PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
11. srpnja 2019.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Zadržavanje tužiteljeva imena na popisu – Obveza Vijeća da provjeri je li odluka tijela treće države donesena uz poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu”
U predmetu T‑274/18,
Oleksandr Viktorovych Klymenko, sa stalnom adresom u Moskvi (Rusija), kojeg zastupa M. Phelippeau, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju A. Vitro i P. Mahnič, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2018/333 od 5. ožujka 2018. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2018., L 63, str. 48.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2018/326 od 5. ožujka 2018. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2018., L 63., str. 5.) u dijelu u kojem je tužiteljevo ime zadržano na popisu osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, D. Spielmann i Z. Csehi, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Ovaj predmet ulazi u okvir mjera ograničavanja donesenih protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i to nakon suzbijanja prosvjeda na Trgu nezavisnosti u Kijevu (Ukrajina) u veljači 2014.
2 Tužitelj, Oleksandr Viktorovych Klymenko, obnašao je dužnost ministra prihoda i rashoda u Ukrajini.
3 Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014. Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.). Istog dana Vijeće je donijelo Uredbu (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1. i ispravak SL 2014., L 70, str. 36.).
4 U uvodnim izjavama 1. i 2. Odluke 2014/119 navedeno je kako slijedi:
„(1) Vijeće je 20. veljače 2014. najoštrije osudilo svaku upotrebu nasilja u Ukrajini. Pozvalo je na trenutačni prekid nasilja u Ukrajini, potpuno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pozvalo je ukrajinsku vladu na primjenu krajnje suzdržanosti, a vođe oporbe da se ograde od onih koji pribjegavaju radikalnim djelovanjima, uključujući nasilje.
(2) Dana 3. ožujka 2014. Vijeće se složilo usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanju ljudskih prava u Ukrajini.”
5 Člankom 1. stavcima 1. i 2. Odluke 2014/119 određeno je sljedeće:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
2. Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva ni gospodarski izvori.”
6 Načini provedbe tog zamrzavanja financijskih sredstava utvrđeni su člankom 1. stavcima 3. do 6. Odluke 2014/119.
7 U skladu s Odlukom 2014/119, Uredba br. 208/2014 propisuje donošenje predmetnih mjera ograničavanja i definira njihove modalitete na isti način, u bitnome, kao i ta odluka.
8 Imena osoba iz Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 nalaze se na popisu iz Priloga toj odluci i u Prilogu I. navedenoj uredbi (u daljnjem tekstu: popis) s, među ostalim, obrazloženjem njihova uvrštavanja. Tužiteljevo se ime najprije nije nalazilo na popisu.
9 Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 izmijenjene su Provedbenom odlukom Vijeća 2014/216/ZVSP od 14. travnja 2014. o provedbi Odluke 2014/119 (SL 2014., L 111, str. 91.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 381/2014 od 14. travnja 2014. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2014., L 111, str. 33.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: akti iz travnja 2014.).
10 Aktima iz travnja 2014. tužiteljevo ime dodano je na predmetni popis, s identifikacijskim podacima „bivši ministar prihoda i rashoda” uz sljedeće obrazloženje:
„Osoba podvrgnuta istrazi u Ukrajini zbog sudjelovanja u kaznenim djelima u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.”
11 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. lipnja 2014. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem T‑494/14, radi, među ostalim, poništenja akata iz travnja 2014. u dijelu u kojem se odnose na njega.
12 Vijeće je 29. siječnja 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/143 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 24, str. 16.) i Uredbu (EU) 2015/138 o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.).
13 Odlukom 2015/143 razjašnjena su, s učinkom od 31. siječnja 2015., mjerila za uvrštavanje osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava. Konkretno, članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119 zamijenjen je sljedećim tekstom:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
Za potrebe ove Odluke osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmet istrage ukrajinskih vlasti:
a) zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudioništva u tome; ili
b) zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudioništva u tome.”
14 Uredbom 2015/138 izmijenjena je Uredba br. 208/2014, u skladu s Odlukom 2015/143.
15 Vijeće je 5. ožujka 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/364 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 62, str. 25.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/357 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: akti iz ožujka 2015.). Odlukom 2015/364 zamijenjen je, s jedne strane, članak 5. Odluke 2014/119, tako da je primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljena do 6. ožujka 2016., a s druge je strane izmijenjen Prilog potonjoj odluci. Provedbenom uredbom 2015/357 izmijenjen je slijedom toga Prilog I. Uredbi br. 208/2014.
16 Aktima iz ožujka 2015. tužiteljevo ime zadržano je na popisu s identifikacijskim podacima „bivši ministar prihoda i nameta” i novim obrazloženjem kako slijedi:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine i zbog toga što je kao nositeljica javne dužnosti zloupotrijebila svoj položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi za sebe ili treću osobu i time nanijela štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini.”
17 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. svibnja 2015. tužitelj je pokrenuo postupak, upisan pod brojem T‑245/15, za poništenje akata iz ožujka 2015. u dijelu u kojem se odnose na njega.
18 Vijeće je 4. ožujka 2016. donijelo Odluku (ZVSP) 2016/318 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbenu uredbu (EU) 2016/311 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2016., L 60, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: akti iz ožujka 2016.).
19 Aktima iz ožujka 2016. primjena mjera ograničavanja produljena je, među ostalim, u odnosu na tužitelja do 6. ožujka 2017., a obrazloženje njegova uvrštenja nije promijenjeno u odnosu na ono iz akata iz ožujka 2015.
20 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. travnja 2016. tužitelj je prilagodio tužbu koja se odnosi na predmet T‑245/15, sukladno članku 86. Poslovnika Općeg suda, kako bi zatražio i poništenje akata iz ožujka 2016. u dijelu u kojem se odnose na njega.
21 Rješenjem od 10. lipnja 2016., Klymenko/Vijeće (T‑494/14, EU:T:2016:360), donesenim na temelju članka 132. Poslovnika, Opći sud je prihvatio tužbu navedenu u točki 11. ove presude, tako da ju je proglasio očito osnovanom i slijedom toga poništio akte iz travnja 2014. u dijelu u kojem se odnose na tužitelja.
22 Vijeće je 3. ožujka 2017. donijelo Odluku (ZVSP) 2017/381 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2017., L 58, str. 34.) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/374 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2017., L 58, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: akti iz ožujka 2017.).
23 Aktima iz ožujka 2017. primjena mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2018., pri čemu se obrazloženje uvrštenja tužitelja na popis nije izmijenilo u odnosu na ono iz akata iz ožujka 2015. i ožujka 2016.
24 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. ožujka 2017. tužitelj je ponovno prilagodio tužbu koja se odnosi na predmet T‑245/15, kako bi zatražio i poništenje akata iz ožujka 2017. u dijelu u kojem se odnose na njega.
25 Presudom od 8. studenoga 2017., Klymenko/Vijeće (T‑245/15, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2017:792), Opći sud je odbio sve tužiteljeve zahtjeve iz točaka 17., 20. i 24. ove presude.
26 U razdoblju između prosinca 2017. i veljače 2018. Vijeće i tužitelj razmijenili su više dopisa u vezi s mogućim produljenjem predmetnih mjera ograničavanja u odnosu na potonjeg. Konkretno, Vijeće je tužitelju proslijedilo nekoliko dopisa Ureda glavnog državnog odvjetnika Ukrajine (u daljnjem tekstu: UGDO) u vezi s kaznenim postupkom koji se protiv njega vodio, a koji je bio predviđen temelj za navedeno produljenje.
27 Vijeće je 5. ožujka 2018. donijelo Odluku (ZVSP) 2018/333 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2018., L 63, str. 48.) i Provedbenu uredbu (EU) 2018/326 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2018., L 63, str. 5.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: pobijani akti).
28 Pobijanim aktima primjena mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2019., pri čemu se obrazloženje uvrštenja tužitelja na popis nije izmijenilo u odnosu na ono iz akata iz ožujka 2015., ožujka 2016. i ožujka 2017.
29 Dopisom od 8. ožujka 2018. Vijeće je tužitelja obavijestilo da se mjere ograničavanja u odnosu na njega održavaju na snazi. Ono je odgovorilo na tužiteljeva očitovanja iznesena u prethodnoj korespondenciji i dostavilo mu pobijane akte. Usto, navelo je rok u kojem mu mora podnijeti očitovanja prije donošenja odluke o mogućem zadržavanju tužiteljeva imena na popisu.
Postupak i zahtjevi stranaka
30 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. travnja 2018. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak za poništenje pobijanih akata.
31 Pisani dio postupka zatvoren je 19. rujna 2018. jer tužitelj nije podnio repliku u za to određenom roku.
32 Presudom od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), Sud je ukinuo presudu od 7. srpnja 2017., Azarov/Vijeće (T‑215/15, EU:T:2017:479) i poništio akte iz ožujka 2015. u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja u predmetu povodom kojeg je donesena navedena presuda.
33 S obzirom na potencijalni utjecaj rješenja koje je Sud prihvatio u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031) na ovaj predmet Opći sud (šesto vijeće) odlučio je da u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika strankama uputi pisano pitanje kako bi ih pozvao da u pisanom obliku pojasne koje se posljedice, prema njihovu mišljenju, mogu izvesti iz navedene presude u ovom slučaju. Stranke su udovoljile tom zahtjevu u za to određenom roku.
34 Na temelju članka 106. stavka 3. Poslovnika, u nedostatku zahtjeva stranaka za određivanje rasprave, podnesenog u roku od tri tjedna od kada su obaviještene o zatvaranju pisanog dijela postupka, Opći sud može odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka. U ovom slučaju Opći sud je, u nedostatku takvog zahtjeva, a smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti presudu bez provođenja usmenog dijela postupka.
35 Tužitelj od Općeg suda u bitnome zahtijeva da:
– poništi pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
36 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova;
– podredno, ako pobijane akte treba poništiti u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, odredi održavanje na snazi učinaka Odluke 2018/333 dok djelomično poništenje Provedbene uredbe 2018/326 ne počne proizvoditi učinak.
Pravo
37 U prilog tužbi tužitelj u njoj navodi pet tužbenih razloga, koji se temelje, prvi, na povredi obveze obrazlaganja, drugi, na povredi pravâ obrane i prava na djelotvoran pravni lijek, treći, na nepostojanju pravne osnove, četvrti, na pogrešci koja se tiče činjenica i peti, na povredi prava vlasništva. U svojem odgovoru na pitanje iz točke 33. ove presude tužitelj ističe da je u ovom slučaju posljedica načela koja proizlaze iz presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031) ta da je pobijane akte jedino moguće poništiti.
38 Kada je riječ o Vijeću, ono u svojem odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga navedenih u točki 37. ove presude. U odgovoru na pitanje iz točke 33. ove presude tvrdi da presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031) ne utječe na ovaj predmet s obzirom na to da tužitelj u tužbi nije istaknuo tužbeni razlog sličan onomu koji je Sud prihvatio u navedenoj presudi i da nije riječ o tužbenom razlogu koji se odnosi na javni poredak. Podredno, Vijeće ističe da je taj tužbeni razlog u ovom predmetu u svakom slučaju neosnovan.
39 Ponajprije dakle valja podsjetiti na načela koja osobito proizlaze iz presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), a koja mogu imati presudan utjecaj na ovaj predmet.
Uvodne napomene
40 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da sudovi Europske unije prilikom nadzora mjera ograničavanja moraju osigurati u pravilu potpuni nadzor zakonitosti svih akata Unije, s obzirom na temeljna prava koja su sastavni dio pravnog poretka Unije, među kojima se osobito nalaze pravâ obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 20. i 21. te navedenu sudsku praksu).
41 Djelotvornost sudskog nadzora zajamčena člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se, u okviru nadzora zakonitosti razloga na kojima se temelji odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena određene osobe na popisu osoba u odnosu na koje su donesene mjere ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja se na tu osobu osobno odnosi, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju te odluke, što znači da sudski nadzor nije ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelje ti akti, dovoljno dokazani (vidjeti presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
42 Donošenje i održavanje na snazi mjera ograničavanja, poput onih predviđenih Odlukom 2014/119 i Uredbom br. 208/2014, kako su izmijenjene, poduzetih protiv osobe koja je identificirana kao odgovorna za zloupotrebu državnih sredstava treće države, temelji se u bitnome na odluci njezina za to nadležnog tijela o pokretanju i vođenju kaznenog istražnog postupka protiv te osobe zbog kaznenog djela zloupotrebe državnih sredstava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 25).
43 Jednako tako, iako Vijeće, na temelju mjerila za uvrštavanje poput onoga navedenoga u točki 13. ove presude, može donijeti mjere ograničavanja na temelju odluke treće države, dužnost te institucije da poštuje prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu podrazumijeva obvezu da se uvjeri da su tijela trećih država koja su donijela navedenu odluku poštovala ta prava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 26., 27. i 35.).
44 U tom pogledu, Sud pojašnjava da je cilj zahtjeva u skladu s kojim je Vijeće dužno provjeriti činjenicu da su prilikom donošenja odluka trećih država na kojima namjerava utemeljiti odluku poštovana ta prava osigurati da je donošenje ili održavanje na snazi mjera zamrzavanja financijskih sredstava moguće samo na temelju dovoljno čvrste činjenične osnove i time zaštititi osobe ili subjekte o kojima je riječ. Vijeće dakle može zaključiti da se donošenje ili održavanje na snazi takvih mjera temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi tek nakon što je sâmo provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države o kojoj je riječ, na kojoj namjerava utemeljiti odluku, poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 28. i 34. te navedenu sudsku praksu).
45 Osim toga, iako je točno da okolnost da je treća država jedna od država koje su pristupile Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanoj u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), podrazumijeva nadzor Europskog suda za ljudska prava temeljnih prava priznatih EKLJP‑om, koja u skladu s člankom 6. stavkom 3. UEU‑a čine dio prava Unije kao opća načela, takva okolnost ipak ne može učiniti suvišnom provjeru spomenutu u točki 44. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 36.).
46 Sud također smatra da je Vijeće u obrazloženju odluke o donošenju ili održavanju na snazi mjera ograničavanja prema osobi ili subjektu dužno, makar i sažeto, navesti razloge zbog kojih smatra da su prilikom donošenja odluke treće države na temelju koje namjerava donijeti svoju odluku poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Slijedom navedenog, Vijeće je, kako bi ispunilo svoju obvezu obrazlaganja, u odluci kojom određuje mjere ograničavanja dužno pokazati da je provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države na kojoj se temelje te mjere poštovana ta prava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Conseil, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 29., 30. i navedenu sudsku praksu).
47 Konačno, ako temelji donošenje ili održavanje na snazi mjera ograničavanja poput onih u ovom predmetu na odluci treće države da pokrene i vodi kazneni postupak zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine osobe o kojoj je riječ, Vijeće mora, s jedne strane, zajamčiti da su tijela te treće države, u trenutku donošenja navedene odluke, poštovala prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu osobe koja podliježe predmetnom kaznenom postupku i, s druge strane, u odluci o uvođenju mjera ograničavanja navesti razloge zbog kojih smatra da je ta odluka treće države donesena uz poštovanje tih prava.
48 U ovom slučaju, u odgovoru na pitanje iz točke 33. ove presude tužitelj ističe da Vijeće, kao ni u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), u pobijanim aktima nije podnijelo niti jedan dokaz koji bi potvrdio da su ukrajinska pravosudna tijela u postupku koji se na njega odnosi izvršila provjeru jesu li poštovana prava obrane i pravo na sudsku zaštitu. Tvrdi da se Opći sud stoga ne može uvjeriti u zakonitost pobijanih akata, koje posljedično treba poništiti. Tužitelj dodaje da u pobijanim aktima nisu, čak ni sažeto, obrazloženi razlozi zbog kojih Vijeće smatra da su ti akti doneseni uz poštovanje spomenutih prava. Taj argument ide u prilog prvom tužbenom razlogu iznesenom u tužbi, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.
49 S druge strane, Vijeće tvrdi da presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), ne utječe na ovaj predmet s obzirom na to da tužitelj u tužbi nije istaknuo tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze Vijeća da provjeri jesu li u odluci tijela treće države da pokrene i vodi kazneni postupak u vezi s kaznenim djelom zloupotrebe državnih sredstava poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Vijeće smatra da se takav tužbeni razlog ne odnosi na javni poredak i da ga stoga Opći sud ne može ispitati po službenoj dužnosti. Osim toga, Vijeće precizira da je tužitelj – iako je spomenuo povredu članka 6. EKLJP‑a i povredu prava obrane te prava na djelotvoran pravni lijek – ipak ciljao na postupak koji se vodio pred Vijećem u svrhu obnavljanja mjera ograničavanja koje se na njega odnose, a ne na činjenicu da Vijeće nije provjerilo prava koja je tužitelj imao u Ukrajini.
50 U tim okolnostima, valja odlučiti o argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Vijeće u bitnome istaknulo u odnosu na argumentaciju na koju se tužitelj poziva u svojem odgovoru na pitanje iz točke 33. ove presude.
Argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji ističe Vijeće
51 Argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknulo Vijeće sastoji se u biti od tvrdnje da tužitelj, kad se poziva na presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), iznosi novi tužbeni razlog a da to nije u skladu s uvjetima koji su u tu svrhu predviđeni člankom 84. Poslovnika i da nije riječ o razlogu koji se odnosi na javni poredak.
52 Članak 84. Poslovnika propisuje kako slijedi:
„1. Tijekom postupka zabranjeno je iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.
2. Eventualni novi razlozi iznose se tijekom druge razmjene podnesaka te se označavaju kao takvi. Kad se za pravna ili činjenična pitanja koja opravdavaju iznošenje novih razloga sazna nakon druge razmjene podnesaka ili nakon što je odlučeno da se takva razmjena neće dopustiti, glavna stranka o kojoj je riječ mora iznijeti nove razloge čim sazna za navedena pitanja […]”
53 U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da iznošenje novog tužbenog razloga u načelu mora biti u skladu sa zahtjevima iz članka 84. Poslovnika. Međutim, ti se zahtjevi ne primjenjuju kad se tužbeni razlog, iako ga se može kvalificirati novim, odnosi na javni poredak (vidjeti u tom smislu presude od 15. rujna 2016., La Ferla/Komisija i ECHA, T‑392/13, EU:T:2016:478, t. 65. i od 20. srpnja 2017., Badica i Kardiam/Vijeće, T‑619/15, EU:T:2017:532, t. 40. do 43.).
54 Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, stranke se u okviru tužbe za poništenje mogu pozvati na tužbeni razlog koji se odnosi na javni poredak u bilo kojoj fazi postupka s obzirom na to da takav razlog sud može, odnosno mora istaknuti po službenoj dužnosti (presude od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, EU:T:2004:218, t. 210. i od 14. travnja 2015., Ayadi/Komisija, T‑527/09 RENV, neobjavljena, EU:T:2015:205, t. 44.; vidjeti također u tom smislu presude od 20. veljače 1997., Komisija/Daffix, C‑166/95 P, EU:C:1997:73, t. 23. do 25. i od 3. svibnja 2018., Malta/Komisija, T‑653/16, EU:T:2018:241, t. 47. i 48.). U skladu s tom istom sudskom praksom tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju ili nedostatnosti obrazloženja akta Unije predstavlja razlog koji se odnosi na javni poredak.
55 Naime, Sud je u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), nakon što je zaključio da valja ukinuti presudu od 7. srpnja 2017., Azarov/Vijeće (T‑215/15, EU:T:2017:479), smatrao da je moguće odlučiti o sporu i poništio sporne akte. U tu je svrhu istaknuo da iz njihova obrazloženja ni na koji način ne proizlazi da je Vijeće provjerilo jesu li ukrajinska pravosudna tijela poštovala prava obrane i pravo na sudsku zaštitu osobe o kojoj je riječ i uputio na razloge navedene u točkama 25. do 30. i 34. do 42. svoje presude (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 43. do 46.).
56 Konkretno, u točki 30. presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), jasno je pojašnjeno da je „Vijeće, kako bi ispunilo svoju obvezu obrazlaganja, u odluci kojom određuje mjere ograničavanja, dužno pokazati da je provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države na kojoj se temelje te mjere poštovana [prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu]”.
57 Osim toga, u točki 30. presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), citira se točka 37. presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), u kojoj je Sud jasno utvrdio da „[z]bog toga na temelju obrazloženja [osporavanih] uredbi nije [bilo] moguće zaključiti je li Vijeće ispunilo svoju obvezu provjere […]”, kako bi u točki 38. potonje presude zaključio da je Opći sud pravilno utvrdio da je „obrazloženje [predmetnih akata] nedostatno”.
58 Iz tih elemenata proizlazi da je Sud u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), naposljetku utvrdio da sporni akti nisu bili dovoljno obrazloženi u pogledu načina na koji je Vijeće provjerilo jesu li ukrajinska tijela poštovala prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u okviru kaznenog postupka zbog zloupotrebe državnih sredstava na temelju kojeg su određene mjere ograničavanja koje je Vijeće donijelo i zadržalo na snazi u odnosu na tužitelja u predmetu povodom kojeg je donesena navedena presuda.
59 Točno je da izbor Suda u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), da razmotri pitanje jesu li ukrajinske vlasti poštovale predmetna prava, uzimajući u obzir je li Vijeće poštovalo obvezu obrazlaganja, ne odgovara argumentima koje je tužitelj iznio u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 7. srpnja 2017., Azarov/Vijeće (T‑215/15, EU:T:2017:479), u odnosu na obvezu Vijeća da provjeri je li razina zaštite temeljnih prava zajamčenih u Ukrajini bila jednaka onoj koja postoji u Uniji. Naime, ti argumenti ne ulaze u njegov tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, nego u onaj koji se temelji na činjenici da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni, kao što to proizlazi iz točke 166. navedene presude kao i, konačno, iz točke 41. presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031).
60 Međutim, s obzirom na elemente istaknute u točkama 55. do 58. ove presude, očito je da se Sud u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031) usredotočio na obvezu obrazlaganja.
61 Stoga, budući da je Sud u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031) poništio sporne akte na temelju razloga koji se odnosi na javni poredak, treba odbiti prigovor Vijeća o zapreci vođenju postupka, sažet u točki 49. ove presude.
62 U svakom slučaju, na drugome mjestu, valja podsjetiti na to da iako je sukladno ustaljenoj sudskoj praksi tijekom postupka u načelu zabranjeno iznositi nove razloge, ipak treba proglasiti dopuštenim tužbeni razlog ili prigovor koji predstavlja dopunu tužbenog razloga ili prigovora iznesenog prije u tužbi, izravno ili implicitno, a koji je usko vezan za njega (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 46. i od 26. veljače 2016., Bodson i dr./EIB, T‑240/14 P, EU:T:2016:104, t. 30.).
63 U ovom slučaju, tužitelj u točkama 83. i 84. tužbe u biti tvrdi da je kazneni postupak na kojem je Vijeće temeljilo svoju odluku o održavanju na snazi mjera ograničavanja u odnosu na njega započeo prije četiri godine, a da pritom UGDO nije naveo nikakav očit problem, i da ta nepromijenjena situacija potvrđuje da su ga ukrajinske vlasti željele zadržati pod tim pritiskom i da su nastavile tvrditi da takav postupak postoji kako bi naložile zamrzavanje financijskih sredstava koje proizlazi iz navedenih mjera. Prema tužiteljevu mišljenju to navedeni postupak čini protivnim članku 6. EKLJP‑a i to je trebalo navesti Vijeće na to da postavi pitanje o osnovanosti navodnih kaznenih progona.
64 Potrebno je utvrditi da su argumenti koje je tužitelj iznio u svojem odgovoru na pitanje iz točke 33. ove presude, kako su sažeti u gornjoj točki 48., usko vezani za točke tužbe koje su navedene u točki 63. ove presude. Zato, neovisno o pitanju je li riječ o razlogu koji se odnosi na javni poredak, ne može se smatrati da je tužitelj spriječen u tome da od Općeg suda traži da u ovom predmetu slijedi isti pristup kao što je bio onaj Suda u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031).
65 Na trećemu mjestu, treba podsjetiti na to da od načela zabrane iznošenja novih razloga postoji i iznimka, tako da je to iznošenje dopušteno kad se takvi razlozi temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka, kao što je to predviđeno člankom 84. Poslovnika (vidjeti točku 52. ove presude).
66 U tom pogledu, presuđeno je da iako se dakako sudsku praksu suda Unije kojom je samo potvrđena pravna situacija s kojom je tužitelj načelno bio upoznat u trenutku kad je podnio svoju tužbu ne može smatrati novim elementom koji omogućuje iznošenje novog razloga, drukčije je u slučaju kad je riječ o sudskoj praksi kojom se daju nova pojašnjenja (vidjeti u tom smislu presudu od 22. ožujka 2018., Stavytskyi/Vijeće, T‑242/16, neobjavljena, EU:T:2018:166, t. 125. i navedenu sudsku praksu).
67 U ovom slučaju, kad je tužitelj podnio ovu tužbu, postojala je sudska praksa Općeg suda sukladno kojoj, s jedne strane, pristup iz presude od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće (T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885), nije bilo moguće primijeniti na kontekst mjera ograničavanja koje je Vijeće donijelo s obzirom na stanje u Ukrajini, a, s druge strane, mogući nedostatak podudarnosti između zaštite temeljnih prava u Ukrajini i one koja postoji u Uniji mogao bi imati utjecaj na zakonitost tih mjera samo ako bi se politički izbor Vijeća da podrži novi ukrajinski režim pokazao očito pogrešnim (vidjeti u tom smislu presude od 7. srpnja 2017., Azarov/Vijeće, T‑215/15, EU:T:2017:479, t. 166. do 178. i od 8. studenoga 2017., Klymenko/Vijeće, T‑245/15, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2017:792, t. 218. do 232.). Međutim, u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), Sud je ukinuo tu sudsku praksu Općeg suda, što treba smatrati pravnim pitanjem koje može opravdati podnošenje novog tužbenog razloga ili prigovora.
68 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je dopušten argument koji tužitelj temelji na načelima koja među ostalim proizlaze iz presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), kao što proizlaze i iz točaka 40. do 47. ove presude.
69 Osim toga, valja pojasniti da je pravo stranaka na saslušanje poštovano s obzirom na pitanje, navedeno u točki 33. ove presude, koje im je uputio Opći sud. Naime, iz sudske prakse proizlazi da kad Opći sud stranke u postupku poziva na pisano očitovanje o posljedicama koje se mogu izvesti iz presude donesene u drugom predmetu, za te stranke treba smatrati da su svjesne činjenice da Opći sud razmatra mogućnost da u tom slučaju primijeni, čak i po službenoj dužnosti, rješenja iz navedene presude (vidjeti u tom smislu rješenje od 4. prosinca 2013., Forgital Italy/Vijeće, T‑438/10, neobjavljeno, EU:T:2013:648, t. 59. i 60.).
Meritum
70 Argumenti koje tužitelj temelji na presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031) sažeti su u točki 48. ove presude.
71 Vijeće tvrdi da je, iako to nije izričito navedeno u obrazloženjima pobijanih akata, u trenutku njihova donošenja znalo da se u Ukrajini odvija sudski nadzor, kao što to proizlazi iz nekoliko dopisa UGDO‑a. Naime, ti dopisi svjedoče o nekoliko sudskih odluka donesenih u Ukrajini u odnosu na tužitelja, kao što su dozvola za zadržavanje radi njegova pojavljivanja u sudskim postupcima koju je izdao istražni sudac Općinskog suda Petchersk u Kijevu. Osim toga, tvrdi da poštovanje tužiteljevih prava obrane i njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu u Ukrajini primjerice dokazuje činjenica, koju je priznao tužitelj, da bi mu ukrajinske vlasti dale pristup spisu kaznenog postupka na kojem je Vijeće temeljilo svoju odluku o zadržavanju na snazi mjera ograničavanja o kojima je riječ.
72 Najprije valja podsjetiti na to da se na tužitelja primjenjuju nove mjere ograničavanja, donesene pobijanim aktima na temelju mjerila za uvrštavanje navedenog u članku 1. stavku 1. Odluke 2014/119, kako je preciziran u Odluci 2015/143 i u članku 3. Uredbe br. 208/2014, kako je preciziran u Uredbi 2015/138 (vidjeti točke 13. i 14. ove presude). Tim je mjerilom predviđeno zamrzavanje financijskih sredstava osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne osobito za zloupotrebu državnih sredstava, uključujući osobe protiv kojih ukrajinska tijela vode istragu.
73 Nesporno je da se Vijeće, radi donošenja odluke o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu, oslonilo na okolnost da je on „osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine”, čije je postojanje utvrđeno dopisima UGDO‑a, čije je preslike primio tužitelj (vidjeti točku 26. ove presude).
74 Održavanje na snazi mjera ograničavanja donesenih protiv tužitelja temeljilo se, stoga, kao što je to bio slučaj u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), na odluci UGDO‑a da pokrene i vodi kazneni istražni postupak koji se odnosi na kazneno djelo zloupotrebe ukrajinskih državnih sredstava.
75 Naime, na prvome mjestu, potrebno je utvrditi da se u obrazloženju pobijanih akata koje se odnosi na tužitelja (vidjeti točke 16. i 28. ove presude) ne nalazi niti najmanja naznaka koja bi upućivala na činjenicu da je Vijeće provjerilo poštuju li ukrajinska pravosudna tijela njegova prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i da, stoga, takvo nepostojanje obrazloženja predstavlja prvu naznaku toga da Vijeće nije izvršilo takvu provjeru.
76 Na drugome mjestu, valja utvrditi da na temelju niti jedne informacije iz dopisa od 8. ožujka 2018. (vidjeti točku 29. ove presude) nije moguće smatrati da je Vijeće raspolagalo elementima koji se odnose na poštovanje predmetnih prava od strane ukrajinskih tijela u pogledu kaznenog postupka protiv tužitelja, a još manje da je Vijeće takve elemente ocijenilo kako bi provjerilo jesu li ukrajinska pravosudna tijela u dovoljnoj mjeri poštovala navedena prava prilikom donošenja odluke o pokretanju i vođenju kaznenog istražnog postupka o kaznenom djelu zloupotrebe javnih sredstava ili imovine tužitelja. Naime, u tom dopisu, poput onoga što je bilo napravljeno u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 24.), Vijeće je samo u biti navelo da dopisi UGDO‑a, koji su prethodno dostavljeni tužitelju (vidjeti točku 26. ove presude), dokazuju da je potonji i dalje osoba protiv koje se vodi kazneni postupak zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.
77 Na trećemu mjestu, treba primijetiti da je Vijeće bilo dužno izvršiti provjeru poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu bez obzira na sve dokaze koje je podnio tužitelj kako bi dokazao da su problemi koje je otkrio u vezi s funkcioniranjem pravosudnog sustava u Ukrajini utjecali na njegovu osobnu situaciju. Međutim, Vijeće je u svojem odgovoru na tužbu u bitnome navelo da je pozivanje na svaku navodnu povredu tužiteljevih prava obrane koju su počinile ukrajinske vlasti moguće samo pred sudovima te zemlje.
78 Na četvrtome mjestu, treba podsjetiti na to da je Vijeće u odgovoru na pitanje koje se odnosi na presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), kad je riječ o meritumu, iznosilo samo argumente sažete u točki 71. ove presude.
79 U tom pogledu, kao prvo, treba utvrditi da Vijeće priznaje da se obrazloženje pobijanih akata ne bavi pitanjem poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu u odnosu na odluku o pokretanju i vođenju kaznenog postupka kojim se opravdava uvrštenje i zadržavanje tužiteljeva imena na popisu.
80 Kao drugo, valja istaknuti da Vijeće tvrdi da iz spisa ovog predmeta jasno proizlazi da je u Ukrajini proveden sudski nadzor tijekom vođenja kaznenih istraga. Konkretnije, Vijeće smatra da postojanje više sudskih odluka donesenih u kontekstu kaznenog postupka koji se odnosi na tužitelja dokazuje da je ono, kad se oslonilo na odluku ukrajinskih tijela navedenu u dopisima UGDO‑a, s jedne strane, moglo provjeriti da je ona donesena uz poštovanje pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu i, s druge strane, da se uvjerilo da je određen broj sudskih odluka donesenih u okviru navedenog kaznenog postupka bio donesen uz poštovanje tih prava.
81 Sve sudske odluke koje Vijeće spominje ulaze u okvir kaznenog postupka koji je opravdao uvrštenje i zadržavanje tužiteljeva imena na popisu i samo su sporedne u odnosu na njih jer su zaštitne ili proceduralne naravi. Točno je da te odluke mogu potkrijepiti tezu Vijeća o postojanju dovoljno čvrste činjenične osnove, odnosno činjenice da se protiv tužitelja, u skladu s mjerilom za uvrštavanje, vodio kazneni postupak koji se, među ostalim, odnosi na kazneno djelo zloupotrebe sredstava ili imovine koji pripadaju ukrajinskoj državi. Međutim, takve odluke ontološki ne mogu same za sebe dokazati, kao što to tvrdi Vijeće, da je odluka ukrajinskih pravosudnih tijela o pokretanju i vođenju navedenog kaznenog postupka, na kojoj se u biti temelji održavanje na snazi mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja, donesena uz poštovanje njegovih pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
82 U svakom slučaju, s jedne strane, Vijeće ne može navesti niti jedan dokument iz spisa postupka koji je doveo do donošenja pobijanih akata iz kojeg bi proizlazilo da je ispitao odluke ukrajinskih sudova na koje se sada poziva i da je iz njega mogao zaključiti da su se tužiteljeva prava obrane i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu poštovala u njihovoj biti.
83 S druge strane, Vijeće čak ni ne pokušava objasniti kako je na temelju postojanja tih odluka moguće zaključiti da je bila zajamčena zaštita prava o kojima je riječ, iako se taj postupak, kao što je to tužitelj među ostalim tvrdio u svojem dopisu Vijeću od 26. siječnja 2018. – koji je bio u tijeku od ožujka 2014. – još nalazio u stadiju predistražnog postupka i nije bio pokrenut pred ukrajinskim sudom radi odlučivanja o meritumu, već samo radi odlučivanja o postupovnim pitanjima.
84 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da članak 6. stavak 1. EKLJP‑a propisuje da svatko ima pravo da, radi utvrđivanja njegovih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, zakonom ustanovljeni neovisan i nepristran sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. To pravo odnosi se na načelo djelotvorne sudske zaštite, koje je osim toga utvrđeno u članku 47. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 177. i 179.).
85 Usto, Europski sud za ljudska prava već je istaknuo da je povredu tog načela moguće među ostalim utvrditi kad stadij istrage kaznenog postupka karakterizira niz faza neaktivnosti koje se mogu pripisati tijelima nadležnima za vođenje te istrage (vidjeti u tom smislu ELJSP, 6. siječnja 2004., Rouille protiv Francuske, CE:ECHR:2004:0106JUD 005026899, t. 29. do 31.; 27. rujna 2007., Reiner i dr. protiv Rumunjske, CE:ECHR:2007:0927JUD 000150502, t. 57. do 59. i 12. siječnja 2012., Borisenko protiv Ukrajine, CE:ECHR:2012:0112JUD 002572502, t. 58. do 62.).
86 Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da je Vijeće, kad su protiv neke osobe već više godina na snazi mjere ograničavanja, i to zbog postojanja istog kaznenog postupka koji vodi UGDO, dužno podrobnije razmotriti pitanje eventualne povrede temeljnih prava te osobe od strane ukrajinskih vlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2019., Stavytskyi/Vijeće, T‑290/17, EU:T:2019:37, t. 132.).
87 Stoga je Vijeće u ovom slučaju trebalo barem navesti razloge zbog kojih je, unatoč tužiteljevu argumentu iz točke 83. ove presude, moglo smatrati da se njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu pred ukrajinskim pravosudnim tijelima, koje je očito temeljno pravo, poštovalo u pogledu pitanja je li njegov slučaj ispitan u razumnom roku.
88 Kao treće, što se tiče navoda Vijeća o činjenici da je tužitelj priznao da je 21. travnja 2017. imao pristup spisu koji se odnosi na njega a kojim je raspolagao UGDO, treba utvrditi da je riječ o nužnom, ali svakako ne i o dostatnom uvjetu da bi se smatralo da su se tužiteljeva prava obrane i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu poštovali.
89 Stoga se ne može zaključiti da su dokazi kojima je raspolagalo prilikom donošenja pobijanih akata Vijeću omogućili da provjeri je li odluka ukrajinskih pravosudnih tijela, na kojoj se u bitnome temelji održavanje mjera ograničavanja na snazi u odnosu na tužitelja, donesena uz poštovanje tih prava.
90 Osim toga, u tom pogledu valja također istaknuti, kao što je to pojašnjeno u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), da sudsku praksu Suda prema kojoj, u slučaju donošenja odluke o zamrzavanju sredstava poput one koja se odnosi na tužitelja, na Vijeću ili Općem sudu nije da provjeri osnovanost istraga koje su protiv osobe na koju se te mjere odnose vođene u Ukrajini, nego samo odluke o zamrzavanju financijskih sredstava u odnosu na dokument ili dokumente na kojima se ta odluka temelji (vidjeti u tom smislu presude od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 77.; od 19. listopada 2017., Yanukovych/Vijeće, C‑599/16 P, neobjavljenu, EU:C:2017:785, t. 69. i od 19. listopada 2017., Yanukovych/Vijeće, C‑598/16 P, neobjavljenu, EU:C:2017:786, t. 72.), nije moguće tumačiti na način da Vijeće nije dužno provjeriti je li odluka treće države na kojoj namjerava utemeljiti donošenje mjera ograničavanja donesena uz poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
91 S obzirom na sva prethodna razmatranja, nije dokazano da je Vijeće prije donošenja pobijanih akata provjerilo jesu li ukrajinska pravosudna tijela postupila u skladu s tužiteljevim pravima obrane i njegovim pravom na djelotvornu sudsku zaštitu.
92 U tim okolnostima, valja poništiti pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, pri čemu nije potrebno ispitati druge tužbene razloge i argumente koje je potonji iznio.
93 U pogledu zahtjeva koji je Vijeće podredno podnijelo (vidjeti treću alineju točke 36. ove presude) kojim se traži da u biti učinci Odluke 2018/333 ostanu na snazi do isteka roka za podnošenje žalbe i, u slučaju da žalba bude podnesena, do odluke kojom se potonja rješava, potrebno je istaknuti da je Odluka 2018/333 proizvodila učinke samo do 6. ožujka 2019. Posljedično, poništenje te odluke ovom presudom nema utjecaja na razdoblje nakon toga datuma, slijedom čega nije potrebno odlučiti o pitanju zadržavanja učinaka te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 6. lipnja 2018., Arbuzov/Vijeće, T‑258/17, EU:T:2018:331, t. 107. i navedenu sudsku praksu).
Troškovi
94 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništavaju se Odluka Vijeća (ZVSP) 2018/333 od 5. ožujka 2018. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2018/326 od 5. ožujka 2018. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini u dijelu u kojem je ime Oleksandra Viktorovycha Klymenka zadržano na popisu osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja.
2. Vijeće Europske unije snosit će troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. srpnja 2019.
Potpisi