PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
15. srpnja 2015.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europska tržišta toplinskih stabilizatora – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u – Povreda koju je počinilo zajedničko društvo kći – Novčane kazne – Solidarna odgovornost društva kćeri i društava majki – Desetogodišnji rok zastare za jedno od društava majki – Odluka o ponovnom donošenju odluke – Smanjenje iznosa novčane kazne jednom od društava majki – Pripisivanje obveze plaćanja smanjenog iznosa društvu kćeri i drugom društvu majci – Prava obrane“
U predmetu T‑485/11,
Akzo Nobel NV, sa sjedištem u Amsterdamu (Nizozemska),
Akcros Chemicals Ltd, sa sjedištem u Warwickshiru (Ujedinjena Kraljevina),
koje zastupaju C. Swaak i R. Wesseling, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju su zastupali F. Ronkes Agerbeek i J. Bourke, a zatim F. Ronkes Agerbeek i P. Van Nuffel, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. Holmesa, barrister,
tuženik,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije od 30. lipnja 2011. o izmjeni Odluke Komisije C (2009) 8682 final od 11. studenoga 2009. o postupku primjene članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38589 – Toplinski stabilizatori), u dijelu u kojem je bila upućena društvima Akzo Nobel i Akcros Chemicals, ili, podredno, zahtjev za smanjenje iznosa izrečenih novčanih kazni,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: M. Prek, predsjednik, I. Labucka (izvjestitelj) i V. Kreuschitz, suci,
tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 23. rujna 2014.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
Okolnosti spora
1 Ovaj se spor odnosi na Odluku Komisije od 30. lipnja 2011. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) o izmjeni, u dijelu u kojem je bila upućena društvima Akzo Nobel NV i Akcros Chemicals Ltd, tužiteljima, Odluke Komisije C (2009) 8682 final od 11. studenoga 2009. o postupku primjene članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38589 – Toplinski stabilizatori) (u daljnjem tekstu: prva odluka).
[omissis]
Postupak i zahtjevi stranaka
35 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. rujna 2011. tužitelji su pokrenuli postupak protiv pobijane odluke.
[omissis]
56 U ovom predmetu, tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– kao glavni zahtjev, poništi pobijanu odluku;
– podredno, smanji iznos novčanih kazni koje su im bile izrečene;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
57 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
58 U prilog osnovanosti tužbe tužitelji ističu tri tužbena razloga.
59 Trećim tužbenim razlogom tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila njihova prava obrane, propustivši, iako je to bila dužna učiniti, uputiti im novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama prije donošenja pobijane odluke.
[omissis]
66 U tom pogledu, najprije treba podsjetiti da pravo na saslušanje, koje je ključna sastavnica prava obrane, predstavlja opće načelo prava Europske unije koje treba poštovati u svakom postupku, čak i u upravnom, osobito ako može dovesti do izricanja sankcija, između ostalog, novčanih kazni, i da to načelo osobito podrazumijeva da je zainteresirani poduzetnik u upravnom postupku mogao iznijeti svoje stajalište (vidjeti u tom smislu presude od 13. veljače 1979., Hoffmann‑La Roche/Komisija, 85/76, Zb., EU:C:1979:36, t. 9.; od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, i od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 64. do 66.).
67 Članak 27. stavak 1. Uredbe br. 1/2003 odražava to načelo utoliko što strankama predviđa slanje obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u kojoj se moraju jasno navesti svi ključni elementi na koje se Komisija oslanja u ovoj fazi postupka kako bi se zainteresiranim strankama omogućila stvarna spoznaja ponašanja za koja ih Komisija tereti, kao i svi dokazi kojima raspolaže (vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, Zb., EU:C:2002:582, t. 315. i 316., i Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 66. supra, EU:C:2004:6, t. 66. i 67.).
68 Nadalje, poštovanje prava obrane osobito nalaže da poduzetnik protiv kojeg se vodi istraga može, tijekom upravnog postupka, iznijeti svoje stajalište o istinitosti i relevantnosti iznesenih činjenica kao i dokumentima koje je Komisija koristila u prilog svoje tvrdnje o postojanju povrede Ugovora (presude Musique Diffusion française i dr./Komisija, t. 66. supra, EU:C:1983:158, t. 10.; od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, C‑407/04 P, Zb., EU:C:2007:53, t. 44. i od 10. svibnja 2007., SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, Zb., EU:C:2007:277, t. 71.).
69 U okolnostima ovog predmeta i neovisno o pitanju je li Komisija bila dužna uputiti tužiteljima novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama prije donošenja pobijane odluke, mora se utvrditi da je Komisija, u svojim dopisima i pismima elektroničke pošte, spomenutim u gore navedenim točkama 20. do 22. i 25., svakako pozvala tužitelje da iznesu svoja stajališta.
70 Međutim, tužitelji su za to imali na raspolaganju samo četiri radna dana, to jest, od srijede 1. lipnja do ponedjeljka 6. lipnja 2011., nakon dopisa Komisije i tri radna dana, to jest, od srijede 15. lipnja do petka 17. lipnja 2011., nakon Komisijina pisma elektroničke pošte.
71 Međutim, tako kratki rokovi ne mogu spojivi s poštovanjem prava obrane.
72 Stoga treba poništiti pobijanu odluku utoliko što su tužitelji dovoljno dokazali ne to da bi pobijana odluka imala drugačiji sadržaj da nije bilo te postupovne nepravilnosti, to jest, da su na raspolaganju imali dostatan rok za iznošenje svojeg stajališta, već to da su mogli bolje osigurati svoju obranu da nije bilo navedene nepravilnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2013., Fluorsid i Minmet/Komisija, T‑404/08, Zb., EU:T:2013:321, t. 110. i navedenu sudsku praksu), s obzirom na to da je pojašnjeno da se u tu svrhu treba staviti u trenutak upravnog postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke, to jest prije datuma donošenja pobijane odluke, 30. lipnja 2011. (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2006., Archer Daniels Midland/Komisija, T‑329/01, Zb., EU:T:2006:268, t. 377.).
73 U tom pogledu, kao prvo treba naglasiti da je u trenutku upravnog postupka koji je doveo do pobijane odluke moglo biti sporno koje su bile Komisijine obveze kad je riječ o odnosima solidarne odgovornosti između društava solidarnih sudužnika, utoliko što su ona tvorila istog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a.
74 Doista, Opći sud je tek presudom od 3. ožujka 2011., dakle manje od četiri mjeseca prije donošenja pobijane odluke, presudio da je isključivo na Komisiji, u okviru izvršavanja njezine nadležnost za izricanje novčanih kazni na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, da odredi odgovarajući udio različitih društava u iznosima novčanih kazni koje su im izrečene solidarno, u mjeri u kojoj su tvorila istog poduzetnika, i da se ta zadaća ne može prepustiti nacionalnim sudovima (presuda od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija, T‑122/07 do T‑124/07, Zb., EU:T:2011:70, t. 157.).
75 To je pitanje tim više moglo biti sporno u trenutku upravnog postupka koji je doveo do pobijane odluke jer je Sud ukinuo presudu Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija, t. 74. supra (EU:T:2011:70), presudivši da podjela novčane kazne između solidarnih sudužnika isključivo ulazi u nadležnost nacionalnog suda (presuda Siemens, t. 42. supra, EU:C:2014:256, t. 62.).
76 Tako su tužitelji mogli, tijekom upravnog postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke i, stoga, prije objave presude Siemens, t. 42. supra (EU:C:2014:256), tvrditi da imaju pravo na smanjenje iznosa novčane kazne društva Elementis s kojim su solidarno kažnjeni zbog povrede koju je počinilo partnerstvo Akcros jer su u trenutku povrede zajedno tvorili jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a.
77 Stoga su tužitelji mogli, u trenutku upravnog postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke, bolje osigurati svoju obranu da su imali na raspolaganju dovoljan rok za iznošenje svojeg stajališta.
78 Kao drugo, nesporno je da je, u pobijanoj odluci, Komisija namjeravala primijeniti zaključke iz presude ArcelorMittal, t. 21. supra (EU:C:2011:190).
79 Tako je Komisija u pobijanoj odluci smatrala da zastoj zastare u pogledu tužitelja ne vrijedi erga omnes, već isključivo inter partes, to jest, da u konkretnim okolnostima navedeni zastoj ne vrijedi za društvo Elementis.
80 Međutim, s jedne strane, treba podsjetiti da je Sud, u predmetu u kojem je donesena presuda ArcelorMittal, t. 21. supra (EU:C:2011:190), odlučio o učincima, inter partes, zastoja zastare u pogledu različitih poduzetnika, u smislu članka 101. UFEU‑a, koji su sudjelovali u istoj povredi (presuda ArcelorMittal, t. 21. supra, EU:C:2011:190, t. 148.).
81 S druge strane, u ovom slučaju, društvo Elementis i tužitelji tvorili su, tijekom drugog razdoblja povrede, jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a, kao što je presuđeno u točki 405. presude objavljene danas u predmetu T‑47/10.
82 Stoga, neovisno o pitanju je li Komisija mogla s pravom proširiti rješenje Suda iz predmeta u kojem je donesena presuda ArcelorMittal, t. 21. supra (EU:C:2011:190), koje se odnosilo na različite poduzetnike koji su sudjelovali u istoj povredi na situaciju kao u ovom slučaju, koja se odnosila na različita društva koja su tvorila jednog poduzetnika tijekom drugog razdoblja povrede, treba smatrati da su, osobito u pogledu ovog pitanja, tužitelji mogli, u trenutku upravnog postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke, bolje osigurati svoju obranu da su imali na raspolaganju dovoljan rok za iznošenje svojeg stajališta.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Odluka Komisije od 30. lipnja 2011. o izmjeni Odluke Komisije C (2009) 8682 final od 11. studenoga 2009. o postupku primjene članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38589 – Toplinski stabilizatori), poništava se.
2. Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. srpnja 2015.
Potpisi