Privremena verzija
PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto prošireno vijeće)
29. svibnja 2024.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – Stegovni postupak – Stegovna sankcija – Ukor – Radnje koje su u suprotnosti s dostojanstvom službe – Članci 12. i 21. Pravilnika o osoblju – Nadležnost donositelja akta – Obveza obrazlaganja – Načelo dobre uprave – Nepristranost – Članak 41. Povelje o temeljnim pravima“
U predmetu T-766/22,
Maria Canel Ferreiro, sa stalnom adresom u Overijseu (Belgija), koju zastupa N. Maes, odvjetnica,
tužiteljica,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bauer i I. Demoulin, u svojstvu agenata,
tuženika,
OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),
u sastavu: O. Porchia, predsjednica, M. Jaeger, L. Madise (izvjestitelj), P. Nihoul i S. Verschuur, suci,
tajnik: V. Di Bucci,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
s obzirom na izostanak zahtjeva za zakazivanje rasprave koji stranke podnose u roku od tri tjedna od obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i odlučivši, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, donijeti odluku bez provođenja usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom podnesenom na temelju članka 270. UFEU-a tužiteljica Maria Canel Ferreiro traži poništenje, prvo, upravne istrage EN-2101 (u daljnjem tekstu: upravna istraga) i izvješća Vijeća Europske unije od 28. svibnja 2021. o toj upravnoj istrazi (u daljnjem tekstu: izvješće o istrazi), drugo, odluke Vijeća od 25. studenoga 2021. kojoj joj je izrečena stegovna sankcija ukora (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) i, treće, odluke od 1. rujna 2022. kojom je odbijena njezina žalba (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).
Okolnosti spora
2 Tužiteljica je 2006. zaposlena u Europskoj komisiji u statusu dužnosnika. Dana 1. rujna 2013. premještena je u Vijeće, gdje je raspoređena u tajništvo pravne službe.
3 Od 1. travnja 2019. do 15. lipnja 2021. tužiteljica je bila zaposlena na radnom mjestu asistentice u svojstvu službenika za financijsku provjeru u odjelu „Proračun i financije“ zdravstveno-socijalne službe Vijeća.
4 Osoba A, koja je nadređena tužiteljici, poslala je 19. veljače 2021. osobi C, glavnom direktoru za organizacijski razvoj i usluge Glavnog tajništva Vijeća, nacrt memoranduma uprave u kojem se upozorava, među ostalim, na probleme u komunikaciji tužiteljice i napetosti koje su se zbog toga pojavile u odnosima na poslu s kolegama i nadređenima. Nacrt memoranduma je istoga dana dostavljen tužiteljici radi iznošenja primjedbi.
5 Tužiteljica je 23. veljače 2021. osobi A poslala poruku elektroničke pošte u kojoj je dovela u pitanje istinitost njezinih primjedbi navedenih u nacrtu memoranduma uprave, smatrajući da on predstavlja dokaz uznemiravanja koje je nad njom provodila osoba A. Osobi C i osobi B, direktorici odjela „Ljudski potencijali“ GU-a „Organizacijski razvoj i usluge“, navedena je poruka elektroničke pošte proslijeđena u kopiji.
6 Tužiteljica je 3. ožujka 2021. osobi A dostavila svoje primjedbe na nacrt memoranduma uprave.
7 Dana 13. ožujka 2021., nakon što je osoba A pozvala tužiteljicu da povuče optužbe za uznemiravanje sadržane u poruci elektroničke pošte od 23. veljače 2021., potonja joj je poslala novu poruku elektroničke pošte, dovodeći u sumnju istinitost izjava koje je navela u svojem memorandumu uprave kao i njezine upravljačke sposobnosti.
8 Dana 23. ožujka 2021., osoba C, u svojstvu tijela za imenovanje, povjerila je mandat odjelu „Pravni savjetnici uprave“ za provođenje upravne istrage u tužiteljičinom slučaju, i to kako bi se utvrdilo je li ona:
– u organizaciji svojeg godišnjeg odmora 2020. godine, prekršila obveze koje ima na temelju Pravilnika, posebno one navedene u člancima 12. i 60. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), te obveze koje ima na temelju Odluke br. 1/2014 glavnog tajnika Vijeća od 1. siječnja 2014. o načinu primjene odredbi Pravilnika o osoblju o dopustima dužnosnika zaposlenih u Glavnom tajništvu Vijeća;
– svojim ponašanjem prema osobi A, dopisivanjem putem elektroničke pošte 2021. godine, povrijedila obveze koje ima na temelju Pravilnika o osoblju, posebno one navedene u njegovu članku 12.
9 Tužiteljica je 24. ožujka 2021. obaviještena o pokretanju upravne istrage.
10 Dana 8. travnja 2021. istražitelji su saslušali tužiteljicu.
11 Dana 26. travnja 2021. istražitelji su tužiteljici uputili dva pisana pitanja pozivajući je da komentira dvije rečenice preuzete iz njezine poruke elektroničke pošte od 23. veljače 2021. odnosno iz njezine poruke elektroničke pošte od 13. ožujka 2021., obje upućene osobi A, koje su sadržavale optužbe za uznemiravanje. U poruci elektroničke pošte od istoga dana tužiteljica je precizirala da je ona već iznijela svoj stav u tom pogledu i nije dodala ništa u odnosu na svoja ranija pojašnjenja.
12 Nakon što su 5. svibnja 2021. prikupili primjedbe svjedoka, istražitelji su tužiteljici poslali dio nacrta izvješća o istrazi naslovljen „Činjenice i okolnosti“. Kako nisu primili tužiteljičino očitovanje u predviđenom roku, istražitelji su je dopisom od 25. svibnja 2021. obavijestili da će izvješće o istrazi biti dostavljeno tijelu za imenovanje radi donošenja odluke.
13 Internim memorandumom od 28. svibnja 2021. istražitelji su poslali osobi C izvješće o istrazi, zaključivši u njemu, s jedne strane, da tužiteljica nije povrijedila nijednu odredbu Pravilnika o osoblju prilikom organizacije svojeg godišnjeg odmora 2020. godine i, s druge strane, da je, „imajući u vidu radnje o kojima je riječ, a posebno dopisivanje [tužiteljice] s osobom [A] putem elektroničke pošte 2021. godine, [tužiteljica] […] povrijedi[la] – u najmanju ruku – članke 12. i 21. Pravilnika o osoblju“.
14 Tužiteljica je 10. lipnja 2021. obaviještena da ima mogućnost izvršiti uvid u zaključke upravne istrage koji su preuzeti u izvješću o istrazi i njegovim prilozima u tajništvu osobe C. Tužiteljica je izvršila uvid u te dokumente te se upoznala sa svim ispravama iz spisa dana 21. lipnja 2021.
15 Dana 19. listopada 2021. tijelo za imenovanje pokrenulo je stegovni postupak protiv tužiteljice, bez savjetovanja sa svojim stegovnim vijećem.
16 Tijelo za imenovanje je 25. studenoga 2021. donijelo pobijanu odluku, koja je tužiteljici dostavljena 8. veljače 2022.
17 Dana 2. svibnja 2022. tužiteljica je podnijela žalbu protiv pobijane odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.
18 Tijelo za imenovanje je 1. rujna 2022. donijelo odluku o odbijanju žalbe.
Zahtjevi stranaka
19 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– poništi odluku o odbijanju žalbe;
– „poništi upravnu istragu i izvješće o istrazi“;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
20 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao djelomično nedopuštenu i djelomično neosnovanu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
O pravu
Dopuštenost trećeg dijela tužbenog zahtjeva, istaknutog protiv upravne istrage i izvješća o istrazi
21 Vijeće prigovara da je zahtjev za poništenje nedopušten jer je istaknut protiv upravne istrage i izvješća o istrazi.
22 Valja podsjetiti na to da se aktima kojima se nanosi šteta smatraju samo mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke takve naravi da izravno i trenutačno utječu na interese tužitelja na način da u velikoj mjeri mijenjaju njegov pravni položaj. Kada je riječ o aktima ili odlukama koji se izrađuju u više faza, uključujući po provođenju internog postupka, aktima koji se mogu pobijati načelno se smatraju samo mjere kojima se konačno definira stav upravnog tijela nakon provođenja tog postupka, što isključuje međumjere čija je svrha priprema konačne odluke. Pripremnim aktima za donošenje odluke ne nanosi se šteta, a tužitelj se može samo u tužbi protiv odluke donesene po provođenju postupka pozvati na nezakonitost prethodnih akata koji su s njom usko povezani (vidjeti u tom smislu presudu od 2. veljače 2022., LU/EIB, T-536/20, neobjavljenu, EU:T:2022:40, t. 37. do 39. i navedenu sudsku praksu).
23 U konkretnom slučaju, cilj upravne istrage bio je provjeriti postoji li povreda obveza koje dužnosnici imaju na temelju Pravilnika o osoblju. Izvješće kojim se zaključuje istraga u tom smislu sadržava samo preporuku upućenu tijelu za imenovanje u pogledu zaključaka koje treba izvesti iz istrage. Prema tome, i upravna istraga i izvješće o istrazi predstavljaju međumjere koje ne prejudiciraju konačno stajalište koje je zauzelo tijelo za imenovanje, kao što to uostalom proizlazi iz članka 6. stavka 1. Odluke br. 73/2006 o postupku i provođenju upravnih istraga, te stegovno vijeće u Glavnom tajništvu Vijeća, doneseno na temelju stegovnih odredbi iz članka 86. Pravilnika o osoblju te pravila i postupaka utvrđenih u Prilogu IX. Pravilniku o osoblju. Stoga se ni upravna istraga ni izvješće o istrazi ne mogu smatrati aktima kojima se tužiteljici nanosi šteta.
24 Imajući u vidu navedeno, valja odbaciti kao nedopušten treći dio tužbenog zahtjeva, istaknut protiv upravne istrage i izvješća o istrazi.
Prvi i drugi dio tužbenog zahtjeva, kojima se traži poništenje pobijane odluke i odluke o odbijanju žalbe
Uvodna razmatranja
25 U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužiteljica ističe četiri tužbena razloga.
26 U okviru prvog tužbenog razloga, koji je podijeljen u dva dijela, tužiteljica tvrdi, s jedne strane, da su istražitelji izašli iz okvira mandata koji im je povjerilo tijelo za imenovanje i, s druge strane, da su prema njoj postupali neobjektivno i pristrano.
27 Drugi tužbeni razlog tiče se nezakonitosti prilikom donošenja odluke o odbijanju žalbe.
28 Svojim trećim tužbenim razlogom tužiteljica se poziva na povredu svojih prava obrane.
29 Tužiteljica također ističe četvrti tužbeni razlog koji se odnosi na nepostojanje dokaza o povredi članaka 12. i 21. Pravilnika o osoblju. Argumenti koje je tužiteljica iznijela u okviru četvrtog tužbenog razloga mogu se u bitnome podijeliti u četiri dijela. Tužiteljica tako tvrdi da:
– prvo, pobijana odluka ne sadržava nikakvo obrazloženje u pogledu djela koja predstavljaju povredu članka 21. Pravilnika o osoblju;
– drugo, u svakom slučaju, povreda članka 21. Pravilnika o osoblju nije dokazana;
– treće, pobijana odluka ne sadržava obrazloženje u kojem bi se navodila „omalovažavajuća komunikacija“ koja je u suprotnosti s člankom 12. Pravilnika o osoblju;
– četvrto, u svakom slučaju, povreda članka 12. Pravilnika o osoblju nije dokazana.
30 U konkretnom slučaju valja istaknuti da se drugi tužbeni razlog tužiteljice odnosi konkretno na nezakonitosti koje sadržava žalbeni postupak, kao što su nenadležnost donositelja odluke o odbijanju žalbe za donošenje takve odluke i kršenje načela nepristranosti jer je odluku o odbijanju žalbe donio donositelj pobijane odluke.
31 Međutim, iz sudske prakse proizlazi da tužitelj mora imati mogućnost zatražiti od suda Europske unije da provede nadzor zakonitosti odluke o odbijanju žalbe kad on istakne tužbeni razlog koji se konkretno odnosi na žalbeni postupak. Naime, ako bi tužitelj u takvom slučaju imao pravo osporavati samo prvotnu odluku, bila bi isključena svaka mogućnost osporavanja u vezi s predsudskim postupkom, pa bi on izgubio pravo na postupak čija je svrha omogućiti i potaknuti sporazumno rješavanje spora koji je nastao između službenika i upravnog tijela te obvezati tijelo kod kojeg je taj službenik zaposlen da preispita svoju odluku, u skladu s pravilima, imajući u vidu eventualne prigovore tog službenika (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 2015., Z/Sud, T-88/13 P, EU:T:2015:393, t. 143. do 146.).
32 U tim okolnostima Opći sud smatra da prije svega treba ispitati drugi tužbeni razlog, a nakon toga odlučiti o tužbenim razlozima istaknutima protiv pobijane odluke. Naime, kad se taj tužbeni razlog pokaže osnovanim te Opći sud poništi odluku o odbijanju žalbe, upravno tijelo mora preispitati žalbu vodeći računa o zakonitosti predsudskog postupka. U takvom slučaju, zahtjev koji je istaknut protiv pobijane odluke trebao bi biti odbačen kao nedopušten, s obzirom na to da je preuranjen, jer ta odluka može podlijegati sudskom nadzoru samo ako je prethodno bila predmet preispitivanja u okviru redovnog predsudskog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2017., CW/Parlament, T-742/16 RENV, neobjavljenu, EU:T:2017:338, t. 59. do 61.).
33 Prvi, treći i četvrti tužbeni razlog istaknuti su kako protiv pobijane odluke tako i protiv odluke o odbijanju žalbe. U okviru ispitivanja zahtjeva za poništenje, u dijelu u kojem se on temelji na tim tužbenim razlozima, treba se voditi načelom da tužba, iako je formalno podnesena protiv odluke o odbijanju žalbe, dovodi do toga da sud odlučuje o aktu kojim se osobi nanosi šteta protiv kojeg je žalba podnesena, osim u slučaju ako bi odbijanje žalbe imalo drukčiji doseg u odnosu na akt protiv kojeg je podnesena ta žalba (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2020., WH/EUIPO, T-138/19, EU:T:2020:316, t. 33. i navedenu sudsku praksu). Moguće je i da odluka o odbijanju žalbe, imajući u vidu njezin sadržaj, nema karakter odluke kojom se samo potvrđuje akt koji tužitelj osporava, posebno kad upravno tijelo provodi preispitivanje njegova slučaja s obzirom na nove pravne ili činjenične okolnosti ili kad mijenja ili dopunjuje prvotnu odluku. U tim slučajevima odluka o odbijanju žalbe predstavlja akt koji podliježe nadzoru suda te je on uzima u obzir prilikom ocjene zakonitosti pobijanog akta ili je čak smatra aktom kojim se nanosi šteta koji zamjenjuje pobijani akt (vidjeti presude od 10. listopada 2019., Colombani/ESVD, T-372/18, neobjavljenu, EU:T:2019:734, t. 19. i navedenu sudsku praksu, te od 8. srpnja 2020., WH/EUIPO, T-138/19, neobjavljenu, EU:T:2020:316, t. 35. i navedenu sudsku praksu).
34 U konkretnom slučaju, odlukom o odbijanju žalbe potvrđuje se pobijana odluka u pogledu merituma, pri čemu se ne mijenja njezin smisao ili doseg, niti se provodi preispitivanje tužiteljičina slučaja u kontekstu novih pravnih ili činjeničnih okolnosti.
35 Zakonitost pobijane odluke stoga treba ispitati uzimajući u obzir obrazloženje sadržano u odluci o odbijanju žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2022., MZ/Komisija, T-631/20, EU:T:2022:426, t. 21. i navedenu sudsku praksu).
Drugi tužbeni razlog, vezan uz nezakonitosti prilikom donošenja odluke o odbijanju žalbe
36 Drugi tužbeni razlog podijeljen je u dva dijela. Prvi dio odnosi se na nenadležnost donositelja odluke o odbijanju žalbe, a drugi na povredu članka 41. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
– Prvi dio drugog tužbenog razloga, vezan uz nenadležnost donositelja odluke o odbijanju žalbe
37 Tužiteljica tvrdi da osoba C, glavni direktor za organizacijski razvoj i usluge Glavnog tajništva Vijeća, nije bila nadležna za donošenje odluke o odbijanju žalbe. U tom smislu navodi, s jedne strane, da iz članka 1. točke (f) Odluke br. 16/2017 glavnog tajnika Vijeća o delegiranju ovlasti za donošenje odluke i potpisivanje u slučajevima primjene Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika proizlazi da su odluke koje se donose na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju bile isključene iz delegiranja ovlasti za donošenje odluke koje je glavni tajnik prenio na glavnog direktora za upravu, koji se sada zove glavni direktor za organizacijski razvoj i usluge Vijeća.
38 S druge strane, tužiteljica navodi da nije dokazano da je u trenutku kad je podnijela žalbu, odnosno 2. svibnja 2022., bila na snazi Odluka br. 23/22 glavnog tajnika Vijeća kojom je izmijenjena Odluka br. 16/2017, radi osiguravanja kontinuiteta u slučaju upražnjenosti mjesta glavnog tajnika, delegirajući glavnom direktoru za organizacijski razvoj i usluge Vijeća nadležnost za donošenje, među ostalim, odluka na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.
39 Vijeće osporava argumente tužiteljice.
40 Treba podsjetiti na to da, na temelju članka 2. stavka 1. Pravilnika o osoblju, svaka institucija određuje tijela koja unutar te institucije izvršavaju ovlasti koje se tim pravilnikom o osoblju povjeravaju tijelu za imenovanje.
41 Vijeće je na temelju te odredbe donijelo Odluku (EU) 2017/262 od 6. veljače 2017. o određivanju tijela za imenovanje i tijela ovlaštenog za sklapanje ugovorâ o radu, za Glavno tajništvo Vijeća, i o stavljanju izvan snage Odluke 2013/811/EU (SL 2017., L 39, str. 4.). Iz članka 1. točke (c) Odluke br. 2017/262 proizlazi da ovlasti koje su Pravilnikom o osoblju povjerene tijelu za imenovanje izvršava glavni tajnik koji ih u skladu s člankom 1. stavkom 2. iste odluke može delegirati, u cijelosti ili djelomično, direktoru za organizacijski razvoj i usluge.
42 Dakle, Odlukom br. 16/2017 glavni je tajnik delegirao ovlasti za donošenje odluke, koje su mu povjerene Odlukom br. 2017/262, direktoru za organizacijski razvoj i usluge, osim među ostalim u pogledu primjene članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju [članak 1. točka (f) Odluke br. 16/2017].
43 Međutim, glavni tajnik Vijeća, osoba D, donio je zbog svojeg odlaska s dužnosti Odluku br. 23/22 o izmjeni Odluke br. 16/2017, dodajući u nju članak 1.a kojim se predviđa sljedeće: „[u] slučaju upražnjenosti mjesta glavnog tajnika, do preuzimanja dužnosti glavnog tajnika koji se imenuje u skladu s člankom 240. stavkom 2. [UFEU-a] nakon što mjesto postane upražnjeno, sve ovlasti koje su glavnom tajniku povjerene Odlukom [br.] 2017/262 […] delegiraju se glavnom direktoru za organizacijski razvoj i usluge, osim ovlasti iz članka 1. stavka 1. [točke] (g) […]“. Treba precizirati da su se ovlasti iz navedenog članka 1. stavka 1. točke (g) Odluke br. 16/2017, koje su isključene iz područja ovlasti delegiranih glavnom direktoru za organizacijski razvoj i usluge, odnosile na donošenje odluka koje se tiču „preraspoređivanja ipremještaja u interesu službe iz članka 2. u svim glavnim upravama osim glavne uprave za administraciju“.
44 Dakle, Odlukom br. 23/22 izmijenjen je opseg ovlasti za donošenje odluke koje je glavni tajnik delegirao direktoru za organizacijski razvoj i usluge, delegirajući na njega, u iznimnoj situaciji upražnjenosti mjesta glavnog tajnika, gotovo sve njegove ovlasti, uključujući i ovlast za donošenje odluka na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.
45 U skladu sa svojim člankom 2., Odluka br. 23/22 trebala je stupiti na snagu u trenutku njezina potpisivanja.
46 Tužiteljica navodi da datum potpisivanja Odluke br. 23/22, koji uvjetuje njezino stupanje na snagu u skladu s člankom 2. te odluke, nije dokazan. Smatra da nije dokazano ni da je uvjet za njezinu primjenu, odnosno upražnjenost mjesta glavnog tajnika, bio ispunjen.
47 Kada je riječ o datumu potpisivanja Odluke br. 23/22, treba napomenuti da je Vijeće u odgovoru na repliku dostavilo potpisanu verziju Odluke br. 23/22, zajedno s planom koji dokazuje da je navedenu odluku doista potpisao glavni tajnik Vijeća 29. travnja 2022.
48 Kada je riječ o upražnjenosti mjesta glavnog tajnika Vijeća, iz druge točke dopisa upućenog Odboru stalnih predstavnika (Coreper) 5. travnja 2022. vidljivo je da je otkaz glavnog tajnika Vijeća, osobe D, stupio na snagu 30. travnja 2022. Osim toga, nova glavna tajnica Vijeća preuzela je dužnost tek 1. studenoga 2022.
49 Treba podsjetiti na to da je žaliteljica podnijela žalbu 2. svibnja 2022. i da ju je tijelo za imenovanje odbilo 1. rujna 2022.
50 Prema tome, u trenutku donošenja odluke o odbijanju žalbe, Odluka br. 23/22 se primjenjivala, pa je samim time odluka o odbijanju žalbe bila u nadležnosti osobe C u svojstvu glavnog direktora za organizacijski razvoj i usluge.
51 Prvi dio drugog tužbenog razloga stoga valja odbiti kao neosnovan.
– Drugi dio drugog tužbenog razloga, vezan uz povredu članka 41. stavka 1. Povelje
52 Tužiteljica tvrdi da, čak i u slučaju da je osoba C bila nadležna za donošenje odluke o odbijanju žalbe na temelju daljnjeg službenog delegiranja, potonja bi morala poduzeti potrebne mjere radi ispunjavanja zahtjeva u pogledu dobre uprave i nepristranosti koji proizlaze iz članka 41. stavka 1. Povelje, posebno delegirajući razmatranje njezine žalbe drugom glavnom direktoru. Tužiteljica smatra da je zbog činjenice da se osoba C nije suzdržala od odlučivanja o žalbi podnesenoj protiv vlastite stegovne odluke bila lišena svojeg prava na nepristrano preispitivanje odluke koja je protiv nje donesena, zajamčenog u članku 90. stavku 2. Pravilnika o osoblju.
53 Vijeće osporava argumente tužiteljice.
54 Treba istaknuti da pravo osobe da institucije Unije nepristrano odlučuju u njezinu predmetu, zajamčeno u članku 41. stavku 1. Povelje, jest opće načelo prava Unije i da, prema sudskoj praksi, načelo dobre uprave posebno podrazumijeva obvezu nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja (vidjeti presudu od 19. listopada 2022., JS/SRB, T-270/20, neobjavljenu, EU:T:2022:651, t. 145. i navedenu sudsku praksu).
55 Međutim, u članku 90. stavku 2. Pravilnika o osoblju određuje se da svaka osoba na koju se taj pravilnik primjenjuje može podnijeti žalbu tijelu za imenovanje protiv akta kojim joj se nanosi šteta, ako je navedeno tijelo donijelo određenu odluku ili ako je propustilo poduzeti mjeru propisanu Pravilnikom o osoblju.
56 S jedne strane treba napomenuti, slično kao što to čini i Vijeće, da članak 90. stavak 2. Pravilnika o osoblju nikako ne propisuje da bilo koje drugo tijelo osim tijela za imenovanje koje je donijelo akt kojim se osobi nanosi šteta odlučuje o žalbi podnesenoj protiv tog akta. Naprotiv, iz njega proizlazi da je zakonodavac Unije mislio na slučaj kad isto tijelo donosi odluku kojom se dužnosniku nanosi šteta, a potom odlučuje o žalbi podnesenoj protiv te odluke.
57 S druge strane, kada je riječ o samoj naravi postupka povodom upravne žalbe, Sud je među ostalim ocijenio da on ne predstavlja žalbeni postupak, već mu je cilj obvezati upravno tijelo kod kojeg je dužnosnik zaposlen da preispita svoju odluku uzimajući u obzir njegove eventualne prigovore (vidjeti u tom smislu presudu od 21. listopada 1980., Vecchioli/Komisija, 101/79, EU:C:1980:243, t. 31.). Sud je tako smatrao da je donositelj odluke kojom se tužitelju nanosi šteta mogao sudjelovati u vijećanju kolegijalnog tijela koje odlučuje o žalbi podnesenoj protiv te odluke. Uostalom, u svojem mišljenju izloženom u predmetu u kojem je donesena presuda od 21. listopada 1980., Vecchioli/Komisija (101/79, EU:C:1980:243), nezavisni odvjetnik Warner naglasio je da upravna žalba nema karakter žalbe upućene višem tijelu od onoga koje je donijelo pobijani akt. Prema mišljenju nezavisnog odvjetnika, članak 90. stavak 2. Pravilnika o osoblju ima za cilj da se dužnosnicima omogući da zatraže da se odluka kojom im se nanosi šteta preispita u svijetlu argumenata koje iznose. Nezavisni odvjetnik isto tako smatra da je u tom smislu nevažno je li, nakon određivanja nadležnog tijela provedenog u skladu s člankom 2. Pravilnika o osoblju, tijelo koje mora ponovno ispitati pitanje isto tijelo koje je i donijelo odluku (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika Warnera u predmetu Vecchioli/Komisija, 101/79, EU:C:1980:212).
58 Osim toga, u presudi od 8. srpnja 2020., WH/EUIPO (T-138/19, neobjavljena, EU:T:2020:316, t. 63.), Opći je sud ocijenio da osoba koja je u svojstvu tijela za imenovanje donijela odluku kojom se dužnosniku nanosi šteta nije dužna suzdržati se od sudjelovanja u postupku odlučivanja o žalbi koju je navedeni dužnosnik podnio protiv predmetne odluke.
59 Iz navedenog proizlazi da se, iako za ispitivanje žalbe u konkretnom slučaju nije bilo zaduženo kolegijalno tijelo, s obzirom na narav žalbenog postupka, ne može zaključiti da postoji povreda članka 41. stavka 1. Povelje samo zbog činjenice da je odluku o odbijanju žalbe donijela, u skladu s internim organizacijskim pravilima Vijeća, ista osoba koja je donijela i odluku protiv koje je podnesena ta žalba. Osim toga, tužiteljica se nije pozvala na postojanje drugih okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje nepristranost osobe koja je odlučivala o njezinoj žalbi.
60 Slijedom navedenog valja odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga, a samim time i drugi tužbeni razlog u cijelosti, kao i zahtjev za poništenje koji je, na temelju tog tužbenog razloga, istaknut protiv odluke o odbijanju žalbe.
Četvrti tužbeni razlog, prvi i treći dio, u vezi s povredom obveze obrazlaganja
61 U okviru četvrtog tužbenog razloga, i to njegova prvog i trećeg dijela, tužiteljica tvrdi da, kao prvo, osim upućivanja na zaključke sadržane u izvješću o istrazi, pobijana odluka ne sadržava nikakvo obrazloženje u pogledu povrede članka 21. Pravilnika o osoblju i, kao drugo, da se u navedenoj odluci ne navodi ni omalovažavajuća komunikacija koja može predstavljati povredu članka 12. Pravilnika o osoblju.
62 Ne odgovarajući izravno na tužiteljičine argumente o povredi obveze obrazlaganja, Vijeće replicira da iz točaka 36. do 38. izvješća o istrazi proizlazi da je tužiteljica u porukama elektroničke pošte od 23. veljače i 13. ožujka 2021. iznijela uvredljive i agresivne riječi prema osobi A. Smatra da takvo postupanje predstavlja, s jedne strane, povredu članka 21. Pravilnika o osoblju i, s druge strane, povredu članka 12. Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da optužbe za uznemiravanje koje je tužiteljica iznijela na račun nadređene osobe, a uz koje nije pružen nikakav prima facie dokaz, upućuju na veliku agresivnost koja može naštetiti časti i profesionalnom ugledu osobe A.
63 Valja podsjetiti na to da obveza obrazlaganja ima za cilj, s jedne strane, da se zainteresiranoj osobi pruži dovoljno informacija za ocjenu osnovanosti akta kojim joj se nanosi šteta i svrsishodnosti pokretanja postupka pred sudom Unije i, s druge strane, da se tom sudu omogući provođenje nadzora nad zakonitošću akta (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., DK/ESVD, T-217/18, neobjavljenu, EU:T:2019:571, t. 146. i navedenu sudsku praksu). Dostatnost obrazloženja treba ocjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst nego i u odnosu na činjenični i pravni kontekst u kojem je donesen pobijani akt (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., DK/ESVD, T-217/18, neobjavljenu, EU:T:2019:571, t. 147. i navedenu sudsku praksu).
64 U konkretnom slučaju, u prvoj uvodnoj izjavi pobijane odluke tijelo za imenovanje konstatira da je, „prema zaključcima [upravne istrage], [tužiteljica] […] svojim radnjama, a posebno svojim dopisivanjem s osobom [A] putem elektroničke pošte 2021. godine, povrijedila – u najmanju ruku – članke 12. i 21. Pravilnika o osoblju“.
65 S tim u vezi treba istaknuti da se pri navođenju djela za koje tijelo za imenovanje optužuje tužiteljicu samo djelomično preuzima točka 105. izvješća o istrazi, sadržana u dijelu „Konačni zaključci“ navedenog izvješća. Međutim, u toj se točki daje samo kratak sažetak zaključaka istražiteljâ sadržanih u prethodnim dijelovima izvješća o istrazi. Citiran izvan konteksta, iz spomenutog se odjeljka ne može točno vidjeti za koja se djela tužiteljica optužuje.
66 Naime, s jedne strane, iz općenitog referiranja na „dopisivanje […] putem elektroničke pošte 2021. godine“, uz koje se ne navodi nikakvo objašnjenje u pogledu sadržaja tog dopisivanja, nije moguće shvatiti za koje je tužiteljičine riječi upućene osobi A tijelo za imenovanje smatralo da predstavljaju povredu članka 12. ili članka 21. Pravilnika o osoblju. S druge strane, korištenje izraza „posebno“ sugerira da se tužiteljica pobijanom odlukom sankcionira zbog postupaka koji ne uključuju samo elektroničko dopisivanje s osobom A 2021. godine, iako se u tom smislu ne navode dodatni detalji.
67 Tijelo za imenovanje nije tužiteljici pružilo ni pojašnjenja u pogledu djela za koja se optužuje u odluci o odbijanju žalbe, iako je tužiteljica u svojoj žalbi navela, s jedne strane, da nije znala koje bi konkretno postupanje moglo predstavljati povredu članka 21. Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da osoba A nije nikad dovodila u pitanje kvalitetu njezina rada i, s druge strane, da su njezini upiti u vezi s porukama elektroničke pošte zbog čijeg je slanja povrijeđen članak 12. Pravilnika o osoblju ostali bez odgovora. Osim činjenice da se u odluci o odbijanju žalbe prešućuju tužiteljičini argumenti navedeni u žalbi o povredi obveze obrazlaganja u pogledu povrede članaka 12. i 21. Pravilnika o osoblju, kada je riječ o djelima koja se tužiteljici stavljaju na teret, ta se odluka u svojoj točki 7. također ograničava samo na djelomično ponavljanje teksta točke 105. izvješća o istrazi.
68 Kao što je vidljivo iz točke 23. ove presude, u izvješću o istrazi navodi se preporuka upućena tijelu za imenovanje o zaključcima koje treba izvući iz upravne istrage te se ne prejudicira konačno stajalište koje je to tijelo zauzelo. Naime, tijelo za imenovanje je dužno razmotriti izvješće o istrazi i poduzeti mjere koje smatra primjerenima, obrazlažući pritom svoju odluku. Međutim, budući da pobijana odluka upućuje na navedeno izvješće o istrazi, kojem je tužiteljica imala pristup, treba provjeriti sadržava li pobijana odluka, tumačena zajedno s tim izvješćem o istrazi, obrazloženje koje ispunjava zahtjeve utvrđene sudskom praksom na koje se podsjeća u točki 63. ove presude.
69 S tim u vezi valja istaknuti da, kada je riječ o dopisivanju putem elektroničke pošte 2021. godine, Vijeće u svojem odgovoru na tužbu navodi da iz točaka 36. do 38. izvješća o istrazi proizlazi da su se radnje koje se tužiteljici stavljaju na teret sastojale od slanja poruka elektroničke pošte od 23. veljače i 13. ožujka 2021., u kojima je iznijela uvredljive i agresivne riječi na račun osobe A optužujući je za uznemiravanje.
70 Treba napomenuti da istražitelji u točki 36. izvješća o istrazi objašnjavaju da su „ton, sadržaj, forma i priroda komuniciranja [tužiteljice] s [osobom A] […] često bili neprimjereni“ te pritom citiraju odjeljak poruke elektroničke pošte od 23. veljače 2021. (poslane u 14:31) i odjeljak poruke elektroničke pošte od 13. ožujka 2021. (poslane u 11:49).
71 Osim toga, istražitelji u točkama 37. i 38. izvješća o istrazi objašnjavaju kako su utvrdili da je tužiteljica protiv osobe A iznijela ozbiljne optužbe za uznemiravanje i da bi takve optužbe, ako predstavljaju kršenje propisa, mogle dovesti do izricanja stegovnih sankcija, u skladu s člankom 3. stavkom 4. Odluke 15/2015 glavnog tajnika o psihičkom i spolnom uznemiravanju na radu u Glavnom tajništvu Vijeća.
72 Kada je riječ o povredi članka 12. Pravilnika o osoblju, iz točke 91. izvješća o istrazi očito je da se moglo smatrati da je način na koji je tužiteljica komunicirala s nadređenom osobom 2021. godine bio „nepristojan, šikanirajući i ponižavajući“ i da je „graničio s neposluhom“ te samim time predstavljao kršenje navedenog članka 12.
73 Kada je riječ o povredi članka 21. Pravilnika o osoblju, iz zajedničkog čitanja točki 59. i 97. izvješća o istrazi proizlazi da, s obzirom na to da se tom odredbom dužnosniku nameće obveza pomaganja i savjetovanja nadređenih osoba, utvrđeno je da je „neprihvatljivo to što [tužiteljica] olako optužuje osobu [A] za uznemiravanje – bez pružanja stvarnog prima facie dokaza, potkrijepljenog minimalnom sumnjom; te [da] je isto tako neprihvatljivo što [tužiteljica] od takvih optužbi pravi predmet cjenkanja, predlažući da će ih povući ako osoba [A] povuč[e] svoj memoranduma uprave“.
74 Međutim, bez obzira na te različite komentare u pogledu neprimjerene komunikacije tužiteljice tijekom cjelokupne suradnje s osobom A, iz izvješća o istrazi nije jasno vidljivo na temelju kojih su okolnosti, konkretno sadržanih u porukama elektroničke pošte od 23. veljače i 13. ožujka 2021. istražitelji donijeli svoje zaključke o povredi članaka 12. i 21. Pravilnika o osoblju. Stoga, bez obzira na to što pobijana odluka nije donesena u kontekstu koji je tužiteljici bio potpuno nepoznat, potonja s pravom tvrdi da pobijana odluka, sagledavana zajedno s navedenim izvješćem o istrazi, ne sadržava dostatno obrazloženje u smislu sudske prakse navedene u točki 63. ove presude u vezi s njezinim elektroničkim dopisivanjem s osobom A 2021. godine.
75 Nadalje, kao što je to vidljivo iz točke 66. ove presude, korištenje izraza „posebno“ u pobijanoj odluci sugerira da se tužiteljica tom odlukom sankcionira i zbog postupanja koja ne uključuju samo elektroničko dopisivanje s osobom A 2021. godine, iako se u tom smislu ne navode dodatni detalji.
76 Treba napomenuti da iz točke 105. izvješća o istrazi, sadržane u odjeljku „Konačni zaključci“, proizlazi da, „[i]majući u vidu radnje o kojima je riječ, a posebno dopisivanje [tužiteljice] s osobom [A] putem elektroničke pošte 2021. godine, istražitelji zaključuju da je [tužiteljica] povrijedila – u najmanju ruku – članke 12. i 21. Pravilnika o osoblju“. Dakle, slično kao u pobijanoj odluci, konačni zaključci iz izvješća o istrazi sugeriraju da postupanja koja se stavljaju na teret tužiteljici u pogledu kršenja spomenutih odredbi Pravilnika o osoblju obuhvaćaju i veći broj drugih radnji osim samog dopisivanja tužiteljice s osobom A putem elektroničke pošte 2021. godine. Istodobno, iz cjelovitog uvida u izvješće o istrazi ne može se shvatiti u čemu se sastoje „radnje o kojima je riječ“ osim dopisivanja elektroničkom poštom spomenutog u točki 105. navedenog izvješća, a koje se, prema konačnim zaključcima izvješća o istrazi, stavljaju na teret tužiteljici u pogledu povrede obveza koje ima na temelju Pravilnika o osoblju.
77 Treba napomenuti da su, prema samom tekstu izvješća o istrazi, istražitelji imali mandat za provođenje upravne istrage kako bi se utvrdilo „je li svojim ponašanjem prema osobi [A], dopisivanjem putem elektroničke pošte 2021. godine, [tužiteljica] povrijedila obveze koje ima na temelju Pravilnika o osoblju“ (točke 1., 8. i 75. izvješća o istrazi). U točki 36. tog izvješća o istrazi u tom se smislu naglašava da se „mandat […] odnosi samo na osobu [A], i to isključivo: [i.] za 2021. godinu (a ne 2020. godinu); i [ii.] dopisivanjem putem elektroničke pošte“. Istodobno, u izvješću se u više navrata spominju agresivni stavovi i djelovanja tužiteljice prema drugim kolegama kao i druga postupanja tužiteljice prema osobi A osim poruka elektroničke pošte iz 2021. godine.
78 Primjerice, istražitelji se u točkama 40. i 57. izvješća o istrazi referiraju na tužiteljičine kritike u pogledu načina na koji osoba A upravlja svojim odjelom i načina na koji je tužiteljica s njom komunicirala uživo. Navode, s jedne strane, da se stav tužiteljice „vrlo brzo pretvara u agresivnu kritiku načina na koji osoba [A] upravlja svojim odjelom i u prijezir prema njezinim odlukama, napucima, zahtjevima i savjetima“ i, s druge strane, da je „[tužiteljica] vrlo snažno povisila glas na osobu [A] te joj u više navrata nije dala priliku da mirno i staloženo iznese svoje stavove“, ali da ju je, „[s] druge strane, […] označila kao rukovoditelja koji ne ulazi u bit problema i često zanemaruje prave razloge propusta u funkcioniranju njezina odjela“.
79 Osim toga, u točki 50. izvješća o istrazi spominju se ocjenjivanja za 2019. i 2020. i zaključuje se da je „nedopustivo to što [tužiteljica] na ocjenjivanja za 2019. i 2020. reagira s prijezirom i uzima si slobodu da više ne radi na određenim predmetima (jer su oni primjereniji za druge kolege) ili odbija suradnju (jer napuci nisu jasni)“.
80 Konačno, istražitelji u točki 62. izvješća o istrazi konstatiraju da tužiteljica „iznimno otežava posao svojim kolegama“ i da spis „sadržava obilnu dokumentaciju koja dokazuje da je od 2020. godine [tužiteljica] zatrpavala pretince elektroničke pošte svojih nadređenih s (ponekad dugim) porukama koje [su] nepotrebno komplicira[le] vođenje predmetâ; ili poruke u kojima se svađa[la] sa sugovornicima iz različitih službi“.
81 Iz točaka 59. i 60. izvješća o istrazi razvidno je da su istražitelji smatrali, „potaknut[i] svojim mandatom“, da mogu ocjenjivati postupanja spomenuta među ostalim u točki 79. ove presude. Naravno, utvrđenja navedena u raznim točkama izvješća o istrazi u pogledu opsega mandata mogu se kao takva shvatiti, imajući u vidu točke 39. i 88. navedenog izvješća, na način da izražavaju stajalište prema kojem činjenica da je mandat bio ograničen samo na dopisivanje tužiteljice s osobom A putem elektroničke pošte 2021. godine, nije sprečavala istražitelje da istraže druga djelovanja i dopisivanje tužiteljice kako bi se pravilno ocijenio sadržaj predmetnih poruka elektroničke pošte. Međutim, proturječje između, s jedne strane, tako definiranih granica mandata i, s druge strane, konačnih zaključaka iz izvješća, kako su izneseni u točki 76. ove presude, ostavlja nedoumice u pogledu utvrđivanja radnji o kojima je riječ u konačnim zaključcima tog izvješća i koje se potom sankcioniraju u pobijanoj odluci. Dakle, iz pobijane se odluke ne može očitati jasna razlika između sankcioniranih postupanja i djela koja su uzeta u obzir kao dio konteksta.
82 Kada je riječ o povredi članka 21. Pravilnika o osoblju, točno je da se u točki 97. izvješća o istrazi, tumačenoj u vezi s točkama 59. i 64. navedenog izvješća, spominju postupanja tužiteljice prema „drugim osobama u hijerarhijskom lancu“ ili činjenicu da si je „dopusti[la] poremetiti odvijanje normalnih radnih uvjeta“ odbijajući, među ostalim, „izvršavanje određenih zadataka“, da si je dodijelila ulogu „šerifa“, te da je čak reagirala s „prijezirom“ na ocjenjivanja za 2019. i 2020. godinu. Međutim, iz tih šturih i općenitih navoda ne može se precizno utvrditi koji su postupanja mogla predstavljati povredu članka 21. Pravilnika o osoblju i zbog kojih razloga.
83 Imajući u vidu sva navedena razmatranja, valja zaključiti da, budući da se sudski nadzor nad zakonitošću pobijane odluke može provesti samo ako su djela za koja se dužnosnik optužuje identificirana kao povrede njegovih obveza iz Pravilnika o osoblju, nenavođenje detalja o djelima koja se tužiteljici stavljaju na teret sprečava Opći sud da ispita osnovanost pobijane odluke.
84 Stoga valja prihvatiti prvi i treći dio četvrtog tužbenog razloga i poništiti pobijanu odluku, bez potrebe za ispitivanjem ostalih tužbenih razloga koje je tužiteljica istaknula protiv navedene odluke.
Troškovi
85 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće u bitnome nije uspjelo u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova, u skladu sa zahtjevom tužiteljice.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Vijeća Europske unije od 25. studenoga 2021. kojom se Mariji Canel Ferreiro izriče ukor.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Vijeću se nalaže snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 29. svibnja 2024.
Potpisi