PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
21. ožujka 2014.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata poveznih s Osamom bin Ladenom, mrežom Al‑Qaidom i talibanima – Uredba (EZ) br. 881/2002 – Zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora osobe kao posljedica njezinog uključenja u popis koji utvrđuje tijelo Ujedinjenih naroda – Odbor za sankcije – Posljedično uključenje u Prilog I. Uredbi br. 881/2002 – Odbijanje Komisije da izbriše to uključenje – Tužba zbog propusta – Temeljna prva – Pravo na saslušanje, pravo na učinkovit sudski nadzor i pravo na poštovanje prava vlasništva“
U predmetu T‑306/10,
Hani El Sayyed Elsebai Yusef, sa stalnom adresom u Londonu (Ujedinjena Kraljevina), kojeg su zastupali E. Grieves, barrister, i H. Miller, solicitor, a zatim Grieves, Miller i P. Moser, QC, i R. Graham, solicitor,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju E. Paasivirta, M. Konstantinidis i T. Scharf, u svojstvu agenata,
tužena,
koju podupire
Vijeće Europske unije, koje su zastupali E. Finnegan i R. Szostak, zatim Finnegan, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva za utvrđenje, sukladno članku 265. UFEU‑a, da je Komisija nezakonito propustila staviti izvan snage Uredbu Komisije (EZ) br. 1629/2005 od 5. listopada 2005. o 54. izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 881/2002 o određenim posebnim restriktivnim mjerama protiv određenih osoba i subjekata povezanih s Osamom bin Ladenom, mrežom Al‑Qaidom i talibanima te stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 467/2001 (SL L 260, str. 9) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 157.) u dijelu koji se odnosi na tužitelja,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: N. J. Forwood (izvjestitelj), predsjednik, F. Dehousse i J. Schwarcz, suci,
tajnik: J. Weychert, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 9. listopada 2012.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Dana 29. rujna 2005. odbor koji je osnovan na temelju Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1267 (1999) (u daljnjem tekstu: „Odbor za sankcije“ i „Vijeće sigurnosti“), dodao je tužiteljevo ime Hani El Sayyed Elsebai Yusef, za kojeg je utvrdio da je osoba povezana s organizacijom Al‑Qaida, na popis osoba i subjekata čija financijska sredstva i druge gospodarske izvore treba zamrznuti sukladno različitim rezolucijama Vijeća sigurnosti [osobito rezolucije 1333 (2000), 1390 (2002), 1455 (2003), 1562 (2004), 1617 (2005), 1730 (2006), 1735 (2006), 1822 (2008), 1904 (2009) i 1989 (2011)] koje su usmjerene na borbu protiv terorističkih akata koji predstavljaju prijetnju miru i međunarodnoj sigurnosti (u daljnjem tekstu: popis Odbora za sankcije).
2 Uredbom Komisije (EZ) br. 1629/2005 od 5. listopada 2005. o 54. izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 881/2002 o određenim posebnim restriktivnim mjerama protiv određenih osoba i subjekata povezanih s Osamom bin Ladenom, mrežom Al‑Qaidom i talibanima te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 467/2001 (SL L 260, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 157.) tužiteljevo ime je dodano na popis iz Priloga I. Uredbi Vijeća (EZ) br. 881/2002 od 27. svibnja 2002. o određenim posebnim restriktivnim mjerama protiv određenih osoba i subjekata povezanih s Osamom bin Ladenom, mrežom Al‑Qaidom i talibanima te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 467/2001 o zabrani izvoza određene robe i usluga u Afganistan, pooštravanju zabrane leta i proširivanju zamrzavanja financijskih sredstava i ostalih financijskih izvora u odnosu na afganistanske talibane (SL L 139, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 2., str. 34.) (u daljnjem tekstu: sporni popis). Njegova imovina i drugi financijski izvori zamrznuti su na području Europske zajednice sukladno materijalnim odredbama Uredbe br. 881/2002.
3 Tužbom koja je zaprimljena u tajništvu Općeg suda 6. siječnja 2006. i usmjerena protiv Vijeća Europske unije tužitelj je pokrenuo postupak za poništenje Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1629/2005, u dijelu koji se odnosi na njega. Rješenjem Općeg suda od 31. svibnja 2006., Yusef/Vijeće (T‑2/06), tužba je odbačena kao očito nedopuštena jer je podnesena nakon proteka roka.
4 Dana 3. rujna 2008. Sud je objavio svoju presudu u spojenim predmetima Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija (C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zb., str. I‑6351., u daljnjem tekstu: presuda Suda Kadi I).
5 Dopisima od 7. ožujka 2009., koji su upućeni Vijeću Europske unije i Komisiji Europskih zajednica, tužitelj je zatražio da mu se omogući uvid u dokumente koje su te institucije koristile kako bi opravdale uključenje njegovog imena u sporni popis.
6 Dopisom od 23. travnja 2009. Komisija je dostavila tužitelju tri isprave, i to: i) Obavijest Odbora za sankcije SC/8516 od 3. listopada 2005. o dodavanju imena tužitelja, zajedno sa drugima, na svoj popis; ii) Obavijest Odbora za sankcije SC/8520 od 10. listopada 2005. o izmjenama osobnih podataka tužitelja koji su povezani sa njegovim imenom u popisu navedenog odbora; i iii) Obavijest Odbora za sankcije SC/8815 od 24. kolovoza 2006. o novoj izmjeni istih osobnih podataka.
7 Tužitelj je podnio pred High Court of Justice (England and Wales), Queen’s Bench Division [Visoki sud (Engleska i Wales) Odjel Queens bench, u daljnjem tekstu: High Court] tužbu protiv nacionalne mjere zamrzavanja njegovih financijskih sredstava, a koju je u odnosu na njega donijelo Ministarstvo za vanjske poslove i poslove Commonwealtha Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske (u daljnjem tekstu: FCO), usporedno s donošenjem Uredbe br. 1629/2005. U okviru tog postupka FCO je uputio brojne zahtjeve Odboru za sankcije kako bi omogućio tužitelju da sazna razloge njegovog uključenja u popis tog odbora kao i identitet države koja je zatražila to uključenje. Nijedan od tih zahtjeva nije polučio rezultata, ali je voditelj tima za sankcije FCO‑a, govoreći u njegovo ime, u svojem iskazu od 19. lipnja 2009., u svojstvu svjedoka pred High Courtom izjavio sljedeće:
„Sukladno postupku preispitivanja, kako je uređen [na temelju propisa koji su na snazi], FCO je objedinio podatke kojima vlada raspolaže kako bi ispitao valjanost uključenja imena [tužitelja] u odnosu na uvjete koji su propisani relevantnim rezolucijama [Vijeća sigurnosti]. Na kraju tog postupka ispitivanja FCO je zaključio da za uvrštenje [imena tužitelja] na popis [Odbora za sankcije] na temelju sustava [koji je uspostavljen Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1267 (1999)] nisu više postojali razlozi. Zatraženi su dodatni podaci, ali ih država koja je predložila ime [tužitelja] još nije dostavila. Stoga će se Ujedinjena Kraljevina obratiti Odboru [za sankcije] kako bi mu priopćila da za uvrštenje [tužitelja] više ne postoje razlozi. Ujedinjena Kraljevina također će podnijeti zahtjev za brisanje [imena tužitelja] s popisa [Odbora za sankcije] te će nastojati da se to i učini.“
8 Presudom od 27. siječnja 2010., Her Majesty’s Treasury (Respondent) v Mohammed Jabar Ahmed and Others (Appellants), Her Majesty’s Treasury (Respondent) v Mohammed al‑Ghabra (Appellant) and R (on the application of Hani el Sayed Sabaei Youssef) (Respondent) v Her Majesty’s Treasury (Appellant) [2010] UKSC 2 & [2010] UKSC 5, United Kingdom Supreme Court (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) poništio je nacionalnu mjeru zamrzavanja sredstava tužitelja s obrazloženjem da je donesena ultra vires.
9 Dopisom od 18. ožujka 2010., u kojem se poziva na presudu Suda Kadi I i na navedenu presudu United Kingdom Supreme Court, tužitelj je pozvao Komisiju da izbriše njegovo ime sa spornog popisa, osobito zato što:
– je njegovo ime dodano na tu listu automatizmom nakon njegovog uključenja u popis Odbora za sankcije, a da pritom Komisija nije provela neovisnu i nepristranu ocjenu;
– njemu nije dostavljen nijedan od razloga za to uključenje, čime su povrijeđena njegova temeljna prava i načela koja je Sud naveo u svojoj presudi Kadi I;
– je Ujedinjena Kraljevina, nakon što je ispitala dokaze na kojima se temelji uključenje njegova imena na popis Odbora za sankcije, zaključila da nisu ispunjeni uvjeti za uključenje.
10 Tužitelj je također pozvao Komisiju da mu žurno dostavi dodatne podatke koji se odnose na materijalne razloge koji opravdavaju uključenje njegovog imena na sporni popis.
Postupak i razvoj događaja tijekom postupka
11 S obzirom na to da Komisija nije odgovorila na dopis tužitelja od 18. ožujka 2010. u roku od dva mjeseca predviđenom u članku 265. TFEU‑a tužitelj je pokrenuo ovaj postupak tužbom koja je 23. srpnja 2010. zaprimljena u tajništvu Općeg suda.
12 Aktom koji je istog dana zaprimljen u tajništvu Općeg suda tužitelj je zatražio besplatnu pravu pomoć na temelju članka 94. Poslovnika Općeg suda. Taj je zahtjev prihvaćen rješenjem predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 22. listopada 2010.
13 Dana 29. srpnja 2010. Odbor za sankcije preispitao je uvrštenje imena tužitelja na popis sukladno postupku revizije predviđenom u stavku 25. Rezolucije Vijeća sigurnosti 1822 (2008). Cilj tog preispitivanja je osigurati da navedeni popis bude što je moguće točniji i ažurniji te potvrditi da je uvrštavanje zainteresirane stranke i dalje opravdano. Nakon obavljenog preispitivanja ime tužitelja zadržano je na popisu Odbora za sankcije.
14 Dana 31. kolovoza 2010. Komisija je zaprimila od Odbora za sankcije, kao odgovor na njezin zahtjev od 26. siječnja 2010., obrazloženje razloga za uvrštenje više osoba, uključujući i tužitelja, na popis navedenog odbora.
15 Komisija je dopisom od 10. rujna 2010. dostavila tužitelju predmetno obrazloženje navodeći da je zbog tih razloga određeno njegovo uvrštenje na sporni popis (u daljnjem tekstu: obrazloženje) te ga je pozvala da dostavi svoje primjedbe najkasnije do 10. prosinca 2010.
16 Obrazloženje glasi:
„[Tužitelj] je bio član Egipatskog islamskog džihada […] [Tužitelj] se zajedno sa određenim brojem drugih članova Egipatskog islamskog džihada pridružio Al‑Qaidi […] početkom 1990-ih.
Egipatski islamski džihad, koji je vodio pomoćnik Osame bin Ladena, Aiman al‑Zawahiri […], odgovoran je za bombardiranje egipatskog veleposlanstva u Islamabadu 1995. Od 1998. skupina je primila većinu svojih financijskih sredstava od Al‑Qaide, a 2001. se spojila sa Al‑Qaidom.
[Tužitelj] je pružio Al‑Qaidi materijalnu potporu i tajno je djelovao radi počinjenja terorističkih akata. Putovao je po svijetu koristeći se lažnim ispravama, vojno se obučavao i bio je pripadnik ćelija i skupina koje su sudjelovale u terorističkim operacijama u kojima se koristila sila i nasilje, u što je bilo uključeno zastrašivanje, prijetnje i oštećivanje javnog i privatnog vlasništva te pružanje otpora postupcima javnih vlasti. [Tužitelj] je davao naputke drugim osobama za odlazak u Afganistan radi uključivanja u borbe. Putem internetske stranice pružao je podršku terorističkim aktima koje je poduzimala Al‑Qaida i održavao veze sa određenim brojem njezinih pristaša diljem svijeta.
[Tužitelja] traže egipatske vlasti zbog sudjelovanja u terorističkim zločinima koji su počinjeni u Egiptu kao i izvan njega, uključujući zbog zločinačkog udruživanja za činjenje kaznenih djela ubojstva s predumišljajem, uništavanja imovine, neovlaštenog posjedovanja vatrenog oružja, streljiva i eksploziva, pripadanja terorističkoj skupini, krivotvorenja službenih i drugih isprava te krađe.“
17 Zasebnim aktom, koji je 8. listopada 2010. zaprimljen u tajništvu Općeg suda, Komisija je istakla prigovor nedopuštenosti predmetne tužbe na temelju članka 114. Poslovnika.
18 Dana 30. rujna 2010. Opći je sud objavio svoju presudu u predmetu Kadi/Komisija (T‑85/09, Zb., str. II‑5177., u daljnjem tekstu: presuda Općeg suda Kadi II).
19 Rješenjem predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 19. studenoga 2010. Vijeću je dopušteno da intervenira i podupre zahtjeve Komisije.
20 Dana 30. studenoga 2010. Odbor za sankcije odbio je zahtjev Ujedinjene Kraljevine za brisanje imena tužitelja sa svojeg popisa. Iz dopisa od 2. prosinca 2011., koji je predsjednik Odbora za sankcije uputio Komisiji, proizlazi da „najmanje jedna država članica [Odbora za sankcije] nije suglasna s tvrdnjom da [tužitelj] više ne udovoljava uvjetima za uvrštenje na popis [navedenog odbora]“.
21 Dopisom od 9. prosinca 2010. tužitelj je podnio Komisiji svoje primjedbe kao očitovanje na obrazloženje.
22 Sukladno članku 7.c stavku 3. Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1286/2009 od 22. prosinca 2009. (SL L 346, str. 42) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 2., str. 220.), Komisija je pokrenula postupak preispitivanja svoje odluke uvrštavanja imena tužitelja na sporni popis s obzirom na njegove primjedbe i, u skladu s postupkom iz članka 7.b stavka 2. Uredbe br. 881/2002. Komisija je također proslijedila primjedbe predmetnog slučaja Odboru za sankcije.
23 Rješenjem Općeg suda (drugo vijeće) od 14. ožujka 2011. određeno je da će se o prigovoru nedopuštenosti odlučiti zajedno sa odlukom o glavnoj stvari.
24 Mjerom upravljanja postupkom od 17. studenoga 2011. Opći je sud (drugo vijeće) pozvao stranke da ga obavijeste o stanju postupka preispitivanja koji je pokrenut u konkretnom slučaju na temelju Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009 (u daljnjem tekstu: postupak preispitivanja), i, pod uvjetom da odluka o preispitivanju nije još donesena, pozvao je Komisiju da navede razloge za to i da ga obavijesti o približnom datumu kada predviđa njezino donošenje.
25 Dopisom koji je 8. prosinca 2011. zaprimljen u tajništvu Općeg suda tužitelj je izvijestio Opći sud da ne može postupiti po tom nalogu jer nakon dopisa od 9. prosinca 2010. nije zaprimio nikakvu obavijest ili pismeno Komisije.
26 Dopisom koji je 6. prosinca 2011. zaprimljen u tajništvu Općeg suda Komisija je izvijestila Opći sud da je pozvala Odbor za sankcije da se očituje o primjedbama tužitelja od 9. prosinca 2010. prije nego što ona zaključi svoje preispitivanje. Komisija je navela da je, nakon što se više puta obratila tom odboru, na kraju zaprimila 2. prosinca 2011. njegovo pismeno u kojemu se kaže da navedeni odbor „aktivno istražuje“ o tom predmetu. Komisija smatra da bi bilo bolje pričekati ishod istrage Odbora za sankcije. Izjavila je međutim da je spremna postupati „što je brže moguće“ te izrazila nadu da će biti u stanju završiti postupak preispitivanja „tijekom prvog tromjesečja 2012.“
27 Dopisom koji je 6. prosinca 2011. zaprimljen u tajništvu Općeg suda Vijeće je potvrdilo navode Komisije.
28 Dopisom koji je 20. prosinca 2011. zaprimljen u tajništvu Općeg suda Komisija je izvijestila Opći sud da je od predsjednika Odbora za sankcije zaprimila novo pismeno s nadnevkom od 15. prosinca 2011., koje je dostavila u prilogu navedenog dopisa, koje se odnosi na tužiteljev slučaj, te je ponovila da se nada da će biti u stanju zaključiti svoje preispitivanje tijekom prvog tromjesečja 2012. U navedenom pismenu navodi se kako slijedi:
„U odnosu na navod da su dokazi koji se odnose na ovaj predmet dobiveni mučenjem, država boravišta [tužitelja] izrazila je svoje mišljenje [Odboru za sankcije] u dopisu s nadnevkom od 7. prosinca 2011. koji je dostavljen u prilogu. Druga članica [Odbora za sankcije] navela je da je [tužitelj] poznat po tome što vodi 'Al‑Maqreze Center for Historical Studies' sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini. Radikalni sadržaj dostupan je na internetskoj stranici tog centra (www.almagreze.net)“.
29 U dopisu stalnog predstavništva Ujedinjene Kraljevine pri Organizaciji ujedinjenih naroda (ONU) upućenog predsjedniku Odbora za sankcije od 7. prosinca 2011., koji je dostavljen u prilogu navedenog pismena, navodi se kako slijedi:
„[Tužitelj] trenutno osporava pred sudovima Ujedinjene Kraljevine odluku Ujedinjene Kraljevine kojom podržava njegovo označavanje sukladno Rezoluciji Vijeća sigurnosti 1989 (2011). U okviru tog postupka [tužitelj] navodi da su dokazi koji ga optužuju „dobiveni što mučenjem njegovih kolega, što krivotvorenjem od strane egipatskih vlasti“. Međutim, [tužitelj] ne navodi da zna da su dokazi koji mu ne idu u prilog dobiveni mučenjem, već da smatra da ti dokazi nisu pouzdani zbog jednog ili oba moguća razloga.
Ujedinjena Kraljevina ustraje u tome da nema razloga vjerovati da su obavijesti, koje su uzete u obzir prilikom donošenja odluke da odustane od označavanja [tužitelja], dobivene mučenjem ili krivotvorenjem od strane egipatskih vlasti, kako je to naveo [tužitelj].
[Tužitelj] se može neposredno obratiti [Odboru za sankcije] radi brisanja s popisa. Nakon 3. lipnja 2010. tužitelj ima pravo podnijeti zahtjev za brisanje Uredu pravobranitelja.
Ujedinjena Kraljevina trenutno ispituje označavanje [tužitelja] i ponovno će se obratiti [Odboru za sankcije] nakon završetka tog postupka.“
30 Dopisom od 11. siječnja 2012. Komisija je izvijestila tužitelja da je preispitivanje njegovog slučaja još uvijek u tijeku i obavijestila ga o dodatnim elementima optužbe koji su sadržani u dopisu predsjednika Odbora za sankcije od 15. prosinca 2011. pozivajući ga da u odnosu na iste podnese svoje primjedbe najkasnije do 1. veljače 2012.
31 Dopisom od 1. veljače 2012. tužitelj je dostavio Komisiji svoje primjedbe.
32 Dopisom koji je 1. svibnja 2012. zaprimljen u tajništvu Općeg suda tužitelj je dostavio Općem sudu po jedan primjerak dopisa navedenih u točkama 30. i 31. ove presude.
33 Na temelju izvješća suca izvjestitelja Opći je sud (drugo vijeće) odlučio otvoriti usmeni dio postupka.
34 Dopisom koji je 14. rujna 2012. zaprimljen u tajništvu Općeg suda tužitelj je podnio zahtjev za donošenje mjere upravljanja postupkom kojim je zatražio da se postave Komisiji određena pitanja. Tom dopisu je priložen dopis tužitelja upućenog Komisiji od 13. rujna 2012. kao i određeni broj dokumenata za koje je ukinuta oznaka tajnosti koje je nedavno zaprimio od UK Security Services (Sigurnosna služba Ujedinjene Kraljevine).
35 Dopisom koji je 24. rujna 2012. zaprimljen u tajništvu Općeg suda Komisija je izvijestila Opći sud da je zaprimila još jedno pismeno od predsjednika Odbora za sankcije s nadnevkom od 21. ožujka 2012., koje je priloženo navedenom dopisu i koje se odnosi na tužiteljev slučaj, te je ukazala na to da bi, na temelju neslužbenih podataka koje je dostavila delegacija Komisije u New Yorku (Sjedinjene Američke Države), odluka u postupku preispitivanja tužiteljevog slučaja kojeg vodi Odbor za sankcije mogla biti donesena 23. prosinca 2012. U navedenom pismenu stoji sljedeće:
„U nastavku mojih prethodnih dopisa od 2. i 15. prosinca 2011. želio bih vas izvijestiti da je država koja je označila tužitelja izvijestila Odbor [za sankcije] da se protivi tome da se objavi njezin identitet kao države označavanja. Nadalje, vlasti te države navode da su „na temelju svojeg nedavnog preispitivanja [tužiteljevog] slučaja došle do zaključka da postoje veze [tužitelja] s Al‑Qaidom, s obzirom na to da je on član skupine Al‑jihad koja je povezana sa organizacijom Al‑Qaida“.
36 Stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na pitanja Općeg suda na raspravi od 9. listopada 2012., nakon čega se pristupilo donošenju odluke.
37 Dana 18. lipnja 2013. Sud je objavio svoju presudu u spojenim predmetima Komisija i dr./Kadi (C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, u daljnjem tekstu: presuda Suda Kadi II).
Zahtjevi stranaka
38 Tužitelj zahtijeva Općeg suda da:
– utvrdi da je nezakonito to što je Komisija propustila djelovati i ne izbrisati njegovo ime sa spornog popisa;
– naloži Komisiji da izbriše njegovo ime s navedenog popisa,
– naloži Komisiji snošenje troškova, uključujući troškove koji su predujmljeni iz sredstava Općeg suda radi osiguranja besplatne pravne pomoći.
39 Komisija, koju podupire Vijeće, zahtijeva od Općeg suda da:
– odbije tužbu kao nedopuštenu i/ili odbije tužbu kao neosnovanu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
40 Tužitelj je na raspravi povukao točku svojeg tužbenog zahtjeva kojom je zatražio da se naloži Komisiji brisanje njegovog imena sa spornog popisa kao i zahtjev za poduzimanje mjere upravljanja postupkom, što je utvrđeno u zapisniku s rasprave.
Pravo
Dopuštenost
Argumentacija stranaka
41 Komisija i Vijeće smatraju, u prvom redu, da predmetna tužba zbog propusta predstavlja u biti tužbu za poništenje Uredbe br. 1629/2005, koja je očito podnesena nakon proteka roka te je zbog toga nedopuštena.
42 Osim toga, tužitelj nije ovlašten pokrenuti postupak zbog propusta djelovanja pozivajući se na to što nije stavljena izvan snage Uredba br. 1629/2005, s obzirom na to da je propustio pokrenuti postupak za poništenje te uredbe prilikom njezinog donošenja 2005. Na taj način tužitelj pokušava zaobići činjenicu da je protekao rok za podnošenje tužbe za poništenje predviđen u članku 230. UEZ‑a (sada članak 263. UFEU‑a), što je zabranjeno sukladno tradicionalnoj i ustaljenoj sudskoj praksi. Vijeće smatra da nije u interesu pravosuđenja da se tužitelju dodijeli rok koji bi praktično bio neograničen za podnošenje tužbe koja bi mogla dovesti do ukidanja, s retroaktivnim učinkom ili bez njega, mjere zamrzavanja financijskih sredstava.
43 Komisija i Vijeće su istaknuli, kao drugo, da u svakom slučaju predmetna tužba nije dopuštena jer nije dokazano da je Komisija, u vrijeme kad je bila pozvana na postupanje u smislu članka 256. drugog stavka UFEU‑a dana 18. ožujka 2010., uopće bila dužna, sukladno pravu Europske unije, staviti izvan snage Uredbu br. 1629/2005 u dijelu koji se odnosi na tužitelja.
44 Uredba br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009, ne predviđa nikakvu obvezu postupanja povodom zahtjeva zainteresirane osobe. Komisija je samo dužna, sukladno članku 7.c stavku 2. Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009, dostaviti zainteresiranoj osobi razloge uključenja njezinog imena u sporni popis „[odmah] nakon što Odbor za sankcije dostavi zatraženo obrazloženje“, te, sukladno članku 7.c stavku 3. Uredbe br. 881/2002, preispitati svoju odluku „[ako] su podnesene primjedbe“ od strane zainteresirane osobe. Komisija smatra da nije dužna pokretati postupak preispitivanja prije zaprimanja obrazloženja Odbora za sankcije i prije dovršetka postupnih faza iz članka 7.c stavka 2. Uredbe br. 881/2002.
45 S obzirom na to da u konkretnom slučaju do dana podnošenja tužbe Odbor za sankcije nije bio dostavio Komisiji obrazloženje, ta institucija nije propustila poduzeti mjeru koju je bila dužna poduzeti.
46 Nadalje, tužitelj je mogao učinkovito koristiti postupovna jamstva koja su predviđena Uredbom br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009, te je preispitivanje njegovog uvrštenja još bilo uvijek u tijeku.
47 Vijeće i Komisija su istaknuli, kao treće, da odbijanje predmetne tužbe kao nedopuštene ne sprječava tužitelja da podnese upravnu ili sudsku tužbu protiv mjere zamrzavanja njegove imovine.
48 U odnosu na to te su institucije, u prvom redu, navele da su prava na obranu osoba i subjekata koji su uvršteni na popis Odbora za sankcije sada uređena Uredbom br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009. Na temelju članka 7.c Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009, osobe koje su uvrštene na sporni popis prije 3. rujna 2008. i koje se i dalje na njemu nalaze mogu Komisiji predati zahtjev za obrazloženje, a Komisija im je dužna dostaviti obrazloženje koje je ona zaprimila od Odbora za sankcije te im omogućiti da izraze svoje stajalište u odnosu na taj predmet. Komisija je, dakle, dužna preispitati svoju odluku kojom nalaže zamrzavanje imovine tih osoba, a odluka koju donosi po okončanju preispitivanja predstavlja akt koji proizvodi pravne učinke u smislu članka 263. UFEU‑a i njega se može pobijati tužbom pred suca Unije.
49 U konkretnom slučaju obrazloženje koje je dao Odbor za sankcije 7. rujna 2010. dostavljeno je tužitelju 10. rujna 2010. te je Komisija pozvala tužitelja da istakne svoje primjedbe najkasnije do 10. prosinca 2010. Navedene primjedbe Komisija je dostavila Odboru za sankcije.
50 Osim toga, u slučaju da Opći sud i prihvati predmetnu tužbu, glavno pitanje ovog spora, a to je daljnje zamrzavanje tužiteljevih sredstava, ovisilo bi o ishodu upravnog postupka preispitivanja koji je trenutno u tijeku.
51 Vijeće i Komisija se pozivaju, kao drugo, na mogućnost pokretanja postupka pred Uredom pravobranitelja koji je uveden Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1904 (2009).
52 Tužitelj se protivi toj argumentaciji i smatra da je predmetna tužba zbog propusta dopuštena.
Ocjena Općeg suda
53 U odnosu na argumentaciju koju su, kao prvu, istaknuli Komisija i Vijeće valja navesti da se predmetnom tužbom traži „utvrđenje da je propuštanje Komisije da izbriše ime [tužitelja] s popisa“ nezakonito, a ne poništenje nekog akta. Takva tužba, dakle, formalno predstavlja tužbu zbog propusta iz članka 265. UFEU‑a, a ne tužbu za poništenje iz članka 263. UFEU‑a.
54 Točno je, kao što su to Komisija i Vijeće pravilno istaknuli, da tužitelju nije dopušteno da zaobiđe činjenicu proteka roka za podnošenje tužbe za poništenje na temelju članka 264. UFEU‑a protiv akta institucije tako što će „zlouporabiti“ tužbu zbog propusta na temelju članka 265. UFEU‑a zbog odbijanja te institucije da poništi ili stavi izvan snage navedeni akt (presuda Suda od 6. travnja 1962., Meroni i dr./Visoko tijelo, 21/61 do 26/61, Zb., str. 143., 155.).
55 Nije dovoljno navesti da je takav akt donesen kršeći UFEU, s obzirom na to da UFEU predviđa u svom članku 263. druga sredstva kojima se akt Unije koji se smatra nezakonitim može pobijati i, eventualno, poništiti povodom tužbe stranke koja je za to ovlaštena. Ako bi se omogućilo zainteresiranoj osobi da zatraži od institucije koja donosi akt da ga stavi izvan snage i da, u slučaju da navedena institucija to propusti učiniti, zatraži odluku od suca Unije zbog nezakonitog propuštanja donošenja odluke, omogućio bi se pravni put koji bi bio usporedan s onim iz članka 263. UFEU‑a koji ne bi bio podložan uvjetima predviđenim Ugovorom. Slijedom toga, takva tužba ne bi udovoljavala zahtjevima iz članka 265. UFEU‑a i trebalo bi je zbog toga proglasiti nedopuštenom (presuda Suda od 10. prosinca 1969., Eridania i dr./Komisija, 10/68 i 18/68, Zb., str. 459., t. 16. do 18.).
56 Međutim, u konkretnom slučaju rok za podnošenje tužbe za poništenje Uredbe br. 1629/2005 kojom je prvotno naloženo zamrzavanje tužiteljevih sredstava istekao je 30. prosinca 2005. pa činjenica da Komisija odbija staviti izvan snage taj propis predstavlja propust o kojem se raspravlja u okviru ovog postupka.
57 Uostalom, tužitelj je pokrenuo postupak za poništenje Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1629/2005, tužbom čiji je primjerak dostavljen tajništvu Općeg suda 23. prosinca 2005. putem telefaksa. Izvornik te tužbe dostavljen je tajništvu Općeg suda tek 6. siječnja 2006. zbog pogreške odvjetničkog ureda koji je zastupao tužitelja, nastale zbog neiskustva mlade tajnice i božićnih praznika, i ta je tužba odbačena navedenim rješenjem Yusef/Vijeće kao očito nedopuštena jer je bila podnesena nakon proteka roka.
58 Stoga, s čisto subjektivnog stajališta, ova potonja okolnost ukazuje na to da tužitelj ne pokušava podnošenjem predmetne tužbe zbog propusta zaobići činjenicu proteka roka za podnošenje tužbe za poništenje jer se više nije obraćao Komisiji sve do 7. ožujka 2009., odnosno gotovo tri godine nakon što je tužba odbačena kao nedopuštena.
59 A upravo su nove okolnosti, koje su nastupile nakon donošenja Uredbe br. 1629/2005 i odbijanja tužbe za poništenje kao nedopuštene, i koje će biti iznesene u daljnjem tekstu, navele tužitelja da, kao prvo, 7. ožujka 2009. zatraži uvid u dokumente koje je Komisija koristila kako bi opravdala zamrzavanje njegovih sredstava (vidjeti točku 5. ove presude), da, kao drugo, 18. ožujka 2010. zatraži od Komisije brisanje svojeg imena sa spornog popisa (vidjeti točku 9. ove presude) i da, kao treće, 23. srpnja 2010., nakon što Komisija nije donijela nikakvu odluku povodom tog zahtjeva u roku od dva mjeseca predviđenog u članku 265. UFEU‑a, podnese predmetnu tužbu zbog propusta.
60 Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje novih relevantnih okolnosti može opravdati podnošenje zahtjeva za preispitivanje odluke koja nije bila pobijana u roku (presude Suda od 15. svibnja 1985., Esly/Komisija, 127/84, Zb., str. 1437., t. 10. i od 14. lipnja 1988., Muysers i Tülp/Revizorski sud, 161/87, Zb., str. 3037., točka 11.; rješenje Općeg suda od 11. srpnja 1997., Chauvin/Komisija, T‑16/97, Zb. FP, str. I‑A‑237. i II‑681., t. 37.).
61 U tom kontekstu valja sagledati posebnu vremensku dimenziju akta o kojemu se raspravlja u konkretnom slučaju, koja ga razlikuje od akata koji su doveli do sudskih odluka spomenutih u točki 54. ove presude.
62 Za razliku od tih akata za koje je predviđeno da proizvode konačne učinke, mjera zamrzavanja sredstava na temelju Uredbe br. 881/2002 predstavlja privremenu mjeru koja je preventivne naravi i koja ne lišava dotičnu osobu prava vlasništva (presuda Suda Kadi I, t. 358.). Stoga je takva mjera uvijek valjana samo toliko dugo dok postoje činjenične i pravne okolnosti koje su dovele do njezinog donošenja kao i dok postoji potreba njezinog održavanja na snazi radi ostvarenja cilja s kojim je povezana.
63 Upravo ta privremena narav mjere zamrzavanja sredstava opravdava da se u konkretnom slučaju ne primijeni sudska praksa navedena u točki 54. ove presude. Za razliku od akta koji bi trebao proizvesti trajne učinke,u odnosu na mjeru zamrzavanja sredstava na temelju Uredbe br. 881/2002 mora se omogućiti da se u bilo koje vrijeme može podnijeti zahtjev za preispitivanje, kako bi se provjerilo je li njeno održavanje na snazi opravdano, i, u slučaju odbijanja Komisije da udovolji takvom zahtjevu, podnijeti tužba zbog propusta.
64 U tom pogledu valja navesti, kao što je to Sud već naveo u točki 365. presude Kadi I, da rezolucije Vijeća sigurnosti, koje su provedene Uredbom br. 881/2002, same predviđaju mehanizam povremenog preispitivanja općeg sustava mjera koje su u njima sadržane te postupak koji omogućuje zainteresiranim osobama da „u bilo koje vrijeme“ upute svoj slučaj Odboru za sankcije radi preispitivanja (vidjeti također t. 13. ove presude).
65 Na kraju, valja navesti i da bi prihvaćanje argumentacije tužene i intervenirajuće institucije imalo za posljedicu to da bi Komisija dobila, jednom kada protekne rok za podnošenje tužbe za poništenje mjere zamrzavanja sredstava, prekomjernu ovlast zamrzavanja sredstava neke osobe na neodređeno vrijeme, koja ne bi bila podvrgnuta nikakvoj sudskoj kontroli, bez obzira na razvoj događaja, pa čak i u slučaju da prestanu okolnosti koje su prvotno opravdavale donošenje te mjere (vidjeti per analogiam presudu Općeg suda od 30. rujna 2009., Sison/Vijeće, T‑341/07, Zb., str. II‑3625., t. 116.).
66 Konačno, u svojem mišljenju za navedenu presudu Eridania i dr./Komisija, (Zb., str. 484., 494.) nezavisni odvjetnik Roemer je već iznio mišljenje prema kojem tužitelj koji propusti rok određen za tužbu za poništenje akta ne može „zatražiti da se on poništi“ (sic) u okviru postupka iz članka 265. UFEU‑a, „osim ako ne dokaže da su nastupile nove okolnosti“. Također, prema formulaciji iz točke 16. navedene presude Eridania i dr./Komisija proizlazi da je Eridania mogla uspjeti u postupku da je dokazala postojanje pravne obveze Komisije da stavi izvan snage osporene odluke, primjerice u slučaju nastupa novih okolnosti kako ga je predvidio nezavisni odvjetnik Roemer.
67 Slijed postupanja tužitelja u ovom predmetu, koji se temelji na pozivanju na određene nove okolnosti, jest, dakle, u potpunosti kompatibilan s „tradicionalnom i stalnom“ sudskom praksom na koju su se pozivali Komisija i Vijeće.
68 Osim toga, taj je slijed izrijekom predviđen propisima koji su bili na snazi u vrijeme pozivanja na postupanje (18. ožujka 2010.), i to člankom 7.c Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena, počevši od 26. prosinca 2009., Uredbom br. 1286/2009. S jedne strane, ta odredba predviđa, u svoja prva tri stavka, postupak preispitivanja koji posebno koristi osobama koje su, kao i u tužiteljevom slučaju, upisane na sporni popis prije 3. rujna 2008. (odnosno prije izricanja presude Suda Kadi I). Te osobe mogu Komisiji podnijeti zahtjev za dostavu obrazloženja njihovog uvrštavanja na sporni popis, nakon toga mogu podnijeti i primjedbe u odnosu na nj i tada Komisija mora preispitati svoju odluku o upisu na predmetni popis s obzirom na te primjedbe. S druge strane, navedena odredba predviđa, u svom stavku 4., postupak preispitivanja koji koristi svim osobama koje su uvrštene na sporni popis koje „na temelju novih relevantnih dokaza“ podnesu novi zahtjev za brisanje. U svakom slučaju, korištenje tužbe zbog propusta mora, dakle, biti dostupno, sukladno članku 265. UFEU‑a kako je tumačen u sudskoj praksi, u slučaju da Komisija propusti pristupiti preispitivanju predviđenom u članku 7.c Uredbe br. 881/2002.
69 U konkretnom slučaju, novi elementi, koje je tužitelj Komisiji posebno izložio u dopisu od 18. ožujka 2010., dvostruke su prirode, odnosno, s jedne strane, presuda Suda Kadi I od 3. rujna 2008. koja je propisala formalne i materijalne uvjete u kojima se može donijeti mjera zamrzavanja sredstava kao i postupovna jamstva koja moraju biti zajamčena zainteresiranim osobama i, s druge strane, okolnost da je Ujedinjena Kraljevina, nakon što je u okviru nacionalnog postupka ispitala dokaze na kojima se temeljilo uključenje njegovog imena na popis Odbora za sankcije, u lipnju 2009. zaključila da tužitelj ne ispunjava uvjete da ga se uključi na taj popis te najavila da se namjerava obratiti navedenom odboru kako bi ishodila brisanje njegovog imena s navedenog popisa (vidjeti t. 7. i 9. ove presude).
70 Kad je riječ o stajalištu britanskih vlasti koje ide tužitelju u prilog, ono proizlazi iz iskaza koji je dao voditelj tima za sankcije FCO‑a u svojstvu svjedoka pred High Courtom 19. lipnja 2009. (vidjeti t. 7. ove presude), ovlaštenom davati iskaze u ime tog ministarstva. Ono nesporno predstavlja novi element, s obzirom na to da se Ujedinjena Kraljevina prvotno nije protivila zamrzavanju tužiteljevih sredstava, o čemu je odlučio Odbor za sankcije 29. rujna 2005. (vidjeti t. 1. ove presude). Sukladno Pravilniku Odbora za sankcije koji su tada bili na snazi, mjere o zamrzavanju sredstava donosile su se konsenzusom, dakle, jednoglasno. Ujedinjena Kraljevina je, kao stalna članica Vijeća sigurnosti i, samim time, Odbora za sankcije, nužno izrazila svoju suglasnost u odnosu na zamrzavanje sredstava tužitelja u rujnu 2005., prije nego što je promijenila stajalište tijekom 2009. Tužitelj je naveo da je saznao za promjenu stajališta tijekom postupka pred High Courtom, što je utvrđeno na temelju podataka u spisu i što, u svakom slučaju, Komisija nije osporila. Taj se novi element također može smatrati relevantnim, ako ni zbog čega drugog, onda zbog položaja stalne članice Vijeća sigurnosti te države članice i koja je povrh toga država boravišta zainteresirane osobe.
71 U odnosu na presudu Suda Kadi I, točno je da prema ustaljenoj sudskoj praksi pravni učinci presude suca Unije donesene u okviru postupka za poništenje utječu, pored stranaka, samo na osobe na koje se akt koji je proglašen ništavim neposredno odnosi, pa takva presuda ne može predstavljati novu činjenicu osim u odnosu na te osobe (presude Suda od 17. lipnja 1965., Müller/Vijeća EZZ‑a, Euratoma i EZUČ-a, 43/64, Zb., str. 499., 515. od 14. prosinca 1965., Pfloeschner/Komisija, 52/64, Zb., str. 1211., 1219., i od 8. ožujka 1988., Brown/Sud, 125/87, Zb., str. 1619., t. 13.; rješenje Općeg suda od 15. prosinca 1995., Progoulis/Komisija, T‑131/95, Zb.FP, str. I‑A‑297. i II‑907., t. 41.).
72 U konkretnom slučaju, valja uzeti u obzir ne samo izreku presude Suda Kadi I, već također i osobito promjenu stajališta i postupanja koju je ta presuda prouzrokovala kod Komisije, i koja sama po sebi predstavlja novu i bitnu okolnost. Sve do izricanja te presude Komisija je smatrala, s jedne strane, da je strogo vezana odlukama Odbora za sankcije, da nema ovlasti samostalne ocjene, i, s druge strane, da redovna jamstva prava na obranu nisu primjenjiva u kontekstu donošenja ili osporavanja mjere zamrzavanja sredstava na temelju Uredbe br. 881/2002. To je stajalište potvrdio i Opći sud u svojoj presudi od 21. rujna 2005., Kadi/Vijeće i Komisija (T‑315/01, Zb., str. II‑3649., u daljnjem tekstu: presuda Općeg suda Kadi I). S druge strane, nakon izricanja presude Suda Kadi I, kojom je ukinuta presuda Općeg suda Kadi I, kako bi uskladila svoje postupanje s tom presudom, kako to predviđa članak 266. UFEU‑a, Komisija je korjenito promijenila svoj pristup i započela s preispitivanjem, ako već ne na vlastitu inicijativu, a onda zbog izričitog zahtjeva zainteresirane osobe, svih drugih slučajeva zamrzavanja sredstava na temelju Uredbe br. 881/2002.
73 U tom kontekstu valja navesti da, prema bazi podataka Prelex, prijedlog Komisije upućen Vijeću radi donošenja uredbe o izmjeni Uredbe br. 81/2002, kako bi se uskladila s presudom Suda Kadi I, Komisija je formalno donijela 22. travnja 2009. (vidjeti osobito njezine uvodne izjave 4., 5. i 8. te njezin članak 1. koji predviđa da se u Uredbu br. 881/2002 umetnu članak 7.c i članak 7.a stavak 3.).
74 Točno je da te nove odredbe, kako su naknadno izmijenjene tijekom zakonodavnog postupka, nisu stekle pravnu snagu zakona prije nego što ih je formalno donijelo Vijeće i prije nego što su stupile na snagu treći dan nakon dana objave u Službenom listu Europske unije, 23. prosinca 2009. Međutim, ostaje činjenica da one odražavaju priznanje Komisije da su osobama uvrštenim na sporni popis prije izricanja presude Suda Kadi I bila povrijeđena njihova temeljna prava i, osobito, njezinu novu odlučnost da u budućnosti ispravi takvo stanje stvari. Opći sud smatra da je riječ o novim i bitnim elementima u odnosu na situaciju u kojoj su bile osobe uvrštene na sporni popis prije izricanja presude Suda Kadi I.
75 Imajući u vidu sve navedeno valja odbiti kao neosnovanu glavnu argumentaciju Komisije i Vijeća (vidjeti u tom smislu rješenje Općeg suda od 1. rujna 2011., Elosta/Komisija, T‑102/09, t. 39.).
76 Kad je riječ o argumentaciji koju su, kao drugo, izložili Komisija i Vijeće, a koja se temelji na nepostojanju obveze postupanja, ona se ne odnosi na pitanje dopuštenosti, već na materijalnu osnovanost tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi se donijelo odluku o materijalnoj osnovanosti zahtjeva zbog propusta, valja provjeriti je li kod institucije, u trenutku podnošenja opomene Komisiji u smislu članka 265. UFEU‑a, postojala obveza postupanja (vidjeti presude Općeg suda od 20. rujna 2011., Arch Chemicals i Arch Timber Protection/Komisija, T‑400/04 i T‑402/04 do T‑404/04, t. 57., i od 29. rujna 2011., Ryanair/Komisija, T‑442/07, t. 27. i 28. te tamo navedena sudska praksa).
77 Na kraju, argumentacija koju su, kao treće, izložili Komisija i Vijeće, a koja se temelji na postojanju alternativnih pravnih sredstava u pravu Unije kao i postupka pred pravobraniteljem Odbora za sankcije, nije od značaja za ocjenu dopuštenosti predmetne tužbe. Ona ne ovisi o izostanku drugih pravnih sredstava, u pravu Unije ili u drugim pravnim sustavima, koja bi omogućila tužitelju da ospori zakonitost održavanja na snazi zamrzavanja njegove imovine.
78 Iz svega ranije navedenog proizlazi da prigovor nedopuštenosti koji je istakla Komisija valja odbiti.
Meritum
Argumentacija stranaka
79 U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelj ističe tri tužbena razloga. Prvi se temelji na nedostatku nezavisne kontrole Komisije nad razlozima koji su doveli do uključenja njegovog imena u sporni popis. Drugi se odnosi na povredu njegovih temeljnih prava. Treći se odnosi na „iracionalnost“ održavanja njegovog imena na navedenom popisu.
80 Svojim prvim tužbenim zahtjevom tužitelj ističe da je Komisija dužna sama procijeniti elemente na kojima se temelji uključenje imena svake osobe u sporni popis kako bi osigurala da to uključenje bude opravdano. Međutim, u konkretnom slučaju Komisija očito nije poštovala tu obvezu, pa ni nakon izricanja presude Suda Kadi I.
81 Komisija odgovara da se prvi tužbeni razlog ne odnosi na navodni propust, već na obvezu prema kojoj je ona dužna ispitati razloge uključenja imena zainteresirane osobe u sporni popis sukladno Uredbi br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009, koja je donesena nakon presude Suda Kadi I. Prema Komisiji, takav tužbeni razlog može biti osnovan samo u okviru tužbe za poništenje. Osim toga, tvrdeći da je Komisija propustila preispitati njegov slučaj, tužitelj nije dokazao postojanje obveze prema kojoj bi ta institucija bila dužna izbrisati njegovo ime sa spornog popisa.
82 Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelj navodi da su mu, zato što mu nije dostavljena ni najmanja obavijest o razlozima koji opravdavaju uključenje njegovog imena u sporni popis kao i o elementima koji su mu stavljeni na teret, povrijeđena njegova temeljna prava, i to njegova prava na obranu, njegovo pravo na učinkovito pravno sredstvo i njegovo pravo na poštivanje vlasništva, na isti način kao što su bila povrijeđena temeljna prava tužitelja u predmetima koji su doveli do presude Suda Kadi I i presude Općeg suda od 11. lipnja 2009., Othman/Vijeće i Komisija (T‑318/01, Zb., str. II‑1627.). U odnosu na to da razlozi nacionalne sigurnosti možda opravdavaju nedostavu obavijesti, tužitelj se također poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava od 19. veljače 2009. (vidjeti Sud za ljudska prava, presuda A. i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine [GC], br. 3455/05, par. 220., CEDH 2009).
83 Komisija odgovara da iz presude Suda Kadi I ne proizlazi nikakva obveza brisanja imena tužitelja sa spornog popisa. U slučaju da je Komisija nakon izricanja spomenute presude bila dužna postupati u odnosu na tužitelja, ta se obveza, smatra ona, ne bi sastojala od jednostavnog brisanja imena zainteresirane osobe s navedenog popisa, već od pružanja prikladnih pravnih jamstava. Komisija se oslobodila te obveze time što je predložila Vijeću donošenje Uredbe br. 1286/2009 i time što je omogućila tužitelju da se koristi jamstvima predviđenim tom uredbom nakon što je jednom bila donesena. Tužitelj je primio obrazloženje uključenja u sporni popis, on je u odnosu na to istakao svoje primjedbe i preispitivanje njegovog uvrštenja je u tijeku.
84 Svojim trećim tužbenim razlogom tužitelj ističe da je održavanje njegovog imena na spornom popisu iracionalno s obzirom na to da nijedan element nije takav da bi se moglo smatrati da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za uključenje koji su propisani Uredbom br. 881/2002 i da, upravo suprotno, FCO smatra da ti uvjeti više nisu ispunjeni.
85 Komisija odgovara da puka tvrdnja da je održavanje imena tužitelja na spornom popisu „iracionalno“ ne može biti temelj prema kojemu bi ona bila dužna staviti ga izvan snage. Komisija, osim toga, ponavlja da je postupak preispitivanja, kako je uređen u članku 7.c Uredbe br. 881/2002, trenutno u tijeku.
Ocjena Općeg suda
86 Za potrebe donošenja ove presude nije neophodno pristupiti ispitivanju svakog tužbenog razloga posebno, s obzirom na to da se zajednička argumentacija na kojima se oni temelje u cijelosti odnosi na nepoštivanje od strane Komisije načela koja je Sud utvrdio u svojoj presudi Kadi I.
87 U tom pogledu, valja ponoviti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, za donošenje odluke o osnovanosti zahtjeva zbog propusta valja utvrditi je li, u vrijeme kad je Komisija pozvana da djeluje u smislu članka 265. UFEU‑a, u konkretnom slučaju dana 18. ožujka 2010., ta institucija bila dužna djelovati (vidjeti gore navedenu presudu Ryanair/Komisija, t. 28. i tamo navedenu sudsku praksu).
88 Na taj datum uvjeti u kojima je Komisija bila dužna djelovati povodom zahtjeva osobe čija su sredstva bila zamrznuta prije 3. rujna 2008. i kojim ona traži da je se izbriše sa spornog popisa bili su uređeni, s jedne strane, člankom 7.c Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009, koja je stupila na snagu 26. prosinca 2009., i, s druge strane, pravnim načelima koja je Sud istaknuo u svojoj presudi Kadi I.
89 Sukladno odredbama članka 7.c Uredbe br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009:
„1. Osobe, subjekti, tijela i skupine koji su uključeni u Prilog I. prije 3. rujna 2008. i koji su i dalje na popisu mogu Komisiji predati zahtjev za obrazloženje.
2. Odmah nakon što Odbor za sankcije dostavi zatraženo obrazloženje, Komisija ga dostavlja dotičnoj osobi, subjektu, tijelu ili skupini pružajući mu priliku da izrazi svoje mišljenje o predmetnoj stvari.
3. Ako su podnesene primjedbe, Komisija preispituje svoju odluku kako bi, s obzirom na te primjedbe i slijedeći postupak iz članka 7.b stavka 2., uključila dotičnu osobu, subjekt, tijelo ili skupinu u Prilog I. [Ako su podnesene primjedbe, Komisija preispituje svoju odluku o uključenju dotične osobe, subjekta ili skupine u Prilog I. u smislu članka 7.b stavka 2.] Te se primjedbe prosljeđuju Odboru za sankcije. Komisija dostavlja rezultat svojeg preispitivanja dotičnoj osobi, subjektu, tijelu ili skupini. Rezultat preispitivanja također se šalje Odboru za sankcije.
4. U slučaju daljnjeg zahtjeva za brisanje neke osobe, subjekta, tijela ili skupine iz Priloga I. na temelju novog, valjanog dokaza, Komisija još jednom preispituje odluku u skladu sa stavkom 3. i slijedeći postupak iz članka 7.b stavka 2.“
90 Kad je riječ o presudi Suda Kadi I, iz njezinih točaka 348. i 349. proizlazi da dotična institucija Unije mora, kada donosi odluku o zamrzavanju sredstava osobe primjenom Uredbe br. 881/2002, radi zaštite njezinih prava na obranu, osobito prava da bude saslušana, i njezinog prava na učinkovit sudski nadzor, dostaviti zainteresiranoj osobi elemente koje joj stavlja na teret ili joj omogućiti da se o njima informira u razumnom roku nakon donošenja te mjere te joj pružiti mogućnost da se učinkovito očituje u odnosu na to.
91 Osim toga, iz općenitih razmatranja presude Suda Kadi I i, osobito, presude Općeg suda Kadi II (t. 171. i 172.), koja nisu bila dovedena u pitanje u presudi Suda Kadi II, proizlazi da Komisija, daleko od toga da je strogo vezana utvrđenjima Odbora za sankcije, mora, suprotno tome, raspraviti ista utvrđenja u odnosu na primjedbe koje je podnijela zainteresirana osoba, jer u protivnom su prava na obranu te osobe samo formalno i naizgled poštovana.
92 U svojoj presudi Kadi II (t. 114. do 116.) Sud je potvrdio da je, u slučaju kada osoba koje se to tiče sastavi očitovanja na obrazloženje, nadležno tijelo Unije ima obvezu pažljivo i nepristrano ispitati osnovanost navedenih razloga s obzirom na ta očitovanja i eventualno njima pridružene oslobađajuće dokaze. S tim u svezi na tom je tijelu da ocijeni, glede sadržaja eventualnih očitovanja, je li nužno zahtijevati suradnju od Odbora za sankcije i, preko njega, člana OUN‑a koji je predložio upis dotične osobe na popis spomenutog odbora, kako bi u okviru odgovarajućeg oblika suradnje, koja, u skladu s člankom 220. stavkom 1. UFEU‑a, mora vladati u odnosima Unije i tijela Ujedinjenih naroda u području borbe protiv međunarodnog terorizma, dobilo priopćenje o podacima ili dokazima, povjerljivima ili ne, koji će mu omogućiti ispuniti dužnost pažljivog i nepristranog ispitivanja. Na kraju, ne zahtijevajući detaljan odgovor na podnesena očitovanja dotične osobe, obveza obrazlaganja predviđena člankom 296. UFEU‑a podrazumijeva da to obrazloženje u svim okolnostima, uključujući i kad obrazloženje akta Unije odgovara razlozima koje je izložilo koje međunarodno tijelo, utvrdi individualne, specifične i konkretne razloge zbog kojih nadležne vlasti smatraju da na dotičnu osobu trebaju biti primijenjene restriktivne mjere.
93 U istoj presudi Kadi II (t. 135.) Sud je na temelju analize zaključio da poštovanje prava na obranu i prava na učinkovitu sudsku zaštitu zahtijeva, s jedne strane, da nadležno tijelo Unije priopći osobi koje se to tiče obrazloženje Odbora za sankcije na kojem je utemeljena odluka o upisu ili zadržavanju imena na popisu iz Priloga I. Uredbi br. 881/2002, da joj dopusti da iznese svoja očitovanja o tome i da pažljivo i nepristrano ispita osnovanost razloga s obzirom na dana očitovanja i eventualne oslobađajuće dokaze koje je ta osoba iznijela.
94 U konkretnom slučaju nije sporno da se tužitelj nije okoristio tim načelima i tim garancijama prilikom donošenja Uredbe br. 1629/2005, a ni nakon izricanja presude Suda Kadi I, sve do dvaju datuma kad je, najprije, zatražio uvid u dokumente koje je Komisija koristila kako bi opravdala uključenje njegovog imena na sporni popis, a potom, pozvao tu instituciju da izbriše njegovo ime s navedenog popisa.
95 Posebno, iz dopisa Komisije od 23. travnja 2009., koji je dakle datiran nakon izricanja presude Suda Kadi I, proizlazi da je ona donošenje Uredbe br. 1629/2005 utemeljila samo na jednostavnom priopćenju za medije Odbora za sankcije bez obrazloženja. Komisija nije zaprimila od Odbora za sankcije nijedan drugi relevantan dokument prije 31. kolovoza 2010. kad je zaprimila obrazloženje navedenog odbora.
96 Komisija je doista bila dužna djelovati u odnosu na tužitelja tako da ispravi navedene postupovne i materijalne nepravilnosti, ako ne odmah nakon izricanja presude Suda Kadi I ili kao odgovor na dopis tužitelja od 7. ožujka 2009., onda barem i najkasnije kao odgovor na zahtjev od 18. ožujka 2010.
97 Utoliko više što je tužitelj istaknuo nove i važne elemente koje je Komisija bila u najmanju ruku dužna ispitati kako bi utvrdila je li došlo do promjene okolnosti koje bi mogle opravdati u konkretnom slučaju stavljanje izvan snage Uredbe br. 1629/2005 bez retroaktivnog učinka.
98 Slijedom navedenog proizlazi da je Komisija, čak i da je smatrala da je nalaganje tužitelju restriktivne mjere koje su predviđene Uredbom br. 881/2002, kako je provedena Uredbom 1629/2005, bilo i ostalo opravdano, što se tiče merituma, s obzirom na osobni položaj zainteresirane osobe koji proizlazi iz spisa, uključujući i nove činjenične elemente koji su joj dani na znanje, ona je bila u svakom slučaju dužna ispraviti u najkraćem roku očitu povredu načela koja se primjenjuju, u okviru postupka tijekom donošenja Uredbe br. 1629/2005, nakon što je utvrdila da je povreda u biti jednaka povredi istih načela utvrđenih od strane Suda i Općeg suda u njihovim presudama Kadi I i Kadi II (vidjeti u tom smislu presudu Suda Kadi I, t. 373. do 376.).
99 S obzirom na to da je nesporno da Komisija nije dala nikakav koristan i primjeren odgovor na dopis tužitelja od 18. ožujka 2010. kojim on traži poštivanje tih načela izričito se pozivajući na presudu Suda Kadi I, valja navesti da se Komisija našla u propustu djelovanja od 18. svibnja 2010., nakon proteka roka od dva mjeseca od poziva za djelovanje sadržanog u navedenom dopisu.
100 Iako je Komisija naknadno dostavila tužitelju, 10. rujna 2010., obrazloženje koje je zaprimila od Odbora za sankcije 31. kolovoza 2010., pozivajući ga da istakne primjedbe u odnosu na isto, zatim proslijedila navedene primjedbe Odboru za sankcije tijekom prosinca 2010., započinjući postupak preispitivanja svoje odluke o uvrštenju imena tužitelja na sporni popis predviđen Uredbom br. 881/2002, kako je izmijenjena Uredbom br. 1286/2009, valja navesti da je ta situacija propuštanja trajala i u vrijeme zaključenja usmenog dijela postupka jer Komisija još nije bila ispravila na primjeren način povredu koja je izložena u točki 96. ove presude u okviru svojeg postupka preispitivanja.
101 U tom pogledu valja odbiti argumentaciju Komisije koja se odnosi na to da je ona pokrenula postupak preispitivanja, koji je još uvijek u tijeku, te da je dostavila tužitelju obrazloženje koje je njoj dostavio Odbor za sankcije. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da dopis koji šalje neka institucija, prema kojemu se nastavlja analiza postavljenih pitanja, nije stajalište kojim se okončava propuštanje (vidjeti presudu Općeg suda od 26. veljače 2003., CEVA i Pharmacia Entreprises/Komisija, T‑344/00 i T‑345/00, Zb., str. II‑229., t. 80. i tamo navedena sudska praksa).
102 Konkretno, nije dopustivo da više od četiri godine nakon izricanja presude Suda Kadi I Komisija još uvijek nije u stanju ispuniti svoju obvezu pažljivog i nepristranog ispitivanja tužiteljevog slučaja (presuda Suda Kadi II, t. 114. i 135.), u ovom slučaju „učinkovitom suradnjom“ sa Odborom za sankcije (presuda Suda Kadi II, t. 115.).
103 Osim toga, prema navodima danim na raspravi, Komisija ustraje u tome da je strogo vezana ocjenom Odbora za sankcije i da u odnosu na to nema nikakvo diskrecijsko pravo, što je suprotno načelima koja je Sud naveo u svojim presudama Kadi I i Kadi II (osobito u točkama 114., 115. i 135.) i Opći sud u svojoj presudi Kadi II.
104 U tim okolnostima valja naglasiti da je način na koji Komisija smatra da treba ispraviti nezakonitosti koje su iste naravi kao i one koje je Sud utvrdio u svojoj presudi Kadi I, pokrećući postupak preispitivanja tužiteljevog slučaja, isključivo formalan i umjetan.
105 Slijedom svega navedenog, prva dva tužbena razloga, koji se odnose na propuštanje Komisije glede kontrole koju ona treba izvršavati u odnosu na ocjenu Odbora za sankcije i njezino propuštanje glede poštivanja temeljnih prava tužitelja u okviru postupka zamrzavanja njegovih sredstava, valja smatrati osnovanima.
106 S obzirom na to, valja pobliže odrediti doseg tog propusta.
107 Kao što je Sud već ocijenio u točki 374. svoje presude Kadi I, nije isključeno da se, u konačnici, zadržavanje imena tužitelja na spornom popisu pokaže opravdanim, pa i u odnosu na nove elemente koje Komisija mora razmotriti. Propust se, dakle, ne sastoji u tome da Uredba br. 1629/2005 nije bila stavljena izvan snage, kao što to tvrdi tužitelj, nego u tome da je bio ograničen na poštovanje načela koja se primjenjuju u okviru postupka koji se provodi tijekom preispitivanja tužiteljevog slučaja.
108 Prema tome, treba djelomično prihvatiti prvu točku tužbenog zahtjeva tužitelja i utvrditi da je propuštanje Komisije da ispravi postupovne povrede i meritorne nepravilnosti koje su vezane za zamrzavanje njegovih sredstava nezakonito.
109 S obzirom na navedeno, valja odbiti treći tužbeni razlog.
Troškovi
110 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, istoj valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.
111 U skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 1. istog propisa, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.
112 Sukladno članku 97. stavku 3. navedenog propisa, s obzirom na to da je tužitelju odobrena pravna pomoć i da je Opći sud naložio Komisiji snošenje njegovih troškova, Komisija je dužna blagajni Općeg suda nadoknaditi iznos koji je predujmljen na ime besplatne pravne pomoći.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Europska komisija povrijedila je obveze koje proizlaze iz UFEU‑a i Uredbe Vijeća (EZ) br. 881/2002 o određenim posebnim restriktivnim mjerama protiv određenih osoba i subjekata povezanih s Osamom bin Ladenom, mrežom Al‑Qaidom i talibanima te stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 467/2001 tako što je propustila ispraviti postupovne povrede i materijalne nezakonitosti koje su vezane za zamrzavanje sredstava Hani El Sayyed Elsebai Yusefa.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Komisiji se osim vlastitih troškova nalaže i snošenje troškova H. Yusefa, kao i iznosa koji su predujmljeni iz blagajne Općeg suda na ime besplatne pravne pomoći.
4. Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. ožujka 2014.
Potpisi