Predmet T‑493/10

(objavljeno u ulomcima)

Persia International Bank plc

protiv

Vijeća Europske unije,

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Obveza obrazlaganja – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Pogreška u ocjeni“

Sažetak – Presuda Općeg suda (četvrto vijeće) od 6. rujna 2013.

1.      Pravo Europske unije – Načela – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Obveza davanja obavijesti o inkriminirajućim dokazima – Doseg

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; odluke Vijeća 2010/413/ZVSP i 2010/644/ZVSP; uredbe Vijeća br. 668/2010 i br. 961/2010)

2.      Europska unija – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Obveza proširenja te mjere na subjekte koji su u vlasništvu tog subjekta ili koje taj subjekt nadzire – Svojstvo subjekta koji je u vlasništvu ili kojeg se nadzire – Obično vlasništvo udjela – Isključenje

(Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP, čl. 20. st. 1. t. (b); uredbe Vijeća br. 423/2007, čl. 7. st. 2. t. (d), br. 961/2010, čl. 16. st. 2., i br. 267/2012, čl. 23. st. 2. t. (a))

1.      Načelo poštovanja prava obrane zahtijeva, s jedne strane, da se dokazi protiv zainteresiranog subjekta na kojima se temelje akti koji negativno utječu na njegova prava njemu priopće. S druge strane, zainteresiranom subjektu mora se omogućiti učinkovito isticanje svojeg stajališta o tim dokazima.

Stoga, kad se radi donošenja mjera ograničavanja protiv subjekta, s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja, Vijeće namjerava osloniti na elemente koje je pružila država članica, ono je prije donošenja navedenih mjera dužno osigurati da se predmetni elementi mogu pravodobno priopćiti dotičnom subjektu kako bi on mogao učinkovito istaknuti svoje stajalište. Međutim, zakašnjelo priopćenje dokumenta na kojem je Vijeće utemeljilo donošenje odnosno zadržavanje mjera ograničavanja u odnosu na subjekt povređuje prava na obranu, što opravdava poništenje akata koji su ranije doneseni samo ako se ustanovi da dotične mjere ograničavanja ne bi mogle biti valjano donesene ili zadržane da je zakašnjelo priopćeni dokument trebalo isključiti kao dokaz optužbe.

Kad je riječ o priopćavanju dokaza, Vijeće na temelju načela poštovanja prava na obranu nije dužno priopćiti druge elemente osim onih koji čine dio njegova spisa.

(t. 50.‑56., 84.‑87.)

2.      Ako su financijska sredstva subjekta za kojeg je prepoznato da sudjeluje u širenju nuklearnog oružja zamrznuta, postoji nezanemariva opasnost da on izvršava pritisak na subjekte čiji je vlasnik ili koje nadzire odnosno koji mu pripadaju da bi zaobišao učinak mjera koje se na njega odnose. Stoga je zamrzavanje financijskih sredstava tih subjekata, koje je Vijeće naložilo u članku 7. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana, članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140, članku 16. stavku 2. Uredbe br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 i članku 23. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010, nužno i prikladno radi osiguranja učinkovitosti donesenih mjera i jamstva da se te mjere neće zaobići. Također, pretpostavka vlasništva iz članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413 i članka 16. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 961/2010 ispunjena je kada subjekt pripada subjektu za kojeg se smatra da je uključen u širenje nuklearnog oružja prema izričaju članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 267/2012.

Međutim, sama činjenica da subjekt za kojeg se smatra da je uključen u širenje nuklearnog oružja ima u vlasništvu 60 % kapitala drugog subjekta ne dopušta zaključak da je ispunjena pretpostavka vlasništva ili pripadanja, predviđena u članku 7. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 423/2007, članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413, članku 16. stavku 2. Uredbe br. 961/2010 i članku 23. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 267/2012. Stoga činjenica da subjekt za kojeg se smatra da je uključen u širenje nuklearnog oružja ima 60-postotno vlasništvo u kapitalu drugog subjekta ne opravdava samo po sebi donošenje i zadržavanje mjera ograničavanja u odnosu na drugi subjekt.

(t. 103., 104., 118. i 119.)