Language of document : ECLI:EU:T:2021:91

PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto prošireno vijeće)

17. veljače 2021.(*)

„Državne potpore – Tržište zračnog prijevoza u Švedskoj, iz nje i prema njoj – Jamstva za zajmove namijenjene potpori zračnim prijevoznicima u okviru pandemije bolesti COVID-19 – Odluka o neospornosti – Vremenski okvir mjera državnih potpora – Mjera namijenjena otklanjanju ozbiljnih poremećaja u gospodarstvu države članice – Slobodno pružanje usluga – Jednako postupanje – Proporcionalnost – Kriterij posjedovanja licencije koju su izdala švedska tijela – Nepostojanje odvagivanja korisnih učinaka potpore na trgovinske uvjete i održavanje nenarušenog tržišnog natjecanja s njezinim negativnim učincima – Članak 107. stavak 3. točka (b) UFEU‑a – Ratio legis – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T‑238/20,

Ryanair DAC, sa sjedištem u Swordsu (Irska), koji zastupaju E. Vahida, F.-C. Laprévote, S. Rating i I.-G. Metaxas‑Maranghidis, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju L. Flynn, S. Noë i F. Tomat, u svojstvu agenata,

tuženik,

koju podupiru

Francuska Republika, koju zastupaju E. de Moustier, C. Mosser, A. Daniel i P. Dodeller, u svojstvu agenata,

i

Kraljevina Švedska, koju zastupaju C. Meyer‑Seitz, H. Eklinder, A. Runeskjöld, M. Salborn Hodgson, H. Shev, R. Shahsavan Eriksson i J. Lundberg, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije C(2020.) 2366 final od 11. travnja 2020. o državnoj potpori SA.56812 (2020/N) – Švedska – COVID-19: program jamstava za zajmove u korist zračnih prijevoznika,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),

u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, A. Kornezov, E. Buttigieg (izvjestitelj), K. Kowalik‑Bańczyk i G. Hesse, suci,

tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 22. rujna 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Kraljevina Švedska prijavila je 3. travnja 2020. Europskoj komisiji mjeru potpore u obliku programa jamstava za zajmove određenim zračnim prijevoznicima (u daljnjem tekstu: predmetni program potpore), u skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a. Cilj je predmetnog programa potpore osigurati da zračni prijevoznici koji imaju licenciju koju je izdala ta država članica (u daljnjem tekstu: švedska licencija), koji su važni za njezino povezivanje, raspolažu dovoljnom likvidnošću kako bi se izbjeglo da poremećaji uzrokovani pandemijom bolesti COVID-19 ugroze njihovu održivost i kako bi se očuvao kontinuitet gospodarske aktivnosti tijekom trenutačne krize i nakon nje. Predmetni program potpore koristit će svim zračnim prijevoznicima koji su na dan 1. siječnja 2020. bili nositelji švedske licencije za obavljanje komercijalnih djelatnosti u zrakoplovstvu na temelju članka 3. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici (SL 2008., L 293, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 8., str. 164.), osim zračnim prijevoznicima čija se glavna djelatnost sastoji od obavljanja usluga izvanrednog zračnog prijevoza. Najveći iznos zajmova osiguranih na temelju tog programa bit će 5 milijardi švedskih kruna (SEK), pri čemu se jamstvo s trajanjem od najviše šest godina odobravalo do 31. prosinca 2020. na kredite za ulaganje i kredite za obrtni kapital.

2        Komisija je 11. travnja 2020. donijela Odluku C(2020.) 2366 final o državnoj potpori SA.56812 (2020/N) – Švedska – COVID-19: program jamstava za zajmove u korist zračnih prijevoznika (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), kojom je ona, nakon što je zaključila da predmetna mjera predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, ocijenila njezinu spojivost s unutarnjim tržištem s obzirom na svoju Komunikaciju od 19. ožujka 2020., naslovljenu „Privremeni okvir za mjere državne potpore u svrhu podrške gospodarstvu u aktualnoj pandemiji COVIDA-19” (SL 2020., C 91 I, str. 1.), koja je bila izmijenjena 3. travnja 2020. (SL 2020., C 112 I, str. 1.) (u daljnjem tekstu: privremeni okvir).

3        U tom pogledu, kao prvo, Komisija je smatrala da, u skladu s Uredbom br. 1008/2008, prihvatljivi zračni prijevoznici imaju „glavno poslovno sjedište” (vidjeti točku 26. ove presude) u Švedskoj, pri čemu njihovu financijsku situaciju redovito nadzire nacionalno tijelo zaduženo za izdavanje licencija. Komisija je usto navela da usluge redovnog prijevoza putnika koje obavljaju korisnici predmetne mjere mogu imati veliku ulogu u povezivanju zemlje. Stoga su kriteriji prihvatljivosti za korištenje mjere relevantni radi utvrđivanja zračnih prijevoznika koji su povezani sa Švedskom i imaju ulogu u osiguranju njezine povezanosti, u skladu s ciljem predmetnog programa potpore. Kao drugo, Komisija je smatrala da je navedeni program nužan, prikladan i proporcionalan za otklanjanje ozbiljnih poremećaja u švedskom gospodarstvu i da ispunjava sve relevantne uvjete navedene u točki 3.2. privremenog okvira, naslovljenoj „Potpore u obliku jamstava za zajmove”. Komisija je stoga zaključila da je predmetni program potpore spojiv s unutarnjim tržištem u skladu s člankom 107. stavkom 3. točkom (b) UFEU‑a pa protiv njega nije istaknula prigovore.

 Postupak i zahtjevi stranaka

4        Aktom podnesenim 1. svibnja 2020. tajništvu Općeg suda tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

5        Aktom koji je istog dana podnio tajništvu Općeg suda tužitelj je zatražio da se o podnesenoj tužbi odlučuje u ubrzanom postupku, u skladu s člancima 151. i 152. Poslovnika Općeg suda. Odlukom od 27. svibnja 2020. Opći sud (deseto vijeće) prihvatio je zahtjev za ubrzani postupak.

6        Komisija je 15. lipnja 2020. podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda.

7        U skladu s člankom 106. stavkom 2. Poslovnika, tužitelj je 22. lipnja 2020. podnio obrazloženi zahtjev za održavanje rasprave.

8        Na prijedlog desetog vijeća, Opći sud odlučio je na temelju članka 28. Poslovnika predmet uputiti proširenom sastavu suda.

9        U okviru mjera upravljanja postupkom propisanih člankom 89. Poslovnika, Opći sud 20. srpnja 2020. pozvao je tužitelja da u pisanom obliku odgovori na određena pitanja. Tužitelj je na taj zahtjev odgovorio u za to određenom roku.

10      Aktom podnesenim 20. srpnja 2020. tajništvu Općeg suda Francuska Republika zatražila je intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Komisije. Aktom podnesenim 28. srpnja 2020. tajništvu Općeg suda tužitelj je u skladu s člankom 144. stavkom 7. Poslovnika zatražio da se određeni podaci o broju rezervacija i očekivanom broju putnika, koji su sadržani u tužbi, njezinoj skraćenoj verziji i njezinim prilozima, ne priopće Francuskoj Republici. Stoga je priložio tužbu, skraćenu tužbu i njezine priloge u verzijama koje nisu povjerljive.

11      U odgovoru na mjeru upravljanja postupkom iz točke 9. ove presude, tužitelj je 5. kolovoza 2020. potvrdio da povlači točke 66. do 76. tužbe, koje se nalaze u trećem odjeljku drugog dijela prvog tužbenog razloga, kao i točke 110. do 114. tužbe, sadržane u drugom dijelu trećeg tužbenog razloga.

12      Rješenjem od istog dana predsjednik desetog proširenog vijeća Općeg suda odobrio je intervenciju Francuske Republike te je privremeno ograničio dostavu tužbe, njezine skraćene verzije i njezinih priloga samo na verzije koje nemaju oznaku povjerljivosti koje je podnio tužitelj, do mogućih očitovanja Francuske Republike o zahtjevu za povjerljivo postupanje.

13      Mjerom upravljanja postupkom od 6. kolovoza 2020. Francuskoj Republici odobreno je na temelju članka 154. stavka 3. Poslovnika podnošenje intervencijskog podneska.

14      Aktom podnesenim 11. kolovoza 2020. tajništvu Općeg suda Kraljevina Švedska zatražila je intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Komisije. Aktom podnesenim 17. kolovoza 2020. tajništvu Općeg suda tužitelj je u skladu s člankom 144. stavkom 7. Poslovnika zatražio da se podaci iz točke 10. ove presude ne priopće Kraljevini Švedskoj.

15      Rješenjem od 21. kolovoza 2020. predsjednik desetog proširenog vijeća Općeg suda odobrio je intervenciju Kraljevine Švedske te je privremeno ograničio dostavu tužbe, njezine skraćene verzije i njezinih priloga samo na samo na tužiteljeve verzije koje nemaju oznaku povjerljivosti, do mogućih očitovanja Kraljevine Švedske o zahtjevu za povjerljivo postupanje. Mjerom upravljanja postupkom od istog dana Kraljevini Švedskoj odobreno je na temelju članka 154. stavka 3. Poslovnika podnošenje intervencijskog podneska.

16      Istog dana Francuska Republika dostavila je tajništvu Općeg suda svoj intervencijski podnesak a da pritom nije podnijela prigovor u pogledu tužiteljeva zahtjeva za povjerljivo postupanje.

17      Kraljevina Švedska dostavila je 7. rujna 2020. tajništvu Općeg suda svoj intervencijski podnesak, pri čemu također nije iznijela prigovor u pogledu tužiteljeva zahtjeva za povjerljivo postupanje.

18      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

19      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

20      Francuska Republika zahtijeva utvrđenje nedopuštenosti tužbe u dijelu u kojem se njome osporava osnovanost ocjene potpore kao takve i njezino odbijanje u preostalom dijelu. Podredno zahtijeva da se tužba odbije u cijelosti.

21      Kraljevina Švedska, poput Komisije, zahtijeva da se tužba odbije kao neosnovana.

 Pravo

22      Valja podsjetiti da je sud Europske unije ovlašten procijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdava li dobro sudovanje odbijanje tužbe kao neosnovane, bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti (vidjeti u tom smislu presude od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 51. i 52. i od 14. rujna 2016., Trajektna luka Split/Komisija, T‑57/15, neobjavljena, EU:T:2016:470, t. 84.). Stoga valja, osobito s obzirom na razmatranja koja su dovela do odobrenja provedbe ubrzanog postupka i važnost koja se pripisuje, kako za tužitelja tako i za Komisiju, Francusku Republiku i Kraljevinu Švedsku, brzom odgovoru u pogledu merituma, najprije ispitati osnovanost tužbe, a da se prethodno ne odlučuje o njezinoj dopuštenosti.

23      Tužitelj je istaknuo četiri tužbena razloga u prilog svojoj tužbi. Prvi tužbeni razlog temelji se, u biti, na povredi načela nediskriminacije na temelju državljanstva i slobodnog pružanja usluga, drugi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze odvagivanja korisnih učinaka potpore na trgovinske uvjete i na održavanje nenarušenog tržišnog natjecanja s njezinim negativnim učincima, treći tužbeni razlog u biti se temelji na povredi postupovnih prava izvedenih iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, a četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije na temelju državljanstva i slobodnog pružanja usluga

24      Prvi tužbeni razlog sastoji se, u biti, od četiriju dijelova, od kojih se prvi temelji na tome da se predmetnim programom potpore diskriminira na temelju državljanstva, drugi, na tome da taj program nije ni nužan ni proporcionalan za postizanje cilja koji mu je postavljen, treći na tome da se njime ograničava slobodno pružanje usluga i, četvrti, na tome da tako provedeno ograničenje nije opravdano.

 Prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelje na tome da se predmetnim programom potpore diskriminira na temelju državljanstva i da taj program nije ni nužan ni proporcionalan za ostvarenje cilja koji mu je postavljen

25      U ovom slučaju, kao prvo, predmetni program potpore sastoji se od dodjele državnog jamstva zračnim prijevoznicima koji na 1. siječnja 2020. raspolažu švedskom licencijom, osim onih čija se glavna djelatnost sastoji od obavljanja izvanrednih letova, što podrazumijeva da je njihovo „glavno poslovno sjedište” u Švedskoj (vidjeti točku 26. ove presude) kada traže zajmove od bankovnih institucija. Taj je program ograničen vremenski (do 31. prosinca 2020.) i u svojem iznosu (5 milijardi SEK). Kao što to proizlazi iz točke 1. ove presude, izraz „švedska licencija” upućuje na licenciju koju su na temelju članka 3. Uredbe br. 1008/2008 izdala švedska tijela. Slijedom toga, treba odmah odbiti tužiteljev argument iz točke 57. tužbe, koji se temelji na tome da je Komisija izrazom „švedska licencija” primijenila pojam koji nije obuhvaćen pravom Europske unije.

26      Kao drugo, u skladu s člankom 2. točkom 26. Uredbe br. 1008/2008, glavno poslovno sjedište znači glavno sjedište ili registrirani ured zračnog prijevoznika Unije u državi članici unutar koje se izvode glavne financijske djelatnosti i provodi operativni nadzor nad zračnim prijevoznikom Unije, uključujući neprekinuto upravljanje plovidbenošću. Pojam glavnog poslovnog sjedišta u praksi odgovara društvenom sjedištu navedenog prijevoznika (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2014., International Jet Management, C‑628/11, EU:C:2014:171, t. 66.). Stoga je točno, kao što to tvrdi tužitelj, da je u pogledu određene pravne osobe navedenom uredbom dopušteno osnivanje samo jednog glavnog poslovnog sjedišta i, slijedom toga, izdavanje samo jedne licencije od strane tijela države članice na čijem se državnom području nalazi to glavno poslovno sjedište. Međutim, kao što to pravilno tvrdi Kraljevina Švedska u svojem intervencijskom podnesku, zračni prijevoznik može steći više licencija osnivanjem više različitih pravnih osoba, na primjer osnivanjem društava kćeri.

27      Kao treće, valja utvrditi da je jedan od kriterija prihvatljivosti za predmetni program potpore posjedovanje švedske licencije na 1. siječnja 2020., odnosno u razdoblju prije priznanja pandemije bolesti COVID-19. Iz toga nužno proizlazi, s obzirom na to da dobivanje licencije od švedskih tijela pretpostavlja da zračni prijevoznik ima svoje glavno poslovno sjedište u Švedskoj, da je ono trebalo biti uspostavljeno najkasnije određeno vrijeme prije kraja 2019., uzimajući u obzir rokove za dobivanje licencije. Slijedom toga, na zakonitost predmetnog programa potpore ne utječe činjenica, kao što to tvrdi Komisija, da zračni prijevoznik prijenosom mjesta svojeg glavnog poslovnog sjedišta može dobiti licenciju u drugoj državi članici. Također, tužitelj ne može tvrditi, kao što to čini u točkama 53. i 54. tužbe, da je Komisija iznošenjem takvog argumenta u upućenom mu dopisu od 22. travnja 2020. namjeravala promicati bilo kakvu utrku za subvencijama.

28      S obzirom na ta pojašnjenja valja istaknuti da se, u skladu s člankom 107. stavkom 3. točkom (b) UFEU‑a, potpore za otklanjanje ozbiljnih poremećaja u gospodarstvu neke države članice mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem.

29      Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz opće strukture Ugovora proizlazi da postupak predviđen u članku 108. UFEU‑a ne smije nikada dovesti do rezultata koji bi bio suprotan posebnim odredbama Ugovora. Stoga Komisija ne može državnu potporu čiji su pojedini oblici u suprotnosti s drugim odredbama Ugovora proglasiti spojivom s unutarnjim tržištem. Također, Komisija ne može državnu potporu kojom se u nekim njezinim oblicima povređuju opća načela prava Unije, kao što je to načelo jednakog postupanja, proglasiti spojivom s unutarnjim tržištem (presuda od 15. travnja 2008., Nuova Agricast, C‑390/06, EU:C:2008:224, t. 50. i 51.).

30      U ovom slučaju, s jedne strane, valja utvrditi da je posljedica jednog od kriterija prihvatljivosti, to jest kriterija posjedovanja švedske licencije, različito postupanje prema zračnim prijevoznicima s glavnim poslovnim sjedištem u Švedskoj, koji mogu dobiti zajam za koji jamči država, u odnosu na one koji imaju takvo poslovno sjedište u drugoj državi članici te na temelju slobodnog pružanja usluga i slobode poslovnog nastana posluju u Švedskoj, prema njoj ili iz nje, a ne mogu ostvariti takav zajam.

31      Pod pretpostavkom da se, kao što to tvrdi tužitelj, ta razlika u postupanju može izjednačiti s diskriminacijom u smislu članka 18. prvog stavka UFEU‑a, valja istaknuti da je prema toj odredbi zabranjena svaka diskriminacija na temelju državljanstva unutar područja primjene Ugovorâ „ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu”. Stoga valja provjeriti je li to različito postupanje dopušteno s obzirom na članak 107. stavak 3. točku (b) UFEU‑a, koji je pravna osnova pobijane odluke. To ispitivanje podrazumijeva, s jedne strane, da cilj predmetnog programa potpore ispunjava zahtjeve potonje odredbe i, s druge strane, da načini dodjele potpore ne prekoračuju ono što je nužno za postizanje tog cilja.

32      Kao prvo, što se tiče cilja predmetnog programa potpore, valja podsjetiti da je Kraljevina Švedska tu mjeru temeljila na članku 107. stavku 3. točki (b) UFEU‑a (točka 9. pobijane odluke). Navedenim programom nastoji se, dakle, otkloniti ozbiljan poremećaj švedskog gospodarstva uzrokovan pandemijom bolesti COVID-19, kao što to proizlazi iz točaka 41. i 42. pobijane odluke, što odgovara jednom od slučajeva iz članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a, osiguravajući pritom povezivanje Švedske. Predmetnim programom potpore osigurava se, kao što to proizlazi iz točaka 8. i 43. pobijane odluke, da zračni prijevoznici koji su „nositelji švedske licencije te su važni za osiguranje povezanosti Švedske” imaju dovoljnu likvidnost, pri čemu su navedeni zračni prijevoznici „koji su povezani sa Švedskom i imaju ulogu u osiguranju njezine povezanosti” definirani posjedovanjem švedske licencije, ali i, kao što to pravilno tvrde Komisija i Kraljevina Švedska, činjenicom da obavljaju redovne letove u Švedskoj, prema njoj i iz nje. Naime, zračni prijevoznici koji kao svoju glavnu djelatnost obavljaju izvanredne letove, odnosno one koji nisu planirani, ne ispunjavaju uvjete za predmetni program potpore, čak i ako posjeduju švedsku licenciju.

33      Valja smatrati da cilj predmetnog programa potpore ispunjava uvjete iz članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a s obzirom na to da su u pobijanoj odluci u dovoljnoj mjeri dokazani kako postojanje ozbiljnog poremećaja švedskog gospodarstva zbog pandemije bolesti COVID-19 tako i njezini značajni negativni učinci na sektor zrakoplovstva u Švedskoj, a time i na zračnu povezanost državnog područja te države članice.

34      Kao drugo, što se tiče ispitivanja prekoračuje li se načinima dodjele potpore ono što je nužno za postizanje cilja predmetnog programa potpore i ispunjavanje uvjeta iz članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a, valja navesti sljedeća razmatranja.

35      Valja istaknuti da se provedba predmetnog programa potpore sastoji od dodjele državnog jamstva kojim se prijevoznicima koji ispunjavaju uvjete omogućuje da zajmovima bankovnih institucija nadvladaju krizu likvidnosti uzrokovanu posljedicama pandemije bolesti COVID-19 na švedski zračni promet. Ti bankovni zajmovi s državnim jamstvom mogu se ugovoriti na najdulje šest godina (točka 24. pobijane odluke). Predmetni program potpore donesen je u skladu s točkom 3.2. privremenog okvira, naslovljenoj „Potpore u obliku jamstava za zajmove”.

36      U tom pogledu valja podsjetiti da točka 5. privremenog okvira glasi kako slijedi:

„Banke i drugi financijski posrednici imaju ključnu ulogu u ublažavanju posljedica pandemije COVIDA-19 jer održavaju dotok kredita u gospodarstvo. Dođe li do ozbiljnog ograničenja dotoka kredita, gospodarska će se aktivnost naglo usporiti jer će poduzeća teško moći plaćati dobavljače i zaposlenike. Zato je primjereno da države članice mogu poduzeti mjere kojima će kreditne institucije i druge financijske posrednike potaknuti da kontinuirano ostvaruju svoju ulogu i nastave podupirati gospodarske aktivnosti u Uniji.”

37      Slijedom toga, Kraljevina Švedska donošenjem predmetnog programa potpore namjeravala je poduzeti poticajnu mjeru za bankarski sektor, u skladu s točkom 5. privremenog okvira, izdavanjem državnog jamstva za nove zajmove, koji su se mogli ugovoriti do 31. prosinca 2020. (točka 14. pobijane odluke).

38      Tužitelj u točkama 58. i 82. tužbe tvrdi da se pobijanom odlukom ne utvrđuje nužnost dodjele potpore na temelju posjedovanja Unijine operativne licencije koju su izdala švedska tijela.

39      Taj se argument ne može prihvatiti.

40      Kao prvo, što se tiče prikladnosti predmetnog programa potpore valja navesti da je, uzimajući u obzir činjenicu da je taj program prisutan u obliku državnih jamstava na temelju kojih bankovne institucije mogu odobriti zajmove u najduljem trajanju od šest godina, uobičajeno da dotična država članica želi osigurati stabilnu prisutnost zračnih prijevoznika koji ispunjavaju uvjete za jamstvo kako bi mogli biti prisutni na švedskom državnom području radi ispunjavanja odobrenih zajmova, a državno jamstvo u što manjoj mjeri korišteno. Doista, kriterijem posjedovanja švedske licencije, što podrazumijeva prisutnost glavnog poslovnog sjedišta zračnih prijevoznika na švedskom državnom području, omogućuje se osiguranje njihove određene stabilne prisutnosti, barem upravne i financijske, tako da tijela države članice koja dodjeljuju potporu mogu nadzirati način na koji je primatelji koriste, što ne bi bio slučaj da je Kraljevina Švedska usvojila drugi kriterij kojim bi se omogućilo da uvjete ispunjavaju zračni prijevoznici koji posluju na švedskom državnom području kao obični pružatelji usluga, poput tužitelja, s obzirom na to da se pružanje usluga može, prema definiciji, obustaviti u vrlo kratkom roku, ako ne i trenutačno.

41      Kao drugo, ti načini dodjele potpore odražavaju mogućnost i obvezu švedskih tijela da izvrše financijski nadzor korisnika. Međutim, takva mogućnost i obveza postoje samo za zračne prijevoznike koji posjeduju švedsku licenciju jer su švedska tijela nadležna nadzirati samo njihovu financijsku situaciju, u skladu s obvezama koje osobito proizlaze iz članka 5. i članka 8. stavka 2. Uredbe br. 1008/2008, kao što je to navedeno u točki 43. pobijane odluke. Nasuprot tomu, švedska tijela na temelju navedene uredbe nemaju nikakvu nadležnost nadzirati financijsku situaciju zračnih prijevoznika koji nemaju švedsku licenciju.

42      Kao treće, iako je Sud smatrao da u praksi pojam glavnog poslovnog sjedišta odgovara pojmu društvenog sjedišta (vidjeti točku 26. ove presude) i da se društveno sjedište može relativno brzo promijeniti, ne može se zanemariti da članak 2. točka 26. Uredbe br. 1008/2008 sadržava druga pojašnjenja, osobito ono koje se odnosi na činjenicu da se neprekinuto upravljanje plovidbenošću mora provoditi iz mjesta glavnog poslovnog sjedišta, odnosno, u ovom slučaju, u Švedskoj. To je razmatranje potkrijepljeno člankom 5. (koji se odnosi na financijske uvjete za izdavanje operativne licencije), člankom 7. (koji se odnosi na dokaz o dobrom ugledu) odnosno člankom 8. (koji se odnosi na valjanost operativne licencije) Uredbe br. 1008/2008. Tim se odredbama utvrđuju regulatorne uzajamne obveze zračnih prijevoznika koji posjeduju švedsku licenciju i švedskih tijela pa tako i posebna i stabilna međusobna veza kojom se na prikladan način ispunjavaju uvjeti propisani člankom 107. stavkom 3. točkom (b) UFEU‑a, kojima se zahtijeva da se potporom otklanjaju ozbiljni poremećaji u gospodarstvu dotične države članice. Štoviše, gubitak te veze s dotičnom državom članicom, koji bi se sastojao od prijenosa glavnog poslovnog sjedišta u drugu državu članicu, ne može se svesti na običnu promjenu društvenog sjedišta jer zračni prijevoznik mora, kao što je to sam tužitelj istaknuo u točki 54. tužbe, također poduzeti sve upravne korake u potonjoj državi kako bi dobio novu operativnu licenciju i ispuniti sve potrebne uvjete u tu svrhu, pri čemu je uspostava mjesta njegova novog glavnog poslovnog sjedišta tek jedan od elemenata.

43      Stoga je nedvojbeno da je donošenjem tog kriterija, zajedno s kriterijem isključenja zračnih prijevoznika koji obavljaju izvanredne letove, Kraljevina Švedska u biti nastojala osigurati postojanje stalne veze sa zračnim prijevoznicima koji su korisnici njezina jamstva, što se odražava u postojanju važnog pravnog subjekta na njezinu tlu, odnosno njihova glavnog poslovnog sjedišta, koja, pak, ne bi u tom pogledu postojala u slučaju zračnih prijevoznika koji posluju na temelju licencije koju je izdala druga država članica, s obzirom na to da oni nisu podložni financijskom nadzoru i nadzoru dobrog ugleda, koje provode švedska tijela u smislu Uredbe br. 1008/2008, i u kojem slučaju ne postoji ta stabilna i posebna uzajamna veza između Kraljevine Švedske i zračnih prijevoznika koji posjeduju njezinu operativnu licenciju.

44      Dakle, ograničavajući primanje potpore samo na zračne prijevoznike koji posjeduju švedsku licenciju jer ih sa švedskim gospodarstvom povezuju stabilne i uzajamne veze, a isključujući pritom one koji obavljaju izvanredne letove, predmetni program potpore prikladan je za postizanje cilja otklanjanja ozbiljnih poremećaja u gospodarstvu te države članice.

45      Kao četvrto, što se tiče proporcionalnosti predmetnog programa potpore, valja utvrditi da se, radi osiguranja povezanosti Švedske, dvostrukim zahtjevom posjedovanja švedske licencije i zračne povezanosti švedskog državnog područja redovitim letovima najbolje može zajamčiti trajna prisutnost zračnog prijevoznika na navedenom državnom području jer se njime, zahvaljujući toj licenciji, osigurava da će se glavno poslovno sjedište tog prijevoznika nalaziti i zadržati na navedenom državnom području, imajući u vidu gore navedene redovne zračne veze. Iako je u teoriji točno, kao što to tvrdi tužitelj, da se prisutnost glavnog poslovnog sjedišta zračnog prijevoznika na državnom području neke države članice nužno ne podudara sa snažnom komercijalnom prisutnošću na tom području, očito je, s jedne strane, da ta prisutnost odgovara mjestu donošenja upravnih i financijskih odluka, što je osobito važno u ovom slučaju kako bi se osiguralo da se povezanost Švedske ne prekine od danas do sutra i, s druge strane, da zračni prijevoznici koji ispunjavaju uvjete u velikoj mjeri zajednički doprinose redovnoj povezanosti Švedske, kako u pogledu prijevoza tereta tako i u odnosu na putnički prijevoz, što odgovara cilju osiguranja povezanosti Švedske, neovisno o tome je li riječ o zračnim vezama u Švedskoj, iz nje ili prema njoj, ne prihvaćajući pritom tužiteljeve argumente u vezi s time.

46      Stoga iz elemenata koje je Kraljevina Švedska dostavila prilikom prijave predmetnog programa potpore, koji su navedeni u točki 33. odgovora na tužbu, proizlazi da su zračni prijevoznici koji posjeduju švedsku licenciju u 2019. ostvarili 98 % unutarnjeg putničkog prometa i 84 % unutarnjeg prijevoza tereta, što je presudan podatak s obzirom na opseg i zemljopisni položaj te države članice. Što se tiče udjela zračnog prometa putnika unutar Unije s odredištem u Švedskoj i polazištem iz nje, valja navesti da su u 2019. 49 % tog prometa ostvarili operatori sa švedskom licencijom. Nasuprot tomu, njihov udjel u zračnom prometu putnika izvan Unije s odredištem u Švedskoj i polazištem iz nje bio je manji, odnosno 35 % u 2019. Uzimajući u obzir raznolikost predmetnih situacija (prijevoz putnika i robe te unutarnja i vanjska povezanost državnog područja) i volje da se osigura trajna veza sa švedskim državnim područjem, valja utvrditi da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni time što je smatrala da predmetni program potpore nije prekoračivao ono što je bilo nužno za postizanje cilja švedskih tijela, koji je postao presudan s obzirom na to da je krajem ožujka 2020. ta država utvrdila smanjenje zračnog prometa putnika u trima glavnim švedskim zrakoplovnim lukama za otprilike 93 %.

47      Štoviše, kao što je to navedeno u točki 32. ove presude, valja ponovno naglasiti da predmetni program potpore ne koristi poduzetnicima koji posjeduju švedsku licenciju i čija je glavna djelatnost obavljanje izvanrednih letova, s obzirom na to da se neplaniranim letovima ne može dugoročno jamčiti ista povezanost švedskog državnog područja, s obzirom na to da oni, po definiciji, nisu redovni i stoga su manje predvidljivi za dotičnu državu članicu.

48      U tom pogledu, čak i da se prihvati argument koji tužitelj iznosi u točki 55. tužbe, prema kojem su zračni prijevoznici koji posjeduju operativnu licenciju koju je izdala druga država članica često u vlasništvu i pod upravom državljana država članica različitih od Kraljevine Švedske te oni, poput tužitelja, i zapošljavaju takve državljane, on bi bio isključivo indicija i ne bi mogao utjecati na nužnost predmetnog programa potpore, osobito s obzirom na kriterije koji su njime uspostavljeni, među kojima je i kriterij posjedovanja švedske licencije. Valja dodati da se taj argument lako može istaknuti protiv tužitelja jer kapital društava koja posjeduju švedsku licenciju može pripadati pravnim ili fizičkim osobama s poslovnim nastanom u različitim drugim državama članicama osim Kraljevine Švedske odnosno to mogu biti državljani tih drugih država članica.

49      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj pogrešno tvrdi da je, s obzirom na to da se njegovo glavno poslovno sjedište nalazi u Irskoj, da ima znatan udio švedskog tržišta od otprilike 5 %, da je u Švedskoj četvrti zračni prijevoznik i da ondje osigurava povezanost od 1997., Komisija počinila pogrešku u ocjeni potvrdivši da je obveza korisnika navedenog programa da ima svoje glavno poslovno sjedište u Švedskoj relevantna za postizanje tog cilja i utvrđivanje zračnih prijevoznika koji „imaju ulogu u osiguranju povezanosti Švedske”. Naime, time tužitelj ne uzima u obzir cilj koji se odnosi na otklanjanje ozbiljnih poremećaja švedskog gospodarstva i zanemaruje činjenicu da se povezanost Švedske ne osigurava samo, s jedne strane, zračnim prijevozom putnika i, s druge strane, inozemnim prijevozom u odnosu na Švedsku, nego i zračnim prijevozom robe i unutarnjim zračnim prijevozom putnika.

50      Usto, ne može se zanemariti vremenski aspekt svojstven cilju koji se želi postići predmetnim programom potpore. Doista, iako je tužitelj prije usvajanja navedenog programa stvarno doprinosio povezanosti Švedske, pa čak i ako je taj doprinos bio vrlo ograničen s obzirom na to da je njegov tržišni udio u zračnom prijevozu putnika u vezi sa Švedskom bio oko 5 %, valja podsjetiti da dodjela javnih sredstava u okviru članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a pretpostavlja da potpora koju pruža dotična država članica, iako je u ozbiljnim teškoćama, može otkloniti poremećaje u njezinu gospodarstvu, što podrazumijeva sveukupno uzimanje u obzir položaja zračnih prijevoznika koji mogu omogućiti pokretanje navedenog gospodarstva i osobito doprinijeti povezanosti Švedske, čime kriterij stabilne veze s državnim područjem navedene države postaje posebno važan. Vodeći računa o tome da sredstva koja predmetna država članica može dodijeliti nisu neograničena i da stoga treba odgovoriti na prioritete, ne može se zanemariti da je navedena država članica morala uzeti u obzir zračne prijevoznike koji su, iako manji od tužitelja te stoga prevoze manje putnika i ostvaruju manji promet, usredotočeni na unutarnju povezanost švedskog državnog područja, što postaje još važniji element kada se uzmu u obzir posebnosti švedskog državnog područja i iznimno razdoblje koje je obilježeno pandemijom. Dakle, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, omogućavanje zračnim prijevoznicima s manjim tržišnim udjelom na sveukupnom tržištu zračnog prijevoza putnika u vezi sa Švedskom, nego što je to tužiteljev udjel, da ispune uvjete za predmetni program potpore, osobito kada su takvi prijevoznici od posebne važnosti za povezanost te zemlje, kao što su to zračni prijevoznici koji su manji od tužitelja a obavljaju letove s posebnom svrhom, npr. zdravstvene pomoći ili spašavanja, kao što je to naglašeno u točki 15. pobijane odluke, ne protivi se načelu proporcionalnosti uzimajući u obzir cilj predmetnog programa potpore.

51      Usto, Kraljevini Švedskoj ništa nije jamčilo da će se i nakon krize zadržati doprinos zračnog prijevoznika usredotočenog na inozemni zračni prijevoz putnika, čije se glavno poslovno sjedište ne nalazi na njezinu državnom području, pod pretpostavkom da bi mu bilo dodijeljeno državno jamstvo. Tužiteljev položaj u trenutku donošenja pobijane odluke pruža takav primjer. Naime, iz elemenata spisa proizlazi da se tužiteljev tržišni udio nije prestao smanjivati, spuštajući se s 11,8 % na 5 %, kao i to da je tužitelj namjeravao smanjiti svoju fizičku prisutnost na švedskom državnom području na samo jednu bazu u Göteborgu u kojoj, prema točki 14. tužbe, postoji samo jedan zrakoplov. Komisija stoga nije počinila pogrešku u ocjeni.

52      Što se tiče navodne povrede načela proporcionalnosti, tužitelj dio svoje argumentacije temelji na pretpostavci alternativnog programa potpore koji bi počivao na odnosnim tržišnim udjelima zračnih prijevoznika. Tužitelj je na raspravi također naveo druge moguće kriterije, kao što su to broj prevezenih putnika ili rute.

53      Međutim, prema sudskoj praksi, Komisija ne mora općenito odlučivati o svim alternativnim mjerama koje je moguće zamisliti jer iako predmetna država članica mora obrazloženo navesti razloge na temelju kojih je donesen predmetni program potpore, osobito u pogledu primijenjenih kriterija prihvatljivosti, ona nije dužna pozitivno dokazati da se nijednom drugom mogućom mjerom, koja je po definiciji hipotetska, ne može omogućiti bolje osiguranje cilja koji se želi postići. Budući da navedena država članica ne podliježe takvoj obvezi, tužitelj ne može osnovano tražiti od Općeg suda da naloži Komisiji da zamijeni nacionalna tijela u okviru te zadaće normativnog istraživanja kako bi se ispitala svaka moguća alternativna mjera (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2019., Scor/Komisija, T‑135/17, neobjavljenu, EU:T:2019:287, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

54      U svakom slučaju valja istaknuti da zbog razloga koji su navedeni u točkama 40. do 44. ove presude, proširenje predmetnog programa potpore na prijevoznike koji nemaju poslovni nastan u Švedskoj ne bi omogućilo postizanje cilja navedenog programa jer, kao što je to istaknuto u točki 49. ove presude, zahtjev uzimanja u obzir sveukupnog zračnog prijevoza u vezi sa Švedskom, u pogledu svoje raznovrsnosti i trajanja, ne bi bio jednako dobro osiguran donošenjem kriterija koje predlaže tužitelj pa ih Komisija opravdano nije odobrila.

55      Stoga valja odbiti tužiteljeve argumente koji se temelje na neprikladnosti i neproporcionalnosti predmetnog programa potpore, pri čemu ne treba odlučivati o dopuštenosti priloga A.3.1. i A.3.2. tužbi, koji sadržavaju nalaze tužiteljevih vještaka, a koje Komisija osporava.

56      Dakle, Komisija je u pobijanoj odluci odobrila program potpore čiji je stvarni cilj otklanjanje ozbiljnih poremećaja u gospodarstvu države članice i koji u svojim načinima dodjele ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje njegova cilja. Stoga valja utvrditi, s obzirom na načela navedena u točki 31. ove presude, da se posljedicama navedenog programa u smislu da su švedska tijela ograničila njegovo područje primjene na, s jedne strane, zračne prijevoznike koji posjeduju švedsku licenciju i, s druge strane, čija glavna djelatnost nije obavljanje izvanrednih letova, ne povređuje članak 18. prvi stavak UFEU‑a samo na osnovi toga da se tim programom daje prednost zračnim prijevoznicima koji imaju svoje glavno poslovno sjedište na švedskom državnom području i čija glavna djelatnost nije obavljanje izvanrednih letova.

57      Iz prethodno navedenog proizlazi da cilj predmetnog programa potpore ispunjava zahtjeve odstupanja iz članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a i da načini dodjele potpore ne prekoračuju ono što je nužno za postizanje tog cilja.

58      Posljedično, prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti.

 Treći i četvrti dio prvog tužbenog razloga, koji se temelje na tome da se predmetnim programom potpore ograničava slobodno pružanje usluga i da to ograničenje nije opravdano

59      Tužitelj podsjeća, s jedne strane, da je ograničenje slobodnog pružanja usluga dopušteno ako je opravdano važnim razlogom od općeg interesa, nediskriminirajuće, nužno i proporcionalno cilju u općem interesu koji se želi postići i, s druge strane, da su ti uvjeti kumulativni pa je ograničenje neopravdano ako samo jedan od njih nije ispunjen. Tužitelj smatra da je to slučaj u ovom predmetu. Naime, predmetni program potpore prije svega je diskriminatoran jer se njime različito postupa prema zračnim prijevoznicima ovisno o državi članici koja je izdala njihovu operativnu licenciju Unije, iako bi svi zračni prijevoznici Unije koji posluju u Švedskoj i doprinose njezinoj povezanosti trebali moći ispunjavati uvjete za predmetni program potpore. Nadalje, predmetni program potpore nije proporcionalan jer se njime prekoračuje ono što je nužno za postizanje njegova cilja, odnosno omogućavanja osiguranja povezanosti Kraljevine Švedske, s obzirom na to da bi se on mogao postići, a da se pritom ne povređuje slobodno pružanje usluga, na način da koristi svim zračnim prijevoznicima koji posluju u Švedskoj, neovisno o državi članici koja je izdala njihovu operativnu licenciju Unije, jednostavno uzimajući u obzir njihov udio na odnosnom tržištu.

60      Naposljetku, cilj u općem interesu koji se sastoji od nadoknađivanja gubitaka zračnog sektora zbog pandemije bolesti COVID-19 radi očuvanja povezanosti Švedske ne čini nužnim to da se pomaže jedino zračnim prijevoznicima koji posjeduju švedsku licenciju s obzirom na to da su zračni prijevoznici koji posluju u Švedskoj na temelju licencije koju je izdala druga država članica također važni u tu svrhu. Nasuprot tomu, činjenicom da se pomaže nacionalnim zračnim prijevoznicima uzrokuje se rascjepkanost unutarnjeg tržišta i uklanjanje konkurenata iz drugih država članica, oslabljuje se tržišno natjecanje, pogoršava se šteta uzrokovana pandemijom bolesti COVID-19, u konačnici se narušava struktura zračnog sektora koja bi se predmetnim programom potpore trebala očuvati i ograničavaju se prava prijevoznika Unije da slobodno pružaju usluge zračnog prijevoza na unutarnjem tržištu neovisno o tome koja im je država članica izdala licenciju.

61      Uvodno, u dijelu u kojem tužitelj svoj argument temelji na postojanju diskriminacije koja proizlazi iz predmetnog programa potpore i na njegovoj neproporcionalnosti, valja uputiti na razmatranja iz prvog i drugog dijela prvog tužbenog razloga.

62      Što se tiče članka 56. UFEU‑a, valja utvrditi da je na temelju članka 58. stavka 1. UFEU‑a sloboda pružanja usluga u području prometa uređena odredbama glave koja se odnosi na promet, odnosno glave VI. UFEU‑a. Dakle, u sustavu primarnog prava sloboda pružanja usluga u području prometa na taj je način podvrgnuta posebnom pravnom sustavu (presuda od 18. ožujka 2014., International Jet Management, C‑628/11, EU:C:2014:171, t. 36.). Posljedično, članak 56. UFEU‑a ne primjenjuje se na područje zračne plovidbe (presuda od 25. siječnja 2011., Neukirchinger, C‑382/08, EU:C:2011:27, t. 22.).

63      Stoga se mjere liberalizacije usluga zračnog prijevoza mogu donijeti samo na temelju članka 100. stavka 2. UFEU‑a (presuda od 18. ožujka 2014., International Jet Management, C‑628/11, EU:C:2014:171, t. 38.). Doista, zakonodavac Unije donio je Uredbu br. 1008/2008 na temelju te odredbe, čiji je predmet upravo definirati uvjete primjene načela slobodnog pružanja usluga u sektoru zračnog prijevoza (vidjeti po analogiji presudu od 6. veljače 2003., Stylianakis, C‑92/01, EU:C:2003:72, t. 23. i 24.). Međutim, valja utvrditi da tužitelj uopće ne ističe povredu te uredbe.

64      U svakom slučaju, iako se određivanjem opsega predmetnog programa potpore tužitelju oduzima pristup zajmovima s državnim jamstvom koje pruža Kraljevina Švedska, on ne dokazuje po čemu ga to isključenje može odvratiti od pružanja usluga iz Švedske i prema njoj, osobito s obzirom na to da iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj neovisno o predmetnom programu potpore i to samo zbog komercijalnih razloga postepeno smanjivao svoju djelatnost na švedskom tržištu u pogledu opsluživanih odredišta i broja prisutnih zrakoplova (vidjeti točku 51. ove presude). Tužitelj osobito nije utvrdio činjenične ili pravne elemente koji bi doveli do toga da se predmetnim programom potpore proizvode ograničavajući učinci koji bi prekoračivali one koji dovode do zabrane iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a, ali koji su, kao što je to utvrđeno u okviru prvog i drugog dijela prvog tužbenog razloga, ipak nužni i proporcionalni za otklanjanje ozbiljnih poremećaja u švedskom gospodarstvu uzrokovanog pandemijom bolesti COVID-19, u skladu sa zahtjevima iz članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a.

65      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se nijedan od dijelova prvog tužbenog razloga ne može prihvatiti i da stoga taj tužbeni razlog treba odbiti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze odvagivanja korisnih učinaka potpore na trgovinske uvjete i održavanje nenarušenog tržišnog natjecanja s njezinim negativnim učincima

66      Tužitelj u točkama 94. do 102. tužbe tvrdi da Komisija prilikom ispitivanja spojivosti potpore nije ispunila svoju obvezu odvagivanja njezinih očekivanih pozitivnih učinaka u pogledu ostvarivanja ciljeva navedenih u članku 107. stavku 3. točki (b) UFEU‑a s njezinim negativnim učincima u pogledu narušavanja tržišnog natjecanja i trgovinskog učinka među državama članicama, što predstavlja očitu pogrešku u ocjeni činjenica i stoga dovoljan razlog za poništenje pobijane odluke. Komisija osporava tu argumentaciju, u čemu je podupire Francuska Republika. Kraljevina Švedska u tom pogledu upućuje na Komisijine argumente.

67      U skladu s člankom 107. stavkom 3. točkom (b) UFEU‑a „[m]ogu se smatrati spojivima s unutarnjim tržištem […] potpore […] za otklanjanje ozbiljnih poremećaja u gospodarstvu neke države članice”. Iz teksta te odredbe proizlazi da su njezini autori smatrali da je u interesu cijele Unije da svaka njezina država članica može prevladati ozbiljnu krizu, pa i egzistencijalnu, koja može imati samo ozbiljne posljedice na gospodarstvo svih drugih država članica ili na dio njih, a stoga i na Uniju kao takvu. To tekstualno tumačenje teksta članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a potvrđeno je njegovom usporedbom s točkom (c) te odredbe, koja se odnosi na „potpore za olakšavanje razvoja određenih gospodarskih djelatnosti ili određenih gospodarskih područja ako takve potpore ne utječu negativno na trgovinske uvjete u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno zajedničkom interesu”, s obzirom na to da tekst potonje odredbe sadržava uvjet koji se odnosi na dokazivanje nepostojanja izmjene trgovinskih uvjeta u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno zajedničkom interesu, a koji se ne nalazi u članku 107. stavku 3. točki (b) UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2020., Austrija/Komisija, C‑594/18 P, EU:C:2020:742, t. 20. i 39.).

68      Stoga, ako su ispunjeni uvjeti iz članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a, odnosno u ovom slučaju da je predmetna država članica doista suočena s ozbiljnim poremećajem u svojem gospodarstvu i da su mjere potpore koje su donesene radi uklanjanja tog poremećaja, s jedne strane, nužne u tu svrhu i, s druge strane, prikladne i proporcionalne, smatra se da su navedene mjere donesene u interesu Unije pa se tom odredbom ne zahtijeva da Komisija odvaguje korisne učinke potpore na trgovinske uvjete i održavanje nenarušenog tržišnog natjecanja s njezinim negativnim učincima, za razliku od onoga što je propisano člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a. Drugim riječima, takvo odvagivanje ne bi imalo smisla u okviru članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a jer se njegov rezultat smatra pozitivnim. Naime, ako država članica uspije otkloniti ozbiljni poremećaj u svojem gospodarstvu, to može samo koristiti Uniji općenito i unutarnjem tržištu konkretno.

69      Stoga valja utvrditi da se člankom 107. stavkom 3. točkom (b) UFEU‑a ne zahtijeva da Komisija odvaguje korisne učinke potpore na trgovinske uvjete i održavanje nenarušenog tržišnog natjecanja s njezinim negativnim učincima, za razliku od onoga što je propisano člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a, ali samo ako provjeri je li predmetna mjera potpore nužna, prikladna i proporcionalna za otklanjanje ozbiljnih poremećaja u gospodarstvu dotične države članice. Stoga valja odbiti tužiteljev argument prema kojem obveza odvagivanja proizlazi iz iznimne naravi spojivih potpora, uključujući i one koje su proglašene spojivima na temelju članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a. Iz istih razloga tužitelj se ne može pozivati na presudu od 19. rujna 2018., HH Ferries i dr./Komisija (T‑68/15, EU:T:2018:563, t. 210. do 214.) jer Opći sud u njoj nije uzeo u obzir posljedice razlike u tekstu između članka 107. stavka 3. točke (b) i točke (c) te odredbe, koju je Sud istaknuo u presudi od 22. rujna 2020., Austrija/Komisija (C‑594/18 P, EU:C:2020:742, t. 20. i 39.).

70      Tužitelj se ne može pozivati ni na obveznost odvagivanja na temelju privremenog okvira, tvrdnjom da on obvezuje Komisiju i predstavlja zasebnu osnovu njezine obveze u tom pogledu jer takva obveza nije sadržana u privremenom okviru. Konkretno, točka 1.2. navedenog okvira na koju tužitelj upućuje, koja se odnosi na nužnost „[b]lisk[e] europsk[e] koordinacij[e] nacionalnih mjera potpore”, sadržava samo jednu točku, odnosno točku 10. koja ne sadržava nikakve odredbe u tom pogledu. Stoga se tužitelj ne može pozivati na njega.

71      Iz istih razloga treba odbiti Komisijin podredni argument kojim se tvrdi da sâm privremeni okvir sadržava takvo odvagivanje.

72      Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

73      U potporu četvrtom tužbenom razlogu tužitelj podsjeća da Komisija ima obvezu obrazlaganja na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a i da povreda te obveze opravdava poništenje pobijane odluke. Usto, Komisija mora na temelju prethodno navedene odredbe „jasno i nedvosmisleno” navesti rasuđivanje kojim se vodila prilikom donošenja predmetne mjere, tako da zainteresirane stranke i nadležni sud Unije razumiju razloge zbog kojih je pobijani akt donesen. Ta obveza obrazlaganja u ovom je slučaju tim važnija jer je pobijana odluka donesena bez pokretanja formalnog istražnog postupka kojim se zainteresiranim osobama daje mogućnost da iznesu svoje argumente.

74      Doista, kao prvo, Komisija je povrijedila obvezu obrazlaganja, na prvom mjestu, time što nije ocijenila je li potpora nediskriminirajuća i poštuje li se njome načelo slobodnog pružanja usluga; na drugom mjestu, time što nije čak ni sažeto odvagnula pozitivne i negativne učinke potpore i, na trećem mjestu, time što nije čak ni sažeto ocijenila utjecaj potpore na trgovinu i tržišno natjecanje.

75      Kao drugo, Komisija je također povrijedila obvezu pružanja odgovarajućeg obrazloženja. Naime, njezino upućivanje na ciljeve potpore koji su prijavljeni semantički je vrlo različito od opisanih ciljeva potpore u točki 8. pobijane odluke u smislu da zračni prijevoznici koji su „nositelji švedske licencije te su važni za osiguranje povezanosti Švedske” imaju dovoljnu likvidnost i, u točki 43. navedene odluke, da se tim ciljevima utvrđuju zračni prijevoznici „koji su povezani sa Švedskom i imaju ulogu u osiguranju njezine povezanosti, u skladu s ciljem prijavljene mjere”. Međutim, upotrijebljeni izričaj je dvosmislen i ne omogućuje zainteresiranim osobama ni Općem sudu razumijevanje koji je bio cilj predmetne mjere potpore, osim cilja da se iz programa potpore isključe zračni prijevoznici koji su nositelji operativne licencije Unije koju je izdala država članica različita od Kraljevine Švedske.

76      Komisija zahtijeva odbijanje tih argumenata. Francuska Republika i Kraljevina Švedska upućuju na odgovor na tužbu u tom pogledu.

77      Kao prvo, iako iz obrazloženja Unijina akta, koje se zahtijeva člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a, mora jasno i nedvosmisleno proizlaziti rasuđivanje njegova autora kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo razumijevanje opravdanja poduzete mjere i Sudu izvršavanje nadzora, ipak se time ne zahtijeva navođenje svih relevantnih pravnih ili činjeničnih elemenata. Poštovanje obveze obrazlaganja mora se, osim toga, ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst akta nego i na njegov kontekst te na sva pravna pravila kojima se uređuje dotično područje (vidjeti presudu od 7. veljače 2018., American Express, C‑304/16, EU:C:2018:66, t. 75. i navedenu sudsku praksu). Doista, u ovom je slučaju prisutan kontekst pandemije i iznimne hitnosti u kojem je Komisija najprije usvojila privremeni okvir, čime je državama članicama i poduzetnicima pogođenima posljedicama navedene pandemije pružila određen broj naznaka, zatim je razmotrila mjere koje su joj prijavile navedene države, osobito u skladu s tim okvirom te je naposljetku donijela odluke koje se odnose na te mjere, među kojima je i pobijana odluka. U tom pogledu, iz točaka 1. i 2. ove presude proizlazi da je od prijave predmetnog programa potpore do donošenja pobijane odluke proteklo samo osam dana.

78      Međutim, unatoč takvim iznimnim okolnostima, valja istaknuti da u ovom slučaju pobijana odluka sadržava 44. točke i općenito omogućuje razumijevanje činjeničnih i pravnih razloga zbog kojih je Komisija odlučila ne isticati prigovore u pogledu predmetnog programa potpore. Konkretno, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, manje razlike u tekstu koje su utvrđene u točkama 8. i 43. pobijane odluke ne dovode do pomutnje u pogledu utvrđivanja cilja predmetnog programa potpore, koji se u biti treba shvatiti kao zadržavanje zračne povezanosti Švedske, bilo da je riječ o zračnim vezama u Švedskoj, iz nje ili prema njoj (vidjeti točke 45. i 49. ove presude).

79      Kao drugo, što se tiče nepostojanja obrazloženja u pogledu odvagivanja korisnih učinaka potpore na trgovinske uvjete i na održavanje nenarušenog tržišnog natjecanja s njezinim negativnim učincima, iz točke 69. ove presude proizlazi da takav zahtjev nije propisan člankom 107. stavkom 3. točkom (b) UFEU‑a. Slijedom toga, Komisija nije bila dužna iznijeti razloge u tom pogledu.

80      Kao treće, kao što to tvrdi Komisija, iz točaka 6. do 8., 15., 17., 27., 41. i 43. pobijane odluke vidljivi su razlozi spojivosti predmetnog programa potpore s unutarnjim tržištem. Stoga, budući da je Komisija u pobijanoj odluci izložila, katkad i sažeto s obzirom na hitnost, razloge zbog kojih se predmetnim programom potpore ispunjavaju uvjeti iz članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a i, osobito, zbog čega su kriteriji prihvatljivosti, među kojima i onaj posjedovanja švedske licencije na 1. siječnja 2020., bili nužni, prikladni i proporcionalni, ona je ispunila obvezu obrazlaganja.

81      Stoga, četvrti tužbeni razlog valja odbiti.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi postupovnih prava izvedenih iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a

82      Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na zaštitu tužiteljevih postupovnih prava uslijed činjenice da Komisija nije pokrenula formalni istražni postupak unatoč navodnom postojanju ozbiljnih sumnji, u stvarnosti je podredne prirode za slučaj da Opći sud ne razmotri ocjenu potpore kao takve. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je cilj takvog tužbenog razloga omogućiti zainteresiranoj stranci da joj se u tom svojstvu dopusti podnošenje tužbe na temelju članka 263. UFEU‑a, što bi joj inače bilo odbijeno (vidjeti u tom smislu presude od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 48. i od 27. listopada 2011., Austrija/Scheucher‑Fleisch i dr., C‑47/10 P, EU:C:2011:698, t. 44.). Međutim, Opći sud ispitao je prvi i drugi tužbeni razlog, koji se odnose na ocjenu potpore kao takve, pa takav razlog nema svoju navedenu svrhu.

83      Štoviše, valja utvrditi da taj tužbeni razlog nema samostalan sadržaj. Naime, u okviru takvog tužbenog razloga tužitelj se u svrhu očuvanja svojih postupovnih prava u okviru formalnog istražnog postupka može pozivati samo na razloge kojima se može dokazati da je ocjena informacija i elemenata kojima je Komisija raspolagala ili mogla raspolagati tijekom faze prethodnog ispitivanja prijavljene mjere trebala pobuditi sumnje u spojivost te prijavljene mjere s unutarnjim tržištem (vidjeti u tom smislu presude od 22. prosinca 2008., Régie Networks, C‑333/07, EU:C:2008:764, t. 81.; od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija, C‑319/07 P, EU:C:2009:435, t. 35. i od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 59.), kao što su nedostatno ili nepotpuno Komisijino ispitivanje tijekom postupka prethodnog ispitivanja odnosno postojanje pritužbi trećih strana. Međutim, valja naglasiti da se trećim tužbenim razlogom sažeto ponavljaju argumenti istaknuti u okviru prvog i drugog tužbenog razloga a da se ne ističu posebni elementi koji se odnose na moguće ozbiljne poteškoće.

84      Iz tih razloga valja utvrditi da ne treba ispitati osnovanost tog tužbenog razloga, s obzirom na to da je Opći sud ispitao meritum tih tužbenih razloga.

85      Stoga valja odbiti tužbu u cijelosti, priznajući tužitelju pravo na traženo povjerljivo postupanje, s obzirom na to da Francuska Republika i Kraljevina Švedska nisu u tom pogledu podnijele nikakav prigovor.

 Troškovi

86      Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova Komisije, u skladu s njezinim zahtjevom, uključujući troškove nastale u okviru zahtjeva za povjerljivo postupanje.

87      Francuska Republika i Kraljevina Švedska snosit će vlastite troškove u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu Ryanair DAC nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova Europske komisije, u skladu s njezinim zahtjevom, uključujući troškove nastale u okviru zahtjeva za povjerljivo postupanje.

3.      Francuska Republika i Kraljevina Švedska snosit će vlastite troškove.

Van der Woude

Kornezov

Buttigieg

Kowalik‑Bańczyk

 

      Hesse

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 17. veljače 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski