MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 11. srpnja 2013.(1)
Predmet C‑209/12
Walter Endress
protiv
Allianz Lebensversicherungs‑AG
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Njemačka))
„Životno osiguranje – Pravo na otkaz – Rok za otkaz – Početak i trajanje – Priopćavanje informacija”
1. U skladu s pravom Unije, ugovaratelju životnog osiguranja mora se omogućiti da u roku od 14 do 30 dana od kada je obaviješten o zaključenju svojeg ugovora (u daljnjem tekstu: rok za otkaz)(2) taj ugovor otkaže, a prije njegova zaključenja mora ga se obavijestiti o pojedinostima ostvarivanja tog prava na otkaz. Što ako nije bio obaviješten o tome? Može li otkazati ugovor? Ako može, je li pravu Unije protivna nacionalna mjera u skladu s kojom to pravo istječe godinu dana nakon uplate prve premije te neovisno o tome jesu li obvezne informacije o pravu na otkaz priopćene ugovaratelju osiguranja?
2. To su glavni problemi koje je potrebno razmotriti pri odgovaranju na prethodno pitanje iz ovog predmeta.
Pravo Unije
Druga direktiva o životnom osiguranju
3. Direktivom Vijeća 90/619/EEZ (u daljnjem tekstu: Druga direktiva o životnom osiguranju)(3) izmijenjena je i dopunjena Direktiva Vijeća 79/267/EEZ (u daljnjem tekstu: Prva direktiva o životnom osiguranju)(4), koja se odnosila na „životno osiguranje”, definirano kao „vrsta osiguranja koja obuhvaća, osobito, osiguranje samo za slučaj doživljenja ugovorene dobi, osiguranje za slučaj smrti, osiguranje za slučaj doživljenja ugovorene dobi ili ranije smrti, osiguranje života s povratom premija, osiguranje za slučaj vjenčanja, osiguranje za slučaj rođenja” [neslužbeni prijevod](5).
4. Glavni cilj Druge i Treće direktive o životnom osiguranju bio je uspostava unutarnjeg tržišta u području životnog osiguranja, kao i uspostava slobode pružanja usluga životnog osiguranja(6).
5. U skladu s člankom 4. stavkom 1. Druge direktive o životnom osiguranju, mjerodavno pravo je načelno bilo pravo države članice obveze, ali su stranke, ako je pravo te države to dopuštalo, mogle izabrati pravo neke druge države kao mjerodavno. „Država članica obveze” je u članku 2. točki (e) navedene direktive bila definirana kao „država članica u kojoj ugovaratelj osiguranja ima svoje uobičajeno prebivalište odnosno, ako je ugovaratelj osiguranja pravna osoba, država članica u kojoj se nalazi njegov poslovni nastan na koji se ugovor odnosi” [neslužbeni prijevod].
6. Članak 15. Druge direktive o životnom osiguranju, kako je izmijenjen člankom 30. Treće direktive o životnom osiguranju, glasio je kako slijedi:
„1. Države članice propisuju da svaki ugovaratelj osiguranja koji zaključuje pojedinačni ugovor o životnom osiguranju može otkazati ugovor u roku od 14 do 30 dana od primitka obavijesti o njegovu zaključenju.
Otkaz ugovora oslobađa ugovaratelja osiguranja svih budućih obveza koje proizlaze iz toga ugovora.
Ostale pravne učinke i uvjete otkaza određuje mjerodavno pravo za ugovor kao što je definirano u članku 4., posebno u pogledu načina obavješćivanja ugovaratelja osiguranja o zaključenju ugovora.
2. Države članice ne moraju primjenjivati stavak 1. na ugovore koji se sklapaju na razdoblje od 6 mjeseci ili kraće niti kada zbog svojeg statusa ili zbog okolnosti zaključenja ugovora ugovaratelj osiguranja ne treba ovu posebnu zaštitu. Države članice propisuju u kojim se slučajevima ne primjenjuje stavak 1.” [neslužbeni prijevod]
Treća direktiva o životnom osiguranju
7. U skladu s uvodnom izjavom 23. u preambuli Treće direktive o životnom osiguranju,
„[…] na jedinstvenom tržištu osiguranja potrošač će imati širi i raznovrsniji izbor osiguranja; […] kako bi potrošač mogao u potpunosti iskoristiti ovu raznovrsnost i povećanu konkurenciju na tržištu, treba mu pružiti sve potrebne informacije kako bi mogao odabrati osiguranje koje najbolje odgovara njegovim potrebama; […] zahtjev u pogledu informiranja je tim važniji kada se uzme u obzir da razdoblje trajanja obveze može biti vrlo dugo; […] stoga je potrebno uskladiti minimalne propise kako bi potrošač dobio jasne i točne informacije o bitnim svojstvima proizvoda koji su mu ponuđeni i informacije o tijelima kojima ugovaratelji osiguranja, osiguranici i korisnici mogu uputiti pritužbe” [neslužbeni prijevod].
8. U članku 31. bila je predviđena obveza priopćavanja informacija ugovaratelju osiguranja prije zaključenja ugovora:
„1. Ugovaratelju osiguranja se prije zaključenja ugovora o osiguranju priopćavaju najmanje informacije navedene u Prilogu II. točki A.
2. Ugovaratelja osiguranja treba tijekom čitavog trajanja ugovora obavještavati o svim promjenama koje se tiču informacija navedenih u Prilogu II. točki B.
3. Država članica obveze može zahtijevati da društva za osiguranje uz informacije navedene u Prilogu II. ugovaratelju osiguranja pruže i druge informacije, ali samo ako je to nužno za pravilno razumijevanje bitnih elemenata ugovora.
4. Detaljne propise za provedbu ovog članka i Priloga II. utvrđuje država članica obveze.” [neslužbeni prijevod]
9. U Prilogu II. bile su navedene „informacije koje su se ugovaratelju osiguranja morale priopćiti prije zaključenja ugovora (A) ili tijekom trajanja ugovora (B)”. Te su informacije morale biti formulirane jasno i točno, u pisanom obliku, na službenom jeziku države članice obveze”. Točka A sadržavala je tablicu: u lijevom su stupcu bile navedene informacije o osiguravatelju, a u desnom stupcu informacije o samoj obvezi. U francuskoj verziji točke 13. desnog stupca bilo je navedeno „modalités d’exercise du droit de renonciation”, a u engleskoj verziji „[a]rrangements for application of the cooling‑off period” (postupak korištenja roka za razmišljanje), odnosno roka tijekom kojeg se ugovor mogao otkazati(7). Čini se da se njemačka verzija, u kojoj se govorilo o „Ausübung des Widerrufs[‑] und Rücktritt[s]rechts”, odnosila na različite aspekte prava na otkaz.
Nacionalno pravo
10. Članak 5a Versicherungsvertragsgesetza (Zakon o ugovorima o osiguranju, u daljnjem tekstu: VVG), u verziji koja se primjenjivala u vrijeme nastanka činjeničnog stanja u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: izvorna verzija članka 5a VVG‑a) predviđao je:
„1. Ako osiguratelj ugovaratelju osiguranja prilikom predaje ponude nije predao uvjete osiguranja ili je propustio pružiti informaciju za potrošače u skladu s člankom 10a Versicherungsaufsichtsgesetza[(8)], smatra se da je ugovor sklopljen na temelju police osiguranja, uvjeta osiguranja i drugih informacija za potrošače koje su mjerodavne za sadržaj ugovora ako ugovaratelj osiguranja ne prigovori u pisanom obliku u roku od četrnaest dana nakon dostave dokumentacije. […]
2. Rok počinje teći tek kada su ugovaratelju osiguranja dostavljene polica osiguranja i cjelokupna dokumentacija sukladno stavku 1. te je ugovaratelj osiguranja prilikom izdavanja police osiguranja u pisanom obliku jasno istaknutim slovima poučen o pravu na prigovor, početku roka i njegovu trajanju. Osiguravatelj je dužan dokazati primitak dokumentacije. Smatra se da je rok ispoštovan ako je prigovor pravovremeno podnesen. Međutim, bez obzira na prvu rečenicu, pravo na prigovor istječe godinu dana nakon uplate prve premije.”
11. Iako je izvorna verzija članka 5a VVG‑a izmijenjena s učinkom od 31. prosinca 2007., čini se da se još uvijek primjenjuje na znatan broj ugovora o životnom osiguranju sklopljenih prije tog datuma.
12. U izvornoj verziji članka 5a VVG‑a koristili su se njemački izrazi „widerspricht”, „Widerspruchsrecht” i „Widerspruch”. Ti se izrazi razlikuju od onih korištenih u članku 15. Druge direktive o životnom osiguranju (u kojem su se koristili izrazi „zurückzutreten”, „zurücktritt” i „Rücktritts”) i frazi „Ausübung des Widerrufs[‑] und Rücktritt[s]rechts” iz Priloga II. Trećoj direktivi o životnom osiguranju.
13. Za potrebe ovog mišljenja, usredotočit ću se na objašnjenja koja su u predmetnom postupku pružena o tome kako je članak 5a VVG‑a djelovao, a ne na moguća značenja izraza „widerspricht”, „Widerspruchsrecht” i „Widerspruch” u skladu s njemačkim pravom(9).
Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
14. W. Endress je namjeravao zaključiti ugovor o životnom osiguranju s društvom Allianz Lebensversicherungs‑AG (u daljnjem tekstu: Allianz), s učinkom od 1. prosinca 1998.
15. W. Endress je opće uvjete i informaciju za potrošače dobio tek kada mu je društvo Allianz poslalo policu osiguranja. U skladu sa zaključcima žalbenog suda koji obvezuju Bundesgerichtshof (u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev), društvo Allianz nije W. Endressa pravilno obavijestilo o pravima koja su mu zajamčena člankom 5a VVG‑a, čak ni nakon što je prihvatilo s njim sklopiti ugovor(10).
16. Posljedično, sud koji je uputio zahtjev ističe da rok od 14 dana predviđen u izvornoj verziji članka 5a VVG‑a nije počeo teći.
17. Ugovor je predviđao plaćanje godišnje premije tijekom razdoblja od pet godina. U skladu s općim uvjetima koji su se primjenjivali na ugovor, otkupna vrijednost u slučaju raskida ugovora bila je ograničena na iznos osigurnine za slučaj smrti.
18. W. Endress je premije uplaćivao od prosinca 1998. do prosinca 2002. Čini se da je 2004. uplatio dodatnu premiju.
19. Dana 1. lipnja 2007. W. Endress obavijestio je društvo Allianz da ugovor namjerava otkazati s učinkom od 1. rujna 2007. Društvo Allianz mu je u rujnu 2007. isplatilo otkupnu vrijednost tog ugovora o životnom osiguranju, koja je bila niža od ukupnog iznosa uplaćenih premija uvećanog za kamate.
20. Dopisom od 31. ožujka 2008. (dakle, više od godine dana nakon uplate prve premije), W. Endress je iskoristio svoja prava iz članka 5a VVG‑a. Tvrdio je da ugovor nije valjano zaključen te je od osiguravatelja tražio da mu vrati iznos svih premija koje je uplatio, zajedno s kamatama (umanjen za otkupnu vrijednost). Nejasno je kako je i kada W. Endress doznao za svoje pravo na temelju izvorne verzije članka 5a VVG‑a i za pojedinosti njegova ostvarenja.
21. Prvostupanjski sud odbio je tužbu W. Endressa kojom je potonji od osiguravatelja tražio isplatu dodatnog iznosa. Žalbeni sud odbio je njegovu žalbu protiv te odluke.
22. W. Endress je potom podnio zahtjev za reviziju Bundesgerichtshofu, koji smatra da ishod revizijskog postupka ovisi o tome je li pravilo – koje je predviđalo da pravo ugovaratelja osiguranja na temelju izvorne verzije članka 5a stavka 2. VVG‑a istječe godinu dana nakon uplate prve premije (u daljnjem tekstu: pravilo godine dana) – bilo protivno Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju. S obzirom na te okolnosti, taj je sud prekinuo postupak i uputio sljedeće pitanje:
„Treba li članak 15. stavak 1. prvu alineju Druge direktive [o životnom osiguranju], uzimajući u obzir članak 31. stavak 1. [Treće direktive o životnom osiguranju], tumačiti na način da mu je protivna odredba kao što je članak 5a stavak 2. četvrta rečenica [VVG‑a, u verziji koja se primjenjuje na činjenično stanje u glavnom postupku], koja ugovaratelju osiguranja priznaje pravo na otkaz ili prigovor koje istječe nakon najviše godinu dana od uplate prve premije osiguranja, čak i kada ugovaratelj osiguranja nije bio poučen o svojem pravu na otkaz ili prigovor?”
23. W. Endress, društvo Allianz, njemačka vlada i Komisija podnijeli su pisana očitovanja te su na raspravi održanoj 24. siječnja 2013. iznijeli usmena očitovanja.
Ocjena
Uvodne napomene
24. Iz zahtjeva za prethodnu odluku čini se da je W. Endress tvrdio da je pravilo godine dana u suprotnosti s Drugom i Trećom direktivom o životnom osiguranju.
25. Stoga ću razmotriti je li odredba poput izvorne verzije članka 5a VVG‑a, koja je sadržavala pravilo godine dana, bila protivna Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju te ću se potom, ako nije bila protivna, osvrnuti na posljedice tog zaključka za ovaj predmet.
26. Iako izvorna verzija članka 5a VVG‑a nije više na snazi(11), ta se odredba još uvijek primjenjuje na znatan broj ugovora o životnom osiguranju. Stoga, presuda će Suda u ovom predmetu vjerojatno utjecati i na druge ugovaratelje osiguranja, a ne samo na W. Endressa(12). Mogla bi biti relevantna i za ugovaratelje osiguranja koji su ugovore o životnom osiguranju potpisali na temelju drugih odredbi, a ne na temelju izvorne verzije članka 5a VVG‑a, ako pravo na otkaz tih ugovora podliježe istom (ili sličnom) pravilu godine dana.
27. Očitovanja iznesena u ovom predmetu pružaju samo fragmentirani opis njemačkih propisa o životnom osiguranju i posebnim obilježjima sklapanja i otkazivanja ugovora o životnom osiguranju kakvi su opisani u izvornoj verziji članka 5a VVG‑a.
28. Sud koji je uputio zahtjev navodi da se ta odredba primjenjivala na ugovore sklopljene na temelju modela koji ću nazivati „modelom predaje police”. Prema tom pristupu, zahtjev potencijalnog ugovaratelja osiguranja za sklapanje ugovora o životnom osiguranju predstavljao je ponudu, a osiguravatelj je tu ponudu prihvaćao na način da bi ponuditelju poslao policu osiguranja, opće uvjete osiguranja i informaciju za potrošače. Čini se da je do zaključenja ugovora dolazilo tek nakon isteka roka od 14 dana od dostave te dokumentacije i pod uvjetom da, tijekom tog razdoblja, ponuditelj nije izrazio svoju namjeru da ga ugovor ne obvezuje. Stoga, ugovor tijekom tog razdoblja, u skladu s njemačkim pravom, privremeno nije bio valjan. Ako ponuditelj tijekom tog razdoblja ne bi reagirao, ugovor bi se smatrao zaključenim na datum na koji je ponuditelj primio policu o osiguranju, opće uvjete osiguranja i informaciju za potrošače. Ako osiguravatelj ne bi tu dokumentaciju pravilno pružio budućem ugovaratelju osiguranja, rok od 14 dana ne bi počeo teći. Međutim, ponuditelj nakon isteka godine dana od uplate prve premije više nije mogao izraziti svoju namjeru da ga ugovor ne obvezuje.
29. Pitanja suda koji je uputio zahtjev osobito se odnose na izvornu verziju članka 5a stavka 2. VVG‑a, u skladu s kojom ponuditelj svoju namjeru da ga ugovor ne obvezuje nije mogao izraziti nakon isteka godine dana od uplate prve premije – čak ni ako, kako sud koji je uputio zahtjev ističe, osiguravatelj nikad nije priopćio relevantne informacije (uključujući informacije o pravu ponuditelja da izrazi svoju namjeru da ga ugovor ne obvezuje) te stoga rok od 14 dana nije ni počeo teći.
30. Sud koji je uputio zahtjev pravilo godine dana razmatra s obzirom na odredbe Druge i Treće direktive o životnom osiguranju koje su se odnosile na pravo na otkaz nakon obavijesti o zaključenju ugovora, odnosno na obvezu da se ponuditelju (to jest, budućem ugovaratelju osiguranja) prije zaključenja ugovora priopće određene informacije.
31. Nisam sigurna treba li relevantno nacionalno pravo razumjeti na način da se odnosi na pravo na otkaz u smislu članka 15. Druge direktive o životnom osiguranju ili pak da se odnosi na neko drugo pravo kojim raspolaže ponuditelj koji želi spriječiti zaključenje ugovora o životnom osiguranju, a koje nije uređeno tom odredbom.
32. Tekst izvorne verzije članka 5a VVG‑a upućuje na to da je predmet te odredbe bio „Widerspruchsrecht”, dok su u članku 15. Druge direktive o životnom osiguranju bile opisane okolnosti u kojima ugovaratelj osiguranja „zurücktritt” („povlači se”) te su u njemačkoj verziji Priloga II. Trećoj direktivi o životnom osiguranju informacije koje se moraju priopćiti prije zaključenja ugovora definirane na način da uključuju „Ausübung des Widerrufs[‑] und Rücktritt[s]rechts”. Nasuprot tomu, sud koji je uputio zahtjev od Suda traži da razmotri izraz „Rücktritts- oder Widerspruchsrecht” koji se, kako se čini, odnosi i na (dio) prava uređenog Drugom i Trećom direktivom o životnom osiguranju i na pravo koje je predmet izvorne verzije članka 5a VVG‑a.
33. Stoga, kako bih pomogla sudu koji je uputio zahtjev, a pritom izbjegla donošenje konačnog zaključka o značenju njemačkog prava, zasebno ću razmotriti sljedeća dva pitanja: (i.) je li pravilo u skladu s kojim je pravo na otkaz isticalo godinu dana od uplate prve premije, neovisno o tome jesu li obvezne informacije o pravu na otkaz priopćene ugovaratelju osiguranja, bilo protivno Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju; te (ii.) ostavljajući po strani pravo na otkaz u smislu članka 15. Druge direktive o životnom osiguranju, je li Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju bilo protivno sklapanje ugovora o životnom osiguranju na temelju uvjeta iz odredbe kao što je izvorna verzija članka 5a VVG‑a? Prvo pitanje se temelji na pretpostavci da se ta odredba nacionalnog prava odnosila na pravo na otkaz u smislu Druge i Treće direktive o životnom osiguranju, u drugom se pitanju pretpostavlja da to nije bio slučaj.
Pod pretpostavkom da se izvorna verzija članka 5a VVG‑a odnosila na pravo na otkaz: je li pravilo godine dana bilo protivno Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju?
34. U skladu s člankom 15. stavkom 1. Druge direktive o životnom osiguranju, rok za otkaz počinjao je teći kada je ugovaratelj osiguranja bio obaviješten da je ugovor zaključen. Taj se početak roka temeljio na dvjema pretpostavkama: kao prvo, otkazati se može samo ugovor koji je zaključen te, kao drugo, ugovaratelj osiguranja ne može ostvariti pravo na otkaz ako nije pravilno i pravovremeno o njemu obaviješten. U tom smislu, članak 31. Treće direktive o životnom osiguranju zahtijevao je da se relevantne informacije, kako su definirane u Prilogu II. toj direktivi, ponuditelju priopće prije zaključenja ugovora.
35. Međutim, u članku 15. Druge direktive o životnom osiguranju nisu bile predviđene posljedice u slučaju da informacije, koje su uključivale pojedinosti u pogledu prava na otkaz, nisu pravilno priopćene prije zaključenja ugovora.
36. Ni u članku 31. stavku 1. Treće direktive o životnom osiguranju nisu definirane te posljedice niti je navedeno utvrđuju li se u skladu s pravom nadležne države članice. U članku 31. stavku 4. bilo je navedeno samo da detaljne propise za provedbu tog članka i Priloga II. uređuje pravo države članice obveze.
37. S obzirom na tu pozadinu, je li Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju bilo protivno to da država članica propiše da se, u okolnostima u kojima relevantne informacije – uključujući informacije u pogledu prava na otkaz – nisu (pravilno) priopćene ugovaratelju osiguranja, pravo na otkaz može ostvariti samo unutar godine dana od uplate prve premije?
38. Ne smatram da je zadaća Suda da iscrpno navede koje su posljedice nepriopćavanja potrebnih informacija. Umjesto toga, države članice dužne su Treću direktivu o životnom osiguranju (konkretno, članak 31.) provesti na način sukladan pravu Unije, a osobito načelima pravne sigurnosti, proporcionalnosti i djelotvornosti.
39. Po mojemu mišljenju, nije moguće da države članice ne predvide nikakve posljedice u pogledu nepriopćavanja informacija. U tom slučaju osiguravatelj ne bi imao nikakvog razloga poštovati obvezu priopćavanja informacija te bi potencijalni kupac životnog osiguranja bio lišen zaštite. Istodobno, ne smatram da su Druga i Treća direktiva o životnom osiguranju obvezivale države članice da propišu da je ugovor nevaljan kada god obveza priopćavanja informacija prije zaključenja ugovora nije bila poštovana. Takva sankcija nije uvijek proporcionalna i djelotvorna.
40. Tako, primjerice, može se dogoditi da osiguravatelj ne priopći ni jednu od informacija navedenih u točki A Priloga II. Trećoj direktivi o životnom osiguranju, ili njihov značajan dio. U takvom slučaju, teško je zamisliti na koji se način ugovor uopće može smatrati zaključenim: jednoj stranci su nedostajale sve bitne informacije u pogledu ugovora, ili njihov značajan dio.
41. Može se dogoditi i da nisu priopćene samo informacije o pravu na otkaz i pojedinostima njegova ostvarenja; a da je potencijalni kupac u drugim pogledima bio pravilno informiran. U takvim okolnostima, kupac ne bi bio svjestan samo šire zaštite na koju ga to pravo otkaza ovlašćuje. Ne čini se vjerojatnim da bi osoba koja je odlučila sklopiti ugovor o životnom osiguranju od toga odustala ako bi znala za širu zaštitu koju pruža pravo na otkaz. Država članica može odlučiti da prikladnu popravnu mjeru u takvim okolnostima predstavlja to da se ugovaratelju osiguranja nakon trenutka u kojem je pravilno obaviješten o svojem pravu na otkaz omogući određeno razdoblje tijekom kojeg može ostvariti to pravo. Država članica također može odlučiti ugovaratelju osiguranja pružiti veću zaštitu ili može uzeti u obzir želi li ugovaratelj osiguranja ugovor proglasiti nevaljanim(13).
42. Podsjećam da je Sud u presudi Heininger, u pogledu prava na otkaz na temelju Direktive o prodaji na kućnom pragu(14), istaknuo da se „potrošač ne može koristiti pravom na otkaz ako ne zna za njegovo postojanje”(15). Taj se predmet odnosio na njemački zakon u skladu s kojim je potrošač koji nije dobio potrebne informacije mogao upotrijebiti pravo na otkaz sve dok obje stranke ne bi izvršile svoje ugovorne obveze, ali to nije mogao učiniti nakon isteka godine dana od datuma na koji je izrazio namjeru zaključenja ugovora. Sud je dalje zaključio da razlozi pravne sigurnosti ne mogu opravdati ograničenje razdoblja tijekom kojeg pravo na otkaz može biti korišteno na temelju Direktive 85/577, u mjeri u kojoj bi to značilo ograničenje prava koja su izričito priznata potrošačima kako bi se zaštitili od rizika koji proizlaze iz činjenice da su kreditne institucije odlučile sklopiti ugovore izvan svojih poslovnih prostorija(16).
43. Postoje značajne razlike između Direktive o prodaji na kućnom pragu i Druge i Treće direktive o životnom osiguranju. Ipak, stajalište Suda u presudi Heininger shvaćam na način da se potrošačka prava ne smiju oslabiti kako bi se pružila pravna sigurnost prodavatelju koji potrošaču nije pravilno i pravovremeno priopćio informacije koje bi potonjem omogućile da upotrijebi svoje pravo na otkaz unutar razdoblja koje je odredio zakonodavac Unije(17).
44. Smatram da isti zaključci trebaju vrijediti i u pogledu Druge i Treće direktive o životnom osiguranju.
45. Kao i potrošač u ugovoru sklopljenom na kućnom pragu, ugovaratelj osiguranja je slabija strana u ugovornom odnosu s osiguravateljem. Treba biti obaviješten o posljedicama ugovora kako bi u pogledu osiguravatelja i ugovora mogao donijeti na informacijama utemeljenu odluku prije nego što ga ugovor pravno obveže. Kao i u slučaju Direktive o prodaji na kućnom pragu, Druga i Treća direktiva o životnom osiguranju obvezuju osiguravatelja da priopći potrebne informacije(18). Ta stranka ne bi trebala imati mogućnost pozvati se na pravnu sigurnost radi ispravljanja situacije koju je sama izazvala nepoštovanjem zahtjeva iz prava Unije da priopći definirani popis informacija(19).
46. Dodajem da se uplata prve premije može smatrati dokazom da je ugovaratelj osiguranja namjeravao biti vezan ugovorom na temelju informacija o tom ugovoru koje su mu prije toga ili u to vrijeme priopćene. Međutim, zbog osiguravateljeva propusta, nije dobio sve informacije koje pravo Unije smatra relevantnim za zaključenje ugovora.
47. Ugovaratelj osiguranja kojeg osiguravatelj nije obavijestio o pravu na otkaz može o tom pravu doznati nekim drugim putem, ali osiguravatelj u tom slučaju svejedno nije ispunio svoju obvezu predviđenu Trećom direktivom o životnom osiguranju i provedenu u nacionalnom pravu. Osiguravatelju se ne može dopustiti da se oslanja na taj propust (pod pretpostavkom da može dokazati kada je ugovaratelj osiguranja doznao za pravo na otkaz) kako bi tvrdio da je rok za otkaz istekao. Dovoljna pravna sigurnost da bi rok za otkaz tekao i istekao postoji samo ako osiguravatelj može dokazati da je priopćio sve potrebne informacije.
48. Međutim, to ne znači da ugovaratelj osiguranja ne može ugovor otkazati prije nego što mu osiguravatelj priopći informacije, ako za svoje pravo na otkaz dozna na neki drugi način. U suprotnom bi se osiguravatelju zapravo omogućilo da iskoristi vlastiti propust kako bi ugovaratelju osiguranja uskratio njegovo pravo.
49. Zbog navedenih razloga, zaključujem da je članku 15. Druge Direktive o životnom osiguranju i članku 31. Treće direktive o životnom osiguranju bilo protivno to da država članica propiše da se pravo na otkaz ne može ostvariti nakon isteka godine dana od uplate prve premije, neovisno o tome je li osiguravatelj pravilno i pravovremeno obavijestio ugovaratelja osiguranja o tom pravu. U skladu s takvim pravilom, rok za otkaz istječe zbog činjenice da je ugovaratelj osiguranja izvršio svoje ugovorne obveze (plaćanjem dugovane premije) te unatoč činjenici da osiguravatelj nije izvršio svoju zakonsku obvezu da ugovaratelju osiguranja priopći informacije. Takav bi ishod bio apsurdan.
50. Taj bi zaključak mogao biti dovoljan da u ovom predmetu pomogne sudu koji je uputio zahtjev. Unatoč tomu, nakratko ću razmotriti i pitanje je li članku 15. stavku 1. Druge direktive o životnom osiguranju bilo protivno to da država članica propiše rok za otkaz koji je dulji od 14 do 30 dana nakon obavijesti o zaključenju ugovora.
51. Po mojemu mišljenju, u članku 15. stavku 1. Druge direktive o životnom osiguranju bilo je jasno navedeno da rok za otkaz ne može biti kraći od 14 dana počevši od dana kada je priopćeno zaključenje ugovora. Taj je rok mogao trajati od 14 do 30 dana. Dakle, u članku 15. stavku 1. bila je određena i donja i gornja granica trajanja roka za otkaz koje države članice mogu propisati u svojem zakonodavstvu. Donja granica očito je predviđena kako bi se ugovaratelju osiguranja pružila minimalna razina zaštite. Gornja je pak granica utvrđena radi pravne sigurnosti, kako za ugovaratelja osiguranja tako i za osiguravatelja.
52. Što ako ugovor o životnom osiguranju nije bio sklopljen u skladu sa zahtjevima iz Druge i Treće direktive o životnom osiguranju? Osobito, što ako su informacije opisane u članku 31. Treće direktive o životnom osiguranju tek kasnije priopćene ugovaratelju osiguranja?
53. U tom slučaju, iz razloga koje sam već navela, ugovaratelj osiguranja mora imati mogućnost otkazivanja ugovora unutar roka koji počinje teći od trenutka priopćenja relevantnih informacija.
54. Je li se ugovaratelju osiguranja u tom slučaju morao omogućiti rok za otkaz dulji od gornje granice predviđene u članku 15. stavku 1. Druge direktive o životnom osiguranju?
55. Smatram da ne.
56. Iako je u članku 15. Druge direktive o životnom osiguranju bio određen početak roka za otkaz u takvim okolnostima(20), ne smatram da se u nacionalnom pravu može predvidjeti da ugovaratelj osiguranja ima pravo svoj ugovor otkazati nakon isteka roka duljeg od gornje granice koja je izričito propisana u toj odredbi.
Pod pretpostavkom da se izvorna verzija članka 5a VVG‑a nije odnosila na pravo na otkaz: je li sklapanje ugovora o životnom osiguranju na temelju te odredbe bilo protivno Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju?
57. Ako sud koji je uputio zahtjev odluči da je pravo opisano u izvornoj verziji članka 5a VVG‑a bilo odvojeno od prava na otkaz iz članka 15. Druge direktive o životnom osiguranju, relevantno je razmotriti je li Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju bilo protivno to da država članica za sklapanje ugovora o životnom osiguranju usvoji model kao što je model predaje police. Ako je odgovor negativan, upućeno pitanje je u biti hipotetsko.
58. Obje su se direktive(21) primjenjivale na sklapanje i na otkaz ugovora o životnom osiguranju. Njihove relevantne odredbe odnosile su se na pet različitih faza: (i.) sastavljanje ugovora; (ii.) njegovo zaključenje; (iii.) obavještavanje ugovaratelja osiguranja o njegovu zaključenju; (iv.) početak roka za otkaz nakon te obavijesti; i (v.) mogući otkaz ugovora unutar tog roka.
59. Što se tiče faze (i.), u članku 31. stavku 1. Treće direktive o životnom osiguranju bilo je predviđeno da su se informacije navedene u točki A Priloga II. toj direktivi morale potencijalnom kupcu priopćiti prije zaključenja ugovora. Osobito, kako bi mu se omogućilo da donese na informacijama utemeljenu odluku, smatram da su se te informacije ugovaratelju osiguranja morale priopćiti prije nego što bi izabrao određenog osiguravatelja i ugovor. Svrha te obveze priopćavanja informacija bila je da se potencijalnom kupcu omogući da izabere ugovor koji najbolje odgovara njegovim potrebama te da mu se pruže „jasne i točne informacije o bitnim svojstvima proizvoda koji su mu ponuđeni i informacije o tijelima kojima ugovaratelji osiguranja, osiguranici i korisnici mogu uputiti pritužbe”(22). Te su informacije morale uključivati i pojedinosti o otkazivanju ugovora(23).
60. Što se tiče faza (ii.) do (v.), u članku 15. Druge direktive o životnom osiguranju bilo je propisano da ugovaratelj osiguranja, nakon što zaključi ugovor i o tome bude obaviješten, može taj ugovor otkazati unutar ograničenog roka za otkaz. Očito, ugovor koji još nije zaključen, kada nije postojala ponuda ni prihvat koji rezultira sporazumom između stranaka da budu vezane posebnim ugovornim uvjetima, ne može se otkazati.
61. Iz toga proizlazi da su Druga i Treća direktiva o životnom osiguranju, ako ih se zajedno tumači, zahtijevale da se određene informacije priopće (budućem) ugovaratelju osiguranja prije zaključenja ugovora te da on nakon toga ima na raspolaganju rok za otkaz u trajanju od 14 do 30 dana nakon što primi obavijest o zaključenju ugovora. Stoga, tim su direktivama bila protivna nacionalna uređenja koja nisu poštovala te zahtjeve.
62. Čini se da je Trećoj direktivi o životnom osiguranju bilo protivno nacionalno pravo koje je dopuštalo da se ugovor o životnom osiguranju sklopi bez pravilnog i pravovremenog priopćavanja informacija, kako zahtijeva članak 31. stavak 1. te direktive. Obveza priopćavanja informacija bila bi dovedena u pitanje ako bi se te informacije dostavile tek nakon što je ugovaratelj osiguranja dao svoju ponudu te stoga izabrao osiguravatelja i ugovor.
63. Ako je u pravu države članice bio predviđen rok unutar kojeg je ponuditelj mogao prigovoriti na zaključenje ugovora te je bilo propisano da se tijekom tog roka ugovor još ne smatra zaključenim, očito je da taj rok nije predstavljao rok za otkaz u smislu članka 15. stavka 1. Druge direktive o životnom osiguranju te da je to pravo na prigovor bilo dio faze (i.) (sastavljanje ugovora), a ne neke kasnije faze.
64. U takvim okolnostima, u pravu države članice je trebalo biti predviđeno da je ugovaratelj osiguranja, nakon isteka roka tijekom kojeg je ponuditelj mogao izraziti svoju namjeru da ga ugovor ne obvezuje (faza (ii.)), trebao biti obaviješten o zaključenju ugovora (faza (iii.)) i da je imao pravo otkazati ugovor unutar određenog roka od njegova zaključenja (faze (iv.) i (v.)), koji je bio različit od roka tijekom kojeg je mogao prigovoriti na zaključenje ugovora (faza (ii.)). U suprotnom, rok za otkaz bi istekao prije zaključenja ugovora.
Posljedice
65. Njemačko pravo mjerodavno je za spor koji se u glavnom postupku vodi između W. Endressa i društva Allianz, koji su oba privatnopravne stranke. Sud koji je uputio zahtjev mora to pravo protumačiti na način da osigura sukladnost s pravom Unije, osobito s Drugom i Trećom direktivom o životnom osiguranju koje su se primjenjivale u vrijeme zaključenja ugovora. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, direktiva ne može sama po sebi stvoriti obveze za pojedinca, pa se na nju kao takvu nije moguće pozivati protiv pojedinca(24).
66. Zaključila sam da se članak 15. Druge direktive o životnom osiguranju i članak 31. Treće direktive o životnom osiguranju trebaju tumačiti na način (i.) da im je protivno to da država članica propiše da se pravo na otkaz ne može ostvariti nakon što protekne godina dana od uplate prve premije, neovisno o tome je li osiguravatelj pravilno i pravovremeno obavijestio ugovaratelja osiguranja o tom pravu te (ii.) da im je protivno to da država članica isključi obvezu priopćavanja određenih obveznih informacija (budućem) ugovaratelju osiguranja prije zaključenja ugovora i pravo istog na otkaz u roku od 14 do 30 dana nakon što je zaključenje ugovora priopćeno.
67. Svaki od tih zaključaka može imati značajne posljedice za položaj W. Endressa i osiguravatelja u glavnom postupku.
68. Kakve će te posljedice biti ovisit će prije svega o mjeri u kojoj sud koji je uputio zahtjev uspije njemačko pravo protumačiti u skladu s Drugom i Trećom direktivom o životnom osiguranju. U tom pogledu, a u skladu sa sudskom praksom Suda, sud koji je uputio zahtjev mora „razmotriti nacionalno pravo kao cjelinu kako bi ocijenio u kojoj se mjeri može primijeniti, a da ne dovede do ishoda suprotnog onomu kojem direktiva teži”(25). To znači da sud koji je uputio zahtjev mora primijeniti one metode tumačenja predviđene nacionalnim pravom koje omogućuju, u određenim okolnostima, da se odredba nacionalnog prava protumači na način kako bi se izbjegao sukob s drugim nacionalnim pravilom ili da se njezino područje primjene smanji tako da se primijeni samo u mjeri u kojoj je sukladna dotičnom pravilu(26). Istodobno, obveza pozivanja na direktivu prilikom tumačenja i primjene nacionalnog prava „ograničena je općim pravnim načelima, osobito načelima pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti” te „ne može služiti kao osnova da se nacionalno pravo tumači contra legem”(27).
69. Ako se ishod koji relevantne direktive propisuju ne može ostvariti na taj način, iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da će nacionalni sud možda morati odbiti primjenu nacionalnog prava(28) te da, ako nastane šteta i tu štetu uzrokuje država članica povredom svojih obveza, sud koji je uputio zahtjev mora „oštećenim potrošačima osigurati pravo da ostvare naknadu štete u skladu s nacionalnim propisima o odgovornosti”(29).
Vremenski učinak presude Suda
70. Društvo Allianz od Suda zahtijeva da, ako utvrdi da je nacionalno zakonodavstvo kao što je pravilo godine dana bilo protivno Drugoj i Trećoj direktivi o životnom osiguranju, ograniči vremenske učinke svoje presude(30). U tom kontekstu, društvo Allianz tvrdi da bi presuda mogla utjecati na više od 108 milijuna ugovora zaključenih između 1995. i 2007., na temelju kojih su uplaćene ukupne premije u približnom iznosu od 400 milijardi eura(31). Društvo Allianz navodi da je ono samô sklopilo oko 9 milijuna takvih ugovora tijekom tog razdoblja, na temelju kojih je primilo približno 62 milijarde eura premija.
71. Ograničavanje vremenskih učinaka presude predstavlja iznimnu mjeru koju je Sud poduzimao samo kada je (i.) „postojala opasnost od teških ekonomskih posljedica koje bi osobito bile posljedica velikog broja pravnih odnosa nastalih u dobroj vjeri na temelju propisa za koji se smatralo da je valjano na snazi” i (ii.) „kada se činilo da su pojedinci i nacionalna tijela bili poticani na to da usvoje praksu koja nije u skladu s pravom Unije zbog objektivne i značajne nesigurnosti u pogledu dosega odredbi prava Unije zbog nesigurnosti kojoj je mogla pridonijeti i sama praksa koju su usvojile druge države članice ili Europska komisija”(32). Financijske posljedice ne mogu same po sebi opravdati tu iznimnu mjeru(33).
72. Smatram da u ovom predmetu nema dovoljno elemenata koji bi opravdali ograničavanje vremenskog učinka presude Suda. Sudu nisu predočeni dokazi o vjerojatnosti da će ugovori o životnom osiguranju na koje bi njegova presuda mogla utjecati biti otkazani, o posljedičnom financijskom trošku za osiguravatelja(e) niti o razmjeru rizika od nastupanja teških ekonomskih posljedica. Nisam uvjerena ni da je „objektivna, značajna nesigurnost” u pogledu predmetnih odredbi prava Unije potaknula nacionalna tijela da zadrže model predaje police ili da uplatu prve premije uzmu kao početnu točku za izračunavanje relevantnog roka u skladu s pravilom godine dana.
Zaključak
73. S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanje koje je uputio Bundesgerichtshof:
Članak 15. stavak 1. Direktive Vijeća 90/619/EEZ od 8. studenoga 1990. o usklađivanju zakona i drugih propisa povezanih s izravnim životnim osiguranjem i o utvrđivanju odredaba za olakšavanje učinkovitog ostvarivanja slobode pružanja usluga i izmjeni Direktive 79/267/EEZ, u vezi s člankom 31. Direktive Vijeća 92/96/EEZ od 10. studenoga 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa o izravnom životnom osiguranju i izmjeni direktiva 79/267/EEZ i 90/619/EEZ, treba se tumačiti na način da mu je protivna nacionalna odredba u skladu s kojom pravo na otkaz ugovora o životnom osiguranju istječe nakon najviše godinu dana od uplate prve premije, neovisno o tome je li ugovaratelj osiguranja pravilno i pravovremeno obaviješten o tom pravu.