PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
24. rujna 2015.(*)
„Državne potpore – Javne radiodifuzijske usluge – Odluka kojom se potpora proglašava spojivom s unutarnjim tržištem – Potpora danskih vlasti u korist danskog pružatelja javne radiodifuzijske usluge TV2/Danmark – Javno financiranje odobreno radi naknade troškova povezanih s izvršenjem obveza javne usluge – Spojivost potpore – Presuda Altmark“
U predmetu T‑125/12,
Viasat Broadcasting UK Ltd, sa sjedištem u West Draytonu (Ujedinjena Kraljevina), koje zastupaju S. Kalsmose‑Hjelmborg i M. Honoré, avocats,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju L. Flynn i B. Stromsky, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupiru
Kraljevina Danska, koju su zastupali C. Vang i V. Pasternak Jørgensen, u svojstvu agenata, a zatim V. Pasternak Jørgensen, uz asistenciju K. Lundgaarda Hansena, avocat, i naposljetku C. Thorning, u svojstvu agenta, uz asistenciju K. Lundgaarda Hansena i R. Holgaarda, avocat,
i
TV2/Danmark A/S, sa sjedištem u Odenseu (Danska), koje zastupa O. Koktvedgaard, avocat,
intervenijenti,
povodom zahtjeva za djelomično poništenje Odluke Komisije 2011/839/EU od 20. travnja 2011. o mjerama koje je Danska poduzela (C 2/03) u korist TV2/Danmark (SL L 340, str. 1.),
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: D. Gratsias (izvjestitelj), predsjednik, N. J. Forwood i C. Wetter, suci,
tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. siječnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti i činjenični okvir spora
1 Predmet ove tužbe je zahtjev za djelomično poništenje Odluke Komisije 2011/839/EU od 20. travnja 2011. o mjerama koje je Danska poduzela (C 2/03) u korist TV2/Danmark (SL L 340, str. 1., u daljnjem tekstu: pobijana odluka) u dijelu u kojem se njome utvrđuje da su navedene mjere, iako predstavljaju državne potpore, ipak spojive s unutarnjim tržištem u smislu članka 106. stavka 2. UFEU‑a. Tužbu je podnio Viasat Broadcasting UK Ltd (u daljnjem tekstu: tužitelj ili Viasat), društvo za komercijalnu radiodifuziju koje djeluje na danskom tržištu, a izravan je konkurent danskom društvu za radiodifuziju TV2/Danmark A/S (u daljnjem tekstu: TV2 A/S).
2 Društvo TV2 A/S osnovano je kako bi s računovodstvenim i poreznim učinkom od 1. siječnja 2003. zamijenilo neovisnog državnog poduzetnika TV2/Danmark (u daljnjem tekstu: TV2) koji je osnovan 1986. u skladu s Lov n° 335 om ændring af lov om radio‑og fjernsynsvirksomhed od 4. lipnja 1986. (Zakon o izmjeni Zakona o radiodifuzijskim uslugama). Društvo TV2 A/S je, kao i njegov prethodnik, društvo TV2, druga javna televizijska postaja u Danskoj, dok je prva Danmarks Radio (u daljnjem tekstu: DR).
3 Društvu TV2 A/S je, kao i prije njega društvu TV2, povjerena zadaća pružanja javne usluge koja se sastoji od produkcije i emitiranja nacionalnih i regionalnih televizijskih programa. To se emitiranje može, među ostalim, provoditi putem radijskih uređaja, satelita ili žičane veze. Pravila u području obveza javne usluge društava TV2 A/S i TV2 utvrdio je danski ministar kulture.
4 Osim javnih pružatelja radiodifuzijske usluge, na cijelom danskom televizijskom tržištu prisutni su i komercijalni pružatelji radiodifuzijske usluge. Među ostalim, potonji pružatelji obuhvaćaju, s jedne strane, tužitelja i, s druge strane, cjelinu koju čine društva SBS TV A/S i SBS Danish Television Ltd (u daljnjem tekstu: SBS).
5 Društvo TV2 osnovano je s pomoću državnog zajma s kamatama te se njegova djelatnost, kao i djelatnost društva DR, trebala financirati s pomoću prihoda od pristojbe koju plaćaju svi danski televizijski gledatelji. Danski je zakonodavac, međutim, odlučio da će društvo TV2, za razliku od društva DR, moći, među ostalim, primati prihode i od promidžbene djelatnosti.
6 Nakon što je društvo SBS Broadcasting AS/TvDanmark, jedan drugi komercijalni pružatelj radiodifuzijske usluge na danskom tržištu, podnijelo pritužbu 5. travnja 2000., Komisija Europskih zajednica ispitala je sustav financiranja društva TV2 u Odluci 2004/217/EZ od 19. svibnja 2004. o mjerama koje je Danska poduzela u korist [TV2] (SL 2006, L 85, str. 1., ispravak u SL 2006, L 368, str. 1., u daljnjem tekstu: Odluka TV2 I). Tom se odlukom obuhvatilo razdoblje od 1995. do 2002., a odnosila se na sljedeće mjere: prihodi od pristojbi, prijenos sredstava iz fondova za financiranje društva TV2 (Fond TV2 i Radiofonden), iznosi dodijeljeni ad hoc, oslobođenje od poreza na dobit, izuzeće od plaćanja kamata i od povrata glavnice zajmova dodijeljenih društvu TV2 tijekom njegova osnivanja, državno jamstvo za poslovne zajmove, kao i povoljne uvjete plaćanja naknade za upotrebu nacionalne frekvencije prijenosa (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: predmetne mjere). Naposljetku, istraga Komisije odnosila se i na ovlaštenje dodijeljeno društvu TV2 da emitira na lokalnim mrežnim frekvencijama i na obvezu svih vlasnika komunalnih odašiljača da na njima emitiraju javne programe društva TV2.
7 Nakon ispitivanja predmetnih mjera Komisija je zaključila da one predstavljaju državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a (koji je postao članak 107. stavak 1. UFEU‑a). Taj se zaključak temeljio na ocjeni prema kojoj sustav financiranja društva TV2, čiji je cilj bila naknada troškova pružanja javnih usluga, ne ispunjava drugi i četvrti od ukupno četiri uvjeta koje je Sud postavio u svojoj presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, Zb., u daljnjem tekstu: presuda Altmark i, što se tiče gore navedenih uvjeta, uvjeti iz presude Altmark, EU:C:2003:415).
8 Komisija je, osim toga, odlučila da su potpore koje je Kraljevina Danska od 1995. do 2002. dodijelila društvu TV2, u obliku pristojbi i drugih mjera opisanih u Odluci TV2 I, spojive s unutarnjim tržištem u skladu s člankom 86. stavkom 2. UEZ‑a (koji je postao članak 106. stavak 2. UFEU‑a), osim iznosa od 628,2 milijuna danskih kruna (DKK) koji je kvalificirala kao prekomjernu naknadu (uvodna izjava 163. i članak 1. Odluke TV2 I). Stoga je Kraljevini Danskoj naložila da zahtijeva povrat tog iznosa s kamatama od društva TV2 A/S (članak 2. Odluke TV2 I), koje je u međuvremenu zamijenilo društvo TV2 (vidjeti točku 2. ove presude).
9 Budući da je društvo TV2 A/S postalo insolventno zbog povrata potpore iz članka 2. Odluke TV2 I, Kraljevina Danska prijavila je Komisiji dopisom od 23. srpnja 2004. plan njegove dokapitalizacije. Što se tiče mjera koje je financirala država, tim su se planom predviđali, s jedne strane, kapitalni ulog od 440 milijuna DKK i, s druge strane, konverzija državnog zajma od 394 milijuna DKK u vlasnički kapital. Komisija je u svojoj odluci C (2004) 3632 final od 6. listopada 2004. o dokapitalizaciji društva TV2 A/S, u predmetu u području državnih potpora N 313/2004 (SL 2005, C 172, str. 3., u daljnjem tekstu: odluka o dokapitalizaciji), zaključila da su obje mjere predviđene u korist društva TV2 A/S bile „potrebne za obnovu kapitala koji je društvu TV2 [A/S], nakon što se pretvorilo u dioničko društvo, bio potreban kako bi moglo ispuniti svoju zadaću pružanja javne usluge“ (uvodna izjava 53. Odluke o dokapitalizaciji). Stoga je Komisija odlučila da su svi elementi državne potpore koji bi se mogli povezati s predviđenom dokapitalizacijom društva TV2 A/S spojivi s unutarnjim tržištem, u skladu s člankom 86. stavkom 2. UEZ‑a (uvodna izjava 55. Odluke o dokapitalizaciji).
10 Protiv Odluke TV2 I podnesene su četiri tužbe za poništenje koje su podnijeli, s jedne strane, društvo TV2 A/S (predmet T‑309/04) i Kraljevina Danska (predmet T‑317/04) i, s druge strane, konkurenti društva TV2 A/S, odnosno tužitelj (predmet T‑329/04) te društvo SBS (T‑336/04).
11 Opći sud je presudom od 22. listopada 2008., TV2/Danmark i dr./Komisija (T‑309/04, T‑317/04, T‑329/04 i T‑336/04, Zb., u daljnjem tekstu: presuda TV2 I, EU:T:2008:457) poništio Odluku TV2 I. Opći sud u toj je presudi smatrao da je Komisija pravilno zaključila da zadaća pružanja javne usluge koja je povjerena društvu TV2 odgovara definiciji radiodifuzijskih usluga od općeg gospodarskog interesa (gore navedena presuda TV2 I, EU:T:2008:457, t. 124.). Međutim, također je utvrdio da postoji više nezakonitosti kojima je zahvaćena Odluka TV2 I, a koje su, u konačnici, dovele do njezina poništenja.
12 Stoga je Opći sud, kao prvo, pri ispitivanju jesu li mjere iz Odluke TV2 I financirane državnim sredstvima, utvrdio da Komisija nije obrazložila svoju odluku da prihode od oglašavanja iz 1995. i 1996. de facto smatra državnim sredstvima (presuda TV2 I, t. 11. supra, EU:T:2008:457, t. 160. do 167.). Kao drugo, Opći sud utvrdio je da se Komisijino ispitivanje ispunjenosti drugog i četvrtog uvjeta Altmark ne temelji na ozbiljnoj analizi konkretnih pravnih i gospodarskih uvjeta s obzirom na koje je utvrđen iznos pristojbe koji je primalo društvo TV2. Prema tome, Odluka TV2 I bila je u tom pogledu zahvaćena nepostojanjem obrazloženja (presuda TV2 I, t. 11. supra, EU:T:2008:457, t. 224. do 233.). Kao treće, Opći sud utvrdio je da su zaključci Komisije o ocjeni spojivosti potpore s obzirom na članak 86. stavak 2. UEZ‑a, osobito u pogledu postojanja prekomjerne naknade, također bili zahvaćeni nepostojanjem obrazloženja. Prema mišljenju Općeg suda, to se nepostojanje obrazloženja objašnjava neprovođenjem ozbiljnog ispitivanja konkretnih pravnih i gospodarskih uvjeta na kojima se temeljilo utvrđivanje iznosa pristojbe koji je društvo TV2 primalo tijekom razdoblja koje je predmet istrage (presuda TV2 I, t. 11. supra, EU:T:2008:457, t. 192. i 197. do 203.).
13 Odluka o dokapitalizaciji bila je predmet dviju tužbi za poništenje, koje su podnijeli društvo SBS i tužitelj. Opći sud je dvama rješenjima donesenima 24. rujna 2009. utvrdio da se, s obzirom na poništenje Odluke TV2 I i usku povezanost između obveze povrata potpore koja proizlazi iz te odluke te mjera koje su predmet Odluke o dokapitalizaciji, obustavlja postupak u gore navedenim predmetima (rješenja od 24. rujna 2009., SBS Danish Television/Komisija, T‑12/05, EU:T:2009:357, i Viasat Broadcasting UK/Komisija, T‑16/05, EU:T:2009:358).
14 Nakon poništenja Odluke TV2 I Komisija je preispitala predmetne mjere. Tom se prilikom posavjetovala s Kraljevinom Danskom i društvom TV2 A/S te je, osim toga, primila očitovanja trećih strana.
15 Komisija je iznijela rezultat svojeg novog ispitivanja predmetnih mjera u pobijanoj odluci koja je predmet ove tužbe, kao i druge tužbe koju je podnijelo društvo TV2 A/S (predmet T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija), o kojoj je Opći sud odlučio u današnjoj presudi.
16 Pobijana odluka odnosi se na mjere koje su od 1995. do 2002. dodijeljene društvu TV2. Ipak, Komisija je u svojoj analizi uzela u obzir i mjere dokapitalizacije poduzete 2004., nakon donošenja Odluke TV2 I.
17 Komisija je u pobijanoj odluci ostala pri svojem stavu o kvalifikaciji predmetnih mjera kao državnih potpora u korist društva TV2 u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (uvodna izjava 153. pobijane odluke). Najprije je smatrala da prihodi od oglašavanja iz 1995. i 1996. predstavljaju državna sredstva (uvodna izjava 90. pobijane odluke), a zatim je, provjerom postojanja selektivne prednosti, zaključila da predmetne mjere ne ispunjavaju drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark (uvodna izjava 153. pobijane odluke). Suprotno tome, iako je Komisija u Odluci TV2 I utvrdila da iznos od 628,2 milijuna DKK predstavlja prekomjernu naknadu koja nije u skladu s člankom 86. stavkom 2. UEZ‑a, u pobijanoj je odluci smatrala da je taj iznos kapitalna rezerva namijenjena društvu TV2 A/S (uvodna izjava 233. pobijane odluke). Stoga je u izreci pobijane odluke izjavila sljedeće:
„Članak 1.
Mjere koje je Danska poduzela od 1995. do 2002. u korist [društva TV2], u obliku prihoda od pristojbi i drugih mjera koje su predmet ove odluke, spojive su s unutarnjim tržištem u smislu članka 106. stavka 2. [UFEU‑a].“
18 Naposljetku, valja napomenuti da je Kraljevina Danska poduzela mjere u svrhu sanacije i restrukturiranja društva TV2 A/S. Tako je, s jedne strane, 16. lipnja 2008. prijavila planiranu potporu za sanaciju u obliku kreditne linije, koja je bila predviđena u korist društva TV2 A/S. Tu je potporu Komisija odobrila u svojoj Odluci C (2008) 4224 final od 4. kolovoza 2008. o potpori za sanaciju dodijeljenoj društvu TV2 A/S, u predmetu N 287/2008 (SL 2009, C 9, str. 1.). Društvo Viasat podnijelo je tužbu protiv odluke Komisije. Opći sud je rješenjem od 22. ožujka 2012., nakon što je utvrdio da je potpora odobrena predmetnom odlukom u cijelosti vraćena, odlučio da je tužba postala bespredmetna i da se postupak obustavlja (rješenje od 22. ožujka 2012., Viasat Broadcasting UK/Komisija, T‑114/09, EU:T:2012:144).
19 S druge strane, Kraljevina Danska prijavila je Komisiji 4. veljače 2009. plan restrukturiranja društva TV2 A/S. Komisija je u svojoj Odluci 2012/109/EU od 20. travnja 2011. o državnoj potpori C 19/09 (ex N 64/09), koju Danska namjerava dodijeliti u svrhu restrukturiranja društva TV2 A/S (SL 2012, L 50, str. 21.) smatrala da je taj plan restrukturiranja spojiv s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a pod određenim uvjetima, među kojima je zabrana isplate mjera potpore predviđenih navedenim planom jer se poboljšao položaj društva korisnika. Društvo Viasat podnijelo je tužbu za poništenje protiv te odluke. Budući da je društvo Viasat odustalo od tužbe, predmet je bio brisan iz upisnika Općeg suda rješenjem od 10. prosinca 2012., Viasat Broadcasting UK/Komisija (T‑210/12, EU:T:2012:660).
Postupak i zahtjevi stranaka
20 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. ožujka 2012. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
21 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 12. lipnja 2012. Kraljevina Danska zatražila je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije.
22 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. lipnja 2012. društvo TV2 A/S zatražilo je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije.
23 Rješenjima od 12. rujna 2012. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda prihvatio je te zahtjeve.
24 Društvo TV2 A/S podnijelo je intervencijski podnesak 30. studenoga 2012. Kraljevina Danska podnijela je intervencijski podnesak istoga dana.
25 Tužitelj je 19. ožujka 2013. podnio svoja pisana očitovanja na intervencijske podneske. Komisija nije podnijela pisana očitovanja na intervencijske podneske.
26 Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je, u svojstvu predsjednika, u osmo vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.
27 Opći sud (osmo vijeće) odlučio je na temelju izvještaja suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.
28 Budući da je jedan član vijeća bio spriječen zasjedati, predsjednik Općeg suda odredio je, u skladu s člankom 32. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., drugog suca radi popunjavanja vijeća.
29 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi od 15. siječnja 2015. Stranke su tijekom rasprave u odgovoru na pitanje Općeg suda zauzele stajalište u pogledu mogućeg prestanka postojanja predmeta spora u ovom predmetu, pod pretpostavkom da se poništi pobijana odluka nakon tužbe podnesene u predmetu T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija.
30 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
31 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
32 Kraljevina Danska i društvo TV2 A/S od Općeg suda zahtijevaju da odbije tužbu.
Pravo
Dopuštenost
33 Budući da tužitelj nije adresat pobijane odluke, valja provjeriti ima li tužitelj aktivnu procesnu legitimaciju u okviru ove tužbe.
34 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, osobe koje nisu adresati odluke mogu tvrditi da se ona odnosi na njih osobno samo ako ih ta odluka pogađa zbog određenih karakteristika koje su im svojstvene ili zbog činjenične situacije koja ih razlikuje od ostalih osoba i time ih individualizira na istovrstan način poput adresata takve odluke (presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, Zb., EU:C:1963:17 i od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C‑487/06 P, Zb., EU:C:2008:757, t. 26.). U području državnih potpora sudskom se praksom priznaje poseban status, u smislu prethodno navedene presude Plaumann/Komisija (EU:C:1963:17), osobito tužitelju na čiji je položaj na tržištu bitno utjecala potpora koja je predmet odluke o kojoj je riječ (prethodno navedena presuda British Aggregates/Komisija, EU:C:2008:757, t. 30.).
35 U ovom se slučaju pobijana odluka odnosi na mjere koje su od 1995. do 2002. predstavljale gotovo cjelokupno financiranje društva TV2. Međutim, iz spisa proizlazi da je društvo TV2 bilo najveći sudionik i glavni izravni konkurent tužitelja na danskom tržištu televizijskog oglašavanja i na danskom veleprodajnom tržištu na kojem pružatelji radiodifuzijske usluge distributerima nude svoje kanale. Stoga u ovom slučaju valja smatrati da je na položaj tužitelja na tržištu znatno utjecala potpora koja je predmet pobijane odluke u smislu sudske prakse navedene u točki 34. ove presude.
36 S obzirom na prethodno navedeno, kao i na činjenicu da se pobijana odluka odnosi na već isplaćene državne potpore koje se smatraju nespojivima s unutarnjim tržištem, tužbu valja smatrati dopuštenom.
Meritum
37 Ovom tužbom tužitelj osporava zaključak pobijane odluke prema kojem su državne potpore dodijeljene društvu TV2 bile spojive s unutarnjim tržištem.
38 U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija u uvodnim izjavama 155. do 159. pobijane odluke uputila, kao okvir ocjene spojivosti predmetnih mjera s unutarnjim tržištem, na članak 106. stavak 2. UFEU‑a i na Komunikaciju od 15. studenoga 2001. o primjeni pravila o državnim potporama na javne radiodifuzijske usluge (SL C 320, str. 5. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 88.), u daljnjem tekstu: Komunikacija o radiodifuziji iz 2001.) kojom su utvrđena načela i metode koje je namjeravala primijeniti kako bi osigurala poštovanje uvjeta iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a.
39 Valja istaknuti da je Komisija 2. srpnja 2009. donijela novu Komunikaciju o primjeni pravila o državnim potporama na javne radiodifuzijske usluge (SL C 257, str. 1., u daljnjem tekstu: Komunikacija o radiodifuziji iz 2009.). Ipak, u točki 100. tog potonjeg akta pojašnjeno je da će Komisija na neprijavljene potpore dodijeljene prije njihove objave u Službenom listu Europske unije, kao što su sporne potpore, primijeniti Komunikaciju o radiodifuziji iz 2001.
40 U dijelu pobijane odluke koji se odnosi na spojivost predmetnih mjera s unutarnjim tržištem Komisija je najprije smatrala da je definicija usluga od općeg gospodarskog interesa koje je društvo TV2 trebalo izvršavati bila široka, ali u skladu sa zahtjevima članka 106. stavka 2. UFEU‑a, uzimajući u obzir odredbe za tumačenje tog članka koje su unesene u protokol o sustavu javne radiodifuzije u državama članicama koji je priložen UFEU‑u, a poznat je pod nazivom Amsterdamski protokol (uvodne izjave 171. i 172. pobijane odluke). Nadalje, Komisija je smatrala da je na temelju Lov om radio‑og fjernsynsvirksomhed (Zakon o radiodifuziji) društvu TV2 formalno dodijeljena samo zadaća javne televizije. Suprotno tome, Komisija smatra da pokretanje svake druge dodatne djelatnosti društva TV2 zahtijeva novo ovlaštenje kako bi bilo u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a (uvodne izjave 174. i 175. pobijane odluke). Naposljetku, Komisija je ispitala proporcionalnost državne potpore dodijeljene društvu TV2 te je pritom svoje ispitivanje usredotočila na dva pitanja: s jedne strane, izračunala je neto trošak zadaće pružanja javne usluge koja je povjerena društvu TV2 te je provjerila je li trošak bio predmet prekomjerne naknade i, s druge strane, ispitala je ponašanje društva TV2 na tržištu oglašavanja kako bi provjerila je li društvo TV2 primjenjivalo umjetno niske cijene na svoje oglase na štetu svojih konkurenata. Zaključila je da su predmetne mjere bile spojive s unutarnjim tržištem.
41 Tužitelj kritizira tu ocjenu spojivosti predmetnih mjera s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a u metodološki jasno utvrđenom okviru. Naime, tvrdi da se, kada je Komisija primijenila članak 106. stavak 2. UFEU‑a, tom odredbom zahtijevalo da institucija također uzme u obzir drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark kako bi provjerila jesu li pravila o tržišnom natjecanju koja su predviđena Ugovorom spriječila društvo TV2 da obavlja zadaću pružanja javne usluge i je li potpora utjecala na trgovinu u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Europske unije.
42 Tužitelj nije istaknuo druge pogreške koje je Komisija počinila u ocjeni. Osobito, ne tvrdi da je analiza spojivosti predmetnih mjera s unutarnjim tržištem koju je Komisija provela s obzirom na Komunikaciju o radiodifuziji iz 2001. zahvaćena pogreškom u ocjeni.
43 Tužba se dijeli na dva tužbena razloga kojima tužitelj navodi, s jedne strane, da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je ocijenila spojivost predmetnih mjera s unutarnjim tržištem na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a, a da pritom nije uzela u obzir drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark i, s druge strane, da Komisija nije obrazložila zašto je u ovom slučaju primijenila članak 106. stavak 2. UFEU‑a iako drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark nisu bili ispunjeni, što predstavlja povredu članka 296. UFEU‑a.
44 Najprije valja istaknuti izravnu i usku povezanost ove tužbe i tužbe koju je podnijelo društvo TV2 A/S, sljednik korisnika predmetnih mjera, u predmetu T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija, u kojoj je tužitelj intervenirao u potporu zahtjevu Komisije. Predmet je tužbe društva TV2 A/S poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem je Komisija, kada je utvrdila da predmetne mjere ne ispunjavaju drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark, smatrala da mjere predstavljaju državne potpore i da se radilo o novim potporama.
45 U danas donesenoj presudi u predmetu T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija, Opći sud djelomično je prihvatio tužbu društva TV2/Danmark te je poništio pobijanu odluku u dijelu u kojem je Komisija smatrala da prihodi od oglašavanja iz 1995. i 1996. koji su plaćeni društvu TV2/Danmark posredstvom Fonda TV2 predstavljaju državne potpore. Nakon tog poništenja ova je tužba postala bespredmetna u dijelu u kojem se traži poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se prihodi od oglašavanja iz 1995. i 1996. koji su dodijeljeni posredstvom Fonda TV2 kvalificiraju kao državne potpore spojive s unutarnjim tržištem. Naime, kao što je to Opći sud presudio u prethodno navedenoj presudi, prijenos tih prihoda čak ni ne predstavlja državnu potporu tako da se niti ne postavlja pitanje o spojivosti takve potpore s unutarnjim tržištem. Međutim, s obzirom na to da tužitelj ističe iste tužbene razloge i argumente u pogledu svih mjera koje su u pobijanoj odluci kvalificirane kao potpore spojive s unutarnjim tržištem, te tužbene razloge i argumente treba u svakom slučaju ispitati u pogledu preostalog dijela pobijane odluke.
46 Nadalje, također valja istaknuti da je Opći sud u današnjoj presudi u predmetu T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija (točke 88. i prateće točke) zaključio da je Komisija, nakon što je počinila pogrešku koja se tiče prava, u pobijanoj odluci zaključila da drugi uvjet iz presude Altmark u ovom slučaju nije ispunjen. Opći sud, međutim, nije presudio da je tim zaključkom bilo opravdano poništenje pobijane odluke jer je smatrao da zaključak Komisije, prema kojemu četvrti uvjet iz presude Altmark u ovom slučaju nije ispunjen, nije bio zahvaćen pogreškom. Naime, taj posljednji zaključak bio je sam po sebi dovoljan da bi se opravdao zaključak prema kojem su predmetne mjere (osim mjere navedene u točki 45. ove presude) predstavljale državne potpore.
47 Budući da tužitelj u svojoj argumentaciji ne razlikuje drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark, nego tvrdi da je, u pogledu tih dvaju uvjeta, Komisija tijekom ocjene spojivosti spornih državnih potpora s unutarnjim tržištem trebala uzeti u obzir činjenicu da ti uvjeti nisu bili ispunjeni, zaključak Općeg suda koji je prethodno naveden u točki 46. ove presude ne čini beskorisnim ispitivanje bilo kojeg tužbenog razloga koji je tužitelj istaknuo u prilog svojoj tužbi.
Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a
48 Prvim tužbenim razlogom tužitelj u biti tvrdi da presuda Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), nužno utječe na način na koji Komisija treba ocijeniti spojivost državne potpore s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a.
49 Tužitelj osobito tvrdi da se članak 106. stavak 2. UFEU‑a treba usko tumačiti i primijeniti samo kada pravila sadržana u Ugovoru, osobito članak 107. UFEU‑a, „sprečavaju“ obavljanje predmetne zadaće pružanja javne usluge. Osim toga, u skladu s njegovim tekstom, članak 106. stavak 2. UFEU‑a može se primijeniti samo ako ta primjena nije suprotna interesima Unije. Naposljetku, tužitelj smatra da su drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark dio članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer je njime utvrđen pojam državne potpore. Stoga tužitelj prigovara Komisiji da u pobijanoj odluci nije ispitala je li primjena drugog i četvrtog uvjeta iz presude Altmark „spriječila obavljanje“ zadaće pružanja javne usluge ili „utjecala na trgovinu u mjeri u kojoj je to suprotno interesima Unije“.
50 U skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a, poduzeća kojima je povjereno obavljanje usluga od općega gospodarskog interesa ili koja su po svojoj naravi monopoli koji ostvaruju prihod, podliježu pravilima sadržanima u Ugovorima, a osobito pravilima o tržišnom natjecanju, i to u mjeri u kojoj primjena takvih pravila ne sprečava, de iure ili de facto, obavljanje posebnih zadaća koje su im povjerene. Na razvoj trgovine ne smije se utjecati u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije.
51 Pravilom o tržišnom natjecanju iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a valja smatrati, osobito, zabranu plaćanja državnih potpora poduzetnicima koja proizlazi iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a kojim se propisuje da, osim ako je Ugovorima drukčije predviđeno, svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku kojim se narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva je s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.
52 Argumentima koje je istaknuo tužitelj u biti se postavlja pitanje o odnosu između, s jedne strane, uvjeta iz presude Altmark i, s druge strane, uvjeta pod kojima se državna potpora dodijeljena poduzetniku kojem je povjereno obavljanje usluge od općeg gospodarskog interesa može smatrati spojivom s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a.
53 U tom pogledu valja podsjetiti da se ispitivanjem spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem pretpostavlja da mjera koja se ispituje predstavlja potporu. Međutim, iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a ni iz drugih odredaba ne proizlazi da, u svim slučajevima u kojima država upotrebljava svoja financijska sredstva kako bi osigurala pružanje usluge od općeg gospodarskog interesa, dodjeljuje državnu potporu poduzetniku koji pruža tu uslugu.
54 Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, za kvalifikaciju državnom potporom moraju biti ispunjeni svi uvjeti iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Valja podsjetiti da su u tom članku navedeni sljedeći uvjeti: kao prvo, mora se raditi o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava, kao drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama, kao treće, mora davati prednost svojem korisniku i, kao četvrto, treba narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti presudu Altmark, t. 7. supra, EU:C:2003:415, t. 74. i 75. i navedenu sudsku praksu).
55 Što se tiče, konkretno, trećeg uvjeta, koji podrazumijeva da je predmetnom intervencijom njezinom korisniku dodijeljena prednost, valja istaknuti, kao što je Sud podsjetio u presudi Altmark, točka 7, supra (EU:C:2003:415, točka 84. i navedena sudska praksa), da se potporama smatraju intervencije koje su bez obzira na svoj oblik takve da mogu staviti poduzetnike izravno ili neizravno u povoljniji položaj ili koje se treba smatrati gospodarskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima.
56 Iz toga slijedi da se, kada država, kako bi osigurala pružanje usluge od općeg gospodarskog interesa, poduzetniku koji pruža tu uslugu isplaćuje novčani doprinos koji odgovara cijeni te usluge u normalnim tržišnim uvjetima, ne radi o prednosti koju predmetni poduzetnik ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima. Prema tome, u takvom se slučaju ne radi čak ni o državnoj potpori, s obzirom na to da nedostaje jedan od ključnih uvjeta da bi se predmetna mjera mogla tako kvalificirati.
57 Upravo se uvjetima iz presude Altmark odgovara na pitanje pruža li se usluga od općeg gospodarskog interesa u normalnim tržišnim uvjetima.
58 Ti su uvjeti sljedeći: kao prvo, poduzetniku korisniku naknade mora doista biti povjereno izvršavanje javne usluge, a te obveze moraju biti jasno utvrđene; kao drugo, mjerila na temelju kojih se računa naknada moraju biti prethodno utvrđena na objektivan i transparentan način; kao treće, naknada ne smije premašiti iznos potreban za pokrivanje svih ili dijela troškova nastalih izvršavanjem obveza javne usluge, uzimajući u obzir time ostvarene primitke, kao i razumnu dobit od ispunjenja tih obveza; kao četvrto, kada se poduzetnik kojem je povjereno izvršenje obveza javne usluge u određenom slučaju ne odabire u okviru postupka javne nabave kojim se omogućuje odabir kandidata koji može pružiti usluge po najnižem trošku za zajednicu, potrebna razina naknade mora se odrediti na temelju analize troškova koje bi tipični poduzetnik, dobro vođen i odgovarajuće opremljen kako bi mogao ispuniti zahtjeve javne usluge, imao pri izvršenju tih obveza, uzimajući u obzir ostvarene primitke i razumnu dobit (presuda Altmark, t. 7. supra, EU:C:2003:415, t. 89. do 93.).
59 Kao što proizlazi iz točke 94. presude Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), ako su svi ti uvjeti ispunjeni, čak se niti ne radi o državnoj potpori jer predmetni poduzetnik ne ostvaruje prednost koju ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima.
60 Suprotno tome, kao što je već istaknuto, kvalifikacija mjere kao potpore spojive s unutarnjim tržištem, s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, temelji se na pretpostavci da predmetna mjera predstavlja potporu. Drugim riječima, u slučaju poduzetnika koji pruža uslugu od općeg gospodarskog interesa, takva kvalifikacija nužno podrazumijeva da predmetni poduzetnik ostvaruje u zamjenu za pružanje te usluge prednost koju ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima.
61 Što se tiče primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a, valja podsjetiti da su iz ustaljene sudske prakse (vidjeti presudu od 26. lipnja 2008., SIC/Komisija, T‑442/03, Zb., EU:T:2008:228, t. 144. i navedenu sudsku praksu) proizašla tri uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se državna potpora dodijeljena kao naknada za izvršenje obveza javne usluge mogla smatrati spojivom s unutarnjim tržištem. Prvim se uvjetom, koji se odnosi na definiciju javne usluge, zahtijeva da predmetna usluga doista bude usluga od općeg gospodarskog interesa i da je kao takvu jasno definira država članica. Drugim se uvjetom, koji se odnosi na ovlaštenje za obavljanje javne usluge, zahtijeva da država članica izričito povjeri poduzetniku korisniku pružanje predmetne javne usluge. Naposljetku, treći se uvjet temelji na pojmu proporcionalnosti. Na temelju tog uvjeta, financiranje poduzetnika kojem su povjerene obveze javne usluge treba se smatrati spojivim s unutarnjim tržištem ako bi primjena pravila o tržišnom natjecanju iz UFEU‑a – u ovom slučaju zabrana državnih potpora – spriječila obavljanje posebnih zadaća koje su povjerene tom poduzetniku, s obzirom na to da se odstupanjem od pravila o tržišnom natjecanju ne smije utjecati na razvoj trgovine u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije.
62 U više predmeta u kojima je sudio Opći sud, strane su istaknule određenu sličnost između uvjeta primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a i određenih uvjeta koje je Sud utvrdio u presudi Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415). Osobito se radi o predmetima u kojima su donesene presude od 12. veljače 2008., BUPA i dr./Komisija (T‑289/03, Zb., EU:T:2008:29, t. 160., 162. i 224.), SIC/Komisija, točka 61. supra (EU:T:2008:228, t. 134. do 136.), od 11. ožujka 2009., TF1/Komisija (T‑354/05, Zb., EU:T:2009:66, t. 116. do 118.), od 1. srpnja 2010., M6/Komisija (T‑568/08 i T‑573/08, Zb., EU:T:2010:272, t. 128.), od 7. studenoga 2012., CBI/Komisija (T‑137/10, Zb., EU:T:2012:584) i od 16. listopada 2013., TF1/Komisija (T‑275/11, EU:T:2013:535, t. 122.).
63 Međutim, ne smije se zaboraviti da, iako su uvjeti za kvalifikaciju mjere kao potpore spojive s unutarnjim tržištem donekle slični uvjetima iz presude Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), potrebno je uzeti u obzir činjenicu da se u slučaju primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a radi o odgovaranju na pitanje koje je u temelju drukčije i kojim se već pretpostavlja potvrdni odgovor na pitanje iz presude Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), koje je odvojeno od pitanja o spojivosti predmetne potpore s unutarnjim tržištem i na koje treba odgovoriti prije.
64 Različite argumente koje je iznio tužitelj valja ispitati s obzirom na ta opća razmatranja.
65 Tužitelj iznosi više razloga zbog kojih, prema njegovu mišljenju, Komisija treba nužno uzeti u obzir drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark tijekom ocjene spojivosti s unutarnjim tržištem, s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, mjere koja je kvalificirana kao državna potpora zbog nepoštovanja tih dvaju uvjeta.
66 S jedne strane, što se tiče drugog uvjeta iz presude Altmark, kao prvo, tužitelj tvrdi da, kako bi poštovala članak 106. stavak 2. UFEU‑a, Komisija zahtijeva poštovanje više uvjeta koji su isključivo formalni, kao što je jasna definicija ovlaštenja za obavljanje javne usluge. Međutim, iako su takvi formalni zahtjevi potrebni da bi se ispunila ta odredba, tužitelj smatra da bi bilo logično da ta odredba obuhvaća i zahtjev da države članice na objektivan i transparentan način unaprijed utvrđuju parametre izračuna naknade za javne usluge.
67 Kao drugo, tužitelj navodi da je drugi uvjet iz presude Altmark već naveden u Komisijinim komunikacijama i odlukama o primjeni članka 106. stavka 2. UFEU‑a. U tom pogledu upućuje na dokument Komisije pod naslovom „Okvir Zajednice za državnu potporu u obliku naknade za javne usluge“ iz 2005. (SL C 297, str 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 146.), (u daljnjem tekstu: Komunikacija UOGI iz 2005.) i na Odluku Komisije 2005/842/EZ od 28. studenoga 2005. o primjeni članka [106.] stavka 2. [UFEU‑a] na državne potpore u obliku nadoknade za obavljanje javne usluge koja se dodjeljuje određenim poduzetnicima kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa (SL L 312, str. 67., u daljnjem tekstu: Odluka UOGI iz 2005.), kao i na dva akta kojima su stavljena izvan snage i zamijenjena dva prethodno navedena akta, odnosno na Komunikaciju Komisije o okviru Europske unije za državnu potporu u obliku naknade za javne usluge (2011.) (SL 2012., C 8, str. 15., u daljnjem tekstu: Komunikacija UOGI iz 2011.) i na Odluku Komisije 2012/21/EU od 20. prosinca 2011. o primjeni članka 106. stavka 2. UFEU‑a na državne potpore u obliku naknade za pružanje javnih usluga koje se dodjeljuju određenim poduzetnicima kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa (SL L 7, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 289.), (u daljnjem tekstu: Odluka UOGI iz 2011.). Tužitelj ističe da je tim dokumentima predviđeno da, kako bi se mogao primjenjivati članak 106. stavak 2. UFEU‑a, u aktu kojim se daje ovlaštenje za obavljanje javne usluge trebaju biti navedeni parametri za izračun, kontrolu i reviziju naknade, kao i mjere za izbjegavanje i povrat moguće prekomjerne naknade.
68 Kao treće, tužitelj navodi da Komunikacija o radiodifuziji iz 2009. u točki 51. sadržava zahtjev povezan s drugim uvjetom iz presude Altmark. Naime, u toj je točki navedeno da se u aktu o ovlaštenju, kako bi bio u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a, moraju opisati uvjeti koji se primjenjuju na naknadu i mjere predviđene za izbjegavanje plaćanja naknade u iznosu većem od iznosa koji bi bio strogo nužan za izvršenje zadaće pružanja javne usluge.
69 Naposljetku, kao četvrto, tužitelj smatra da, iako je pobijana odluka donesena na temelju Komunikacije o radiodifuziji iz 2001., ne postoji nijedan uvjerljiv razlog koji bi Komisiju sprečavao da u ovom slučaju primijeni tumačenje članka 106. stavka 2. UFEU‑a koje je primijenila u Komunikacijama UOGI iz 2005. i 2011., Odlukama UOGI iz 2005. i 2011. te u Komunikaciji o radiodifuziji iz 2009.
70 S druge strane, što se tiče utjecaja četvrtog uvjeta iz presude Altmark na ocjenu spojivosti potpore s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, tužitelj najprije ističe da široka definicija javne usluge donosi rizik da će se naknada za javnu uslugu zapravo upotrijebiti kao potpora za sanaciju i kao operativna potpora. Kako bi izbjegla taj rizik i osigurala pravednu ravnotežu između široke diskrecijske ovlasti kojom države članice raspolažu u području utvrđivanja i dodjele zadaća pružanja javne usluge, s jedne strane, te zaštite tržišnog natjecanja, s druge strane, Komisija može tijekom primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a primijeniti zahtjev za učinkovitost koji proizlazi iz četvrtog uvjeta iz presude Altmark. Nadalje, tužitelj tvrdi da se sudska praksa Općeg suda, prema kojoj je kriterij učinkovitosti irelevantan za ispitivanje spojivosti potpore s unutarnjim tržištem, temelji na sudskoj praksi koja prethodi presudi Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), te je, u svakom slučaju, podložna kritici. Osim toga, tužitelj tvrdi da je sama Komisija priznala važnost kriterija učinkovitosti u Komunikaciji UOGI iz 2011. i u Komunikaciji Parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija o reformi pravila EU‑a u području državnih potpora za usluge od općeg gospodarskog interesa iz 2011. (dokument COM (2011) 146 final). Naposljetku, tužitelj tvrdi da iz sudske prakse Suda u pogledu članaka 49. i 56. UFEU‑a proizlazi da su načela jednakog postupanja i transparentnosti protivna tome da javno tijelo određenom društvu dodjeljuje koncesiju za javne usluge bez objave poziva na nadmetanje.
71 Tužitelj iz prethodno navedenog zaključuje da su drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark dio testa spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem, koji je utvrđen člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a. Stoga ta dva uvjeta nužno utječu na način na koji Komisija primjenjuje kriterij spojivosti s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a.
72 Zaključno, tužitelj smatra da je pobijana odluka zahvaćena pogreškom koja se tiče prava jer Komisija nije poduzela potrebne mjere nakon utvrđenja da naknada za javne usluge koja je isplaćena društvu TV2 ne ispunjava drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark.
73 Valja utvrditi da, iako tužitelj ističe više razloga zbog kojih su drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark nužno morali utjecati na ocjenu spojivosti s unutarnjim tržištem, s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, mjere koja je kvalificirana kao državna potpora zbog nepoštovanja tih dvaju uvjeta, tužitelj nije naveo prirodu i doseg tog navodnog utjecaja.
74 Ipak, u pogledu svih razmatranja koje je tužitelj iznio u svojim podnescima, treba smatrati da svojim prvim tužbenim razlogom u biti tvrdi da je pobijana odluka zahvaćena pogreškom koja se tiče prava jer je Komisija predmetne mjere smatrala spojivima s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, iako te mjere ne ispunjavaju drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark.
75 Takav se tužbeni razlog ne može prihvatiti.
76 U tom pogledu, kao prvo, iz sudske prakse proizlazi da činjenica da predmetne mjere ne ispunjavaju drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark ne sprečava da se te mjere, koje su kvalificirane kao državne potpore, smatraju spojivima s unutarnjim tržištem na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a.
77 U presudi TF1/Komisija, točka 62. supra (EU:T:2009:66, t. 130. i 140.), Opći sud je, među ostalim, naveo da iz sasvim nedvosmislenih uvjeta iz presude Altmark, točka 7 supra (EU:C:2003:415), proizlazi da je jedini cilj četiriju uvjeta navedenih u toj presudi bila kvalifikacija predmetne mjere kao državne potpore i, konkretnije, utvrđivanje postojanja prednosti te da se te uvjete nije smjelo zamijeniti uvjetima primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a, čiji je cilj bio provjeriti spojivost s unutarnjim tržištem mjere koja predstavlja državnu potporu.
78 U istoj presudi TF1/Komisija, točka 62. supra (EU:T:2009:66, t. 132. do 139.), Opći sud smatrao je da je iz presude Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415, t. 105.), proizlazilo da se članak 106. stavak 2. UFEU‑a i dalje primjenjivao u slučajevima kada je naknadu trebalo kvalificirati kao državnu potporu jer nije ispunjavala uvjete iz presude Altmark. Opći sud također je istaknuo da se sudskom praksom koja je uslijedila nakon presude Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), nikako nije isključila primjena članka 106. stavka 2. UFEU‑a na naknade plaćene poduzetnicima kojima su povjerene obveze javne usluge, a koje su bile kvalificirane kao državne potpore jer nisu ispunjavale uvjete iz presude Altmark.
79 Tužitelj ne traži od Općeg suda da ponovno obrazloži svoj stav koji je zauzeo u presudi TF1/Komisija, točka 62. supra (EU:T:2009:66). Suprotno tome, tvrdi da Opći sud u toj presudi nije odgovorio na pitanje je li presuda Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), na bilo koji način utjecala na ispitivanje koje je potrebno provesti s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a u slučaju naknade javne usluge. Tom se presudom stoga ne sprečava mišljenje da presuda Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), nužno mora utjecati na način na koji Komisija primjenjuje kriterij spojivosti s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a.
80 U tom pogledu valja utvrditi da, iako su presudom Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), utvrđena četiri različita uvjeta, oni nisu posve neovisni jedni o drugima. Tri su potonja uvjeta povezana i u tom su smislu na određeni način međusobno ovisni.
81 Naime, utvrđivanje objektivnih i transparentnih parametara za izračun naknade, kao što se to zahtijeva drugim uvjetom iz presude Altmark, predstavlja preduvjet potreban da bi se odgovorilo na pitanje premašuje li ta naknada iznos potreban za pokrivanje svih ili dijela troškova nastalih izvršavanjem obveza javne usluge, kao što se to zahtijeva trećim uvjetom iz presude Altmark, ili ne premašuje. Da bi se odgovorilo na pitanje premašuje li naknada iznos koji je potreban, najprije treba utvrditi koji je to iznos. Usto, kako bi se kontroliralo poštovanje trećeg uvjeta iz presude Altmark, potrebno je osloniti se na objektivne i transparentne parametre, kao što se to zahtijeva drugim uvjetom iz presude Altmark.
82 Što se tiče četvrtog uvjeta iz presude Altmark, njime se dopunjuje drugi uvjet iz presude Altmark. Nije dovoljno da parametri utvrđeni za izračun naknade koju treba platiti poduzetnik kojem je povjereno izvršenje obveza javne usluge budu objektivni i transparentni, kao što se to zahtijeva drugim uvjetom iz presude Altmark. Osim u slučaju kada se predmetni poduzetnik odabire u okviru postupka javne nabave kojim se omogućuje odabir kandidata koji može pružiti usluge po najnižem trošku za zajednicu, četvrtim se uvjetom iz presude Altmark zahtijeva da se ti parametri temelje na primjeru tipičnog poduzetnika, dobro vođenog i odgovarajuće opremljenog kako bi mogao ispuniti potrebne zahtjeve javne usluge.
83 Ne treba niti gubiti iz vida cilj testa koji obuhvaća analizu poštovanja četiriju uvjeta iz presude Altmark, a taj je cilj spriječiti da naknada pruži gospodarsku prednost koja bi poduzetnika korisnika mogla staviti u povoljniji položaj u odnosu na konkurentske poduzetnike (presuda Altmark, t. 7. supra, EU:C:2003:415, t. 90.). Stoga, kao što je već istaknuto (t. 57. ove presude), radi se o utvrđivanju je li usluga od općeg gospodarskog interesa pružena u normalnim tržišnim uvjetima, u kojem slučaju novčani doprinos isplaćen poduzetniku koji pruža tu uslugu ne predstavlja prednost koju taj poduzetnik ne bi ostvario u takvim uvjetima ni, prema tome, državnu potporu (t. 59. ove presude).
84 Što se tiče primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a, svakako je točno da je u presudi BUPA i dr./Komisija, točka 62. supra (EU:T:2008:29, t. 224.), Opći sud istaknuo da se treći uvjet iz presude Altmark uvelike preklapa s kriterijem proporcionalnosti kako je utvrđen sudskom praksom u okviru primjene te odredbe.
85 Međutim, potrebno je navesti da, iako se u oba slučaja u biti primjenjuje isti kriterij, kontekst i cilj njegove primjene u svakom su slučaju različiti.
86 U slučaju primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a nije potrebno utvrditi je li usluga od općeg gospodarskog interesa pružena u normalnim tržišnim uvjetima. Primjenom te odredbe podrazumijeva se postojanje državne potpore što po definiciji (vidjeti točku 83. ove presude) znači da predmetna usluga nije pružena u takvim uvjetima.
87 Kao što je Opći sud istaknuo u točki 140. presude M6/Komisija, točka 62. supra (EU:T:2010:272), člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a želi se ocjenom proporcionalnosti potpore spriječiti da se subjektu kojem je povjerena usluga od općeg gospodarskog interesa dodijeli financiranje koje premašuje neto troškove javne usluge. Iz toga slijedi da je pitanje može li poduzetnik kojem je povjerena radiodifuzijska usluga od općeg gospodarskog interesa ispuniti svoje obveze javne usluge po najnižem trošku irelevantno u okviru ocjene spojivosti državnog financiranja te usluge s obzirom na pravna pravila Unije u području državnih potpora.
88 Drugim riječima, troškovi usluge od općeg gospodarskog interesa koje je potrebno uzeti u obzir tijekom primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a jesu stvarni troškovi te usluge takvi kakvi jesu, a ne kakvi su mogli ili trebali biti, na temelju objektivnih i transparentnih kriterija za izračun koji se temelje na primjeru tipičnog poduzetnika, dobro vođenog i odgovarajuće opremljenog.
89 U tim okolnostima, kriterij proporcionalnosti uzima se u obzir pri procjeni stvarnih troškova usluge od općeg gospodarskog interesa ako ih je, u nedostatku dokaza kojima raspolaže Komisija, a koji bi omogućili točan izračun tih troškova, potrebno procijeniti. Općenitije, u skladu s načelom proporcionalnosti valja zaključiti da potpora namijenjena pokrivanju troškova usluge od općeg gospodarskog interesa nije spojiva s unutarnjim tržištem ako njezin iznos premašuje stvarne troškove te usluge.
90 Zato moguće nepoštovanje drugog i četvrtog uvjeta iz presude Altmark, iako je relevantno za ispitivanje toga je li takva usluga pružena u normalnim tržišnim uvjetima, nije relevantno za ocjenu proporcionalnosti potpore u okviru primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a. Naime, tezom tužitelja zapravo se zahtijeva da se usluge od općeg gospodarskog interesa uvijek pružaju u normalnim tržišnim uvjetima. Međutim, iako je takav zahtjev bio prihvaćen, primjena pravila tržišnog natjecanja mogla bi spriječiti, de iure ili de facto, obavljanje posebnih zadaća koje su povjerene poduzetnicima koji su zaduženi za obavljanje usluge od općeg gospodarskog interesa, što se upravo želi spriječiti člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu M6/Komisija, t. 62. supra, EU:T:2010:272, t. 136.).
91 Nadalje, takva teza dovodi do nelogičnosti jer upućuje na to da, kako bi potpora mogla biti proglašena spojivom s unutarnjim tržištem u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a, trebaju se poštovati svi uvjeti iz presude Altmark, u kojem slučaju predmetna mjera nije predstavljala čak ni potporu (presuda TF1/Komisija, t. 62. supra, EU:T:2013:535, t. 144.).
92 Konačno, s obzirom na razmatranja iznesena u točkama 76. do 91. ove presude, valja odbiti kao irelevantne argumente tužitelja koji se temelje na Komunikacijama UOGI iz 2005. i 2011. te na Odlukama UOGI iz 2005. i 2011. Naime, kao što to proizlazi iz preambula i članaka 1. Odluka UOGI iz 2005. i 2011., kao i iz točke 2. druge rečenice Komunikacije UOGI iz 2005. i iz točke 7. Komunikacije UOGI iz 2011., svi se ti tekstovi odnose na ocjenu spojivosti naknada koje je, s obzirom na to da nisu ispunile uvjete iz presude Altmark, potrebno kvalificirati kao državne potpore. Stoga se navođenje u tim tekstovima pojmova koji bi se mogli činiti sličnima pojmovima koji su upotrijebljeni u formulaciji drugog ili četvrtog uvjeta iz presude Altmark ne može tumačiti na način da tijekom ispitivanja spojivosti naknada, koje su, s obzirom na to da nisu ispunile uvjete iz presude Altmark, kvalificirane kao državne potpore, Komisija treba uzeti u obzir nepoštovanje tih dvaju uvjeta.
93 Nadalje, valja istaknuti, kao što je to učinila i Komisija, da se nijedan od tih tekstova ni u kojem slučaju ne primjenjuje na naknade isplaćene društvu TV2. Naime, s jedne strane, u točki 3. Komunikacije UOGI iz 2005. i u točki 8. Komunikacije UOGI iz 2011. izričito je isključen sektor javne radiodifuzije iz njihovih područja primjene. S druge strane, što se tiče Odluka UOGI iz 2005. i 2011., iznos potpora dodijeljenih društvu TV2 premašuje pragove do kojih su te odluke primjenjive.
94 Usto, Komunikacija o radiodifuziji iz 2009. u ovom slučaju nije primjenjiva (vidjeti točku 39. ove presude).
95 U ovom se slučaju na ocjenu spojivosti predmetnih mjera s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a u primjenjuje Komunikacija o radiodifuziji iz 2001. Međutim, taj tekst ne sadržava nijedan zahtjev spojivosti koji bi bio sličan drugom i četvrtom uvjetu iz presude Altmark. U tom pogledu valja istaknuti, kao što su to učinili i Komisija, Kraljevina Danska i društvo TV2 A/S, da tužitelj nije osporavao valjanost Komunikacije iz 2001. u pogledu viših pravnih pravila.
96 Naposljetku, valja podsjetiti da, suprotno tvrdnjama tužitelja, ne samo da se Komisija nije morala osloniti na odredbe komunikacija i odluka donesenih nakon 2005. koje navodi u tužbi, nego to nije niti mogla učiniti.
97 Naime, kada Komisija raspolaže, kao što je to slučaj u pogledu ocjene spojivosti državnih potpora s unutarnjim tržištem, širokom marginom prosudbe, može donijeti smjernice o načinu na koji će primijeniti predmetnu odredbu na određeni sektor ili na određenu vrstu potpora.
98 Međutim, potrebno je istaknuti da je Komisija, time što je usvojila pravila postupanja i njihovim objavljivanjem najavila da će ih ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se ona odnose, sama sebi nametnula granice u izvršavanju navedene diskrecijske ovlasti i ona od tih pravila ne može odstupiti a da to za posljedicu nema, ovisno o slučaju, njezino sankcioniranje zbog povrede općeg načela prava, kao što su to jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (presuda od 11. rujna 2008., Njemačka i dr./Kronofrance, C‑75/05 P i C‑80/05 P, Zb., EU:C:2008:482, t. 60.).
99 Naposljetku, što se tiče argumenta prema kojem se članci 49. i 56. UFEU‑a, kao i načela jednakog postupanja i transparentnosti, protive tome da javno tijelo određenom društvu dodjeli koncesiju za javnu uslugu bez objave poziva na nadmetanje, potrebno je podsjetiti da samom presudom Altmark, točka 7. supra (EU:C:2003:415), nije isključeno da se zadaća pružanja javne usluge može povjeriti poduzetniku bez objave poziva na nadmetanje. Naime, tom je presudom utvrđen način provjere razine naknade koja se primjenjuje kada odabir poduzetnika kojem je povjereno izvršavanje obveza javne usluge u konkretnom slučaju nije proveden u okviru postupka javne nabave. U svakom slučaju, prema sudskoj praksi, članak 106. stavak 2. UFEU‑a ne sadržava među svojim uvjetima primjene zahtjev prema kojem je država članica trebala provesti natječajni postupak za dodjelu usluga od općeg gospodarskog interesa (vidjeti u tom smislu presudu SIC/Komisija, t. 61. supra, EU:T:2008:228, t. 145. i 146.).
100 Iz prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava time što je u pobijanoj odluci utvrdila da su predmetne mjere bile spojive s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, unatoč njezinu zaključku da te iste mjere ne ispunjavaju drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark.
101 Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju obrazloženja u smislu članka 296. UFEU‑a
102 Drugim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je pobijana odluka zahvaćena nepostojanjem obrazloženja jer Komisija nije navela razloge kojima bi opravdala zašto je odobrila potporu dodijeljenu društvu TV2 s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, unatoč činjenici da predmetne mjere ne ispunjavaju drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark. Iz uvodne izjave 159. i sljedećih uvodnih izjava pobijane odluke proizlazi da Komisija u ovom slučaju nije provela „standardno“ ispitivanje spojivosti koje se temelji na Komunikaciji o radiodifuziji iz 2001. i koje se sastoji od tri faze. Suprotno tome, tužitelj nije istražio je li odstupanje od drugog i četvrtog uvjeta iz presude Altmark bilo u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a i, među ostalim, sprečava li nužno primjena tih uvjeta obavljanje javne usluge.
103 U tom je pogledu dovoljno utvrditi da činjenica da se u odluci ne spominje uloga koju drugi i četvrti uvjet iz presude Altmark imaju u ocjeni spojivosti predmetnih mjera s unutarnjim tržištem nije proizašla iz pogrešnog rasuđivanja Komisije ili iz nepostojanja obrazloženja kojim je zahvaćena pobijana odluka, nego zato što se u toj odluci primjenjuje okvir analize koji je drukčiji od onoga kojemu tužitelj daje prednost.
104 Nadalje, potrebno je utvrditi da je Komisija u uvodnim izjavama 157. do 270. pobijane odluke iznijela temeljito obrazloženje kako bi opravdala spojivost predmetnih mjera s unutarnjim tržištem s obzirom na Komunikaciju o radiodifuziji iz 2001. te da tužitelj nije iznio nijedan prigovor u pogledu tog obrazloženja.
105 U tim okolnostima nije potrebno smatrati da je pobijana odluka zahvaćena nepostojanjem obrazloženja.
106 Stoga valja odbiti drugi tužbeni razlog.
Kvalifikacija sredstava dodijeljenih za financiranje regionalnih kanala društva TV2 kao državna potpora
107 U replici tužitelj iznosi argumente kojima želi odgovoriti na Komisijine izjave u odgovoru na tužbu podnesenu u predmetu T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija, u kojoj tužitelj intervenira u potporu zahtjevu Komisije.
108 Cilj je Komisijinih izjava navedenih u točki 107. ove presude odgovoriti na treći razlog tužbe koju je društvo TV2 A/S podnijelo u predmetu T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija. Tim tužbenim razlogom društvo TV2 A/S tvrdilo je da iz uvodne izjave 194. pobijane odluke proizlazi da, prema mišljenju Komisije, prihodi od pristojbe koje je od 1997. do 2002. društvo TV2 primilo od Fonda TV2 i koje je zatim prenijelo na svoje regionalne postaje predstavljaju državne potpore u njegovu korist. Društvo TV2 A/S tvrdilo je da, suprotno onome što proizlazi iz navedene uvodne izjave, društvo TV2 nije bilo korisnik prihoda od pristojbe koje je prenijelo na svoje regionalne postaje. Naime, društvo TV2 djelovalo je kao „kanal za plaćanje“ preko kojega su novčani iznosi Fonda TV2 preneseni na regionalne postaje.
109 U odgovoru na tužbu podnesenom u ovom predmetu Komisija je tvrdila da je društvo TV2 A/S pogrešno protumačilo uvodnu izjavu 194. pobijane odluke. Komisija je u tom pogledu tvrdila da društvo TV2 nije bilo korisnik sredstava koja su prenesena na njegove regionalne postaje te je tako prihvatila tužbeni razlog koji je društvo TV2 A/S iznijelo u prethodno navedenom predmetu. Prema mišljenju Komisije, time je okončan spor po tom pitanju.
110 Društvo Viasat ogradilo se od Komisijinih očitovanja u intervencijskom podnesku podnesenom u predmetu T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija. Ipak, društvo Viasat istaknulo je da tijekom intervencije u potporu zahtjevu Komisije nije moglo osporavati njezino stajalište. Nije moglo niti od Općeg suda tražiti da ispita zakonitost pobijane odluke u pogledu kvalifikacije sredstava koje je društvo TV2 prenijelo na svoje regionalne postaje, dok je nakon Komisijinih izjava društvo TV2 A/S od Općeg suda tražilo da odbije njegov treći tužbeni razlog kao bespredmetan. Zato je tužitelj odlučio iznijeti argumente u okviru ove tužbe.
111 U pogledu merituma tužitelj tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je u uvodnoj izjavi 194. pobijane odluke utvrdila da sredstva koja je društvo TV2 dodijelilo svojim regionalnim postajama ne predstavljaju državne potpore. Tvrdi da društvo TV2 nije bilo samo posrednik preko kojeg su državna sredstva proslijeđena regionalnim kanalima, nego stvarni korisnik tih sredstava.
112 U tom pogledu valja podsjetiti da se, zajedničkom primjenom odredaba članka 44. stavka 1. točke (c) i članka 48. stavka 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., u tužbi kojom se pokreće postupak mora naznačiti predmet spora i sažeti prikaz istaknutih tužbenih razloga te da je tijekom postupka zabranjeno iznošenje novih tužbenih razloga, osim ako se ti tužbeni razlozi temelje na pravnim i činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.
113 Iz sudske prakse također proizlazi da se tužbeni razlog, koji se temelji na navodnoj nezakonitosti koja od podnošenja tužbe može biti poznata i navodna, ne može smatrati tužbenim razlogom koji se temelji na pravnim i činjeničnim pitanjima za koje se saznalo tijekom postupka (vidjeti u tom smislu presude od 30. rujna 1982., Amylum/Vijeće, 108/81, Zb., EU:C:1982:322, t. 25., i od 2. ožujka 2010., Evropaïki Dynamiki/EMSA, T‑70/05, Zb., EU:T:2010:55, t. 120.).
114 U ovom je slučaju najprije potrebno utvrditi da tužitelj u tužbi nije iznio nijedan tužbeni razlog u pogledu kvalifikacije ili nedostatka kvalifikacije državne potpore sredstava dodijeljenih društvu TV2 koje je ono prenijelo na te regionalne postaje. Stoga se ovaj tužbeni razlog ne može smatrati dopunom tužbenog razloga iznesenog u tužbi, nego predstavlja novi tužbeni razlog koji je iznesen tijekom postupka. Njegova dopuštenost, prema tome, ovisi o postojanju mogućih pravnih ili činjeničnih pitanja za koja se saznalo tijekom postupka.
115 Tužitelj u biti tvrdi da su to izjave u pogledu predmetne potpore, koje su sadržane u odgovoru na tužbu Komisije u predmetu T‑674/11, TV2/Danmark/Komisija i koje predstavljaju element za koji se saznalo tijekom postupka.
116 Međutim, tim je izjavama Komisija samo iznijela vlastito stajalište u pogledu tumačenja uvodne izjave 194. pobijane odluke. Ta uvodna izjava, kao i cjelokupna pobijana odluka, bile su poznate tužitelju tijekom podnošenja tužbe te je jasno da ne predstavljaju elemente za koje se saznalo tijekom postupka. Stoga ovaj tužbeni razlog, koji je iznesen tijekom postupka a da okolnosti kojima je takvo iznošenje moglo biti opravdano i koje su predviđene člankom 48. stavkom 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., nisu bile ispunjene, treba odbaciti kao nedopušten.
117 Budući da su svi tužbeni razlozi odbijeni, valja zaključiti da je ovu tužbu, u dijelu u kojem zadržava svoj predmet (vidjeti t. 45. ove presude), potrebno odbiti.
Troškovi
118 Sukladno članku 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj u bitnome nije uspio u svojem zahtjevu, istom valja naložiti snošenje troškova postupka sukladno zahtjevu Komisije.
119 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Kraljevina Danska snositi vlastite troškove.
120 Budući da društvo TV2 A/S nije formalno podnijelo zahtjev da se tužitelju naloži snošenje troškova intervencije, ono će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Obustavlja se postupak o tužbi u dijelu u kojem se želi poništiti Odluka Komisije 2011/839/EU od 20. travnja 2011. o mjerama koje je Danska poduzela (C 2/03) u korist TV2/Danmark u dijelu u kojem je Komisija smatrala da prihodi od oglašavanja iz 1995. i 1996. koji su društvu TV2/Danmark A/S isplaćeni posredstvom Fonda TV2 predstavljaju državne potpore.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Viasat Broadcasting UK Ltd snosit će svoje troškove, kao i troškove Europske komisije.
4. Kraljevina Danska snosit će vlastite troškove.
5. Društvo TV2/Danmark snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 24. rujna 2015.
Potpisi