Predmet C‑257/17

C
i
A

protiv

Staatssecretaris van Veiligheid en Justitie

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Raad van State (Nizozemska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Nadležnost Suda – Direktiva 2003/86/EZ – Pravo na spajanje obitelji – Članak 15. – Odbijanje odobravanja autonomne dozvole boravka – Nacionalni propis kojim se predviđa obveza polaganja ispita građanske integracije”

1.        Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Odredbe prava Unije koje su u skladu s nacionalnim pravom postale izravno i bezuvjetno primjenjive na situacije izvan svojeg područja primjene – Uključenost – Odredbe prava Unije koje izričito isključuju određene situacije iz svojeg područja primjene – Nepostojanje utjecaja

(Članak 267. UFEU-a; Direktiva Vijeća 2003/86, čl. 3. st. 3. i čl. 15.)

2.        Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Pravo na spajanje obitelji – Direktiva 2003/86 – Ulazak i boravak članova obitelji – Pravo na autonomnu dozvolu boravka nakon pet godina boravka – Nacionalni propis koji omogućava odbijanje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka u slučaju nepostojanja dokaza o položenom ispitu građanske integracije – Dopuštenost – Uvjet – Proporcionalnost

(Direktiva Vijeća 2003/86, čl. 15. st. 1. i 4.)

3.        Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Pravo na spajanje obitelji – Direktiva 2003/86 – Ulazak i boravak članova obitelji – Pravo na autonomnu boravišnu dozvolu nakon pet godina boravka – Izdavanje dozvole boravka – Nacionalni propis omogućava izdavanje autonomne dozvole boravka tek nakon datuma podnošenja zahtjeva – Dopuštenost

(Direktiva Vijeća 2003/86, čl. 15. st. 1. i 4.)

1.      Sud je nadležan, u smislu članka 267. UFEU‑a, za tumačenje članka 15. Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji, u situacijama poput onih o kojima je riječ u glavnim postupcima, u kojima je sud koji je uputio zahtjev pozvan izjasniti se o odobravanju autonomne dozvole boravka državljaninu treće države, članu obitelji građanina Europske unije koji nije koristio svoje pravo slobodnog kretanja, ako je ta odredba u skladu s nacionalnim pravom izravno i bezuvjetno primjenjiva na takve situacije.

Naime, u takvim slučajevima postoji jasan interes Unije da se, radi izbjegavanja budućih razlika u tumačenju, odredbe preuzete iz prava Unije tumače ujednačeno (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 2012., Nolan, C‑583/10, EU:C:2012:638, t. 46. i od 22. ožujka 2018., Jacob i Lassus, C‑327/16 i C‑421/16, EU:C:2018:210, t. 34.).

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje okolnošću da su člankom 3. stavkom 3. Direktive 2003/86 situacije poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku isključene iz područja primjene te direktive.

(t. 32., 36., 44. i t. 1. izreke)

2.      Članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 ne protivi se nacionalni propis kojim se omogućava odbijanje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka, koji je podnio državljanin treće države koji je više od pet godina boravio na području države članice u okviru spajanja obitelji, zbog toga što nije dokazao da je položio ispit građanske integracije koji se odnosi na jezik i društvo te države članice, ako konkretni modaliteti obveze polaganja tog ispita ne prekoračuju ono što je nužno za ostvarenje cilja olakšavanja integracije državljana trećih država.

Iz tih dvaju odredaba proizlazi da, iako načelno postoji pravo na izdavanje autonomne dozvole boravka nakon boravka u trajanju od pet godina na području države članice u okviru spajanja obitelji, zakonodavac Unije ipak je ovlastio države članice da na odobrenje takve dozvole primijene određene uvjete koje će same odrediti.

Međutim, budući da je odobrenje autonomne dozvole boravka nakon razdoblja navedenog u članku 15. stavku 1. te direktive opće pravilo, države članice ne smiju koristiti diskrecijsku ovlast koja im je priznata člankom 15. stavkom 4. te direktive na način kojim bi se ugrozio cilj tog članka – odnosno odobrenje članovima obitelji sponzora statusa neovisnog od statusa sponzora, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 15. te direktive – i korisni učinak tog članka (vidjeti po analogiji presudu od 9. srpnja 2015., K i A, C‑153/14, EU:C:2015:453, t. 50.).

Dodatni uvjeti koje države članice mogu predvidjeti za odobrenje autonomne dozvole boravka stoga ne smiju biti toliko zahtjevni da predstavljaju teško premostivu prepreku koja u praksi onemogućava da državljani trećih država o kojima je riječ u članku 15. stavku 1. Direktive 2003/86 redovito dobiju takvu dozvolu nakon proteka roka iz te odredbe (vidjeti po analogiji presudu od 9. srpnja 2015., K i A, C‑153/14, EU:C:2015:453, t. 59.).

To osobito znači da poznavanje koje se traži za uspješno polaganje ispita građanske integracije odgovara osnovnoj razini, da uvjet predviđen nacionalnim propisima ne dovodi do toga da se onemogućava odobrenje autonomne dozvole boravka državljanima trećih država koji su podastrli dokaz svoje volje za polaganje tog ispita i napora uloženih u tu svrhu, da se posebne osobne okolnosti uzimaju u obzir i da troškovi tog ispita nisu pretjerani (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2015., K i A, C‑153/14, EU:C:2015:453, t. 54. do 70.).

U vezi s time također valja istaknuti da u situaciji u kojoj je jasno da zbog okolnosti poput dobi, razine obrazovanja, financijske situacije ili zdravstvenog stanja članova obitelji sponzora o kojima je riječ potonji nisu u stanju pristupiti tom ispitu ili ga položiti, nadležna tijela moraju imati mogućnost da odobrenje autonomne dozvole boravka ne uvjetuju polaganjem ispita građanske integracije (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2015., K i A, C‑153/14, EU:C:2015:453, t. 58.).

(t. 48., 51., 52., 63.-65. i t. 2. izreke)

3.      Članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 ne protivi se nacionalni propis kojim se predviđa da se autonomna dozvola boravka može izdati tek nakon datuma podnošenja zahtjeva koji se na nju odnosi.

(t. 71. i t. 3. izreke)