Language of document : ECLI:EU:T:2022:739

PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)

30. studenoga 2022.(*)

„Dizajn Zajednice – Postupak za proglašenje dizajna ništavim – Registrirani dizajn Zajednice koji prikazuje pribor za bežični daljinski upravljač – Razlog za ništavost – Obilježja izgleda proizvoda koja su isključivo uvjetovana njegovom tehničkom funkcijom – Članak 8. stavak 1. i članak 25. stavak 1. točka (b) Uredbe (EZ) br. 6/2002 – Činjenice ili dokazi koji su prvi put podneseni pred žalbenim vijećem – Članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 – Obveza obrazlaganja – Članak 41. stavak 1. i stavak 2. točka (c) Povelje o temeljnim pravima”

U predmetu T‑611/21,

ADS L. Kowalik, B. Włodarczyk s.c., sa sjedištem u Sosnowiecu (Poljska), koji zastupa M. Oleksyn, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupaju M. Chylińska i J. Ivanauskas, u svojstvu agenata,

tuženika,

druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a je

ESSAtech, sa sjedištem u Přistoupimu (Češka Republika),

OPĆI SUD (drugo vijeće),

u sastavu, tijekom vijećanja: V. Tomljenović, predsjednica, I. Nõmm i D. Kukovec (izvjestitelj), suci,

tajnik: M. Zwozdziak‑Carbonne, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 11. srpnja 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a, tužitelj, društvo ADS L. Kowalik, B. Włoczyk s.c., zahtijeva poništenje odluke trećeg žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 5. srpnja 2021. (predmet R 1070/2020‑3) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

 Okolnosti spora

2        Tužitelj je 7. prosinca 2017. na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.) EUIPO‑u podnio prijavu za registraciju dizajna Zajednice.

3        Dizajn Zajednice za koji je zatražena registracija i koji se osporava u ovom slučaju prikazan je na sljedeći način:

Image not found

4        Proizvodi na koje se dizajn namjerava primijeniti pripadaju razredu 14.03 u smislu Sporazuma iz Locarna od 8. listopada 1968. o uspostavi međunarodne klasifikacije za industrijski dizajn, kako je izmijenjen, i odgovaraju sljedećem opisu: „daljinski upravljači [bežični] (pribor za -)”.

5        Osporavani dizajn bio je registriran 7. prosinca 2017. kao dizajn Zajednice pod brojem 4 539 302‑0001 i objavljen u Službenom glasniku dizajna Zajednice br. 2018/044 od 5. ožujka 2018.

6        Druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, društvo ESSAtech, podnijelo je 20. svibnja 2019. na temelju članka 52. Uredbe br. 6/2002 zahtjev za proglašenje osporavanog dizajna ništavim.

7        Razlog istaknut u prilog zahtjevu za proglašenje ništavosti naveden je u članku 25. stavku 1. točki (b) u vezi s člankom 8. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 6/2002.

8        Odjel za poništaje odbio je 6. travnja 2020. zahtjev za proglašenje dizajna ništavim.

9        Druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a podnijela je 27. svibnja 2020. EUIPO‑u žalbu protiv odluke Odjela za poništaje na temelju članaka 55. do 60. Uredbe 6/2002.

10      Treće žalbeno vijeće EUIPO‑a pobijanom odlukom prihvatilo je žalbu, poništilo odluku Odjela za poništaje i proglasilo osporavani dizajn ništavim.

11      U tom pogledu, žalbeno je vijeće istaknulo, kao prvo, da je tehnička funkcija predmetnog proizvoda, odnosno uređaja namijenjenog za postavljanje na bateriju daljinskog upravljača za električne uređaje na baterije bila omogućiti prekid električnog napajanja baterijom kada se on ne koristi. Kao drugo, utvrdilo je da su obilježja izgleda predmetnog proizvoda bila sljedeća: dvije zlatno‑smeđe okrugle pločice, vrpca kojom su spojene i u krugu utisnute oznake na strani jedne od pločica sastavljene od elektroničkih komponenti. Kao treće, smatralo je da su sva navedena obilježja isključivo uvjetovana tehničkom funkcijom predmetnog proizvoda, tako da se osporavani dizajn mora proglasiti ništavim na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) u vezi s člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002.

 Zahtjevi stranaka

12      Tužitelj u bitnome od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži EUIPO‑u i drugoj stranci u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a snošenje troškova, uključujući troškova nastalih pred EUIPO‑om.

13      EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost dokaza koji su prvi put podneseni pred Općim sudom

14      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da prizna dopuštenost snimki zaslona internetske stranice iz priloga tužbi A.4 do A.6 kao dokaza. Prema njegovu mišljenju, ti dokumenti dokazuju postojanje alternativa proizvodima obuhvaćenima predmetnim dizajnom kao i ozbiljno ograničenje slobode razvoja dizajna.

15      EUIPO osporava dopuštenost priloga tužbi A.4 do A.6 jer su dokumenti koji se u njima nalaze prvi put podneseni pred Općim sudom.

16      Valja utvrditi da, kao što to proizlazi iz spisa, dokumenti koji se nalaze u prilozima tužbi A.4 do A.6 nisu bili podneseni EUIPO‑u, nego su prvi put podneseni pred Općim sudom.

17      Iz sudske prakse proizlazi da se, u skladu s člankom 61. Uredbe br. 6/2002, nadzor zakonitosti odluke žalbenog vijeća koji provodi Opći sud mora temeljiti na pravnim pitanjima koja su postavljena žalbenom vijeću. Stoga funkcija Općeg suda nije ponovno ispitivanje činjeničnih okolnosti u svjetlu dokaza koji su prvi put izneseni pred njim. Naime, podnošenje tih dokaza protivno je članku 188. Poslovnika Općeg suda, prema kojem se podnescima stranaka, podnesenima u okviru postupka pred Općim sudom, ne može mijenjati predmet spora pred žalbenim vijećem (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2013., Viejo Valle/OHIM – Établissements Coquet (Šalica i tanjurić s prugama te duboki tanjur s prugama), T‑566/11 i T‑567/11, EU:T:2013:549, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

18      Iz toga, dakle, slijedi da dokumente koji su prvi put podneseni Općem sudu treba odbiti, a da pritom nije potrebno ispitati njihovu dokaznu snagu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. ožujka 2010., Grupo Promer Mon Graphic/OHIM – PepsiCo (Prikaz kružnog promotivnog artikla), T‑9/07, EU:T:2010:96, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

19      Slijedom toga, dokumenti iz priloga tužbi A.4 do A.6 ne mogu se uzeti u obzir te ih stoga treba smatrati nedopuštenima.

 Osnovanost tužbenih razloga

20      U potporu tužbi, tužitelj u bitnome navodi dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 8. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 u vezi s člankom 25. stavkom 1. točkom (b) iste uredbe, kao i na povredi članka 41. stavka 2. točke (c) u vezi s člankom 41. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 63. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 u vezi s člankom 63. stavkom 2. iste uredbe kao i na povredi članka 41. stavka 2. točke (c) u vezi s člankom 41. stavkom 1. Povelje.

21      Ispitivanje tužbe valja započeti analizom drugog tužbenog razloga.

22      U okviru drugog tužbenog razloga tužitelj prigovara žalbenom vijeću da nije pravilno postupalo s dokazima i argumentima koje je podnositelj zahtjeva za proglašenje dizajna ništavim prvi put iznio pred žalbenim vijećem, odnosno prilozima br. 1 do 4 podnesku u kojem se iznose razlozi žalbe podnesene tom vijeću.

23      Kao prvo, tužitelj smatra da je žalbeno vijeće u biti povrijedilo članak 63. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 u vezi s člankom 63. stavkom 2. iste uredbe. Kao drugo, tužitelj se poziva na povredu članka 41. stavka 2. točke (c) u vezi s člankom 41. stavkom 1. Povelje.

24      EUIPO osporava tužiteljeve argumente.

25      EUIPO tvrdi, kao prvo, da je žalbeno vijeće pravilno izvršilo svoju diskrecijsku ovlast da prihvati dokaze koje je podnijela druga stranka u postupku pred njim, s obzirom na to da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625 od 5. ožujka 2018. o dopuni Uredbe 2017/1001 i o stavljanju izvan snage Delegirane uredbe (EU) 2017/1430 (SL 2018., L 104, str. 1.). Kao drugo, ističe da, s obzirom na to da tužitelj nije osporavao spomenuto prihvaćanje, navedeno vijeće nije imalo obvezu izričito obrazložiti to prihvaćanje.

26      U ovom slučaju iz spisa predmeta proizlazi da je, u okviru žalbe podnesene žalbenom vijeću protiv odluke Odjela za poništaje, podnositelj zahtjeva za proglašenje dizajna ništavim podnio podnesak u kojem navodi razloge svoje žalbe kao i priloge br. 1 do 4. Ti prilozi sadržavali su sljedeće dokaze:

–        slike okruglih integriranih sklopova i poveznice prema njihovim izvorima (prilog br.1);

–        poveznicu na videozapis dostupan na internetskoj stranici YouTube kao i slike na kojima se prikazuje uporaba proizvoda (prilog br. 2);

–        slike ranijih dizajna i poveznice prema njihovim izvorima (prilog br. 3);

–        opis proizvoda (prilog br. 4).

27      Kao što to proizlazi iz spisa i kao što to stranke priznaju, prilozi br. 1 do 4 podnesku u kojem se izlažu razlozi žalbe podnesene žalbenom vijeću sadržavaju činjenice ili dokaze koji su prvi put podneseni pred navedenim vijećem. U tom podnesku podnositelj zahtjeva za proglašenje dizajna ništavim također je s tim u vezi podnio dodatnu argumentaciju koja se nije nalazila u zahtjevu za proglašenje dizajna ništavim.

28      U tom pogledu valja istaknuti da članak 63. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 predviđa da „u postupcima koji se pred njim vode, [EUIPO] ispituje činjenice po službenoj dužnosti”, ali da je „međutim, u postupcima koji se odnose na proglašenje ništavosti, [EUIPO] […] u tom ispitivanju ograničen na činjenice, dokaze i argumente koje su pribavile stranke i na zahtjeve koji su izneseni”. Usto, članak 63. stavka 2. navedene uredbe propisuje da „[EUIPO] može zanemariti činjenice ili dokaze koje stranke nisu pravovremeno podnijele”.

29      Iz teksta članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 proizlazi da, kao opće pravilo i ako nije drukčije predviđeno, stranke mogu podnositi činjenice i dokaze i nakon isteka rokova za njihovo podnošenje određenih na temelju primjene odredaba Uredbe br. 6/2002 te da EUIPO‑u nipošto nije zabranjeno uzeti u obzir činjenice i dokaze koji su nepravodobno istaknuti ili podneseni (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2017., Gamet/EUIPO – „Metal‑Bud II” Robert Gubała (Kvaka za vrata), T‑306/16, neobjavljenu, EU:T:2017:466, t. 15.; vidjeti također po analogiji presudu od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul, C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 42.).

30      Pojašnjavajući da EUIPO u takvom slučaju „može” odlučiti ne uzeti u obzir takve dokaze, navedena odredba dodjeljuje mu široku diskrecijsku ovlast da odluči hoće li uzeti takve dokaze u obzir ili ne, pri čemu svoju odluku u vezi s tim mora obrazložiti (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2017., Kvaka za vrata, T‑306/16, neobjavljenu, EU:T:2017:466, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

31      Kad je riječ o izvršavanju diskrecijske ovlasti žalbenog vijeća, radi mogućeg uzimanja u obzir činjenica ili dokaza koji su mu prvi put podneseni, valja istaknuti da se takvo uzimanje u obzir može opravdati ako su ispunjeni uvjeti iz članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe 2018/625.

32      Konkretno, članak 27. stavak 4. Delegirane uredbe 2018/625 određuje:

„U skladu s člankom 95. stavkom 2. Uredbe […] 2017/1001, žalbeno vijeće može prihvatiti činjenice ili dokaze koji su prvi puta podneseni samo ako te činjenice i dokazi ispunjavaju sljedeće zahtjeve:

(a)      oni će, na prvi pogled, vjerojatno biti relevantni za ishod predmeta; i

(b)      nisu dostavljeni na vrijeme iz valjanih razloga, posebno ako se njima samo dopunjuju relevantne činjenice i dokazi koji su već na vrijeme dostavljeni ili se podnose radi osporavanja zaključaka ili ih ispituje prvi stupanj na vlastitu inicijativu u odluci protiv koje se podnosi žalba.”

33      Naime, Delegirana uredba 2018/625 primjenjuje se u području dizajna Zajednice jer se, na temelju članka 108. Uredbe br. 6/2002, odredbe navedene delegirane uredbe koje se odnose na postupak pred žalbenim vijećima također primjenjuju na žalbe protiv odluka navedenih u članku 55. te uredbe (presuda od 24. ožujka 2021., Lego/EUIPO – Delta Sport Handelskontor (Kocke za gradnju iz kompleta igrački za gradnju), T‑515/19, neobjavljena, EU:T:2021:155, t. 44.). Potonji članak odnosi se osobito na odluke Odjela za poništaje, kao u ovom slučaju.

34      Također valja istaknuti da je sadržaj članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 istovjetan sadržaju članka 95. stavka 2. Uredbe 2017/1001 na koji se izričito odnosi članak 27. stavak 4. Delegirane uredbe 2018/625.

35      Iz toga slijedi da se uvjeti utvrđeni u članku 27. stavku 4. Delegirane uredbe 2018/625 primjenjuju mutatis mutandis na članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002. Stoga je mogućnost žalbenog vijeća da uzme u obzir činjenice ili dokaze koji su mu prvi put podneseni na temelju članka 63. stavka 2. navedene uredbe uređena člankom 27. stavkom 4. te delegirane uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 6. listopada 2021., Kondyterska korporatsiia „Roshen”/EUIPO – Krasnyj Octyabr (Prikaz jastoga), T‑254/20, neobjavljenu, EU:T:2021:650, t. 55. i 56.).

36      U skladu sa sudskom praksom, na Općem je sudu da ocijeni je li žalbeno vijeće na učinkovit način primijenilo široku diskrecijsku ovlast kojom raspolaže kako bi odlučilo, na obrazložen način i uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, je li trebalo uzeti u obzir činjenice ili dokaze koji su mu podneseni prvi put u svrhu donošenja odluke koju je trebalo donijeti. Na njemu je, usto, da nadzire da se žalbeno vijeće na primjeren način koristilo diskrecijskom ovlasti koju ima na temelju članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 (vidjeti presudu od 5. srpnja 2017., Kvaka za vrata, T‑306/16, neobjavljenu, EU:T:2017:466, t. 18. i navedenu sudsku praksu). S obzirom na točku 35. ove presude, potonju odredbu treba primijeniti u vezi s člankom 27. stavkom 4. Delegirane uredbe 2018/625.

37      Kao što to proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na članak 63. stavak 2. Uredbe br. 6/2002, navedene u točkama 30. i 36. ove presude, žalbeno vijeće mora izvršavati svoju diskrecijsku ovlast predviđenu u navedenoj odredbi kako bi odlučilo, uz obrazloženje svoje odluke u tom pogledu, treba li uzeti u obzir činjenice ili dokaze koji su mu prvi put podneseni. Ta je obveza predviđena i sudskom praksom koja se odnosi na članak 27. stavak 4. Delegirane uredbe 2018/625, prema kojoj, u slučaju da to vijeće prihvati i temelji svoju odluku na takvim dokazima, ono mora nužno obrazložiti, u skladu s člankom 62. navedene uredbe, razloge zbog kojih je smatralo da su uvjeti određeni člankom 27. stavkom 4. te delegirane uredbe ispunjeni (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. lipnja 2021., Skyliners/EUIPO – Sky (SKYLINERS), T‑15/20, neobjavljenu, EU:T:2021:401, t. 80.).

38      U tom pogledu valja primijetiti da obveza žalbenog vijeća da izvrši svoju diskrecijsku ovlast predviđenu člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002, kako bi odlučilo, uz obrazloženje svoje odluke u tom pogledu, treba li uzeti u obzir činjenice ili dokaze koji su mu prvi put podneseni, proizlazi iz obveze uprave da obrazloži svoje odluke.

39      Osim toga, ispitivanje koje je žalbeno vijeće provelo u pogledu pitanja prihvaćanja činjenica ili dokaza koji su mu prvi put podneseni predstavlja nužan preduvjet za njegovu eventualnu analizu tih elemenata u okviru ispitivanja osnovanosti žalbe koja mu je podnesena.

40      Prema tome, što se tiče kako analize pitanja prihvaćanja činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni žalbenom vijeću, tako i meritornog ispitivanja, pobijana odluka mora ispunjavati zahtjeve obveze obrazlaganja koja je predviđena, među ostalim, člankom 41. Povelje, naslovljenim „Pravo na dobru upravu” i, konkretnije, stavkom 1. i stavkom 2. točkom (c) navedenog članka, čije povrede tužitelj također navodi.

41      U tom pogledu valja istaknuti da članak 41. stavak 1. Povelje predviđa da „[s]vatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku”. Stavak 2. točka (c) navedenog članka pojašnjava da „[t]o pravo uključuje […] obvezu uprave da obrazloži svoje odluke”.

42      Prema sudskoj praksi, obveza obrazlaganja, koja također proizlazi iz članka 62. Uredbe br. 6/2002, ima dvostruki cilj: omogućiti, s jedne strane, osobama na koje se odnose da se upoznaju s razlozima poduzete mjere kako bi mogle zaštititi svoja prava i, s druge strane, omogućiti sudu Unije da izvršava nadzor nad zakonitošću predmetne odluke (presuda od 16. veljače 2017., Antrax It/EUIPO – Vasco Group (Termosifoni za radijatore), T‑828/14 i T‑829/14, EU:T:2017:87, t. 82.).

43      Pitanje zadovoljava li obrazloženje odluke te zahtjeve treba ocjenjivati ne samo s obzirom na njegov tekst nego i s obzirom na njegov kontekst kao i na sveukupnost pravnih pravila koja uređuju dotično područje (presuda od 9. veljače 2017., Mast‑Jägermeister/EUIPO (Gobelets), T‑16/16, EU:T:2017:68, t. 58.).

44      Valja naglasiti da je cilj obveze obrazlaganja također spriječiti donošenje arbitrarnih odluka. Ona stoga ima učinak samodiscipliniranja na način da je, na temelju obveze navođenja razloga odluke, njezin autor također obvezan osigurati da su ti razlozi relevantni, dosljedni i dovoljno precizni.

45      Iz toga slijedi da, kada žalbeno vijeće izvršava diskrecijsku ovlast koja mu je dodijeljena člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002, ono mora obrazložiti svoju odluku o prihvaćanju činjenica ili dokaza koji su mu podneseni prvi put, navodeći osobito mogu li se, s obzirom na uvjete određene u članku 27. stavku 4. Delegirane uredbe 2018/625, prihvatiti navedeni dokazi. Stoga u ovom slučaju valja provjeriti je li to vijeće poštovalo navedenu obvezu.

46      U ovom slučaju, iako žalbeno vijeće u pobijanoj odluci nije izričito utvrdilo da se činjenice ili dokazi podneseni u prilozima br. 1 do 4 podnesku koji obrazlaže razloge žalbe podnesene žalbenom vijeću prihvaćaju, valja smatrati da je navedeno vijeće implicitno, ali nužno uzelo u obzir navedene elemente. Naime, s jedne strane, ne samo da je nekoliko dokaza podnesenih u navedenim prilozima bilo uključeno u iznošenje tužbenih razloga i argumenata stranaka u točki 15. pobijane odluke, nego se njihovo uzimanje u obzir također izvodi iz upućivanja, u obrazloženju navedene odluke, na sve činjenice, argumente i dokaze koji su podneseni tom vijeću. S druge strane, i tužitelj i EUIPO slažu se u svojim pismenima o takvom prihvaćanju.

47      Međutim, valja utvrditi da obrazloženje pobijane odluke ne sadržava nijedan element koji se odnosi na razloge zbog kojih je žalbeno vijeće prihvatilo činjenice ili dokaze koje je podnositelj zahtjeva za proglašenje dizajna ništavim prvi put podnio pred njim.

48      Stoga Opći sud ne može ispitati je li žalbeno vijeće primijenilo članak 27. stavak 4. Uredbe 2018/625 i jesu li oba zahtjeva postavljena tom odredbom bila ispunjena prije prihvaćanja činjenica ili dokaza koji su mu prvi put podneseni. Konkretno, ne može nadzirati je li navedeno vijeće ispitalo, s jedne strane, relevantnost navedenih elemenata na prvi pogled za spor i, s druge strane, eventualne valjane razloge koji su doveli do njihova nepravodobnog podnošenja. Stoga se Opći sud ne može upoznati s razlozima takvog prihvaćanja i ocijeniti osnovanost pobijane odluke u tom pogledu.

49      Isto tako, s obzirom na to da u pobijanoj odluci nisu navedeni razlozi za prihvaćanje činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni pred žalbenim vijećem, stranke nisu u mogućnosti upoznati se s razlozima tog prihvaćanja kako bi mogle zaštititi svoja prava.

50      Stoga valja utvrditi da, u mjeri u kojoj je pobijana odluka zahvaćena nedostatkom u obrazloženju u pogledu prihvaćanja činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni žalbenom vijeću, to vijeće nije poštovalo zahtjeve koji proizlaze iz članka 63. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 i članka 41. stavka 2. točke (c) u vezi s člankom 41. stavkom 1. Povelje.

51      Taj zaključak ne može biti doveden u pitanje EUIPO‑ovim argumentima.

52      Kao prvo, valja odbiti EUIPO‑ov argument prema kojem, s obzirom na to da tužitelj pred žalbenim vijećem nije osporio prihvaćanje činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni navedenom vijeću, to vijeće nije bilo obvezno izričito obrazložiti njihovo prihvaćanje.

53      Naime, kao prvo, iz sudske prakse proizlazi da obrazloženje može biti implicitno pod uvjetom da se njime zainteresiranim osobama omogućuje da doznaju razloge zbog kojih je pobijana odluka donesena, a nadležnom sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za izvršavanje svojeg nadzora (presuda od 25. travnja 2013., Bell & Ross/OHIM – KIN (Kućište ručnog sata), T‑80/10, neobjavljena, EU:T:2013:214, t. 37.). Međutim, kao što je to utvrđeno u točkama 48. i 49. ove presude, to ovdje nije slučaj.

54      Kao drugo, kao što je to istaknuto u točki 45. ove presude, kada žalbeno vijeće izvršava diskrecijsku ovlast koja mu je dodijeljena člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002, ono mora obrazložiti svoju odluku o prihvaćanju činjenica ili dokaza koji su mu podneseni prvi put, navodeći osobito mogu li se, s obzirom na uvjete određene u članku 27. stavku 4. Delegirane uredbe 2018/625, prihvatiti navedeni elementi.

55      Iz toga slijedi da ispitivanje EUIPO‑ova argumenta iz točke 52. ove presude treba provesti s obzirom na postojanje obveze žalbenog vijeća da osobito navede mogu li se, s obzirom na uvjete utvrđene u članku 27. stavku 4. Delegirane uredbe 2018/625, prihvatiti činjenice ili dokazi podneseni prvi put pred njim.

56      Točno je da je, u skladu s člankom 63. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002, tijekom ispitivanja činjenica u postupcima koji se odnose na proglašenje ništavosti kao što je to ovdje slučaj, EUIPO ograničen na činjenice, dokaze i argumente koje su pribavile stranke.

57      Međutim, članak 63. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 ne oslobađa žalbeno vijeće od ispitivanja i obrazlaganja prihvaćanja činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni pred navedenim vijećem na temelju članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe 2018/625 jer tužitelj nije osporio dopuštenost tih elemenata.

58      Naime, u skladu s člankom 27. stavkom 2. Delegirane uredbe 2018/625, pravna pitanja koja stranke nisu navele žalbeno vijeće razmatra samo ako se odnose na bitne postupovne zahtjeve ili ako ih je nužno riješiti kako bi se osigurala pravilna primjena Uredbe br. 6/2002 uzimajući u obzir činjenice, dokaze i argumente koje su navele stranke (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 10. lipnja 2020., L. Oliva Torras/EUIPO – Mecánica del Frío (Spojnice za vozila), T‑100/19, EU:T:2020:255, t. 70. do 72. i od 13. listopada 2021., Škoda Investment/EUIPO – Škoda Auto (Prikaz strijele s krilom), T‑712/20, EU:T:2021:700, t. 24.).

59      U ovom slučaju, pitanje mogu li se činjenice ili dokazi podneseni prvi put pred žalbenim vijećem prihvatiti na temelju članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe 2018/625, pitanje je koje se odnosi na pravilnu primjenu Uredbe br. 6/2002 s obzirom na činjenice, dokaze i argumente koje su podnijele stranke u smislu stavka 2. navedenog članka. Navedeno vijeće stoga mora po službenoj dužnosti ispitati to pitanje i obrazložiti svoj odgovor.

60      Stoga, suprotno onomu što tvrdi EUIPO, prihvaćanje činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni žalbenom vijeću na temelju članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe 2018/625, kao i podnošenje razloga u tom pogledu u pobijanoj odluci, nije izuzeto od ispitivanja navedenog vijeća samo zbog toga što tužitelj nije osporio takvo prihvaćanje u fazi postupka pred tim vijećem.

61      Kao treće, taj je zaključak potkrijepljen ciljem članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe 2018/625.

62      Naime, članak 27. stavak 4. Delegirane uredbe 2018/625 ima za cilj, među ostalim, osigurati dobro odvijanje i učinkovitost postupaka pred EUIPO‑om navodeći stranke da poštuju rokove koji su im određeni (vidjeti u tom smislu presudu od 19. siječnja 2022., Masterbuilders, Heiermann, Schmidtmann/EUIPO – Cirillo (POMODORO), T‑76/21, neobjavljenu, EU:T:2022:16, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

63      Članak 27. stavak 4. Delegirane uredbe 2018/625 stoga teži cilju od općeg interesa. U tim okolnostima i s obzirom na to da ta odredba nije ograničena samo na zaštitu interesa stranaka o kojima je riječ, one ne mogu raspolagati ispitivanjem poštovanja pravila koja uređuju prihvaćanje dokaza.

64      Međutim, EUIPO‑ov argument iz točke 52. ove presude, time što sadržaj obrazloženja pobijane odluke čini ovisnim o ispitivanju na temelju članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe 2018/625 o pitanju je li prihvaćanje činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni pred žalbenim vijećem bilo osporeno u postupku pred navedenim vijećem, stavlja na raspolaganje strankama ispitivanje poštovanja pravila kojima se uređuje prihvaćanje dokaza predviđenih u toj odredbi. Međutim, obveza tog vijeća da poštuje zakon, osobito u okviru nadzora prihvaćanja dokaza s obzirom na regulatorne zahtjeve i obrazloženje, ne može ovisiti o činjenici da stranke od njega zahtijevaju da izvrši takav nadzor.

65      Kao četvrto, valja istaknuti, kao što to proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na članak 27. stavak 4. Delegirane uredbe 2018/625, da je na onoj stranci koja podnosi dokaze da obrazloži razloge zbog kojih se ti dokazi podnose u tom stadiju postupka i dokaže nemogućnost takvog podnošenja tijekom postupka pred Odjelom za poništaje (vidjeti po analogiji presudu od 6. listopada 2021., Prikaz jastoga, T‑254/20, neobjavljenu, EU:T:2021:650, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

66      Svojim argumentom navedenim u točki 52. ove presude, EUIPO pokušava dovesti u pitanje raspodjelu tereta dokazivanja definiranu u sudskoj praksi navedenoj u točki 65. ove presude time što želi da sadržaj pobijane odluke ovisi u pogledu ispitivanja na temelju članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe 2018/625 o tome je li prihvaćanje činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni pred žalbenim vijećem bilo osporeno tijekom postupka pred navedenim vijećem. Međutim, obveza tog vijeća da poštuje zakon, osobito u okviru nadzora prihvaćanja dokaza s obzirom na regulatorne zahtjeve i obrazloženje, ne može ovisiti o činjenici da stranke od njega zahtijevaju da izvrši takav nadzor.

67      Isto tako, teza koju zagovara EUIPO ograničila bi stranke pred žalbenim vijećem da osiguraju da ono poštuje svoje postupovne obveze u smislu članka 27. stavka 2. Delegirane uredbe 2018/625, koje su obvezujuće i podvrgnute ispitivanju po službenoj dužnosti.

68      Slijedom toga, valja utvrditi da, neovisno o činjenici da tužitelj nije osporio prihvaćanje činjenica ili dokaza koji su prvi put podneseni pred žalbenim vijećem, ono je u svakom slučaju bilo dužno, u skladu s člankom 63. stavkom 2. Uredbe br. 6/2002, u vezi s člankom 27. stavkom 4. Delegirane uredbe 2018/625 ispitati navedeni prihvat i izložiti razloge koji su ga naveli da prizna navedene elemente.

69      Kao drugo, ne mogu se prihvatiti ni EUIPO‑ovi argumenti kojima je cilj dokazati da su u ovom slučaju bili ispunjeni uvjeti iz članka 27. stavka 4. Delegirane uredbe 2018/625.

70      U tom pogledu valja podsjetiti da se, prema sudskoj praksi, obrazloženje odluke mora nalaziti u samoj odluci te se naknadna EUIPO‑ova objašnjenja ne mogu uzeti u obzir, osim u iznimnim okolnostima koje, ako ne postoji nikakva hitnost, nisu ispunjene. Iz toga slijedi da odluka institucije mora u načelu biti dostatna sama po sebi i njezino obrazloženje ne može proizlaziti iz naknadno danih pisanih ili usmenih obrazloženja, kad je odluka o kojoj je riječ već predmet postupka pred sudom Unije (vidjeti presudu od 12. prosinca 2017., Sony Computer Entertainment Europe/EUIPO – Vieta Audio (Vita), T‑35/16, neobjavljenu, EU:T:2017:886, t. 57. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 14. ožujka 2018., Gifi Diffusion/EUIPO – Crocs (Cipele), T‑424/16, neobjavljenu, EU:T:2018:136, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

71      U ovom slučaju, s obzirom na nepostojanje bilo kakve hitnosti, izvanredne okolnosti koje EUIPO‑u omogućuju da pruži naknadna objašnjenja radi dopune obrazloženja pobijane odluke nisu prisutne. Uzevši sve u obzir, ne može se smatrati da objašnjenja pružena u ovom slučaju dopunjuju postojeće obrazloženje jer predstavljaju potpuno novo obrazloženje.

72      Osim toga, u skladu sa sudskom praksom, nedostaci u obrazloženju sami po sebi dostatni su za poništenje sporne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 78.). Stoga valja utvrditi da pogreška koju je počinilo žalbeno vijeće, navedena u točki 50. ove presude, dovodi do poništenja pobijane odluke.

73      Osim toga, taj zaključak ne može biti doveden u pitanje sudskom praksom prema kojoj tužitelj nema nikakav legitiman interes za pozivanje na povredu obveze obrazlaganja u slučaju kada je već izvjesno da će se nakon poništenja pobijane odluke morati donijeti istovjetna odluka (presude od 29. rujna 1976., Morello/Komisija, 9/76, EU:C:1976:129, t. 11., i od 3. prosinca 2003., Audi/OHIM (TDI), T‑16/02, EU:T:2003:327, t. 97. i 98.).

74      Naime, s jedne strane, ne može se isključiti da bi ga ispitivanje uvjeta utvrđenih u članku 27. stavku 4. Uredbe 2018/625 od strane žalbenog vijeća moglo dovesti do toga da ne prizna činjenice ili dokaze koji su mu prvi put podneseni. S tim u svezi, nije na Općem sudu da umjesto EUIPO‑a provede ocjenu predmetnih dokaza (vidjeti u tom smislu presudu od 28. rujna 2016., European Food/EUIPO – Société des produits Nestlé (FITNESS), T‑476/15, EU:T:2016:568, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

75      S druge strane, ne može se isključiti ni da bi, ako bi žalbeno vijeće odlučilo ne prihvatiti činjenice ili dokaze koji su mu prvi put podneseni, ishod pobijane odluke mogao biti drukčiji. U tom pogledu valja istaknuti da EUIPO u odgovoru na tužbu priznaje da su ti dokazi služili tomu da podupre zaključke koje je navedeno vijeće izvelo u pogledu ocjene navedene tehničke funkcije obilježja izgleda predmetnog proizvoda.

76      Slijedom toga, valja utvrditi da nakon poništenja pobijane odluke istovjetna odluka ne treba nužno biti donesena.

77      Stoga valja prihvatiti drugi tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj, a da nije potrebno ispitati njegove druge argumente istaknute u potporu tom tužbenom razlogu, osobito one koji se odnose na povredu članka 63. stavka 1. Uredbe br. 6/2002.

78      S obzirom na sve prethodno navedeno, tužbu valja prihvatiti i, prema tome, poništiti pobijanu odluku, a da nije potrebno ispitati prvi tužbeni razlog.

 Troškovi

79      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

80      Tužitelj je zahtijevao da se EUIPO‑u naloži snošenje troškova postupaka pred Općim sudom i EUIPO‑om.

81      Budući da EUIPO nije uspio u postupku, valja mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove tužitelja koji se odnose na postupak pred Općim sudom.

82      Što se tiče troškova postupka za proglašenje ništavosti pred Odjelom za poništaje i žalbenog postupka pred žalbenim vijećem, valja podsjetiti da se, u skladu s člankom 190. stavkom 2. Poslovnika, nužni troškovi nastali strankama u postupku pred žalbenim vijećem smatraju troškovima čiju je naknadu moguće tražiti. Isto, međutim, ne vrijedi za troškove nastale u postupku pred Odjelom za poništaje.

83      Iz toga slijedi da se tužiteljev zahtjev kojim se traži da se EUIPO‑u naloži snošenje troškova koji se odnose na postupke pred Odjelom za poništaje i pred žalbenim vijećem može prihvatiti samo u pogledu nužnih troškova nastalih u postupku pred žalbenim vijećem. Stoga se EUIPO‑u nalaže snošenje troškova nastalih u okviru tog postupka kao i troškova postupka pred Općim sudom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka trećeg žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 5. srpnja 2021. (predmet R 1070/20203).

2.      EUIPOu se nalaže snošenje troškova nastalih u okviru postupka pred žalbenim vijećem EUIPOa i troškova postupka pred Općim sudom.

Tomljenović

Nõmm

Kukovec

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 30. studenoga 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: poljski