Predmet T‑402/13

Orange

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Odluka kojom se nalaže pretraga – Proporcionalnost – Primjerenost – Nužnost – Nepostojanje arbitrarnosti – Obrazloženje“

Sažetak – Presuda Općeg suda (četvrto vijeće) od 25. studenoga 2014.

1.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Komisijina ovlast za provođenje pretrage – Tužba protiv odluke o pretrazi – Diskrecijska ovlast Komisije – Granice – Poštovanje načela proporcionalnosti

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 20. st. 4.)

2.      Tržišno natjecanje – Podjela nadležnosti između Komisije i nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje – Odluka nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje kojom se prihvaćaju obveze ili se utvrđuje nepostojanje potrebe za interveniranjem – Nepostojanje utjecaja na primjenu načela ne bis in idem

(čl. 101. i 102. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 5.)

3.      Tržišno natjecanje – Podjela nadležnosti između Komisije i nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje – Dostava nacrta odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje – Komisijina obveza da utvrdi nenadležnost tog tijela – Nepostojanje – Nepostojanje utjecaja na mogućnost da Komisija naknadno otvori vlastitu istragu

(čl. 101. i 102. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 11. st. 4. i 6.)

4.      Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Pretpostavke – Proširivanje postojećeg razloga – Dopuštenost

(Poslovnik Općeg suda, čl. 44. st. 1. t. (c) i čl. 48. st. 2.)

5.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Poštovanje prava na obranu – Mogućnost zainteresiranog poduzetnika da se u potpunosti posluži navedenim pravima samo nakon upućivanja podneska s prigovorom – Komisijina obveza da poduzetnika obavijesti o predmetu i cilju pretrage u stadiju prve mjere poduzete u tom pogledu

(Uredba Vijeća br. 1/2003)

6.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Komisijina ovlast za provođenje pretrage – Odluka kojom se nalaže pretraga – Obveza obrazlaganja – Opseg – Jasna naznaka ozbiljnih indicija koje dovode do sumnje u povredu – Sudski nadzor –Obveza Općeg suda da provjeri materijalni sadržaj navedenih indicija – Pretpostavke

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 20. st. 4.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 22.‑24., 53., 68., 72.)

2.      Doista, načelo ne bis in idem mora se poštovati u postupcima u kojima se izriču kazne vezane uz pravo tržišnog natjecanja. To načelo u području tržišnog natjecanja zabranjuje da se određenog poduzetnika osudi ili progoni još jednom zbog protutržišnog ponašanja zbog kojega je već bio sankcioniran ili za koje nije utvrđena njegova odgovornost ranijom odlukom koju nije moguće pobijati.

Međutim, tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje nemaju ovlasti donijeti odluke kojima se utvrđuje da određeni poduzetnik nije odgovoran za povredu članka 101. ili 102. UFEU‑a, odnosno kojima se utvrđuje nepostojanje povrede tih članaka, kako proizlazi i iz teksta Uredbe br. 1/2003 kao i iz cilja kojemu teži, da su utvrđivanja nepostojanja povreda članka 101. ili 102. UFEU‑a rezervirana samo za Komisiju, iako se ti članci primjenjuju i u postupku koji vode nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja. U tom pogledu, donošenje takve „negativne“ odluke o meritumu nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje moglo bi ugroziti jedinstvenu primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a, koja je jedan od ciljeva Uredbe br. 1/2003, istaknut u njezinoj prvoj uvodnoj izjavi, s obzirom na to da bi takva odluka mogla spriječiti Komisiju da naknadno utvrdi da odnosna praksa predstavlja povredu odredaba prava Unije. Stoga, kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja jedne države članice na temelju članka 5. Uredbe br. 1/2003 prihvati obvezu ili utvrdi da nije potrebno intervenirati, ne može se smatrati kao da je donijelo odluku kojom se utvrđuje nepostojanje povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a. Dakle, poduzetnik ne može korisno isticati odluku koju je donijelo nacionalno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja u svoju korist u cilju primjene načela ne bis in idem.

(t. 29.‑31.)

3.      U području tržišnog natjecanja, iako zaprimanje nacrta odluka nacionalnih tijela za zaštitu tržišnog natjecanja na temelju članka 11. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 za Komisiju može biti prilika da provede svoje nadležnosti i diskrecijske ovlasti koje joj priznaje članak 11. stavak 6. iste uredbe, o prestanku nadležnosti tijela države članice nadležnog za tržišno natjecanje radi primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a u posebnom slučaju, to ne znači da, u slučaju kada Komisija ne dijeli ocjenu o primjeni članaka 101. i 102. UFEU‑a koja je iznesena u nacrtu odluke koji je dostavilo nacionalno tijelo za tržišno natjecanje određene države članice ili u slučaju kada ima dvojbe u tom pogledu, ona nužno mora pokrenuti postupak na temelju članka 11. stavka 6. Uredbe br. 1/2003, niti je nepokretanje postupka sprečava u mogućnosti da naknadno provede vlastitu istragu kako bi došla do rezultata koji je različit od onoga do kojega je došlo navedeno tijelo za tržišno natjecanje.

Stoga se izostanak Komisijine intervencije na temelju članka 11. stavka 6. Uredbe br. 1/2003 ne može smatrati kao prihvaćanje osnovanosti odluke nacionalnog tijela za tržišno natjecanje u pogledu članka 102. UFEU‑a.

(t. 35., 36., 39.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 45.‑47., 85., 86.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 77.‑81., 90.)

6.      Zahtjev zaštite od miješanja javnih vlasti u područje privatnih aktivnosti određene fizičke ili pravne osobe koje bi bilo arbitrarno ili neproporcionalno opće je načelo prava Unije.

Međutim, u cilju poštovanja tog općeg načela, odluka Komisije kojom se nalaže pretraga na temelju članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 mora biti usmjerena na prikupljanje dokumentacije nužne za provjeru stvarnosti i opsega činjenične i pravne situacije u odnosu na koju Komisija već raspolaže podacima koji predstavljaju dovoljno ozbiljne indicije koje dovode do sumnje u povredu pravila tržišnog natjecanja.

U tom kontekstu, provjera je li prije donošenja odluke o pretrazi Komisija posjedovala dovoljno ozbiljne dokaze za sumnju u povredu pravila tržišnog natjecanja ne predstavlja jedino sredstvo koje Općem sudu omogućuje da osigura nepostojanje arbitrarnosti navedene odluke. Naime, nadzor obrazloženja odluke također dopušta sudu da osigura poštovanje načela zaštite od arbitrarnih i neproporcionalnih intervencija, s obzirom na to da navedeno obrazloženje omogućuje pokazati opravdanost interveniranja u prostorije zainteresiranog poduzetnika.

Stoga, u okolnostima kada Opći sud smatra da su pretpostavke koje Komisija namjerava provjeriti i elementi na koje pretraga mora obratiti pozornost u odluci kojom se nalaže pretraga definirani s dovoljnom preciznošću, može se zaključiti o nepostojanju arbitrarnosti navedene odluke, bez potrebe za materijalnom provjerom sadržaja indicija kojih je Komisija u posjedu na datum donošenja te odluke.

(t. 83., 84., 87., 89., 91.)