Language of document : ECLI:EU:T:2021:128

PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto prošireno vijeće)

10. ožujka 2021.(*)

„Tužba zbog propusta i za poništenje – Elektroničke komunikacijske mreže i usluge – Usklađeno korištenje frekvencijskog pojasa 2 GHz – Paneuropski sustav za pružanje pokretnih satelitskih usluga (MSS) – Odluka 2007/98/EZ – Usklađeni postupak odabira operatora – Odobrenja izdana odabranim operatorima – Odluka br. 626/2008/EZ – Poziv na djelovanje – Nepostojanje opomene – Komisijino zauzimanje stajališta – Nedopuštenost – Odbijanje djelovanja – Akt koji se ne može pobijati – Nedopuštenost – Nadležnost Komisije”

U predmetu T‑245/17,

ViaSat, Inc., sa sjedištem u Carlsbadu, Kalifornija (Sjedinjene Američke Države), koji zastupaju E. Righini, J. Ruiz Calzado, P. de Bandt, M. Gherghinaru i L. Panepinto, odvjetnici,

tužitelj,

kojeg podupiru

Kraljevina Nizozemska, koju zastupa M. Bulterman, u svojstvu agenta,

i

Eutelsat SA, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupaju L. de la Brosse i C. Barraco‑David, odvjetnici,

intervenijenti,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju G. Braun, L. Nicolae i V. Di Bucci, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

EchoStar Mobile Ltd, sa sjedištem u Dublinu (Irska), koji zastupa A. Robertson, QC,

i

Inmarsat Ventures Ltd, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina), koji zastupaju C. Spontoni, B. Amory, É. Barbier de La Serre, odvjetnici, i A. Howard, barrister,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 265. UFEU‑a kojim se traži da se utvrdi da je Komisija nezakonito propustila poduzeti određene mjere u okviru usklađene primjene pravila o pružanju pokretnih satelitskih usluga (MSS) u frekvencijskom pojasu 2 GHz i, podredno, zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Komisijinih dopisa od 14. i 21. veljače 2017. kojima je odgovorila na tužiteljev poziv na djelovanje,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),

u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, A. Kornezov, E. Buttigieg (izvjestitelj), K. Kowalik‑Bańczyk i G. Hesse, suci,

tajnik: B. Lefebvre, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 26. lipnja 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Pravni okvir i okolnosti spora

1        Kako bi se osiguralo učinkovito upravljanje i korištenje radiofrekvencijskog spektra kroz koordinaciju nacionalnih politika i, ako je potrebno, usklađivanje uvjeta koji se odnose na njegovu dostupnost i uporabu, Europski parlament i Vijeće Europske unije donijeli su Odluku br. 676/2002/EZ od 7. ožujka 2002. o regulatornom okviru za politiku radiofrekvencijskog spektra u Europskoj [uniji] (Odluka o radiofrekvencijskom spektru) (SL 2002., L 108, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 63.).

2        Smatrajući da približavanje telekomunikacijskih sektora, medija i informatičkih tehnologija podrazumijeva obuhvaćanje svih transmisijskih mreža i usluga istim regulatornim okvirom, Parlament i Vijeće donijeli su niz direktiva koje se odnose na elektroničke komunikacijske mreže i usluge. Taj regulatorni okvir čine, među ostalim, Direktiva 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) (SL 2002., L 108, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 62.) i Direktiva 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) (SL 2002., L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.).

3        Taj je regulatorni okvir značajno ažuriran Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL 2009., L 337, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 68.).

4        Odlukom 2007/98/EZ od 14. veljače 2007. o usklađenoj uporabi radiofrekvencijskog spektra u pojasevima 2 GHz za uvođenje sustava za pružanje pokretnih satelitskih usluga (SL 2007., L 43, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 141., u daljnjem tekstu: Odluka o usklađivanju) Europska komisija provela je usklađivanje uvjeta korištenja i dostupnosti frekvencijskog pojasa 2 GHz za uvođenje sustava za pružanje pokretnih satelitskih usluga (MSS).

5        Kako bi se potaknuo razvoj konkurentnog unutarnjeg tržišta MSS‑ova u Europskoj uniji i osigurala postupna pokrivenost u svim državama članicama, Parlament i Vijeće donijeli su na temelju članka 95. UEZ‑a (koji je postao članak 114. UFEU‑a) Odluku br. 626/2008/EZ od 30. lipnja 2008. o odabiru i odobrenju sustava za pružanje pokretnih satelitskih usluga (MSS) (SL 2008., L 172, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 177., u daljnjem tekstu: Odluka o MSS‑u).

6        Izvršavajući ovlasti koje su joj dodijeljene na temelju članka 9. stavka 3. Odluke o MSS‑u, Komisija je donijela Odluku 2011/667/EU od 10. listopada 2011. o načinima usklađene primjene pravila o izvršenju u vezi s pokretnim satelitskim uslugama (MSS) (SL 2011., L 265, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 41., str. 267., u daljnjem tekstu: Odluka o izvršenju).

7        Pozivom na podnošenje prijava od 7. kolovoza 2008. koji se odnosio na odabir operatora paneuropskih sustava za pružanje pokretnih satelitskih usluga (SL 2008., C 201, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 56., str. 122.) Komisija je pokrenula postupak odabira kako je previđeno glavom II. Odluke o MSS‑u.

8        Po završetku predmetnog postupka odabira Komisija je donijela Odluku 2009/449/EZ od 13. svibnja 2009. o odabiru operatora paneuropskih sustava za pružanje pokretnih satelitskih usluga (MSS) (SL 2009., L 149, str. 65.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 56., str. 122., u daljnjem tekstu: Odluka o odabiru) kojom je izabrala dva kandidata: Inmarsat Ventures Ltd (u daljnjem tekstu: društvo Inmarsat) i Solaris Mobile Ltd (koje je postalo EchoStar Mobile Ltd, u daljnjem tekstu: društvo EchoStar), intervenijenti u ovom postupku u potporu Komisijinim zahtjevima.

9        Tužitelj, društvo ViaSat, Inc., kako ono samo ističe, društvo je koje pruža širok raspon komunikacijskih rješenja namijenjenih poduzetnicima, pojedincima i vladama. Trenutačno pruža usluge povezivanja u letu sa satelitom u Sjedinjenim Američkim Državama i želi pružati, među ostalim, tu istu vrstu usluga u cijeloj Uniji i na glavnim zračnim putevima koji povezuju Sjevernu Ameriku i Europu posredstvom zajedničkog poduzetnika osnovanog 2016. s društvom Eutelsat SA, koji je intervenijent u potporu tužiteljevom zahtjevu.

10      Društvo Inmarsat, jedan od operatora odabranih po završetku zajedničkog postupka odabira za pružanje MSS‑ova, razvilo je sustav koji omogućuje pružanje usluga povezivanja zrakoplova u letu iznad Europe zahvaljujući sustavu naziva European Aviation Network (u daljnjem tekstu: sustav EAN), koji se temeljio na zemaljskim stanicama i satelitskim komponentama.

11      Društvo Inmarsat je od nacionalnih regulatornih tijela (u daljnjem tekstu: NRT) zatražilo potrebna odobrenja za korištenje sustava EAN upotrebom frekvencije koja mu je dodijeljena u Odluci o odabiru.

12      Tužitelj je 2. kolovoza 2016. Komisiji poslao dopis kojim od nje traži da djeluje kako bi spriječila NRT‑ove da društvu Inmarsat izdaju odobrenja za korištenje frekvencijskog pojasa 2 GHz za uvođenje sustava EAN bez novog poziva na podnošenje prijava prema zajedničkom postupku odabira, kako je predviđen člancima 3. do 6. Odluke o MSS‑u, radi osiguranja usklađenog rezultata. U tom pogledu tužitelj je u biti tvrdio da je navedeni sustav predstavljao potpuno novu uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz jer su se njime nastojali postići ciljevi koji su se bitno razlikovali od onih koji su bili predviđeni navedenom odlukom i u okviru zajedničkog postupka odabira, odnosno pružanje paneuropskih MSS‑ova za opću povezivost.

13      Porukom elektroničke pošte od 31. listopada 2016. Komisija je odgovorila na tužiteljev dopis od 2. kolovoza 2016. navodeći da nije donijela nikakvu odluku o zahtjevu jednog od odabranih operatora za odobrenje uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz za MSS i da to pitanje moraju „u svakom slučaju” razmotriti nadležna nacionalna tijela.

14      Budući da nije bio zadovoljan Komisijinim odgovorom od 31. listopada 2016., tužitelj joj je 22. prosinca 2016. uputio dopis kojim od nje traži da zauzme stajalište nakon poziva koji joj je uputio u dopisu od 2. kolovoza 2016. kako bi ispunila svoju obvezu djelovanja koju ima na temelju članka 17. UEU‑a, članka 9. stavka 2. trećeg podstavka i uvodne izjave 22. Odluke o MSS‑u, članka 5. stavka 2. i uvodnih izjava 24. i 35. Direktive o ovlaštenju i članka 19. Okvirne direktive.

15      Komisija je na tužiteljev dopis od 22. prosinca 2016. odgovorila dopisima od 14. i 21. veljače 2017.

16      Komisija je u svojem dopisu od 14. veljače 2017. potvrdila, kao što je to već navela tužitelju u svojoj poruci elektroničke pošte od 31. listopada 2016., da nije donijela nikakvu odluku o zahtjevu jednog od odabranih operatora za odobrenje uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz za MSS i da to pitanje moraju „u svakom slučaju” razmotriti nadležna nacionalna tijela. Usto, navela je, s jedne strane, da iako nadzire razvoj tržišta i propisa o tom pitanju, osobito u okviru Odbora za komunikacije i radne skupine Odbora za komunikacije o MSS‑ovima, provedbene mjere koje se odnose na MSS‑ove i njihove operatore donose se na nacionalnoj razini i, s druge strane, da ona samo olakšava suradnju između država članica u skladu s Odlukom o izvršenju. Dodala je da nije predviđena nikakva redefinicija svrhe uporabe frekvencijskog pojasa 2 Ghz od one predviđene Odlukom o MSS‑u i da nije utvrdila nijednu okolnost koja bi mogla dovesti do pokretanja postupka zbog povrede obveze protiv države članice zbog stvarnih ili mogućih nacionalnih mjera u području koje je uređeno Odlukom o MSS‑u, u vezi s izvršavanjem navedenih nacionalnih tijela njihovih funkcija odobrenja ili izvršenja u primjeni te odluke.

17      U svojem dopisu od 21. veljače 2017. Komisija je pojasnila da joj primjenjivi pravni okvir ne daje posebnu nadležnost u tom pogledu i da stoga ne može djelovati kako bi donijela odluku kojom se državu članicu sprečava da društvu Inmarsat odobri uporabu frekvencijskog spektra u pojasu 2 GHz za pružanje rješenja zrak‑zemlja za usluge povezivanja u letu.

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

18      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. travnja 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

19      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. srpnja 2017. društvo Eutelsat zatražilo je intervenciju u ovom postupku u potporu tužiteljevim zahtjevima. Rješenjem od 12. rujna 2017. predsjednik drugog vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju. Društvo Eutelsat podnijelo je svoj podnesak, a glavne stranke podnijele su svoja očitovanja na taj podnesak u određenim rokovima.

20      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 10. kolovoza 2017. Kraljevina Nizozemska zatražila je intervenciju u ovom predmetu u potporu tužiteljevim zahtjevima. Rješenjem od 15. rujna 2017. predsjednik drugog vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju. Kraljevina Nizozemska podnijela je svoj podnesak, a glavne stranke podnijele su svoja očitovanja na taj podnesak u određenim rokovima.

21      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 22. i 23. kolovoza 2017. društva Inmarsat i EchoStar zatražila su intervenciju u ovom predmetu u potporu Komisijinim zahtjevima. Predsjednik drugog vijeća Općeg suda odobrio je te intervencije rješenjima od 11. listopada 2017. Društva Inmarsat i EchoStar podnijeli su svoje podneske, a glavne stranke podnijele su svoja očitovanja na te podneske u za to određenim rokovima.

22      Tužitelj, kojeg podupiru Kraljevina Nizozemska i društvo Eutelsat, od Općeg suda zahtijeva da:

–        utvrdi Komisijin propust;

–        podredno, u cijelosti ili djelomično poništi Komisijinu odluku sadržanu u njezinim dopisima od 14. i 21. veljače 2017.;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

23      Komisija, koju podupiru društva EchoStar i Inmarsat, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu zbog propusta kao nedopuštenu ili, podredno, odbije kao neosnovanu;

–        odbaci tužbu za poništenje kao nedopuštenu ili, podredno, odbije kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

24      Odlukom od 10. travnja 2019. drugo vijeće Općeg suda (bivši sastav) odlučilo je, na temelju članka 69. točaka (a) i (d) Poslovnika Općeg suda, prekinuti ovaj postupak do objave presude u predmetu C‑100/19. Budući da je presuda Viasat UK i Viasat (C‑100/19, EU:C:2020:174) objavljena 5. ožujka 2020., postupak u ovom predmetu nastavljen je na taj datum.

25      Budući da se sastav vijećâ Općeg suda promijenio, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika, sudac izvjestitelj raspoređen je u deseto vijeće kojemu je slijedom navedenog dodijeljen ovaj predmet.

26      Na prijedlog desetog vijeća Opći sud odlučio je na temelju članka 28. Poslovnika predmet uputiti proširenom sastavu suda.

27      Na temelju prijedloga suca izvjestitelja Opći sud (deseto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika pozvao stranke da odgovore na pisana pitanja. Stranke su se odazvale na taj poziv u određenim rokovima.

III. Pravo

28      Najprije, smatrajući da Komisija nije otklonila navodni propust, tužitelj zahtijeva utvrđenje Komisijina propusta.

29      Podredno, smatrajući da je Komisija počinila pogreške u tumačenju u pogledu opsega svojih nadležnosti u području MSS‑ova, tužitelj zahtijeva poništenje odluke sadržane u njezinim dopisima od 14. i 21. veljače 2017., koji su mu upućeni u odgovoru na njegov dopis od 22. prosinca 2016.

A.      Tužba zbog propusta

30      Tužitelj tvrdi da je Komisija nezakonito propustila donijeti potrebne mjere kako bi spriječila navodno različitu uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz od one koja je bila predmet zajedničkog postupka odabira i kako bi osigurala očuvanje usklađenog unutarnjeg tržišta za paneuropske MSS‑ove koji jamče opću povezivost u tom frekvencijskom pojasu.

31      Primarno, Komisija osporava dopuštenost tužbe zbog propusta. Podredno, smatra da je ta tužba neosnovana.

32      Kad je riječ o dopuštenosti tužbe zbog propusta, Komisija, koju podupire društvo Inmarsat, tvrdi da je, s jedne strane, zauzela stajalište nakon tužiteljeva poziva na djelovanje i da, s druge strane, predmet te tužbe ne odgovara onome iz opomene jer, u biti, ona nije bila formalno pozvana uputiti pojedinačni akt društvu Inmarsat kako bi ga spriječila u korištenju frekvencijskog pojasa 2 Ghz ili djelovati kako bi izbjegla rascjepkanost unutarnjeg tržišta te da stoga ona nije mogla zauzeti stajalište u tom pogledu. Ona smatra da je svoje stajalište jasno definirala nakon tužiteljeva poziva na djelovanje, iako taj odgovor nije doveo do donošenja mjera koje je tužitelj zatražio. Naposljetku, Komisija smatra da je tužba zbog propusta također nedopuštena i u dijelu u kojem određeni akti koje bi ona eventualno morala donijeti u skladu s pozivom na djelovanje pripadaju u njezinu diskrecijsku ovlast i da se takvi akti u svakom slučaju ne odnose izravno i osobno na tužitelja.

33      U tom pogledu valja utvrditi koji je u ovom slučaju predmet tužiteljeva poziva na djelovanje. Naime, učinak te opomene je utvrditi okvir u kojem se tužba zbog propusta može podnijeti u slučaju u kojem se Komisija suzdrži od zauzimanja stajališta. Usto, određivanje tog predmeta omogućuje da se provjeri, osobito, je li Komisija stvarno zauzela stajalište nakon navedenog poziva na djelovanje.

1.      Predmet tužiteljeva poziva na djelovanje i okvir u kojem se mogla podnijeti tužba zbog propusta

34      S jedne strane, Komisija tvrdi da ju je tužitelj u dopisu od 22. prosinca 2016. pozvao da NRT‑ovima uputi akt bilo kojeg oblika (odluku ili mišljenje) kako bi ih spriječila da izdaju dozvole društvu Inmarsat za određene uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz, dok u okviru ovog zahtjeva za utvrđenje propusta traži od Općeg suda da utvrdi da je propustila poduzeti mjere kako bi spriječila drukčiju uporabu tog frekvencijskog pojasa. Prema mišljenju Komisije, potonja tužba zahtijeva opći akt ili pojedinačni akt upućen društvu Inmarsat, te bi u tim slučajevima trebalo ocijeniti vrlo različite elemente.

35      S druge strane, Komisija tvrdi da tužitelj od Općeg suda zahtijeva da utvrdi da je ona počinila protupravno propuštanje time što nije poduzela nikakvu mjere kako bi očuvala razvoj usklađenog unutarnjeg tržišta za paneuropske MSS‑ove u frekvencijskom pojasu 2 GHz koji osiguravaju opću povezivost, iako nije bila jasno pozvana djelovati u tom pogledu. Ona smatra da tužiteljev dopis od 22. prosinca 2016. ne sadržava potrebne elemente koji bi joj omogućili zauzimanje stajališta donošenjem odluke ili predlaganjem nacrta odluke suzakonodavcima Unije kako bi se izbjegla rascjepkanost unutarnjeg tržišta s obzirom na to da navedeni dopis ne sadržava nikakva upućivanja u tom pogledu. Tvrdi da je na tužitelju da konkretno izloži sadržaj navedene odluke.

36      Tužitelj smatra da ne postoji nikakav poseban uvjet u pogledu oblika opomene i da je ona koju je on uputio Komisiji dopisom od 22. prosinca 2016. bila dovoljno precizna da joj omogući da se konkretno upozna sa sadržajem odluke koju je bila pozvana donijeti, osobito uzimajući u obzir jasan tekst njegova dopisa od 2. kolovoza 2016.

37      Usto, tužitelj tvrdi da je u svojem dopisu od 22. prosinca 2016. analizirao obveze koje Ugovori nalažu Komisiji u okviru „neometanog funkcioniranja jedinstvenog tržišta” i njezinih ovlasti za „uklanjanje prepreka” unutarnjem tržištu koje se mogu pojaviti kada, kao u ovom slučaju, postoji opasnost od pojavljivanja odstupanja između NRT‑ova.

38      U tom pogledu valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 265. drugim stavkom UFEU‑a, tužba zbog propusta dopuštena samo ako je predmetna institucija prethodno bila pozvana da djeluje. Taj poziv instituciji da djeluje bitna je formalnost i ima učinak, s jedne strane, da od tada počinje teći rok od dva mjeseca u kojem je institucija dužna zauzeti stajalište i, s druge strane, da utvrdi okvir unutar kojeg će se moći podnijeti tužba u slučaju da institucija propusti zauzeti stajalište. Iako nije uvjetovan posebnim oblikom, ipak je potrebno da poziv na djelovanje bude dovoljno izričit i precizan kako bi se Komisiji omogućilo da se konkretno upozna sa sadržajem odluke koju se od nje traži da donese i kako bi bilo jasno da je cilj tog poziva prisiliti je da zauzme stajalište (vidjeti presudu od 3. lipnja 1999., TF1/Komisija, T‑17/96, EU:T:1999:119, t. 41. i navedenu sudsku praksu; presuda od 29. rujna 2011., Ryanair/Komisija, T‑442/07, neobjavljena, EU:T:2011:547, t. 22.).

39      Međutim, tekst tužbe zbog propusta i poziv na djelovanje ne smiju biti istovjetni. Naime, u slučaju takve tužbe tužitelj ne može zahtijevati od Općeg suda da naloži Komisiji donošenje akta kojeg nije donijela, nego samo da utvrdi, ako je potrebno, da je povrijedila Ugovor time što nije donijela tražene mjere povređujući svoje obveze (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2000., Camar i Tico/Komisija i Vijeće, T‑79/96, T‑260/97 i T‑117/98, EU:T:2000:147, t. 67.). Stoga sama priroda te tužbe ne zahtijeva da tužitelj, podnoseći svoja očitovanja Općem sudu, upotrebljava iste pojmove kao što su oni koji se nalaze u pozivu na djelovanje upućenom Komisiji.

40      U tom pogledu valja istaknuti da predmet tužiteljeva poziva na djelovanje osobito proizlazi iz naslova njegova dopisa od 22. prosinca 2016., koji glasi kako slijedi:

„Poziv na djelovanje na temelju članka 265. drugog stavka UFEU‑a kojim se od Komisije traži da […] postupi po [tužiteljevom] zahtjevu od 2. kolovoza 2016. i donese konačnu odluku kojom će spriječiti [NRT‑ove] da donesu odluku kojom odobravaju zahtjev društva Inmarsat za uporabu [radiofrekvencijskog spektra u pojasu 2 GHz] za pružanje rješenja zrak‑zemlja za usluge povezivanja u letu.”

41      Usto, nakon što je iznio sva pravna pravila na temelju kojih smatra da Komisija ima obvezu djelovanja, tužitelj predmetni zahtjev ponavlja na način koji je, iako drukčiji, u biti, vrlo sličan:

„[Tužitelj] je stoga zatražio od Komisije da hitno djeluje […] kako bi spriječila NRT‑ove da društvu Inmarsat odobre uporabu [radiofrekvencijskog spektra u pojasu 2 GHz] za pružanje usluga povezivanja u letu bez novog postupka javne nabave za dodjelu prava korištenja [tog] spektra.”

42      Osim toga, u svojem dopisu od 22. prosinca 2016. tužitelj je izričito i formalno zatražio od Komisije da postupi po predmetnom zahtjevu. U tim okolnostima navedeni dopis treba tumačiti tako da on zamjenjuje opomenu u smislu članka 265. UFEU‑a u pogledu svih iscrpno navedenih elemenata u dopisu od 2. kolovoza 2016. (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 1999., TF1/Komisija, T‑17/96, EU:T:1999:119, t. 42.).

43      Stoga valja razmotriti sadržava li opomena od 22. prosinca 2016. upućena Komisiji, u vezi s tužiteljevim dopisom od 2. kolovoza 2016., poziv na djelovanje za sprečavanje „temeljno drukčije” uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz i rascjepkanosti unutarnjeg tržišta koji je dovoljno izričit i precizan te da se njime Komisiji omogućava da se konkretno upozna sa sadržajem odluke koju se od nje traži da donese i proizlazi li iz tog poziva na djelovanje da je njegov cilj prisiliti Komisiju da zauzme stajalište u smislu sudske prakse navedene u točki 38. ove presude.

44      U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da je tužitelj u svojem dopisu od 2. kolovoza 2016., među ostalim, izrazio mišljenje prema kojem bi, ako NRT‑ovi društvu Inmarsat izdaju odobrenje za sustav EAN, to predstavljalo „temeljno drukčije” korištenje pojasa 2 GHz od onoga koji je predvidio zakonodavac Unije.

45      Stoga, kada tužitelj od Općeg suda zahtijeva da utvrdi propust Komisije jer nije poduzela mjere kako bi „spriječila NRT‑ove da bez ikakve koordinacije dopuste društvu Inmarsat upotrebu pojasa 2 GHz primarno za mreže zrak‑zemlja” te spriječila „temeljno drukčiju” uporabu pojasa 2 GHz, taj zahtjev ne izlazi iz okvira u kojem se može podnijeti tužba zbog propusta kako je ograničena opomenom upućenoj Komisiji 22. prosinca 2016. u vezi s tužiteljevim dopisom od 2. kolovoza 2016., suprotno onomu što, u biti, tvrdi Komisija.

46      Isto vrijedi i za tužiteljev zahtjev kojim od Općeg suda zahtjeva da utvrdi da je Komisija nezakonito propustila „spriječiti drukčiju uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz”.

47      Nasuprot tomu, kao što to tvrdi Komisija, tužba zbog propusta nedopuštena je u dijelu u kojem tužitelj od Općeg suda zahtijeva da utvrdi da je Komisija nezakonito propustila donijeti pojedinačni akt koji bi bio upućen društvu Inmarsat i kojim bi se spriječila uporaba frekvencijskog pojasa 2 GHz za njegov sustav zrak‑zemlja kojim se osigurava povezivanje zrakoplova u letu. Naime, u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda i na raspravi tužitelj je naveo da je jedan od akata koje je Komisija bila nadležna donijeti u skladu s pozivom na djelovanje bilo „pismo opomene” koje bi bilo upućeno društvu Inmarsat i kojim bi mu se zabranjivala uporaba frekvencijskog pojasa 2 GHz za korištenje sustava EAN. Međutim, tužitelj ni u opomeni upućenoj Komisiji 22. prosinca 2016. ni u svojem dopisu od 2. kolovoza 2016. na koji potonja upućuje nije pozvao Komisiju da donese takav akt koji bi bio upućen društvu Inmarsat. Poziv na djelovanje u tom smislu ne može se ni izvesti iz konteksta u kojem je tužitelj navedenu opomenu i navedeni dopis uputio Komisiji, a koji se jasno odnosio na donošenje akta čiji je cilj bio spriječiti NRT‑ove da izdaju odobrenja društvu Inmarsat, osobito s obzirom na uporabu tog frekvencijskog pojasa koji prema tužiteljevu mišljenju nije u skladu s usklađenim ciljevima i Odlukom o odabiru.

48      Stoga je argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknula Komisija, a koji se temelji na tome da predmet tog zahtjeva ne odgovara predmetu opomene, djelomično osnovan.

49      Kao drugo, valja istaknuti da se poziv na djelovanje koji je tužitelj uputio Komisiji temelji na pretpostavci da je ona obvezna djelovati kada postoji opasnost da će usklađivanje unutarnjeg tržišta MSS‑ova biti ugroženo. U tom pogledu tužitelj se pozvao na članak 17. UEU‑a i Komisijinu ulogu „zaštitnice Ugovora”, prema kojoj ona mora osigurati poštovanje prava Unije, te na ovlasti koje Komisija, prema njegovu mišljenju, ima na temelju članka 19. Okvirne direktive i uvodne izjave 35. Direktive o ovlaštenju kako bi nadgledala funkcioniranje unutarnjeg tržišta MSS‑ova.

50      U tom pogledu valja podsjetiti da prema sudskoj praksi opomena mora sadržavati naznake o sadržaju akta koji se traži, ali se ne zahtijeva da se u toj formulaciji moraju navesti i najmanji detalji traženog akta (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 1970., Hake/Komisija, 75/69, EU:C:1970:65, t. 4. do 10., i od 22. svibnja 1985., Parlament/Vijeće, 13/83, EU:C:1985:220, t. 35. do 37.).

51      U ovom slučaju Komisija je iz opomene koja joj je upućena 22. prosinca 2016., u vezi s tužiteljevim dopisom od 2. kolovoza 2016., mogla zaključiti da učinak akta čije donošenje tužitelj traži mora biti očuvanje unutarnjeg tržišta uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz za MSS‑ove, kako je utvrđeno primjenjivim pravnim okvirom. Osim toga, kao što to navodi tužitelj, valja istaknuti da je Komisija u dopisu od 21. veljače 2017. odgovorila da njezine službe „nadziru razvoj tržišta i zakonodavstva”.

52      S obzirom na prethodno navedeno, s jedne strane, suprotno onomu što tvrdi Komisija, opomena je bila dovoljno precizna i izričita u pogledu sadržaja akta koji je bila pozvana donijeti te se njome Komisiji omogućilo da zauzme stajalište o mjerama koje treba poduzeti kako bi se spriječilo NRT‑ove da izdaju odobrenja društvu Inmarsat radi očuvanja unutarnjeg tržišta MSS‑ova.

53      S druge strane, tužba zbog propusta nedopuštena je u dijelu u kojem tužitelj od Općeg suda zahtijeva da utvrdi da je Komisija nezakonito propustila donijeti pojedinačni akt koji bi bio upućen društvu Inmarsat i kojim bi ga se spriječilo da upotrebljava frekvencijski pojas 2 GHz za svoj sustav zrak‑zemlja kojim se osigurava povezivanje sa zrakoplovima u letu.

2.      Postojanje Komisijinog stajališta nakon tužiteljeva poziva na djelovanje

54      Komisija tvrdi da je u svojim dopisima od 14. i 21. veljače 2017. zauzela stajalište nakon što ju je tužitelj pozvao da donese akt kako bi spriječila NRT‑ove da društvu Inmarsat izdaju dozvole za uporabu frekvencijskog spektra u pojasevima 2 GHz za pružanje rješenja zrak‑zemlja za usluge povezivanja u letu. Ona smatra da je jasno definirala svoje stajalište nakon navedenog poziva na djelovanje, iako taj odgovor nije doveo do donošenja akata koje je tužitelj zatražio.

55      Tužitelj u replici osporava Komisijine argumente ističući da je njezin odgovor nakon njegova poziva na djelovanje, kako je navedeno u njegovim dopisima od 14. i 21. veljače 2017., bio istovjetan propustu. Međutim, u svojem odgovoru na pisana pitanja Općeg suda tužitelj je naveo da je „nesporno da je Komisija u [navedenim dopisima] zauzela stajalište i da je to stajalište [jednako] odbijanju [njegova poziva na djelovanje]”. Nakon što ga je Opći sud ispitao u tom pogledu na raspravi, tužitelj je potvrdio da više ne osporava da je Komisija zauzela stajalište nakon njegova poziva na djelovanje, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.

56      U tom pogledu valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 265. drugim stavkom UFEU‑a „[t]užba zbog propusta dopuštena samo ako je dotična institucija, tijelo, ured ili agencija prethodno bila pozvana da djeluje. Ako u roku od dva mjeseca od takvog poziva dotična institucija, tijelo, ured ili agencija ne zauzme stajalište, postupak se može pokrenuti u daljnjem roku od dva mjeseca”.

57      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pretpostavke za dopuštenost tužbe zbog propusta, utvrđene člankom 265. UFEU‑a, nisu ispunjene ako je institucija pozvana da djeluje zauzela stajalište nakon tog poziva, a prije podnošenja tužbe (vidjeti presudu od 21. srpnja 2016., Nutria/Komisija, T‑832/14, neobjavljena, EU:T:2016:428, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

58      U ovom slučaju iz Komisijinih dopisa od 14. i 21. veljače 2017. proizlazi da je ona smatrala da zbog nenadležnosti ne može djelovati nakon tužiteljeva poziva da poduzme mjere kako bi spriječila NRT‑ove da društvu Inmarsat izdaju odobrenje za uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz za korištenje sustavom EAN kako bi se očuvalo unutarnje tržište koje proizlazi iz usklađivanja korištenja tim frekvencijskim pojasom za MSS‑ove. Radi se dakle o odbijanju djelovanja.

59      Doista, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da institucija nije u situaciji propusta ne samo kada donese akt kojim se udovoljava tužiteljevom zahtjevu, nego i kada odbija donijeti taj akt i odgovori na zahtjev koji joj je podnesen navodeći razloge zbog kojih smatra da ne treba donijeti navedeni akt ili da to nije nadležna učiniti (vidjeti rješenje od 7. prosinca 2017., Techniplan/Komisija, T‑853/16, neobjavljeno, EU:T:2017:928, t. 22. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presude od 8. ožujka 1972., Nordgetreide/Komisija, 42/71, EU:C:1972:16, t. 4. i od 24. studenoga 1992., Buckl i dr./Komisija, C‑15/91 i C‑108/91, EU:C:1992:454, t. 15. i 20., i rješenje od 8. prosinca 2005., Campailla/Komisija, C‑211/05 P, neobjavljeno, EU:C:2005:760, t. 17.).

60      Stoga odbijanje predmetne institucije da djeluje u skladu s pozivom predstavlja zauzimanje stajališta kojim se okončava propust (rješenje od 4. svibnja 2005., Holcim (Francuska)/Komisija, T‑86/03, EU:T:2005:157, t. 36. i presuda od 21. srpnja 2016., Nutria/Komisija, T‑832/14, neobjavljena, EU:T:2016:428, t. 44.; vidjeti također u tom smislu presudu od 19. studenoga 2013., Komisija/Vijeće, C‑196/12, EU:C:2013:753, t. 22. do 31.).

61      Valja dakle utvrditi da je Komisija u ovom slučaju okončala propust koji joj se stavlja na teret prije podnošenja tužbe. U tim okolnostima tužbu zbog propusta treba odbaciti kao nedopuštenu.

62      S obzirom na prethodno navedeno, nije potrebno razmotriti Komisijin prigovor prema kojem je tužba zbog propusta nedopuštena u dijelu u kojem su određeni akti koje bi ona eventualno morala donijeti u skladu s tužiteljevim pozivom na djelovanje u njezinoj diskrecijskoj ovlasti te se protiv njih stoga ne može podnijeti takva tužba i da se, u svakom slučaju, takvi akti ne odnose izravno i osobno na tužitelja.

B.      Tužba za poništenje

63      Tužitelj smatra da je Komisija, u dopisima od 14. i 21. veljače 2017. koje mu je uputila, počinila pogrešku koja se tiče prava time što je smatrala da je isključivo na državama članicama da donesu odluke koje se odnose na odobrenje za korištenje frekvencija u frekvencijskom pojasu 2 GHz u pogledu odabranih operatora MSS‑ova te na izvršenje tih odobrenja. On tvrdi da je Komisija nadležna za poduzimanje odgovarajućih mjera kako bi spriječila države članice da izdaju odobrenja društvu Inmarsat i spriječila rascjepkanost unutarnjeg tržišta MSS‑ova.

64      Komisija smatra da je tužba za poništenje nedopuštena, među ostalim, zato što njezini dopisi od 14. i 21. veljače 2017. nisu obvezujući i kao takvi ne predstavljaju akte koji se mogu pobijati u smislu članka 263. prvog stavka UFEU‑a.

65      Podredno, Komisija tvrdi da tužba za poništenje nije osnovana jer, s obzirom na to da nije nadležna za donošenje akata koje je zatražio tužitelj, ona nije počinila pogrešku koja se tiče prava time što je u svojim dopisima od 14. i 21. veljače 2017. tako odgovorila na poziv na djelovanje.

1.      Odluka sadržana u dopisima od 14. i 21. veljače 2017. i nadzor zakonitosti koji provodi Opći sud

66      Komisija, koju podupire društvo Inmarsat, smatra da njezini dopisi od 14. i 21. veljače 2017. nisu akti koji se mogu pobijati u smislu članka 263. prvog stavka UFEU‑a. Oslanjajući se na sudsku praksu, ona tvrdi da navedeni dopisi sadržavaju, s jedne strane, običnu informaciju upućenu tužitelju prema kojoj Komisija nije donijela nikakvu odluku „kao odgovor na zahtjev za odobrenje MSS‑ova” i, s druge strane, pravno mišljenje prema kojem je ovlast donošenja takve odluke, u svakom slučaju, na nadležnim nacionalnim tijelima. Usto, ona smatra da je tužiteljevo stajalište prema kojem ti dopisi bitno utječu na njegov pravni položaj potpuno špekulativno jer se temelji na nekoliko pretpostavaka.

67      Tužitelj, kojeg podupire Kraljevina Nizozemska, smatra da Komisijini dopisi od 14. i 21. veljače 2017. sadržavaju odluku koja može biti predmet tužbe za poništenje. Prema njegovu mišljenju ti dopisi sadržavaju konačno stajalište Komisije koje se sastoji od odbijanja djelovanja nakon tužiteljeva poziva na poduzimanje mjera za sprečavanje NRT‑ova da društvu Inmarsat izdaju odobrenja za uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz za korištenje sustavom EAN kako bi se očuvalo unutarnje tržište koje proizlazi iz usklađivanja korištenja tog frekvencijskog pojasa za MSS‑ove.

68      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, samo one mjere koje imaju obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese trećih osoba, mijenjajući na bitan način njihovu pravnu situaciju, jesu akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje (presude od 31. ožujka 1971., Komisija/Vijeće, 22/70, EU:C:1971:32, t. 42.; od 2. ožujka 1994., Parlament/Vijeće, C‑316/91, EU:C:1994:76, t. 8., i od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija, C‑463/10 P i C‑475/10 P, EU:C:2011:656, t. 36.).

69      Kako bi se utvrdilo ima li akt ili odluka čije se poništenje traži takve učinke, potrebno je razmotriti njegovu bit (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9.), te radi kvalifikacije tih akata treba razmotriti i namjeru njihovih autora (presude od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 42. i od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑362/08 P, EU:C:2010:40, t. 52.). Suprotno tomu, oblik u kojem je akt ili odluka donesen u načelu nije relevantan za dopuštenost tužbe za poništenje (vidjeti u tom smislu presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9. i od 7. srpnja 2005., Le Pen/Parlament, C‑208/03 P, EU:C:2005:429, t. 46.).

70      U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 58. do 60. ove presude, Komisija je svojim dopisima od 14. i 21. veljače 2017. zauzela stajalište nakon tužiteljeva poziva na djelovanje kojim je od nje zahtijevao da poduzme mjere kako bi spriječila NRT‑ove da izdaju odobrenja društvu Inmarsat za uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz za korištenje sustavom EAN kako bi se očuvalo unutarnje tržište koje proizlazi iz usklađivanja uporabe tog frekvencijskog pojasa za MSS‑ove, smatrajući da ne može djelovati zbog nepostojanja nadležnosti u tom pogledu. Suprotno onomu što tvrdi Komisija, navedeni dopisi ne sadržavaju običnu informaciju ili pravno mišljenje, nego ih treba smatrati odbijanjem djelovanja.

71      U tom pogledu valja podsjetiti da je odbijanje predmetne institucije da djeluje u skladu s pozivom u načelu akt koji se može pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu rješenje od 4. svibnja 2005., Holcim (Francuska)/Komisija, T‑86/03, EU:T:2005:157, t. 36.; presuda od 21. srpnja 2016., Nutria/Komisija, T‑832/14, neobjavljena, EU:T:2016:428, t. 44., i rješenje od 7. prosinca 2017., Techniplan/Komisija, T‑853/16, neobjavljeno, EU:T:2017:928, t. 20.).

72      Međutim, iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da, kada je akt Komisije negativne prirode, kao u ovom slučaju, mora ga se ocjenjivati s obzirom na prirodu zahtjeva na koji on predstavlja odgovor (presude od 8. ožujka 1972., Nordgetreide/Komisija, 42/71, EU:C:1972:16, t. 5.; od 24. studenoga 1992., Buckl i dr./Komisija, C‑15/91 i C‑108/91, EU:C:1992:454, t. 22., i rješenje od 13. ožujka 2007., Arizona Chemical i dr./Komisija, C‑150/06 P, neobjavljeno, EU:C:2007:164, t. 22.). Konkretno, odbijanje je akt u odnosu na koji se može podnijeti tužba za poništenje u smislu članka 263. UFEU‑a ako se akt koji je institucija odbila donijeti mogao pobijati na temelju te odredbe (vidjeti presudu od 22. listopada 1996., Salt Union/Komisija, T‑330/94, EU:T:1996:154, t. 32. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu rješenja od 13. ožujka 2007., Arizona Chemical i dr./Komisija, C‑150/06 P, neobjavljeno, EU:C:2007:164, t. 23. i od 22. siječnja 2010., Makhteshim‑Agan Holding i dr./Komisija, C‑69/09 P, neobjavljeno, EU:C:2010:37, t. 46.).

73      Stoga, kako bi se ocijenila dopuštenost zahtjeva za poništenje Komisijina odbijanja djelovanja nakon tužiteljeva poziva na poduzimanje mjera za sprječavanje NRT‑ova da izdaju odobrenja društvu Inmarsat za uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz za korištenje sustava EAN kako bi se očuvalo unutarnje tržište koje proizlazi iz usklađivanja uporabe tog frekvencijskog pojasa za MSS‑ove, potrebno je razmotriti je li akt koji je Komisija bila pozvana donijeti sam po sebi akt čiju zakonitost može nadzirati Opći sud u skladu s člankom 263. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu rješenje od 13. ožujka 2007., Arizona Chemical i dr./Komisija, C‑150/06 P, neobjavljeno, EU:C:2007:164, t. 23.).

74      To je pitanje u ovom slučaju povezano s pitanjem Komisijine nadležnosti za donošenje takvog akta. Naime, kako bi se utvrdilo je li se u ovom slučaju akt koji je Komisija odbila donijeti zbog svoje navodne nenadležnosti mogao pobijati sam po sebi, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 73. ove presude, valja osobito utvrditi koja je priroda tog akta s obzirom na nadležnosti koje navodi tužitelj. To dakle podrazumijeva da se prije svega razmotre Komisijine nadležnosti za donošenje akta prema pozivu na djelovanje. Zatim, ako ima potrebne nadležnosti, valja ispitati, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 73. ove presude, može li Opći sud nadzirati zakonitost akta koji je ona nadležna donijeti. Ako je odgovor na jedno od tih pitanja niječan, u ovom slučaju ako Komisija nema nadležnost ili ako tužitelju nije dopušteno podnijeti tužbu za poništenje protiv akta koji je Komisija nadležna donijeti, zahtjev za poništenje treba ili, u prvom slučaju, odbiti kao neosnovan ili, u drugom slučaju, odbaciti kao nedopušten, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 73. ove presude. S druge strane, ako je Komisija nadležna za donošenje akta čiji je sadržaj tražio tužitelj, a čije bi poništenje mogao zahtijevati na temelju članka 263. UFEU‑a, tužbu treba prihvatiti u dijelu u kojem je Komisija odbila djelovati smatrajući se nenadležnom.

75      Tako će se zakonitost odbijanja djelovanja sadržanog u Komisijinim dopisima od 14. i 21. veljače 2017. razmotriti istodobno s dopuštenosti zahtjeva za poništenje protiv takvog odbijanja djelovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 1993., Francuska/Komisija, C‑325/91, EU:C:1993:245, t. 11.).

76      Osim toga, valja podsjetiti na to da Opći sud ima pravo ocijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdava li dobro sudovanje odbijanje tužbe kao neosnovane, bez prethodnog odlučivanja o argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija istaknula u pogledu tužbe za poništenje i koji se temelji na nepostojanju pravnog interesa tužitelja ili na nepostojanju njegove aktivne procesne legitimacije za poništenje akta koji je zatražen u pozivu na djelovanje (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 52.). U ovom slučaju, uzimajući u obzir vezu koja postoji između dopuštenosti i osnovanosti tužbe, Opći sud smatra da najprije treba odlučiti o postojanju Komisijine nadležnosti za donošenje akta prema pozivu na djelovanje koji joj je uputio tužitelj, ne dovodeći u pitanje točke 107. do 112. i 164. do 180. ove presude.

2.      Tužiteljeva argumentacija koja se odnosi na svaku od Komisijinih nadležnosti za donošenje akata koji su zatraženi u njegovu pozivu na djelovanje

77      Valja podsjetiti da je tužitelj u svojem dopisu od 22. prosinca 2016. izričito i formalno zatražio od Komisije da prihvati njegov zahtjev iz dopisa od 2. kolovoza 2016. kako bi se spriječilo NRT‑ove da izdaju odobrenja društvu Inmarsat za korištenje frekvencijskog pojasa 2 GHz za korištenje sustava EAN radi očuvanja unutarnjeg tržišta koje proizlazi iz usklađivanja korištenja tog frekvencijskog pojasa za MSS‑ove.

78      Iz Komisijinih dopisa od 14. i 21. veljače 2017. u biti proizlaze tri elementa njezina odgovora na tužiteljev poziv na djelovanje. Kao prvo, Komisija je navela da se odluke o zahtjevima za odobrenje i mjere izvršenja koje se odnose na MSS‑ove i njihove operatore donose na nacionalnoj razini. Kao drugo, tvrdila je da ona samo olakšava suradnju između država članica u skladu s Odlukom o izvršenju te je navela da nije predviđena nikakva redefinicija svrhe uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz. Kao treće, smatrala je da joj primjenjivi pravni okvir ne daje posebne nadležnosti za djelovanje kako bi spriječila državu članicu da izda odobrenja društvu Inmarsat za korištenje frekvencijskog pojasa 2 GHz za pružanje rješenja zrak‑zemlja za usluge povezivanja na letu.

79      Tužitelj, kojeg podupiru Kraljevina Nizozemska i društvo Eutelsat, smatra da je dopisima od 14. i 21. veljače 2017. Komisija pogrešno zanijekala svoju nadležnost za djelovanje prema pozivu koji joj je bio upućen. On također osporava da mu nije dopušteno podnijeti zahtjev za poništenje akata koje je Komisija nadležna donijeti.

80      U tom pogledu, najprije, kad je riječ o prirodi akta koji je Komisija, prema njegovu mišljenju, dužna donijeti prema pozivu na djelovanje, tužitelj je u biti naveo, u odgovoru na pisana i usmena pitanja Općeg suda, da bi djelovanje Komisije moglo imati oblik pojedinačnog akta upućenog društvu Inmarsat čiji bi cilj bio zabraniti korištenje frekvencijskog pojasa 2 GHz za uvođenje sustava EAN, navodno nespojivog s regulatornim okvirom koji se odnosi na MSS‑ove, zatim akta kojim bi se tom društvu ukinulo pravo dodijeljeno Odlukom o odabiru, pojedinačnog akta upućenog NRT‑u radi sprečavanja dodjele odobrenja društvu Inmarsat za korištenje frekvencijskog pojasa 2Ghz za navedeno uvođenje sustava EAN ili općeg akta kojim bi se sačuvalo usklađivanje cilja korištenja frekvencijskog pojasa 2Ghz i kojim bi se stoga NRT‑ove spriječilo da izdaju takva odobrenja društvu Inmarsat.

81      U tom pogledu najprije valja istaknuti, kao što to proizlazi iz točke 47. ove presude, da poziv na djelovanje koji je tužitelj uputio Komisiji ne sadržava poziv na donošenje pojedinačnog akta u odnosu na društvo Inmarsat i kojim bi se zabranilo korištenje frekvencijskog pojasa 2 GHz za korištenje sustavom EAN. Zato tužitelj ne može valjano osporavati zakonitost odluke sadržane u Komisijinim dopisima od 14. i 21. veljače 2017. Naime, budući da tužitelj nije pozvao Komisiju da donese taj akt, ona nikako nije mogla donijeti odluku u tom pogledu.

82      Nadalje, tužitelj smatra da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je odbila donijeti pojedinačni akt u odnosu na NRT‑ove ili opći akt, pri čemu je povrijedila, ili pogrešno protumačila, nadležnosti koje proizlaze, kao prvo, iz pravnog okvira koji se odnosi na upravljanje radiofrekvencijskim spektrom i MSS‑ovima, kao drugo, iz općih načela prava koja se odnose na javnu nabavu, kao treće, iz obveze sprečavanja rascjepkanosti unutarnjeg tržišta radi osiguranja korisnog učinka inicijative za usklađivanje frekvencijskog pojasa 2 Ghz namijenjenog MSS‑ovima i, kao četvrto, načela lojalne suradnje predviđenog u članku 4. stavku 3. UEU‑a. Naposljetku, on smatra da su te nadležnosti implicitne.

a)      Postojanje izričitih nadležnosti Komisije

1)      Nadležnosti Komisije na temelju pravnog okvira o upravljanju radiofrekvencijskim spektrom i MSSovima

83      Prema tužiteljevu mišljenju, sustav EAN koji predlaže rješenja zrak‑zemlja za povezivanje u letu, za koje društvo Inmarsat traži dozvole od NRT‑ova, ne odgovara ni definiciji svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz u Odluci o usklađivanju ni obvezama koje je to društvo preuzelo u okviru postupka odabira i za provedbu u kojem je bilo izabrano, odnosno pružanje MSS‑ova koji osiguravaju opću povezivost.

84      Tužitelj smatra da su, iako su ovlasti izdavanja odobrenja NRT‑ovima dodijeljene Odlukom o MSS‑u, nadležnosti koje se sastoje od utvrđivanja frekvencija namijenjenih MSS‑ovima, definicija svrha za koje će se upotrebljavati frekvencijski pojas 2 Ghz i odabir operatora u skladu sa zajedničkim postupkom isključivo na Komisiji na temelju, osobito, glave II. Odluke o MSS‑u. Prema njegovu mišljenju, odobrenje koje je izdala jedna država članica i koje društvu Inmarsat omogućuje izmjenu uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz u korist mreže zrak‑zemlja predstavlja očitu zlouporabu tih nadležnosti koje pripadaju Komisiji i redefiniciju pojmova „pokretni satelitski sustavi” i „dodatne komponente na tlu”, kako su definirani u Odluci o MSS‑u, kao i u uvjetima i obvezama koje je Komisija propisala u pozivu na podnošenje prijava i u Odluci o odabiru.

85      Prema tužiteljevu mišljenju, s obzirom na to da je Komisija donijela Odluku o usklađivanju i Odluku o odabiru, ona bi trebala slijediti njihovu pravilnu primjenu i u tom okviru odlučiti da uporaba frekvencijskog spektra 2 GHz za MSS‑ove na prvenstveno zemaljskoj mreži, kako je predložilo društvo Inmarsat, predstavlja temeljnu promjenu usklađene uporabe tog frekvencijskog pojasa na razini Unije. U tom pogledu Komisija je, prema mišljenju tužitelja i društva Eutelsat, trebala NRT‑ovima priopćiti, kao prvo, da ta nova namjeravana uporaba nije obuhvaćena opsegom uporabe navedenog spektra dodijeljenog društvu Inmarsat nakon postupka odabira na temelju Odluke o MSS‑u i, kao drugo, da svaku odluku o različitoj uporabi tog spektra treba donijeti prema „postupku Unije”, odnosno nakon novog poziva na podnošenje prijava.

86      Osim toga, tužitelj tvrdi da se Odluka o izvršenju koju je Komisija donijela na temelju članka 9. stavka 3. Odluke o MSS‑u i na koju je ona uputila u svojem dopisu od 14. veljače 2017., ističući da su njezine nadležnosti u području mjera izvršenja u pogledu ovlaštenog operatora ograničene na praćenje djelovanja poduzetih u tom pogledu na nacionalnoj razini, primjenjuje samo na moguće povrede zajedničkih uvjeta iz članka 7. stavka 2. te odluke i stoga se ne odnosi na stadij „odobrenja” opisan u glavi III. navedene odluke.

87      Zato tužitelj smatra da je Komisija bila dužna djelovati kako bi spriječila opasnost od odstupanja od utvrđenog opsega i kriterija za isključivu uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz koji je odobren na temelju postupka usklađivanja i postupka odabira koji je uslijedio.

88      Komisija, koju podupiru društvo Inmarsat i EchoStar, tvrdi da joj pravni okvir Unije koji se primjenjuje na MSS‑ove ne daje nadležnosti u pogledu izdavanja odobrenja operatorima za posebnu uporabu frekvencijskog pojasa. Ta je nadležnost ograničena isključivo na NRT‑ove koji su jedini nadležni za izdavanje odobrenja odabranim kandidatima i donošenje mjera izvršenja kako bi se osiguralo poštovanje zajedničkih uvjeta.

89      U tom pogledu valja utvrditi da regulatorni okvir o upravljanju radiofrekvencijskim spektrom i MSS‑ovima predviđa jasnu podjelu nadležnosti između Komisije i država članica.

90      S jedne strane, iz regulatornog okvira o upravljanju radiofrekvencijskim spektrom i MSS‑ovima proizlazi da Komisija ima, kao što to ističe tužitelj, određene nadležnosti za donošenje akata koji imaju obvezujuće pravne učinke. Naime, člankom 4. stavkom 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru Komisiji je povjerena nadležnost za određivanje raspoloživosti i svrhe korištenja frekvencija, nadležnost koju je izvršavala donošenjem Odluke o usklađivanju kad je riječ o upotrebi frekvencijskog pojasa 2 GHz za MSS‑ove.

91      Komisija također ima, u skladu s glavom II. Odluke o MSS‑u, kao što to tvrdi tužitelj, isključivu nadležnost odabira MSS operatora u frekvencijskom pojasu 2 GHz prema zajedničkom postupku odabira. Kao što je to Komisija potvrdila na raspravi odgovarajući na pitanje Općeg suda, u okviru tog zajedničkog postupka odabira, ona određuje, među ostalim, odgovara li sustav predložen u okviru odgovora na poziv na podnošenje prijava definiciji MSS‑a kako ona proizlazi iz članka 2. stavka 2. točke (a) navedene odluke. Naime, kao što to proizlazi iz te glave, Komisija organizira usporedni postupak odabira operatora pokretnih satelitskih sustava. Komisija je izvršavajući tu isključivu nadležnost donijela Odluku o odabiru kojom je odabrala društva Inmarsat i Solaris (koje je postalo društvo EchoStar) kao operatore MSS‑ova u frekvencijskom pojasu 2 GHz (vidjeti točku 8. ove presude).

92      S druge strane, regulatorni okvir koji se primjenjuje na MSS‑ove dodjeljuje određene isključive nadležnosti državama članicama. Stoga, kao prvo, na temelju glave III. Odluke o MSS‑u, nadležna nacionalna tijela operatorima koje je Komisija odabrala izdaju potrebna odobrenja za korištenje radijskih frekvencija dodijeljenih za korištenje pokretnih satelitskih sustava.

93      Naime, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Odluke o MSS‑u, samo je na državama članicama da osiguraju da odabrani kandidati imaju pravo korištenja posebnih radijskih frekvencija utvrđenih u odluci Komisije i pravo korištenja pokretnih satelitskih sustava. Usto, na temelju članka 8. stavka 1. te odluke, države članice osiguravaju da njihova nadležna tijela kandidatima koji su odabrani u skladu s glavom II. navedene odluke i kojima je odobrena uporaba radiofrekvencijskog spektra u skladu s člankom 7. navedene odluke izdaju odobrenja potrebna za isporuku dodatnih komponenata na tlu za pokretne satelitske sustave na njihovu teritoriju.

94      Iz teksta članka 7. stavka 1. i članka 8. stavka 1. Odluke o MSS‑u proizlazi da je dodjela odobrenja na temelju prve od tih odredbi uvjetovana samo jednim uvjetom, odnosno time da je operator koji traži to odobrenje natjecatelj odabran u skladu s glavom II. navedene odluke, dok je odobrenje na temelju druge od tih odredbi podvrgnuto dvama uvjetima, prema kojima, osim što mora imati svojstvo odabranog operatora, podnositelj zahtjeva za odobrenje mora također biti ovlašten koristiti predmetni radiofrekvencijski spektar na temelju članka 7. te odluke (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 5. ožujka 2020., Viasat UK i Viasat, C‑100/19, EU:C:2020:174, t. 46.).

95      Slijedom toga, doslovno tumačenje članka 7. stavka 1. i članka 8. stavka 1. Odluke o MSS‑u dovodi do zaključka da NRT ne može uskratiti odobrenje na temelju jedne od tih odredbi jer sustav za koji se traži odobrenje nije pokretni satelitski sustav ili da operator o kojem je riječ nije poštovao obvezu preuzetu tijekom postupka odabira (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2020., Viasat UK i Viasat, C‑100/19, EU:C:2020:174, t. 49.). U tom kontekstu valja istaknuti, kao što to proizlazi iz točke 91. ove presude, da Komisija prije donošenja odluke o odabiru ocjenjuje je li sustav koji je operator predložio u odgovoru na poziv na podnošenje prijava pokretni satelitski sustav.

96      Iz toga slijedi da NRT‑ovi prilikom izdavanja odobrenja nemaju nikakvu marginu prosudbe, tako da oni ta odobrenja ne mogu odbiti ako zahtjev potječe od operatora kojeg je odabrala Komisija, što i tužitelj priznaje.

97      Tužitelj u biti smatra da takva okolnost podrazumijeva da je Komisija dužna djelovati kako bi „zaštitila” svoje isključive nadležnosti i tako spriječila da NRT‑ovi izdaju odobrenja u slučaju u kojem bi sustav za čije korištenje odabrani operator traži odobrenje bio izmijenjen u odnosu na sustav za čiju provedbu ga je Komisija odabrala, kao što je to slučaj u ovom predmetu sa sustavom EAN‑a, i u kojem novi sustav ne ispunjava ciljeve predviđene Odlukom o usklađivanju i Odlukom o MSS‑u, ni obvezama koje je operator o kojem je riječ preuzeo u okviru zajedničkog postupka odabira.

98      U tom pogledu, kao drugo, valja istaknuti da su nadležnosti za nadzor poštovanja zajedničkih uvjeta iz članka 7. stavka 2. i članka 8. stavka 3. Odluke o MSS‑u, kojima su odobrenja uvjetovana, i obveza koje je predmetni operator preuzeo u okviru postupka odabira, kao i sankcioniranje eventualnih povreda, povjerene državama članicama, pri čemu Komisija u tom pogledu ima samo ovlast koordinacije.

99      Naime, kao prvo, članak 9. Odluke o MSS‑u predviđa sustav nadzora poštovanja zajedničkih uvjeta uz odobrenja koja izdaju NRT‑ovi i postupak izvršenja u slučaju da operator koji je odabran u skladu s tim uvjetima ne poštuje te uvjete. Nadležnosti u tom pogledu dodijeljene su Odlukom o MSS‑u ponajprije državama članicama.

100    Tako, u skladu s člankom 9. stavkom 2. drugim podstavkom Odluke o MSS‑u, države članice osiguravaju praćenje usklađenosti s tim zajedničkim uvjetima uz odobrenja izdana na temelju članka 7. i 8. navedene odluke i poduzimaju odgovarajuće mjere za rješavanje neusklađenosti. U članku 9. stavku 2. prvom podstavku te odluke navodi se da nacionalna provedbena pravila moraju biti u skladu s pravom Unije, a osobito s člankom 10. Direktive o ovlaštenju.

101    U skladu s člankom 10. Direktive o ovlaštenju, NRT‑ovi kontroliraju i nadziru poštovanje uvjeta koji se mogu postaviti za opće odobrenje ili prava korištenja radijskih frekvencija. U tom pogledu države članice ovlašćuju NRT‑ove, među ostalim, da poduzećima koja nisu ispunila svoju obvezu poštovanja tih općih odobrenja ili uvjete korištenja nalože odvraćajuće financijske kazne ili naloge za prestanak ili odgađanje pružanja usluge ili skupa usluga koje bi, ako bi se pružale, znatno narušile tržišno natjecanje.

102    Odredbe navedene u točkama 99. do 101. ove presude treba tumačiti s obzirom na uvodnu izjavu 21. Odluke o MSS‑u, prema kojoj se odluke o povlačenju odobrenja izdanih za MSS‑ove ili za dodatne komponente na tlu zbog nepoštovanja obveza moraju izvršiti na nacionalnoj razini.

103    Kao drugo, među zajedničkim uvjetima kojima su uvjetovana odobrenja na temelju članka 7. stavka 1. Odluke o MSS‑u i čije poštovanje države članice moraju osigurati u skladu s člankom 9. stavkom 2. drugim podstavkom nalazi se, među ostalim, onaj predviđen u članku 7. stavku 2. točki (a) iste odluke, prema kojem odabrani kandidati koriste dodijeljene radijske frekvencije za pružanje MSS‑ova. Potonja odredba, u vezi s definicijom iz članka 2. stavka 2. točke (a) navedene odluke odnosi se na praćenje država članica poštovanja svrhe dodjele frekvencije za pružanje MSS‑ova i, slijedom toga, nadzor toga da je sustav za čiju se uporabu koristi navedena frekvencija pokretni satelitski sustav za MSS‑ove, što tužitelj u biti priznaje kada tvrdi da je svrha usklađivanja frekvencijskog pojasa 2 Ghz da „pokretne satelitske usluge” pružaju MSS‑ovi.

104    Usto, odobrenja iz članka 7. stavka 1. Odluke o MSS‑u također podliježu zajedničkom uvjetu predviđenom u članku 7. stavku 2. točki (c) te odluke, prema kojem odabrani natjecatelji poštuju sve obveze koje preuzimaju u svojoj prijavi i tijekom postupka odabira koji je organizirala Komisija.

105    Osim toga, odobrenja koja su NRT‑ovi izdali na temelju članka 8. stavka 1. Odluke o MSS‑u podvrgnuta su, osobito, zajedničkom uvjetu predviđenom u članku 8. stavku 3. točki (a) te odluke, prema kojem operatori koriste dodijeljeni radiofrekvencijski spektar za pribavljanje dodatnih komponenata na tlu za pokretne satelitske sustave, kao i uvjetu predviđenom u članku 8. stavku 3. točki (b) navedene odluke, prema kojem dodatne komponente na tlu čine sastavni dio pokretnog satelitskog sustava i nadziru se mehanizmom za upravljanje satelitskim resursima i mrežom. Te odredbe, u vezi s definicijom sadržanom u članku 2. stavku 2. točki (b) iste odluke, omogućavaju da države članice osiguraju praćenje i nadzor, među ostalim, toga poštuje li odabrani operator ulogu dodatnih komponenata na tlu u pokretnom satelitskom sustavu koji je odobren na temelju članka 7. stavka 1. odluke o kojoj je riječ.

106    Slijedom toga, valja utvrditi da se Odlukom o MSS‑u predviđa postupak praćenja sustava za koji odobrenja dodjeljuju NRT‑ovi i nadzor nad uporabom, u skladu s usklađenim ciljem pružanja MSS‑ova, frekvencije dodijeljene odabranom i ovlaštenom operatoru, i na taj način toga da on poštuje pravni okvir primjenjiv na MSS‑ove, osobito u pogledu same definicije pokretnog satelitskog sustava i obveza preuzetih tijekom postupka odabira. Ovlasti odlučivanja u tom pogledu dodijeljene su državama članicama.

107    Kao treće, kad je riječ o nadležnostima Komisije u okviru postupka nadzora i provedbe, iz uvodne izjave 22. Odluke o MSS‑u proizlazi da, iako se nadzor uporabe radijskog spektra od strane odabranih i odobrenih operatora pokretnih satelitskih usluga i sve potrebne provedbene djelatnosti izvode na nacionalnoj razini, Komisiji se mora omogućiti da i dalje određuje načine koordiniranog nadzora i/ili provedbeni postupak. Kada je to potrebno, Komisija bi morala imati pravo dovesti u pitanje to ispunjavaju li operatori zajedničke uvjete odobrenja.

108    Stoga, s jedne strane, u skladu s člankom 9. stavkom 2. trećim podstavkom Odluke o MSS‑u, „uz pomoć Odbora za komunikacije osnovanog na temelju članka 22. [Okvirne direktive] Komisija može ispitati sva navodna posebna kršenja zajedničkih uvjeta”. Usto, u skladu s istom odredbom, „ako država članica obavijesti Komisiju o posebnom kršenju, Komisija ispituje navodno kršenje”. Ta odredba ne određuje prirodu akta koji bi Komisija mogla donijeti na temelju te odredbe ili pravne učinke razmatranja koje Komisija može ili, ako je potrebno, mora provesti.

109    Međutim, iz kontekstualnog tumačenja članka 9. stavka 2. trećeg podstavka Odluke o MSS‑u proizlazi da Komisija izvršavajući nadležnosti koje su joj dodijeljene tom odredbom može ili, najviše, mora, u okviru rada Odbora za komunikacije, dati preporuku ili mišljenje nadležnim nacionalnim tijelima. Naime, iz članka 9. stavka 2. navedene odluke proizlazi da je na državama članicama da osiguraju poštovanje zajedničkih uvjeta i poduzmu odgovarajuće mjere u slučaju neusklađenosti (vidjeti točku 100. ove presude). Iz toga slijedi da „razmatranje” koje Komisija može ili mora provesti na temelju članka 9. stavka 2. trećeg podstavka te odluke može služiti samo tomu da se državama članicama pruži pomoć pri odlučivanju o tomu je li došlo do povrede zajedničkih uvjeta i, ako je potrebno, o sankciji koju treba primijeniti za takvu povredu, ali se Komisiji u tom pogledu ne dodjeljuje nadležnost za odlučivanje.

110    Doista, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 68. i 69. ove presude, aktima koji se mogu pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a smatraju se sve odredbe koje su donijele institucije, bez obzira na njihov oblik, čiji je cilj proizvesti obvezujuće pravne učinke (vidjeti u tom smislu presudu od 13. veljače 2014., Mađarska/Komisija, C‑31/13 P, EU:C:2014:70, t. 54.).

111    Suprotno tomu, nisu predmet sudskog nadzora iz članka 263. UFEU‑a akti koji ne stvaraju obvezujuće pravne učinke, poput pripremnih akata, potvrđujućih akata i strogo provedbenih akata, običnih preporuka i mišljenja kao i načelno interne upute (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2006., Reynolds Tobacco i dr./Komisija, C‑131/03 P, EU:C:2006:541, t. 55. i navedenu sudsku praksu i rješenje od 14. svibnja 2012., Sepracor Pharmaceuticals (Irska)/Komisija, C‑477/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:292, t. 52.)

112    Stoga, na temelju sudske prakse navedene u točki 72. ove presude, ova je tužba nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na Komisijino odbijanje donošenja akta na temelju članka 9. stavka 2. trećeg podstavka Odluke o MSS‑u.

113    S druge strane, kad je riječ o nadležnosti koju Komisija ima na temelju članka 9. stavka 3. Odluke o MSS‑u za donošenje odluke koja ima obvezujuće pravne učinke u odnosu na države članice radi uspostavljanja mehanizma koordinacije provedbe zajedničkih uvjeta u vezi s pružanjem MSS‑ova, u odgovoru na argument društva Eutelsat i na pitanje Općeg suda Komisija je priznala da joj ta odredba daje nadležnosti za donošenje drugih primjerenih pravila za usklađenu primjenu pravila o izvršenju, osobito u odnosu na zajedničke uvjete u vezi s korištenjem dodatnih komponenata na tlu.

114    Međutim, kao što je to učinila Komisija, valja istaknuti da je nadležnost koja joj je dodijeljena na temelju članka 9. stavka 3. Odluke o MSS‑u samo ovlast koordiniranja načina primjene pravila o izvršenju nadležnih nacionalnih tijela, pri čemu potonja ipak zadržavaju sve nadležnosti u pogledu provedbe tih pravila o izvršenju. Stoga, Komisija na temelju te odredbe nema nikakvu nadležnost ni za obvezujuće utvrđenje postojanja povrede zajedničkih uvjeta, ni za donošenje akta kojim bi mogla spriječiti navedena nacionalna tijela da izdaju odobrenje ili povlačenje ili suspenziju tog odobrenja u slučaju u kojem bi ona utvrdila postojanje povrede.

115    Iz prethodno navedenog proizlazi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Odluka o MSS‑u Komisiji ne dodjeljuje izričite nadležnosti za ocjenu usklađenosti sustava EAN s Odlukom o odabiru ili s regulatornim okvirom primjenjivim na MSS‑ove, niti za donošenje akta koji bi se mogao pobijati na temelju članka 263. UFEU‑a, a kojim bi se NRT‑ove spriječilo da izdaju dozvole društvu Inmarsat ili ih se prisilo da povuku dodijeljene dozvole.

116    Kao treće, u dijelu u kojem argumente koje je tužitelj iznio u okviru ovog prigovora treba razumjeti na način da se njima ističe postojanje implicitnih nadležnosti Komisije za donošenje suprotnog akta povlačenjem ili izmjenom Odluke o odabiru operatora zbog toga što uporaba frekvencijskog pojasa 2 GHz dodijeljena društvu Inmarsat ne odgovara ni ciljevima utvrđenima u Odluci o usklađivanju ni kriterijima na temelju kojih je društvo Inmarsat bilo izabrano valja utvrditi kako slijedi.

117    Na temelju općeg pravnog načela, tijelo koje je nadležno za donošenje određenog pravnog akta također je u načelu nadležno za njegovo stavljanje izvan snage ili izmjenu donošenjem actus contrarius, osim ako izričita odredba tu nadležnost ne daje drugom tijelu (vidjeti u tom smislu presude od 20. studenoga 2002., Lagardère i Canal+/Komisija, T‑251/00, EU:T:2002:278, t. 130. i od 15. prosinca 2016., Španjolska/Komisija, T‑808/14, neobjavljena, EU:T:2016:734, t. 40.).

118    U ovom slučaju, u mjeri u kojoj NRT‑ovi odobrenja mogu izdati samo operatorima koje je odabrala Komisija (vidjeti točku 94. ove presude), povlačenje Odluke o odabiru moglo bi za operatora značiti gubitak statusa izabranog operatora i, u skladu s člankom 7. stavkom 1. i člankom 8. stavkom 2. Odluke o MSS‑u, to da mu NRT‑ovi više ne bi mogli izdati odobrenja.

119    U tom pogledu nije isključeno da bi u određenim okolnostima Komisija bila nadležna za stavljanje izvan snage ili izmjenu odluke o odabiru koju je donijela (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2020., Viasat UK i Viasat, C‑100/19, EU:C:2020:174, t. 47.).

120    Međutim, priznati Komisiji postojanje takve nadležnosti za povlačenje ili izmjenu Odluke o odabiru zbog toga što bi nakon njezina donošenja odabrani operator mogao izmijeniti svoj sustav, tako da on više ne bi bio u skladu s pravnim okvirom primjenjivim na MSS‑ove ili s obvezama preuzetima tijekom postupka odabira, bilo bi protivno sustavu podjele nadležnosti između Komisije i država članica jer bi to značilo da Komisija ocjenjuje usklađenost predmetnog sustava s pravnim okvirom i navedenom odlukom, čime bi se postupak izvršenja koji je u isključivoj nadležnosti država članica učinio nepotrebnim. Doista, kao što to proizlazi iz točke 106. ove presude, u okviru sustava podjele nadležnosti između Komisije i država članica koji proizlazi iz Odluke o MSS‑u na potonjima je da nadziru, uz pomoć Komisije koja u tom pogledu raspolaže koordinacijskim ovlastima, takvu usklađenost u okviru nadzora poštovanja zajedničkih uvjeta iz odobrenja izdanih odabranom operatoru. Dakle, nadležnost u tom pogledu izričito je odredbama Odluke o MSS‑u dodijeljena tijelu koje nije Komisija u smislu sudske prakse navedene u točki 117. ove presude.

121    Osim toga, valja podsjetiti da retroaktivno povlačenje povoljnog upravnog akta podliježe strogim uvjetima. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako svakoj instituciji Unije koja utvrdi da je akt koji je donijela nezakonit valja priznati pravo njegova povlačenja u razumnom roku s retroaktivnim učinkom, to se pravo može ograničiti potrebom poštovanja legitimnih očekivanja korisnika akta koji se mogao pouzdati u njegovu zakonitost (vidjeti presude od 17. travnja 1997., de Compte/Parlament, C‑90/95 P, EU:C:1997:198, t. 35. i navedenu sudsku praksu, i od 12. svibnja 2011., Région Nord‑Pas‑de‑Calais i Communauté d’agglomération du Douaisis/Komisija, T‑267/08 i T‑279/08, EU:T:2011:209, t. 189. i navedenu sudsku praksu). Stoga povlačenje akta na temelju kojeg nastaju prava podliježe trima uvjetima: kao prvo, odluka na temelju koje nastaje pravo mora biti nezakonita, kao drugo, mora biti povučena u razumnom roku nakon donošenja i, kao treće, institucija mora u načelu poštovati legitimna očekivanja korisnika odluke koji se u dobroj vjeri mogao pouzdati u njezinu zakonitost (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2012., Eklund/Komisija, F‑57/11, EU:F:2012:145, t. 69. do 72.). Međutim, tužitelj nije iznio nijedan argument kako bi dokazao da su prethodno navedeni drugi i treći uvjet u ovom slučaju ispunjeni.

122    Iz toga slijedi da se ovaj prigovor ne može prihvatiti.

2)      Nadležnosti Komisije koje proizlaze iz općih načela prava Unije koja se odnose na javnu nabavu

123    Upućujući na Direktivu 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ (SL 2014., L 94, str. 65. i ispravci SL 2015., L 275, str. 68., SL 2016., L 311, str. 26. i SL 2020., L 406, str. 67.) i Direktivu 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o dodjeli ugovorâ o koncesiji (SL 2014., L 94, str. 1. i ispravci SL 2015., L 114, str. 24., SL 2018., L 82, str. 17. i SL 2018., L 181, str. 88.) tužitelj, kojeg podupire društvo Eutelsat, ističe da obveza djelovanja Komisije također proizlazi iz općih načela prava Unije koja se odnose na javnu nabavu u skladu s kojima javni naručitelj ima obvezu osigurati poštovanje obveza i uvjeta utvrđenih u okviru dodjele ugovora o javnoj nabavi, kao i načela jednakog postupanja, nediskriminacije i transparentnosti. Stoga je na Komisiji da sankcionira „očita odstupanja” od opsega odobrene uporabe i temelja na kojima je postupak javne nabave bio organiziran.

124    Komisija osporava te argumente.

125    Valja istaknuti da se čini da tužitelj ovim prigovorom u biti tvrdi da je Komisija bila dužna, s obzirom na „temeljnu promjenu” koju je provelo društvo Inmarsat u vezi sa svrhom korištenja frekvencijskog pojasa 2 Ghz u odnosu na onu za koju je bio odabran, uzimajući u obzir opća načela prava Unije koja se odnose na javnu nabavu, ponovno pokrenuti postupak odabira ili organizirati novi postupak odabira kako bi mogla sustav EAN ponovno ocijeniti u okviru takvog novog postupka.

126    U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da je u ovom slučaju Odlukom o odabiru Komisija odabrala operatore kojima bi u svakoj državi članici trebalo biti dopušteno korištenje određenih frekvencija u frekvencijskom pojasu 2 GHz za MSS‑ove, ali nije dodijelila koncesije u smislu Direktive 2014/23 ili organizirala postupak javne nabave na temelju Direktive 2014/24. Naime, postupak odabira obuhvaćen je posebnim pravilima na temelju kojih je on bio organiziran, odnosno glavom II. Odluke o MSS‑u. Stoga, na temelju pravila lex specialis derogat lex generalis, direktive na koje upućuje tužitelj ne primjenjuju se u ovom slučaju.

127    Kao drugo, kao što to ističe Komisija, primjena direktiva 2014/23 i 2014/24 po analogiji na okolnosti ovog slučaja bila bi protivna načelu dodjeljivanja nadležnosti kako proizlazi iz članka 5. UEU‑a (vidjeti točku 201. ove presude).

128    Stoga ovaj prigovor valja odbiti.

3)      Nadležnosti Komisije koje proizlaze iz načela lojalne suradnje

129    Tužitelj tvrdi da je na temelju načela lojalne suradnje Komisija bila dužna pomoći NRT‑ovima u obavljanju njihovih zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ i pružiti im smjernice u pogledu provedbe usklađenih odredbi iz Odluke o MSS‑u. Prema njegovu mišljenju, Komisija je na temelju navedenog načela bila dužna pružiti smjernice ili preporuke kako bi im pomogla u obavljanju njihovih zadaća.

130    U tom pogledu valja podsjetiti, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 110. i 111. ove presude, da smjernica ili preporuka koja nije obvezujuća ne predstavlja akt koji se može pobijati. Dakle, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 72. ove presude, ovu tužbu, u dijelu u kojem tužitelj od Općeg suda zahtijeva da utvrdi postojanje protupravnog propuštanja Komisije da donese takvu preporuku, treba proglasiti nedopuštenom.

131    Osim toga, pod pretpostavkom da takvim argumentom tužitelj tvrdi da je Komisija u skladu s načelom lojalne suradnje trebala NRT‑ovima uputiti pojedinačni akt obvezujuće prirode kako bi im pomogla u izvršavanju njihovih nadležnosti koje se odnose na izdavanje odobrenja odabranom operatoru, valja istaknuti da su odnosi između država članica i institucija Unije na temelju članka 4. stavka 3. UEU‑a uređeni tim načelom. Ne samo da to načelo države članice obvezuje na poduzimanje svih mjera prikladnih za osiguranje primjene i djelotvornosti prava Unije, već i njezinim institucijama nalaže uzajamne obveze lojalne suradnje s državama članicama (rješenje od 13. srpnja 1990., Zwartveld i dr., C‑2/88 IMM, EU:C:1990:315, t. 17.). Ta dužnost lojalne suradnje je opće primjene i ne ovisi o tome je li predmetna nadležnost Unije isključiva (presuda od 20. travnja 2010., Komisija/Švedska, C‑246/07, EU:C:2010:203, t. 71.).

132    U tom pogledu valja istaknuti da u okviru ovog prigovora tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke prema kojoj NRT‑ovi prije nego što izdaju odobrenja moraju ocijeniti spojivost sustava društva Inmarsat s primjenjivim pravnim okvirom i, osobito, s Odlukom o odabiru koju je donijela Komisija. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 94. ove presude, jedini uvjet koji NRT‑ovi moraju ocijeniti u trenutku donošenja odluke o zahtjevima za izdavanje odobrenja na temelju članka 7. Odluke o MSS‑u i jedan od dvaju uvjeta koje treba ocijeniti za izdavanje odobrenja na temelju članka 8. te odluke, pri čemu je drugi uvjet taj da se već raspolaže odobrenjem na temelju navedenog članka 7., je ima li podnositelj zahtjeva za odobrenje svojstvo „odabranog operatora”. U slučaju društva Inmarsat to svojstvo nedvojbeno proizlazi iz članka 2. Odluke o odabiru koji ne zahtijeva nikakvo tumačenje.

133    Pitanja poštovanja svrhe za koju je dodijeljen frekvencijski pojas 2 GHz društvu Inmarsat, kao i usklađenosti sustava EAN s primjenjivim pravnim okvirom, a osobito s obvezama preuzetima tijekom postupka odabira, obuhvaćena su mehanizmom kontrole i izvršenja predviđenim u članku 9. Odluke o MSS‑u. Doista, potonja predviđa poseban mehanizam pomoći koji odražava lojalnu suradnju između Komisije i država članica. Naime, u skladu s člankom 9. stavkom 2. trećim podstavkom navedene odluke, ako država članica obavijesti Komisiju o posebnom kršenju, Komisija ispituje navodno kršenje uz pomoć Odbora za komunikacije. Obveza koju u tom trenutku ima Komisija odražava duh načela lojalne suradnje. Ta je suradnja pojačana Odlukom o izvršenju koju je Komisija donijela na temelju članka 9. stavka 3. Odluke o MSS‑u, kojom se upravo uspostavlja postupak ispitivanja i razmjene informacija na razini Unije za koji je zadužena Komisija.

134    Nijedna druga autonomna obveza koja bi Komisiji davala nadležnost da djeluje prema pozivu na djelovanje koji joj je uputio tužitelj ne može proizaći isključivo iz načela lojalne suradnje.

135    Iz prethodnog razmatranja slijedi da ovaj prigovor treba odbiti.

4)      Nadležnosti u vezi s obvezom sprečavanja rascjepkanosti unutarnjeg tržišta kako bi se zajamčio koristan učinak inicijative za usklađivanje frekvencijskog pojasa 2 GHz namijenjenog MSSovima

136    Kad je riječ o tužiteljevim navodima koji se odnose na Komisijinu obvezu da kao odgovor na njegov poziv na djelovanje donese akt čiji je cilj očuvati unutarnje tržište MSS‑ova, tužitelj, kojeg podupiru Kraljevina Nizozemska i društvo Eutelsat, smatra da Komisija ima autonomne nadležnosti za sprečavanje rascjepkanosti unutarnjeg tržišta do kojeg bi došlo da NRT‑ovi odluče na vlastitu inicijativu izdati odobrenje društvu Inmarsat za korištenje frekvencijskog pojasa 2GHz za novu svrhu. On smatra da te nadležnosti proizlaze iz članka 9. stavka 2. trećeg podstavka Odluke o MSS‑u, članka 19. Okvirne direktive, uvodne izjave 35. Direktive o ovlaštenju i članka 114. UFEU‑a u vezi s člankom 1. stavkom 1. i uvodnim izjavama 5., 12. i 14. Odluke o MSS‑u.

137    U tom pogledu valja istaknuti da isključive nadležnosti koje su izričito dodijeljene Komisiji u okviru upravljanja MSS‑ovima, a koje se sastoje od usklađivanja svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz i odabira operatora u skladu sa zajedničkim postupkom za korištenje tog frekvencijskog pojasa u skladu s tako usklađenom svrhom, ulaze u širi regulatorni kontekst čiji je cilj stvaranje jedinstvenog tržišta za usklađenu uporabu određenih radijskih frekvencija, kao što osobito proizlazi iz članka 8. Okvirne direktive i članka 8. Direktive o odobrenju. Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 11. do 13. Odluke o MSS‑u, svojstveni prekogranični karakter MSS‑ova kojim se osigurava komunikacija putem satelita opravdava, iznimno, povjeravanje tih isključivih nadležnosti upravo Komisiji.

138    Usto, valja istaknuti, kao što to navodi tužitelj, da iz članka 1. stavka 1. kao i iz uvodnih izjava 5., 12. i 14. Odluke o MSS‑u u biti proizlazi da je glavni cilj inicijative čiji je cilj uskladiti korištenje radiofrekvencijskog spektra u pojasu frekvencije 2 GHz za MSS‑ove bio uspostavljanje unutarnjeg tržišta paneuropskih MSS‑ova koji osiguravaju opću povezivost, dok su drugi ciljevi, koje ističu Komisija i društva Inmarsat i EchoStar, bili povećati konkurenciju, potaknuti profitabilna ulaganja i pridonijeti tržišnom natjecanju europskog sektora informacijskih i komunikacijskih tehnologija u skladu s obnovljenom Lisabonskom strategijom. Zajednički postupak odabira koji je organizirala Komisija, nakon kojeg je tu frekvenciju dodijelila, među ostalim, društvu Inmarsat, uključen je u okvir tih ciljeva.

139    Osobito s obzirom na te ciljeve valja razmotriti postojanje Komisijinih nadležnosti za postupanje prema tužiteljevom pozivu na donošenje akta kojim se želi spriječiti narušavanje unutarnjeg tržišta paneuropskih MSS‑ova i tako očuvati koristan učinak usklađivanja koji bi se, prema tužiteljevu mišljenju, doveo u pitanje činjenicom da je društvo Inmarsat izmijenilo svrhu korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz.

i)      Komisijine nadležnosti koje proizlaze iz Okvirne direktive

140    Tužitelj, kojeg podupire društvo Eutelsat, smatra da Komisijine nadležnosti za sprječavanje rascjepkanosti unutarnjeg tržišta do kojeg bi došlo da NRT‑ovi na vlastitu inicijativu odluče odobriti društvu Inmarsat uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz za novu svrhu proizlaze iz članka 19. Okvirne direktive.

141    Prema tužiteljevu mišljenju, razumno je zaključiti da mandat koji je Komisiji povjeren Okvirnom direktivom u pogledu usklađivanja svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz također obuhvaća i obvezu praćenja razvoja tog sektora i, ako je potrebno, ažuriranje njezine Odluke o usklađivanju.

142    Komisija ističe da joj nijedna odredba Okvirne direktive na koju se poziva tužitelj, a osobito članak 19. te direktive, ne dodjeljuje provedbene ovlasti u pogledu operatora ili NRT‑ova u odnosu na uvjete povezane s korištenjem radijskih frekvencija.

143    U tom pogledu najprije valja istaknuti da je cilj Okvirne direktive promicati usklađivanje upravljanja radijskim frekvencijama. Navedenom direktivom predviđa se da države članice osiguravaju učinkovito upravljanje radijskim frekvencijama za elektroničke komunikacijske usluge na svojem državnom području i promiču usklađivanje njihove uporabe kako bi se osiguralo učinkovito i djelotvorno korištenje tih radijskih frekvencija. Njezin članak 8.a predviđa da države članice surađuju međusobno i s Komisijom pri strateškom planiranju, koordinaciji i usklađivanju korištenja radiofrekvencijskog spektra u Uniji.

144    Okvirnom direktivom uspostavljen je mehanizam Komisijina nadzora u pogledu primjene mjera koje su uskladili NRT‑ovi. Naime, na temelju njezina članka 19. stavka 1. „kada Komisija utvrdi da odstupanja između NRT‑ova u provedbi regulatornih zadaća utvrđenih u ovoj Direktivi i posebnim Direktivama mogu stvoriti zapreku unutarnjem tržištu, Komisija može, u najvećoj mjeri uzimajući u obzir mišljenje [Tijela europskih regulatora za elektroničke komunikacije (BEREC)], dati preporuku ili donijeti odluku u vezi s usklađenom primjenom odredaba ove Direktive i posebnih Direktiva, kako bi promicala ostvarivanje ciljeva utvrđenih u [svojem članku 8.]”.

145    Ciljevi utvrđeni u članku 8. Okvirne direktive su, osobito, promicanje tržišnog natjecanja u području pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, pripadajuće opreme i usluga kao i doprinos razvoju unutarnjeg tržišta.

146    Iz toga proizlazi da Komisija na temelju članka 19. Okvirne direktive ima nadležnosti za očuvanje unutarnjeg tržišta.

147    Međutim, s jedne strane, preporuka koju bi Komisija mogla donijeti na temelju članka 19. Okvirne direktive ne bi imala obvezujuću prirodu i stoga ne bi bila akt koji se može pobijati, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 110. i 111. ove presude. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 72. ove presude, odbijanje djelovanja je akt koji može biti predmet tužbe za poništenje ako se akt koji je institucija odbila donijeti mogao pobijati na temelju članka 263. UFEU‑a. Iz toga slijedi da ovu tužbu treba proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem tužitelj od Općeg suda zahtijeva da utvrdi postojanje protupravnog propuštanja Komisije da donese takvu preporuku.

148    S druge strane, kad je riječ o obvezujućim odlukama koje je Komisija nadležna donijeti na temelju članka 19. stavka 1. Okvirne direktive, valja istaknuti da, u skladu sa stavkom 3. tog članka, one imaju ograničen sadržaj. Naime, one mogu sadržavati samo definiciju usklađenog ili koordiniranog pristupa za rješavanje pitanja navedenih u tom stavku. Međutim, među tim pitanjima nije ono koje se odnosi na usklađen pristup u pogledu dozvola koje treba izdati operatoru odabranom u skladu sa zajedničkim postupkom nakon što je usklađena uporaba frekvencije.

149    Stoga članak 19. Okvirne direktive ne može biti pravna osnova za donošenje akta koji je tužitelj zatražio u opomeni.

150    Usto, tužiteljev argument prema kojem je Komisija nadležna, na temelju Okvirne direktive, predložiti reviziju svrhe uporabe frekvencijskog pojasa 2 Ghz pridružuje se argumentu kojim on prigovara Komisiji da nije iskoristila svoje ovlasti zakonodavne inicijative i razmotrit će se u točki 191. i sljedećima ove presude.

151    Naposljetku, budući da taj argument treba razumjeti tako da tužitelj smatra da Komisija sama mora izmijeniti svrhu uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz jer ima isključivu nadležnost za određivanje te usklađene svrhe, valja utvrditi da je Odluku o usklađivanju, kojom se predviđa usklađena svrha navedene uporabe za MSS‑ove, Komisija donijela na temelju članka 4. stavka 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru, a ne na temelju odredaba Okvirne direktive.

152    Stoga valja ispitati osnovanost tužiteljeva argumenta kojim tvrdi da su Komisiji dodijeljene nadležnosti za izmjenu svrhe uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz, među ostalim, na temelju članka 4. stavka 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru.

ii)    Komisijine nadležnosti za izmjenu svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz

153    Iz članka 1. Odluke o radiofrekvencijskom spektru proizlazi da je cilj te odluke uspostava orijentacijskog i pravnog okvira u Uniji radi osiguranja koordinacije pristupa politici i, prema potrebi, usklađenih uvjeta u pogledu raspoloživosti i učinkovite uporabe radiofrekvencijskog spektra nužnog za uspostavu i funkcioniranje unutarnjeg tržišta u područjima pokrivenima politikom Unije, kao što su elektroničke komunikacije, prijenos te istraživanje i razvoj.

154    U skladu s člankom 4. stavkom 1. Odluke o radiofrekvencijskom spektru, kako bi se ostvario taj cilj Komisija dostavlja Odboru za radiofrekvencijski spektar odgovarajuće tehničke provedbene mjere s ciljem osiguravanja usklađenih uvjeta u vezi s raspoloživošću i učinkovitom uporabom radiofrekvencijskog spektra kao i raspoloživošću informacija vezanih uz uporabu radiofrekvencijskog spektra. U tom kontekstu članak 4. stavak 2. iste odluke Komisiji dodjeljuje nadležnost povjeravanja posebnih mandata Europskoj konferenciji poštanskih i telekomunikacijskih uprava (CEPT) za razvoj tehničkih provedbenih mjera, poput usklađivanja dodjele radijskih frekvencija. U skladu s člankom 4. stavkom 3. navedene odluke, Komisija odlučuje hoće li se rezultati posla izvršenog u skladu s člankom 4. stavkom 2. primjenjivati u Uniji te utvrđuje rokove za provedbu u državama članicama.

155    Tako je izvršavajući svoje nadležnosti „tehničkog upravljanja radiofrekvencijskim spektrom” (vidjeti uvodnu izjavu 11. Odluke o radiofrekvencijskom spektru) koje su joj dodijeljene na temelju članka 4. stavka 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru, Komisija donijela Odluku o usklađivanju, u kojoj je, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. i uvodne izjave 6., provela usklađivanje uvjeta koji jamče dostupnost i uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz za MSS‑ove.

156    Stoga je za korištenje navedenog frekvencijskog pojasa uzimajući u obzir taj cilj Komisija odabrala operatore, uključujući društvo Inmarsat, u skladu sa zajedničkim postupkom.

157    Tužitelj smatra da se promjena u korištenju frekvencijskog pojasa 2 GHz u odnosu na korištenje predviđeno u Odluci o usklađivanju mora provesti na temelju nove Komisijine odluke nakon koje slijedi novi poziv na podnošenje prijava u vezi s dodjelom tog frekvencijskog pojasa.

158    Iz tužiteljevih argumenata može se zaključiti da on smatra da se takvom odlukom Komisiji nalaže obveza povlačenja Odluke o odabiru ili da joj se nalaže da organizira novi postupak odabira kako bi se frekvencijski pojas 2 GHz dodijelio prema novoj usklađenoj svrsi, a u kojem bi tužitelj mogao sudjelovati.

159    U tom pogledu valja istaknuti da Komisija nije zanijekala nadležnosti za izmjenu svrhe uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz, što je potvrdila na raspravi u odgovoru na pitanja Općeg suda, naglašavajući, međutim, „tehničku” prirodu takvog usklađivanja.

160    Valja istaknuti da takva nadležnost Komisije proizlazi osobito iz članka 4. stavka 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru jer Komisija na tom temelju može donijeti novu odluku kojom se predviđa usklađivanje uvjeta uporabe i dostupnosti frekvencijskog pojasa 2 GHz u svrhe različite od korištenja sustava za pružanje MSS‑ova, stavljajući tako izvan snage Odluku o usklađivanju koja je trenutačno na snazi.

161    Naime, na temelju općeg pravnog načela navedenog u točki 117. ove presude, tijelo koje je nadležno za donošenje određenog pravnog akta, u ovom slučaju Odluke o usklađivanju, također je u načelu nadležno za njegovo stavljanje izvan snage ili izmjenu. Budući da nijedna odredba primjenjivog regulatornog okvira ne dodjeljuje takvu nadležnost drugom tijelu, Komisija je također nadležna za donošenje odluke o izmjeni Odluke o usklađivanju, u skladu s postupkom navedenim u točki 154. ove presude.

162    Usto, članak 4. Odluke o usklađivanju, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 12., Komisiji dodjeljuje nadležnosti za preispitivanje te odluke. Naime, ta uvodna izjava predviđa, uzimajući u obzir kretanja na tržištu i razvoj tehnologija, da će u budućnosti možda biti potrebno preispitati potrebu za ovom Odlukom kao i njezin opseg i primjenu, posebno na temelju procjene Komisije i podataka koje dostave države članice. Članak 4. te odluke predviđa da države članice nadziru uporabu predmetnih frekvencijskih pojaseva i o svojim nalazima izvješćuju Komisiju kako bi se prema potrebi omogućilo preispitivanje te odluke.

163    U svojem dopisu od 14. veljače 2017. (vidjeti točku 16. ove presude) Komisija je obavijestila tužitelja da nije predviđena nikakva „redefinicija” svrhe uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz. Iz toga proizlazi da Komisija nije zanijekala postojanje nadležnosti za izmjenu te svrhe, što je u biti potvrdila na raspravi, već da je tužitelju navela da nije predvidjela nikakvu takvu izmjenu.

164    U tom pogledu valja utvrditi da, iako iz točaka 159. do 162. ove presude proizlazi da Komisija ima nadležnosti za izmjenu svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz, tužitelju ni u kojem slučaju nije dopušteno, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 72. ove presude, osporavati odluku koju je Komisija odbila donijeti, odnosno novu Odluku o usklađivanju na temelju članka 4. stavka 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru, kojom bi se stavila izvan snage ili izmijenila Odluka o usklađivanju koja je na snazi, u skladu s njezinim člankom 4.

165    Naime, u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a „[s]vaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere”.

166    U ovom slučaju odluka o izmjeni svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz ne bi bila upućena tužitelju nego državama članicama. U tim okolnostima, na temelju članka 263. stavka 4. UFEU‑a, tužitelj ne može podnijeti tužbu za poništenje protiv navedene odluke osim pod uvjetom da se radi o regulatornom aktu koji se na njega izravno odnosi, a ne podrazumijeva provedbene mjere, odnosno koji se na njega izravno i osobno odnosi.

167    Kao prvo, valja provjeriti predstavlja li odluka koju je Komisija odbila donijeti regulatorni akt u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

168    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, pojam regulatornog akta u smislu te odredbe treba shvatiti tako da uključuje sve opće akte osim zakonodavnih akata (rješenje od 6. rujna 2011., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, T‑18/10, EU:T:2011:419, t. 56.).

169    U ovom slučaju pravna osnova odluke kojom se izmjenjuje svrha uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz, bez obzira na to radi li se o novoj Odluci o usklađivanju kojom se izvan snage stavlja ili izmjenjuje ona koja je na snazi, bio bi članak 4. stavak 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru. Taj članak predviđa da se akt koji Komisija donosi na temelju tog članka donosi u skladu s postupkom iz članka 3. stavka 3. navedene odluke, koji sam upućuje na postupak iz članaka 5. i 7. Odluke Vijeća 1999/468/EZ od 28. lipnja 1999. o utvrđivanju postupaka za izvršavanje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji (SL 1999., L 184, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 17., str. 36.). Stoga odluku o izmjeni svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz Komisija donosi prilikom izvršavanja provedbenih ovlasti, a ne u okviru izvršavanja zakonodavnih ovlasti.

170    Štoviše, odluka o izmjeni svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz imala bi opći doseg jer bi se primjenjivala na objektivno određene situacije i proizvodila bi pravne učinke u pogledu općenito i apstraktno određenih kategorija osoba. Naime, cilj navedene odluke bio bi usklađivanje uvjeta kojima se jamči dostupnost i nova uporaba frekvencijskog pojasa 2 GHz.

171    Iz toga slijedi da valja smatrati da bi odluka o izmjeni uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz bila regulatorni akt u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Stoga bi na temelju potonje odredbe tužitelj mogao zahtijevati poništenje takve odluke ako bi se ona na njega izravno odnosila i ako navedena odluka ne bi podrazumijevala provedbene mjere.

172    Kao drugo, kad je riječ o izravnom utjecaju na tužitelja, uvjet u skladu s kojim se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu, poput onoga iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih kriterija, odnosno, s jedne strane, da osporavana mjera izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju pojedinca i, s druge strane, da se njome ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti presudu od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

173    U tom pogledu, kao prvo, kad je riječ o nepostojanju diskrecijske ovlasti adresata zaduženih za provedbu predmetne odluke, iz članka 3. stavka 1. Odluke o usklađivanju koja je na snazi proizlazi da od 1. srpnja 2007. države članice određuju i stavljaju na raspolaganje frekvencijski pojas 2 GHz za predmetne sustave. Tako iz te odredbe konkretno proizlazi da nova odluka o usklađivanju kojom se izmjenjuje svrha uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz državama članicama ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe u pogledu njezine provedbe.

174    Kao drugo, što se tiče izravnih učinaka na tužiteljevu pravnu situaciju, najprije valja utvrditi da iz uvodne izjave 11. Odluke o radiofrekvencijskom spektru proizlazi da „tehničko upravljanje radiofrekvencijskim spektrom obuhvaća usklađivanje i namjenu [tog spektra], ali da „ne obuhvaća postupke dodjele i izdavanja dozvola ni odluku o tome treba li koristiti postupke odabira na temelju konkurencije za dodjelu radijskih frekvencija”.

175    To također proizlazi iz uvodne izjave 8. Odluke o MSS‑u kojom se predviđa da tehničko upravljanje radiofrekvencijskim spektrom, kako je općenito organizirano prema Odluci o radiofrekvencijskom spektru, a posebno prema Odluci o usklađivanju, ne obuhvaća postupke za dodjelu spektra i prava uporabe radijskih frekvencija.

176    Nadalje, iz uvodne izjave 9. Odluke o MSS‑u proizlazi, s jedne strane, da se operatori pokretnih satelitskih sustava odabiru i ovlašćuju na nacionalnoj razini i, s druge strane, iz uvodne izjave 11. navedene odluke proizlazi da je potrebno uskladiti kriterije za odabir pokretnih satelitskih sustava tako da se spomenutim postupkom osigura dostupnost pokretnih satelitskih usluga diljem Europske unije. U članku 1. te odluke tako je u biti navedeno da se njome utvrđuje postupak za zajednički odabir operatora pokretnih satelitskih sustava koji u skladu s Odlukom o usklađivanju koriste frekvencijski pojas 2GHz.

177    Iz toga tako jasno proizlazi da postupak odabira operatora takvih sustava mora biti naknadno organiziran kako bi se frekvencijski pojas 2 GHz dodijelio u skladu s usklađenom svrhom utvrđenom u Odluci o usklađivanju. To priznaje i sam tužitelj, a to proizlazi i iz točaka 157. i 158. ove presude. Naime, on tvrdi da bi se odlukom o izmjeni svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz Komisiji nalagala obveza povlačenja Odluke o odabiru ili organizacija novog postupka odabira kako bi se frekvencijski pojas 2 GHz dodijelio u skladu s novim usklađenim ciljem, tj. postupka u kojem bi on mogao sudjelovati.

178    Iz toga proizlazi da odluka o izmjeni svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz koju je Komisija odbila donijeti ne bi mogla sama po sebi proizvesti neposredne i konkretne učinke na tužiteljevu pravnu situaciju jer bi se njome samo utvrđivala dostupnost i svrha navedene uporabe te se ne bi odnosila ni na postupke dodjele i izdavanja dozvola ni na odluku o korištenju konkurentskih postupaka odabira za dodjelu radijskih frekvencija u kojima bi tužitelj mogao sudjelovati. Slijedom toga, valja zaključiti da uvjet izravnog utjecaja iz posljednjeg dijela rečenice članka 263. stavka 4. UFEU‑a nije ispunjen.

179    Dakle, s obzirom na to da uvjet izravnog utjecaja nije ispunjen, u ovom slučaju nije potrebno ispitati moguće postojanje provedbenih mjera. Stoga valja zaključiti da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a za podnošenje tužbe protiv odluke o izmjeni svrhe korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz donesene na temelju članka 4. stavka 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru.

180    Doista, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 72. ove presude, odbijanje djelovanja akt je koji može biti predmet tužbe za poništenje ako se akt koji je institucija odbila donijeti mogao pobijati na temelju članka 263. UFEU‑a. Iz toga slijedi da ovu tužbu treba proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem tužitelj od Općeg suda zahtijeva da utvrdi postojanje protupravnog propuštanja Komisije jer nije donijela takvu odluku kojom se mijenja svrha uporabe frekvencijskog pojasa 2 GHz i da prigovor tužitelja stoga treba odbiti.

iii) Nadležnosti Komisije koje proizlaze iz Direktive o ovlaštenju

181    Tužitelj se poziva na uvodnu izjavu 35. Direktive o ovlaštenju kako bi tvrdio da Komisija mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta MSS‑ova.

182    U skladu s člankom 1. Direktive o ovlaštenju njezin cilj je ostvarenje unutarnjeg tržišta u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga kroz usklađivanje i pojednostavnjenje pravila i uvjeta ovlašćivanja s ciljem da se olakša njihovo pružanje u cijeloj Uniji. Pristup radiofrekvencijskom spektru stoga treba biti olakšan kako bi se povećala njegova učinkovitost, potaknule inovacije i povećao ponuđeni izbor korisnicima i potrošačima. Kako bi se to postiglo članak 5. stavak 2. navedene direktive predviđa da se prava korištenja radijskih frekvencija i brojeva dodjeljuju putem otvorenih, objektivnih, transparentnih, nediskriminirajućih i proporcionalnih postupaka.

183    U skladu s člankom 8. i uvodnom izjavom 24. Direktive o ovlaštenju, kada je prihvaćena usklađena dodjela radijskih frekvencija pojedinim poduzećima na razini Unije, a posebno kada su ta poduzeća kojima su dodijeljene radijske frekvencije odabrana u skladu s pravilima Unije, kao što je to ovdje slučaj, države članice dodjeljuju pravo korištenja tim radijskim frekvencijama u skladu s tim odredbama. U tom okviru nadležnost država članica ograničena je u pogledu nalaganja dodatnih drugih uvjeta, kriterija ili postupka.

184    Uvodna izjava 35. Direktive o ovlaštenju predviđa, kao što to tvrdi tužitelj, da Komisija mora nadzirati pravilno funkcioniranje jedinstvenog tržišta na temelju nacionalnih sustava ovlašćivanja iz te direktive.

185    Sustavno tumačenje uvodne izjave 35. Direktive o ovlaštenju, na koju se oslanja tužitelj, u vezi s člankom 8. i uvodnom izjavom 24. navedene direktive, kao i Odlukom o MSS‑u, dovodi do zaključka da je sustav ovlaštenja koja se odnose na MSS‑ove ponajprije uređen navedenom odlukom. Stoga su nadležnosti NRT‑ova u vezi s odobrenjima uglavnom one predviđene Odlukom o MSS‑u, a ne one predviđene Direktivom o ovlaštenju. Slijedom toga, eventualne Komisijine nadležnosti u okviru NRT‑ove primjene tako predviđenih sustava odobrenja obuhvaćene su tom odlukom i sastoje se od usklađivanja postupaka nadzora i provedbe zajedničkih uvjeta kojima podliježu odobrenja, kao što to u biti proizlazi iz članka 9. iste odluke.

186    Osim toga, „nadzor” na koji se upućuje u uvodnoj izjavi 35. Direktive o ovlaštenju ne znači da se Komisiji nalaže da donosi obvezujuće akte u odnosu na NRT‑ove. Doista, sustavno tumačenje primjene nadležnosti koje za Komisiju proizlaze iz navedene direktive u pogledu dodatnih uvjeta, kojima bi, ako je potrebno, bila uvjetovana odobrenja izdana na temelju Odluke MSS, nameće zaključak da su te nadležnosti samo nadležnosti koordinacije, poput nadležnosti dodijeljenih Komisiji na temelju članka 9. navedene odluke u pogledu nadzora poštovanja zajedničkih uvjeta predviđenih tom odlukom.

187    Slijedom toga, tužitelj pogrešno smatra da Komisija na temelju Direktive o ovlaštenju ima nadležnost za donošenje obvezujućeg akta kako bi spriječila opasnost od rascjepkanosti unutarnjeg tržišta MSS‑ova do kojeg bi došlo da NRT‑ovi odluče odobriti društvu Inmarsat uporabu frekvencijskog pojasa 2 GHz za sustav EAN.

188    Stoga je predmetni prigovor neosnovan.

iv)    Komisijine nadležnosti koje proizlaze iz članka 114. UFEUa

189    Tužitelj smatra da Komisija ima nadležnosti za sprečavanje rascjepkanosti unutarnjeg tržišta paneuropskih MSS‑ova u frekvencijskom pojasu 2 GHz do kojeg bi došlo ako bi NRT‑ovi na vlastitu inicijativu odlučili dopustiti društvu Inmarsat upotrebu tog frekvencijskog pojasa za novu svrhu na temelju članka 114. UFEU‑a, u vezi s člankom 1. stavkom 1. i uvodnim izjavama 5., 12. i 14. Odluke o MSS‑u.

190    Komisija ističe da raspolaže diskrecijskom ovlašću za odlučivanje o podnošenju prijedloga zakonodavnog akta na temelju članka 114. UFEU‑a, iz čega proizlazi da nije bila dužna donijeti akt koji je zatražio tužitelj.

191    U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 114. UFEU‑a propisuje da Parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, usvajaju mjere za usklađivanje odredaba zakona ili drugih propisa u državama članicama, čiji je cilj uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

192    Kao što je navedeno u točki 138. ove presude, iz članka 1. stavka 1., kao i iz uvodnih izjava 5., 12. i 14. Odluke o MSS‑u, koje ističe tužitelj, u biti proizlazi da je glavni cilj inicijative za usklađivanje uporabe radiofrekvencijskog spektra u frekvencijskom pojasu 2 GHz za MSS‑ove uspostavljanje unutarnjeg tržišta paneuropskih MSS‑ova koji osiguravaju opću povezivost.

193    Ako, uzimajući u obzir osobito upućivanje poziva na djelovanje Komisiji kao „zaštitnici Ugovora” na temelju članka 17. stavka 2. UEZ‑a (vidjeti točku 14. ove presude), tužiteljev argument treba razumjeti tako da prigovara Komisiji da nije iskoristila svoju ovlast zakonodavne inicijative kako bi predložila donošenje akta na temelju članka 114. UFEU‑a za očuvanje unutarnjeg tržišta MSS‑ova, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 17. stavkom 2. UEU‑a, „[z]akonodavni akti Unije mogu se donijeti samo na temelju prijedloga Komisije, osim ako je Ugovorima drukčije predviđeno. Ostali se akti donose na temelju prijedloga Komisije ako je to predviđeno Ugovorima”.

194    Iz sudske prakse proizlazi da tužbu protiv Komisijina odbijanja podnošenja prijedloga izmjene zakonodavnog akta treba u načelu proglasiti nedopuštenom zbog isključivo privremene i pripremne prirode tog akta (rješenja od 22. siječnja 2010., Makhteshim‑Agan Holding i dr./Komisija, C‑69/09 P, neobjavljeno, EU:C:2010:37, t. 46. i od 14. prosinca 2005., Arizona Chemical i dr./Komisija, T‑369/03, EU:T:2005:458, t. 66., potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem od 13. ožujka 2007., Arizona Chemical i dr./Komisija, C‑150/06 P, neobjavljenim, EU:C:2007:164, t. 23. i 24. i navedena sudska praksa).

195    S druge strane, takvo rješenje ne može se primijeniti ako odbijanje podnošenja prijedloga ili izmjene akta predstavlja okončanje specifičnog postupka koji je tužitelj pokrenuo i vodio na temelju akta kojim se predviđa takav postupak i ako, kao takav, daje konačan Komisijin stav te ako, osim toga, Komisija nije raspolagala diskrecijskom ovlašću za odlučivanje o svrsishodnosti zahtjeva koji joj je podnesen, ali je bila dužna o njemu odlučiti (vidjeti u tom smislu presude od 25. lipnja 1998., Lilly Industries/Komisija, T‑120/96, EU:T:1998:141, t. 50. do 56., 59. i 61. do 63., i od 23. travnja 2018., One of Us i dr./Komisija, T‑561/14, EU:T:2018:210, t. 76., 77. i 86.).

196    U ovom slučaju poziv koji je tužitelj uputio Komisiji kojim od nje traži da na temelju članka 17. stavka 2. UEU‑a podnese prijedlog akta za sprječavanje rascjepkanosti unutarnjeg tržišta MSS‑ova nije dio posebnog postupka koji bi bio predviđen posebnim odredbama i na koji je Komisija dužna odgovoriti.

197    Iz toga slijedi da ovu tužbu za poništenje, u dijelu u kojem se odnosi na Komisijino odbijanje da prema tužiteljevom pozivu na djelovanje podnese prijedlog zakonodavnog akta ili prijedlog za izmjenu postojećeg akta radi očuvanja unutarnjeg tržišta MSS‑ova, treba proglasiti nedopuštenom.

b)      Postojanje implicitnih nadležnosti Komisije

198    Tužitelj, kojeg podupire društvo Eutelsat, ističe da iz Komisijinih isključivih nadležnosti u vezi s usklađivanjem korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz, a osobito iz činjenice da je ona dužna definirati svrhe za koje se te frekvencije treba koristiti i odabrati operatore kojima države članice moraju dati odgovarajuće dozvole za korištenje tog radiofrekvencijskog spektra, proizlazi da joj je nužno dodijeljena nadležnost za praćenje „evolucije u sektoru” i, ako je potrebno, za djelovanje kako bi spriječila opasnost od odstupanja u odnosu na opseg i kriterije koji su jasno definirani za isključivu uporabu frekvencijskog pojasa 2 Ghz koji je odobren na temelju postupka usklađivanja i postupka odabira koji je uslijedio.

199    Tužitelj iz toga zaključuje, s obzirom na cilj te inicijative usklađivanja, odnosno cilj uspostave unutarnjeg tržišta paneuropskih MSS‑ova koji osiguravaju opću povezivost, da su u tom pogledu Komisiji dodijeljene nadležnosti za djelovanje kada postoji opasnost od odstupanja glede NRT‑ovih provedbi regulatornih zadaća koje su prepreka tom tržištu i za razmatranje svake pretpostavljene povrede „zajedničkih uvjeta”, a kako bi se osigurao koristan učinak te inicijative i njezin cilj Komisija također raspolaže svim neophodnim nadležnostima za ostvarenje te zadaće, iako one nisu izričito predviđene u zakonodavstvu.

200    Komisija osporava te argumente.

201    U tom pogledu valja podsjetiti da na temelju članka 5. UEU‑a, sukladno načelu dodjeljivanja ovlasti, svaka institucija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj dodijeljene Ugovorom (presuda od 22. travnja 2015., Planet/Komisija, T‑320/09, EU:T:2015:223, t. 57.).

202    Sudovi Unije priznali su da se nadležnosti koje nisu izričito predviđene odredbama Ugovorâ mogu koristiti ako su nužne za postizanje ciljeva koji su potonjima određeni. Kada članak Ugovora Komisiji povjerava točno određenu zadaću, potrebno je priznati, kako se toj odredbi Ugovora ne bi potpuno oduzeo koristan učinak, da joj istom odredbom implicitno povjerava nadležnosti koje su joj neophodne za ostvarenje te zadaće. Stoga valja priznati da odredbe utvrđene Ugovorom podrazumijevaju da se mogu donijeti pravila bez kojih se te odredbe ne mogu učinkovito ili razumno primijeniti. Dakle, odredbe Ugovora koje se odnose na normativne nadležnosti institucija treba tumačiti s obzirom na njihovu opću strukturu (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2007., Francuska/Komisija, T‑240/04, EU:T:2007:290, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

203    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da postojanje implicitne ovlasti, koja predstavlja iznimku od načela dodjeljivanja utvrđenog u članku 5. stavku 1. UEU‑a, treba ocjenjivati usko. Sudska praksa takve implicitne ovlasti priznaje samo iznimno, a kako bi bile priznate one moraju biti nužne za osiguranje korisnog učinka odredaba Ugovora ili predmetne temeljne uredbe (vidjeti presudu od 17. studenoga 2009., MTZ Polyfilms/Vijeće, T‑143/06, EU:T:2009:441, t. 47. i navedenu sudsku praksu; presuda od 22. travnja 2015., Planet/Komisija, T‑320/09, EU:T:2015:223, t. 60.).

204    Taj uvjet nužnosti treba ispuniti ne samo u pogledu bitnih odredaba akta već i u pogledu njegova oblika i obvezujuće prirode (presuda od 17. rujna 2007., Francuska/Komisija, T‑240/04, EU:T:2007:290, t. 38.).

205    U ovom slučaju Komisiji se ne može priznati nikakva implicitna nadležnost za djelovanje, neovisno o prirodi akta koji bi ona, prema tužiteljevu mišljenju, trebala donijeti izvršavajući svoje nadležnosti.

206    Naime, kao što to navodi tužitelj, točno je da je Komisiji povjerena posebna i precizna zadaća u pogledu MSS‑ova, kao što je to istaknuto u točkama 90. i 91. ove presude. Ona je ispunila tu zadaću donošenjem, s jedne strane, Odluke o usklađivanju izvršavajući isključive nadležnosti koje su joj dodijeljene na temelju članka 4. stavka 3. Odluke o radiofrekvencijskom spektru i, s druge strane, Odluke o odabiru operatora MSS‑a u frekvencijskom pojasu 2 GHz prema postupku Unije, u skladu s glavom II. Odluke o MSS‑u.

207    S druge strane, kao što to proizlazi iz razmatranja u točkama 93. i 98. ove presude, nadležnosti dodjele odobrenja odabranim operatorima i provedbe mjera izvršenja u odnosu na ovlaštene operatore u slučaju nepoštovanja zajedničkih uvjeta koji se odnose na ta odobrenja izričito su dodijeljene nadležnim nacionalnim tijelima na temelju Odluke o MSS‑u. Komisija raspolaže samo izričitim ovlastima koordinacije kako bi osigurala da NRT‑ovi usklađeno primjenjuju mjere izvršenja koje se odnose na MSS‑ove (vidjeti točku 107. ove presude).

208    Iz tih okolnosti proizlazi da se Komisiji ne mogu priznati implicitne nadležnosti u pogledu odobrenja jer bi se mogle dovesti u pitanje nadležnosti koje je zakonodavac izričito dodijelio državama članicama, niti joj se mogu priznati implicitne nadležnosti koje nadilaze nadležnosti koordinacije koje su joj izričito dodijeljene u vezi s mjerama izvršenja. Naime, takve implicitne nadležnosti bile bi u suprotnosti s načelom dodjeljivanja nadležnosti iz članka 5. UEU‑a.

209    Osim toga, točno je da je moguće, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 202. i 203. ove presude, iznimno odstupiti od tog načela dodjele nadležnosti ako su implicitne ovlasti nužne kako bi se osigurao koristan učinak odredbi kojima se instituciji dodjeljuje posebna zadaća. Međutim, taj uvjet u predmetnom slučaju nije ispunjen.

210    U tom pogledu valja istaknuti da ne postoji pravna praznina u odnosu na jamstvo korisnog učinka Komisijine zadaće, koja bi se, prema mišljenju tužitelja, trebala popuniti priznanjem implicitnih nadležnosti Komisiji. Naime, zakonodavac je jasno izrazio svoju volju da državama članicama povjeri ovlast da putem koordiniranog postupka izvršenja nakon izdavanja odobrenja nadziru razvoj sustava odabranog operatora i da, ako je potrebno, donesu sankcije koje mogu biti čak i povlačenje odobrenja bez kojih predmetni operator više ne bi mogao koristiti svoj sustav. Stoga je koristan učinak zadaće povjerene Komisiji, kako je naveden u točki 206. ove presude, osiguran postojanjem koordiniranog postupka izvršenja koji je u nadležnosti država članica. Osim toga, načelo lojalne suradnje koje proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU‑a na koje tužitelj upućuje (vidjeti točku 129. ove presude) podupire taj zaključak s obzirom na to da su, na temelju navedenog načela, države članice obvezne poduzeti sve odgovarajuće mjere za jamčenje primjene i djelotvornosti prava Unije, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 131. ove presude.

211    Stoga, čak i pod pretpostavkom da je društvo Inmarsat izmijenilo sustav EAN između trenutka u kojem mu je Komisija odlučila dodijeliti pravo korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz za paneuropske MSS‑ove i trenutka u kojem NRT‑ovi izdaju potrebna odobrenja na temelju glave III. Odluke o MSS‑u za korištenje tog sustava, tako da novi sustav ne odgovara svrsi predviđenoj u Odluci o usklađivanju i u Odluci o MSS‑u, ni obvezama koje je preuzelo u okviru zajedničkog postupka odabira, na državama članicama je da pokrenu postupak izvršenja protiv tog društva kako bi ga prisilile da poštuje zajedničke uvjete, uključujući one koji se odnose na obvezu korištenja frekvencijskog pojasa 2 GHz za MSS‑ove i one koji se odnose na obveze preuzete tijekom postupka odabira, pod prijetnjom povlačenja izdanih odobrenja.

212    Točno je da se takav sustav u kojem države članice ne mogu odbiti dodjelu odobrenja operatoru kojeg je odabrala Komisija (vidjeti točke 94. do 96. ove presude), nego, ako je potrebno, mogu samo pokrenuti postupak za primjenu mjera izvršenja zbog toga što taj operator ne poštuje zajedničke uvjete odobrenja, može činiti neučinkovitim sa stajališta ekonomičnosti postupka.

213    Međutim, u trenutačnom stanju razvoja prava Unije takve posljedice svojstvene su sustavu upravljanja upotrebom frekvencijskog pojasa 2 GHz za MSS‑ove kako ga je predvidio zakonodavac Unije koji je dao prednost pristupu koncentriranom na koordinirane postupke izvršenja nakon izdavanja odobrenja koji su povjereni državama članicama, a u kojima Komisija ima ulogu koordinatora. Na tom je zakonodavcu, a ne na Općem sudu da, ako je potrebno, izmijeni sustav koji trenutačno postoji.

214    Naposljetku, važno je istaknuti da nepostojanje Komisijine izričite ili implicitne nadležnosti da djeluje kako bi spriječila NRT‑ove da izdaju odobrenja za sustav koji navodno nije u skladu s pravnim okvirom ne lišava konkurente, poput tužitelja, djelotvorne sudske zaštite. Naime, odluke koje donose NRT‑ovi i koje se odnose na odobrenja i provođenje postupka izvršenja od strane nadležnih nacionalnih tijela podliježu nadzoru nacionalnih sudova koji Sudu mogu uputiti prethodna pitanja u slučaju da naiđu na poteškoće u tumačenju ili primjeni prava Unije koje se odnosi na MSS‑ove, što je vidljivo iz pitanja upućenih Sudu u okviru predmeta u kojem je donesena presuda od 5. ožujka 2020., Viasat UK i Viasat (C‑100/19, EU:C:2020:174), kao i u okviru predmeta C‑515/19, Eutelsat SA, koji je trenutno u tijeku pred Sudom.

215    Iz prethodno navedenog proizlazi da ovu tužbu treba odbiti u cijelosti a da nije potrebno ispitati argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija istaknula u pogledu zahtjeva za poništenje i koji se temelji na nepostojanju tužiteljeva pravnog interesa ili njegove aktivne procesne legitimacije za poništenje akta koji je zatražen u pozivu na djelovanje.

IV.    Troškovi

216    Na temelju članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.

217    Usto, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Nadalje, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može naložiti da intervenijent koji nije jedan od onih navedenih u stavcima 1. i 2. tog članka snosi vlastite troškove. U ovom slučaju valja odlučiti da će društvo Eutelsat i Kraljevina Nizozemska, koji su intervenirali u potporu zahtjevu tužitelja, kao i društva EchoStar i Inmarsat, koji su intervenirali u potporu zahtjevu tuženika, snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu ViaSat, Inc. nalaže se snošenje vlastitih troškova, kao i troškova Europske komisije.

3.      Društvu Eutelsat SA, Kraljevini Nizozemskoj i društvima EchoStar Mobile Ltd i Inmarsat Ventures Ltd nalaže se snošenje vlastitih troškova.

van der Woude

Kornezov

Buttigieg

Kowalik‑Bańczyk

 

      Hesse

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. ožujka 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski