PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto prošireno vijeće)
12. srpnja 2023.(*)
„Trgovinska politika – Zaštita od učinaka izvanteritorijalne primjene zakonodavstva koje donese treća zemlja – Mjere ograničavanja Sjedinjenih Američkih Država protiv Irana – Sekundarne sankcije koje sprječavaju fizičke ili pravne osobe Unije u održavanju poslovnih odnosa s poduzetnicima na koje se odnose navedene mjere – Zabrana postupanja u skladu s takvim zakonodavstvom – Članak 5. drugi stavak Uredbe (EZ) br. 2271/96 – Komisijina odluka kojom se pravna osoba Unije ovlašćuje da postupi u skladu s navedenim zakonodavstvom – Obveza obrazlaganja – Retroaktivan učinak ovlaštenja – Uzimanje u obzir interesa poduzetnika na kojeg se odnose mjere ograničavanja treće zemlje – Pravo na saslušanje”
U predmetu T‑8/21,
IFIC Holding AG, sa sjedištem u Düsseldorfu (Njemačka), koji zastupaju C. Franz i N. Bornemann, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupa J. Roberti di Sarsina, u svojstvu agenta,
tuženika,
koju podupire
Clearstream Banking AG, sa sjedištem u Eschbornu (Njemačka), koji zastupaju C. Schmitt i T. Bastian, odvjetnici,
intervenijent,
OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće),
u sastavu, tijekom vijećanja, M. van der Woude, predsjednik, A. Marcoulli (izvjestiteljica), S. Frimodt Nielsen, J. Schwarcz i R. Norkus, suci,
tajnik: S. Jund, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka, a osobito:
– intervenijentov intervencijski podnesak podnesen tajništvu Općeg suda 31. kolovoza 2021.,
– podnesak kojim se vrši prilagodba tužbe podnesen tajništvu Općeg suda 21. lipnja 2022. te očitovanja Komisije i intervenijenta koja su tajništvu Općeg suda podnesena 16. kolovoza 2022. i 1. rujna 2022.,
nakon rasprave održane 1. prosinca 2022.,
uzimajući u obzir dokazni prijedlog koji je tužitelj 17. ožujka 2023. podnio tajništvu Općeg suda, rješenje o ponovnom otvaranju usmenog dijela postupka od 4. travnja 2023. i Komisijina očitovanja o navedenom dokaznom prijedlogu podnesena tajništvu Općeg suda 18. travnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a, tužitelj, društvo IFIC Holding AG, zahtijeva poništenje Provedbene odluke Komisije C(2020) 2813 final od 28. travnja 2020. kojom se intervenijentu, Clearstream Bankingu AG izdaje ovlaštenje u skladu s člankom 5. drugim stavkom Uredbe Vijeća (EZ) br. 2271/96 od 22. studenoga 1996. o zaštiti od učinaka izvanteritorijalne primjene zakonodavstva koje donese treća zemlja i djelovanja koja se temelje na tom zakonodavstvu ili iz njega proizlaze (SL 1996., L 309., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 1., str. 18.), (u daljnjem tekstu: prva pobijana odluka) i Provedbene odluke Komisije C(2021) 3021 final od 27. travnja 2021., kojom se intervenijentu izdaje ovlaštenje, u skladu s člankom 5. drugim stavkom Uredbe br. 2271/96 (u daljnjem tekstu: druga pobijana odluka) te Provedbene odluke Komisije C(2022) 2775 final od 26. travnja 2022. kojom se intervenijentu izdaje ovlaštenje u skladu s člankom 5. drugim stavkom Uredbe br. 2271/96 (u daljnjem tekstu: treća pobijana odluka).
Okolnosti spora
2 Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država najavio je 8. svibnja 2018. svoju odluku o povlačenju Sjedinjenih Američkih Država iz Iranskog nuklearnog sporazuma, potpisanog u Beču, 14. srpnja 2015., i o ponovnoj aktivaciji sankcija protiv Irana koje su na temelju njega bile ukinute. Tim se sankcijama, među ostalim, osobama koje nisu pod jurisdikcijom Sjedinjenih Američkih Država (sekundarne sankcije), poput fizičkih ili pravnih osoba Europske unije, zabranjuje održavanje poslovnih odnosa s osobama koje se nalaze na „popisu posebno imenovanih državljana i blokiranih osoba” (Specially Designated Nationals and Blocked Persons List) (u daljnjem tekstu: popis SDN), koji je sastavio Office of Foreign Assets Control (OFAC) (Ured za nadzor inozemne imovine (OFAC), Sjedinjene Američke Države).
3 Tužitelj je društvo upisano u sudski registar Amtsgerichta Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu, Njemačka) i ima sjedište u Düsseldorfu. Njegove dionice u vlasništvu neizravno drži iranska država.
4 Tužitelj ima udjele u različitim njemačkim poduzetnicima i na temelju njih ima pravo na dividende.
5 Tužitelj se od 5. studenoga 2018. nalazi na popisu SDN.
6 Intervenijent je društvo osnovano u skladu s njemačkim pravom. Ono je zaduženo za namirenje transakcija vrijednosnim papirima, čuvanje vrijednosnih papira i upravljanje domaćim i inozemnim vrijednosnim papirima. Intervenijent je jedina depozitarna banka vrijednosnih papira kojoj je odobren rad u Njemačkoj. Intervenijent je, među ostalim, zadužen za isplatu dividenda tužitelju proizišlih iz njegovih udjela u njemačkim poduzetnicima.
7 Intervenijent je od studenoga 2018. na odvojenom računu blokirao dividende koje duguje tužitelju i odbio mu ih isplatiti.
8 Tužitelj je 6. veljače 2020. protiv intervenijenta podnio tužbu Landgerichtu Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) kako bi dobio informacije o statusu svojih dividendi i njihovoj isplati. U okviru tog postupka tužitelj je doznao da je intervenijent na temelju prve pobijane odluke blokirao dividende koje mu je dugovao.
9 Prvu pobijanu odluku intervenijent je podnio Landgerichtu Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) u podnesku od 5. studenoga 2020., koji je tužitelju dostavljen 9. studenoga 2020., a tužitelj tvrdi da je riječ o datumu kad je za doznao za tu odluku.
10 Kao što to proizlazi iz prve pobijane odluke, intervenijent je 8. studenoga 2018. Europskoj komisiji podnio zahtjev za izdavanje ovlaštenja u smislu članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96.
11 Prvom pobijanom odlukom Komisija je prihvatila intervenijentov zahtjev, ovlastivši ga da u razdoblju od dvanaest mjeseci postupa u skladu s određenim zakonima Sjedinjenih Američkih Država u pogledu tužiteljevih vrijednosnih papira ili sredstava (u daljnjem tekstu: sporno ovlaštenje). U drugoj i trećoj pobijanoj odluci, za koje tužitelj navodi da je doznao 25. svibnja 2022. pred Landgerichtom Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni), kada su mu dostavljene među prilozima intervenijentovom podnesku, obnovljeno je sporno ovlaštenje na razdoblje od dvanaest mjeseci.
Zahtjevi stranaka
12 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijane odluke;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
– naloži intervenijentu snošenje vlastitih troškova.
13 Komisija i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
14 U potporu osnovanosti tužbe tužitelj ističe četiri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi prava na saslušanje, drugi na povredi članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96, treći na povredi obveze obrazlaganja i četvrti na pogrešci u ocjeni.
Uvodna očitovanja
15 Cilj Uredbe br. 2271/96, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., je zaštititi postojeći pravni poredak, interese Unije i interese fizičkih ili pravnih osoba koje izvršavaju svoja prava prema UFEU‑u, posebno uklanjanjem, neutralizacijom, blokiranjem ili drukčijim suzbijanjem učinaka zakona i ostalih propisa spomenutih u Prilogu navedenoj uredbi (u daljnjem tekstu: zakoni iz Priloga) (presuda od 21. prosinca 2021., Bank Melli Iran, C‑124/20, EU:C:2021:1035, t. 35.).
16 U tom se pogledu člankom 1. Uredbe br. 2271/96 predviđa da zakonodavac Unije nastoji, mjerama predviđenima navedenom uredbom, osigurati zaštitu od izvanteritorijalne primjene zakona iz Priloga i djelovanja koja se na njima temelje ili iz njih proizlaze te spriječiti posljedice njihove izvanteritorijalne primjene, ako ta primjena utječe na interese osoba iz članka 11. koje se bave međunarodnom trgovinom i/ili kretanjem kapitala i srodnim komercijalnim djelatnostima između Unije i trećih zemalja (presuda od 21. prosinca 2021., Bank Melli Iran, C‑124/20, EU:C:2021:1035, t. 36.).
17 Kao što to proizlazi iz prve do pete uvodne izjave Uredbe br. 2271/96, cilj je zakona iz Priloga toj uredbi urediti aktivnosti fizičkih i pravnih osoba koje su pod jurisdikcijom države članice, a primjenjuju se izvanteritorijalno. Na taj način ugrožavaju postojeći pravni poredak i negativno utječu na interese Unije kao i na interese navedenih osoba kršeći međunarodno pravo i ugrožavajući ostvarivanje ciljeva Unije. Naime, Unija nastoji doprinijeti skladnom razvitku svjetske trgovine i postupnom ukidanju ograničenja u međunarodnoj trgovini promičući, u najvećoj mogućoj mjeri, slobodno kretanje kapitala između država članica i trećih zemalja, te ukloniti sva ograničenja izravnih ulaganja, a uključujući ulaganje u nekretnine, osnivanja poslovnog nastana, pružanja financijskih usluga ili uvrštenja vrijednosnih papira na tržišta kapitala (presuda od 21. prosinca 2021., Bank Melli Iran, C‑124/20, EU:C:2021:1035, t. 37.).
18 Među zakonima iz Priloga nalazi se i „Iran Freedom and Counter‑Proliferation Act of 2012” (Zakon iz 2012. o slobodi i borbi protiv nuklearnog širenja u Iranu), koji su Sjedinjene Američke Države, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 4. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/1100 od 6. lipnja 2018. o izmjeni Priloga Uredbi br. 2271/96 (SL 2018., L 199 I, str. 1.), nakon povlačenja iz Iranskog nuklearnog sporazuma, prestale izuzimati iz primjene, kao što su to najavile 8. svibnja 2018. (presuda od 21. prosinca 2021., Bank Melli Iran, C‑124/20, EU:C:2021:1035, t. 38.).
19 Osobe iz članka 11. Uredbe br. 2271/96 su, među ostalim, s jedne strane, fizičke osobe koje imaju boravište u Uniji i državljanstvo države članice i, s druge strane, pravne osobe osnovane u Uniji (vidjeti članak 11. točke 1. i 2. navedene uredbe).
20 Kako bi se ostvarili ciljevi navedeni u točkama 15. do 17. ove presude, Uredba br. 2271/96 predviđa različita pravila. Tako se u cilju zaštite postojećeg pravnog poretka kao i interesa Unije člankom 4. te uredbe u biti predviđa da se odluke izvan Unije kojima se primjenjuju kao valjani zakoni iz Priloga ili djelovanja koja se na njima temelje ili iz njih proizlaze ne priznaju niti su izvršive. S istim se ciljem člankom 5. prvim stavkom navedene uredbe u biti zabranjuje svakoj osobi iz članka 11. iste uredbe postupanje u skladu sa zakonima iz Priloga ili djelovanjima koja se na njima temelje ili iz njih proizlaze, pri čemu se drugim stavkom tog članka 5. ipak predviđa da se takva osoba može u svakom trenutku ovlastiti da u potpunosti ili djelomično postupi u skladu s tim zakonima ako bi njihovo nepoštovanje ozbiljno štetilo interesima te osobe ili Unije. Osim toga, s ciljem zaštite interesa osoba iz članka 11. Uredbe br. 2271/96, njezinim člankom 6. predviđa se da one osobe koje se bave aktivnošću iz članka 1. te uredbe imaju pravo na naknadu sve štete koja im je nanesena primjenom navedenih zakona ili tih djelovanja (presuda od 21. prosinca 2021., Bank Melli Iran, C‑124/20, EU:C:2021:1035, t. 39.).
21 S istim ciljem zaštite interesa osoba iz članka 11. Uredbe br. 2271/96, člankom 2. te uredbe predviđa se da „[a]ko su [zakonima iz Priloga] ili djelovanjima koja se na njima temelje ili iz njih proizlaze izravno ili neizravno ugroženi gospodarski i/ili financijski interesi neke osobe iz [navedenog] članka 11., ta osoba o tome obavješćuje Komisiju u roku od 30 dana od datuma na koji je to saznala”.
22 Naposljetku, člankom 9. Uredbe br. 2271/96 osigurava se djelotvorna primjena tih članaka, pri čemu se od država članica zahtijeva da odrede sankcije koje se nameću u slučaju kršenja navedenih pravila, a te sankcije moraju biti djelotvorne, razmjerne i imati odvraćajući učinak. Takve sankcije moraju stoga biti predviđene osobito kada osoba iz članka 11. te uredbe ne poštuje zabranu iz njezina članka 5. prvog stavka (presuda od 21. prosinca 2021., Bank Melli Iran, C‑124/20, EU:C:2021:1035, t. 40.).
23 Tužbene razloge koje je istaknuo tužitelj valja ispitati s obzirom na ta razmatranja.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
24 Tužitelj ističe da je Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja. Tvrdi da Komisija nije dostatno obrazložila uvodne izjave prve pobijane odluke jer nije uzela u obzir tužiteljev, nego samo intervenijentov položaj te da su članci 1. i 3. prve pobijane odluke formulirani na dvosmislen i nerazumljiv način kad je riječ o vremenskom i materijalnom području primjene prve pobijane odluke i o uvjetima za njezinu primjenu. Tužitelj navodi da mu je, kao osobi na koju se ona odnosi i na koju utječe, trebalo biti omogućeno razumjeti prvu pobijanu odluku. Navodi da ti argumenti vrijede i za drugu i treću pobijanu odluku čije je obrazloženje gotovo istovjetno. Osim toga, druga i treća pobijana odluka sadržavaju odredbu koja se odnosi na njihov prijevremeni prestanak važenja, a koja nije jasna ni razumljiva.
25 Komisija i intervenijent osporavaju te argumente.
26 Članak 296. UFEU‑a propisuje da se u pravnim aktima koje donose institucije Unije moraju navesti razlozi.
27 U skladu s ustaljenom sudskom praksom koja se odnosi na obvezu obrazlaganja koja proizlazi iz članka 296. UFEU‑a, obrazloženje mora odgovarati naravi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora (vidjeti presudu od 12. rujna 2017., Anagnostakis/Komisija, C‑589/15 P, EU:C:2017:663, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
28 Osim toga, kao što to također proizlazi iz ustaljene sudske prakse, zahtjev u vezi s obrazloženjem mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti slučaja. U obrazloženju nije potrebno navesti sve relevantne činjenične i pravne elemente jer pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba ocijeniti ne samo s obzirom na tekst tog akta nego i na njegov kontekst kao i na sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (vidjeti presudu od 12. rujna 2017., Anagnostakis/Komisija, C‑589/15 P, EU:C:2017:663, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
29 Tužiteljeve argumente valja ocijeniti s obzirom na ta načela.
30 Kao prvo, tužitelj ističe navodnu povredu obveze obrazlaganja kad je riječ o uvodnim izjavama pobijanih odluka.
31 Međutim, s jedne strane, valja istaknuti da tužitelj konkretno ne upućuje niti na jedan dio pobijanih odluka, pa čak ni na njihovu bilo koju uvodnu izjavu, nego samo iznosi općenitu tvrdnju koja nije ni na koji način pojašnjena ili konkretizirana. Osim toga, potrebno je utvrditi da su u uvodnim izjavama pobijanih odluka navedeni i postupak koji je doveo do donošenja tih odluka i informacije koje je Komisija uzela u obzir u tom okviru, a na temelju kojih je intervenijentu odlučila izdati sporno ovlaštenje.
32 S druge strane, s obzirom na to da tužitelj tvrdi da Komisija u uvodnim izjavama pobijanih odluka nije uzela u obzir njegov, nego samo intervenijentov položaj, valja istaknuti da se ti argumenti ne odnose na obrazloženje navedenih odluka, nego na njihovu osnovanost i da se preklapaju s argumentima iznesenima u okviru prvog i četvrtog tužbenog razloga, s kojima će stoga biti ispitani u nastavku. Isto vrijedi i za tužiteljeve argumente koji se odnose na elemente koje je Komisija, prema njegovu mišljenju, pogrešno uzela u obzir.
33 Iz prethodno navedenog proizlazi da se u pogledu uvodnih izjava pobijanih odluka ne može utvrditi postojanje nikakvog nedostatka ili nedostatnosti obrazloženja.
34 Kao drugo, tužitelj kritizira tekst članaka pobijanih odluka jer se na temelju njih ne može razumjeti materijalno i vremensko područje primjene navedenih odluka kao ni uvjeti za njihovu primjenu. Konkretno, tužiteljevi argumenti odnose se na članke 1. i 3. pobijanih odluka te na članak 4. druge i treće pobijane odluke.
35 Kada je riječ, kao prvo, o materijalnom području primjene pobijanih odluka i o uvjetima za njihovu primjenu, članak 1. navedenih odluka glasi kako slijedi:
„[Intervenijent] je ovlašten postupiti u skladu s određenim zakonima Sjedinjenih Američkih Država [iz Priloga] […] u mjeri u kojoj je to potrebno za:
1) zamrzavanje vrijednosnih papira ili sredstava čiju pohranu osigurava ili čiji je depozitar i odbijanje izvršenja doznaka ili bilo kojih drugih naloga koji su s njima povezani;
2) odbijanje uključenja bilo kojeg novog vrijednosnog papira u svoj sustav poravnanja vrijednosnih papira; i
3) zamrzavanje bilo kakve dobiti od dionica trgovačkih društava, uključujući dividendi, kamata, isplate otkupa ili sličnih plaćanja ili primljenih kamata;
kada [intervenijent] zna ili ima ozbiljne razloge za sumnju da bi [tužitelj] u protivnom izravno ili neizravno koristio bilo koju uslugu ili sudjelovao u njoj.”
36 U navedenoj se odredbi, u njezinu prvom stavku najprije navode zakoni Sjedinjenih Američkih Država iz Priloga u skladu s kojima je intervenijent ovlašten postupati. Takvo navođenje ne predstavlja nikakav nedostatak u obrazloženju, a tužitelj, osim toga, ne iznosi nikakav konkretan prigovor u tom pogledu.
37 Nadalje, u točkama 1. do 3. navedene odredbe navedena su postupanja kojima se odstupa od pravila, a na koja intervenijent ima pravo na temelju spornog ovlaštenja, a to su u bitnome „zamrzavanje” određene imovine i „odbijanje izvršenja” određenih transakcija, umjesto pružanja usluga koje bi uobičajeno pružao. Takvo navođenje ne predstavlja nikakav nedostatak u obrazloženju u pogledu materijalnog područja primjene odredbe, a tužitelj uostalom u tom pogledu ne ističe nikakav konkretan prigovor, osim u pogledu vremenskog dosega tih postupanja, a riječ je o pitanju koje će u nastavku biti ispitano u odnosu na vremensko područje primjene ovlaštenja (vidjeti točku 46. ove presude).
38 Naposljetku, u drugom stavku navedene odredbe određeni su uvjeti pod kojima su dopuštena navedena postupanja kojima se odstupa od pravila, a to je kada intervenijent „zna” ili „ima ozbiljne razloge za sumnju” da bi tužitelj, u suprotnom, izravno ili neizravno koristio „bilo koju uslugu” (ili sudjelovao u njoj).
39 Tužitelj osporava određene izraze iz tog drugog stavka.
40 Međutim, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, izrazi „ozbiljni razlozi za sumnju” i „bilo koja usluga” koje je upotrijebila Komisija navedenu odredbu ne čine nepreciznom ili nerazumljivom. Naime, na temelju teksta drugog stavka predmetne odredbe, u vezi s ostalim stavcima te odredbe, moguće je razumjeti na koje se usluge odnose dopuštena postupanja i utvrđeni uvjeti.
41 S jedne strane, činjenica da se intervenijentu u pobijanim odlukama predviđa mogućnost pozivanja na „ozbiljne razloge za sumnju” ne upućuje ni na kakav nedostatak u obrazloženju ili nedostatnost obrazloženja tih odluka. Naime, kao što to proizlazi iz članka 1. pobijanih odluka, na temelju pojma „ozbiljni razlozi za sumnju”, upotrijebljenog u drugom stavku navedene odredbe, intervenijent može smatrati da tužitelj koristi određene usluge (ili da u njima sudjeluje), a da se pritom ne traži da u to bude siguran, oslanjajući se na sumnju koja se temelji na ozbiljnim razlozima. Nikakva dvosmislenost dakle ne postoji u tom pogledu.
42 S druge strane, ni upotreba pojma „bilo koja usluga” u članku 1. drugom stavku pobijanih odluka ne uzrokuje neizvjesnost. Točno je da Komisija nije uputila na prvi stavak te odredbe ili na usluge iz navedenog stavka. Međutim, navedeni se izraz ne može tumačiti izvan njegova konteksta kao da se odnosi na svaku uslugu koja nije ni u kakvoj vezi s uslugama i postupanjima iz iste odredbe. Naime, u strukturi te odredbe, koju uostalom čini jedna rečenica, izraz „bilo koja usluga” ne može značiti ništa drugo nego upućivanje na usluge koje intervenijent uobičajeno pruža, a koje su predmet postupanja kojima se odstupa od pravila, utvrđenih u navedenom prvom stavku, i to ako ih tužitelj koristi ili u njima izravno ili neizravno sudjeluje. U tom pogledu stoga ne postoje nikakve poteškoće u razumijevanju.
43 Slijedom toga, ne mogu se prihvatiti tužiteljevi argumenti koji se odnose na obrazloženje pobijanih odluka u pogledu definicije njihova materijalnog područja primjene i njihovih uvjeta za primjenu.
44 Što se tiče, kao drugo, vremenskog područja primjene pobijanih odluka, najprije valja istaknuti da je u članku 3. svake od navedenih odluka navedeno da je „[t]a odluka valjana i da se primjenjuje u razdoblju od dvanaest mjeseci počevši od dana njezine dostave”.
45 Stoga je potrebno utvrditi, suprotno onomu što predlaže tužitelj, da je vremensko područje primjene pobijanih odluka jasno definirano u njihovu članku 3., a da pritom nije moguće otkriti nikakav nedostatak u obrazloženju ili manjak preciznosti u tom pogledu. Naime, iz navedene odredbe jasno proizlazi da je svaka od pobijanih odluka valjana i da se stoga sporno ovlaštenje primjenjuje u razdoblju od dvanaest mjeseci od dana dostave tih odluka.
46 Nadalje, što se tiče tužiteljeva argumenta da sporno ovlaštenje obuhvaća izvršena postupanja ili sredstva stečena prije njegova donošenja, dovoljno je istaknuti da se on temelji na pogrešnom razumijevanju dosega ovlaštenja. Naime, iz članka 1. pobijanih odluka, u vezi s člankom 3. tih odluka proizlazi da je intervenijent za vrijeme valjanosti tih odluka ovlašten na postupanja utvrđena u navedenom članku 1. i stoga ovlašten ne pružati određene usluge ako bi ih tužitelj mogao izravno ili neizravno koristiti ili sudjelovati u njima. Drugim riječima, intervenijent je tijekom navedenog razdoblja valjanosti od dvanaest mjeseci ovlašten „zamrznuti” sredstva ili „odbiti izvršiti” transakcije navedene u članku 1. prvom stavku i to neovisno o datumu kada su on ili tužitelj ušli u posjed navedene imovine ili kada su zatražene navedene transakcije. Kad je riječ o obrazloženju, u tom pogledu dakle ne postoji nikakva neizvjesnost.
47 Naposljetku, tužitelj u okviru drugog tužbenog razloga kritizira navodno nejasnu prirodu članka 4. druge i treće pobijane odluke, odnosno njegovu navodnu nerazumljivost u vezi s člankom 3. prvim stavkom treće pobijane odluke. Te argumente treba ispitati u okviru ovog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.
48 U tom pogledu, potrebno je utvrditi da članak 4. druge i treće pobijane odluke nije zahvaćen nezakonitostima za koje tužitelj navodi da postoje, uzet zasebno, ali i u vezi s člankom 3. prvim stavkom treće pobijane odluke.
49 S jedne strane, u članku 4. druge i treće pobijane odluke pojašnjeno je da će se svaka od navedenih odluka odmah prestati primjenjivati ako, i od dana kada tužitelj bude uklonjen s popisa SDN u smislu zakona iz Priloga navedenih u članku 1. navedenih odluka ili ako se izvanteritorijalna primjena tih zakona iz Priloga na osobe iz članka 11. Uredbe br. 2271/96 „odgodi, prekine” ili „prestane na drugi način”. Međutim, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, navedena odredba nije nejasna. Njezin prvi dio jasno se odnosi na slučaj u kojem se tužitelj kao takav više ne nalazi na popisu SDN, predviđajući da se navedene odluke u takvom slučaju odmah prestaju primjenjivati. U tom pogledu riječ „odmah” ne znači nikakvu neizvjesnost, nego podrazumijeva da do navedenog prestanka automatski dolazi na dan kada tužitelj odlukom Sjedinjenih Američkih Država bude uklonjen s popisa SDN, a da pritom nisu potrebne druge mjere ili ispitivanja. Osim toga, u skladu s drugim dijelom navedenog članka 4., isto vrijedi kada se zakoni iz Priloga, u biti, također na temelju odluke Sjedinjenih Američkih Država, prestanu izvanteritorijalno primjenjivati u Uniji.
50 S druge strane, ni izričaj navedenog članka 4. u vezi s člankom 3. prvim stavkom treće pobijane odluke ne stvara poteškoće u razumijevanju. U drugoj rečenici potonje odredbe navedeno je da je Komisija, ako tijekom razdoblja valjanosti te odluke od dvanaest mjeseci na temelju „sporazuma” dođe do odgađanja, prekida, odnosno potpunog ili djelomičnog prestanka izvanteritorijalne primjene zakona iz Priloga na osobe iz članka 11. Uredbe br. 2271/96, dužna žurno ispitati jesu li razlozi na kojima se temelji treća pobijana odluka i dalje valjani ili postoje razlozi na temelju kojih tu odluku treba izmijeniti ili prestati s njezinom primjenom. Tako se, za razliku od članka 4. treće pobijane odluke, članak 3. prvi stavak druga rečenica te odluke ne odnosi na jednostrano djelovanje Sjedinjenih Američkih Država, nego na učinke „sporazuma” poput Iranskog nuklearnog sporazuma, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 29. te odluke. Osim toga, za razliku od situacije iz navedenog članka 4., učinci sklapanja takvog „sporazuma” na treću pobijanu odluku nisu trenutačni ili automatski, nego je na Komisiji da utvrdi kako ono utječe na tu odluku.
51 Slijedom toga, ne mogu se prihvatiti tužiteljevi argumenti koji se odnose na obrazloženje pobijanih odluka u pogledu definiranja njihova vremenskog područja primjene.
52 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da nije moguće utvrditi postojanje nikakvog nedostatka u obrazloženju kad je riječ o člancima pobijanih odluka.
53 Treći tužbeni razlog stoga treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96
54 Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 5. drugi stavak Uredbe br. 2271/96, time što je izdala retroaktivno ovlaštenje. Ni tom uredbom, ni Provedbenom uredbom Komisije (EU) 2018/1101 оd 3. kolovoza 2018. o utvrđivanju kriterija za primjenu članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96 (SL 2018., L 199 I, str. 7.) nije predviđen takav retroaktivni učinak, koji je isključen i u Komisijinim smjernicama, naslovljenima „Pitanja i odgovori: donošenje ažuriranog Statuta o blokiranju” od 7. kolovoza 2018. (SL 2018., C 277 I, str. 4.). Intervenijent je uostalom pred Landgerichtom Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) tvrdio da prva pobijana odluka ima retroaktivan učinak. Tvrdi da ni vremensko trajanje druge i treće pobijane odluke nije dovoljno određeno. Osim toga, iako se u potonjim odlukama nalazi odredba koja se odnosi na njihov prijevremeni prestanak važenja, a činjenica da ona ne postoji u prvoj pobijanoj odluci treba dovesti do njezina poništenja, ta odredba ne razjašnjava situaciju.
55 Komisija i intervenijent osporavaju te argumente.
56 Kao prvo, dovoljno je istaknuti da se drugi tužbeni razlog temelji na pogrešnim pretpostavkama. Naime, iz pobijanih odluka ne proizlazi da bi one imale retroaktivan učinak. Suprotno tomu, kao što je to istaknuto u točkama 44. do 46. ove presude, u članku 3. svake od pobijanih odluka jasno je navedeno da su te odluke valjane od dana njihove dostave, i to samo u razdoblju od dvanaest mjeseci, tako da se ne može smatrati da imaju retroaktivne učinke ili da je razdoblje njihove valjanosti vremenski neodređeno. Osim toga, uvodne izjave tih odluka u kojima se navode razlozi koji su Komisiju naveli da utvrdi navedeno razdoblje valjanosti ne sadržavaju nikakvu naznaku koja bi upućivala na to da te odluke imaju retroaktivan učinak.
57 Iz toga proizlazi da sporno ovlaštenje nema retroaktivan učinak i da ne obuhvaća postupanja do kojih je došlo prije datuma na koji su pobijane odluke stupile na snagu, a osobito prva pobijana odluka, nego samo ona do kojih je došlo nakon tog datuma.
58 Osim toga, činjenica da je intervenijent, prema tvrdnji tužitelja, pred Landgerichtom Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) zastupao suprotnu tezu nije relevantna u tom pogledu jer se doseg pobijanih odluka može odrediti samo s obzirom na relevantni pravni okvir, njihov sadržaj i namjeru njihova autora.
59 Isto tako, tužiteljev argument prema kojem je intervenijent nepropisno zamrznuo njegova sredstva prije nego što je ishodio sporno ovlaštenje, s jedne strane, i intervenijentov argument prema kojem njegovo postupanje ne treba smatrati protivnim zabrani predviđenoj u članku 5. prvom stavku Uredbe br. 2271/96, bez uzimanja u obzir činjenice da je postupak za izdavanje ovlaštenja bio u tijeku i ishoda tog postupka, s druge strane, također nisu relevantni u okviru ovog spora, koji se odnosi samo na zakonitost pobijanih odluka, a ne na intervenijentovo postupanje. Konačno, zadatak Općeg suda nije da utvrdi je li intervenijentovo postupanje protivno Uredbi br. 2271/96.
60 Kao drugo, valja odbiti tužiteljev argument prema kojem činjenica da u prvoj pobijanoj odluci ne postoji odredba o prijevremenom prestanku valjanosti te odluke, poput one iz članka 4. druge i treće pobijane odluke ili one iz članka 3. prvog stavka treće pobijane odluke, treba dovesti do poništenja navedene prve odluke. Naime, na temelju nijednog dokaza iznesenog pred Općim sudom nije moguće zaključiti da nepostojanje takve odredbe kao takvo podrazumijeva nezakonitost prve pobijane odluke. Konačno, treba istaknuti da bi Komisija, čak i u slučaju nepostojanja takve odredbe, mogla povući prvu pobijanu odluku, osobito ako bi to bilo potrebno zbog promijenjenih okolnosti.
61 Drugi tužbeni razlog treba stoga odbiti.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u ocjeni
62 Tužitelj ističe da Komisija nije upotrijebila svoju diskrecijsku ovlast ili počinila pogrešku u ocjeni jer, s jedne strane, nije uzela u obzir situaciju i interese tužitelja ni učinke koji za njega nastaju na temelju prve pobijane odluke, iako je on zbog prve pobijane odluke bio u potpunosti onemogućen u obavljanju svoje djelatnosti. Komisija nije uzela u obzir ni pitanje jesu li postojala manje ograničavajuća sredstva ni pravo na naknadu pretrpljene štete. S druge strane, Komisija nije trebala uzeti u obzir, kao što je to učinila u uvodnoj izjavi 15. prve pobijane odluke, činjenicu da je tužitelj protiv intervenijenta podnio tužbu Landgerichtu Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) jer mu činjenica da se koristio svojim pravom na pravni lijek ne može nanijeti štetu.
63 Tužitelj tvrdi da mu intervenijent nije pružio nikakvu uslugu. Osim toga, činjenice navedene u uvodnoj izjavi 15. prve pobijane odluke dokazuju da je Komisija znala za činjenicu da je intervenijent povrijedio Uredbu br. 2271/96.
64 Tužitelj navodi da Komisija, i kad je riječ o drugoj i trećoj pobijanoj odluci, nije iskoristila svoju diskrecijsku ovlast niti je izvršila ikakav nadzor nad proporcionalnošću, propustivši osobito uzeti u obzir ublažavanje sankcija. Tužitelj smatra da se druga i treća pobijana odluka također temelje na neprovjerenim i nedokazanim podacima kao i na nerelevantnim dokazima te na jednostranom iznošenju određenih činjenica.
65 Komisija i intervenijent osporavaju te argumente.
66 Najprije valja istaknuti da tužitelj u okviru četvrtog tužbenog razloga iznosi različite prigovore protiv ocjena iz pobijanih odluka. Osim toga, s obzirom na to da tužitelj u okviru drugih tužbenih razloga također osporava određene ocjene iz pobijanih odluka, sve te argumente valja ispitati zajedno u nastavku.
67 Kao prvo, tužitelj u bitnome osporava pobijane odluke jer Komisija nije uzela u obzir njegove, nego samo intervenijentove interese.
68 U tom pogledu najprije valja istaknuti da članak 5. drugi stavak Uredbe br. 2271/96 predviđa da je izdavanje ovlaštenja za postupanje u skladu sa zakonima iz Priloga uvjetovano time da nepoštovanje tih zakona ozbiljno šteti interesima osobe koja traži ovlaštenje ili interesima Unije. Iz navedene odredbe, dakle, proizlazi da Komisija mora ispitati samo ta dva interesa kako bi utvrdila šteti li im nepoštovanje zakona iz Priloga na ozbiljan način, pa da bi eventualno mogla izdati ovlaštenje. S druge strane, u navedenoj se odredbi ne spominju interesi treće osobe na koju se odnose mjere ograničavanja treće zemlje (u daljnjem tekstu: treća osoba na koju se odnose mjere ograničavanja) u vezi s kojima podnositelj zahtjeva traži ovlaštenje za postupanje u skladu sa zakonima iz Priloga. Međutim, da je namjera zakonodavca Unije bila uključiti interese takve treće osobe u interese koje treba uzeti u obzir u okviru navedene procjene, on bi to izričito naveo, umjesto da je isključivo uputio na interese Unije i interese podnositelja zahtjeva.
69 Nadalje, u članku 4. Provedbene uredbe 2018/1101 navode se nekumulativni kriteriji koje Komisija osobito razmatra prilikom ocjene zahtjeva za izdavanje ovlaštenja. Ta odredba također upućuje samo na zaštićene interese iz članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96, odnosno na interese podnositelja zahtjeva i interese Unije i jednako tako ne spominje treću osobu na koju se odnose mjere ograničavanja ni, a fortiori, njezine interese. Štoviše, nijedan od kriterija utvrđenih navedenom odredbom ne upućuje na uzimanje u obzir interesa te treće osobe ni na odvagivanje njezinih interesa s interesima podnositelja zahtjeva ili Unije. Osim toga, upućivanje na „sve druge relevantne čimbenike” iz članka 4. točke (n) Provedbene uredbe 2018/1101 ne može dovesti do drukčijeg tumačenja i uzimanja u obzir elemenata koji nisu povezani ni s tekstom ni sa smislom članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96 jer takvi elementi u okviru primjene te odredbe dakle nisu relevantni.
70 Naposljetku, kao što to proizlazi iz pete i šeste uvodne izjave Uredbe br. 2271/96 te iz sudske prakse navedene u točki 15. ove presude, cilj je navedene uredbe zaštita samo postojećeg pravnog poretka, s jedne strane, te interesa Unije i interesa fizičkih ili pravnih osoba koje izvršavaju prava prema UFEU‑u, s druge strane.
71 Iako je, dakako, moguće da treća osoba na koju se odnose mjere ograničavanja bude osoba obuhvaćena područjem primjene članka 11. Uredbe br. 2271/96 i da stoga ulazi u područje primjene određenih odredbi te uredbe, poput njezina članka 2., takva okolnost ne može, u okviru primjene iznimke predviđene u članku 5. drugom stavku te uredbe, dovesti do uzimanja u obzir interesa različitih od onih predviđenih navedenom odredbom i stoga nema utjecaja u tom smislu.
72 Stoga iz pravnog okvira koji uređuje izdavanje ovlaštenja na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96 proizlazi da Komisija, prilikom ocjene zahtjeva za izdavanje ovlaštenja podnesenog na temelju navedene odredbe, nije dužna uzeti u obzir interese trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, poput osoba koje se nalaze na popisu SDN, kao što je tužitelj.
73 To utvrđenje nadalje odgovara onome iz točke 73. mišljenja nezavisnog odvjetnika Hogana u predmetu Bank Melli Iran (C‑124/20, EU:C:2021:386), prema kojem članak 5. drugi stavak Uredbe br. 2271/96 „ne propisuje da [Komisija], kada odlučuje hoće li priznati takvo izuzeće, treba u obzir uzeti interese trećih osoba”.
74 Konačno, potrebno je utvrditi da se tužitelj, kako bi potkrijepio svoj argument, ne oslanja s pravom ni na jedan element koji proizlazi iz relevantnog pravnog okvira, iako tvrdi da je Komisija pogrešno postupila kad je propustila uzeti u obzir njegove interese. Konkretno, kao što je to istaknuto u točki 69. ove presude, članak 4. Provedbene uredbe 2018/1101, na koji se tužitelj pozvao na raspravi, ni na koji način ne potkrepljuje njegovu argumentaciju.
75 Slijedom toga, na temelju tužiteljevih argumenata nije moguće zaključiti da je Komisija počinila pogrešku u ocjeni kad nije uzela u obzir njegove interese.
76 Kao drugo, tužitelj u biti osporava pobijane odluke jer Komisija nije uzela u obzir mogućnost primjene manje ograničavajućih alternativa ni njegovu mogućnost pozivanja na pravo na naknadu štete.
77 U tom je pogledu dovoljno istaknuti da relevantni pravni okvir Komisiji ne nameće takve obveze.
78 Kao što to proizlazi iz članka 3. Provedbene uredbe 2018/1101, Komisijino ispitivanje sastoji se od provjere toga je li na temelju dokaza koje je dostavio podnositelj zahtjeva, i, ako je to slučaj, dodatnih dokaza koje je od njega zatražila Komisija, s obzirom na kriterije utvrđene u članku 4. te uredbe, moguće zaključiti da bi nepostupanje u skladu sa zakonima iz Priloga ozbiljno štetilo interesima podnositelja zahtjeva ili Unije, u smislu članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96. Iz članka 5. stavaka 1. i 2. Provedbene uredbe 2018/1101 proizlazi i da ishod takvog ispitivanja u biti slijedi dvostruku logiku: ako Komisija zaključi da nije u dostatnoj mjeri dokazano da bi nastala ozbiljna šteta navedenim interesima, priprema nacrt odluke u kojem odbija zahtjev; ako zaključi da je u dostatnoj mjeri dokazano da bi nastala takva šteta, priprema nacrt odluke u kojem izdaje ovlaštenje i utvrđuje odgovarajuće mjere. Stoga iz relevantnog pravnog okvira ne proizlazi da Komisija, kad joj je podnesen zahtjev za izdavanje ovlaštenja i kad dođe do potonjeg zaključka, mora ispitati postoje li alternative izdavanju ovlaštenja.
79 Konačno, tužitelj se, kako bi potkrijepio svoj argument, ne oslanja ni na jedan element koji proizlazi iz relevantnog pravnog okvira.
80 Osim toga, eventualno postojanje alternativa koje manje ograničavaju interese trećih osoba u svakom je slučaju nerelevantno. Naime, kao što je to istaknuto u točkama 68. do 75. ove presude, Komisija prilikom ocjene zahtjeva za izdavanje ovlaštenja nije dužna uzeti u obzir interese trećih osoba. Komisija stoga u ovom slučaju nije trebala ispitati postoje li alternative koje su manje ograničavajuće za tužitelja.
81 Zbog istih razloga Komisija uopće nije bila dužna ispitati je li se tužitelj mogao pozvati na eventualno pravo na naknadu štete, a riječ je o pitanju koje nije relevantno u okviru ocjene zahtjeva za izdavanje ovlaštenja na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96.
82 Nadalje, tužitelj tvrdi da Komisija nije provjerila je li intervenijent pokušao „razjasniti situaciju” s američkim tijelima. Međutim, treba utvrditi da niti tužitelj konkretno ne navodi ni temelj za takvu obvezu Komisije, koja je, uostalom prilično nejasno formulirana. Ne postoji ništa na temelju čega bi se moglo zaključiti da je Komisija imala obvezu izvršiti tu provjeru.
83 Naposljetku, što se tiče tužiteljeve tvrdnje da Komisija nije uzela u obzir činjenicu da intervenijent nije pružao nikakve usluge tužitelju, nego njegovoj depozitarnoj banci, dovoljno je istaknuti da takav argument proizlazi iz djelomičnog tumačenja dosega spornog ovlaštenja. Naime, kao što je istaknuto u točkama 38. i 42. ove presude, pobijane odluke odnose se na usluge koje nudi intervenijent, a kojima se tužitelj izravno ili neizravno koristi (ili u njima sudjeluje), pri čemu potonje obuhvaćaju usluge koje nisu izravno ponuđene tužitelju, nego one kojima se on koristi (ili u njima sudjeluje) čak i neizravno.
84 Slijedom toga, na temelju tužiteljevih argumenata ne može se zaključiti da je Komisija propustila uzeti u obzir određene relevantne elemente u okviru svoje ocjene intervenijentovih zahtjeva za izdavanje ovlaštenja.
85 Kao treće, tužitelj osporava određene ocjene iz pobijanih odluka. S jedne strane, riječ je o tome da je u prvoj pobijanoj odluci uzeta u obzir tužba koju je tužitelj podnio Landgerichtu Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni). S druge strane, riječ je o uzimanju u obzir, u drugoj i trećoj pobijanoj odluci, elemenata koji navodno nisu relevantni ili proizlaze iz jednostranog iznošenja činjenica.
86 Kao prvo, činjenica na koju se poziva tužitelj, a to je da je Komisija u uvodnoj izjavi 15. prve pobijane odluke spomenula tužbu koju je podnio Landgerichtu Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) ne znači da je uzela u obzir tužiteljeve interese ni, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, da mu je spominjanje navedene tužbe nanijelo štetu u okviru Komisijine ocjene ili da je potonja doznala za eventualnu intervenijentovu povredu Uredbe br. 2271/96. Naime, iz prve pobijane odluke proizlazi da je Komisija u uvodnoj izjavi 15. samo podsjetila na dokaze na koje se intervenijent pozvao u potporu svojem zahtjevu, a da ih pritom nije ocijenila. Tužiteljevi argumenti stoga se temelje na pogrešnim pretpostavkama i tvrdnjama koje su potpuno neosnovane.
87 Kao drugo, tužitelj upućuje na uvodnu izjavu 16. treće pobijane odluke, u kojoj je Komisija iznijela sadržaj intervenijentova zahtjeva za izdavanje ovlaštenja, osobito u pogledu određenih elemenata na koje se pozvao kako bi dokazao da bi u Sjedinjenim Američkim Državama mogao biti izložen rizicima. Riječ je konkretno o transakcijama koje je intervenijentovo „sestrinsko društvo” izvršilo s američkim tijelima i o istragama koje su u tijeku pred tim tijelima. Komisija je uputila na te rizike i te elemente u okviru svoje ocjene iz uvodne izjave 22. treće pobijane odluke. Osim toga, potrebno je utvrditi da su ti elementi u bitnome navedeni i u uvodnim izjavama 22. do 25. prve pobijane odluke.
88 Međutim, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ti elementi nisu nerelevantni, a Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni kad je svoju odluku utemeljila na njima. S jedne strane, iako ti elementi, s obzirom na to da se odnose na dva postupka iz 2014., nisu ni brojni ni nedavni, na temelju njih je ipak moguće dokazati da je rizik od sankcija u Sjedinjenim Američkim Državama (ili od obveze izvršavanja transakcija kako bi se izbjegle takve sankcije) bio stvaran. S druge strane, činjenica da se ti elementi tiču intervenijentova „sestrinskog društva”, a ne samog intervenijenta, ne čini Komisijinu analizu nevaljanom. Naime, kao što to potonja ističe, člankom 4. točkom (c) Provedbene uredbe 2018/1101 izričito se predviđa da Komisija, kako bi ocijenila poveznicu sa zemljom na koju se odnose zakoni iz Priloga, može razmatrati „ima li” podnositelj zahtjeva, „na primjer”, „matično društvo” ili „društva kćeri”, što znači da su rizici s kojima se suočava intervenijentovo „sestrinsko društvo” jednako tako relevantni.
89 Osim toga, činjenica da je Komisija u bilješkama na dnu stranice, br. 8. i br. 9. iz treće pobijane odluke u vezi s navedenim elementima pogrešno spomenula intervenijenta umjesto njegova „sestrinskog društva”, u ovom slučaju predstavlja pogrešku u pisanju koja ne utječe na razumijevanje navedene odluke i ne može dovesti u pitanje njezinu zakonitost s obzirom na sadržaj njezine uvodne izjave 16. kao i, osim toga, uvodnih izjava 22. do 25. prve pobijane odluke.
90 Kao treće, tužitelj upućuje na uvodnu izjavu 24. treće pobijane odluke (čiji se dio već nalazio u uvodnoj izjavi 16. druge pobijane odluke) i njezine bilješke na dnu stranice, br. 15. i 16., koje se odnose na razvoj situacije u Sjedinjenim Američkim Državama nakon izbora novog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država 2020. godine. Tužitelj smatra da Komisija nije propisno uzela u obzir činjenicu da su sankcije bile ublažene u veljači 2022. i svoju je ocjenu utemeljila na samo jednom novinskom članku.
91 Međutim, potrebno je utvrditi, s jedne strane, da tužiteljeve tvrdnje o navodnom ublažavanju sankcija Sjedinjenih Američkih Država nisu potkrijepljene i, s druge strane, da je Komisija u uvodnoj izjavi 16. druge pobijane odluke i uvodnim izjavama 24. i 25. treće pobijane odluke doista uzela u obzir razvoj okolnosti u Sjedinjenim Američkim Državama i zaključila da unatoč tom razvoju nije došlo, u biti, ni do kakve promjene ni u provedbi sankcija Sjedinjenih Američkih Država u odnosu na Iran. Konačno, kao što to ističe Komisija, tužitelj se u vrijeme donošenja svake od pobijanih odluka i dalje nalazio na popisu SDN.
92 Stoga na temelju nijednog tužiteljeva argumenta nije moguće zaključiti da je Komisija počinila pogrešku u ocjeni.
93 Četvrti tužbeni razlog stoga treba odbiti.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje
94 Tužitelj ističe da se na njega, kao osobu na koju prva pobijana odluka neizravno nepovoljno utječe, primjenjuje opće načelo koje proizlazi iz članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), na temelju kojeg osobe na koje utječe određena mjera imaju pravo biti saslušane. Komisija mu u postupku koji je doveo do donošenja prve pobijane odluke nije priznala pravo na saslušanje, a time ni mogućnost da podnese svoja očitovanja. U prvoj pobijanoj odluci ne spominje se njegova situacija ni činjenica da mu je intervenijent blokirao imovinu, a da za to nije imao ovlaštenje. Tvrdi da bi Komisija, da ga je saslušala, isključila retroaktivni učinak ovlaštenja. Tužitelj nije bio saslušan o „ozbiljnim razlozima” koji se spominju u prvoj pobijanoj odluci. Zaključuje da je u prvoj pobijanoj odluci došlo do bitne povrede postupovnog zahtjeva i da prvu pobijanu odluku zbog te povrede treba poništiti.
95 U odgovoru Komisiji, koja je istaknula da tužitelj nije poštovao obvezu obavještavanja koju ima na temelju članka 2. Uredbe br. 2271/96, tužitelj pojašnjava da navedena odredba nije obvezujuća i da stoga gospodarskim subjektima ne može prouzročiti nepovoljne posljedice. Osim toga, tvrdi da gospodarski subjekti, ako ne raspolažu informacijama, nisu u mogućnosti podnijeti očitovanja o zahtjevu za izdavanje ovlaštenja jer je tužitelj, osim toga, za njega doznao nakon njegova izdavanja. Tvrdi da je iscrpio sva raspoloživa pravna sredstva, uključujući u smislu članka 2. Uredbe br. 2271/96, obraćajući se nadležnom tijelu države članice. Naposljetku, što se tiče pitanja je li Komisija mogla donijeti drukčiju odluku – tvrdi da o tome može iznijeti samo pretpostavke.
96 Tužitelj tvrdi da nezavisni odvjetnik Hogan u mišljenju u predmetu Bank Melli Iran (C‑124/20, EU:C:2021:386) ne navodi da ne treba uzeti u obzir interese trećih osoba. Intervenijentovo odbijanje da prenese dividende i proda vrijednosne papire onemogućilo je tužitelja u obavljanju svih djelatnosti i oštetilo ga. Naposljetku, tužitelj potvrđuje da je podnio pritužbu Hauptzollamtu Gießen (Središnji carinski ured u Gießenu, Njemačka) i Bundesanstaltu für Finanzdienstleistungsaufsicht (Savezno tijelo za financijski nadzor, Njemačka) i navodi da ne postoji nijedna odredba koja uređuje način na koji se nacionalnim tijelima pružaju informacije iz članka 2. Uredbe br. 2271/96.
97 Tužitelj navodi da se u drugoj i trećoj pobijanoj odluci nalaze jednake nepravilnosti. Njegovi se argumenti dakle primjenjuju na tri pobijane odluke jer ga je Komisija propustila saslušati i obavijestiti o svim tim odlukama. Osim toga, s obzirom na to da nije znao za pobijane odluke, bio je prisiljen pokretati skupe postupke protiv više subjekata.
98 U okviru dokaznog prijedloga od 17. ožujka 2023. tužitelj ističe da je Komisija u okviru sličnog postupka za izdavanje ovlaštenja koji se vodio na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96 saslušala treću osobu na koju se odnose mjere ograničavanja i to bez obveze povjerljivosti. Te okolnosti dokazuju da je saslušanje trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, poput tužitelja, nužno i obvezuje Komisiju, imajući na umu da Uredba br. 2271/96 ne predviđa razlikovanje tih trećih osoba i da je ono stoga nezakonito.
99 Komisija i intervenijent osporavaju te argumente.
100 Poštovanje prava na saslušanje predstavlja temeljno načelo prava Unije, koje je danas predviđeno člankom 41. Povelje kojim se osigurava pravo na dobru upravu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 64. i 65.).
101 Naime, stavak 2. navedenog članka 41. određuje da pravo na dobru upravu uključuje, među ostalim, pravo svake osobe da bude saslušana prije nego što protiv nje bude poduzeta pojedinačna mjera koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.
102 Kao što to proizlazi iz samog njezina teksta, ta odredba ima opću primjenu. Pravo na saslušanje mora se poštovati u svakom postupku koji može rezultirati aktom kojim je osoba oštećena, pa i onda kad mjerodavni propis izričito ne predviđa takvu formalnost. Navedeno pravo daje mogućnost svakoj osobi da svrsishodno i djelotvorno iznese svoje stajalište u upravnom postupku, prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 67.).
103 Imajući to na umu, treba također istaknuti da članak 52. stavak 1. Povelje priznaje ograničenja pri ostvarivanju njome predviđenih prava, uključujući i pravo na saslušanje predviđeno u članku 41. Povelje. Međutim, članak 52. stavak 1. Povelje zahtijeva da svako ograničenje mora biti predviđeno zakonom i da mora poštovati bit odnosnog temeljnog prava. Njime se usto zahtijeva da, u skladu s načelom proporcionalnosti, takvo ograničenje mora biti potrebno i zaista odgovarati ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija (presuda od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 71.).
104 Osim toga, postojanje povrede prava na saslušanje mora biti procijenjeno s obzirom na konkretne okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, a osobito na prirodu akta o kojem je riječ, okolnosti njegova donošenja i pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti u tom smislu presude od 10. rujna 2013., G. i R., C‑383/13 PPU, EU:C:2013:533, t. 34. i od 9. veljače 2017., M, C‑560/14, EU:C:2017:101, t. 33.).
105 Prvi tužbeni razlog treba ispitati s obzirom na ta načela.
106 Najprije valja istaknuti da, suprotno onomu što predlaže Komisija, članak 2. Uredbe br. 2271/96 u tom pogledu nema nikakvog utjecaja. Naime, Komisijin argument prema kojem je treća osoba koja je nije obavijestila na temelju navedene odredbe „izgubila” svoje pravo na saslušanje u okviru postupka koji se vodi na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96 potpuno je neosnovan, s obzirom na to da se postupak obavještavanja predviđen prvom odredbom razlikuje od postupka izdavanja ovlaštenja predviđenog drugom odredbom.
107 Najprije valja istaknuti da ni Uredba br. 2271/96 ni Provedbena uredba 2018/1101 ne predviđaju, u okviru postupka za donošenje odluke na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96, sudjelovanje trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja (kao što su treće osobe s popisa SDN, poput tužitelja) u odnosu na koje podnositelj zahtjeva (poput intervenijenta) traži ovlaštenje da postupi u skladu sa zakonima iz Priloga. Naime, navedene uredbe ne predviđaju nikakvu postupovnu ulogu tih trećih osoba, koje Komisija ne obavještava niti ih saslušava u okviru postupka za donošenje odluke na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96.
108 Stoga, s obzirom na to da relevantni pravni okvir ne predviđa saslušanje trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja kao bitan postupovni uvjet koji je neraskidivo vezan za oblikovanje ili očitovanje volje autora akta (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., Komisija/Freistaat Bayern i dr., C‑167/19 P i C‑171/19 P, EU:C:2022:176, t. 89.), valja odbiti tužiteljev argument prema kojem činjenica da nije bio saslušan u ovom slučaju predstavlja povredu bitnog postupovnog zahtjeva koja kao takva mora dovesti do poništenja pobijanih odluka.
109 Valja međutim istaknuti da se, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 102. ove presude, ne može isključiti mogućnost trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja da se pozovu na takvo pravo u okviru postupka koji dovodi do donošenja odluke na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96, ako takva odluka nepovoljno utječe na njih, čak i ako mjerodavni propis izričito ne predviđa pravo na saslušanje.
110 Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 103. ove presude, korištenje prava na saslušanje može biti podložno ograničenjima. Naime, Komisija tvrdi da u ovom slučaju više elemenata svojstvenih sustavu uspostavljenom Uredbom br. 2271/96 opravdava nesaslušavanje trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja u okviru takvog postupka. Stoga valja utvrditi može li se, u smislu navedene sudske prakse, dopustiti takvo ograničenje prava na saslušanje na koje se u biti poziva Komisija, a koje proizlazi iz relevantnog pravnog okvira.
111 Kao prvo, kao što to proizlazi iz ispitivanja četvrtog tužbenog razloga, činjenica da u relevantnom pravom okviru ne postoje odredbe koje predviđaju pravo na saslušanje trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja (vidjeti točku 107. ove presude), dio je sustava koji ne predviđa uzimanje u obzir interesa tih trećih osoba kad Komisija ocjenjuje zahtjev za izdavanje ovlaštenja podnesen na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96. Drugim riječima, zakonodavac Unije odabrao je uspostaviti sustav u okviru kojeg ne treba uzeti u obzir interese navedenih trećih osoba i u kojem te treće osobe ne moraju biti uključene u postupke koji se vode na temelju navedene odredbe.
112 Naime, cilj tih odluka o odstupanju, koje Komisija donosi na temelju te odredbe, jest da se spriječi to da u posebnim i opravdanim okolnostima nastane ozbiljna šteta za interese Unije ili podnositelja zahtjeva zbog nepoštovanja zakona iz Priloga. Donošenje odluke na temelju navedene odredbe stoga odgovara ciljevima od općeg interesa koji se sastoje od zaštite interesa Unije ili osoba koje izvršavaju prava prema UFEU‑u od ozbiljnih šteta koje bi mogle nastati zbog nepoštovanja zakona iz Priloga. Osim toga, Komisija je u ovom slučaju, u svakoj od pobijanih odluka, svoju ocjenu zaključila ističući da je izdavanje ovlaštenja ne samo u skladu s ciljevima Uredbe br. 2271/96 nego i s ciljevima javne politike Unije (uvodna izjava 38. prve pobijane odluke, uvodna izjava 18. druge pobijane odluke i uvodna izjava 27. treće pobijane odluke), što tužitelj kao takvo nije osporavao.
113 U tom okviru, kao što to ističu Komisija i intervenijent, izvršavanje prava trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja na saslušanje u predmetnom postupku ne samo da nije u skladu s ciljevima od općeg interesa koji se žele postići člankom 5. drugim stavkom Uredbe br. 2271/96, nego također ugrožava ostvarenje tih ciljeva zaštite interesa Unije ili osoba koje izvršavaju prava prema UFEU‑u. Naime, kao što to objašnjava Komisija, izvršavanje navedenog prava moglo bi dovesti do nekontroliranog širenja informacija. To bi, među ostalim, tijelima treće zemlje iz koje potječu zakoni iz Priloga moglo omogućiti da doznaju za činjenicu da je neka osoba zatražila ovlaštenje u smislu navedene odredbe i da je slijedom toga moguće da postupi odnosno ne postupi u skladu s izvanteritorijalnim zakonodavstvom te treće zemlje, što bi dovelo do rizika u vidu istraga i sankcija prema toj osobi i stoga do štete za interese te osobe i, ovisno o slučaju, Unije. Kao što to ističe Komisija, takav bi rizik i dalje postojao osobito za osobe koje su zatražile, a nisu dobile ovlaštenje, koje bi – s obzirom na to da moraju postupiti u skladu sa zabranom predviđenom u članku 5. prvom stavku Uredbe br. 2271/96 – bile u opasnosti od toga da treće zemlje protiv njih pokrenu istrage ili izreknu sankcije.
114 U tim okolnostima, ograničenje prava trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja na saslušanje u okviru postupka za donošenje odluke na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96 posljedica je sustava koji je zakonodavac Unije uspostavio navedenom uredbom kao nužnog da bi se toj uredbi omogućilo postizanje njezinih ciljeva.
115 Kao drugo, valja istaknuti da nijedan element svojstven osobnoj situaciji navedenih trećih osoba nije izravno naveden među elementima koje treba sadržavati zahtjev za izdavanje ovlaštenja u smislu članka 3. stavka 2. Provedbene uredbe 2018/1101 („[z]ahtjevi sadržavaju ime i podatke za kontakt podnositelja zahtjeva, u njima se precizno navode odredbe dotičnog navedenog izvanteritorijalnog zakonodavstva ili daljnjeg djelovanja te se u zahtjevima opisuju područje primjene ovlaštenja za koje je podnesen zahtjev i šteta koja bi nastala u slučaju nesukladnosti”) ili među kriterijima koje Komisija uzima u obzir pri procjeni takvog zahtjeva u smislu članka 4. te uredbe. Dakako, iako članak 4. točka (n) te uredbe upućuje na „sve druge relevantne čimbenike”, navedenu odredbu ne može se tumačiti na način da upućuje na osobnu situaciju trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja. Naime, kriteriji predviđeni člankom 4. navedene uredbe služe ocjeni toga hoće li zaštićenim interesima iz članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96 biti prouzročena ozbiljna šteta. Međutim, interesi navedenih trećih osoba u okviru navedene ocjene ostaju nerelevantni (vidjeti točke 68. do 72. ove presude).
116 Osim toga, u ovom je slučaju potrebno, kao što to ističe Komisija i kao što to proizlazi iz pobijanih odluka, utvrditi da se tužitelj u tim odlukama spominje samo zato što se nalazi na popisu SDN ili se zbog toga spominje u intervenijentovim zahtjevima za izdavanje ovlaštenja (vidjeti uvodne izjave 12. do 14. kao i članak 1. prve pobijane odluke, uvodne izjave 11., 12. i 21. kao i članke 1. i 4. druge pobijane odluke te uvodne izjave 11. do 13. i 31. kao i članke 1. i 4. treće pobijane odluke) i da Komisija u okviru ocjene uvjeta predviđenih člankom 5. drugim stavkom Uredbe br. 2271/96 nije uzela u obzir nijedan element svojstven njegovoj osobnoj situaciji u odnosu na kriterije iz članka 4. Provedbene uredbe 2018/1101 (vidjeti uvodne izjave 16. do 38. prve pobijane odluke, uvodne izjave 14. do 18. druge pobijane odluke i uvodne izjave 20. do 27. treće pobijane odluke).
117 Iz toga proizlazi da se u sustavu uspostavljenom Uredbom br. 2271/96 – osobito kad je riječ o donošenju odluke na temelju članka 5. drugog stavka te uredbe – ne čini da se treće osobe na koje se odnose mjere ograničavanja mogu pozivati na pogreške ili informacije koje se odnose na njihovu osobnu situaciju koji bi išli u prilog donošenja odnosno nedonošenja takve odluke ili donošenja odluke određenog sadržaja.
118 U tim okolnostima, imajući u vidu relevantni pravni okvir i ciljeve koji se njime žele postići, potrebno je utvrditi da ograničenje prava na saslušanje trećih osoba na koje se odnose mjere ograničavanja u takvom postupku nije neproporcionalno i da je u skladu s osnovnim sadržajem tog prava.
119 Štoviše, valja istaknuti, kao što to tvrde Komisija i intervenijent, da se odlukom donesenom na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96, kao što su pobijane odluke, podnositelju zahtjeva samo izdaje ovlaštenje da postupi u skladu sa zakonima iz Priloga, a da se pritom ne krši zabrana iz prvog stavka te odredbe. Budući da navedeno ovlaštenje podnositelja zahtjeva ne oslobađa od obveze postupanja u skladu s nacionalnim pravom i, kad je to slučaj, drugim relevantnim odredbama prava Unije, djelovanja podnositelja zahtjeva za koja je dobio ovlaštenje mogu biti predmet nadzora, osobito u okviru nacionalnog upravnog postupka ili nacionalnog spora, kako na temelju nacionalnog prava tako i s obzirom na druge relevantne odredbe prava Unije.
120 Iz svih prethodnih elemenata, svojstvenih prirodi pobijanih odluka, kontekstu njihova donošenja i pravnim pravilima kojima se uređuje predmetno područje, proizlazi da je u posebnim okolnostima slučaja ograničenje prava na saslušanje koje proizlazi iz relevantnog pravnog okvira i na koje se Komisija u bitnome poziva opravdano u smislu sudske prakse navedene u točki 103. ove presude jer je nužno i proporcionalno s obzirom na ciljeve koji se žele postići Uredbom br. 2271/96, a osobito njezinim člankom 5. drugim stavkom. Komisija stoga nije bila dužna tužitelja saslušati u okviru postupka koji je doveo do donošenja navedenih odluka.
121 Osim toga, činjenica na koju se tužitelj poziva u dokaznom prijedlogu od 17. ožujka 2023., da je Komisija, nakon održavanja rasprave u ovom predmetu, saslušala neku drugu treću osobu na koju se odnose mjere ograničavanja u okviru nekog drugog postupka izdavanja ovlaštenja vođenog na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96, ne može dovesti do drukčijeg zaključka. Naime, ne samo da nisu bile jasno utvrđene okolnosti u kojima je Komisija saslušala ili se obratila nekoj drugoj trećoj osobi u okviru drugog postupka, nego je, osim toga, do činjenice na koju se pozvao tužitelj došlo nakon donošenja pobijanih odluka, tako da ona uopće nije relevantna u okolnostima ovog predmeta.
122 Slijedom toga, Komisija nije povrijedila tužiteljevo pravo na saslušanje.
123 U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da je Komisija u ovom slučaju trebala saslušati tužitelja, treba podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, povreda prava na saslušanje izaziva poništenje odluke donesene na kraju konkretnog upravnog postupka samo ako bi navedeni postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 105. i navedenu sudsku praksu).
124 U tom pogledu, od tužitelja koji se poziva na povredu svojeg prava na saslušanje ne može se zahtijevati da dokaže da bi odluka odnosne institucije Unije imala drukčiji sadržaj, već samo da takva pretpostavka nije potpuno isključena (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 106.).
125 Osim toga, ocjenu tog pitanja treba izvršiti imajući u vidu posebne činjenične i pravne okolnosti svakog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 107.).
126 Međutim, u ovom slučaju, na temelju argumenata koje je istaknuo tužitelj nije moguće zaključiti da nije u potpunosti isključeno da su te odluke mogle biti drukčijeg sadržaja da je tužitelj bio saslušan tijekom upravnog postupka koji je doveo do donošenja pobijanih odluka.
127 Kao prvo, tužitelj tvrdi da Komisija, da ga je saslušala, ne bi bila izdala sporno ovlaštenje s retroaktivnim učinkom. Međutim, takav se argument temelji na pogrešnoj pretpostavci jer sporno ovlaštenje koje je Komisija izdala u pobijanim odlukama nema retroaktivan učinak, kao što to proizlazi iz ispitivanja drugog tužbenog razloga.
128 Kao drugo, tužitelj tvrdi da argumenti koje je intervenijent iznio pred Landgerichtom Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) o nepostojanju pravne veze među njima proturječe pobijanim odlukama. Međutim, tužitelj nije objasnio kako se mogao bolje braniti tijekom upravnih postupaka koji su doveli do donošenja pobijanih odluka. Čak i pod pretpostavkom da tužitelj tim argumentom želi reći da je pred Komisijom mogao tvrditi da nije pravno povezan s intervenijentom, kao što je to potonji tvrdio pred Landgerichtom Frankfurt am Main (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni), valja istaknuti da takva tvrdnja ne bi utjecala na sadržaj pobijanih odluka. Naime, kao što je već istaknuto u točki 83. ove presude, pobijane se odluke odnose i na usluge koje tužitelju nisu izravno ponuđene, nego se on njima koristi (ili u njima sudjeluje), čak i neizravno.
129 Kao treće, tužitelj u bitnome tvrdi da je Komisiju mogao obavijestiti o činjenici da je intervenijent blokirao njegova sredstva čak i prije ishođenja spornog ovlaštenja, protivno Uredbi br. 2271/96. Čini se dakle da tužitelj želi reći da takvo ovlaštenje nije bilo izdano podnositelju zahtjeva koji je povrijedio Uredbu br. 2271/96. Međutim, neovisno o činjenici da Opći sud nije dužan utvrditi je li intervenijent tužiteljeva sredstva blokirao bez ovlaštenja, protivno Uredbi br. 2271/96, potrebno je istaknuti da ta tvrdnja, čak i pod pretpostavkom da ju je tužitelj mogao iznijeti pred Komisijom, ne bi imala nikakav utjecaj na sadržaj pobijanih odluka. Naime, ništa u Uredbi br. 2271/96 ne upućuje na to da osoba koja je povrijedila zabranu predviđenu člankom 5. prvim stavkom navedene uredbe ne može ishoditi ovlaštenje u smislu članka 5. drugog stavka te uredbe. Naposljetku, s obzirom na to da ovlaštenje izdano na temelju članka 5. drugog stavka Uredbe br. 2271/96 nema retroaktivan učinak, ono se ne odnosi na eventualna prethodna postupanja podnositelja zahtjeva.
130 Kao četvrto, tužitelj tvrdi da Komisija nije uzela u obzir mogućnost primjene alternativnih mehanizama. Međutim, s jedne strane, tužitelj nije naveo na koje je alternativne mehanizme mogao skrenuti pozornost Komisiji da je bio saslušan i utjecaj koji je to moglo imati na sadržaj pobijanih odluka jer samo nejasno i neutemeljeno spominje mehanizam naslovljen „INSTEX”, čiju relevantnost Komisija osporava. S druge strane, valja podsjetiti na to da, kao što je to istaknuto u okviru ispitivanja četvrtog tužbenog razloga, iz relevantnog pravnog okvira ne proizlazi da je Komisija morala ispitati ili uzeti u obzir postojanje alternativnih mehanizama. Slijedom toga, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj u upravnom postupku koji je doveo do donošenja pobijanih odluka mogao istaknuti takav argument, nije dokazano da bi to moglo utjecati na sadržaj navedenih odluka.
131 Osim toga, argument koji je tužitelj iznio na raspravi, prema kojem je mogao dati konstruktivne prijedloge kako bi se pokušao pronaći kompromis koji bi, među ostalim, omogućio restrukturiranje njegova portfelja i ispunjavanje intervenijentovih potreba, također nije relevantan jer se odnosi na odnose između tužitelja i intervenijenta, a ne na sadržaj pobijanih odluka.
132 Kao peto, tužitelj tvrdi da ga je činjenica da nije bio saslušan i obaviješten o pobijanim odlukama obvezala na poduzimanje naplatnih pravnih radnji protiv većeg broja gospodarskih subjekata kako bi mu bile isplaćene njegove dividende ili kako bi barem doznao u kojem se statusu nalaze. Čak i pod pretpostavkom da su te tvrdnje istinite, što Opći sud nije dužan utvrditi u okviru ovog predmeta, potrebno je utvrditi da su one nerelevantne u pogledu povrede prava na saslušanje tužitelja tijekom upravnog postupka koji je doveo do donošenja pobijanih odluka jer se ne odnose na pitanje je li sadržaj pobijanih odluka mogao biti drukčiji.
133 Kao šesto, tužitelj tvrdi da je Komisija uzela u obzir samo intervenijentove, a ne i njegove interese. Međutim, dovoljno je istaknuti da se ti argumenti preklapaju s onima iznesenima u okviru četvrtog tužbenog razloga pa ih stoga treba odbiti. Naime, s jedne strane, kao što to proizlazi iz ispitivanja navedenog tužbenog razloga, Komisija navedene interese nije bila dužna uzeti u obzir. S druge strane, nije dokazano da bi takva okolnost, da je tužitelj pred Komisijom bio u mogućnosti tražiti da se njegovi interesi uzmu u obzir, mogla utjecati na sadržaj pobijanih odluka.
134 Kao sedmo, tužitelj tvrdi da nije bio saslušan o „ozbiljnim razlozima” koje je Komisija utvrdila, osobito u uvodnoj izjavi 14. i članku 1. prve pobijane odluke, da bi na njima utemeljila izdavanje spornog ovlaštenja. Međutim, potrebno je istaknuti da se tužiteljev argument temelji na pogrešnom tumačenju pobijanih odluka jer Komisija donošenje pobijanih odluka ne temelji na postojanju „ozbiljnih razloga”. Naime, kao što to proizlazi iz točke 41. ove presude, pojam „ozbiljni razlozi” upotrijebljen je u članku 1. pobijanih odluka da bi se utvrdili uvjeti za primjenu ovlaštenja koje je izdala Komisija.
135 Čak i pod pretpostavkom da je tužitelj trebao biti saslušan tijekom upravnog postupka koji je doveo do donošenja pobijanih odluka, iz prethodno navedenog proizlazi da na temelju argumenata koje je tužitelj iznio pred Općim sudom nije moguće zaključiti da nije isključeno da su pobijane odluke, da je tužitelj bio saslušan, mogle biti različitog sadržaja.
136 Osim toga, tužitelj dodaje da je Komisija, da bi poštovala njegovo pravo na saslušanje, trebala objaviti barem izreku pobijanih odluka.
137 Međutim, bez potrebe za odlučivanjem o dopuštenosti takvog prigovora, koji je Komisija osporavala na raspravi, dovoljno je istaknuti da ništa ne upućuje na zaključak da ju je Komisija bila dužna objaviti, s tim da se tužitelj uostalom u potporu tom prigovoru ne poziva ni na jednu relevantnu odredbu. Naime, takva obveza objave ne proizlazi iz bilješke br. 40. na dnu stranice iz mišljenja nezavisnog odvjetnika Hogana u predmetu Bank Melli Iran (C‑124/20, EU:C:2021:386), koju je tužitelj citirao na raspravi, a pravila i okolnosti svojstvene ovom sudskom postupku, na koje se tužitelj poziva u svojim podnescima, nisu relevantni. Osim toga, objava pobijanih odluka nakon njihova donošenja ne može utjecati na izvršavanje eventualnog tužiteljeva prava na saslušanje tijekom upravnog postupka koji je doveo do tog donošenja, a tužitelj u konačnici nije iznio nijedan argument na temelju kojeg bi se moglo zaključiti suprotno. Zbog istih razloga i u okviru navodne povrede prava na saslušanje tijekom upravnog postupka, potrebno je odbiti tužiteljev argument prema kojem mu je Komisija podredno pobijane odluke trebala dostaviti nakon njihova donošenja.
138 Stoga se ne može smatrati da je Komisija, time što pobijane odluke nije objavila, niti ih tužitelju dostavila nakon njihova donošenja, počinila bilo kakvu postupovnu nepravilnost koja može dovesti do povrede tužiteljeva prava na saslušanje.
139 Stoga treba odbiti i prvi tužbeni razlog.
140 Slijedom toga, tužbu valja odbiti u cijelosti a da pritom nije potrebno odlučiti o njezinoj dopuštenosti, o kojoj su stranke bile ispitane na raspravi. Naime, dobro sudovanje u okolnostima ovog slučaja opravdava odbijanje tužbe kao neosnovane bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 52.).
Troškovi
141 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Komisije, sukladno njezinu zahtjevu.
142 Na temelju članka 138. stavka 3. Poslovnika, intervenijent će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu IFIC Holding AG nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova Europske komisije.
3. Društvo Clearstream Banking AG snosit će vlastite troškove.
van der Woude | Marcoulli | Frimodt Nielsen |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. srpnja 2023.
Potpisi