Predmet C‑580/12 P

Guardian Industries Corp.

i

Guardian Europe Sàrl

protiv

Europske komisije

„Žalba – Zabranjeni sporazumi – Tržište ravnog stakla u Europskom gospodarskom prostoru (EGP) – Utvrđivanje cijena – Izračun iznosa novčane kazne – Uzimanje u obzir unutarnje prodaje poduzetnikâ – Razuman rok – Dopuštenost dokumenata koji su podneseni u vezi s raspravom pred Općim sudom“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 12. studenoga 2014.

1.        Sudski postupak – Trajanje postupka pred Općim sudom – Razuman rok – Spor o postojanju povrede pravila tržišnog natjecanja – Nepoštovanje razumnog roka – Posljedice – Izvanugovorna odgovornost – Zahtjev utemeljen na prekomjernom trajanju postupka pred Općim sudom – Sastav vijeća

(čl. 256. st. 1. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47. st. 2.)

2.        Pravo Europske unije – Načela – Pravo na obranu – Načelo ravnopravnosti stranaka – Poštovanje u okviru sudskog postupka – Opseg – Podnošenje novog podneska posljednjeg radnog dana prije rasprave – Dopuštenost – Pretpostavke

(Upute za tajnika Općeg suda, čl. 11. st. 3.)

3.        Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Diskrecijska ovlast Komisije – Granice – Poštovanje načela jednakog postupanja – Izračun osnovnog iznosa novčane kazne – Metoda izračuna određena Komisijinim Smjernicama – Prodaja koja je izravno ili neizravno povezana s povredom – Prihod koji se uzima u obzir – Isključenje unutarnjeg prihoda grupe poduzetnika – Diskriminacija poduzetnika koji nisu vertikalno integrirani – Povreda načela jednakog postupanja

(čl. 81. st. 1. UEZ‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2. i 3.; Komunikacija Komisije 2006/C 210/02, t. 13.)

4.        Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Sudski nadzor – Neograničena nadležnost suda Unije – Opseg – Granica – Poštovanje načela nediskriminacije – Odluka Komisije kojom je povrijeđeno načelo jednakog postupanja – Posljedica – Smanjenje iznosa novčane kazne u korist diskriminiranog poduzetnika

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2. i 3. te čl. 31.)

1.        Povreda obveze suđenja u razumnom roku iz članka 47. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koju je počinio sud Unije mora se sankcionirati tužbom za naknadu štete podnesenom Općem sudu jer takva tužba za naknadu štete predstavlja učinkovito pravno sredstvo.

Slijedi da se zahtjev usmjeren na ostvarivanje popravljanja štete koju je Opći sud prouzročio nepoštovanjem razumnog roka za suđenje ne može podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe, nego se mora podnijeti samom Općem sudu.

U tom pogledu, na Općem je sudu, koji je nadležan na temelju članka 256. stavka 1. UFEU‑a, da prema potrebi odluči o takvim zahtjevima za naknadu štete, u sastavu drukčijem od onoga u kojem je postupao u sporu iz kojeg je proizišao postupak čijoj se duljini prigovara i primjenjujući kriterije definirane u točkama 91. do 95. presude Gascogne Sack Deutschland/Komisija (EU:C:2013:768).

(t. 17.‑19.)

2.        Načelo poštovanja prava na obranu temeljno je načelo prava Unije. Ono bi bilo povrijeđeno ako bi se sudska odluka temeljila na činjenicama i dokumentima o kojima same stranke ili jedna od njih nisu imale saznanja i o kojima stoga nisu mogle zauzeti stajalište. Načelo ravnopravnosti stranaka, koje proizlazi iz samog pojma pravičnog suđenja i ima za cilj zajamčiti ravnotežu između stranaka u postupku, tako da se osigura da svaka stranka postupka može ispitati i osporavati svaki dokument podnesen sudu, uključuje obvezu da se svakoj stranci pruži razumna mogućnost da iznese svoje stajalište, uključujući dokaze, u uvjetima koji je u odnosu na protivnu stranku ne stavljaju u znatno slabiji položaj.

U tom smislu, činjenica da se neki dokument koji je podnijela jedna od stranaka smatra dopuštenim nije povreda prava na obranu, s obzirom na to da je, s jedne strane, ta stranka imala tri dana da se upozna s njegovim sadržajem prije rasprave, a taj se rok, zbog naravi i sadržaja tog dokumenta i neovisno o tome je li poštovan članak 11. stavak 3. Uputa za tajnika Općeg suda, ne može smatrati pretjerano kratkim, i da, s druge strane, ta druga stranka nije zatražila ni da se pisano očituje o tom dokumentu ni da se odgodi rasprava.

(t. 30., 31., 33., 34.)

3.        Iako Komisija u području prava tržišnog natjecanja ima diskrecijsku ovlast u pogledu izračuna iznosa novčane kazne, izvršavanje te ovlasti ograničeno je, među ostalim, pravilima postupanja koja si je Komisija sama nametnula, osobito Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003.

U skladu s točkom 13. tih smjernica, u određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskog gospodarskog prostora. Cilj te točke 13. jest kao polazište za izračunavanje novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku uzeti iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikova doprinosa toj povredi. U tom smislu, iako se pojam vrijednosti prodaje navedene u točki 13., doduše, ne može proširiti tako da uključuje prodaju poduzetnika u pitanju koja nije obuhvaćena područjem primjene zabranjenog sporazuma u pitanju, ipak, cilj postavljen tom odredbom bio bi ugrožen kada bi se taj pojam tumačio na način da se odnosi samo na prihod ostvaren prodajom za koju je utvrđeno da je stvarno bila obuhvaćena tim zabranjenim sporazumom. Takvo bi ograničenje osim toga imalo učinak umjetnog smanjenja ekonomske važnosti povrede koju je počinio određeni poduzetnik jer bi sama činjenica da je pronađen ograničen broj izravnih dokaza o prodaji stvarno obuhvaćenoj zabranjenim sporazumom u konačnici dovela do izricanja novčane kazne koja ne bi stvarno odražavala područje primjene zabranjenog sporazuma u pitanju. Takvo bi nagrađivanje tajnosti također ugrozilo cilj učinkovite istrage i kažnjavanja povreda članka 81. UEZ‑a pa se stoga ne može prihvatiti. Osim toga, dio ukupnog prihoda koji proizlazi iz prodaje proizvoda obuhvaćenih povredom najbolje odražava ekonomsku važnost te povrede.

Prodaju se stoga ne smije razlikovati ovisno o tome je li ostvarena u odnosu na neovisne treće strane ili u odnosu na subjekte koji su dio istog poduzetnika. Neuzimanje u obzir vrijednosti prodaje koja ulazi u potonju kategoriju nužno bi imalo za posljedicu davanje neopravdane prednosti vertikalno integriranim društvima, omogućujući im da izbjegnu kaznu koja je proporcionalna njihovoj ekonomskoj važnosti na tržištu proizvoda obuhvaćenih povredom. Naime, osim koristi koju od horizontalnog sporazuma o utvrđivanju cijena mogu očekivati prilikom prodaje neovisnim trećim stranama, vertikalno integrirani poduzetnici također mogu imati koristi od takvog sporazuma na nizvodnom tržištu prerađenih proizvoda koji su sastavljeni, među ostalim, od proizvoda obuhvaćenih povredom, i to na dvjema različitim osnovama.

Budući da primjenom različitih metoda izračuna ne smije doći do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u istoj povredi članka 81. UEZ‑a, slijedi da su u svrhu određivanja tog prihoda vertikalno integrirani poduzetnici u situaciji koja je usporediva s onom proizvođača koji nisu vertikalno integrirani. S obzirom na to da načelo jednakog postupanja zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano, u pogledu tih dviju vrsta poduzetnika treba postupati na jednak način. Isključivanje unutarnje prodaje iz mjerodavnog prihoda pogoduje prvoj vrsti poduzetnika smanjivanjem njihove relativne težine u povredi na štetu drugih poduzetnika.

(t. 51., 55.‑60., 62., 63.)

4.        Ako je zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne izrečene zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju osnovan, na Sudu je da u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti sâm ocijeni okolnosti predmetnog slučaja i vrstu povrede o kojoj je riječ kako bi odredio iznos novčane kazne.

Što se tiče novčane kazne čiji je iznos Komisija odredila na temelju metode koja povređuje načelo jednakog postupanja, Sud može, među ostalim, smanjiti tu novčanu kaznu, pri čemu mora izbjeći bilo kakvu diskriminaciju između poduzetnika koji su sudjelovali u povredi.

(t. 69., 72., 75., 78.)