Predmet T‑162/10

Niki Luftfahrt GmbH

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Koncentracije – Zračni prijevoz – Odluka kojom se koncentracija proglašava spojivom sa zajedničkim tržištem – Ocjena učinaka koncentracije na tržišno natjecanje – Obveze“

Sažetak – Presuda Općeg suda (osmo vijeće) od 13. svibnja 2015.

1.      Koncentracije između poduzetnika – Komisijino ispitivanje – Ocjene ekonomske naravi – Diskrecijska ovlast pri ocjeni – Sudski nadzor – Opseg – Granice

(čl. 256. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 2. i 8.)

2.      Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Opseg – Komisijina odluka kojom se koncentracija proglašava spojivom s unutarnjim tržištem

(čl. 296. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 2. st. 2. i čl. 8. st. 2.)

3.      Koncentracije između poduzetnika – Komisijino ispitivanje – Utvrđivanje mjerodavnog tržišta – Koncentracija između dva zračna prijevoznika – Mjerila – Zamjenjivost proizvoda – Pristup prema paru gradova

(čl. 82. UEZ‑a; Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 2.; Uredba Komisije br. 802/2004, odjeljak 6.; Obavijest Komisije 97/C 372/03, t. 13. do 17., 20., 21. i 24.)

4.      Koncentracije između poduzetnika – Komisijino ispitivanje – Utvrđivanje mjerodavnog tržišta – Kriteriji koji se mogu razlikovati od onih koji se primjenjuju u području državnih potpora

(čl. 87. i 88. UEZ‑a; Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 2. st. 2., čl. 3. i čl. 8. st. 2.)

5.      Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Pretpostavke – Tužbeni razlog utemeljen na dokazima otkrivenima tijekom postupka

(Poslovnik Općeg suda, čl. 44. st. 1. i čl. 48. st. 2.)

6.      Koncentracije između poduzetnika – Ocjena usklađenosti s unutarnjim tržištem – Komisijino ispitivanje – Teret dokazivanja koji je na stranci koja pobija odluku o spojivosti koncentracije

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 2. i 8.)

7.      Koncentracije između poduzetnika – Ocjena usklađenosti s unutarnjim tržištem – Mjerila –Protutržišni učinci – Stvaranje ili jačanje vladajućeg položaja – Nemogućnost proglašavanja spojivosti koncentracije s unutarnjim tržištem bez obveza stranaka čiji je cilj uklanjanje učinaka na tržišno natjecanje

(čl. 82. UEU‑a; Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 2. i 8.)

8.      Promet – Zračni prijevoz – Pristup prijevoznika Unije pravima pružanja usluga prijevoza unutar Unije i na međunarodnoj razini – Pretpostavke – Obveza države članice da na temelju nediskriminirajućeg i transparentnog postupka osigurava raspodjelu prometnih prava između zračnih prijevoznika Unije koji ispunjavaju uvjete – Potreba dvostranog sporazuma između države članice i treće zemlje o kojoj je riječ u slučaju međunarodnih prava pružanja usluga prijevoza

(čl. 100. st. 2. UEFU‑a; Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća br. 847/2004 i br. 1008/2008, čl. 15.)

9.      Koncentracije između poduzetnika – Komisijino ispitivanje – Donošenje odluke kojom se utvrđuje spojivost koncentracije s unutarnjim tržištem bez otvaranja II. faze – Uvjet – Nepostojanje ozbiljnih sumnji – Nužnost preuzimanja obveza predmetnih poduzetnika – Diskrecijska ovlast – Sudski nadzor ograničen na očitu pogrešku u ocjeni – Nadzor koji obuhvaća i pogrešku u ocjeni u slučaju otvaranja II. faze i obveze preuzete tijekom te faze

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 2. st. 2., čl. 6. i čl. 8. st. 2.)

10.    Koncentracije između poduzetnika – Komisijino ispitivanje – Obveze predmetnih poduzeća na temelju kojih prijavljena koncentracija može postati spojiva s unutarnjim tržištem – Mjerila

(Uredba Vijeća br. 139/2004, čl. 2. st. 2., čl. 6. i čl. 8. st. 2.)

11.    Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Sažeti prikaz iznesenih razloga – Opće upućivanje na elemente navedene u okviru prvog tužbenog razloga u prilog drugom tužbenom razlogu – Nedopuštenost

(Poslovnik Općeg suda, čl. 44. st. 1. t. (c))

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 85.‑87.)

2.      Komisija ne povrjeđuje svoju obvezu obrazlaganja ako, kad izvršava svoju ovlast kontrole koncentracija, u svoj odluku ne uključi temeljito obrazloženje u pogledu ocjene određenog broja aspekata koncentracije koji joj se čine očito nevažnima, beznačajnima ili očito sporednima za ocjenu koncentracije. Naime, takav zahtjev nije u skladu sa zahtjevom žurnosti i kratkim rokovima postupka kojima je Komisija obvezana kad izvršava svoju ovlast kontrole koncentracija i koji su dio posebnih okolnosti u postupku kontrole tih koncentracija. Iz toga proizlazi da je, kad Komisija ocijeni koncentraciju spojivom sa zajedničkim tržištem na temelju članka 8. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 o koncentracijama između poduzetnika, zahtjev obrazloženosti ispunjen ako je u toj odluci jasno navedeno zašto je Komisija smatrala da predmetna koncentracija, prema potrebi nakon što je predmetni poduzetnici izmijene, bitno ne ograničava učinkovito tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovu značajnom dijelu, posebno zbog stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja.

(t. 99., 100.)

3.      U svrhu ocjene toga ima li zračni prijevoznik koji djeluje u području redovnog prijevoza vladajući položaj na tržištu, najprije valja odrediti predmetno tržište prijevoznih usluga. smatrajući ili da je sektor redovnih letova zasebno tržište ili da valja uzeti u obzir alternativne mogućnosti prijevoza, poput čarterskog prijevoza, željezničkog ili cestovnog prijevoza kao i redovne letove na drugim linijama koje mogu poslužiti kao zamjena.

U tom pogledu treba uzeti u obzir kriterij koji se odnosi na to može li se redovni let na određenoj liniji promatrati izdvojeno u odnosu na alternativne mogućnosti prijevoza zbog svojih posebnih značajki iz kojih proizlazi da je on s tim alternativnim mogućnostima prijevoza slabo zamjenjiv i da je vrlo malo izložen njihovu tržišnom natjecanju.

Iz toga proizlazi da je Komisija u okviru kontrole koncentracija u sektoru redovnog zračnog prijevoza putnika pravilno utvrdila mjerodavno tržište tako što je razvila pristup „polazišna točka/odredišna točka“, takozvani P & O, koji odgovara pristupu prema paru gradova i koji odražava potražnju prema kojoj potrošači uzimaju u obzir sve moguće opcije, uključujući različita prijevozna sredstva, kako bi iz polazišnog stigli u odredišni grad. Prema tom pristupu, svaka kombinacija jedne polazišne i jedne odredišne točke čini zasebno tržište.

(t. 135., 136., 138., 139.)

4.      U području koncentracija između poduzetnika koje su uređene pravom tržišnog natjecanja Unije utvrđenje mjerodavnog tržišta nužno nije jednako utvrđenju mjerodavnog tržišta koje se odnosi na odobrenje državne potpore, s obzirom na to da se ta dva postupka razlikuju kako po predmetu tako i po pravnom temelju, koji je u prvom slučaju članak 88. stavak 2. prvi podstavak UEZ‑a, a u drugom slučaju članak 8. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 o kontroli koncentracija između poduzetnika.

Stoga u okviru ispitivanja državnih potpora koje se mogu odobriti u skladu s člankom 87. stavkom 3. točkom (c) UEZ‑a, Komisija mora osigurati da predmetne potpore ne utječu negativno na trgovinske uvjete u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno zajedničkom interesu. U slučaju odluke o planu restrukturiranja, u kojoj je cilj je predmetne potpore osigurati smanjenje duga poduzetnika i koja je obuhvaćena planom restrukturiranja kojim se nastoji vratiti dugoročna održivost tog poduzetnika, učinci te potpore nisu ograničeni na određeno tržište na kojem je prisutan poduzetnik, nego se protežu na ukupan položaj tog poduzetnika.

Suprotno tomu, u okviru kontrole koncentracija Komisija, u skladu s člankom 2. stavcima 2. i 3. Uredbe o koncentracijama, mora osigurati da koncentracija bitno ne ograničava učinkovito tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu ili njegovu značajnom dijelu. Tada je u središtu ocjene učinak koncentracije na ograničenje tržišnog natjecanja. Zato je cilj obveza koje su predložili podnositelji prijave riješiti probleme tržišnog natjecanja nastale koncentracijom na tržištima na kojima su navedeni sudionici konkurirali prije koncentracije.

(t. 145.‑147.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 149., 150., 167., 257., 259.‑261., 319.)

6.      U okviru ispitivanja spojivosti koncentracije s unutarnjim tržištem Komisija treba, osobito na temelju članka 2. Uredbe o koncentracijama, ispitati učinke koncentracije na tržišno natjecanje na tržištima na kojima postoji rizik od znatnog ograničavanja učinkovitog tržišnog natjecanja, osobito zbog stvaranja ili jačanja vladajućeg položaja.

Iako je ispitivanje tržišnog natjecanja koje je provela Komisija djelomično potaknulo zabrinutost trećih osoba ispitanih u okviru upravnog postupka, Komisija mora, čak i kad treće osobe to izričito ne zahtijevaju, ali s obzirom na ozbiljne pokazatelje, identificirati probleme u vezi s tržišnim natjecanjem koji su nastali koncentracijom na svim tržištima na kojima bi ona mogla imati učinka

Međutim, s obzirom na to da je tužitelj prigovorio Komisiji da nije uzela u obzir eventualni problem tržišnog natjecanja na tržištima koja nisu bila obuhvaćena ispitivanjem, na njemu je da navede ozbiljne pokazatelje koji jasno dokazuju postojanje problema tržišnog natjecanja koji bi, zbog njegova učinka, trebala ispitati Komisija

Kako bi ispunio taj zahtjev, na njemu je da utvrdi predmetna tržišta, opiše konkurentsku situaciju bez koncentracije i navede koji su vjerojatni učinci koncentracije s obzirom na konkurentsku situaciju na tim tržištima

(t. 172.‑175.)

7.      U okviru ispitivanja spojivosti koncentracije s unutarnjim tržištem Komisija je dužna ocijeniti učinke koncentracije na natjecanje na tržištima na kojima se preklapaju djelatnosti sudionika koncentracije. Iz toga slijedi da, ako se jedan od sudionika prije koncentracije već nalazio u monopolnom položaju na određenoj zračnoj liniji, odnosno na mjerodavnom tržištu, ta situacija po definiciji nije obuhvaćena ispitivanjem učinaka koncentracije na tržišno natjecanje.

Suprotno tomu, to ne vrijedi kad monopolni ili vladajući položaj na zračnoj liniji proizlazi iz koncentracije ili kad je njome ojačan. U takvom slučaju, ako ne postoje obveze sudionika kojima bi se uklonili učinci vladajućeg položaja na tržišno natjecanje, Komisija ne može koncentraciju proglasiti spojivom s unutarnjim tržištem.

(t. 248., 249.)

8.      U području zračnog prijevoza, kako bi zračni prijevoznik mogao opsluživati liniju između zračnih luka koje se nalaze na području dviju različitih država, on treba imati međunarodna prava zračnog prometa, odnosno dozvolu za opsluživanje te linije. Svaka država određuje zračne prijevoznike sa sjedištem na svojem području kojima daje dozvolu za opsluživanje linije između tog područja i područja druge države. Broj dozvola koje svaka država može dodijeliti za opsluživanje međunarodne zračne linije tradicionalno je utvrđen dvostranim međunarodnim sporazumom sklopljenim između dviju predmetnih država. Ta prava pružanja usluga prijevoza stoga predstavljaju a priori pravnu prepreku ulasku na međunarodnu zračnu liniju.

Te su pravne prepreke u Uniji uklonjene Uredbom br. 2408/92 o pristupu zračnih prijevoznika Zajednice zračnim linijama unutar Zajednice, koja je stavljena izvan snage Uredbom br. 1008/2008 o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici. U skladu s člankom 15. Uredbe br. 1008/2008, zračni prijevoznici koji imaju valjanu operativnu licenciju koju je izdalo nadležno tijelo države članice u kojoj imaju glavno poslovno sjedište imaju pravo na obavljanje djelatnosti zračnog prijevoza unutar Zajednice, a države članice ne mogu to obavljanje zračnog prijevoza takvog prijevoznika ograničiti nikakvom dozvolom ili ovlaštenjem.

Suprotno tomu, prava pružanja usluga prijevoza i dalje su potrebna za opsluživanje zračne linije između područja države članice Unije i područja treće zemlje.

S tim u vezi, od presuda „Otvoreno nebo“ i donošenja Uredbe br. 847/2004 o pregovorima i provedbi sporazuma o uslugama u zračnom prijevozu između država članica i trećih zemalja, zračni prijevoznici Unije koji nisu u vlasništvu ili pod kontrolom države članice ili njezinih državljana načelno mogu konkurirati zračnim prijevoznicima koji su vlasništvu ili pod kontrolom države članice ili njezinih državljana kako bi dobili međunarodna prava pružanja usluga prijevoza u okviru nediskriminirajućeg i transparentnog postupka.

Međutim, to pretpostavlja da dvostrani sporazum između države članice i treće zemlje kojim su utvrđeni uvjeti dodjele prava pružanja usluga prijevoza sadržava klauzulu pod nazivom „uvjet vlasništva i kontrole Zajednice“ (community ownership and control). U slučaju države članice koja nije sklopila takav dvostrani sporazum s trećom zemljom, samo zračni prijevoznici koji su pod kontrolom ili u vlasništvu te države članice ili njezinih državljana mogu dobiti prava pružanja usluga prijevoza, dok su prijevoznici Unije isključeni iz linija između te države članice i navedene treće države.

(t. 270.‑273., 277., 279.‑281.)

9.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 289.‑292., 295.‑298.)

10.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 293., 294., 302., 303., 312.‑317., 319., 327., 344.‑348., 353.)

11.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 356.‑358.)