PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
29. srpnja 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Informacijsko društvo – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava – Članak 5. stavak 3. – Iznimke i ograničenja – Doseg – Članak 5. stavak 3. točke (c) i (d) – Izvještavanje o tekućim događajima – Doslovno navođenje – Upotreba hiperpoveznica – Zakonito stavljanje na raspolaganje javnosti – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 11. – Sloboda izražavanja i informiranja”
U predmetu C‑516/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), odlukom od 27. srpnja 2017., koju je Sud zaprimio 25. kolovoza 2017., u postupku
Spiegel Online GmbH
protiv
Volkera Becka,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, A. Arabadjiev, M. Vilaras, T. von Danwitz, C. Toader, F. Biltgen i C. Lycourgos, predsjednici vijeća, E. Juhász, M. Ilešič (izvjestitelj), L. Bay Larsen i S. Rodin, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: M. Aleksejev, načelnik odjela,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. srpnja 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Spiegel Online GmbH, T. Feldmann, Rechtsanwalt,
– za V. Becka, G. Toussaint, Rechtsanwalt,
– za francusku vladu, E. de Moustier i D. Segoin, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, M. Hellmann i J. Techert, u svojstvu agenata,
– za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, M. Figueiredo i T. Rendas, u svojstvu agenata,
– za vladu Ujedinjene Kraljevine, Z. Z. Lavery i D. Robertson, u svojstvu agenata, uz asistenciju N. Saundersa, barristera,
– za Europsku komisiju, H. Krämer, T. Scharf i J. Samnadda, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 10. siječnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Spiegel Online – koje vodi istoimeni informacijski portal na internetu – i Volkera Becka, koji je bio član Bundestaga (Savezni parlament, Njemačka) u vrijeme upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu, a u vezi s činjenicom da je navedeno društvo na svojoj internetskoj stranici objavilo njegov rukopis i članak objavljen u jednom zborniku.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 1., 3., 6., 7., 9., 31. i 32. Direktive 2001/29 glase:
„(1) Ugovorom [o EZ‑u] se predviđa uspostavljanje unutarnjeg tržišta i uvođenje sustava koji će osigurati da na unutarnjem tržištu tržišno natjecanje ne bude narušeno. Usklađivanje zakonodavstava država članica o autorskom pravu i srodnim pravima pridonosi postizanju ovih ciljeva.
[…]
(3) Predloženo usklađivanje pomoći će u provedbi četiriju sloboda unutarnjeg tržišta i povezano je s poštovanjem temeljnih načela prava, a osobito vlasništva, uključujući intelektualno vlasništvo i slobodu izražavanja i javni interes.
[…]
(6) Bez usklađivanja na razini Zajednice, zakonodavne djelatnosti na nacionalnoj razini koje su već započele u većem broju država članica kao odgovor na tehnološke izazove mogle bi rezultirati značajnim razlikama u zaštiti, a time i u ograničenjima slobodnog kretanja usluga i proizvoda koji sadrž[avaju] intelektualno vlasništvo ili se temelje na intelektualnom vlasništvu, što dovodi do ponovnog cjepkanja unutarnjeg tržišta i pravne nedosljednosti. Utjecaj takvih zakonskih razlika i pravne nesigurnosti postat će značajniji daljnjim razvojem informacijskog društva, koje je već znatno povećalo prekogranično iskorištavanje intelektualnog vlasništva. […]
(7) Zakonski okvir Zajednice za zaštitu autorskog prava i srodnih prava mora, stoga, također biti prilagođen i dopunjen koliko god je to potrebno za nesmetano [dobro] funkcioniranje unutarnjeg tržišta. […] [R]azlike koje ne utječu štetno na funkcioniranje unutarnjeg tržišta ne bi trebalo ukloniti niti ih sprečavati.
[…]
(9) Svako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora se temeljiti na visokoj razini zaštite, budući da su takva prava ključna za intelektualno stvaralaštvo. Njihova zaštita pomaže u održavanju i razvoju kreativnosti u interesu autora, umjetnika izvođača, producenata, potrošača, kulture, industrije i javnosti u cjelini. Intelektualno vlasništvo je stoga priznato kao sastavni dio vlasništva.
[…]
(31) Pravedna ravnoteža prava i interesa između različitih kategorija nositelja prava, kao i između različitih kategorija nositelja prava i korisnika predmeta zaštite mora biti osigurana. Postojeće iznimke i ograničenja prava, što su ih odredile države članice, moraju se ponovno procijeniti s obzirom na novo elektroničko okruženje. […] Kako bi se osiguralo pravilno [dobro] funkcioniranje unutarnjeg tržišta, takve bi se iznimke i takva ograničenja trebal[i] ujednačenije definirati. Stupanj njihova usklađivanja trebao bi se temeljiti na njihovu utjecaju na nesmetano [dobro] funkcioniranje unutarnjeg tržišta.
(32) Ovom direktivom predviđen je iscrpan popis iznimaka i ograničenja prava reproduciranja i prava priopćavanja javnosti. […] Države članice trebale bi postići dosljednu primjenu tih iznimaka i ograničenja […]”
4 U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2001/29, „[ona se] odnosi na pravnu zaštitu autorskog i srodnih prava u okviru unutarnjeg tržišta, s posebnim naglaskom na informacijsko društvo”.
5 Članak 2. te direktive, naslovljen „Pravo reproduciranja”, glasi kako slijedi:
„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:
(a) autorima, njihovih djela;
[…]”
6 Članak 3. navedene direktive, naslovljen „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, u stavku 1. propisuje:
„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”
7 Članak 5. te direktive, naslovljen „Iznimke i ograničenja”, u stavku 3. točkama (c) i (d) te u stavku 5. određuje:
„3. Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava navedenih u člancima 2. i 3. u sljedećim slučajevima:
[…]
(c) reproduciranje od strane tiska, priopćavanje javnosti ili činjenje dostupnim objavljenih članaka o tekućim gospodarskim, političkim ili vjerskim pitanjima ili radiodifuzijskih emitiranja djela ili drugih predmeta zaštite istog karaktera, u slučajevima kada takvo korištenje nije izričito pridržano, i ako je naveden izvor, uključujući ime autora, ili korištenje djela ili drugih predmeta zaštite radi izvještavanja o tekućim događajima, u opsegu koji odgovara svrsi informiranja javnosti o tekućim događajima, ako je, osim ako to nije moguće, naveden izvor, uključujući ime autora;
(d) doslovno navođenje u svrhe kao što je kritika ili osvrt, uz uvjet da se oni odnose na djelo ili na drugi predmet zaštite koji je već zakonito stavljen na raspolaganje javnosti, da je, osim ako to nije moguće, naveden izvor, uključujući ime autora, i da je njihovo korištenje u skladu s poštenom praksom, i u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići;
[…]
5. Iznimke i ograničenja predviđeni stavcima 1., 2., 3. i 4. primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.”
Njemačko pravo
8 Gesetz über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) od 9. rujna 1965. (BGBl. 1965. I, str. 1273., u daljnjem tekstu: UrhG) u članku 50., naslovljenom „Izvještavanje o tekućim događajima”, propisuje:
„Radi izvještavanja o tekućim događajima radiodifuzijom ili sličnim tehničkim sredstvima, u novinama, časopisima i drugim publikacijama ili bilo kojem drugom mediju, koji prije svega prenose dnevne događaje, kao i u filmu, dopušteno je reproducirati, distribuirati i priopćavati javnosti, u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići, djela koja javnost može gledati i slušati tijekom događaja o kojima se izvještava.”
9 Članak 51. UrhG‑a, naslovljen „Doslovno navođenje”, glasi kako slijedi:
„Reproduciranje, javno distribuiranje i priopćavanje javnosti, u svrhu doslovnog navođenja, djela koje je već objavljeno dopušteno je u mjeri u kojoj je opseg upotrebe opravdan posebnom svrhom koja se želi postići. Među ostalim, dopušteno je:
1. uključiti pojedinačna djela, nakon njihove objave, u samostalnom znanstvenom djelu u svrhu pojašnjavanja njegova sadržaja;
2. doslovno navođenje odlomaka iz nekog djela, nakon njegove objave, u samostalnom književnom djelu;
3. doslovno navođenje posebnih odlomaka već objavljenog glazbenog djela u samostalnom glazbenom djelu.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
10 V. Beck u vrijeme upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu bio je član Bundestaga (Savezni parlament, Njemačka), čiji je zastupnik postao 1994. Autor je rukopisa o kaznenoj politici u području spolnog zlostavljanja maloljetnika. Taj je rukopis objavljen pod pseudonimom kao članak u jednom zborniku iz 1988. Prilikom te objave izdavač je izmijenio naslov rukopisa te je jedna njegova rečenica skraćena. Dopisom od 5. svibnja 1988. autor se na to požalio izdavaču te je od njega bezuspješno zahtijevao da to izričito navede u napomeni prilikom objave spomenutog zbornika. Izložen kritikama zbog svojih stavova iznesenih u tom članku, V. Beck sljedećih je godina ponavljao da je izdavač navedenog zbornika izmijenio smisao njegova rukopisa. V. Beck se od sadržaja spomenutog članka ogradio u najmanju ruku 1993.
11 Njegov rukopis pronađen je 2013. tijekom pretrage arhiva i predan mu je 17. rujna 2013., u vrijeme njegove kandidature na parlamentarnim izborima u Njemačkoj. Dan nakon toga V. Beck stavio je taj rukopis na raspolaganje različitim novinskim redakcijama kako bi dokazao da ga je izdavač izmijenio radi objave predmetnog članka. Međutim, nije pristao na to da spomenute redakcije objave rukopis i članak. Ipak, sam ih je objavio na vlastitoj internetskoj stranici te je na svakoj stranici napomenuo sljedeće: „Ograđujem se od ovog članka. Volker Beck”. Na stranicama članka objavljenog u predmetnom zborniku nalazila se, osim toga, sljedeća napomena: „[Objava] ovog teksta nije odobrena te ga je izdavač izmijenio tako što je slobodno sastavio podnaslov i dijelove teksta”.
12 Društvo Spiegel Online vodi informacijski portal Spiegel Online na internetu. Dana 20. rujna 2013. to je društvo objavilo članak u kojem je tvrdilo da, protivno navodima V. Becka, izdavač nije izmijenio glavnu poruku njegova rukopisa i da je, prema tome, godinama obmanjivao javnost. Osim tog članka, izvorne verzije rukopisa i članka objavljenog u predmetnom zborniku bile su dostupne za preuzimanje preko hiperpoveznica.
13 V. Beck osporavao je pred Landgerichtom (Zemaljski sud, Njemačka) stavljanje na raspolaganje cjelovitih tekstova rukopisa i članka na internetskoj stranici društva Spiegel Online, što je smatrao povredom svojeg autorskog prava. Taj je sud prihvatio njegov tužbeni zahtjev. Budući da mu je odbijena žalba, društvo Spiegel Online podnijelo je reviziju pred sudom koji je uputio zahtjev.
14 Taj sud ocjenjuje da tumačenje članka 5. stavka 3. točaka (c) i (d) Direktive 2001/29 u vezi s temeljnim pravima, osobito slobodama informiranja i tiska, nije očito. On se pita, među ostalim, ostavlja li ta odredba marginu prosudbe za svoje prenošenje u nacionalno pravo. S tim u vezi on ističe da, u skladu sa sudskom praksom Bundesverfassungsgerichta (Savezni ustavni sud, Njemačka), odredbe nacionalnog prava kojima se prenosi direktiva Europske unije treba načelno ocjenjivati isključivo s obzirom na temeljna prava zajamčena u pravu Unije, a ne na ona koja jamči Grundgesetz für die Bundesrepublik Deutschland (Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke) od 23. svibnja 1949. (BGBl 1949. I, str. 1.), kada ta direktiva državama članicama ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe za svoje prenošenje.
15 U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li na temelju odredbi prava Unije o iznimkama ili ograničenjima [autorskih] prava iz članka 5. stavka 3. Direktive 2001/29 ostavljena u nacionalnom pravu margina prosudbe za njihovo prenošenje?
2. Na koji način treba prilikom određivanja dosega iznimaka ili ograničenja, koja su predviđena u članku 5. stavku 3. Direktive 2001/29 i odnose se na isključivo pravo autora na reproduciranje [članak 2. točka (a) Direktive 2001/29] i priopćavanje javnosti, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti (članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29) svojih djela, uzeti u obzir temeljna prava iz Povelje Europske unije o temeljnim pravima?
3. Mogu li temeljna prava u vidu slobode informiranja (članak 11. stavak 1. druga rečenica Povelje Europske unije o temeljnim pravima) ili slobode tiska (članak 11. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima) opravdati neke druge iznimke ili ograničenja isključivog prava autora na reproduciranje [članak 2. točka (a) Direktive 2001/29] i priopćavanje javnosti uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti (članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29) svojih autorskih djela, osim iznimaka ili ograničenja predviđenih u članku 5. stavku 3. Direktive 2001/29?
4. Treba li smatrati da stavljanje na raspolaganje javnosti djela zaštićenih autorskim pravom na internetskom portalu novinskog poduzeća nije izvještavanje o tekućim događajima za koje nije potrebno ovlaštenje u smislu drugog primjera iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29, ako je to poduzeće moglo tražiti pristanak autora prije stavljanja djela na raspolaganje javnosti i ako se to od njega moglo razumno očekivati?
5. Može li se smatrati da nije riječ o objavljivanju u svrhu doslovnog navođenja u smislu članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29 ako doslovno navedena pisana djela ili njihovi dijelovi nisu neodvojivo uneseni u novi tekst, na primjer umetanjem ili stavljanjem bilješke, nego su putem hiperpoveznice stavljeni na raspolaganje javnosti na internetu u obliku datoteka PDF [Portable Document Format] koje se mogu preuzeti samostalno u odnosu na novi tekst?
6. Treba li prilikom utvrđivanja kada je djelo u smislu članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29 već zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti uzeti u obzir je li to djelo u svojem konkretnom obliku već prije objavljeno uz pristanak autora?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
16 Uvodno treba istaknuti da je, kao što to proizlazi iz točke 14. ove presude, prvo pitanje postavljeno u kontekstu činjenice da sud koji je uputio zahtjev mora za potrebe rješenja spora u glavnom postupku primijeniti pravila koja se odnose na izvještavanje o tekućim događajima i doslovno navođenje, sadržana u člancima 50. i 51. UrhG‑a, kojima se prenosi članak 5. stavak 3. točke (c) i (d) Direktive 2001/29.
17 S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome ostavlja li spomenuta odredba prava Unije državama članicama određenu marginu prosudbe za svoje prenošenje, s obzirom na to da, u skladu sa sudskom praksom Bundesverfassungsgerichta (Savezni ustavni sud), odredbe nacionalnog prava kojima se prenosi direktiva Unije treba načelno ocjenjivati isključivo s obzirom na temeljna prava zajamčena u pravu Unije, a ne na ona koja jamči Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke, kada ta direktiva državama članicama ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe za svoje prenošenje.
18 Na taj način sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li drugi primjer iz članka 5. stavka 3. točke (c) i članak 5. stavak 3. točku (d) Direktive 2001/29 tumačiti na način da čine mjere potpunog usklađivanja.
19 U tom smislu važno je podsjetiti na to da, na temelju načela nadređenosti prava Unije, koje je ključno obilježje njezina pravnog poretka, činjenica da se država članica poziva na odredbe nacionalnog prava, makar one bile i ustavne, ne može utjecati na učinak prava Unije na državnom području te države (presuda od 26. veljače 2013., Melloni, C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 59.).
20 U vezi s tim treba naglasiti da – s obzirom na činjenicu da je prenošenje direktive u državi članici u svakom slučaju obuhvaćeno situacijom iz članka 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), u kojoj države članice provode pravo Unije – tijekom tog prenošenja valja dosegnuti razinu zaštite temeljnih prava propisanu Poveljom, neovisno o margini prosudbe kojom države članice tada raspolažu.
21 Imajući u vidu navedeno, u situacijama u kojima radnje država članica nisu u potpunosti određene pravom Unije i u kojima se nacionalnom odredbom ili mjerom provodi to pravo u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, nacionalna tijela i sudovi mogu primijeniti i nacionalne standarde zaštite temeljnih prava, pod uvjetom da pritom ne ugroze razinu zaštite predviđenu Poveljom, kako je tumači Sud, te nadređenost, jedinstvo i djelotvornost prava Unije (presude od 26. veljače 2013., Melloni, C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 60. i Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 29.).
22 Na taj način nacionalni sudovi i tijela postupaju u skladu s pravom Unije kada spomenutu primjenu nacionalnih standarda uvjetuju okolnošću da – kako je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev – odredbe direktive „ostavljaju marginu prosudbe za svoje prenošenje u nacionalno pravo”, ako se ta okolnost shvaća kao namjera da se spomenutim odredbama postigne određeni stupanj usklađivanja, pri čemu navedena primjena dolazi u obzir samo ako se tim odredbama ne provodi potpuno usklađivanje.
23 U predmetnom slučaju valja istaknuti da je cilj Direktive 2001/29 usklađivanje samo određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava, pri čemu veći broj njezinih odredbi ujedno otkriva namjeru Unijina zakonodavca da državama članicama osigura marginu prosudbe prilikom njezine provedbe (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 57.).
24 Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 32. Direktive 2001/29, u njezinu članku 5. stavcima 2. i 3. predviđa se popis iznimaka i ograničenja isključivih prava reproduciranja i priopćavanja javnosti.
25 U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da širinu margine prosudbe kojom raspolažu države članice prilikom prenošenja u nacionalno pravo iznimke ili posebnog ograničenja iz članka 5. stavka 2. ili 3. Direktive 2001/29 valja ocjenjivati od slučaja do slučaja, osobito s obzirom na tekst odredbe o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 36.; od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 16. i od 22. rujna 2016., Microsoft Mobile Sales International i dr., C‑110/15, EU:C:2016:717, t. 27.; mišljenje 3/15 (Ugovor iz Marakeša o pristupu objavljenim djelima) od 14. veljače 2017., EU:C:2017:114, t. 116.) i stupanj usklađivanja iznimaka i ograničenja što ga je predvidio Unijin zakonodavac, ovisno o njihovu utjecaju na dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta, kako je to navedeno u uvodnoj izjavi 31. Direktive 2001/29.
26 U skladu s drugim primjerom iz članka 5. stavka 3. točke (c) i s člankom 5. stavkom 3. točkom (d) Direktive 2001/29, u njima navedene iznimke i ograničenja odnose se na „korištenje djela ili drugih predmeta zaštite radi izvještavanja o tekućim događajima, u opsegu koji odgovara svrsi informiranja javnosti o tekućim događajima, ako je, osim ako to nije moguće, naveden izvor, uključujući ime autora” te na „doslovno navođenje u svrhe kao što je kritika ili osvrt, uz uvjet da se oni odnose na djelo ili na drugi predmet zaštite koji je već zakonito stavljen na raspolaganje javnosti, da je, osim ako to nije moguće, naveden izvor, uključujući ime autora, i da je njihovo korištenje u skladu s poštenom praksom, i u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići”.
27 Kao što to proizlazi iz njezina sadržaja, navedenom se odredbom ne provodi potpuno usklađivanje dosega iznimaka odnosno ograničenja koja sadržava.
28 Naime, s jedne strane, iz upotrebe izrazâ „u opsegu koji odgovara svrsi informiranja javnosti o tekućim događajima” i „u skladu s poštenom praksom, i u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići” u drugom primjeru iz članka 5. stavka 3. točke (c) i u članku 5. stavku 3. točki (d) Direktive 2001/29 proizlazi da države članice prilikom prenošenja te odredbe i primjene odredbi nacionalnog prava kojima se ona provodi raspolažu širokom marginom prosudbe koja im omogućava odvagivanje postojećih interesa. S druge strane, u članku 5. stavku 3. točki (d) te direktive propisuje se, kada je riječ o slučajevima u kojima je moguće doslovno navođenje, samo njihov ogledni popis, što potvrđuje upotreba izraza „u svrhe kao što je kritika ili osvrt”.
29 Navedenu marginu prosudbe potvrđuje zakonodavna aktivnost koja je prethodila donošenju Direktive 2001/29. Tako iz obrazloženja Prijedloga direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu od 10. prosinca 1997. (COM(97) 628 final), koje se odnosi na ograničenja trenutačno predviđena u članku 5. stavku 3. točkama (c) i (d) Direktive 2001/29, proizlazi da ta ograničenja, s obzirom na njihovu ograničenu gospodarsku važnost, ne treba detaljno uređivati u spomenutoj odredbi – formulirani su samo minimalni uvjeti za njihovu primjenu – i da podrobniju definiciju uvjeta za primjenu tih iznimaka odnosno ograničenja valja prepustiti državama članicama, uz poštovanje okvira utvrđenog navedenom odredbom.
30 Unatoč navedenom, margina prosudbe država članica prilikom provedbe drugog primjera iz članka 5. stavka 3. točke (c) i provedbe članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29 ograničena je na više načina.
31 Kao prvo, Sud je u više navrata ocijenio da se margina prosudbe kojom raspolažu države članice prilikom provedbe iznimaka i ograničenja propisanih u članku 5. stavcima 2. i 3. Direktive 2001/29 mora izvršavati u granicama određenima pravom Unije, što podrazumijeva da države članice nisu uvijek slobodne odrediti sve parametre tih iznimaka i ograničenja na neusklađen način (vidjeti u tom smislu presude od 6. veljače 2003., SENA, C‑245/00, EU:C:2003:68, t. 34.; od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 104. i od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 16.; mišljenje 3/15 (Ugovor iz Marakeša o pristupu objavljenim djelima) od 14. veljače 2017., EU:C:2017:114, t. 122.).
32 Sud je tako naglasio da je mogućnost država članica da provode iznimke od usklađenih pravila iz članaka 2. i 3. Direktive 2001/29 odnosno njihova ograničenja u velikoj mjeri uređena zahtjevima prava Unije (vidjeti u tom smislu mišljenje 3/15 (Ugovor iz Marakeša o pristupu objavljenim djelima) od 14. veljače 2017., EU:C:2017:114, t. 126.).
33 Konkretnije, države članice u svojem zakonodavstvu mogu predvidjeti iznimku ili ograničenje iz članka 5. stavaka 2. i 3. Direktive 2001/29 samo ako poštuju sve uvjete navedene u toj odredbi (vidjeti po analogiji mišljenje 3/15 (Ugovor iz Marakeša o pristupu objavljenim djelima) od 14. veljače 2017., EU:C:2017:114, t. 123. i navedenu sudsku praksu).
34 S tim u vezi države članice također su dužne poštovati opća načela prava Unije, među kojima i načelo proporcionalnosti, iz kojeg proizlazi da donesene mjere moraju biti prikladne za ostvarenje cilja kojem se teži i ne smiju prekoračivati ono što je nužno za njegovo ostvarenje (presuda od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 105. i 106.).
35 Kao drugo, Sud je podsjetio na to da se margina prosudbe koju države članice uživaju prilikom provedbe iznimaka i ograničenja iz članka 5. stavaka 2. i 3. Direktive 2001/29 ne može koristiti na način koji ugrožava ciljeve te direktive, kojima se, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 1. i 9., želi ostvariti visoka razina zaštite u korist autora i dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta (vidjeti u tom smislu presude od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 107. i od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 34.; mišljenje 3/15 (Ugovor iz Marakeša o pristupu objavljenim djelima) od 14. veljače 2017., EU:C:2017:114, t. 124. i navedenu sudsku praksu).
36 S obzirom na to, države članice također moraju u okviru spomenute provedbe očuvati koristan učinak tako utvrđenih iznimaka i ograničenja te poštovati njihovu svrhu (vidjeti u tom smislu presude od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 163. i od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 23.), kako bi osigurale pravednu ravnotežu prava i interesa između različitih kategorija nositelja prava kao i između različitih kategorija nositelja prava i korisnika predmeta zaštite, kako je to navedeno u uvodnoj izjavi 31. spomenute direktive.
37 Kao treće, margina prosudbe kojom raspolažu države članice prilikom provedbe iznimaka i ograničenja iz članka 5. stavaka 2. i 3. Direktive 2001/29 također je ograničena njezinim člankom 5. stavkom 5., koji uvođenje takvih iznimaka ili ograničenja podređuje trima uvjetima, odnosno tomu da se one primjenjuju samo u određenim posebnim slučajevima, da nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela i da bezrazložno ne dovode u pitanje legitimne interese nositelja autorskog prava (mišljenje 3/15 (Ugovor iz Marakeša o pristupu objavljenim djelima) od 14. veljače 2017., EU:C:2017:114, t. 125. i navedena sudska praksa).
38 Naposljetku, kao četvrto, kako je to navedeno u točki 20. ove presude, načela utvrđena u Povelji primjenjuju se na države članice kada provode pravo Unije. Stoga je na potonjima da se prilikom prenošenja iznimaka i ograničenja navedenih u članku 5. stavcima 2. i 3. Direktive 2001/29 skrbe o tome da se oslone na njihovo tumačenje koje omogućava osiguravanje pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava zaštićenih pravnim poretkom Unije (presude od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien, C‑314/12, EU:C:2014:192, t. 46. i od 18. listopada 2018., Bastei Lübbe, C‑149/17, EU:C:2018:841, t. 45. i navedena sudska praksa; vidjeti također po analogiji presudu od 26. rujna 2013., IBV & Cie, C‑195/12, EU:C:2013:598, t. 48. i 49. i navedenu sudsku praksu).
39 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da drugi primjer iz točke (c) i točku (d) stavka 3. članka 5. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da ne čine mjere potpunog usklađivanja dosega u njima sadržanih iznimaka i ograničenja.
Treće pitanje
40 Svojim trećim pitanjem, koje treba razmotriti kao drugo po redu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se slobodama informiranja i tiska iz članka 11. Povelje – izvan iznimaka i ograničenja predviđenih u članku 5. stavcima 2. i 3. Direktive 2001/29 – opravdati odstupanje od autorovih isključivih prava na reproduciranje i priopćavanje javnosti, navedenih u članku 2. točki (a) i članku 3. stavku 1. spomenute direktive.
41 Uvodno treba istaknuti da iz obrazloženja Prijedloga COM(97) 628 final i iz uvodne izjave 32. Direktive 2001/29 proizlazi da je popis iznimaka i ograničenja koje sadržava njezin članak 5. iscrpan, što je Sud, uostalom, u više navrata naglasio (presude od 16. studenoga 2016., Soulier i Doke, C‑301/15, EU:C:2016:878, t. 34. i od 7. kolovoza 2018., Renckhoff, C‑161/17, EU:C:2018:634, t. 16.).
42 Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 3. i 31. Direktive 2001/29, cilj njome provedenog usklađivanja jest održavanje – osobito u digitalnom okruženju – pravedne ravnoteže između, s jedne strane, interesa nositelja autorskog prava i srodnih prava da se zaštite njihova prava intelektualnog vlasništva, zajamčena člankom 17. stavkom 2. Povelje, i, s druge strane, zaštite interesa i temeljnih prava korisnika predmeta zaštite, osobito njihove slobode izražavanja i informiranja, zajamčene člankom 11. Povelje, kao i javnog interesa (vidjeti u tom smislu presudu od 7. kolovoza 2018., Renckhoff, C‑161/17, EU:C:2018:634, t. 41.).
43 Sama Direktiva 2001/29 nudi mehanizme koji omogućavaju pronalaženje pravedne ravnoteže između spomenutih različitih prava i interesa, tako što definira, s jedne strane, u člancima 2. do 4. isključiva prava nositelja prava i, s druge strane, u članku 5. iznimke i ograničenja tih prava koje države članice mogu ili moraju prenijeti u svoje pravo, pri čemu je nužno da se ti mehanizmi konkretiziraju nacionalnim mjerama za prenošenje te direktive te njezinom primjenom od nacionalnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 29. siječnja 2008., Promusicae, C‑275/06, EU:C:2008:54, t. 66. i navedenu sudsku praksu).
44 Sud je u više navrata ocijenio da temeljna prava koja su trenutačno utvrđena u Povelji, čije poštovanje osigurava Sud, proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama kao i iz smjernica koje pružaju međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava u kojima su države članice sudjelovale ili su im pristupile (vidjeti u tom smislu presudu od 27. lipnja 2006., Parlament/Vijeće, C‑540/03, EU:C:2006:429, t. 35. i navedenu sudsku praksu).
45 Kada je riječ o iznimkama i ograničenjima propisanima u drugom primjeru iz članka 5. stavka 3. točke (c) i u članku 5. stavku 3. točki (d) Direktive 2001/29, o kojima dvoji sud koji je uputio zahtjev, valja naglasiti da je njihov konkretan cilj dati prednost izvršavanju prava na slobodu izražavanja korisnika predmeta zaštite i na slobodu tiska – koje je od posebne važnosti kada je zaštićeno kao temeljno pravo – u odnosu na autorov interes da se usprotivi korištenju svojeg djela, pri čemu se tom autoru jamči pravo da u pravilu zahtijeva navođenje svojeg imena (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 135.).
46 Pravednoj ravnoteži, navedenoj u točkama 36. i 42. ove presude, također pridonosi članak 5. stavak 5. te direktive, koji – kako je to naglašeno u točki 37. ove presude – zahtijeva da se iznimke i ograničenja iz članka 5. stavaka 1. do 4. spomenute direktive primjenjuju samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji ne dovode bezrazložno u pitanje legitimne interese nositelja prava.
47 Dopustiti u tim okolnostima – unatoč izričitoj namjeri Unijina zakonodavca, navedenoj u točki 41. ove presude – da svaka država članica uvede odstupanja od autorovih isključivih prava navedenih u člancima 2. do 4. Direktive 2001/29, izvan iznimaka i ograničenja iscrpno navedenih u njezinu članku 5., ugrozilo bi djelotvornost usklađivanja autorskog prava i srodnih prava provedenog navedenom direktivom kao i cilj pravne sigurnosti kojem ona teži (presuda od 13. veljače 2014., Svensson i dr., C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 34. i 35.). Naime, iz uvodne izjave 31. te direktive izričito proizlazi da postojeće razlike u pogledu iznimaka i ograničenja pojedinih radnji podvrgnutih ograničenjima izravno negativno utječu na funkcioniranje unutarnjeg tržišta u području autorskog prava i srodnih prava, zbog čega se popisom iznimaka i ograničenja sadržanim u članku 5. Direktive 2001/29 nastoji osigurati njegovo dobro funkcioniranje.
48 Nadalje, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 32. te direktive, države članice dužne su dosljedno primjenjivati te iznimke i ograničenja. Međutim, zahtjev za dosljednošću njihove primjene ne bi bilo moguće zadovoljiti kad bi države članice bile slobodne predvidjeti i neke druge iznimke i ograničenja osim onih izričito predviđenih u Direktivi 2001/29 (vidjeti u tom smislu presudu od 12. studenoga 2015., Hewlett‑Packard Belgium, C‑572/13, EU:C:2015:750, t. 38. i 39.), s obzirom na to da je Sud, osim toga, već naglasio da nijedna odredba Direktive 2001/29 ne predviđa mogućnost da države članice prošire doseg navedenih iznimaka ili ograničenja (vidjeti u tom smislu presudu od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 27.).
49 S obzirom na prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti tako da se slobodama informiranja i tiska, navedenima u članku 11. Povelje, ne može opravdati odstupanje od autorovih isključivih prava na reproduciranje i priopćavanje javnosti iz članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, izvan iznimaka i ograničenja predviđenih u njezinu članku 5. stavcima 2. i 3.
Drugo pitanje
50 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se nacionalni sud – prilikom odvagivanja koje je dužan provesti između, s jedne strane, autorovih isključivih prava iz članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 i, s druge strane, prava korisnika predmeta zaštite iz odredaba o odstupanju sadržanih u drugom primjeru iz članka 5. stavka 3. točke (c) te u članku 5. stavku 3. točki (d) te direktive – udaljiti od uskog tumačenja potonjih odredbi i ponuditi ono koje u cijelosti uzima u obzir nužnost poštovanja slobode izražavanja i informiranja, koju jamči članak 11. Povelje.
51 Kao što je to navedeno u točki 38. ove presude, na državama je članicama da se prilikom prenošenja iznimaka i ograničenja navedenih u članku 5. stavcima 2. i 3. Direktive 2001/29 skrbe o tome da se oslone na njihovo tumačenje koje omogućava osiguravanje pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava zaštićenih pravnim poretkom Unije.
52 Nadalje, kao što je to Sud u više navrata ocijenio, prilikom provedbe mjera za prenošenje te direktive na tijelima i sudovima država članica jest dužnost ne samo da svoje nacionalno pravo tumače u skladu s tom direktivom nego i da ga ne tumače na način koji bi bio protivan navedenim temeljnim pravima ili drugim općim načelima prava Unije (vidjeti u tom smislu presude od 29. siječnja 2008., Promusicae, C‑275/06, EU:C:2008:54, t. 70.; od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien, C‑314/12, EU:C:2014:192, t. 46. i od 16. srpnja 2015., Coty Germany, C‑580/13, EU:C:2015:485, t. 34.).
53 Doista, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, odstupanje od općeg pravila načelno valja usko tumačiti.
54 Međutim, iako je članak 5. Direktive 2001/29 formalno naslovljen „Iznimke i ograničenja”, treba istaknuti da same te iznimke i ograničenja sadržavaju prava u korist korisnika djela ili drugih predmeta zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., Eugen Ulmer, C‑117/13, EU:C:2014:2196, t. 43.). Osim toga, poseban je cilj navedenog članka, kako je to navedeno u točki 36. ove presude, osigurati pravednu ravnotežu između, s jedne strane, prava i interesa nositelja prava, koji se široko tumače (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2016., Soulier i Doke, C‑301/15, EU:C:2016:878, t. 30. i 31. i navedenu sudsku praksu), i, s druge strane, prava i interesa korisnika djela ili drugih predmeta zaštite.
55 Iz toga proizlazi da tumačenje iznimaka i ograničenja iz članka 5. Direktive 2001/29 mora omogućiti – kako je to navedeno u točki 36. ove presude – očuvanje njihova korisnog učinka i poštovanje njihove svrhe, pri čemu je taj zahtjev posebno važan kada se tim iznimkama i ograničenjima nastoji, kao u slučaju onih iz članka 5. stavka 3. točaka (c) i (d) Direktive 2001/29, osigurati poštovanje temeljnih sloboda.
56 S tim u vezi važno je, s jedne strane, dodati da je zaštita prava intelektualnog vlasništva nesumnjivo utvrđena u članku 17. stavku 2. Povelje. Međutim, iz te odredbe odnosno iz sudske prakse Suda nipošto ne proizlazi da je spomenuto pravo nedodirljivo i da je stoga potrebno osigurati njegovu zaštitu na apsolutan način (presude od 24. studenoga 2011., Scarlet Extended, C‑70/10, EU:C:2011:771, t. 43.; od 16. veljače 2012., SABAM, C‑360/10, EU:C:2012:85, t. 41. i od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien, C‑314/12, EU:C:2014:192, t. 61.).
57 S druge strane, u točki 45. ove presude navedeno je da je cilj članka 5. stavka 3. točaka (c) i (d) Direktive 2001/29 dati prednost izvršavanju prava na slobodu izražavanja korisnika predmeta zaštite i na slobodu tiska, zajamčenog člankom 11. Povelje. U tom pogledu valja istaknuti da se – s obzirom na to da Povelja sadržava prava koja odgovaraju onima zajamčenima Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP) – člankom 52. stavkom 3. Povelje nastoji osigurati nužna usklađenost između u njoj sadržanih prava i odgovarajućih prava zajamčenih EKLJP‑om a da to ne ugrožava autonomnost prava Unije i Suda Europske unije (vidjeti po analogiji presude od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 47. i od 26. rujna 2018., Staatssecretaris van Veiligheid en justitie (Suspenzivni učinak žalbe), C‑180/17, EU:C:2018:775, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Članak 11. Povelje sadržava prava koja odgovaraju onima zajamčenima člankom 10. stavkom 1. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2019., Buivids, C‑345/17, EU:C:2019:122, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
58 Kao što to proizlazi iz njegove sudske prakse, Europski sud za ljudska prava – u svrhu odvagivanja između autorskog prava i prava na slobodu izražavanja – naglasio je, među ostalim, potrebu uzimanja u obzir činjenice da je od osobite važnosti vrsta „govora” ili informacije o kojoj je riječ, osobito u okviru političke debate odnosno rasprave o općem interesu (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 10. siječnja 2013., Ashby Donald i dr. protiv Francuske, CE:ECHR:2013:0110JUD 003676908, t. 39.).
59 S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da se nacionalni sud – prilikom odvagivanja koje je dužan provesti, s obzirom na sve okolnosti predmeta o kojem je riječ, između, s jedne strane, autorovih isključivih prava iz članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 i, s druge strane, prava korisnika predmeta zaštite iz odredaba o odstupanju sadržanih u drugom primjeru iz članka 5. stavka 3. točke (c) i u članku 5. stavku 3. točki (d) te direktive – mora osloniti na tumačenje tih odredbi koje je, uz istodobno poštovanje njihova teksta i očuvanje njihova korisnog učinka, potpuno usklađeno s temeljnim pravima koja jamči Povelja.
Četvrto pitanje
60 Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li drugi primjer iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29 tumačiti na način da mu se protivi nacionalno pravilo koje ograničava primjenu iznimke odnosno ograničenja iz te odredbe na slučajeve u kojima nije razumno moguće podnijeti prethodni zahtjev za davanje ovlaštenja za korištenje zaštićenog djela radi izvještavanja o tekućim događajima.
61 Kao što je to navedeno u točki 26. ove presude, drugi primjer iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29 određuje da države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava navedenih u člancima 2. i 3. te direktive kada je riječ o korištenju djela ili drugih predmeta zaštite radi izvještavanja o tekućim događajima, u opsegu koji odgovara svrsi informiranja javnosti o tekućim događajima, ako je, osim ako to nije moguće, naveden izvor, uključujući ime autora.
62 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da odredbu prava Unije koja, poput članka 5. stavka 3. Direktive 2001/29, ne sadržava izričito upućivanje na pravo država članica radi određivanja svojeg smisla i dosega treba u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji (presuda od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 32. i navedena sudska praksa).
63 Prije svega treba istaknuti da drugi primjer iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29 u svojem tekstu ne sadržava nikakav zahtjev za ishođenje pristanka nositelja prava prije reproduciranja zaštićenog djela odnosno njegova priopćavanja javnosti.
64 Naime, iznimkom odnosno ograničenjem iz spomenute odredbe zahtijeva se isključivo to da se djelo koristi „radi izvještavanja o tekućim događajima”, pod uvjetom da se navede izvor i da opseg korištenja odgovara svrsi informiranja javnosti o tekućim događajima.
65 Budući da u Direktivi 2001/29 ti pojmovi uopće nisu definirani, valja ih tumačiti u skladu s njihovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku, a sve uzimajući u obzir kontekst u kojem se koriste i ciljeve kojima teži propis kojeg su dio (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 19. i navedenu sudsku praksu).
66 Kada je, kao prvo, riječ o tekstu drugog primjera iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29, treba prije svega istaknuti da radnju „izvještavanja”, navedenu u toj odredbi, valja shvatiti kao prenošenje informacija o tekućim događajima. Iako sama najava takvog događaja ne znači i izvještavanje o njemu, taj pojam u svojem uobičajenom značenju ne zahtijeva korisnikovu detaljnu analizu navedenog događaja.
67 Nadalje, izvještavanje se mora odnositi na „tekući događaj”. U tom pogledu, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, valja smatrati da je tekući događaj onaj koji je u trenutku izvještavanja o njemu u informativnom interesu javnosti.
68 Naposljetku, drugi primjer iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29 zahtijeva da se, osim ako to nije moguće, navede izvor, uključujući ime autora zaštićenog djela, te da se predmetno korištenje odvija „u opsegu koji odgovara svrsi informiranja javnosti o tekućim događajima” i da je, prema tome, u skladu s načelom proporcionalnosti. Iz toga slijedi da korištenje zaštićenog djela ne smije prekoračivati ono što je nužno za ostvarenje cilja informiranja javnosti o tekućim događajima.
69 U predmetnom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li objavljivanje izvornikâ rukopisa i članka objavljenog u predmetnom zborniku, u cijelosti i bez napomena V. Becka o ograđivanju od sadržaja tih dokumenata, bilo nužno za ostvarivanje cilja informiranja javnosti o tekućim događajima.
70 Kada je, kao drugo, riječ o kontekstu članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29, treba naglasiti da je kontekst te odredbe širenje informacija posredstvom informativnih medija kako bi se zadovoljio informativni interes javnosti za tekuće događaje, što je osobito vidljivo, s jedne strane, iz izraza upotrijebljenih u toj odredbi – čiji prvi primjer konkretno upućuje na reproduciranje od strane tiska i objavljivanje članaka o tekućim događajima – te, s druge strane, iz granica koje je zakonodavac Unije postavio u pogledu korištenja djela ili predmeta zaštite o kojem je riječ, koje se mora odvijati isključivo u „opsegu koji odgovara svrsi informiranja javnosti o tekućim događajima”.
71 Nastupanje tekućeg događaja u pravilu zahtijeva, osobito kada je riječ o informacijskom društvu, mogućnost brzog priopćavanja informacije o tom događaju, što je teško pomiriti sa zahtjevom za prethodno dobivanje autorova pristanka, koji bi mogao pretjerano otežati, pa čak i onemogućiti, pravodobno pružanje relevantnih informacija javnosti.
72 Kada je, kao treće, riječ o očuvanju korisnog učinka iznimke ili ograničenja u drugom primjeru iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29, valja podsjetiti na to da je njezin cilj pridonijeti ostvarivanju slobode informiranja i slobode medija, zajamčenih u članku 11. Povelje, pri čemu je Sud već upozorio na to da uloga medija u demokratskom društvu i pravnoj državi opravdava njihovu mogućnost informiranja javnosti bez ograničenja, osim onih koja su nužna (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 113.).
73 Zahtijevati od korisnika zaštićenog djela da od nositelja prava zatraži ovlaštenje za korištenje kada je to razumno moguće značilo bi zanemariti činjenicu da iznimka odnosno ograničenje u drugom primjeru iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29 treba omogućiti, ako su ispunjeni uvjeti za njihovu primjenu, korištenje zaštićenog djela bez bilo kakvog ovlaštenja nositelja prava.
74 S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da drugi primjer iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno pravilo koje ograničava primjenu iznimke odnosno ograničenja iz te odredbe na slučajeve u kojima nije razumno moguće podnijeti prethodni zahtjev za davanje ovlaštenja za korištenje zaštićenog djela radi izvještavanja o tekućim događajima.
Peto pitanje
75 Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 3. točku (d) Direktive 2001/29 tumačiti na način da pojam „doslovno navođenje” iz te odredbe obuhvaća upućivanje hiperpoveznicom na datoteku koja se može preuzeti samostalno.
76 U skladu s člankom 5. stavkom 3. točkom (d) Direktive 2001/29, države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja isključivih prava na reproduciranje i priopćavanje javnosti navedenih u člancima 2. i 3. te direktive kada je riječ o doslovnom navođenju u svrhe kao što je kritika ili osvrt, uz uvjet da se oni odnose na djelo ili na drugi predmet zaštite koji je već zakonito stavljen na raspolaganje javnosti, da je, osim ako to nije moguće, naveden izvor, uključujući ime autora, te da je njihovo korištenje u skladu s poštenom praksom i u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići.
77 Budući da u Direktivi 2001/29 pojam „doslovno navođenje” uopće nije definiran, njegovo značenje i doseg, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda istaknutom u točki 65. ove presude, trebaju se utvrditi na temelju njegova uobičajenog značenja u svakodnevnom jeziku, a sve uzimajući u obzir kontekst u kojem se koristi i ciljeve kojima teži propis kojeg je dio.
78 Kada je riječ o uobičajenom značenju pojma „doslovno navođenje” u svakodnevnom jeziku, valja naglasiti da je njegovo ključno obilježje to da osoba koja nije autor koristi djelo ili, općenitije, njegov odlomak kako bi ilustrirala određenu ideju, branila određeno stajalište ili čak omogućila intelektualno suprotstavljanje ideja spomenutog korisnika s navedenim djelom. U tom pogledu Sud je već zaključio da je irelevantno pitanje je li doslovno navođenje učinjeno u okviru djela zaštićenog autorskim pravom ili, nasuprot tomu, djela koje nije zaštićeno tim pravom (presuda od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 136.).
79 Kao što to u biti naglašava nezavisni odvjetnik u točki 43. svojeg mišljenja, korisnik zaštićenog djela koji se želi pozvati na iznimku doslovnog navođenja stoga nužno mora dokazati izravnu i usku povezanost između citiranog djela i vlastitih promišljanja te na taj način omogućiti spomenuto intelektualno suprotstavljanje s djelom drugog autora jer članak 5. stavak 3. točka (d) Direktive 2001/29 u tom pogledu precizira da svrha doslovnog navođenja treba, među ostalim, biti kritika ili osvrt. Iz toga također proizlazi da korištenje citiranog djela mora biti sporedno u odnosu na ideje spomenutog korisnika, s obzirom na to da doslovno navođenje zaštićenog djela ne može, na temelju članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29, biti takvog opsega da nanosi štetu uobičajenom iskorištavanju djela ili drugog predmeta zaštite ili bezrazložno dovodi u pitanje zakonite interese nositelja prava.
80 S obzirom na navedeno, ni tekst članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29 ni pojam „doslovno navođenje”, kako je opisan u točkama 78. i 79. ove presude, ne zahtijevaju neodvojivo unošenje citiranog djela u tekst u kojem se on doslovno navodi – primjerice, umetanjem ili stavljanjem bilješke – tako da se spomenuto doslovno navođenje može izvesti i umetanjem hiperpoveznice prema citiranom djelu.
81 Navedena mogućnost u skladu je s kontekstom te odredbe, s obzirom na to da se Direktiva 2001/29 specifično odnosi na pravnu zaštitu autorskog prava u okviru unutarnjeg tržišta, s posebnim naglaskom na – kako je to navedeno u njezinu članku 1. stavku 1. – informacijsko društvo. Kako je to Sud u više navrata naglasio, hiperpoveznice doprinose dobrom funkcioniranju interneta, koji je od posebne važnosti za slobodu izražavanja i informiranja, zajamčenu člankom 11. Povelje, te razmjeni mišljenja i informacija na toj mreži, za koju je karakteristična dostupnost goleme količine informacija (presude od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 45. i od 7. kolovoza 2018., Renckhoff, C‑161/17, EU:C:2018:634, t. 40.).
82 Nadalje, spomenuto tumačenje nije dovedeno u pitanje ciljem koji se nastoji ostvariti iznimkom doslovnog navođenja iz članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29, a to je – kako je to Sud već utvrdio –ostvarivanje pravedne ravnoteže između prava na slobodu izražavanja korisnika djela ili drugog predmeta zaštite i prava autora na reproduciranje te sprečavanje da isključivo pravo na reproduciranje dodijeljeno autorima onemogući objavu odlomaka djela već učinjenog dostupnim javnosti, na način da se ono doslovno navede, uz prateće komentare i kritike (presuda od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 120. i 134.).
83 Bez obzira na ta razmatranja te imajući u vidu da u predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev ističe da su rukopis i članak V. Becka stavljani na raspolaganje javnosti na internetu, posredstvom hiperpoveznica, kao datoteke koje se mogu preuzeti samostalno, važno je naglasiti da članak 5. stavak 3. točka (d) Direktive 2001/29 u pogledu svoje primjene zahtijeva – kako je to navedeno u točki 76. ove presude – da je predmetno korištenje „u skladu s poštenom praksom i u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići”, tako da korištenje tog rukopisa i tog članka u svrhe doslovnog navođenja ne smije prekoračivati ono što je nužno za ostvarenje svrhe koja se želi postići predmetnim doslovnim navođenjem.
84 S obzirom na prethodna razmatranja, na peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 3. točku (d) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da pojam „doslovno navođenje” iz te odredbe obuhvaća upućivanje hiperpoveznicom na datoteku koja se može preuzeti samostalno.
Šesto pitanje
85 Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 3. točku (d) Direktive 2001/29 tumačiti na način da je djelo već zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti kada je u svojem konkretnom obliku već prije objavljeno uz pristanak autora.
86 Kao što to proizlazi iz članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29, iznimka doslovnog navođenja primjenjuje se samo ako se doslovno navođenje o kojem je riječ odnosi na djelo zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti.
87 U tom pogledu Sud je već ocijenio da pod pojmom „stavljanje djela na raspolaganje javnosti”, u francuskoj jezičnoj verziji članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29, treba shvatiti činjenje tog djela dostupnim javnosti, što potvrđuju i izrazi „made available to the public” odnosno „der Öffentlichkeit zugänglich gemacht”, koji se upotrebljavaju u engleskoj odnosno njemačkoj jezičnoj verziji spomenutog članka (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 128.).
88 Kada je riječ o tome je li djelo već „zakonito” stavljeno na raspolaganje javnosti, Sud je naglasio da su zakonita samo ona doslovna navođenja – uz ispunjenje ostalih uvjeta iz članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29 – preuzeta iz djela koje je ranije zakonito učinjeno dostupnim javnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 127.).
89 Tako treba smatrati da je djelo – ili njegov dio – već zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti ako joj je učinjeno dostupnim uz ovlaštenje nositelja prava ili na temelju licencije koja nije dobrovoljno dana odnosno na temelju zakonskog ovlaštenja.
90 U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li se za djelo V. Becka smatrati da je već zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti 1988., objavljivanjem njegova rukopisa kao članka u zborniku, s obzirom na činjenicu da je izdavač zbornika u manjoj mjeri izmijenio taj rukopis prije njegove objave. Taj se sud pita nije li do takvog zakonitog stavljanja na raspolaganje javnosti došlo kada je V. Beck navedene dokumente objavio na vlastitoj internetskoj stranici, uz napomene o ograđivanju.
91 S tim u vezi valja podsjetiti na to da je na nacionalnom sudu da ocijeni je li djelo zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti, s obzirom na konkretan predmet o kojem odlučuje te vodeći računa o svim okolnostima slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 28.).
92 Konkretno, na sudu koji je uputio zahtjev je da u glavnom predmetu provjeri je li izdavač – prilikom prvotne objave rukopisa V. Becka kao članka u zborniku – na temelju ugovora ili nekom drugom temelju raspolagao pravom na predmetne uredničke izmjene teksta. U slučaju niječnog odgovora, trebalo bi smatrati da je djelo, kako je objavljeno u spomenutom zborniku, nezakonito stavljeno na raspolaganje javnosti jer nositelj prava nije dao svoj pristanak.
93 Očito je da je rukopis i članak V. Becka naknadno objavio sam autor na vlastitoj internetskoj stranici. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da je objavljivanje tih dokumenata na internetskoj stranici V. Becka bilo popraćeno napomenom na svakoj stranici spomenutih dokumenata o njegovu ograđivanju od njihova sadržaja. Na taj su način prilikom spomenute objave navedeni dokumenti zakonito stavljeni na raspolaganje javnosti samo u dijelu u kojem su popraćeni spomenutim napomenama o ograđivanju.
94 U svakom slučaju, s obzirom na razmatranja već iznesena u točki 83. ove presude, za potrebe primjene članka 5. stavka 3. točke (d) Direktive 2001/29 na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri je li objavljivanje izvornikâ rukopisa i članka objavljenog u zborniku, bez napomena o ograđivanju V. Becka od njihova sadržaja, u skladu s poštenom praksom i u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići predmetnim doslovnim navođenjem.
95 S obzirom na prethodna razmatranja, na šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 3. točku (d) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da je djelo već zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti kada je u svojem konkretnom obliku prethodno učinjeno dostupnim javnosti uz ovlaštenje nositelja prava ili na temelju licencije koja nije dobrovoljno dana odnosno na temelju zakonskog ovlaštenja.
Troškovi
96 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
1. Drugi primjer iz točke (c) i točku (d) stavka 3. članka 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da ne čine mjere potpunog usklađivanja dosega u njima sadržanih iznimaka i ograničenja.
2. Slobodama informiranja i tiska, navedenima u članku 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ne može se opravdati odstupanje od autorovih isključivih prava na reproduciranje i priopćavanje javnosti iz članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, izvan iznimaka i ograničenja predviđenih u njezinu članku 5. stavcima 2. i 3.
3. Nacionalni sud – prilikom odvagivanja koje je dužan provesti, s obzirom na sve okolnosti predmeta o kojem je riječ, između, s jedne strane, autorovih isključivih prava iz članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 i, s druge strane, prava korisnika predmeta zaštite iz odredaba o odstupanju sadržanih u drugom primjeru iz članka 5. stavka 3. točke (c) i u članku 5. stavku 3. točki (d) te direktive – mora se osloniti na tumačenje tih odredbi koje je, uz istodobno poštovanje njihova teksta i očuvanje njihova korisnog učinka, potpuno usklađeno s temeljnim pravima koja jamči Povelja Europske unije o temeljnim pravima.
4. Drugi primjer iz članka 5. stavka 3. točke (c) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno pravilo koje ograničava primjenu iznimke odnosno ograničenja iz te odredbe na slučajeve u kojima nije razumno moguće podnijeti prethodni zahtjev za davanje ovlaštenja za korištenje zaštićenog djela radi izvještavanja o tekućim događajima.
5. Članak 5. stavak 3. točku (d) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da pojam „doslovno navođenje” iz te odredbe obuhvaća upućivanje hiperpoveznicom na datoteku koja se može preuzeti samostalno.
6. Članak 5. stavak 3. točku (d) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da je djelo već zakonito stavljeno na raspolaganje javnosti kada je u svojem konkretnom obliku prethodno učinjeno dostupnim javnosti uz ovlaštenje nositelja prava ili na temelju licencije koja nije dobrovoljno dana odnosno na temelju zakonskog ovlaštenja.
Potpisi