MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 11. travnja 2019. (1)
Spojeni predmeti C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P
Europska središnja banka
protiv
Trasta Komercbanka AS,
Ivana Fursina i dr. (predmet C‑663/17 P)
i
Europska komisija
protiv
Trasta Komercbanka AS,
Ivana Fursina i dr. (predmet C‑665/17 P)
i
Trasta Komercbanka AS,
Ivan Fursin i dr.
protiv
Europske središnje banke (C‑669/17 P)
„Žalba – Tužba za poništenje – Prigovor nedopuštenosti – Uredba (EU) br. 1024/2013 – Bonitetni nadzor kreditnih institucija – Oduzimanje odobrenja za rad kreditnoj instituciji od strane Europske središnje banke – Automatska likvidacija predmetne kreditne institucije prema nacionalnom pravu – Aktivna procesna legitimacija kreditne institucije u likvidaciji koju zastupa bivša uprava – Aktivna procesna legitimacija dioničara”
I. Uvod
1. U materijalnom kontekstu prava bonitetnog nadzora kreditnih institucija, u tri žalbena postupka u ovom slučaju, koji se odnose na dopuštenost tužbi latvijske banke i njezinih dioničara protiv oduzimanja licence za rad banke (odobrenje)(2) od strane Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: ESB), postavljaju se temeljna pitanja o sustavu sudske zaštite Unije.
2. Izravna posljedica oduzimanja licence za rad banke u latvijskom pravu je likvidacija predmetne banke, protiv čega nije dopušten pravni lijek. Zbog toga je Opći sud, na odgovarajući prigovor ESB‑a, tužbu koju je društvo Trasta Komercbanka (u daljnjem tekstu: TKB) podnijelo protiv oduzimanja licence odbacio kao nedopuštenu. Opći sud je smatrao da uprava koja je podnijela tužbu zbog likvidacije prema nacionalnom pravu više nije ovlaštena zastupati banku i u tu svrhu davati odvjetnicima punomoć za vođenje postupka. U tim okolnostima Opći sud je odlučio da je iznimno dopuštena tužba dioničara za obranu interesa banke u pogledu oduzimanja odobrenja.
3. Tom se dijelu odluke Općeg suda protive ESB i Komisija svojim žalbama kojima osporavaju i aktivnu procesnu legitimaciju dioničara. Time se otkriva temeljna problematika sudske zaštite na koju se odnosi ovaj postupak: trebaju li u konačnici zaista biti zatvoreni svi putevi do Suda? Također, može li s obzirom na obvezu Unije da osigura djelotvornu sudsku zaštitu protiv akata Unije koji negativno utječu biti dopušteno da nacionalno pravo uz oduzimanje licence za rad banke veže nepovratne posljedice koje de facto isključuju djelotvorno ispitivanje sudova Unije?
4. Posebnu važnost u ovoj situaciji, u kojoj akt Unije izravno dovodi do prestanka pravne osobe kojoj je upućen, ima pitanje tko smije zastupati tu pravnu osobu u postupku koji je protiv nje pokrenut pred sudovima Unije.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
5. Članak 14. Uredbe Vijeća br. 1024/2013(3) sadržava sljedeću odredbu:
„1. Zahtjevi za izdavanje odobrenja za početak poslovanja kreditne institucije sa sjedištem u državi članici sudionici podnose se nacionalnim nadležnim tijelima države članice u kojoj kreditna institucija treba imati sjedište sukladno zahtjevima relevantnog nacionalnog prava.
[…]
5. Podložno uvjetima iz stavka 6., ESB može, oduzeti odobrenje u slučajevima navedenim u relevantnom pravu Unije na vlastitu inicijativu, nakon savjetovanja s nacionalnim nadležnim tijelom države članice sudionice u kojoj kreditna institucija ima sjedište ili na temelju prijedloga takvog nacionalnog nadležnog tijela. Savjetovanjem se osobito osigurava da prije donošenja odluke o oduzimanju odobrenja ESB ostavi dovoljno vremena nacionalnim tijelima da odluče o nužnim korektivnim mjerama, uključujući moguće sanacijske mjere te da ih uzme u obzir.
Kada nacionalno nadležno tijelo koje je predložilo izdavanje odobrenja u skladu sa stavkom 1. smatra da se odobrenje treba oduzeti u skladu s relevantnim nacionalnim pravom, u tu svrhu podnosi prijedlog ESB‑u. U tom slučaju, ESB donosi odluku o predloženom oduzimanju odobrenja uzimajući u obzir obrazloženje za to oduzimanje koje iznosi nacionalno nadležno tijelo.
[…]”
B. Latvijsko pravo
1. Kredītiestāžu likums (latvijski Zakon o kreditnim institucijama)
6. Članak 129. latvijskog Zakona o kreditnim institucijama(4) predviđa sljedeću odredbu:
„1. Ako Finanšu un kapitāla tirgus komisija (Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala, Latvija) u skladu s člankom 27. stavkom 1. točkama 1., 2., 3. 4. i 8. ovog zakona ukine licencu (odobrenje) za rad kreditne institucije, Finanšu un kapitāla tirgus komisija (Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala) imenuje povjerenika te sudu podnosi zahtjev za likvidaciju te kreditne institucije kao i imenovanje likvidatora te istodobno predlaže kandidata za likvidatora.
2. Nakon ukidanja licence skupština dioničara kreditne institucije više nije ovlaštena odlučivati o dobrovoljnoj likvidaciji i imenovanju likvidatora.
[…]”
7. Članak 133. stavak 4. latvijskog Zakona o kreditnim institucijama određuje:
„Odredbe poglavlja XI. ovog zakona, osim članaka 160. i 166., kao i prava, obveze i ovlasti koje su člancima 172. i 172.1 ovog zakona preneseni stečajnom upravitelju primjenjuju se i na sudski imenovanog likvidatora kreditne institucije.”
8. Članak 161. stavak 1. tog zakona glasi:
„Nakon što se kreditna institucija proglasi insolventnom, stečajni upravitelj preuzima sve obveze, prava i ovlasti upravljačkih tijela i predsjednikâ tih tijela koji su predviđeni zakonom i statutom kreditne institucije.”
2. Civilprocesa likums (latvijski Zakon o građanskom postupku)
9. Članak 5. stavak 3. latvijskog Zakona o građanskom postupku(5) određuje:
„Ako je predmetno pravno pitanje uređeno propisima Europske unije koji su izravno primjenjivi u Latviji, primjenjuje se latvijsko pravo ako je to dopušteno prema propisima Europske unije.”
10. Članak 371. latvijskog Zakona o građanskom postupku uređuje sadržaj zahtjeva za likvidaciju koji podnosi Finanšu un kapitāla tirgus komisija (latvijska Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala) u slučajevima iz članka 129. latvijskog Zakona o kreditnim institucijama. Njegov stavak 2. predviđa:
„Zahtjevu za likvidaciju prilaže se odluka Finanšu un kapitāla tirgus komisije (Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala) kojom se ukida licenca za rad kreditne institucije kao i isprave kojom se dokazuju okolnosti na temelju kojih je kreditnoj instituciji oduzeta licenca.”
11. Članak 377. stavak 2. latvijskog Zakona o građanskom postupku određuje:
„Pri donošenju presude u pogledu likvidacije kreditne institucije sud imenuje likvidatora za kreditnu instituciju. Sud za likvidatora kreditne institucije imenuje osobu koju je predložila Finanšu un kapitāla tirgus komisija (Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala).”
12. Članak 387. latvijskog Zakona o građanskom postupku nadalje predviđa:
„[…]
2. Sud može na zahtjev Finanšu un kapitāla tirgus komisije (Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala) opozvati stečajnog upravitelja ili likvidatora. Zahtjevu se prilaže odluka Finanšu un kapitāla tirgus komisije (Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala) kojom se iskazuje nepovjerenje stečajnom upravitelju ili likvidatoru zbog sljedećih okolnosti:
1. Stečajni upravitelj ili likvidator ne ispunjava uvjete iz odredaba članka 131. stavka 1. odnosno članka 1311. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama ili se otkrila neka od okolnosti koje se navode u članku 132. ili članku 132.1;
2. nesposobnosti stečajnog upravitelja ili likvidatora;
3. stečajni upravitelj ili likvidator zloupotrebljava svoje ovlasti.
3. Sud pitanje opoziva stečajnog upravitelja ili likvidatora može ispitati na zahtjev vjerovnika ili skupine vjerovnika ili po službenoj dužnosti ako postoje dokazi da je stečajni upravitelj ili likvidator pri obavljanju svojih dužnosti prekršio odredbe Zakona o kreditnim institucijama odnosno druge akte ili sudske odluke, da ne ispunjava uvjete iz odredbi članka 131. stavka 1. odnosno članka 1311. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama ili se otkrila okolnost navedena u članku 132. ili 132.1, da je stečajni upravitelj ili likvidator nesposoban ili zloupotrebljava svoje ovlasti.”
3. Komerclikums (latvijski Zakon o trgovačkim društvima)
13. Članak 322. latvijskog Zakona o trgovačkim društvima(6), sa službenim naslovom „Prava i obveze likvidatora”, glasi:
„1. Likvidator ima sva prava i obveze uprave i nadzornog odbora koje nisu protivne svrsi likvidacije.
2. Likvidator naplaćuje tražbine uključujući iznose koji društvu pripadaju na temelju neplaćenih udjela u kapitalu, otuđuje imovinu društva i ispunjava tražbine vjerovnika.
3. Likvidator može sklapati samo poslove koji su potrebni za likvidaciju društva.
[…]”
III. Okolnosti spora i postupak pred Općim sudom
14. Prvi žalitelj u predmetu C‑669/17 P, TKB, je latvijska kreditna institucija. Drugi do sedmi žalitelj u tom predmetu su TKB‑ovi dioničari (u daljnjem tekstu: dioničari). TKB je od rujna 1991. pružao financijske usluge u skladu s odobrenjem koje mu je u tu svrhu dodijelila Finanšu un kapitāla tirgus komisija (latvijska Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala, u daljnjem tekstu: FKMK).
15. FKMK je 5. veljače 2016. u skladu s člankom 14. stavkom 5. Uredbe br. 1024/2013 predložio ESB‑u oduzimanje odobrenja TKB‑u.
16. ESB je 3. ožujka 2016., nakon što je zajedno s FKMK‑om proveo ispitivanje pretpostavki za oduzimanje odobrenja, donio odluku ECB/SSM/2016 – 529900WIP0INFDAWTJ81/1 WOANCA-2016‑0005 kojom je TKB‑u oduzeo licencu za rad banke. Istodobno je odbio zahtjev TKB‑a za jednomjesečnu odgodu izvršenja odluke.
17. Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiesa (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme u Rigi, Latvija) je 14. ožujka 2016. na zahtjev FKMK‑a pokrenuo likvidacijski postupak nad imovinom društva TKB te je imenovao likvidatora kojeg je predložio FKMK. TKB je prije donošenja odluke o pokretanju postupka zatražio održavanje na snazi ovlasti za zastupanje koju ima uprava u svrhu podnošenja prigovora Administrativnom odboru za preispitivanja ESB‑a i tužbe za poništenje pred Općim sudom. Te je zahtjeve Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiesa (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme u Rigi) odbio. Protiv te odluke nije moguće podnijeti žalbu.
18. Odluke o pokretanju postupka likvidacije i imenovanju likvidatora objavljene su 17. ožujka 2016. u službenom listu Republike Latvije. Istog dana odlukom likvidatora opozvane su sve punomoći koje je prethodno izdao TKB. Opoziv je javni bilježnik objavio 21. ožujka 2016. u latvijskom službenom listu.
19. TKB, koji su zastupali odvjetnici koje je opunomoćila bivša uprava prije 17. ožujka 2016., podnio je 3. travnja 2016. Administrativnom odboru za preispitivanja ESB‑a prigovor protiv oduzimanja odobrenja. U svojoj odluci od 30. svibnja 2016. Administrativni odbor za preispitivanja je utvrdio da su formalni i materijalni prigovori TKB‑a neosnovani te da je odluka ESB‑a o oduzimanju odobrenja u cijelosti dovoljno obrazložena i proporcionalna. Međutim, naložio je ESB‑u da pojasni nekoliko točaka u odluci. Stoga je ESB 11. srpnja 2016. donio novu odluku o oduzimanju odobrenja(7) TKB‑u koja je zamijenila odluku od 3. ožujka 2016.
20. TKB s jedne strane i dioničari s druge podnijeli su 13. svibnja 2016. pred Općim sudom tužbu za poništenje odluke ESB‑a o oduzimanju licence za rad banke. Pritom su TKB ponovno zastupali odvjetnici koje je prije 17. ožujka 2016. opunomoćila bivša uprava banke.
21. ESB je zatim 29. rujna 2016. podnio prigovor nedopuštenosti u skladu s člankom 130. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, i to u pogledu tužbe društva TKB kao i u pogledu tužbe dioničara.
22. Opći sud djelomično je prihvatio ESB‑ov prigovor nedopuštenosti posebnim rješenjem od 12. rujna 2017. (u daljnjem tekstu: pobijano rješenje)(8). Prihvatio je argumentaciju ESB‑a prema kojoj odvjetnici koje je opunomoćila bivša uprava nemaju valjanu punomoć jer ih je ovlastila osoba koja više nije ovlaštena za zastupanje. Međutim, osoba koja je sada ovlaštena za zastupanje, naime likvidator, opozvao je sve punomoći za zastupanje s učinkom za postupak pred Općim sudom. Zbog toga nije potrebno odlučiti o tužbi TKB‑a.
23. Što se tiče tužbe dioničara, Opći sud je odbio ESB‑ov prigovor nedopuštenosti: smatrao je da se u ovoj situaciji iznimno mora potvrditi pravni interes dioničara da u interesu TKB‑a postupaju protiv oduzimanja licence za rad banke. Naime, dioničarima je u ovoj situaciji potpuno onemogućen utjecaj u okviru prava društava. Osim toga, smatrao je da se u ovom slučaju odluka o oduzimanju licence za rad banke osobno i izravno odnosi na dioničare.
24. Žalbu protiv rješenja Općeg suda podnijeli su TKB i dioničari te također ESB kao i Komisija.
IV. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
25. Svojom žalbom u predmetu C‑663/17 P od 24. studenoga 2017. ESB od Suda traži da:
– ukine pobijano rješenje u dijelu kojim se tužiteljima u prvom stupnju, osim TKB‑u, priznaje pravni interes i aktivna procesna legitimacija za podnošenje tužbe za poništenje protiv odluke koja je predmet tužbe (točka 2. pobijanog rješenja);
– odluči o meritumu i tužbu (dioničara) odbaci kao nedopuštenu; i
– naloži (dioničarima) snošenje troškova.
26. Svojom žalbom u predmetu C‑665/17 P od 27. studenoga 2017. Komisija od Suda traži da:
– ukine pobijano rješenje u dijelu kojim je odbijen prigovor o nedopuštenosti u pogledu tužbe dioničara;
– tužbu (dioničara) odbaci kao nedopuštenu; i
– naloži (dioničarima) snošenje troškova.
27. Svojom žalbom u predmetu C‑669/17 P od 25. studenoga 2017. TKB i dioničari od Suda traže da:
– ukine točku 1. pobijanog rješenja odnosno odluku Općeg suda prema kojoj nema potrebe odlučivati o tužbi za poništenje koju je podnio TKB;
– utvrdi da je o TKB‑ovoj tužbi potrebno donijeti odluku;
– proglasi TKB‑ovu tužbu dopuštenom;
– vrati predmet Općem sudu na odlučivanje o zahtjevu za poništenje; i
– naloži ESB‑u snošenje troškova, uključujući troškove žalbenog postupka.
28. U odgovoru na žalbu u predmetima C‑663/17 P i C‑665/17 P TKB i dioničari od Suda traže da:
– odbije žalbu;
– proglasi tužbu (dioničara) za poništenje dopuštenom i utvrdi da je potrebno donijeti odluku o tužbi; i
– naloži ESB‑u, odnosno Komisiji snošenje troškova.
29. U svojem odgovoru na žalbu u predmetu C‑669/17 P ESB od Suda traži da
– odbije žalbu; i
– (TKB‑u i dioničarima) naloži snošenje troškova.
30. Rješenjem predsjednika Suda od 13. ožujka 2018. predmeti C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P spojeni su u svrhe usmenog postupka i presude.
31. Stranke su sudjelovale u pisanom postupku i na raspravi koja je održana 11. veljače 2019.
V. Pravna ocjena
32. ESB je sa svojim prigovorom nedopuštenosti pred Općim sudom samo djelomično bio uspješan, naime u pogledu tužbe TKB‑a. Zbog toga obje strane u žalbenom postupku osporavaju rješenje Općeg suda, pri čemu Komisija svojom žalbom podupire stajalište ESB‑a.
33. Žalbom u predmetu C‑669/17 P TKB i dioničari najprije osporavaju točku 1. pobijanog rješenja kojom je Opći sud proglasio da nije potrebno odlučiti o TKB‑ovoj tužbi (vidjeti u tom pogledu odjeljak A.).
34. Nadalje, ESB‑ova žalba u predmetu C‑663/17 P i Komisijina žalba u predmetu C‑665/17 P usmjerene su protiv točke 2. pobijanog rješenja kojom je Opći sud odbio ESB‑ov prigovor nedopuštenosti u odnosu na tužbu dioničara. Oba se žalitelja u obrazloženju svojih žalbi pozivaju na razmatranja Općeg suda o pravnom interesu kao i o pitanju izravnog i osobnog utjecaja na dioničare. Zbog toga se osnovanost tih žalbi može ispitivati zajedno (odjeljak B.).
A. Žalba u predmetu C‑669/17 P
35. Svojom žalbom u predmetu C‑669/17 P TKB i dioničari osporavaju točku 1. pobijanog rješenja kojom je Opći sud utvrdio da nije potrebno odlučiti o tužbi društva TKB. Opći sud smatra da nije potrebno odlučiti o tužbi jer je likvidator 17. ožujka 2016. opozvao sve punomoći koje je izdao TKB, odnosno njegova bivša uprava, te žalitelj stoga više nije bio valjano zastupan pred Općim sudom.
36. Prema sadržaju(9) obrazloženja njihove žalbe TKB i dioničari ističu dva žalbena razloga, naime, kao prvo, povredu načela djelotvorne sudske zaštite i, kao drugo, podredno, da punomoć odvjetnika za zastupanje nije valjano opozvana.
1. Dopuštenost žalbe
37. Žalba je, u dijelu u kojem je podnose dioničari i u kojem se osporava isključivo točka 1. pobijanog rješenja, nedopuštena. Naime, na temelju članka 56. stavka 2. Statuta Suda, žalbu može podnijeti samo stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično. Međutim, Opći sud je prihvatio zahtjeve dioničara u pogledu dopuštenosti njihove tužbe.
38. U dijelu u kojem je žalbu podnio TKB, dopuštenost žalbe ovisi upravo o osnovanosti prigovora na kojima TKB temelji svoju žalbu. Stoga osnovanost i dopuštenost valja ispitati zajedno.
2. Prvi žalbeni razlog o povredi načela djelotvorne sudske zaštite
39. Svojim prvim žalbenim razlogom TKB u biti ističe da je protivno obvezi osiguranja djelotvorne sudske zaštite zbog likvidacije prihvatiti likvidatorovu isključivu ovlast za zastupanje u svim pitanjima oduzimanja licence i stoga njegovu s time neodvojivo povezanu ovlast opoziva punomoći za zastupanje odvjetnika kojima je mandat dala uprava. Naime, time bi TKB pravno ili barem de facto u pogledu oduzimanja njegove licence za rad banke ostao bez sudske zaštite.
40. Opći sud je taj prigovor odbio u točkama 36. do 38. pobijanog rješenja. Kao obrazloženje je naveo da TKB i nadalje kao pravna osoba ima aktivnu procesnu legitimaciju u smislu članka 263. stavka 4. UFEU‑a, pri čemu je zadaća likvidatora da u ime TKB‑a podnese tužbu za poništenje. Naime, zbog likvidacije i imenovanja likvidatora bivša uprava ne može više valjano zastupati TKB i zbog toga ne može ni opunomoćiti zastupnika u postupku. Naprotiv, ta je odluka sada na likvidatoru koji dakle može opozvati i punomoći odvjetnikâ koji su podnijeli tužbu za poništenje u ime TKB‑a.
41. Stoga valja ispitati je li Opći sud u točki 36. pobijanog rješenja pravilno odlučio da se cilj sudske zaštite banke, naime, ukidanje odluke o oduzimanju njezina odobrenja, može djelotvorno postići prijenosom na osobu likvidatora. TKB dvoji o tome zbog dva razloga.
42. S jedne strane, Opći sud je pogriješio kad je smatrao da mandat likvidatora obuhvaća pravnu ovlast pobijati oduzimanje odobrenja. U tom pogledu žalitelj u biti Općem sudu prigovara da je iskrivio činjenice (prvi dio prvog žalbenog razloga, vidjeti o tome pododjeljak (b)).
43. S druge strane, stajalište da je mogućnost sudske zaštite putem likvidatora djelotvorna u smislu članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) je pogreška koja se tiče prava. Kao prvo, likvidatora imenuje FKMK, na čiji je prijedlog ESB žalitelju oduzeo odobrenje. Zbog toga on ne može djelotvorno zastupati interese TKB‑a u odnosu na te institucije. Kao drugo, samo je uprava od početka uključena u postupak oduzimanja licence tako da je likvidator ne može zamijeniti u fazi postupka. Kao treće, likvidator bi počinio povredu obveze kada bi pokušao postići ponovnu uspostavu licence i stoga gospodarske djelatnosti društva čije poslove upravo mora završiti (drugi dio prvog žalbenog razloga, vidjeti u tom pogledu pododjeljak (c)).
44. Međutim, prethodno najprije valja razjasniti može li se uopće na pravu Unije, protivno odredbama nacionalnog prava o ovlastima likvidatora i zastupanju kreditne institucije u likvidaciji, temeljiti zadržavanje ovlasti za zastupanje bivše uprave u svrhu podnošenja tužbe za poništenje (vidjeti u tom pogledu pododjeljak (a)).
a) Odnos prava Unije i nacionalnog prava pri ispitivanju dopuštenosti tužbe za poništenje koju podnosi pravna osoba
45. Pitanje može li pravna osoba u skladu s člankom 263. stavkom 4. UFEU‑a podnijeti tužbu za poništenje protiv akta Unije isključivo je pitanje prava Unije(10). Međutim, budući da pravna osoba ne može sama poduzimati postupovne radnje, njezina mogućnost ostvarivanja sudske zaštite pred sudovima Unije izravno je povezana s pitanjem određivanja osobe ovlaštene za zastupanje. To je pitanje stoga također pitanje prava Unije.
46. Točno je da se u nedostatku odgovarajućih pravila o zastupanju pravnih osoba na razini Unije za određivanje osobe ovlaštene za zastupanje u načelu uzima u obzir nacionalno pravo(11). Međutim, Sud istodobno naglašava da nacionalni propisi ne smiju narušavati pravo na djelotvornu sudsku zaštitu kada se i u mjeri u kojoj se za određene postupovne pretpostavke primjenjuju odredbe nacionalnog prava(12).
47. Suprotno tomu, Opći sud u ovom je slučaju smatrao da se pravomoćna odluka Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiesa (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme u Rigi) u svakom slučaju protivi tužbi za poništenje koju podnosi banka koju zastupa bivša uprava. Naime, tom je odlukom bivšoj upravi TKB‑a, unatoč drukčijem zahtjevu odvjetnika, odbijeno u ime TKB‑a podnijeti tužbu za poništenje protiv odluke ESB‑a. U točki 35. pobijanog rješenja Opći sud je smatrao da je ta odluka obvezujuća, i to čak i u slučaju sukoba interesa te čak u slučaju nepostojanja ovlasti likvidatora da podnese tužbu za poništenje u žaliteljevo ime.
48. Ako bi ta pretpostavka bila točna, u konačnici bi mogućnost djelotvornog sudskog preispitivanja odluke ESB‑a, dakle akta Unije, ipak ovisila o nacionalnom pravu. Ono bi moglo takvu mogućnost čak u potpunosti isključiti, primjerice u slučaju da likvidator prema relevantnim nacionalnim propisima uopće nije ovlašten podnijeti tužbu za poništenje. Međutim, konačna odluka o tome može li se u pojedinačnom slučaju (djelotvorno) preispitati akt Unije ne može se temeljiti na nacionalnom pravu.
49. Ta se ideja može jasno predočiti s više primjera sudske prakse Suda.
50. Tako je Sud primjerice u presudi Groupement des Agences de voyages potvrdio dopuštenost tužbe za poništenje koju je podnijelo društvo koje prema nacionalnom pravu nije imalo pravnu osobnost, i to unatoč tomu što prema ustaljenoj sudskoj praksi, koja nije dovedena u pitanje, u nedostatku odredbi prava Unije u tom području u tom pogledu načelno mogu biti relevantni samo nacionalni propisi prava društava(13). Međutim, sa stajališta djelotvorne sudske zaštite presudno je bilo da i udruženje, adresat akta Unije, mora imati mogućnost podnošenja tužbe i protiv tog akta(14).
51. Slično je Sud odlučio u predmetu PKK da se nadalje mora smatrati da organizacija neovisno o prestanku svojeg postojanja i gubitku svoje pravne osobnosti ima aktivnu procesnu legitimaciju u smislu članka 263. stavka 4. UFEU‑a, ako se u protivnome ne može osigurati djelotvorna sudska zaštita(15). U ukinutom rješenju Opći sud je također odlučio da takva organizacija zbog nedostatka pravne osobnosti ne može opunomoćiti zastupnika(16). Pritom nije smatrao da ima mogućnost svladati tu okolnost iako je prepoznao pravnu problematiku(17).
52. Te su se odluke doduše odnosile na zadržavanje pravne osobnosti pravne osobe u svrhu podnošenja tužbe pred sudovima Unije, a ne na zadržavanje ovlasti za zastupanje osoba koje djeluju za njih. One se temelje na shvaćanju da sudovima Unije, u slučajevima u kojima bi primjena nacionalnog prava dovela do toga da se ne može osigurati djelotvorna sudska zaštita, ni u kojem slučaju nisu „vezane ruke”(18). Naprotiv, i u tim su slučajevima sudovi Unije obvezni osigurati djelotvornu sudsku zaštitu.
53. Tomu se ne protivi ni činjenica da osoba koja traži sudsku zaštitu u skladu sa sudskom praksom Suda u drugim situacijama u konačnici ima samo pravo na naknadu štete ako joj nacionalno pravo onemogućuje djelotvornu mogućnost sudske zaštite. Predmeti koji su se u tom kontekstu razmatrali na raspravi, nisu se odnosili na tužbe adresata u smislu članka 263. stavka 4. UFEU‑a protiv akta Unije koji mu je upućen, nego na tužbe osoba koje nisu adresati protiv akata Unije opće primjene koji zahtijevaju prenošenje ili podrazumijevaju nacionalne provedbene akte(19). Ako nacionalno pravo u tim slučajevima ne predviđa (djelotvorno) pravno sredstvo, ne može se „kao zamjena” podnijeti tužba za poništenje izravno protiv temeljnog akta Unije koja nije predviđena u sustavu iz članka 263. stavka 4. UFEU‑a.
54. Međutim, tužba adresata – TKB‑a – podnesena u ovom slučaju protiv akta Unije koji na njega negativno utječe – odluke ESB‑a – bez daljnjega je predviđena u sustavu članka 263. stavka 4. UFEU‑a te se pogotovo ne može zamijeniti zahtjevom za naknadu štete. Usto u ovom slučaju ne postoji teorijska mogućnost preispitivanja odluke ESB‑a o oduzimanju licence pred nacionalnim sudovima(20).
55. Zahtjev za privremenu pravnu zaštitu također ne bi mogao spriječiti predmetnu situaciju. Naime, za taj zahtjev, jednako kao za tužbu u skladu s člankom 263. UFEU‑a, u trenutku odluke Suda moraju biti ispunjene pretpostavke za dopuštenost. Zbog oduzimanja licence, međutim, već je 11 dana nakon donošenja odluke ESB‑a imenovan likvidator, tako da bi punomoći odvjetnika za zastupanje u trenutku odluke Suda o privremenoj pravnoj zaštiti također već bile opozvane. Usto Sud može u skladu s člankom 278. UFEU‑a doduše narediti suspenziju primjene osporavanog akta, u ovom slučaju dakle izvršenja odluke o oduzimanju licence, ali ne likvidacije prema nacionalnom pravu.
56. Zaključak prema kojem se u ovom slučaju o određivanju osobe ovlaštene za zastupanje TKB‑a ne može odlučivati na temelju nacionalnog prava potvrđuje se razmatranjem usporednih postupaka: primjerice, u sličnom predmetu pred Općim sudom malteški sud nadležan za likvidacije u svojoj odluci o pokretanju likvidacije predmetne banke izričito je održao na snazi ovlast za zastupanje uprave u svrhu podnošenja tužbe za poništenje protiv odluke o oduzimanju licence za rad banke pred Općim sudom(21). U Latviji su također postojali slučajevi u kojima se smatralo da je uprava i dalje ovlaštena za zastupanje u postupku protiv oduzimanja odobrenja(22). Ako bi se prihvatilo stajalište Općeg suda, mogućnost preispitivanja akta Unije ovisila bi dakle o pravnom okviru pojedine države članice.
57. Stoga je Opći sud, time što je u točki 35. pobijanog rješenja smatrao da ovlast za zastupanje i stoga ovlast za opoziv punomoći za zastupanje u svakom slučaju treba ocijeniti isključivo u skladu s nacionalnim pravom, počinio pogrešku koja se tiče prava.
58. Ta pogreška koja se tiče prava može međutim dovesti do ukidanja pobijanog rješenja samo ako je likvidatorov opoziv punomoći za zastupanje stvarno takav da može onemogućiti djelotvornu sudsku zaštitu banke protiv oduzimanja njezina odobrenja. Na to bi trebalo odgovoriti niječno ako cilj sudske zaštite banke može jednako djelotvorno postići likvidator.
b) Prvi dio prvog žalbenog razloga
59. Članak 47. stavak 1. Povelje opisuje načelo djelotvorne sudske zaštite kao pravo svakoga na djelotvoran pravni lijek pred sudom. Usto iz članka 47. stavka 3. Povelje proizlazi da se mora osigurati pristup pravosuđu. Samo formalno i teorijski postojeća, ali praktično isključena mogućnost podnošenja pravnog lijeka ne može se smatrati dovoljnom(23). Tako Sud primjerice mogućnost sudske zaštite ne smatra djelotvornom kad bi za pojedinca jedini način pristupa sudu bio prekršiti pravo te se zatim braniti od sankcije(24).
60. U slučaju da likvidator u skladu s latvijskim pravom već de jure nije ovlašten pobijati oduzimanje odobrenja, banka uopće ne bi imala pravo na pravni lijek jer iz naravi stvari proizlazi da pravna osoba ne može sama poduzimati postupovne radnje nego je mora zastupati fizička osoba. To u svakom slučaju ne bi ispunjavalo zahtjeve djelotvornosti sudske zaštite.
61. TKB je u prvostupanjskom postupku naveo da takvo ograničenje likvidatorove ovlasti za zastupanje proizlazi iz članka 322. stavka 1. latvijskog Zakona o trgovačkim društvima kojim se njegove ovlasti za postupanje ograničavaju na poslove koji nisu u suprotnosti s ciljem likvidacije društva. Suprotno tomu, Opći sud je u točki 36. pobijanog rješenja utvrdio da latvijsko pravo likvidatoru dodjeljuje zadaću da podnese tužbu za poništenje u ime banke.
62. U tom kontekstu valja istaknuti da se pogrešnoj ocjeni Općeg suda o nacionalnom pravu može prigovoriti u žalbenom postupku ako je Opći sud iskrivio nacionalno pravo(25).
63. Pritom Sud provjerava je li Opći sud, na temelju dokumenata i dokaza koji su mu podneseni, iskrivio izričaj predmetnih nacionalnih odredaba ili nacionalne sudske prakse koja se na njih odnosi ili pravnih doktrina koje se na njih odnose, zatim, je li Opći sud glede tih elemenata donio zaključke koji su očito suprotni njihovu sadržaju i, naposljetku, je li Opći sud pri ispitivanju svih tih elemenata s ciljem utvrđivanja sadržaja odnosnog nacionalnog zakonodavstva jednom od njih dao značaj koji mu ne pripada u odnosu na druge elemente, pod uvjetom da to očito proizlazi iz sadržaja spisa(26).
64. Žalitelj je stoga morao istaknuti da je Opći sud izvodio zaključke koji su očito protivni spomenutom nacionalnom pravu ili da je u odnosu na dijelove spisa tom pravu pripisao doseg koji mu očito ne pripada(27).
65. Iz spisa proizlazi da TKB smatra da su likvidatorove mogućnosti postupanja prema članku 322. stavku 1. latvijskog Zakona o trgovačkim društvima ograničene na mjere koje nisu protivne svrsi likvidacije, dok ESB navodi članak 133. stavak 4. i članak 161. stavak 1. latvijskog Zakona o kreditnim institucijama kako bi dokazao da likvidator ima sve ovlasti koje bi pripadale i upravi banke.
66. Pravna situacija u Latviji ne može se dakle smatrati tako jasnom da se pretpostavka Općeg suda da likvidator prema latvijskom pravu barem de jure ima mogućnost pobijati ESB‑ovo oduzimanje odobrenja pred sudovima Unije može smatrati iskrivljavanjem činjenica u smislu sudske prakse navedene u točki 63. ovog mišljenja.
67. Iz toga slijedi da je to utvrđenje Općeg suda obvezujuće.
c) Drugi dio prvog žalbenog razloga
68. Stoga preostaje ispitati je li Opći sud mogao utvrditi, ne počinivši pritom grešku koja se tiče prava, da je ta mogućnost sudske zaštite djelotvorna. Naime, kako proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 59. ovog mišljenja, pravni lijek također ne smije biti de facto nedjelotvoran.
69. U tom je kontekstu nezavisni odvjetnik M. Bobek drugdje naveo da se na pitanje je li pravni lijek djelotvoran mora odgovoriti na temelju strukturnih razmatranja(28). U tom smislu postojanje samo formalne mogućnosti podnošenja pravnog lijeka ne može biti dovoljno ako je pravni okvir zamišljen na način da se tom mogućnosti de facto neće koristiti. U suprotnome bi članak 47. stavak 1. Povelje bio lišen svojeg smisla.
1) Treba li likvidatorovu mogućnost podnošenja tužbe smatrati djelotvornom?
70. Što se tiče likvidatorove mogućnosti podnošenja tužbe nakon pokretanja postupka likvidacije, TKB kao prvo ističe da bi pobijanje oduzimanja odobrenja, s obzirom na članak 322. stavak 1. latvijskog Zakona o trgovačkim društvima, bilo barem povreda likvidatorovih obveza. Zbog toga je likvidatorovo podnošenje tužbe samo teorijska mogućnost. Tomu ESB prigovara da je likvidator u odnosu prema vjerovnicima obvezan ostvariti najveću moguću likvidacijsku masu te bi stoga svakako moglo biti u njegovu interesu da pobija oduzimanje odobrenja.
71. U načelu je točno da povremeni nastavak poslovne aktivnosti predmetnoga društva u pogledu obveze likvidatora prema vjerovnicima društva po potrebi može biti dopušteno. Međutim, za razliku od stečajnog postupka, cilj je likvidacije upravo prodaja imovine društva i potpuni prestanak društva. Ako bi se sada željelo prenijeti zadaću da pobija oduzimanje licence pred sudovima Unije na likvidatora, od njega bi se tražilo da ukloni pravnu osnovu likvidacije društva. Međutim, upravo to ne odgovara njegovu nalogu.
72. S time se ne može usporediti situacija u kojoj se nalazi stečajni upravitelj koji upravlja imovinom društva koje je zbog akta Unije koji mu je upućen, primjerice kazne zbog povrede tržišnog natjecanja, moralo proglasiti insolventnost. U toj je situaciji jednostavno samo stečajnom upravitelju povjeriti zastupanje predmetnog društva u okviru tužbe za poništenje pred sudovima Unije(29). Naime, u njegovu je interesu pobijati kaznu zbog povrede tržišnog natjecanja ako se tako još može otkloniti insolventnost. Zoran primjer u tom kontekstu daje slučaj o kojem je odlučivao Opći sud: u tom je slučaju stečajni upravitelj koji je imenovan u međuvremenu nakon izricanja kazne zbog povrede tržišnog natjecanja prema pravu države članice čak bio obvezan održati poslovanje predmetnog društva(30). Međutim, u ovom su slučaju interesi i obveze upravo suprotni.
73. Kao drugo, TKB ističe da interese banke djelotvorno može zastupati samo uprava koja je od početka bila uključena u složen postupak oduzimanja licence. Zbog toga se mora osigurati kontinuitet osoba koje djeluju u fazi sudskog postupka.
74. U tom pogledu najprije valja utvrditi da Administrativni odbor za preispitivanja ESB‑a prigovor koji je podnijela uprava protiv oduzimanja licence unatoč opozivu punomoći koji je poduzeo likvidator i drukčijem rješenju Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiesa (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme u Rigi) nije smatrao nedopuštenim te da je odlučio o meritumu. To govori u prilog tomu da se tim osobama dopusti zastupanje banke i u fazi sudskog postupka. Usto se iz već navedene sudske prakse Suda o zadržavanju pravne sposobnosti pravne osobe u svrhu podnošenja tužbe pred sudovima Unije može zaključiti da adresat akta Unije mora imati mogućnost postupati i protiv akta koji negativno utječe u onom obliku u kojem se nalazio u trenutku u kojem su institucije Unije postupile protiv njega(31).
75. Osim toga, kao treće, likvidator banke čije je odobrenje oduzeto, u skladu s člankom 377. stavkom 2. latvijskog Zakona o građanskom postupku imenuje se na prijedlog FKMK‑a. U skladu s člankom 387. stavkom 2. latvijskog Zakona o građanskom postupku FKMK osim toga može u svakom trenutku podnijeti zahtjev za smjenu likvidatora ako više nema povjerenje u njega. Ako se istodobno uzme u obzir da je ESB upravo na prijedlog FKMK‑a oduzeo odobrenje TKB‑u, sukob interesa postaje očit. Ako bi likvidator želio postupiti protiv ESB‑ovog oduzimanja odobrenja, mogao bi dakle u svakom trenutku biti smijenjen na zahtjev FKMK‑a, koji u tom pogledu dijeli stajalište ESB‑a.
76. Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u sličnom je slučaju smatrao da je okolnost da sudski nadzor zakonitosti oduzimanja licence za rad banke, čija je posljedica likvidacija dotične banke, može tražiti samo još likvidator, a ne više bivša uprava, povreda članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). ESLJP je pritom osobito uzeo u obzir da likvidatora de facto kontrolira nadzorno tijelo koje, primjerice, u svakom trenutku može od stečajnog suda zatražiti njegovu smjenu(32). Točno je da u ovom slučaju FKMK ne može, za razliku od slučaja o kojem je odlučeno, samostalno imenovati likvidatora; međutim, člankom 377. stavkom 2. i člankom 387. stavkom 2. latvijskog Zakona o građanskom postupku predviđa se da sud imenuje osobu koju predloži FKMK te je ponovno razrješuje ako je FKMK izgubio povjerenje u likvidatora.
77. Odluka likvidatora da ne pobija oduzimanje odobrenja je dakle uvjetovana strukturno, a ne gospodarskim ili pravnim odvagivanjem u pojedinačnom slučaju. Zbog toga se TKB‑u ne može prigovoriti da pred latvijskim sudovima nije pokušao osporiti zamjenu imenovanog likvidatora drugim. U skladu s pravnom situacijom u Latviji, kako proizlazi iz sadržaja spisa, likvidator u slučaju kao što je ovaj sustavno neće postupati protiv oduzimanja licence za rad banke. Stoga nije riječ o situaciji u kojoj uprava samo ne želi prihvatiti suprotno stajalište likvidatora o svrsishodnosti pokretanja postupka u pojedinačnom slučaju(33).
78. Kao četvrto, drukčije stajalište ne opravdava ni okolnost da je zbog likvidacije TKB‑a, čiji se učinci prema latvijskom pravu više ne mogu poništiti, u konačnici de facto riječ samo još o zahtjevima za naknadu štete čije bi isticanje također moglo biti u interesu likvidatora. Likvidator je prema pravnoj situaciji u Latviji i u odnosu na pobijanje oduzimanja odobrenja radi kasnijeg isticanja zahtjeva za naknadu štete obuhvaćen opisanim sukobom interesa. Osim toga, svejedno bi morao formalno pobijati pravnu osnovu likvidacije. Nadalje, ta bi argumentacija dovela do toga da bi se djelotvorna sudska zaštita mogla odbiti s argumentom da pravna situacija u Latviji od početka isključuje djelotvornu (primarnu) pravnu zaštitu protiv oduzimanja licence.
79. U tim se okolnostima ne može prihvatiti da se cilj sudske zaštite TKB‑a može djelotvorno postići upućivanjem na tužbu koju podnosi likvidator.
2) Je li tužba dioničara djelotvorna alternativna sudska zaštita?
80. Međutim, zaključak koji je Opći sud donio u točki 36. pobijanog rješenja, prema kojem TKB‑ovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu nije ograničeno opozivom punomoći za zastupanje i utvrđenjem koje proizlazi iz toga da nije potrebno odlučiti o tužbi, mogao bi se pokazati točnim iz drugih razloga.
81. To bi osobito bio slučaj kada bi tužba dioničarâ, koju je Opći sud u točki 72. pobijanog rješenja smatrao dopuštenom, bila primjerena za jednako djelotvorno ostvarivanje cilja sudske zaštite banke.
82. U ovom su slučaju moguća dva oblika tužbe dioničarâ: tužba dioničarâ u vlastito ime radi obrane njihovih vlastitih interesa i tužba dioničarâ u vlastito ime radi zaštite prava društva (u obliku procesnog namjesništva)(34).
83. Prva varijanta, tužba dioničarâ protiv oduzimanja odobrenja na temelju vlastitog prava, osobito radi zaštite njihovih vlasničkih prava(35), od početka je drukčiji (aliud) predmet od tužbe banke – kao nositelja odobrenja – radi zaštite njezinih interesa za zadržavanje odobrenja, te se iz tog razloga ne može smatrati jednako djelotvornom.
84. Sada je Opći sud u točki 57. pobijanog rješenja polazio od toga da dioničari u situaciji kao u ovom slučaju moraju imati pravo na zaštitu interesa banke. Neovisno o pitanju bi li takva tužba uopće bila dopuštena(36), ona se u svakom slučaju ne može smatrati ni jednako djelotvornom kao vlastita tužba banke.
85. Kao prvo, tužba koju mora podnijeti druga osoba uvijek se mora smatrati manje djelotvornom jer sudska zaštita tako u konačnici ovisi o volji treće osobe. TKB je u tom pogledu u žalbenom postupku istaknuo da tužba dioničarâ ne može zamijeniti vlastitu tužbu banke.
86. Kao drugo, dioničari ne raspolažu informacijama i uvidom u postupak koji su potrebni za učinkovito zastupanje stajališta banke.
87. Kao treće, mogućnosti podnošenja tužbe pred sudovima Unije namijenjene su izravnoj sudskoj zaštiti adresata akta Unije koji negativno utječe. To se očituje u tome da su tužbe osoba koje nisu adresati dopuštene samo uz posebne pretpostavke; sustav sudske zaštite Unije za te tužbe upotpunjavaju sudovi država članica(37). Adresata akta Unije zbog toga se ne može upućivati na u tom smislu sekundarnu mogućnost sudske zaštite koja se mora ostvariti preko druge osobe koja sama nije adresat predmetnog akta. Pri ocjeni dopuštenosti tužbe za poništenje mora se dakle prvenstveno osigurati djelotvorna sudska zaštita za izravne adresate akta Unije.
3) Međuzaključak
88. Slijedom toga, cilj sudske zaštite banke ne može se djelotvorno postići prijenosom na likvidatora ni upućivanjem na tužbu dioničarâ. Stoga je Opći sud time što je u točki 36. pobijanog rješenja odbio utvrditi povredu prava na djelotvornu sudsku zaštitu počinio pogrešku koja se tiče prava.
89. Iz svega navedenog proizlazi da prvi žalbeni razlog treba prihvatiti.
3. Učinci osnovanosti žalbe u predmetu C‑699/17 P
90. Odluka Općeg suda, u mjeri u kojoj se odnosi na utvrđenje da nije potrebno odlučiti o TKB‑ovoj tužbi, temelji se na zaključcima koji su navedeni u točkama 35. i 36. pobijanog rješenja da ni nepostojanje djelotvorne mogućnosti sudske zaštite nakon opoziva punomoći za zastupanje ne može dovesti do toga da se ne primijene predmetni nacionalni propisi te da se djelotvorna sudska zaštita može u svakom slučaju osigurati preko likvidatora. Međutim, pokazalo se da su obje te pretpostavke pogreška koja se tiče prava(38).
91. Stoga se točka 1. pobijanog rješenja mora ukinuti a da pritom nije važna osnovanost drugog žalbenog razloga kojim TKB podredno prigovara da opoziv punomoći za zastupanje nije ispunio zahtjeve nacionalnih postupovnih pravila.
4. Dopuštenost tužbe TKB‑a pred Općim sudom
92. U skladu s člankom 61. stavkom 1. drugom rečenicom Statuta Suda, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda Sud sam odlučuje o sporu ako stanje postupka to dopušta.
93. To je ovdje tako. Naime, iz prethodnih razmatranja proizlazi da se prigovor nedopuštenosti koji je podnio ESB mora odbiti a da za to nije potrebno daljnje utvrđivanje činjenica.
94. Prema utvrđenjima Općeg suda likvidator je 17. ožujka 2016. opozvao sve punomoći koje je izdao TKB odnosno bivša uprava.
95. Ako se time međutim TKB‑u de facto onemogućava pristup sudovima Unije, to ne može biti važno za ocjenu dopuštenosti njihove tužbe. Naime, kako je već prethodno obrazloženo, primjena nacionalnog prava ne može dovesti do toga da se djelotvorna sudska zaštita protiv akata Unije koja je zajamčena člankom 47. stavkom 1. Povelje liši učinka(39).
96. Kako je prethodno navedeno, TKB može samo tužbom koju je u skladu s člankom 263. stavkom 4. UFEU‑a podnijela bivša uprava u njegovo ime ostvariti djelotvornu sudsku zaštitu protiv oduzimanja svoje licence za rad.
97. U tom pogledu iz točaka 70. do 79. ovog mišljenja prije svega proizlazi da se osobito mogućnost podnošenja tužbe preko likvidatora u ime banke, koja formalno još postoji nakon opoziva punomoći za zastupanje, ne može smatrati djelotvornom.
98. Isto tako se TKB ne može uputiti na tužbu koju mogu podnijeti dioničari banke jer ona nije jednako djelotvorna kao vlastita tužba banke(40).
99. Iz tog je razloga likvidatorova ovlast opoziva svih punomoći koja je predviđena nacionalnim pravom, u mjeri u kojoj se odnosi na punomoć za podnošenje tužbe u skladu s člankom 263. stavkom 4. UFEU‑a i dovodi do toga da se više ne može ostvariti djelotvorna sudska zaštita, sa stajališta prava Unije nevažna. Stoga prvotnu punomoć odvjetnika, čija je valjanost u trenutku dodjele nesporna, nadalje treba smatrati valjanom.
100. Zadržavanje ovlasti za zastupanje uprave u svrhu podnošenja tužbe za poništenje pred sudovima Unije uostalom ne utječe na pravnu situaciju u Latviji(41). Slično kao što priznanje prava na podnošenje tužbe turističkoj agenciji u predmetu koji se navodi u točki 50. ovog mišljenja nije dodijelilo pravnu osobnost u skladu s nacionalnim pravom, priznanjem ovlasti za zastupanje bivšoj upravi u okviru tužbe u skladu s člankom 263. stavkom 4. UFEU‑a u nacionalnom pravu ne uspostavlja se ponovno njezin položaj prije likvidacije u skladu s propisima prava društava.
101. Iz svega navedenog proizlazi da prigovor nedopuštenosti koji je podnesen u postupku pred Općim sudom treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na TKB‑ovu tužbu.
B. Spojeni predmeti C‑663/17 P i C‑665/17 P
102. Žalbama u predmetima C‑663/17 P i C‑665/17 P ESB i Komisija osporavaju točku 2. pobijanog rješenja kojom je Opći sud odbio ESB‑ov prigovor nedopuštenosti u odnosu na tužbu dioničara.
103. ESB žalbu formalno temelji na tri, a Komisija formalno na dva žalbena razloga. Sadržajno oboje Općem sudu prigovaraju da je pogriješio pri određivanju pravnog interesa (vidjeti o tome odjeljak 1.) kao i pri određivanju aktivne procesne legitimacije dioničara (vidjeti o tome odjeljak 2.).
1. Prvi žalbeni razlog: Pravni interes dioničara
104. Tužiteljev pravni interes u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda pretpostavlja da pravni učinci pobijane mjere moraju biti takve naravi da utječu na tužiteljeve interese tako da značajno mijenjaju njegov pravni položaj(42).
105. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 53. pobijanog rješenja tužba za poništenje dioničara društva u načelu je dopuštena samo ako on ističe vlastiti pravni interes koji se razlikuje od pravnog interesa koje ima društvo, adresat akta Unije, za ukidanje tog istog akta. U suprotnome svoj interes u odnosu na taj akt Unije može braniti samo izvršavajući svoja prava člana društva(43).
106. Razlog za to je da je sâmo društvo u tom pogledu ovlašteno podnijeti tužbu. Stoga tužba dioničara nije potrebna te je u odnosu na izravnu sudsku zaštitu društva kao adresata predmetnog akta treba smatrati sekundarnom(44).
107. Međutim, Opći sud je u točki 57. pobijanog rješenja odlučio da dioničari u ovom slučaju iznimno mogu podnijeti tužbu radi obrane interesa banke jer su zbog likvidacije TKB‑a spriječeni da u okviru unutarnjeg odnosa prema upravi ostvaruju svoja prava prema propisima prava društava.
108. Odgovor na pitanje priznaje li se dioničarima vlastiti pravni interes ili tužba radi zaštite interesa banke presudno je opredjeljenje u ovom slučaju. Naime, prema tome se određuju zahtjevi koje treba postaviti u sljedećem koraku za ispitivanje aktivne procesne legitimacije. Ako dioničari naime mogu podnijeti tužbu radi zaštite interesa banke, u pogledu aktivne procesne legitimacije može još biti važno odnosi li se oduzimanje odobrenja izravno i osobno na banku – a ne na same dioničare.
109. To se može zaključiti iz sudske prakse Suda o pravu na podnošenje tužbe za udruge u okviru prava državnih potpora. U toj se sudskoj praksi uvijek iznova pojavljuju situacije u kojima udruga u vlastito ime podnosi tužbu za poništenje radi zaštite interesa druge pravne osobe, najčešće člana.
110. U skladu s tom sudskom praksom udruga u kojoj su organizirani poduzetnici na koje se odnosi odluka o državnim potporama može podnijeti tužbu protiv takve odluke samo ako može istaknuti vlastiti pravni interes. Vlastiti pravni interes udruge može biti primjerice osiguranje njezine pregovaračke pozicije. U tom slučaju Sud tada u sljedećem koraku zahtijeva da se pobijana odluka osobno i izravno odnosni na pregovaračku poziciju udruge(45).
111. Sud je međutim također odlučio da udruga može imati pravo u vlastito ime podnositi tužbe radi zaštite interesa svojih članova za ukidanje odluke. U tom slučaju u okviru aktivne procesne legitimacije relevantno je da se pobijana odluka osobno i izravno odnosi na članove(46).
112. To je samo logično. Naime, iz naravi stvari proizlazi da udruga pri zaštiti interesa svojih članova nije osobno i izravno pogođena u svojoj pravnoj situaciji. Ako se dopusti da jedna osoba štiti interese druge, za dopuštenost takve tužbe ne može se predvidjeti zahtjev da se akt odnosi na samog tužitelja. To mora vrijediti za tužbe udruga jednako kao za tužbe dioničara. Sud također u svojoj sudskoj praksi polazi od toga da su ocjene iz sudske prakse o pravu na podnošenje tužbe za udruge prenosive na pravo na podnošenje tužbe za dioničare(47).
113. Stoga valja ispitati mogu li dioničari u ovom slučaju – kao što je Opći sud smatrao – iznimno istaknuti interes koji ima i banka za ukidanje odluke. Međutim, najprije valja ispitati mogu li dioničari dokazati vlastiti pravni interes, te može li se pobijano rješenje iz tog razloga pokazati opravdanim.
a) Vlastiti pravni interes dioničara?
114. Vlastiti pravni interes dioničara ne može se u načelu temeljiti na gospodarskom interesu za zadržavanje licence čiji je banka jedini nositelj. Naime, u tom se pogledu interesi dioničara preklapaju s interesima banke(48).
115. Kada tužbu za poništenje podnosi neprivilegirani tužitelj protiv akta čiji nije adresat, zahtjev prema kojem obvezujući pravni učinci pobijane mjere moraju biti takve naravi da utječu na tužiteljeve interese tako da značajno mijenjaju njegov pravni položaj poklapa se s uvjetima iz članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a (osobito izravni utjecaj)(49).
116. Zbog toga se vlastiti pravni interes dioničara također ne može temeljiti na samoj ulozi dioničara u upravnom postupku koji je prethodio oduzimanju licence, koja je naglašena na raspravi. Naime, sudjelovanje u postupku kao takvo još ne dovodi do toga da se akt koji se donosi na kraju postupka odnosi na takvog sudionika(50).
117. Kao vlastiti pravni interes dioničari banke u skladu sa sudskom praksom Općeg suda mogu isticati osobito zaštitu svojih vlasničkih prava(51). Opći sud u tom slučaju ispituje odnosi li se akt Unije koji je upućen društvu osobno i izravno na položaj dioničara kao vlasnika udjela u društvu(52).
118. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, subjekt koji nije adresat nekog akta Unije može tvrditi da se taj akt osobno odnosi na njega u smislu članka 263. stavka 4. UFEU‑a samo ako na njega utječe zbog određenih osobina koje su mu svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ga razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ga zbog toga pojedinačno, poput osoba kojima je odluka upućena(53). Nadalje, kriterij izravnog utjecaja u tom kontekstu zahtijeva da akt Unije mora izravno utjecati na pravni položaj te osobe te ne ostavljati tijelima nadležnima za implementaciju odnosnog akta diskrecijske ovlasti, pri čemu je ona isključivo automatskoga karaktera i proizlazi samo iz prava Unije, bez primjene drugih posrednih pravila(54).
119. Međutim, kao što to ESB i Komisija ističu, oduzimanje odobrenja u svakom slučaju ne utječe izravno na položaj dioničara prema propisima prava društava ili na njihova vlasnička prava. Naime, samo oduzimanje licence za rad banke nema izravni utjecaj na položaj dioničara i njihovo vlasništvo nad udjelima u društvu TKB. Točno je da u okviru likvidacije društva nastupaju određeni pravni učinci u skladu s nacionalnim pravom, pri čemu prestanak društva znači konačan gubitak imovine i prava članova društva. Međutim, likvidacija slijedi nakon oduzimanja licence za rad banke i ni na koji način nije uređena pravom Unije. Stoga pravni učinci likvidacije ne nastupaju izravno u smislu navedene sudske prakse.
120. Sama činjenica da oduzimanje odobrenja ugrožava cilj društva te može prouzročiti gubitak vrijednosti udjela nije dovoljna da opravda izravni utjecaj. Usto bi bilo nespojivo s načelima koja su prikazana u točki 105. ovog mišljenja ako bi se dioničarima priznalo pravo pobijanja svakog akta Unije koji možda ima negativne učinke na vrijednost dionice dioničkog društva.
121. Valja dodati da se interes koji dioničari u ovom slučaju imaju za nastavak društva također ne razlikuje dovoljno od interesa banke da zadrži svoju licencu(55).
122. Stoga valja odbiti vlastiti pravni interes dioničara.
b) Tužba dioničara u interesu banke?
123. Međutim, Opći sud ionako je u točki 57. pobijanog rješenja smatrao da u ovom slučaju treba odstupiti od načela koja su prikazana u točki 105. ovog mišljenja te da se pravni interes dioničara mora potvrditi iako nemaju vlastiti interes, nego traže zaštitu interesa banke.
124. Opći sud je svoje stajalište u točkama 54. do 56. obrazložio time da dioničarima u ovom slučaju nije preostala nikakva mogućnost ostvarivanja utjecaja kojim bi mogli zahtijevati podnošenje tužbe u ime banke. Stoga se mora potvrditi pravni interes dioničara u svrhu zaštite interesa banke.
125. Kao što je već objašnjeno u točki 106. ovog mišljenja, razlog ograničavanja prava na podnošenje tužbe dioničarâ je da sâmo društvo ima pravo na podnošenje tužbe protiv akta Unije, a ne da dioničari u uobičajenom slučaju utječu na društvo odnosno njegovu upravu i stoga mogu ishoditi podnošenje tužbe. Takve ovlasti skupštine dioničara uopće nisu predviđene u svim pravnim sustavima. Ako se pravo na podnošenje tužbe dioničarima želi priznati u svim slučajevima u kojima postoje ograničenja ostvarivanja utjecaja prema propisima prava društava, ono bi se moralo dopustiti u svakom likvidacijskom i stečajnom postupku.
126. Zapravo dioničari u slučajevima u kojima ne mogu istaknuti interes koji se razlikuje od interesa koje društvo ima za ukidanje akta Unije ne mogu podnositi tužbu iz jednostavnog razloga što je društvo u tom pogledu sâmo ovlašteno podnijeti tužbu(56). S obzirom na takvo pravo društva na podnošenje tužbe, dioničare u tom pogledu treba uputiti na ostvarivanje njihovih prava utjecaja i članskih prava u okviru prava društava(57). Naime, to odgovara uobičajenoj strukturi trgovačkih društava prema kojoj društvo u vanjskim odnosima zastupa uprava ili poslovodstvo, a ne dioničari.
127. Stoga iznimku od tog načela u skladu s njegovim smislom i svrhom, ako je uopće potrebna, ne treba raditi u slučajevima u kojima su prava utjecaja dioničara ograničena, kao što je Opći sud smatrao u točkama 54. do 56. pobijanog rješenja, nego u slučajevima u kojima sâmo društvo ne može (djelotvorno) podnijeti tužbu protiv predmetnog akta Unije.
128. Međutim, kao što proizlazi iz mojih razmatranja u okviru žalbe u predmetu C‑669/17 P, u ovom slučaju upravo nije riječ o takvoj situaciji. Naprotiv, mora se pretpostaviti da je još uvijek moguća tužba TKB‑a, uz zastupanje bivše uprave. Zbog toga ne postoji razlog da se odstupi od načela koji je Opći sud ponovio u točki 53. pobijanog rješenja, prema kojem je tužba dioničara društva u načelu dopuštena samo u slučaju kada može istaknuti vlastiti interes koji se razlikuje od interesa društva kao adresata akta Unije.
129. Stoga je Opći sud time što je u točki 57. pobijanog rješenja odlučio da odstupanjem od tog načela u danim okolnostima treba prihvatiti pravni interes dioničara počinio pogrešku koja se tiče prava.
130. Sadržajno prvi žalbeni razlog ESB‑a i Komisije u predmetima C‑663/17 P i C‑665/17 P stoga valja prihvatiti.
2. Drugi žalbeni razlog: Aktivna procesna legitimacija dioničara?
131. Budući da u ovom slučaju već treba odbiti pravni interes dioničarâ, nije potrebno ispitati prigovore koje su istaknuli žalitelji u sljedećem koraku protiv aktivne procesne legitimacije dioničara, osobito protiv osobnog i izravnog utjecaja na njih.
132. Osobni i izravni utjecaj na vlastiti pravni položaj dioničara u skladu s prethodnim razmatranjima(58) ionako nije važan u slučaju tužbe radi zaštite interesa banke. Taj bi utjecaj trebalo ispitati samo u slučaju da je Opći sud potvrdio vlastiti pravni interes dioničara(59).
133. Opći sud je, međutim, u skladu s točkama 53. do 57. pobijanog rješenja htio odstupiti od tog pristupa. Posljedično u tim okolnostima tada nije trebao u sljedećem koraku ispitivati odnosi li se oduzimanje odobrenja izravno i osobno na vlastiti pravni položaj dioničara, nego na vlastiti pravni položaj TKB‑a. Na to zbog njegova svojstva adresata predmetnog akta Unije treba odgovoriti potvrdno.
134. Prema ovdje iznesenom stajalištu, tužba dioničarâ radi zaštite TKB‑ovih interesa za zadržavanje odobrenja ionako je isključena jer TKB, zastupan po upravi, može sâm podnijeti tužbu protiv ESB‑ova oduzimanja njegova odobrenja(60).
3. Zaključak
135. Iz osnovanosti prvog žalbenog razloga, kojim ESB i Komisija u predmetima C‑663/17 P i C‑665/17 P osporavaju utvrđenje Općeg suda prema kojem dioničari u ovom slučaju imaju pravni interes, proizlazi da točku 2. pobijanog rješenja treba ukinuti. Naime, bez postojanja pravnog interesa dioničara Opći sud nije mogao potvrditi dopuštenost tužbe dioničarâ i u tom pogledu odbiti ESB‑ov prigovor nedopuštenosti.
136. Iz toga istodobno proizlazi da stanje postupka u tom pogledu u smislu članka 61. prvog stavka Statuta Suda dopušta odluku o sporu: zbog nepostojanja pravnog interesa tužba dioničara je nedopuštena.
VI. Troškovi
137. Budući da predmet u dijelu u kojem se odnosi na TKB‑ovu tužbu prema ovdje zastupanom stajalištu treba vratiti Općem sudu radi nastavka postupka, odluku o troškovima u odnosu na tu tužbu treba odgoditi do odluke o meritumu.
VII. Cjelokupni zaključak
138. S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da odluči kako slijedi:
1. Ukida se rješenje Općeg suda Europske unije (drugo vijeće) od 12. rujna 2017., Fursin i dr./ESB (T‑247/16, EU:T:2017:623).
2. Prvostupanjski prigovor nedopuštenosti Europske središnje banke odbija se u dijelu u kojem se odnosi na tužbu koju je podnijela Trasta Komercbanka AS.
3. Prvostupanjska tužba drugog do sedmog žalitelja u predmetu C‑669/17 P odbacuje se kao nedopuštena.
4. Drugom do sedmom žalitelju u predmetu C‑669/17 P nalaže se snošenje troškova tužbe koju su podnijeli kao i žalbe koju su podnijeli.
5. U preostalom dijelu o troškovima će se odlučiti naknadno.