje u odnosu na samog tužitelja dovoljno precizni, kao što to proizlazi iz pobijanih akata i prijedloga za donošenje mjera ograničavanja priopćenih tužitelju. Nasuprot tomu, nejasnost drugog, trećeg, šestog i sedmog razloga Vijeća u pogledu Bank Mellat predstavlja povredu tužiteljevih prava na obranu i na djelotvornu sudsku zaštitu.
82 Kao drugo, treba primijetiti da su prijedlozi za donošenje mjera ograničavanja priopćeni 13. rujna 2010., odnosno prije 25. rujna 2010., kada je istekao rok koji je Vijeće odredilo tužitelju za podnošenje njegovih očitovanja, pa se u odnosu na te prijedloge ne može utvrditi postojanje nikakve povrede prava na obranu.
83 Nasuprot tomu, prijedlog u prilogu odgovoru na repliku priopćen je nakon isteka roka navedenog u točki 82. supra.
84 U tom pogledu ne može se prihvatiti argument Vijeća u vezi s potrebom dobivanja odobrenja dotične države članice. Naime, kad se radi donošenja mjera ograničavanja protiv subjekta Vijeće namjerava osloniti na elemente koje je pružila država članica, ono je prije donošenja navedenih mjera dužno osigurati da se predmetni elementi mogu pravodobno priopćiti dotičnom subjektu kako bi on mogao učinkovito istaknuti svoje stajalište.
85 Međutim, valja smatrati da zakašnjelo priopćenje dokumenta na kojem je Vijeće utemeljilo donošenje odnosno zadržavanje mjera ograničavanja u odnosu na subjekt povređuje prava na obranu, što opravdava poništenje akata koji su ranije doneseni samo ako se ustanovi da dotične mjere ograničavanja ne bi mogle biti valjano donesene ili zadržane da je zakašnjelo priopćeni dokument trebalo isključiti kao dokaz optužbe.
86 Doista, kao što to proizlazi iz točaka 70. i 76. supra, prijedlog u prilogu odgovoru na repliku ne sadržava dodatne elemente u odnosu na pobijane akte i prijedloge priopćene 13. rujna 2010., što podrazumijeva da njegovo odbacivanje kao dokaza optužbe ne može utjecati na utemeljenost donošenja i zadržavanja mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja. U tim okolnostima, zakašnjelo priopćenje navedenog prijedloga ne opravdava poništenje Odluke 2010/413, Provedbene uredbe br. 668/2010, Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010.
87 Kao treće, kad je riječ o nepriopćavanju dokaza, treba navesti da na temelju načela poštovanja prava na obranu Vijeće nije dužno priopćiti druge elemente osim onih koji čine dio njegova spisa. Uistinu, u ovom slučaju Vijeće navodi, a da to tužitelj ne osporava, da njegov spis ne sadržava dodatne dokaze koji se odnose na uključenost Bank Mellat u širenje nuklearnog oružja ili koji se odnose na samog tužitelja. U tim okolnostima Vijeću se ne može prigovoriti da je povrijedilo tužiteljeva prava na obranu i na djelotvornu sudsku zaštitu time što nije priopćilo takve dokaze.
[omissis]
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na pogrešku u ocjeni je li tužitelj u vlasništvu ili pod nadzorom Bank Mellat
101 Tužitelj navodi da nije u vlasništvu Bank Mellat i da mu ne pripada u smislu članka 7. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 423/2007, članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413, članka 16. stavka 2. Uredbe br. 961/2010 i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 267/2012.
102 Uvodno valja primijetiti da se ispitivanje Općeg suda odnosi samo na okolnost da Bank Mellat ima u vlasništvu 60 % tužiteljeva kapitala. Naime, iako je Bank Tejerat, drugi tužiteljev dioničar, od 24. siječnja 2012. također obuhvaćen mjerama ograničavanja donesenima na temelju Odluke 2010/413, Uredbe br. 961/2010 i Uredbe br. 267/2012, na tu se okolnost Vijeće prvi put pozvalo tijekom rasprave i ne nalazi se u obrazloženju pobijanih akata. Stoga se ona ne može uzeti u obzir u okviru nadzora njezine zakonitosti.
103 Prema sudskoj praksi, ako su financijska sredstva subjekta za kojeg je prepoznato da sudjeluje u širenju nuklearnog oružja zamrznuta, postoji nezanemariva opasnost da on izvršava pritisak na subjekte čiji je vlasnik ili koje nadzire odnosno koji mu pripadaju da bi zaobišao učinak mjera koje se na njega odnose. Stoga je zamrzavanje financijskih sredstava tih subjekata, koje je Vijeće naložilo u članku 7. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 423/2007, članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413, članku 16. stavku 2. Uredbe br. 961/2010 i članku 23. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 267/2012, nužno i prikladno radi osiguranja učinkovitosti donesenih mjera i jamstva da se te mjere neće zaobići (vidjeti u tom smislu analogijom presudu Melli Bank/Vijeće, t. 27. supra, t. 39. i 58.).
104 Također, kada subjekt za kojeg se smatra da je uključen u širenje nuklearnog oružja ima 100-postotno vlasništvo nad drugim subjektom, ispunjena je pretpostavka vlasništva iz članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413 i članka 16. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 961/2010 (vidjeti analogijom presudu Melli Bank/Vijeće, t. 27. supra, t. 79.). Isti se zaključak mora primijeniti na pojam subjekta koji „pripada“ subjektu za kojeg se smatra da je uključen u širenje nuklearnog oružja iz članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 267/2012.
105 Imajući to u vidu, nije osporeno da Bank Mellat ima samo 60 % vlasništva tužiteljeva kapitala.
106 U tim okolnostima, suprotno onomu što navode Vijeće i Komisija, pravilo iz sudske prakse navedeno gore u točki 104. nije primjenjivo, s obzirom na to da 60-postotno vlasništvo tužiteljeva kapitala ne podrazumijeva samo po sebi da je ispunjena pretpostavka „vlasništva“ ili „pripadanja“, predviđena u odredbama navedenima gore u točki 104.
107 Stoga valja ispitati postoji li, s obzirom na okolnosti ovog slučaja i osobito postotak vlasništva Bank Mellat, nezanemariva opasnost da tužitelj zaobilazi učinak mjera ograničavanja koje se na njega odnose (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu Melli Bank/Vijeće, t. 27. supra, t. 40.).
108 Vijeće, koje podupire Komisija, tvrdi da je to tako, s obzirom na to da Bank Mellat, kao većinski dioničar sa 60-postotnim vlasništvom tužiteljeva kapitala, može imenovati i opozivati njegove direktore.
109 U tom pogledu, iz elemenata spisa proizlazi da tužitelj ima sedam direktora, od kojih su dva neovisna i ne obavljaju izvršne funkcije.
110 Uistinu je točno da se na temelju primjenjivog zakonodavstva Ujedinjene Kraljevine i tužiteljevih statuta njegovi direktori imenuju redovnom odlukom opće skupštine koja je usvojena običnom većinom glasova.
111 S obzirom na navedeno, kao prvo, iz elemenata koje je podnio tužitelj, a čiju točnost druge stranke nisu osporile, proizlazi da je Bank Mellat prema sporazumu tužiteljevih dioničara odabrao samo četiri trenutačna direktora, dok je preostala tri odabrao Bank Tejarat.
112 Usto, jedan od četiriju direktora koje je odabrao Bank Mellat jest neovisni neizvršni direktor. Kao što to proizlazi iz elemenata koje je podnio tužitelj, pretpostavka neovisnosti, koju FSA provjerava u okviru postupka odobravanja direktora društva, osobito podrazumijeva da navedeni direktor nije ni na koji način povezan s tužiteljevim dioničarima, uključujući Bank Mellat.
113 U tim okolnostima treba smatrati da Bank Mellat može utjecati na najviše tri od sedam trenutačnih tužiteljevih direktora, odnosno na njihovu manjinu.
114 Vijeće je u tom pogledu na raspravi također navelo da neovisni direktori nisu sudjelovali u svakodnevnom upravljanju tužiteljem jer nisu obavljali izvršne funkcije.
115 Međutim, valja primijetiti da, što se tiče zajedničkih odluka direktora, tužiteljevi statuti u odnosu na pretpostavke za kvorum ili pravo glasovanja ne razlikuju izvršne i neizvršne direktore. Stoga je u tom okviru položaj neizvršnih direktora jednak položaju izvršnih direktora.
116 Uostalom, ako bi argumentaciju Vijeća trebalo shvatiti na način da obuhvaća utjecaj koji u okviru svojih izvršnih funkcija mogu pojedinačno izvršiti određeni tužiteljevi direktori koje je odabrao Bank Mellat – nije ju moguće dvostruko uzimati u obzir. Naime, s jedne strane, ta okolnost nije spomenuta u obrazloženju pobijanih akata. S druge strane, predmetna argumentacija nije dovoljno precizna jer Vijeće nije navelo ni identitet obuhvaćenih direktora ni precizne dužnosti koje su obavljali ni posebnu opasnost koju je ta okolnost predstavljala za učinkovitost mjera ograničavanja koje se odnose na Bank Mellat.
117 Kao drugo, valja primijetiti da iz elemenata spisa proizlazi da je imenovanje novog tužiteljeva direktora podložno FSA‑ovu odobrenju. Stoga Bank Mellat ne može slobodno mijenjati broj i vrstu tužiteljevih direktora, među ostalim, ukidanjem mjesta neovisnih direktora.
118 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da se u posebnim okolnostima ovog slučaja ne može smatrati da je zbog činjenice da Bank Mellat ima u vlasništvu 60 % tužiteljeva kapitala ispunjena pretpostavka „vlasništva“ ili „pripadanja“, predviđena u članku 7. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 423/2007, članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413, članku 16. stavku 2. Uredbe br. 961/2010 i članku 23. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 267/2012.
119 Stoga 60-postotno vlasništvo Bank Mellat tužiteljeva kapitala ne opravdava samo po sebi donošenje i zadržavanje mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja.
120 S obzirom na to da je 60-postotno vlasništvo Bank Mellat tužiteljeva kapitala jedina okolnost koju Opći sud može uzeti u obzir (vidjeti točku 102. supra), valja prihvatiti drugi tužbeni razlog i stoga poništiti Odluku 2010/644, Uredbu br. 961/2010, Odluku 2011/783, Provedbenu uredbu br. 1245/2011 i Uredbu br. 267/2012, u mjeri u kojoj se odnose na tužitelja, a da nije nužno ispitivati, s jedne strane, druge argumente na koje se poziva tužitelj u okviru drugog tužbenog razloga i, s druge strane, peti tužbeni razlog.
[omissis]
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništavaju se, u mjeri u kojoj se odnose na Persia International Bank plc:
– točka 4. tablice B Priloga II. Odluci Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP;
– točka 2. tablice B Priloga Provedbenoj uredbi Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana;
– točka 4. tablice B Glave I. Priloga Odluci Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413;
– točka 4. tablice B Priloga VIII. Uredbi Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007;
– Odluka Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413;
– Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe br. 961/2010;
– točka 4. tablice B Priloga IX. Uredbi Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010.
2. Zadržavaju se učinci Odluke 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644 i Odlukom 2011/783, u odnosu na Persia International Bank sve do stupanja na snagu poništenja Uredbe br. 267/2012.
3. U preostalom dijelu tužba se odbija
4. Vijeće Europske unije snosit će, osim svojih troškova, i troškove Persia International Bank.
5. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Pelikánová | Jürimäe | Van der Woude |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. rujna 2013.
Potpisi