Predmet T‑106/13

(objavljeno u ulomcima)

d.d. Synergy Hellas Anonymi Emporiki Etaireia Parochis Ypiresion Pliroforikis

protiv

Europske komisije

„Arbitražna klauzula – Šesti i sedmi okvirni program za istraživanja, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti – Prijevremeni raskid ugovora – Legitimna očekivanja – Proporcionalnost – Dobra vjera – Izvanugovorna odgovornost – Preinaka tužbe – Istodobno postojanje zahtjevâ za naknadu ugovorne i izvanugovorne štete – Sustav ranog upozoravanja (SRU) – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Uzročna veza“

Sažetak – Presuda Općeg suda (četvrto vijeće) od 18. studenoga 2015.

1.      Sudski postupak – Pokretanje postupka pred Općim sudom na temelju arbitražne klauzule – Ugovori sklopljeni u okviru specifičnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti – Prijevremeni raskid ugovorâ zbog financijskih nepravilnosti koje je počinio suugovaratelj – Tužba zbog ugovorne odgovornosti – Tužiteljevo povlačenje tužbe u kontekstu drugog ugovora – Tužitelj koji se poziva na tužbene razloge koji su istovjetni onima na koje se pozvao u drugoj tužbi – Dopuštenost

(čl. 272. UFEU‑a)

2.      Sudski postupak – Pokretanje postupka pred Općim sudom na temelju arbitražne klauzule – Ugovori sklopljeni u okviru specifičnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti – Prijevremeni raskid ugovorâ zbog financijskih nepravilnosti koje je počinio suugovaratelj – Tužba zbog ugovorne odgovornosti – Postojanje stvarnog i postojećeg interesa – Ocjena prihvatljivosti prijavljenih troškova koja je još u tijeku – Nepostojanje utjecaja

(čl. 272. UFEU‑a)

3.      Pravo Europske unije – Načela – Zaštita legitimnih očekivanja – Pretpostavke – Precizna jamstva uprave

4.      Sudski postupak – Pokretanje postupka pred Općim sudom na temelju arbitražne klauzule – Ugovori sklopljeni u okviru specifičnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti – Prijevremeni raskid ugovorâ zbog financijskih nepravilnosti koje je počinio suugovaratelj – Tužba zbog ugovorne odgovornosti – Isticanje načela zaštite legitimnih očekivanja – Nedopuštenost – Granice – Poštovanje načela izvršenja ugovorâ u dobroj vjeri

(čl. 272. UFEU‑a)

5.      Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Pretpostavke – Proširivanje postojećeg razloga – Dopuštenost

(Poslovnik Općeg suda (1991.), čl. 48., st. 2.)

6.      Sudski postupak – Pokretanje postupka pred Općim sudom na temelju arbitražne klauzule – Ugovori sklopljeni u okviru specifičnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti – Prijevremeni raskid ugovorâ zbog financijskih nepravilnosti koje je počinio suugovaratelj – Tužba zbog ugovorne odgovornosti – Isticanje načela proporcionalnosti – Dopuštenost – Obveza izvršenja ugovora u dobroj vjeri

(čl. 5., st. 4. UEU‑a; čl. 272. UFEU‑a)

7.      Tužba za naknadu štete – Izvanugovorna odgovornost – Tužba koja se u stvarnosti odnosi na spor ugovorne naravi – Preinaka tužbe – Pretpostavke – Istodobno postojanje zahtjevâ za naknadu ugovorne i izvanugovorne štete – Pretpostavke

(čl. 268. i 272. UFEU‑a)

1.      Kada je riječ o tužbi zbog ugovorne odgovornosti podnesenoj nakon Komisijina prijevremenog raskida ugovora o bespovratnim sredstvima sklopljenog u okviru posebnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti zbog financijskih nepravilnosti koje je navodno počinio suugovaratelj, povlačenje tužbe suugovaratelja u drugom predmetu, koji se odnosi na sličan ugovor, ne utječe na njegovo pravo u okviru ovog očitovanja koje se odnosi na Komisijinu ugovornu odgovornost zbog raskida predmetnog ugovora da se pozove na nepravilnosti vezane uz izvršenje ugovora iz drugog predmeta.

Naime, u slučaju povlačenja tužbe, Opći sud ne donosi odluku ni o dopuštenosti ni o meritumu, već utvrđuje tužiteljevu volju da ne nastavi sa sudskim postupkom. Rješenje o povlačenju tužbe nema snagu pravomoćnosti. Kada tužitelj u tijeku postupka povuče tužbu, spor koji je bio posljedica te tužbe prestaje postojati i stoga situacija litispendencije s drugom tužbom nestaje. Sud je pojasnio kako interes da se izbjegne to da se pojedinci koriste tom mogućnošću na način koji je protivan načelu ekonomičnosti postupka ne zahtijeva da se održi situacija litispendencije i u odnosu na tužbu koju je tužitelj povukao, s obzirom na to da je taj interes dovoljno zaštićen nalaganjem tužitelju da nadoknadi troškove postupka.

(t. 46., 47.)

2.      Kada je riječ o tužbi zbog ugovorne odgovornosti podnesenoj nakon Komisijina prijevremenog raskida ugovora o bespovratnim sredstvima sklopljenog u okviru posebnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti zbog financijskih nepravilnosti koje je navodno počinio suugovaratelj, činjenica da je u tijeku Komisijina ocjena o tome jesu li troškovi koje je tužitelj zahtijevao prihvatljivi i je li stoga dužna isplatiti određeni iznos na temelju navedenog ugovora, ne omogućuje utvrđenje da ne postoji tužiteljev postojeći i konkretan pravni interes da Opći sud Komisiji naloži isplatu na ime izvršenja ugovora. Naime, već je prilikom podnošenja tužbe očito da bi tužitelj imao koristi od toga da uspije sa svojom tužbom.

Usto, Komisija se ne može pozvati na to da ne postoji tužiteljev pravni interes jer je u trenutku podnošenja tužbe njezina neisplata tužitelju iznosa koji je bila dužna isplatiti na ime izvršenja ugovora bila neizvjesna ili hipotetska. Naime, u trenutku podnošenja tužbe bilo je izvjesno da Komisija nije isplatila predmetni iznos.

Pitanja je li Komisija bila dužna isplatiti predmetni iznos prije podnošenja tužbe, je li mogla suspendirati njegovu isplatu zbog toga što je revizija bila u tijeku i je li Opći sud trebao prekinuti sudski postupak do dovršetka Komisijine revizije ili je, nasuprot tomu, trebao izravno odlučiti o prihvatljivosti troškova, odnose se na ocjenu elemenata vezanih uz meritum tužbe, a ne njezinu dopuštenost.

Taj zaključak nije doveden u pitanje sudskom praksom koja se odnosi na utvrđenje suda Unije da je jednoj stranci dopušteno zadržati iznose koje je Komisija već isplatila na temelju odnosnih ugovora. Naime, dok se kod kondemnatornih tužbi, kod kojih se traži ispunjenje konkretnih zahtjeva, pravni interes može u pravilu bez daljnjeg izvesti iz konteksta tužbenog zahtjeva, interes tužitelja za zaštitom kod apstraktnog sudskog utvrđenja u odnosu na postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa, odnosno postojanje ili nepostojanje određenog zahtjeva, u pravilu zahtijeva posebno obrazloženje. Naime, sudovi Unije nemaju zadaću sastavljati apstraktna pravna mišljenja.

(t. 51.‑55.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 66.)

4.      Kada je riječ o tužbi zbog ugovorne odgovornosti podnesenoj nakon Komisijina prijevremenog raskida ugovora o bespovratnim sredstvima sklopljenog u okviru posebnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti zbog financijskih nepravilnosti koje je navodno počinio suugovaratelj, Opći sud mora proglasiti nedopuštenim prigovor koji se temelji na Komisijinoj povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, koje uređuje odnos podređenosti građana administraciji, tijekom njezina izvršenja gore navedenog ugovora.

Naime, to je načelo obuhvaćeno nadzorom zakonitosti koji primjenom članka 263. UFEU‑a Opći sud može provoditi nad aktima koje su donijele institucije.

Ipak, kod tužbe zbog ugovorne odgovornosti pred Općim sudom pokreće se postupak zbog njegova svojstva suda koji je nadležan odlučivati o ugovoru. U tom pogledu, okolnost da je taj ugovor uređen osobito pravom Unije, ne omogućuje da se izmjeni nadležnost Općeg suda kako je definirana pravnim sredstvom koje je tužitelj odabrao. Stoga tužitelj u svojem zahtjevu za naknadu ugovorne štete Komisiji može prigovarati samo zbog povreda prava koje se primjenjuju na ugovor.

Međutim, u ugovornom pravu ne može se isključiti to da se može pozvati na određeni oblik legitimnog očekivanja ako on utječe na poštovanje obveze ugovornih strana da ga izvrše u dobroj vjeri. To proizlazi iz činjenice da to načelo izvršenja ugovora u dobroj vjeri sprečava izvršenja ugovora koja predstavljaju zloporabu prava.

(t. 66.‑68., 72.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 70.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 87.‑89.)

7.      S obzirom na autonomiju ugovornih i izvanugovornih pravnih sredstava i uvjeta za utvrđenje odgovornosti svojstvene svakoj od tih tužbi, Opći je sud dužan utvrditi je li predmet tužbe o kojoj odlučuje zahtjev za naknadu štete koji se objektivno temelji na ugovornim ili izvanugovornim pravima i obvezama.

Samo pozivanje na pravna pravila ili načela koja ne proizlaze iz ugovora koji obvezuje stranke, ali koja im se nameću, ne može imati za posljedicu izmjenu ugovorne naravi spora.

Međutim, budući da su na temelju Ugovora o FEU‑u sudovi Unije u načelu nadležni odlučivati kako o tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti institucija tako i o tužbi zbog ugovorne odgovornosti institucija kada su one sklopile ugovor koji sadržava arbitražnu klauzulu, kada odlučuje o tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti, a spor je u biti ugovorne naravi, Opći sud preinačuje tužbu ako su ispunjeni uvjeti za takvu preinaku.

Konkretnije, kada odlučuje o sporu takve naravi, Opći sud ne može preinačiti tužbu kada se izričito izražena volja tužitelja da svoj zahtjev ne temelji na članku 272. UFEU‑a protivi takvom preinačavanju ili kada se tužba ne temelji ni na jednom tužbenom razlogu zbog povrede pravila kojima se uređuje dotični ugovorni odnos, neovisno o tome radi li se o ugovornim odredbama ili odredbama nacionalnog zakona koji je naveden u ugovoru.

Usto, kršenje ugovorne odredbe od strane institucije ne može samo za sebe dovesti do nastanka njezine izvanugovorne odgovornosti prema jednoj od stranaka s kojom je sklopila ugovor koji sadržava navedenu odredbu. Naime, u takvom slučaju nezakonitost koja se može pripisati navedenoj instituciji potječe isključivo iz ugovora i proizlazi iz njezina obvezivanja kao ugovorne strane, a ne iz bilo kakvog drugog svojstva kao što je, primjerice, svojstvo upravnog tijela. Slijedom toga, u takvim okolnostima navod o povredi ugovorne odredbe u prilog zahtjevu za naknadu izvanugovorne štete treba proglasiti bespredmetnim.

Međutim, ne može se isključiti da ugovorna i izvanugovorna odgovornost institucije Unije mogu istodobno postojati u pogledu jednog od njezinih suugovaratelja. Naime, narav protupravnih postupanja koja se mogu pripisati instituciji i koja uzrokuju štetu te mogu biti predmet zahtjeva za izvanugovornu naknadu štete nije predodređena. Pod pretpostavkom da takvo istodobno postojanje odgovornosti institucija postoji, ono je moguće samo pod uvjetom da, s jedne strane, nezakonitost koja se pripisuje predmetnoj instituciji predstavlja povredu ne samo ugovorne obveze već i opće obveze koju je dužna ispuniti i, s druge strane, da je ta nezakonitost u odnosu na navedenu opću obvezu prouzrokovala drugu štetu, različitu od one koja je nastala zbog lošeg izvršenja ugovora.

(t. 145.‑150.)