PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
14. ožujka 2017.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 2000/78/EZ – Jednako postupanje – Diskriminacija na temelju vjere ili uvjerenja – Stvaran i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja – Pojam – Želja klijenta da usluge ne pruža radnica koja nosi islamsku maramu za glavu”
U predmetu C‑188/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska), odlukom od 9. travnja 2015., koju je Sud zaprimio 24. travnja 2015., u postupku
Asma Bougnaoui,
Association de défense des droits de l’homme (ADDH)
protiv
Micropole Univers SA,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, A. Tizzano, potpredsjednik, R. Silva de Lapuerta, M. Ilešič, L. Bay Larsen, M. Berger, M. Vilaras i E. Regan, predsjednici vijeća, A. Rosas, A. Borg Barthet, J. Malenovský, E. Levits, F. Biltgen (izvjestitelj), K. Jürimäe i C. Lycourgos, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: V. Tourrès, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. ožujka 2016.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za A. Bougnaoui i Association de défense des droits de l’homme (ADDH), C. Waquet, avocate,
– za Micropole SA, D. Célice, avocat,
– za francusku vladu, G. de Bergues, D. Colas i R. Coesme, u svojstvu agenata,
– za švedsku vladu, A. Falk, C. Meyer‑Seitz, U. Persson, N. Otte Widgren, E. Karlsson i L. Swedenborg, u svojstvu agenata,
– za vladu Ujedinjene Kraljevine, S. Simmons, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Batesa, barrister,
– za Europsku komisiju, D. Martin i M. Van Hoof, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 13. srpnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Asme Bougnaoui i Association de défense des droits de l’homme (ADDH) (Udruga za zaštitu ljudskih prava, u daljnjem tekstu: ADDH), s jedne strane, i društva Micropole Univers SA (u daljnjem tekstu: Micropole), s druge strane, vezano za otkazivanje A. Bougnaoui od strane društva Micropol, s obrazloženjem da je odbijala skinuti islamsku maramu za glavu dok je obavljala radne zadatke kod klijenata tog poduzetnika.
Pravni okvir
Direktiva 2000/78
3 Uvodne izjave 1., 4. i 23. Direktive 2000/78 glase:
„(1) Sukladno članku 6. Ugovora o Europskoj uniji, Europska unija temelji se na načelima slobode, demokracije, poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, načelima koja su zajednička svim državama članicama, i poštuje temeljna prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava koja proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, kao opća načela prava Zajednice.
[…]
(4) Pravo svih osoba na jednakost pred zakonom i zaštita od diskriminacije predstavljaju opće pravo priznato Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Konvencijom Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, sporazumima Ujedinjenih naroda o građanskim i političkim pravima te o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koju su potpisale sve države članice. Konvencija br. 111 Međunarodne organizacije rada (ILO) zabranjuje diskriminaciju u području zapošljavanja i obavljanja zanimanja.
[…]
(23) Različito postupanje može se opravdati u vrlo malom broju slučajeva, ako određena značajka povezana s vjerom ili uvjerenjem, invaliditetom, dobi ili spolnim opredjeljenjem predstavlja stvarni ili odlučujući uvjet za obavljanje tog posla te ako je cilj opravdan, a zahtjev razmjeran. Takve bi slučajeve trebalo navesti u obavijestima koje države članice dostavljaju Komisiji.”
4 Članak 1. Direktive 2000/78 određuje:
„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.”
5 U članku 2. stavcima 1. i 2. navedene direktive predviđeno je:
„1. Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.
2. Za potrebe stavka 1.:
(a) smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.;
(b) smatra se da se radi o neizravnoj diskriminaciji u slučaju kada kakva naizgled neutralna odredba, mjerilo ili postupanje dovede u neravnopravan položaj osobe određene vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja, u usporedbi s ostalim osobama, osim u sljedećim slučajevima:
i. ako su ta odredba, mjerilo ili postupanje objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna […]
[…]”
6 Člankom 3. stavkom 1. iste direktive određeno je:
„U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:
[…]
(c) zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće;
[…]”
7 Člankom 4. stavkom 1. Direktive 2000/78 određeno je:
„Neovisno o članku 2. stavcima 1. i 2., države članice mogu propisati da različito postupanje, koje se temelji na nekoj od značajki u vezi s bilo kojim od razloga iz članka 1., ne predstavlja diskriminaciju kada zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, ako je svrha opravdana, a zahtjev proporcionalan.”
Francusko pravo
8 Odredbe Direktive 2000/78 prenesene su u francusko pravo osobito člancima L.1132‑1 i L.1133‑1 Zakonika o radu, kako proizlazi na temelju Loia n° 2008‑496, du 27 mai 2008, portant diverses dispositions d’adaptation au droit communautaire dans le domaine de la lutte contre les discriminations (Zakon br. 2008‑496 od 27. svibnja 2008. o različitim odredbama o prilagodbi zakonodavstvu Zajednice na području borbe protiv diskriminacije) (JORF od 28. svibnja 2008., str. 8801.).
9 Člankom L.1121‑1 Zakonika o radu propisano je:
„Nitko ne smije ograničiti osobna prava ili pojedinačne i kolektivne slobode nijednim ograničenjem koje nije opravdano prirodom posla koji se treba obaviti ni proporcionalno cilju koji se želi ostvariti.”
10 Članak L.1132‑1 navedenog zakonika, u verziji na snazi u vrijeme nastupanja činjenica u glavnom postupku, predviđao je:
„Nijedna se osoba ne može isključiti iz natječaja za posao niti joj se može uskratiti pristup radnom iskustvu ili razdoblju osposobljavanja u poduzeću, nijednog se zaposlenika ne može sankcionirati, otpustiti ili diskriminirati, izravno ili neizravno, kako je to definirano člankom 1. Zakona br. 2008‑496 od 27. svibnja 2008. o različitim odredbama o prilagodbi zakonodavstvu Zajednice na području borbe protiv diskriminacije, osobito u pogledu naknade u smislu članka L.3221‑3, programa nagrada ili dioničarstva zaposlenih, osposobljavanja, reklasifikacije, raspoređivanja, potvrđivanja kvalifikacije, klasifikacije, profesionalnog napredovanja, premještaja ili obnove ugovora, na temelju njegova podrijetla, spola, ponašanja, spolne orijentacije, dobi, […], njegovih političkih mišljenja, aktivnosti u sindikatima ili radničkim vijećima, vjerskih uvjerenja, njegova fizičkog izgleda, prezimena ili na temelju njegova zdravstvenog stanja ili invaliditeta.”
11 Članak L.1133‑1 istog zakonika glasi:
„Članak L. 1132‑1 ne zabranjuje različito postupanje koje proizlazi iz stvarnog i odlučujućeg uvjeta za obavljanje zanimanja, pod uvjetom da je svrha opravdana, a zahtjev proporcionalan.”
12 Članak L.1321‑3 Zakonika o radu, u verziji na snazi u vrijeme nastupanja činjenica u glavnom postupku, propisivao je:
„Interna pravila o radu ne smiju sadržavati:
1. Odredbe koje su suprotne primarnom ili sekundarnom pravu ili zahtjevima predviđenima kolektivnim ugovorima i dogovorima u pogledu radnih praksi koje se primjenjuju u poduzeću ili ustanovi;
2. Odredbe kojima se nameću ograničenja osobnih prava i pojedinačnih i kolektivnih sloboda koja nisu opravdana prirodom posla koji se treba obaviti ni proporcionalna cilju koji se želi ostvariti;
3. Odredbe koje u pogledu zapošljavanja ili rada predstavljaju diskriminaciju zaposlenika koji imaju iste stručne sposobnosti na temelju njihova podrijetla, spola, ponašanja, spolne orijentacije, dobi, […], političkih mišljenja, njihovih aktivnosti u sindikatima ili radničkim vijećima, vjerskih uvjerenja, njihova fizičkog izgleda, prezimena ili na temelju njihova zdravstvenog stanja ili invaliditeta.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
13 Iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je A. Bougnaoui u listopadu 2007. na studentskom sajmu, prije nego što je zaposlena kod privatnog poduzetnika Micropolea, upoznala njegova predstavnika koji ju je obavijestio o tome da bi nošenje islamske marame za glavu moglo predstavljati problem u kontaktima s klijentima tog društva. Kada je A. Bougnaoui 4. veljače 2008. došla u Micropoleove prostorije radi obavljanja poslijestudijskog osposobljavanja, nosila je običan rubac. Nakon toga na radnom mjestu nosila je islamsku maramu za glavu. Nakon njezina poslijestudijskog osposobljavanja, Micropole ju je zaposlio 15. srpnja 2008. na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme u svojstvu projektne inženjerke.
14 Nakon što je 15. lipnja 2009. pozvana na razgovor uoči mogućeg otkaza, A. Bougnaoui je otpuštena dopisom od 22. lipnja 2009. koji glasi:
„[…] U okviru svojih dužnosti morali ste obavljati zadatke za račun naših klijenata.
Zatražili smo od Vas da za klijenta […] 15. svibnja obavljate zadatke u [njegovu] sjedištu […]. Klijent nam je nakon tog posla rekao da se nekoliko njegovih zaposlenika osjećalo neugodno zbog toga što ste nosili veo, koji u biti svaki dan nosite. Također je zatražio da ‚sljedeći put ne nosi[te] veo’.
Kada Vas je naše društvo zaposlilo, o pitanju nošenja vela vrlo se jasno s Vama raspravilo tijekom Vaših razgovora s izvršnim direktorom […] i voditeljicom zapošljavanja […]. Rekli smo Vam da u potpunosti poštujemo načelo da svatko ima slobodu mišljenja i vjerskih uvjerenja, ali da nećete moći nositi veo u svim okolnostima, s obzirom na to da ćete unutar ili izvan ureda biti u doticaju s klijentima društva. U interesu poduzeća i njegova razvoja, obvezni smo, zbog svojih klijenata, od svojih zaposlenika tražiti tu diskreciju u pogledu izražavanja osobnih afiniteta.
Tijekom našeg razgovora 17. lipnja ponovili smo Vam to načelo potrebne neutralnosti te smo Vas zamolili da ga primijenite u pogledu naših klijenata. Ponovno smo Vas upitali možete li prihvatiti te profesionalne uvjete i ne nositi veo, a Vi ste odgovorili niječno.
Smatramo da te okolnosti, zbog prethodno navedenih razloga, opravdavaju raskid Vašeg ugovora o radu. Budući da Vaš stav onemogućuje da obavljate svoje funkcije u ime društva te da, s obzirom na Vaše stajalište, ne možemo prihvatiti da nastavite pružati usluge u prostorima naših klijenata, nećete moći do kraja odraditi svoj otkazni rok. Budući da ste Vi odgovorni za tu nemogućnost rada tijekom otkaznog roka, nećete dobiti naknadu za razdoblje svojeg otkaznog roka.
Žalimo zbog ovakve situacije jer smo se zbog Vaše stručnosti i potencijala nadali da ćemo dugo međusobno surađivati.”
15 Smatrajući da je otkazivanje bilo diskriminirajuće, A. Bougnaoui je 8. rujna 2009. podnijela tužbu Conseilu des prud’hommes de Paris (Sud za radne sporove u Parizu, Francuska). Taj je sud 4. svibnja 2011. naložio Micropoleu plaćanje naknade jer u dopisu o otkazivanju nije naveo težinu skrivljenog ponašanja koje se A. Bougnaoui stavlja na teret te je u preostalom dijelu tužbu odbio, s obrazloženjem da je ograničenje slobode A. Bougnaoui glede nošenja islamske marame za glavu bilo opravdano s obzirom na kontakt koji je imala s klijentima tog društva kao i proporcionalno cilju koji Micropole želi postići, a to je održavanje svojeg ugleda i nevrijeđanje uvjerenja svojih klijenata.
16 A. Bougnaoui uz potporu ADDH‑a podnijela je žalbu protiv te odluke Couru d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska). Odlukom od 18. travnja 2013. taj je sud potvrdio odluku Conseila des prud’hommes de Paris (Sud za radne sporove u Parizu). U svojoj je odluci osobito naveo da se otkazivanje A. Bougnaoui nije temeljilo na diskriminaciji u odnosu na radničina vjerska uvjerenja, s obzirom na to da ih je ona mogla nastaviti izražavati u prostorijama poduzetnika, te da je ono bilo opravdano legitimnim ograničenjem koje polazi od interesa poduzetnika, dok je radničina sloboda da izrazi svoja vjerska uvjerenja izlazila izvan poduzetnikovih prostorija te je izražavana prema njegovim klijentima a da se pritom nije vodilo računa o njihovim stavovima, čime se zadiralo u prava drugih.
17 A. Bougnaoui i ADDH protiv odluke od 18. travnja 2013. podnijeli su žalbu u postupku pred Courom de cassation (Kasacijski sud, Francuska). Pred tim sudom istaknuli su da je Cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) prekršio članke L.1121‑1, L.1321‑3 i L.1132‑1 Zakonika o radu. Naime, ograničenja vjerske slobode moraju biti opravdana s obzirom na prirodu zadaće koju treba obaviti te moraju odgovarati stvarnom i odlučujućem uvjetu za obavljanje zanimanja, pod uvjetom da je svrha opravdana, a uvjet proporcionalan. Međutim, nošenjem zaposlenice kod privatnog poduzetnika koja je u kontaktu s klijentima islamske marame za glavu nisu povrijeđena prava ili uvjerenja drugih, a neugoda ili stavovi klijenata trgovačkog društva koji su navodno uznemireni samim pogledom na znak vjerske pripadnosti nisu ni relevantan ni legitiman razlog koji nije ni u kakvoj vezi s diskriminacijom i kojim se može opravdati davanje prednosti ekonomskim ili trgovačkim interesima navedenog društva u odnosu na temeljnu slobodu vjeroispovijesti radnika.
18 Vijeće za socijalna pitanja Coura de cassation (Kasacijski sud), nadležno za žalbu koju su podnijeli tužitelji u glavnom postupku, navodi da se Sud u svojoj presudi od 10. srpnja 2008., Feryn (C‑54/07, EU:C:2008:397) ograničio na navod da to što je poslodavac javno izjavio da neće zapošljavati zaposlenike određenog etničkog podrijetla ili rase predstavlja izravnu diskriminaciju pri zapošljavanju u smislu Direktive Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 180, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.), ali se nije očitovao o pitanju treba li članak 4. stavak 1. Direktive 2000/78 tumačiti na način da želja poslodavčeva klijenta da mu usluge tog poslodavca više ne pruža radnik zbog nekog od razloga iz potonje direktive predstavlja stvaran i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja, s obzirom na prirodu određenih profesionalnih djelatnosti ili uvjete u kojima se obavljaju.
19 U tim je uvjetima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li odredbe članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78 tumačiti na način da želja klijenta društva za računalno savjetovanje da mu računalne usluge tog društva više ne pruža zaposlenica, projektna inženjerka, koja nosi islamsku maramu za glavu predstavlja stvarni ili odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili uvjeta u kojima se obavljaju?”
Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog postupka
20 Nakon iznošenja mišljenja nezavisne odvjetnice, Micropole je 18. studenoga 2016. podnio zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka na temelju članka 83. Poslovnika Suda.
21 U potporu svojem zahtjevu Micropole je naveo da Sud mora dobiti njegova očitovanja nakon objave navedenog mišljenja te da želi Sudu pružiti dodatne informacije.
22 U tom pogledu treba podsjetiti da Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije.
23 U ovom slučaju Sud smatra, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da u predmetnom slučaju raspolaže svim elementima koji su mu potrebni za odlučivanje o tužbi koja mu je podnesena i da o njoj ne može donijeti odluku na temelju argumenta o kojem se pred njim nije raspravljalo.
24 Prema tome, zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka koji je podnio Micropole valja odbiti.
O prethodnom pitanju
25 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. Direktive 2000/78 tumačiti na način da poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovim željama da usluge navedenog poslodavca više ne pruža zaposlenica koja nosi islamsku maramu za glavu predstavlja stvaran i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja u smislu te odredbe.
26 Kao prvo valja podsjetiti da je, sukladno članku 1. navedene direktive, njezina svrha utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.
27 U odnosu na pojam „vjere” iz članka 1. te direktive, valja navesti da ona ne sadržava njegovu definiciju.
28 Međutim, zakonodavac Unije u uvodnoj izjavi 1. Direktive 2000/78 uputio je na temeljna prava kako su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), koja u članku 9. predviđa da svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, koje uključuje osobito slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.
29 U istoj uvodnoj izjavi zakonodavac Unije također je uputio na ustavne tradicije zajedničke državama članicama, kao opća načela prava Unije. Među tim pravima koja proizlaze iz zajedničkih ustavnih tradicija i koja su potvrđena u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) nalazi se i sloboda savjesti i vjeroispovijedi, zajamčena u članku 10. stavku 1. Povelje. Sukladno toj odredbi, to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja te slobodu, pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja bogoslužjem, poučavanjem, praksom i obredima. Kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.), pravo zajamčeno njezinim člankom 10. stavkom 1. odgovara pravu zajamčenom člankom 9. EKLJP‑a te, sukladno članku 52. stavku 3. Povelje, ima isto značenje i opseg primjene kao i potonji.
30 Budući da EKLJP i, posljedično, Povelja daju široko tumačenje pojma „vjeroispovijedi”, tako da u njega uključuju i pojam slobode iskazivanja svoje vjeroispovijedi, valja navesti da je zakonodavac Unije prilikom donošenja Direktive 2000/78 odlučio zadržati isti pristup, tako da pojam „vjere” iz članka 1. te direktive treba tumačiti tako da obuhvaća forum internum, odnosno činjenicu imanja uvjerenja, kao i forum externum, odnosno javno iskazivanje vjere.
31 Kao drugo, valja navesti da iz odluke kojom se upućuje zahtjev nije vidljivo je li osnova pitanja suda koji je uputio zahtjev utvrđeno različito postupanje koje se izravno temelji na vjeri ili uvjerenjima ili različito postupanje koje se neizravno temelji na tim kriterijima.
32 U tom pogledu, što je na tom sudu da provjeri, ako se otkazivanje A. Bougnaoui temeljilo na nepoštovanju internog pravila koje je bilo na snazi kod tog poduzetnika i koje je zabranjivalo nošenje bilo kakvog vidljivog znaka o političkim, filozofskim ili vjerskim uvjerenjima te ako se utvrdi da to naizgled neutralno pravilo u stvarnosti posebno dovodi u nepovoljniji položaj osobe koje pripadaju određenoj vjeri ili uvjerenju, kao što je A. Bougnaoui, valja zaključiti o postojanju neizravnog različitog postupanja na temelju vjere ili uvjerenja u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/78 (vidjeti u tom smislu današnju presudu G4S Secure Solutions, C‑157/15, t. 30. i 34.).
33 Međutim, sukladno članku 2. stavku 2. točki (b) podtočki i. te direktive, takvo različito postupanje ne predstavlja neizravnu diskriminaciju ako je objektivno opravdano legitimnim ciljem, kao što je Micropoleovo provođenje politike neutralnosti u odnosu na svoje klijente, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna (vidjeti u tom smislu današnju presudu G4S Secure Solutions, C‑157/15, t. 35. i 43.).
34 S druge strane, u slučaju da se otkazivanje A. Bougnaoui ne temelji na postojanju internog pravila poput onog navedenog u točki 32. ove presude, valja ispitati, kao što je to sugerirano u pitanju suda koji je uputio zahtjev, predstavlja li poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovim željama da usluge navedenog poslodavca više ne pruža radnica koju je, poput A. Bougnaoui, uputio taj poslodavac tom klijentu, a koja nosi islamsku maramu za glavu, stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78.
35 U tom pogledu, sukladno sadržaju te odredbe, države članice mogu propisati da različito postupanje koje se temelji na nekoj od značajki u vezi s bilo kojim od razloga iz članka 1. ne predstavlja diskriminaciju kada, zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju, takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, ako je svrha opravdana, a zahtjev proporcionalan.
36 Stoga je na državama članicama da prema potrebi predvide da različito postupanje na temelju značajke koja je povezana s razlogom iz članka 1. iste direktive ne predstavlja diskriminaciju. Čini se da je to, sukladno članku L.1133‑1 Zakona o radu, konkretno slučaj, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
37 S obzirom na to objašnjenje, valja podsjetiti da je Sud opetovano presuđivao da iz članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78 proizlazi da nije razlog ono na čemu se temelji različito postupanje, već je to značajka koja je s tim razlogom povezana, a koja mora činiti stvaran i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja (vidjeti presude od 12. siječnja 2010., Wolf, C‑229/08, EU:C:2010:3, t. 35., od 13. rujna 2011., Prigge i dr., C‑447/09, EU:C:2011:573, t. 66., od 13. studenoga 2014., Vital Pérez, C‑416/13, EU:C:2014:2371, t. 36. i od 15. studenoga 2016., Salaberria Sorondo, C‑258/15, EU:C:2016:873, t. 33.).
38 Valja nadalje naglasiti da, sukladno uvodnoj izjavi 23. Direktive 2000/78, samo u vrlo malom broju slučajeva određena značajka koja je, među ostalim, povezana s vjerom može predstavljati stvaran ili odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja.
39 Valja još istaknuti da, u skladu s odredbama istog članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78, predmetna značajka može predstavljati takav uvjet samo kada je potrebna „zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju”.
40 Iz tih različitih navoda proizlazi da pojam „stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja” u smislu te odredbe upućuje na značajku koja je objektivno određena prirodom predmetne profesionalne djelatnosti ili uvjetima u kojima se obavlja. Ona se, međutim, ne može odnositi na subjektivna promišljanja, kao što je poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovim posebnim željama.
41 Slijedom toga, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 1. Direktive 2000/78 treba tumačiti na način da se poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovim željama da usluge navedenog poslodavca više ne pruža zaposlenica koja nosi islamsku maramu za glavu ne može smatrati stvarnim i odlučujućim uvjetom za obavljanje zanimanja u smislu te odredbe.
Troškovi
42 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
Članak 4. stavak 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja treba tumačiti na način da se poslodavčeva namjera kojom se vodi računa o klijentovim željama da usluge navedenog poslodavca više ne pruža zaposlenica koja nosi islamsku maramu za glavu ne može smatrati stvarnim i odlučujućim uvjetom za obavljanje zanimanja u smislu te odredbe.
Potpisi