PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
4. rujna 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Članak 53. – Potvrda o sudskoj odluci u građanskim i trgovačkim stvarima iz Priloga I. – Ovlasti suda porijekla – Ispitivanje postojanja povreda pravila o nadležnosti za potrošačke ugovore po službenoj dužnosti”
U predmetu C‑347/18,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunale di Milano (Sud u Milanu, Italija), odlukom od 14. svibnja 2018., koju je Sud zaprimio 28. svibnja 2018., u postupku
Alessandro Salvoni
protiv
Anne Marije Fiermonte,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: J.-C. Bonichot, predsjednik vijeća, C. Toader (izvjestiteljica), A. Rosas, L. Bay Larsen i M. Safjan, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Bobek,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Pucciariella, avvocato dello Stato,
– za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i A. Kasalická, u svojstvu agenata,
– za Irsku, J. Quaney, G. Hodge, M. Browne i A. Joyce, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, F. Moro, M. Heller i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 7. svibnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 53. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.), kako je izmijenjena Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2015/281 od 26. studenoga 2014. (SL 2015., L 54, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1215/2012), i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Alessandra Salvonija i Anne Marije Fiermonte u vezi s iznosima koje mu ona duguje za usluge koje joj je pružao u svojstvu odvjetnika.
Pravni okvir
3 U skladu s uvodnim izjavama 29. i 32. Uredbe br. 1215/2012:
„(29) […] [O]soba protiv koje se traži izvršenje trebala bi moći uložiti zahtjev za odbijanje priznanja ili izvršenja sudske odluke, ako smatra da postoji neki od razloga za odbijanje priznanja. […]
[…]
(32) Kako bi se obavijestilo osobu protiv koje se traži izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici, potvrda utvrđena ovom Uredbom, kojoj je, prema potrebi, priložena sudska odluka, dostavlja se toj osobi u razumnom roku prije prve mjere izvršenja. U tom kontekstu, prva mjera izvršenja bi trebala značiti prva mjera izvršenja nakon takve dostave.”
4 Članci 17. do 19. Uredbe br. 1215/2012 dio su njezina poglavlja II., koje se odnosi na pravila o sudskoj nadležnosti, te osobito njegova odjeljka 4., naslovljenog „Nadležnost za potrošačke ugovore”. Člankom 17. stavkom 1. točkom (c) navedene uredbe određeno je:
„1. U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako:
[…]
(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.”
5 U skladu s člankom 18. stavkom 2. te uredbe:
„Druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.”
6 U skladu s člankom 28. stavkom 1. te uredbe:
„Ako je tuženik koji ima domicil u državi članici tužen pred sudom druge države članice, te se nije upustio u postupak, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim, osim ako njegova nadležnost ne proizlazi iz odredaba ove Uredbe.”
7 Članak 37. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 propisuje:
„1. Stranka koja se želi u državi članici pozvati na odluku donesenu u drugoj državi članici podnosi:
(a) primjerak sudske odluke koja ispunjava uvjete potrebne za utvrđivanje njezine vjerodostojnosti; i |
(b) potvrdu izdanu sukladno članku 53.” |
8 Članak 42. te uredbe određuje:
„1. U svrhu izvršenja u državi članici sudske odluke donesene u drugoj državi članici, podnositelj zahtjeva podnosi nadležnom tijelu izvršenja:
(a) | primjerak sudske odluke koja ispunjava uvjete potrebne za utvrđivanje njezine vjerodostojnosti; i |
(b) | potvrdu izdanu sukladno članku 53., kojom se potvrđuje da je sudska odluka izvršna i koja sadrži sažetak sudske odluke kao i, prema potrebi, bitne informacije o troškovima postupka koji se naknađuju i izračunu kamata. |
2. U svrhu izvršenja u državi članici sudske odluke donesene u drugoj državi članici kojom se određuju privremene, uključujući mjere osiguranja, podnositelj zahtjeva podnosi nadležnom tijelu izvršenja:
(a) primjerak sudske odluke koja ispunjava uvjete potrebne za utvrđivanje njezine vjerodostojnosti;
(b) potvrdu izdanu sukladno članku 53., koja sadrži opis mjere i potvrđuje da:
i. je sud nadležan u pogledu glavne stvari; i
ii. je sudska odluka izvršna u državi članici porijekla; i
(c) ako je mjera određena bez pozivanja tuženika pred sud, dokaz o dostavi sudske odluke.
[…]”
9 U skladu s člankom 43. stavkom 1. te uredbe:
„Ako se zahtijeva izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici, potvrda izdana u skladu s člankom 53. dostavlja se osobi protiv koje se zahtijeva izvršenje prije prve mjere izvršenja. Potvrdi se prilaže presuda, ako već nije dostavljena toj osobi.”
10 Što se tiče odbijanja priznavanja i izvršenja, člankom 45. stavkom 1. točkom (e) i stavkom 2. navedene uredbe predviđa se:
„1. Priznavanje sudske odluke odbija se na zahtjev zainteresirane stranke:
[…]
(e) ako je presuda suprotna sa:
i. odjeljcima 3., 4. i 5. poglavlja II., ako je tuženik ugovaratelj osiguranja, osiguranik, korisnik ugovora o osiguranju, oštećena stranka, potrošač ili zaposlenik; ili
[…]
2. Prilikom ispitivanja osnove nadležnosti iz točke (e) stavka 1., sud kojem je podnesen zahtjev vezan je utvrđenim činjeničnim stanjem na kojem sud porijekla temelji svoju nadležnost.”
11 U skladu s člankom 46. Uredbe br. 1215/2012, „[n]a zahtjev osobe protiv koje se zahtijeva izvršenje, izvršenje sudske odluke se odbija ako postoje neki od razloga iz članka 45.”.
12 U skladu s člankom 53. te uredbe, „[s]ud porijekla na zahtjev zainteresirane stranke, izdaje potvrdu na obrascu iz Priloga I.”.
13 Točka 4. tog obrasca, naslovljena „Sudska odluka”, u rubrici 4.6.2. sadržava podatke koje sud porijekla treba navesti u slučaju privremene mjere ili mjere osiguranja, koji se odnose na nadležnost suda koji je naložio takvu mjeru za odlučivanje o glavnoj stvari.
Glavni postupak i prethodno pitanje
14 Odvjetnik A. Salvoni, koji ima odvjetnički ured u Milanu (Italija), tužbom podnesenom 3. studenoga 2015. zahtijevao je od Tribunalea di Milano (Sud u Milanu, Italija) da izda platni nalog protiv A. M. Fiermonte, s prebivalištem u Hamburgu (Njemačka), radi iznosa koji mu duguje za njegove usluge u okviru postupka osporavanja vlastoručne oporuke oca njegove klijentice.
15 Sud koji je uputio zahtjev izdao je platni nalog za iznos uvećan za kamate i troškove. Budući da A. M. Fiermonte nije podnijela prigovor protiv tog platnog naloga, A. Salvoni je radi izvršenja tom sudu podnio zahtjev za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012 na obrascu iz Priloga I. toj uredbi.
16 Sud koji je uputio zahtjev obavio je po službenoj dužnosti pretraživanje na internetu iz kojeg je zaključio da je djelatnost A. Salvonija usmjerena prema Njemačkoj. Stoga je sud koji je uputio zahtjev od A. Salvonija zatražio da dokaže u kojim je odvjetničkim uredima obavljao svoju djelatnost tijekom razdoblja u kojem je kao odvjetnik pružao usluge A. M. Fiermonte. Dokumenti koje je dostavio A. Salvoni potvrđuju da je njegova djelatnost bila usmjerena prema Njemačkoj i da je tijekom razdoblja u kojem je kao odvjetnik pružao usluge A. M. Fiermonte ona imala prebivalište u Njemačkoj.
17 S obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev smatrao da se odnos A. Salvonija i A. M. Fiermonte može izjednačiti s potrošačkim ugovorom, na temelju informacija o profesionalnoj djelatnosti A. Salvonija zaključio je da su prilikom donošenja odluke o platnom nalogu povrijeđena pravila o nadležnosti koja su utvrđena u poglavlju II. odjeljku 4. Uredbe br. 1215/2012, koji se odnosi na pravila o sudskoj nadležnosti za potrošačke ugovore.
18 U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev dvoji o ovlastima koje su dodijeljene sudu kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 u slučaju sudske odluke koja je postala pravomoćna u skladu s nacionalnim postupovnim pravom, a prilikom čijeg su donošenja povrijeđene odredbe koje se odnose na pravila o sudskoj nadležnosti predviđena tom uredbom.
19 Taj sud osobito pita nalaže li članak 53. Uredbe br. 1215/2012 sudu kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde da u toj potvrdi doslovno prenese sudsku odluku donesenu u državi članici porijekla, ili mu ta odredba dopušta da po službenoj dužnosti odluči da tuženika koji je potrošač, u odnosu na kojeg sudsku odluku treba izvršiti u državi članici različitoj od države porijekla, obavijesti o mogućoj povredi pravila o nadležnosti koja su utvrđena u poglavlju II. odjeljku 4. te uredbe i time o mogućnosti da se protivi priznavanju u smislu članka 45. stavka 1. točke (e) navedene uredbe.
20 Sud koji je uputio zahtjev smatra kako se čini da se članci 42. i 53. Uredbe br. 1215/2012 mogu tumačiti na način da sud kojem je podnesen zahtjev za izdavanje navedene potvrde nema nikakvu diskrecijsku ovlast i da mora automatski prenijeti sadržaj predmetne sudske odluke u obrazac iz Priloga I. toj uredbi, kako bi potvrdio da je ta sudska odluka izvršna u državi članici porijekla.
21 Međutim, taj sud smatra da takvo tumačenje može zadirati u članak 47. Povelje, kako ga tumači Sud u području prava zaštite potrošača. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev smatra da iz sudske prakse Suda – a osobito iz presuda od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito (C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 39., 41. i 43.) i od 18. veljače 2016., Finanmadrid EFC (C‑49/14, EU:C:2016:98, t. 46.) – proizlazi da se slabiji položaj u kojem se nalazi potrošač u odnosu na poduzetnika, u dijelu koji se odnosi kako na pregovaračku moć tako i na razinu obaviještenosti, može ispraviti samo pozitivnom intervencijom suda, koji ima obvezu po službenoj dužnosti ispitati moguću nepoštenost ugovorne odredbe ako raspolaže za to potrebnim pravnim i činjeničnim elementima.
22 Taj sud navodi da, kada je riječ o potvrdi iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 – kao što je to istaknuo Sud u vezi s potvrdom predviđenom člankom 8. Uredbe (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine (SL 2004., L 143, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 172.) u presudi od 16. lipnja 2016., Pebros Servizi (C‑511/14, EU:C:2016:448) – potvrđivanje sudske odluke je akt sudske naravi. U kontekstu Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.) Sud je također presudio da potvrda iz članka 54. te uredbe služi pojednostavnjenju donošenja izjave da je sudska odluka izvršna u državi članici porijekla (presuda od 6. rujna 2012., Trade Agency, C‑619/10, EU:C:2012:531, t. 41.). U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev ističe da je važnost takve potvrde ojačana sustavom koji je uspostavljen Uredbom br. 1215/2012.
23 Sud koji je uputio zahtjev smatra da mora uskladiti cilj brzog protoka sudskih odluka, koji se predviđa Uredbom br. 1215/2012, s djelotvornom zaštitom potrošača, i to s mogućnosti da prilikom izdavanja potvrde predviđene člankom 53. te uredbe po službenoj dužnosti obavijesti potrošača o povredi pravila o nadležnosti koja su predviđena u poglavlju II. odjeljku 4. te uredbe.
24 U tim je okolnostima Tribunale di Milano (Sud u Milanu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 53. Uredbe […] br. 1215/2012 i članak 47. [Povelje] tumačiti na način da im se protivi to da sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53. [te] [u]redbe […], u odnosu na pravomoćnu sudsku odluku, može izvršavati ovlasti po službenoj dužnosti radi provjere jesu li povrijeđene odredbe iz poglavlja II. odjeljka 4. navedene [u]redbe […], kako bi potrošača obavijestio o eventualno utvrđenoj povredi i omogućio mu da, imajući na raspolaganju potrebne informacije, procijeni mogućnost korištenja pravnog sredstva iz članka 45. iste uredbe?”
O prethodnom pitanju
Dopuštenost
25 Najprije valja utvrditi obavlja li sud kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012 sudsku funkciju u smislu članka 267. UFEU‑a ili se postupak koji provodi može poistovjetiti s potpuno upravnim ili izvanparničnim postupkom.
26 Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, iako člankom 267. UFEU‑a podnošenje zahtjeva Sudu nije uvjetovano kontradiktornošću postupka u okviru kojeg nacionalni sud upućuje prethodno pitanje, nacionalni sudovi ovlašteni su obratiti se Sudu samo ako je pred njima u tijeku spor i ako trebaju odlučiti u postupku koji ima za cilj donošenje odluke sudske naravi (presuda od 16. lipnja 2016., Pebros Servizi, C‑511/14, EU:C:2016:448, t. 24. i navedena sudska praksa).
27 Izraz „donijeti presudu” u smislu članka 267. stavka 2. UFEU‑a uključuje sve postupke u kojima sud koji je uputio zahtjev donosi presudu te ga stoga valja široko tumačiti, kako bi se izbjeglo da se mnoga postupovna pitanja smatraju nedopuštenima i da ih Sud ne može tumačiti te kako bi Sud mogao tumačiti sve odredbe prava Unije koje je sud koji je uputio zahtjev dužan primijeniti (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., Pebros Servizi, C‑511/14, EU:C:2016:448, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
28 U tom pogledu Sud je u točkama 39. do 41. presude od 28. veljače 2019., Gradbeništvo Korana (C‑579/17, EU:C:2019:162) presudio da sud porijekla izvršava sudsku funkciju kada ispituje je li nadležan za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012.
29 To se rješenje ne može ograničiti samo na slučajeve u kojima se osporava nadležnost za izdavanje takve potvrde ako tijelo koje izdaje potvrdu iz tog članka i u drugim situacijama izvršava funkcije sudske naravi.
30 Stoga funkcije koje ima potvrda iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 u sustavu koji je uspostavljen tom uredbom opravdavaju činjenicu da sud porijekla izvršava sudske funkcije kada u sudskoj odluci čije se izvršenje zahtijeva nema dijela informacija koje treba navesti u potvrdi ili zahtijeva tumačenje te sudske odluke ili su te informacije sporne naravi. U takvom slučaju postupanje tog suda čini dio cjelokupnog sudskog postupka koji je prethodio te osigurava njegovu potpunu djelotvornost jer se bez potvrde sudska odluka ne može slobodno kretati u europskom pravosudnom prostoru. Takav zaključak ispunjava nužnost osiguravanja brzog izvršenja sudskih odluka čuvajući pravnu sigurnost, na kojoj se zasniva uzajamno povjerenje u djelovanje pravosuđa unutar Europske unije.
31 Slijedom navedenog, budući da postupak za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012 jest sudske naravi, nacionalni sud pred kojim se vodi takav postupak ovlašten je uputiti Sudu prethodno pitanje.
32 Iz toga slijedi da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
Meritum
33 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se članak 53. Uredbe br. 1215/2012 u vezi s člankom 47. Povelje tumačiti na način da mu se protivi to da sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde iz tog članka 53., u odnosu na pravomoćnu sudsku odluku, može po službenoj dužnosti provjeriti jesu li povrijeđene odredbe poglavlja II. odjeljka 4. te uredbe, kako bi potrošača obavijestio o eventualno utvrđenoj povredi i omogućio mu da, imajući na raspolaganju potrebne informacije, procijeni mogućnost korištenja pravnim sredstvom iz članka 45. navedene uredbe.
34 Kao prvo, treba istaknuti da iz usporedbe stavka 1. točke (b) i stavka 2. točke (b) članka 42. Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da sud kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde ne smije ispitivati nadležnost suda koji je donio odluku o glavnoj stvari, za razliku od onoga što se zahtijeva u okviru sudske odluke kojom se određuje privremena mjera ili mjera osiguranja.
35 Naime, iako se člankom 42. stavkom 1. točkom (b) te uredbe u svrhu izvršenja meritorne sudske odluke podnositelju zahtjeva nalaže samo da podnese potvrdu kojom se potvrđuje da je odluka izvršna, člankom 42. stavkom 2. točkom (b) navedene uredbe predviđa se da se u podnesenoj potvrdi u svrhu izvršenja sudske odluke kojom se određuje privremena mjera ili mjera osiguranja posebno mora potvrditi da je sud porijekla bio nadležan u pogledu glavne stvari.
36 Taj zaključak potvrđuje sadržaj te potvrde iz Priloga I. toj uredbi, a osobito točka 4.6.2. tog priloga, koja se odnosi na slučaj privremenih mjera ili mjera osiguranja.
37 To je razlikovanje, osim toga, u skladu s činjenicom da je sud kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde u drugim slučajevima sud porijekla koji je donio odluku o glavnoj stvari čije se priznavanje ili izvršenje zahtijeva i koji je stoga prešutno ili izričito uspostavio svoju nadležnost donošenjem predmetne sudske odluke u skladu s člankom 2. Uredbe br. 1215/2012.
38 Kao drugo, iz teksta članka 53. Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da sud porijekla mora izdati potvrdu kada mu zahtjev u tom smislu podnese zainteresirana stranka. Suprotno tomu, tom se odredbom ni na koji način ne predviđa da taj sud mora ispitati elemente spora koji nisu obuhvaćeni područjem primjene te odredbe, kao što su pitanja koja se tiču merituma ili pitanja o nadležnosti o kojima je već odlučeno u sudskoj odluci čije se izvršenje zahtijeva. Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da je izdavanje navedene potvrde gotovo automatsko (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2012., Trade Agency, C‑619/10, EU:C:2012:531, t. 41.).
39 Iz toga proizlazi da članak 53. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da mu se protivi to da sud države članice porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde predviđene u tom članku o pravomoćnoj sudskoj odluci donesenoj protiv potrošača, u predmetu kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, po službenoj dužnosti ispituje je li sudska odluka donesena uz poštovanje pravila o nadležnosti koja se predviđaju tom uredbom.
40 Kao treće, usto valja ispitati može li sudska praksa Suda koja je navedena u točki 21. ove presude i koja se odnosi na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), u vezi s člankom 47. Povelje, dovesti taj zaključak u pitanje time što bi podrazumijevala da sud porijekla mora, radi ispravljanja neravnoteže koja postoji između potrošača i poduzetnika, potrošača po službenoj dužnosti obavijestiti o navodnoj povredi.
41 Kao prvo, što se tiče pravila o nadležnosti koja se utvrđuju Uredbom br. 1215/2012, u njezinoj uvodnoj izjavi 18. određuje se da bi slabija stranka trebala biti zaštićena pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njezine interese od općih pravila.
42 Taj se cilj ostvaruje detaljnijim postupovnim odredbama Uredbe br. 1215/2012. Tako iz njezina članka 17. stavka 1. proizlazi da se u slučajevima koji se njime utvrđuju nadležnost mora odrediti na temelju posebnih pravila koja se primjenjuju na ugovore koji se sklapaju između potrošača i poduzetnika te koja su utvrđena u poglavlju II. odjeljku 4. te uredbe.
43 Kao drugo, što se tiče faze priznavanja i izvršenja sudske odluke u zamoljenoj državi članici, u skladu s uvodnom izjavom 29. Uredbe br. 1215/2012, osoba protiv koje se traži izvršenje trebala bi moći uložiti zahtjev za odbijanje priznanja ili izvršenja sudske odluke, ako smatra da postoji neki od razloga za odbijanje priznanja, uključujući moguću povredu pravila o posebnoj nadležnosti.
44 U tim okolnostima, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točkama 76. i 77. svojeg mišljenja, sudska praksa Suda o Direktivi 93/13 ne može se primijeniti u kontekstu Uredbe br. 1215/2012, kojom se propisuju pravila postupovne naravi, jer je cilj Direktive 93/13 minimalno usklađivanje prava država članica o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
45 Kad je riječ o pravu na djelotvorno pravno sredstvo iz članka 47. Povelje, valja navesti da ono nije povrijeđeno jer se člankom 45. Uredbe br. 1215/2012 tuženiku omogućuje da se u stvarima koje se odnose na potrošačke ugovore poziva, među ostalim, na eventualnu povredu pravila o nadležnosti iz poglavlja II. odjeljka 4. te uredbe.
46 Slijedom navedenog, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 53. Uredbe br. 1215/2012 u vezi s člankom 47. Povelje treba tumačiti na način da mu se protivi to da sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde iz tog članka 53., u odnosu na pravomoćnu sudsku odluku, može po službenoj dužnosti provjeriti jesu li povrijeđene odredbe poglavlja II. odjeljka 4. te uredbe, kako bi potrošača obavijestio o eventualno utvrđenoj povredi i omogućio mu da, imajući na raspolaganju potrebne informacije, procijeni mogućnost korištenja pravnim sredstvom iz članka 45. navedene uredbe.
Troškovi
47 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 53. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2015/281 od 26. studenoga 2014., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu se protivi to da sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde iz tog članka 53., u odnosu na pravomoćnu sudsku odluku, može po službenoj dužnosti provjeriti jesu li povrijeđene odredbe poglavlja II. odjeljka 4. te uredbe, kako bi potrošača obavijestio o eventualno utvrđenoj povredi i omogućio mu da, imajući na raspolaganju potrebne informacije, procijeni mogućnost korištenja pravnim sredstvom iz članka 45. navedene uredbe.
Potpisi